Connect with us

Kolumne

Medijski nezasitni Jugovići stalno jadikuju da im nedostaje propali Feral, a zapravo ih imaju na desetine

Objavljeno

on

Kad u ruke uzmete Expressov prilog Artis imate dojam da su Hrvati, kao malo koji drugi narod u Europi, a posebno njihova mladež, izloženi posebnoj vrsti “mentalnog inženjeringa”. Medijski nezasitni Jugovići stalno jadikuju da im nedostaje propali Feral, a zapravo ih imaju na desetine, a Artis je, izgleda, od svih najbliži tome “uzoru”, a u po nečemu ga i nadmašuje.

[ad id=”68099″]

Čovjeku kakav je i pisac ovih redaka, koji iza sebe ima možda i cijelih 45 godina u medijima i kulturi, pisanje o ovom kompleksu – medija i kulture, medijske kulture i sličnome – i dan danas sliči bavljenju znanstvenom fantastikom: sve je tu začudno i u munjevitom kretanju, neuhvatljivo i puno privida. Čovjek se tako pita: koliko, i pored golemog truda, uopće uspijevam slijediti zbivanja? Koliko to tek (ne) mogu tzv. obični ljudi, koji se ovim stvarima profesionalno ne bave?

Eto, recimo, još gotovo jučer pisao sam o famoznim otkazima Dežuloviću, a potom i Tomiću i Pavičiću u splitskoj Slobodnoj Dalmaciji, vjerujući – uza sav oprez i ograde, barem krajičkom mozga – da su oni zbiljski, a evo već prošlog utorka 7. lipnja u istom listu nove kolumne slavnoga proložačkog Antiše! Uostalom, cijelo ovo vrijeme dok su u javnosti vrcale vruće zakletve o neopozivim razvodima i otkazima te dok su se prikupljale sve moguće potpore „vascelog Regiona“ njihovim ljubljenim novinarskim perjanicama, na mrežnim stranicama Slobodne Dalmacije uredno su stajali portreti vodećih kolumnista, među kojima i spomenuta „protestantska“ trojica. O kakvoj se to uopće grotesknoj predstavi radilo?

“Centrala” je u Beogradu, a ne u Grazu – vlasnik je Aleksandar Rodić!

Kad se u takvim nevoljama nađe čovjek s gotovo pola stoljeća u medijima i koji gotovo sav svjesni dio dana posvećuje njima, onda nije čudno da drugi ljudi, osobito oni koji već dugo žive daleko od nje, budu zbunjeni znatno više. Pomislio sam ovo dok sam u četvrtak 2. lipnja u Hrvatskom tjedniku čitao vrlo zanimljivo otvoreno pismo istaknutog emigranta dr Josipa Stjepandića iz njemačkog grada Bensheima profesoru Johannu Trummeru, predsjedniku Katoličke medijske udruge, vlasnice (valjda donedavno ?!) famozne austrijske Styrije, koja je posjedovala – opet valjda donedavno – više od polovine, a možda i cijele dvije trećine hrvatskih novina (od Večernjeg lista i 24 sata, pa nadalje i naniže).

Sadržaj teksta jasan je iz naslova: „Styrijina hrvatska izdanja su neokomunistička propagandna glasila“. U podnaslovu je pak istaknuta Stjepandićeva tvrdnja da je stanje u izdanjima te tvrtke u Hrvatskoj “skandalozno”: “24 sata u potpunosti je, a Večernji list u velikoj mjeri antikatolički, jer prenose sliku svijeta koja se vrlo teško može spojiti s katoličkom vjerom”, pisao je Stjepandić. “U međuvremenu to su postala dva propagandna glasila u neokomunističkom ruhu”. Dodao je i ovo: “Mene strašno smeta da ovi listovi posve očigledno manipuliraju, pače svjesno krivo informiraju, te time izazivaju veliku štetu, makar su formalno ‘bliski Crkvi’ i navodno imaju jednog svećenika (don Ivan Tolj) u svome vodstvu”.

To je dr. Stjepandić, koji se sam predstavlja kao nekadašnji doktorand na Sveučilištu u Grazu i zahvalni čitatelj tamošnjeg Kleine Zeitunga, dokazivao četirima primjerima: intervjuom s evengeličkim teologom Peterom Kuzmičem (VL, 8. lipnja), “antipropagandnom kampanjom” u korist “neokomunističke vlade” u slučaju referenduma o definiciji braka, napadom Večernjakova kolumnista Branimira Pofuka na biskupa Vladu Košića i napadom drugog njegova kolumnista Silvija Tomaševića, “koji tu ulogu obnaša još iz komunističkog vremena”, na predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović zbog toga što je dala blagosloviti svoj ured.

Meni je ovaj tekst bio zanimljiv iz niza razloga. Najprije stoga što je riječ o oštrom i samosvjesnom istupu jednog uglednog Hrvata iz dijaspore, što mi je bio znak da politički refleksi naših tamošnjih sunarodnjaka nisu, kako se to obično kaže, nakon stvaranja neovisne države sasvim umrtvljeni. Zazvučalo mi je vrlo dobro što u ime Hrvata na njemačkom reagira netko tko je i sam u taj germanski svijet duboko uključen. Posebno mi je bila zanimljiva rasprava o ovom pismu na forumu istaknutog hrvatskog portala Narod.hr: čitatelji su tu pisali slobodnije i s više znanja i ulaženja u dubinu, nego što je to slučaj s 90 posto “slavnih” i debelo plaćenih novinara u vladajućim jugomasonskim medijima.

Jedino mi nije bila jasna osnovna stvar: zašto se dr. Stjepandić uopće obraća (donedavnom?!) gazdi u Grazu – dr. Trummeru – kad je nominalni vlasnik možda i dviju trećina novina u Hrvatskoj zapravo u Beogradu – i zove se Aleksandar Rodić?!

Podsjetio bih, naime, da sam na ovim stupcima 13. ožujka napisao tekst pod naslovom “Jesu li dvije trećine hrvatskih medija zapravo beogradske”. Odgovor u njemu je bio potvrdan. Dokaz je bio sarajevski portal Media Marketing još od 10. studenog prošle godine, koji je tu stvar oko stvarnog vlasništva pokušao razjasniti napisom “Ko je koga kupio, odnosno prodao, u petak 7. studenog/novembra 2014.”. “Styria je objavila kako je preuzela većinsko vlasništvo u Adria Media Group Zagreb”, glasila je “glava” te vijesti. “Istovremeno je tportal.hr objavio vijest kako je vlasnik beogradskog Kurira (Aleksandar Rodić) otkupio većinski udio (75 posto) u istoj kompaniji. Sva je prilika da je u jednom danu Adria Media dva puta mijenjala vlasnika”.

I to je zadnji podatak koji ja o toj stvari imam. Drugim riječima, kad čitate Večernjak ili 24 sata, onda biste trebali uvijek imati na umu da čitate, u vlasničkom smislu, beogradske novine. Tako bi i gospodin dr. Stjepandić iz Bensheima valjda trebao znati da se za sve eventualne primjedbe ubuduće treba obratiti u Beograd, a ne više u Graz!

To jamačno nije znao i jedan moj bliski splitski prijatelj, koji je, iznerviran Večernjakovim prilogom o Šerbedžijinu dernek-kazalištu na Brijunima i o tome kako se “omužio” jedan poznati homoseksualac s HTV-a, najprije odlučio da više uopće neće kupovati Večernjak, a onda je ipak od toga izuzeo dva izdanja, ona s Raspudićevim i Ivkošićevim kolumnama. Većinski katolički Hrvati su, naime, dovedeni u situaciju da budu zadovoljni kad im veliki strani i domaći masonski ili masonoidni medijski mačci udijele i mrvice hrvatskog štiva.

Bistrenje mutnog medijskog vlasništva

Upravo u ovakvom općem ozračju bistrenja nevjerojatno mutnih medijsko-vlasničkih pitanja u ruke mi je dospio notorni tjednik Express, koji u glavi lista nosi i oznaku 24 sata – što je znak da je njime organizacijski vezan – a koji uređuje Alen Galović. Dr Stjepandić je u svome pismu Trummeru 24 sata označio ne samo kao “propagandno glasilo u neokomunističkom ruku”, već i kao “u potpunosti antikatoličko”. Ako su 24 sata takva, onda je njegov tjednik Express to isto – ne samo “u potpunosti”, nego i “ultra”. Njegov pak kulturni prilog Artis, koji Express reklamira kao “najbolji magazin o kulturi u državi”, a koji uređuje Igor Vikić, u istom je ovom smislu – i “u potpunosti”, i “ultra”, pače i “non plus ultra”! Express je, ako se sjećate, isti onaj zloglasni tjednik na čiji sam bojkot pozvao 6. ožujka na ovim stupcima, jer je u svoj “Veliki leksikon ustaštva” utrpao Tuđmana, Šuška, Tomca, Aralicu, biskupa Košića, Ružu Tomašić, Željku Markić i niz drugih.

U prvom dijelu Expressa pišu tipovi kao što su Tomislav Klauški, Jasna Babić, Boris Rašeta, Edo Popović, a suradnik Zlatko Dizdarević izražava se na nekom (valjda bosansko-muslimanskom) jeziku, što je znak da Galović i drugovi ne daju pet lipa za ustavnu odredbu (članak 12) po kojoj je “u Republici Hrvatskoj u službenoj uporabi hrvatski jezik”.

Ipak, ovaj put ću glavninu pažnje posvetiti njegovu doista nevjerojatnom “kulturnom” prilogu: nakon što ga uzmete u ruke imate dojam da su Hrvati, kao malo koji drugi narod u Europi, a posebno njihova mladež, izloženi posebnoj vrsti “mentalnog inženjeringa”. Medijski nezasitni Jugovići, recimo, stalno jadikuju da im nedostaje propali Feral, a zapravo ih imaju na desetine, a ovaj Artis je, izgleda, od svih najbliži tome “uzoru”, a u ponečemu ga i nadmašuje. Ovo što slijedi nepretenciozni je prilog poznavanju ove protukulturne subverzije, iza koje je donedavno stajao – a mnogima se, evo, čini da još stoji – Styrijin “katolički” zaštitni znak. Kakva orwellovska nastranost!

Istina, sada iza svega stoji Beograd, odnosno gazda Aleksandar Aca Rodić, ali stoji li još uvijek i (tadašnji fra), a danas navodno don Ivan Tolj, izdavač moje prve knjige “Oklevetani narod/Hrvati u BiH” (ZIRAL, Mostar 2000.), podzemnog bestsellera, dakle hercegovački franjevac kojega sam upoznao prije tih petnaest godina u samostanu u Mostaru i koji mi je hvalio Dražena Budišu, a poslije susretao po Europi i razgovarao s njim kao s pametnim i obaviještenim čovjekom. I kako sada dovesti toga čovjeka u ikakvu vezu sa (zlo)duhom koji izbija iz ovoga Artisa? A po mnogima, on je zapravo (bio?) čovjek koji je, u ime austrijskih gazda, upravljao cijelim hrvatskim pogonom Styrije, dakle, polovinom ili čak dvjema trećinama svih hrvatskih novina…

“Genderisti” preuzeli hrvatsku Wikipediju?

Prva stvar je sam obim ovoga priloga: 43 stranice Artisove “kulture”, od ukupno 90. Netko je doista odlučio odriješiti kesu i dijelu hrvatske urbane mladeži podariti doista iznimnu “duhovnu hranu”.

Već u uvodniku stanovitog Zvonimira Dobrovića saznajem da je on direktor dvaju “izvedbenih” festivala i da je to nešto svjetsko. Prvi se zove Perforacije, a drugi Queer. Tu sam riječ prvi put čuo u prvom gimnazije kad smo na engleskom učili klasika Roberta Frosta i njegovu pjesmu “Stanka pred šumom u snježnu večer” (“my little horse must think it queer” ili “mome konjiću mora da se učinilo čudnim”; queer=čudan). Sada sam na hrvatskoj Wikipediji saznao više i bitno drugačije: “Queer (eng. čudan, nastran, do ’80-ih bio je pogrdan naziv za homoseksualne osobe, danas dobiva drugo značenje) izraz se koristi kao naziv za cjelokupnu homoseksualnu, biseksualnu, transrodnu i interseksualnu zajednicu kao i heteroseksualne osobe koje sebe vide ili žive svoj život van hetero-patrijarhalnih normi”.

Jedno se vrijeme govorilo da su hrvatsku Wikipediju preuzeli nekakvi “krajnje desni” Hrvati, ali, sudeći po ovome i nizu poveznica, takozvani genderisti, pumpani jamačno izdašnim infuzijama iz Milanovićeva državnog proračuna, u međuvremenu nisu sjedili prekriženih ruku. Rečeni Dobrović bijesan je na sve koji nisu on ili njegovi. Kao i uvijek, nikad im nije dosta love (“sve manja financijska podrška mjerodavnih institucija”). Zgraža se nad “sve jačim konzervativnim stavovima u hrvatskom društvu”, kao da je njima najjači novinski lanac dao magazin od 43 stranice, a ne njemu i njegovima, i kao da oni, a ne on “danas putuju od SAD-a do Koreje”, kako stoji u Večernjaku od 14. travnja 2012.

Posebno je ljut na hrvatsko zakonodavstvo što je omogućilo i konzervativki Željki Markić da može tužiti njegovu liberalnu pajdašicu Sandru Benčić iz Centra za mirovne studije zbog “javnog poticanja na nasilje i mržnju”, a, po njemu, zna se dobro da je ono zamišljeno samo za situaciju kad liberal (onaj koji “slobodarski razmišlja”) tuži konzervativca. Hebo te, pomislio sam čitajući ovo, da ovaj tip nije ovako urbano proziran ili ispran – a možda je i sam “queer”, tko zna – koliko je prevratnički navudren i zadrt možda bi prešao i na “druga sredstva”!

Već u sljedećem tekstu o fotografijama Posavca i Vesovića iz Poleta 80-ih godina gledali smo “ludog” Toma Gotovca kako gol šeta zagrebačkom Ilicom, a posebno je upala u oči porno-fotografija međunožja mlađe ženske osobe, vjerojatno pijane, drogirane ili, još najgore, na poletovski način “slobodoumne”, pred sjedanje na klozet ili pak spolni odnos “a la vache” u istom tom klozetu. Novinarka Ožegović i autori Posavec i Vesović nad ovim, rekli bi stari Splićani, “gadarijama” rapsodiraju: “sirova energija”, “pomicanje granica”, proživljavanje teme “kožom, kostima, zubima” (kakvi su ovo izvanzemaljci!). Od Ožegovićke saznajem i da je “slavno” Poletovo stavljanje fotosa u crni okvir značilo: “Ne dirajte ništa unutar ruba!”. Otkad to crna boja znači zabranu, zar to nije crvena?! Meni je to crnilo uvijek sličilo onom na osmrtnicama: “Ovo unutar okvira je kultura smrti!”

Odmah nakon ovoga neka Martina Nevistić plesom “izriče otpor konvencijama umjetničkog doživljaja”, Goran S. Pristaš “pokazuje otpor klasičnoj scenskoj izvedbi”, glumac Enes Vejzović će od “groteskne predstave ‘Referenduma o braku’” napraviti film (!) – i sve će to netko platiti: upravo ona dvotrećinska hrvatska većina koju će se u tom filmu ismijavati.

Najnevjerojatnije su ipak cijele tri stranice posvećene “Knjigocidu u Hrvatskoj”, u kojem četiri napredne urbane žene (Ivet Ćurlin, Ana Dević, Nataša Ilić i Sabina Sabolović), “međunarodno poznati i priznati kustoski kolektiv WHW” – i one, dakle, o državnom trošku lampaju po svijetu – stavljaju Hrvatsku u ravninu s Hitlerovom Njemačkom. U Hrvatskoj, u kojoj je u Domovinskom ratu ubijeno više od 400 djece, ove tankoćutne ženske dušice prave opijelo “jugoslavenskoj, socijalističkoj, partizanskoj, srpskoj itd.” knjizi, koje je, navodno, bilo 2,8 milijuna – vjerojatno je opet riječ od onoj vrsti “preciznih”, “jasenovačkih” brojki, za koje se čak ne zna razlog otpisa – jer knjige se redovno otpisuju, a među otpisanima je bilo Oscara Wildea, Mate Lovraka, Jules Vernea. Uostalom, zar one misle da su i Nijemci ostavljali u knjižnicama sve čega je bilo u knjižnicama u vrijeme Adolfa Hitlera ?!

Šest stranica je dobio “kontroverzni redatelj” Oliver Frljić, kojeg najavljuju kao jednu od udarnih tema broja – i to naslovom “Politika me ne zanima”. Frljić je odavno prepoznat kao istinski totalitarni profil: u jednom intervjuu Rolling Stoneu sam je za se kazao “nisam demokrat”, a i otvoreni je jugošovinist i mogući pučist (2013. na Fakultetu tehničkih znanosti, prema “Bujici” od 21. siječnja govorio je kako se u nastojanju na promjeni sadašnjeg političkog sistema u Hrvatskoj “nenasilnim putem ništa ne može napraviti”). Ipak, nesmetano lampa po Hrvatskoj, “Regionu” i među podjednako totalitarnim “socijalistima” u Njemačkoj, Austriji i sličnim zemljama – tek tu i tamo u Poljskoj dobije nogu. Predsjednicu uličarski naziva “Kolinda”, ali najgori je kad kaže “Politika me ne zanima” – to je zapravo bahata samouvjerenost i sotonska inverzija stvarnosti, jer u njegovu radu ničega osim najprizemnije politike i nema.

Artis slavi drogaškog dilera!

Koliko su ti ljudi izgubili osjećaj za stvarnost i bilo kakva društvena i umjetnička mjerila posebno svjedoči ostarjeli roker Ilko Čulić, koji piše o 50. rođendanu narkorokerske skupine Grateful Dead. Čitao sam taj tekst s nevjericom i nisam mogao vjerovati da čovjek, nakon desetljeća bavljenja ovim poslom, u svome tekstu nema ni jedne jedine rečenice koja bi bila vezana uz ikakvu estetsku prosudbu, koja bi odgovorila na pitanje “što je to estetski lijepo?” u njihovu radu. Sve se svodilo na besmisleni niz informacija, provincijsku ili maloljetničku opsjednutost novcem, brojkama (“350.000 gledatelja na stadionima, pola milijuna u kinodvoranama”, “potražanja višestruko premašila kapacitet stadiona”, “mjesto u VIP-zoni vrijedilo čak 100.000 dolara”, “u Watkis Glennu privukli više od 600.000″).

Najluđi detalj bio je smješten u glavni podnaslov: osim što je bio “dizajner neviđeno moćna razglasa”, tonac sastava Stanley Owsley se ističe kao “najproduktivniji underground kemičar (!), jer je do kraja ’60-ih proizveo više od milijun doza LSD-a”. Je li ovo za povjerovati: tome Čuliću i njegovu uredniku Vikiću taj smrdljivi drogaški diler, ustvari – još gore – proizvođač je, kao i njegovi pajdaši, “legendarni psihodeličar”. Postoji li u ovoj zemlji kakav zakon koji priječi ili kažnjava narko-promidžbu ili je i to “napredni liberalni angažman”?!

A na kraju cijele ove priče moj dični fra ili don Ivan Tolj – ako je, kao što kažu da jest, još uvijek, pa i pod ovom beogradskom vlašću, na vlasti ili pri njoj – sve će to lijepo, sa svojom austrijskom braćom, “katolički” blagosloviti. Pa da nije svijet – rečeno živim narodnim težačkim žargonom – potpuno “otišao u prdec”!?

Autor: Joško Čelan/7 Dnevno/

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari