Pratite nas

Intervju

Međunarodni je plan iskorjenjivanje Hrvata-katolika iz BiH

Objavljeno

na

Banjolučki biskup mons. dr. Franjo Komarica za Kamenjar.com:

Molim Boga da upoznam sebe i ambijent oko sebe, da mi dade snage da svijet mijenjam na bolje. I baš zato kucam na mnoga vrata donoseći dramatičnu dijagnozu da je u jednom cijelom narodu nemilosrdno slomljena kralježnica. Taj narod više ne hoda ni pogureno kao što je hodao pod turskom vlašću. On sada puže.  On nema snage ni da se podigne malo – na koljena

Europska Akademija Banjolučke biskupije u Zagrebu je promovirala Zbornik radova sa skupa “Dubički arhiđakonat u razvijenom srednjem vijeku i njegovi tragovi kroz kasnija stoljeća”.

Događaju promocije bio je nazočan i banjolučki biskup mons. dr. Franjo Komarica, koji jer okupljenima govorio o motivima održavanja skupa i izdavanja Zbornika. Nakon promocije zamolili smo preuzvišenog oca biskupa da za  čitatelje www.kamenjar.com kratko prokomentira trenutnu situaciju u entitetu iz kojega dolazi i u državi u kojoj živi. Evo što nam je rekao tom prigodom:

– Ja bih najprije pitao: što se podrazumijeva kad se kaže BiH? Pitam to, zato što, kad redovito slušam medije i političare iz Hrvatske kad govore o BiH, uglavnom njih 99 % misle samo na Federaciju BiH, a to je samo polovica od već priznate države Bosne i Hercegovine.  Za Hrvate u drugoj polovici BiH ne brine nitko.

Pa, ako hrvati koji potječu iz BiH, Vaše i moje BiH, ne znaju za taj ostatak ostataka, jer tamo od predratnih 220 tisuća katolika sada nema više od osam tisuća. Dakle, sada nakon 23 godine rata nisu se vratili. S pravom se pitam što su onda radile dosadašnje garniture hrvatskih političara BiH ali i susjedne Hrvatske , koja je bila jamac u Daytonu i garantirali po njegovu duhu da će se Hrvati moći vratiti i tamo ostati i to ne kao roblje, nego živjeti ravnopravno s drugima. Što su učinili?

Njihovo je djelo planirani nestanak, iskorjenjivanje najstarijega naroda, hrvatskoga, na tom području BiH, iz te polovice BiH koja se danas naziva Republika srpska po međunarodnoj odredbi, a danas je (ja sam to javno govorio), pitanje vremena kada će i Hrvati u F BiH doći na red. Dakle, međunarodni je plan iskorjenjivanje Hrvata-katolika iz Bosne.

Pitao me je veleposlanik jedne utjecajne svjetske sile jednom prigodom odakle dolazim? Kad sam rekao da sam  iz BIH, pogledao me je i pitao pod kim želim da se mi nalazimo: pod Erdoganom ili pod Putinom? Odgovorio sam da želimo biti svoj na svome.

Međutim, drugi su već odlučili pod kim ćemo mi biti, a to znači da nas neće ni biti. Meni su govorili brojni stranci: “Biskupe, zašto se Vi ljutite? Zašto protestirate? Trebali ste  znati da za vas tamo više nema tla pod nogama, niti zraka da udišete niti sunca da Vas obasjava. Vi nemate što tamo raditi. Vi ste trostruko krivi: Krvi ste kao katolik, krivi ste kao Hrvat i krivi ste kao rođeni Banjolučanin. Kako čovjek može biti krv samo zato što je živ? Ali, evo, današnji samozvani Bogovi, tako odlučuju o ljudima, pa se pitam: gdje su moji intelektualci, katolici da kažu: “Čekajte malo, ja poštujem tebe i tražim da i ti mene poštuješ. Ja tražim da imam pravo biti čovjek sa onim pravima koja mi je Bog dao i nitko mi ih nema pravo uzeti, a to je zacrtano i na karti ljudskih prava, a to su sva prava koja imaju i svi  pripadnici drugih naroda, naših susjednih, ali i svih drugih diljem Europe i svijeta.

U Hrvatskoj i BiH vidimo mnogo mladih ljudi koji bi se rado zalagali za naše tradicionalne vrijednosti. Međutim, često nemaju potporu.  Vi, Oče biskupe, govorite tako da Vas je jednostavno razumjeti.

 – Nije me napustila nada kako bih vjerovao i znao da imam dosta istomišljenika. Moja je zadaća da ih pokušam pronaći i međusobno povezati da zajednički umrežavamo konstruktivce. Jer, konstruktivci su uvijek upitni. Ako oni nisu ispravni, onda destrukcija dolazi do izražaja i baš zato konstruktivce trebamo pronaći i obodriti ih, ohrabriti.

Mi svima trebamo pokazati svoje pravo lice: temeljito, konstruktivno, humano, solidarno. Solidarno ne sa mnom kao biskupom, nego s istinom, maksimalnom i objektivno utemeljenom istinom, kako bi ona mogla rasplamsati vatru u našim srcima i doprinijeti još mnogim drugim projektima za našu sveopću dobrobit.

Hrvati u Bih nemaju potporu. Manjka potpora iz Republike Hrvatske i svijeta. Trebamo li se konačno okrenuti sami sebi i Božjoj Providnosti?

 – Molim Boga da upoznam sebe i ambijent oko sebe, da mi dade snage da svijet mijenjam na bolje. I baš zato kucam na mnoga vrata donoseći dramatičnu dijagnozu da je u jednom cijelom narodu nemilosrdno slomljena kralježnica.

Taj narod više ne hoda ni pogureno kao što je hodao pod turskom vlašću. On sada puže.  On nema snage ni da se podigne malo – na koljena. Evo, to je problem. Što se to događa s mojom generacijom intelektualaca u Zagrebu, u Hrvatskoj, diljem Europe? Ako je moja Banja Luka “močvara”, a jeste u svakom pogledu, jako mi je žao zbog toga, jer to je moj rodni grad, ali se pitam: zašto Zagreb mora biti intelektualna močvara. Intelektualna, kulturna, solidarna i kršćanska močvara?

Zagrebu se ne može osporiti da intelektualno nije jak, da nije kršćanski. Pitam se kako onda nema solidarnosti sa istinom koja vrišti, koja vapi u pomoć.  Dođite, spasite čovjeka i u Republici Srpskoj, poglavito u Posavini i drugim  dijelovima Bosne i Hercegovine.

Učinjeno je mnogo nepravde i nesreće, a onaj koji je dopustio tu nepravdu i koji ništa ne poduzima da se nepravda ukloni, on je sukrivac. Zločin je zločin i zlo je zlo, a odobriti zlo je još gore. To su pokvarenost i zločin. Ako ja znam da je nešto zlo i dopuštam da se to uradi i ništa ne činim da se to zlo makne, onda sam daleko veći krivac. Zato sam zabrinut za budućnost Hrvatske i Europe pogotovo kršćanske i katoličke, gdje smo izdali Božju istinu o Bogu i Božju istinu o čovjeku, jer je samo Bog gospodar ljudskih života. Čovjek treba biti zahvalan Bogu i biti solidaran s ljudima.

Ne, samo s katolicima, a mi tamo pokušavamo biti dobri našim susjedima, koji nisu ni Hrvati niti katolici. Time im želimo pokazati pravo lice i hrvatskoga naroda i katoličke Crkve. No, pitanje je hoće li nam to i u buduće biti moguće. Ja se nadam i zato molim Bogu.

Anto PRANJKIĆ/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Predsjednica: Mislim da se štrajk učitelja pretvorio u politički igrokaz

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Media servis

Uoči službenog početka kampanje za predsjedničke izbore u Intervjuu tjedna Media servisa aktualna predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović progovorila je o kampanji, izborima, štrajku prosvjetara, ali i gafovima zbog kojih je kroz tekući mandat često bila na meti kritika. S predsjednicom je razgovarala urednica Media servisa Andrea Barać.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

ANTON KIKAŠ: JNA je znala da dolazimo, ali nisu znali kada

Objavljeno

na

Objavio

Anton Kikaš, Ivan Ban, Rijeka - Pula

Hrvatski iseljenik, poduzetnik i pjesnik Anton Kikaš ovih dana obilazi Istru i Primorje. Prenio je dojmove i pozitivne reakcije publike na njegov film ”Nisam se bojao umrijeti”, koji govori o njegovom hrabrom pokušaju dovođenja aviona s 18 tona oružja u Hrvatsku 31. kolovoza 1991. godine. Isto tako, ovdje je i zbog filma “Hrvatske sportske legende – 120 godina hrvatskog sporta”, čiji je producent. Riječ je o filmu koji prikazuje najslavnije trenutke hrvatskog sporta. Oba filma u režiji su Jakova Sedlara, piše direktno.hr

Anton Kikaš za vrijeme Domovinskog rata pomagao je Hrvatskoj na razne načine. Prije svega, za obranu Hrvatske prikupio je milijune dolara, a svojim i novcem hrvatskih iseljenika kupio je oružje za obranu domovine.

Riječ je o čovjeku koji je za svoj doprinos Kanadi 2012. godine dobio Dijamantnu jubilarnu medalju Kraljice Elizabete II. Na pitanje oprašta li ljudima koji su mu činili zlo u vojnom zatvoru u Beogradu, u jednom dahu govori kako ih ni u jednom trenutku tih tri mjeseca nije mrzio jer njegovo srce… I zastaje. Hrabro nastavlja kako ga batine i prijetnje nisu slomile.

Za što su vas teretili i gdje ste nalazili svoj mir? Što vas je očuvalo da ne klonete?

Pripisivali su mi da radim po nalogu dr. Franje Tuđmana, da se hrvatski bojovnici obučavaju na mojoj farmi blizu Toronta, da rušim Jugoslaviju i tome slično. Međutim, uporno sam tvrdio da sam organizirao dobrotvorne večere za osnivanje hrvatskih katedri na američkim sveučilištima, da sam prikupljao i davao novac za gradnju hrvatskih crkvi, uključujući i izgradnju nove velebne crkve Kraljice Mira u Hrvatskom franjevačkom središtu u Norvalu pokraj Toronta, te Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu itd. Pisao sam pjesme i čitao pravnu literaturu. To me držalo.

Imali ste najbolju namjeru, no želja se pretvorila u noćnu moru. Kao što vidimo u filmu, plan je bio da se ide u Trst, no greškom pilota ruta je promijenjena?

Na upit kontrole leta iz Beograda, umjesto da kaže da zrakoplov ide u Trst, pilot je rekao da ide za Ljubljanu, nakon čega su se digla dva MIG-a JNA iz Pule i prisilila nas da sletimo na Pleso. Znalo se da dolazimo, ali nisu znali kada jer ni ja nisam točno znao kada do zadnjeg trenutka. Ubrzo sam uhićen i helikopterom odveden u Bihać, a potom avionom u Beograd na Batajnicu. Iako je hrvatska dijaspora nudila novac za puštanje, nakon torture od tri mjeseca na kraju sam ipak razmijenjen za generala JNA Milana Aksentijevića i nekoliko oficira, uz, naravno, posredstvo hrvatske Vlade i tadašnjeg ministra obrane Gojka Šuška. Nakon povratka u Kanadu, održao sam tiskovnu konferenciju i na kraju sam rekao novinarima: ”Ne daj Bože, kad bi moja nova domovina Kanada bila napadnuta od stranog agresora kao moja Hrvatska, ja bih za Kanadu učinio isto što i za svoju domovinu Hrvatsku”. Tek su s takvim objašnjenjem Kanađani shvatili dubinu moje akcije i domoljublja. No, unatoč neuspjehu, sve bih ponovio bez razmišljanja. Žao mi je samo što smo bili nadomak cilju.

Kako gledate na današnju situaciju u Hrvatskoj i kakav je osjećaj domoljublja u inozemstvu?

Nisam sasvim zadovoljan. Kao narod znamo, možemo i moramo bolje, jer naši potencijali su u svakom spektru društva ogromni. Svatko pojedinačno mora dati sve od sebe i truditi se da bude bolje. Imamo svoju zajednicu i državu i potrebno ju je uređivati. Moj životni moto uvijek je bio: ”Res non verba – Djela, a ne riječi”. Mi Hrvati diljem svijeta itekako pratimo situaciju u domovini. U mom biću spojila su se dva podneblja, ono iz Hrvatske i BiH, te ono iz Kanade, moje druge domovine. Ovo je moj sedmi dolazak u Lijepu našu u posljednjih godinu dana, što samo po sebi govori kako se lijepo osjećam, kao da nikad nisam ni otišao, a bilo je to prije 50 godina. O potvrdi snažnih veza govori i činjenica da postoje direktne avionske linije Toronto-Zagreb.

Mislite li da dijaspora mora biti više uključena u hrvatska zbivanja?

Dijaspora ne smije biti ni zanemarena ni favorizirana. Domovina nam leži u srcu i uvijek smo spremni pomoći. Istini na volju, druga domovina živi u inozemstvu. Pitanje je, čini li druga strana ono što bi morala činiti djelima? Hrvatska mora privući investitore, a ne da ih koči birokracija i nedostatak povlastica kojima ih druge države privlače.

Mislite li se aktivnije uključiti u razvoj Hrvatske? Koja je vaša vizija?

Hrvatsku sanjam u najljepšim bojama. Sanjam je kao što smo je sanjali 15. siječnja 1992., kada je priznata kao neovisna i suverena država. Odgojen sam u duhu koji njeguje obitelj, ljubav, vjeru i domoljublje. Sve je na nama. Imamo bogomdan geografski položaj, imamo pamet i sve je na nama. Vrijeme ne treba gubiti.

Bili ste zapaženi sportski djelatnik u Kanadi. Godine 1988. bili ste predsjednik nogometnog kluba Croatia Toronto, jednog od najstarijih i najtrofejnijih klubova u dijaspori. Što nam možete reći o tom razdoblju?

Davne 1982. godine poklonio sam Nogometnom klubu Dinamo američku turneju. Bio sam organizator gostovanja Hrvatskog narodnog kazališta, hrvatskih glazbenika, projekcije velikog broja hrvatskih filmova, predavanja i promocije novih knjiga iz Hrvatske, a što činim i danas. Vodim i uređujem hrvatski televizijski program CROATICA TV. Mladi se kroz sport povezuju i poistovjećuju s Hrvatskom. Bio bih najsretniji čovjek kada bi naši Vatreni došli na turneju među jaku hrvatsku zajednicu u SAD-u i Kanadi. To bi bio najljepši dar nama iseljenim Hrvatima. Trofeji i trenuci slavlja, to je ono meni najsvetije, ono što nas spaja.

Vaša su ljubav također pjesma i poezija? Koji motivi dominiraju u Vašim pjesmama?

Tako je. Pisao sam pjesme za Đuku Čaića, Tomislava Ivčića i Mladena Grdovića, Krunoslava Cigoja, Veru Svobodu i druge glazbenike. Ponosan sam na svoj hrvatski narod što se najbolje oslikava u mojim stihovima. Objavio sam zbirku pjesama i omogućio izdavanje nekoliko knjiga na engleskom jeziku s hrvatskom tematikom. I dozvolite mi još nešto, inertnost ustanova i institucija prema povijesnom filmu “Hrvatske sportske legende” motivirala me da se aktivno uključim kako bi film ugledao svjetlost dana, jer kroz njega promoviramo i potvrđujemo da je Hrvatska u sportu svjetska velesila. Nemjerljiv je doprinos hrvatskih sportaša i pjevača bio u promociji zemlje 90-tih.

Priredio: Ivan Ban

Izvor: direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari