Pratite nas

U potrazi za Istinom

MEĐUNARODNI SUKOB vs. 17:3=5

Objavljeno

na

Do sad smo na našoj stranici više puta najavljivali kako ćemo navesti primjere iz tri dosadašnja haška predmeta u kojima je haški sud rušio najelementarnije principe matematike, fizike i logike, a sve kako bi prvo de facto a u ovoj zadnjoj, zasad još nepravomoćnoj presudi i de iure osudio Hrvatsku za “agresiju na BiH”.

Nit koja je dovela do teze iz nepravomoćne presude Prliću, Praljku, Petkoviću,Stojiću, Čoriću i Pušiću, da je “Hrvatska poticala Hrvate u BiH na separatizam s ciljem aneksije djelova BiH koji su bili u sastavu Banovine Hrvatske” proteže se kroz tezu o postojanju međunarodnog sukoba u predmetima Blaškić, Kordić-Čerkez i Naletilić-Martinović. Dakle, ključna teza u čitavoj ovoj priči je teza o postojanju “međunarodnog sukoba između Hrvatske i BiH” odnosno da je Hrvatska bila u ratu protiv BiH.

Ta teza je besmislena, apsurdna, cinična, s onu stranu pameti, a da nije tužna bila bi smješna.

Postojanje međunarodnog sukoba po Stautu haškog suda uvjet je za primjenu članka 2.Statuta odnosno, ukoliko ne postoji međunarodni sukob optuženicima nije moguće suditi za kaznena djela opisana člankom 2. Statuta haškog suda a koji se odnosi na kršenje odredbi Ženevske konvencije iz 1949. godine. Ova premisa je vrlo važna, a koliko je važna opisat ćemo na primjeru generala Praljka.

General Praljak optužen je po 25 točaka optužnice. Proglašen je krivim po 20 točaka optužnice. Po točkama 4. i 5. optužnice proglašen je nevinim dok mu po točkama 14., 17., i 20. nije izrečena krivnja zbog „prakse suda o kumulativnosti“ odnosno zbog toga jer jeza djela opisana u tim točkama optužen u drugim točkama optužnice po drugim točkama statuta.

Dakle, general Praljak nepravomoćno je osuđen po točkama 1, 2, 3,  6, 7, 8, 9, 10, 11, 12,  13, 15, 16, 18, 19, 21, 22, 23,  24 i 25 dakle po  20 točaka optužnice. Od tih 20 točke 3, 7, 9,11, 13, 16, 19 i 22 ne bi bilo moguće izreći bez postojanja međunarodnog sukoba jer se ove točke optužnice odnose nakršenje članka 2. Statuta. Dakle, sruši li se teza o međunarodnom sukobu krivnja generala Praljka po ovih 8 točaka automatski otpada, a isto tako pruža pravo Blaškiću, Kordiću, Čerkezu, Tuti i Šteli da pred rezidualnim  mehanizmom haškog suda traže reviziju svojih presuda odnosno odbacivanja krivnje u onim točkama koje se odnose na kršenje članka 2,. Statuta.

Da bi se dokazalo postojanje međunarodnog sukoba potrebno je zadovoljiti određene standarde .Početkom rada ovog suda ti standardi bili su sadržani u predmetu Nikaragva protiv SAD-a, ali ih je u prvom procesu pred haškim sudom, u predmetu protiv bosanskog Srbina Duška Tadića haški sud dodatno proširio. Tako je stvorio praksu prema kojoj je za postojanje međunarodnog oružanog sukoba izdvojio dva testa, odnosno dva uvjeta od kojih je dovoljno da je jedan zadovoljen i sud tad proglašava oružani sukob međunarodnim.

Prvi test je postojanje direktne vojne intervencije od strane druge države, u ovom slučaju Hrvatske.

Drugi test je postojanje sveobuhvatne kontrole jedne od zaraćenih strana od strane druge države. Ovaj drugi test odnosno uvjet ima dva poduvjeta, i da bi drugi test bio zadovoljen potrebno je dokazati da su zadovoljena oba poduvjeta. Ako je zadovoljen samo jedan poduvjet, ne može se tvrditi da je zadovoljen drugi test odnosno da je postojala sveobuhvatna kontrola. Ta dva poduvjeta su

1. planiranje, pripremanje i provođenje vojnih operacija od strane druge države u sporu

2. logistička potpora druge države jednoj od strana u sporu

Ono što mi tvrdimo to je da je van svake sumnje postojala logistička potpora od strane Hrvatske prema HVO-u, i tu nema nikakvog nesporazuma.  Tu valja dodati da je Hrvatska logistički podupirala i nastojanja Armije BiH, pa prema tome i u tom smislu, a pogotovo u svezi UZP-a to valja imati na umu. Međutim, mi tvrdimo da je apsurdno tvrditi da je Hrvatska, odnosno njene oružane snage, konkretno Glavni Stožer ili bilo koja druga instanca OSRH planirala, pripremala ili provodila vojne operacije umjesto HVO-a.

Prema tome, prvi test ne može biti zadovoljen s obzirom na činjenicu da nikad niti jedan pripadnik HV-a  nije sudjelovao u muslimansko-hrvatskom oružanom sukobu ako nije bio dragovoljac, a ne može biti zadovoljen ni drugi test jer su Glavni Stožer HVO-a i njima poređeni zapovjednici Operativinih zona HVO-a sami planiralil, pripremali i provodili svoje operacije u ratu s Muslimanima.

To je bilo jasno i haškom tužiteljstvu i haškom sudu, i zato su oni cijeloj ovoj priči dodali političku komponentu. Isto tako, oni su iskoristili i nazočnost snaga HV-a u BiH na bojišnici prema Srbima (Posavina, Popovo Polje, područje Livna) kako bi lovili u mutnom i prikazali to kao nazočnost HV-a odnosno vojnu intervenciju spram Muslimana.

I to vam je cijela priča oko toga kako je došlo do kvalifikacije o postojanju međunarodnog sukoba.

Temom o međunarodnom sukobu kao najvažnijom temom bavit ćemo u cijelom nizu bilješki, a ovdje i sad ćemo pokazati samo neke od primjera koji vrijeđaju zdrav razum u tolikoj mjeri da slobodno možemo govoriti kako su neke druge stvari koje vrijeđaju zdrav razum a koje su se dogodile prema Hrvatima u BiH debelo nakon završetka rata i Daytonskog sporazuma povukle svoje konzekvence iz ovakvih odluka haškog suda.

Za početak,  uzet ćemo paragraf 130. u presudi generalu Blaškiću. Navodi iz tog paragrafa koji vrijađaju zdrav razum u potpunosti se oslanjaju na svjedočenje tajnog svjedoka II iz tog predmeta čiji idenitet se smije objaviti od 2005. godine. Riječ je, pogađate, o Stjepanu Mesiću. Budući da je tu tezu van svake sumnje srušio prof. Miroslav Tuđman mi ćemo (ponovo) ponuditi poveznicu na tekst u kojem su idiotske teze iz tog paragrafa razbijene do najsitnijih djelića:

http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI%20DOKUMENTI/KRIVOKLETNIK/R-10-DokinuceBosne-lek.pdf

Ovdje ćemo tek prepričati što se tu dogodilo. Prva teza je kriminalizacija dodjele državljanstva Hrvatima iz BiH. O tome kome će, kad, kako i pod kojim uvjetima jedna suverena država nekom dati putovnicu nije na nekom  međunarodnom kaznenom sudu da raspravlja. Tu je riječ o politici a ne o kaznenom pravu. Nema haški sud što propisivati ni Hrvatskoj niti bilo kojoj drugoj suverenoj državi pod kojim uvjetima će nekom dati svoje državljanstvo, a pogotovo kriminalizirati jedan takav čin, tvrdeći kako se iz toga vidi namjera aneksije teritorija druge države. U protivnom, mi možemo očekivati od stalnog međunarodnog kaznenog suda podizanje nove optužnice protiv bilo kojeg trenutnog političkog ili vojnog čelnika RH jer je nedavno hrvatsko državljanstvo dodjeljeno američkom košarkašu koji se zove Oliver Lafayette:

http://www.vecernji.hr/kosarka/oliver-lafayette-dobit-ce-hrvatsku-putovnicu-938811

Zamislite sad da tužiteljstvo ICC-a (njega valja razlikovati od ovog našeg ICTY-a) dakle stalnog međunarodnog kaznenog suda (budući da ICTY više ne smije zbog izlazne strategije podizati optužnice) ponudi, a sud prihvati tezu da se ovim činom “Amerikance usmjerava prema Hrvatskoj” te da je to “dio strategije prema kojoj Hrvatska hoće odcjepiti pa anektirati dio SAD-a”, a kao dokaz ponude to da “Lafayette ionako nije neki košarkaš budući da je na utakmici Hrvatske i Filipina kod rezultata 73:71 za Hrvatsku promašio oba slobodna bacanja”?? Izgleda apsurdno? Čekajte, tek smo počeli nabrajati apsurde.

Dalje u tom istom paragrafu 130. kaže  da je “Jednim drugim zakonom dopušteno svih Hrvatima glasati na izborima u RH” a onda dalje izvlači iz toga teze o tome da su zastupnici dijaspore činili 10% Sabora (što je laž koja je ovdje manje bitna) te da su po tom zakonu u Sabor izabrana i dva člana HVO-a, Vice Vukojević i Ivan Tolj (što je također laž koja je manje bitna)  itd.

Ono što je bitno u cijeloj priči jest da je zakon o kojem se govori, a to je Zakon o glasovanju dijaspore kakvog imaju sve zemlje svijeta koje imaju dijasporu (osim totalitranih država u kojima nema izbora) donesen 20. rujna 1995. Prvi idući izbori koji su održani po tom zakonu i na kojima je glasovala dijspora održani su 29. listopada 1995. (Izvor: http://hr.wikipedia.org/wiki/Hrvatski_parlamentarni_izbori_1995.)

S druge strane, ovi izbori o kojima se ovdje govori održani su u 2. kolovoza 1992. godine.  (Izvor: http://hr.wikipedia.org/wiki/Hrvatski_parlamentarni_izbori_1992.)

Dakle, sve ovo dalje što proizlazi iz ovog kršenja zakona fizike, matematike i logike nije ni bitno, jer je jasno da zakon koji je donesen 20. rujna 1995. ni na koji način ne može utjecati na sukob koji je završio Washingtonskim sporazumom od 18. ožujka 1994. A pogotovo ne može utjecati na izbore održane u kolovozu 1992. godine.

Dakle, ogoljeno do kraja, Mesić i tužiteljstvo tvrde a sud prihvaća da se događaj iz 1995. godine dogodio prije događa iz 1992. godine. Toliko o tome.

Idemo dalje, na drugi primjer.  Tu ćemo citirati navod iz paragrafa 137. Presude u predmetu Kordić-Čerkez:

137. Predsjednik Tuđman je 1991. i sam priznao g. Ashdownu, britanskom političaru, da se on i  Milošević slažu oko toga kako bi međusobno podijelili teritoriju Bosne i Hercegovine, iako je u to vrijeme porekao postojanje formalnog sporazuma.

http://www.icty.org/x/cases/kordic_cerkez/tjug/bcs/010226.pdf

Ovo je pargaraf koji ima još teksta kojeg možete vidjeti kad otvorite link, ali postoji samo jedna referenca a to je referenca broj 159 koja nas vodi do dokaznog predmeta DP Z2486 odnosno na skicu Ashdownove salvete. Temu Ashdownove salvete posebno ćemo obraditi, tako da sad nema potrebe za tom skicom. Ono što je u ovoj priči bitno jest to da Ashdown nije svjedočio u predmetu Kordić-Čerkez već u predmetu Blaškić i sudac Richard May i njegovo vijeće pozivaju se upravo na to svjedočenje: “U predmetu Blaškić g. Ashdown je posvjedočio da je na njegov zahtjev predsjednik Tuđman na jelovniku jedne večere nacrtao kartu BiH koja  pokazuje predloženu liniju podjele.

E sad, idemo na paragraf 106. Presude u predmetu Blaškić:

106. Težnje Franje Tuđmana za pripajanjem “hrvatskih” područja Bosne nastavile
su se očitovati za čitavo vrijeme sukoba. Dana 6. maja 1995. predsjednik Tuđman je na jednoj večeri, na kojoj je sjedio do Paddyja Ashdowna, predsjednika Liberalnedemokratske stranke Velike Britanije, kojeg je tužilac pozvao kao svjedoka, jasno potvrdio da Hrvatska ima teritorijalne pretenzije prema Bosni.

http://www.icty.org/x/cases/blaskic/tjug/bcs/000303.pdf

O čemu se ovdje radi? Nakon svjedočenja Paddya Ashdowna, te nakon izricanja nepravomoćne presude generalu Blaškiću kojom je on osuđen na 45 godina zatvora, profesor Miroslav Tuđman sastavio je jednu kratku knjižicu koja se zove “Priča o Paddyu Ashdownu i njegovoj salveti”. U toj kratkoj knjižici profesor Tuđman temeljito razobličuje laži koje je Ashdown ispripovjedao u svom svjedočenju u slučaju Blaškić.

Najjača i neoboriva teza u toj knjižici bila je ta da je čak i ako uzmemo u obzir da je sve što je rekao Ashdown istina (iako je sve totalna laž) kako može nešto što je navodno predsjednik Tuđman nacrtao 6. svibnja 1995. godine (kad su se u Londonu sastali razni svjetski državnici i političari obilježavajući 50 obljetnicu pobjede nadnacizmom i fašizmom) biti dokaz namjere za sudjelovanje u oružanom sukobu koji je završio potpisivanjem Washingtonskog sporazuma 18. ožujka 1994. godine odnosno 14 mjeseci prije nastanka te famozne salvete? Dakle, očito je da je raspravno vijeće u slučaju Blaškić koje je vodio sudac Claude Jorda i drugi put u svojoj presudi poništilo zakone matematike, fizike i elementarne logike. A sudac May se nije trebao praviti Englez budući da on jest Englez, i samo je taj događaj iz 1995. godine “prebacio” u 1991. godinu, nadajući se valjda da to nitko neće primjetiti!!??

To je kao da recimo Mate i Šime igraju šah. I Mate razvaljuje Šimu koji je pred porazom, jer je očito da će ga Mate svojim idućim potezom matirati kraljicom. I onda Šime dođe i ukrade kraljicu s ploče, strpa je u džep i nada se da Mate  to neće primjetiti.

Žalosno je što to nitko iz vodstva hrvatske države nije primjetio. Ali zato mi jesmo, jer kao što rekosmo: nama ništa ne promiče!!

Idemo odmah na slijedeći primjer, predmet Naletilić-Martinović , u kojem je predsjednik raspravnog vijeća notorni Liu Daqun. Riječ je o dva vezana paragrafa, a to su paragrafi 200. i 201.

Najprije ćemo citirati navode iz ova dva paragrafa:

200. Vijeće je nadalje uvjereno da je Republika Hrvatska sudjelovala u organizaciji, planiranju ili koordinaciji vojnih operacija vođenih u kontekstu sukoba između HVO-a i ABiH. Nema sumnje da su Republika Hrvatska i HZ-HB imale isti krajnji cilj, a to je priključenje hrvatskih provincija Bosne i Hercegovine jedinstvenoj hrvatskoj državi. U tom smislu Vijeće podsjeća na riječi samog predsjednika Tuđmana na sastanku održanom 22. oktobra 1993:
Ja sam pred par mjeseci izložio situaciju, dao zadaću ministru obrane Šušku i generalu Bobetku, naša pomoć i naše angažiranje u Herceg-Bosni, jer se tamo rješava – rekao sam im da se tamo rješava pitanje budućih granica Hrvatske države. I, kod toga sam ukazao da je veoma važno da se obrane tada, oni položaji, koji su, onaj teritorij, koji je HVO tamo držao. (…) Opća politička situacija je takva da danas i rijetko tko od međunarodnih
čimbenika računa da će se ta Unija Bosne i Hercegovine održati.554

201. Da bi se omogućilo provođenje ovog zajedničkog cilja rukovodstvo Hrvatske je izdavalo zapovjedi za kretanje snaga 555

Kao što vidite referenca na fusanotu je 555 a pod tim brojem u fusnoti stoji slijedeće:

555 Dokazni predmeti PPIAC-7; PPIAC-8; PPIAC-10; PPIAC-13

Dokazni predmeti PPIAC-7 i PPIAC-8 ne postoje. Ako ih netko nađe neka nas uvjeri u suprotno. Ostaju dokazi PPIAC-10, a to je ovaj:

http://i.solidfiles.net/b31d030d6a.jpg

Kao i PPIAC-13 a to je ovaj, na dvije stranice:

http://i.solidfiles.net/fb2d671261.jpg

http://i.solidfiles.net/9f69286322.jpg

Mi sad nećemo ulaziti u detaljnu elaboraciju ovih dokumenata, možemo samo napomenuti da recimo u ovom prvom  dokumentu general Bobetko šalje zahtjev generalu Rosi da smiri neke pijance koji se nevojnički ponašaju u Tomislavgradu a usput se pozivaju na hrvatskog ministra obrane Gojka Šuška. Prema tome, tu nema ni riječi ni o kakvom “kretanju snaga”. Mi smo rekli da ćemo ovdje samo obraditi kršenje osnovnih zakona prirode, matematike, fizike i elementarne logike. S tim u svezi pogledajte nadnevak koji je naznačen na ova dva dokumenta; Prvi je 16. svibnja 1992. godine, a drugi je od 18. lipnja 1992. godine.  Mi sad ovdje postavljamo otvoreno pitanje Liu Daqunu i njegovom raspravnom vijeću: Kako je moguće da se nešto što je predsjednik Tuđman izgovorio, a kako stoji u paragrafu 200. 22. listopada 1993. godine može uzimati kao element namjere za nešto što se dogodilou svibnju i lipnju 1992. godine? A u našoj prošloj bilješci vidjeli smo da Liu Daqun unatoč ogromnom broju dokaza nije sklon van razumne sumnje zaključiti da je Sefer Halilović zapovjedao “Operacijom Neretva”, čak štoviše, on dovodi u pitanje samo postojanje te operacije. A ovdje stavlja listopad 1993. prije svibnja i lipnja 1992. !? I tko je taj tko nas nakon ovoga može uvjeriti u njegovu objektivnost i nepristranost?

Mi tvrdimo, u svim ovim slučajevima, da je riječ o normalnom sudu,  čim bi se utvrdilo da se već u startu na ovaj način krši elementarni principi funkcioniranja vremena, prirode, matematike, fizike, logike i zdravog razuma, mi nemamo uopće što dalje ići i razmatrati sve ono što se proizlazi iz toga i nudi  se kao dokaz. To mora biti odbačeno odmah u startu! A oni ne samo da nisu to odbacili odmah u startu, nego su na sve ovo nadodali hrpu laži koje ćemo prokazivati u nekim idućim bilješkama. Jer sad i ovdje prokazujemo samo nekoliko primijera  onih stvari koje vrijeđaju najelementarniji zdravi razum.

Ovakvih primjera ima još, ali za ovu bilješku dostatna će biti i ova tri primjera. Ostale ćemo obraditi u idućim bilješkama.

Dakle, ovo što je gore je skup neoborivih činjenica. A sad ćemo mi na temelju tih činjenica izvesti jednu teoriju koja može a i ne mora biti točna. O tome je li točna ili nije morat ćete prosuditi sami.

Mi mislimo da ono što se kolokvijalno zove “međunarodna zajednica” a sadržano je u liku i djelu “visokih predstavnika” svjesna svega ovoga što gore piše, a vidjevši da se iz Hrvatske nitko ne buni na ovo vrijeđanje zdravog razuma, došla do zaključka da su Hrvati i njihovi politički predstavnici spremni trpjeti takva vrijeđanja zdravog razuma. Onda su odlučili testirati dokle to može ići, a usput provoditi svoju deklariranu politiku.

Pa smo imali Berryeve amandmane.

Pa smo imali tenkovski napad na Hercegovačku banku. U vezi s tom oružanom pljačkom više poslovnica jedne banke moramo reći da ni 13 godina nakon tog banditskog upada, na kojeg su vjerovatno Jesse i Frank James te Cole Younger onanirali dolje upaklu, nema niti pokrenute istrage a kamoli podignute optužnice u svezi s onim što su ti oružani pljačkaši i banditi tvrdili da će tamo naći. Umjesto toga imamo činjenicu da je “visoki predstavnik” u to vrijeme bio Austrijanac Wolfgang Petrisch, te da su na mjesta koja su ostala upražnjena dokidanjem Hercegovačke banke došle mahom austrijske banke.

Tu je bilo još različitih vrsta silovanja i terora nad hrvatskim narodom u BiH sve do današnjeg “visokog predstavnika” Valentina Inzka koji nas , istom onom “matematikom” po kojoj je 1995. godina prije 1992. ili 1993. godine pokušava uvjeriti da je 17:3=5.

Ili da je 5 jedna trećina od 17.

Ili da je 17 podjeljeno s 3 uvrh glave 5, možda i manje od 5 ali ni za jotu više od 5.

Nekoliko poveznica za informiranje o ovome poslijeratnom teroru nad Hrvatima iz BiH:

http://www.hercegovina.info/vijesti/vijesti/bih/deseta-obljetnica-brutalnog-upada-u-hercegovacku-banku

http://www.posusje-online.com/?p=7747

http://bljesak.info/rubrika/vijesti/clanak/nino-raspudic-treci-entitet-je-najjednostavnije-rjesenje/83634/ispis

https://www.youtube.com/watch?v=GA_N6ZJ6hck

Dakle, koliko je ovaj teror koji se provodi nad Hrvatima BiH povezan sa haškim rabotama zaključite sami.

Naše je mišljenje da je to sve dio jedne te iste priče, jer ih sve povezuje sličan “matematički teorem” zbog kojeg se Pitagora, Tales i ostali velikani matematike vjerovatno okreću u grobu poput ventilatora.

ŠestorkaHB/kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Memorandum BOING – autentičan dokument iz 1999. ili vješta politička provokacija?

Objavljeno

na

Objavio

Dio elektroničkih medija u Hercegovini objavio je ovih dana Memorandum BOING, navodni bošnjačko-muslimanski dokument sličan velikosrpskom „Načertaniju”. Prema pisanju medija, iza ovog dokumenta, koji je navodno sastavljen još u lipnju 1999. stoji Bošnjački institut Adil Zulfikarpašić.

Portal Dnevnik.ba, koji je objavio sadržaj dokumenta, ograđuje se od njegovog sadržaja, jer “nisu sigurni u autentičnost samog Memoranduma BOING”.

-Također, naglašavamo ukoliko je Memorandum BOING post festum napisan onda je riječ o vrhunskoj analizi, a ukoliko je, pak, plan, onda se zaista uspješno i vrhunski provodi i ovom prilikom odajemo priznanje autoru – navodi portal Dnevnik.ba te dodaje da je Memorandum BOING, zapravo, platforma za razvoj bošnjačke unitarističke i centralističke ideje kojom se bh. Hrvati pretvaraju u nacionalnu manjinu.

Međutim, poznavatelji političkih prilika u BiH nisu previše skloni tvrdnjama o autentičnosti ovog dokumenta.

-Bošnjački institut u Sarajevu otvoren je 2001. godine. Stoga, nije niti mogao iskreirati spomenuti dokument u lipnju 1999. Drugo, pogledajte jezik koji je dokument pisan. Teško je vjerovati da netko od velikobošnjačkih intelektualaca koristi jezik kojim je dokument pisan. I treće, dokument doista obiluje preciznim političkim analizama koje je moguće sažeti retroaktivno ali ne i u percepciji dva desetljeća unaprijed. Stoga, navodni Memorandum BOING treba gledati isključivo kao pokušaj političke provokacije temeljene na činjenicama – odgovor je koji smo dobili od jednog relevantnog izvora u Mostaru.

Memorandum „BOING“ se provodi u političkom životu BiH

Međutim, bez obzira na motive nastanka tzv. Memoranduma BOING, uslijedile su i vrlo zanimljive reakcije. Tako su se na tu temu jučer oglasili bivši saborski zastupnik dr. Ivan Bagarić i Mijo Tokić, jedan od utemeljitelja HDZ-a BiH.

-Ovih dana u medijskom prostoru je sporni Memorandum „BOING“. Neovisno tko mu je autor i s kojim je motivima pisan, očito je da se provodi u političkom životu BiH.

U BiH je na djelu antihrvatska politika. Nažalost, ali i nedjelotvorna hrvatska politika, površna i pasivna, politika nečinjenja i propusta. Politika od koje Hrvati imaju malo koristi.

Hrvati u BiH moraju imati svoju politiku a za njezinu provedbu i rezultate odgovornost moraju preuzeti oni koji je provode – legalno i legitimno izabrani narodni predstavnici. Nažalost, sada na hrvatskoj političkoj sceni u BiH postoje samo stranke i strančice kojima je sav smisao sudjelovanje u vlasti. Vrijeme je da hrvatske političke stranke (kojima je do hrvatskih interesa u BiH), ne gubeći svoj identitet, postanu servis Hrvatskom narodnom saboru u kojem bi se kreirala nacionalna politika. Vrijeme je za promjenu djelovanja! Ukoliko svi u BiH promjeni pristupimo odmah, moći ćemo zaštititi vlastiti narod ali i mir i prosperitet države – jer postojeće stanje svemu tome je prijetnja – navodi se u dopisu dr. Ivan Bagarić i Mijo Tokić.

Što piše u Memorandumu BOING: 

“1.   Umanjiti odgovornost Bošnjaka za počinjene zločine i razaranja, i optužnicama, potjernicama i montiranim sudskim procesima protiv državljana BiH hrvatske i srpske nacionalnosti osigurati Bošnjacima dugotrajan status apsolutne žrtve.

2.    Ne dozvoliti da se baca ljaga na pripadnike Armije BiH, posebno na generale.

3.    Bošnjački narod izolirati od informacija hrvatskih i srpskih medija, usaditi mu osjećaj pravednika i najveće žrtve. Jačati želju za osvetom. Obučiti ga da prekida protubosanski dijalog, da sve argumente Srba i Hrvata u BiH koji nisu na fonu unitarne BiH nazivaju fašističkim i separatističkim.

4.    Izbjegavati nacionalnu retoriku. Kao većinski narod zagovarati građansku državu. Vezati nacionalni pokret uz novu bošnjačku nacionalnu stranku, koja će imati građanski, a ne nacionalni predznak, kako bi se za ovaj projekt pridobili i predstavnici međunarodne zajednice, posebno Amerikanci.

5.    Iz pozicije žrtve vršiti snažne pritiske na predstavnike međunarodne zajednice u BiH. Od OHR-a međunarodnim lobiranjem i pomoću bošnjačkih prijatelja iznuditi izmjene izbornog zakona koje će onemogućiti antibosanskim snagama da ucjenjuju u federalnom parlamentu (ovaj je dio već ostvaren Petrischevim amandmanima)

6.    Izmjenama izbornog zakona predstavničku demokraciju u Federaciji pretvoriti u pripadničku. Imenovati svoje ljude na sva mjesta koja pripadaju Hrvatima, tamo gdje to omogućuju nedostaci izbornog zakona.

7.    Osigurati da visoki predstavnici u BiH budu politički ”mekani” i lako potkupljivi. Potkupiti sve buduće visoke predstavnike u BiH kapitalom iz prijateljskih zemalja istoka. Preko OHR-a iznuditi izvođenje vladavine Bošnjaka putem ”građanske vlade” u Federaciji. Ukoliko se Hrvati budu pozivali na zakone pritiskom na OHR putem naklonjenih članica PIC-a, suspendirati izborna tijela. U Ustavnom sudu Federacije postaviti svoje ljude koji će se proglasiti nenadležnim.

8.    Pronaći podobne Hrvate i Srbe u Federaciji koji će nasjesti na priču o građanskoj BiH. Ako se takvi ne mogu pronaći kao benevolentni i lojalni ovoj ideji kupiti ih pozicijama, slavom i moći. Ako ne bude niti takvih, pronaći korumpirane i ucijeniti ih.

9.    Među Hrvatima u BiH, kao slabom i neorganiziranom političkom korpusu pronaći ljude iz medija koji su voljni raditi za ovaj projekt.

10.    Osnovati novinu na hrvatskom jeziku koja mora biti instalirana u Hercegovini, kako bi se odagnale sumnje da ju kontrolira Sarajevo. Pored novine, nastojati u svim ostalim medijima osigurati minimalno jedan probosanski orijentiran koji bi djelovao s hrvatskih područja, čime bi učinak bio veći.

11.    Osnovati stranku s hrvatskim predznakom koja mora imati radikalnu hrvatsku retoriku, kako bi se odagnale sumnje da je stranka probošnjačka. Pogodnost kod hrvatskih radikala jeste politička srbofobija. Kooptirati u tijela nove građanske Vlade Federacije one Hrvate kojima je srbofobija jedini politički kredo. Za šefa te probosanske hrvatske stranke postaviti čovjeka ograničene ubrojivosti, koji je poslušan i ne vrluda, kako bi ga se moglo držati pod kontrolom, a čiji je probosanski politički kredo oformljen i provjeren ranije. Rezultate te stranke u medijima maksimalizirati. Nakon njenog ulaska u Vladu u Bosni joj osigurati podružnice, kako ne bi doživjela fijasko, te fingirati izborne rezultate iste stranke ubuduće bošnjačkim glasovima, kako bi stranka preživjela.

12.    Preuzeti javne medije u državi. Preko njih kriminalizirati i držati u šaci sve one koji se budu odupirali ovom probosanskom projektu. Na čelo javnog emitera postaviti također intelektualno ograničenog čovjeka zadojenog ekstremno lijevim načelima. Kako bi se kod stranaca stvorio privid građanskih medija povremeno napadati benigne islamske grupe poput vehabija i sl. Davati im veliko značenje i predstavljati ih kao stalnu opasnost, a građansku bošnjačku ideju predstavljati kao jedinu koja se u stanju suprotstaviti radikalizaciji i islamizaciji bh društva. Za to vrijeme na terenu raditi na radikalnoj islamizaciji Bošnjaka, putem ubačenih NVO grupa s istoka, kojima je potrebno osigurati financiranje.

3.    Politički eutanazirati Hrvatsku. Ponavljanjem priče o dogovoru Boban-Karadžić i Tuđman-Milošević novim liderima u Hrvatskoj dati do znanja da je BiH sklizak teren na koji ne trebaju ulaziti. Svaki pokušaj RH lidera koji bi bio na tragu jačanja položaja Hrvata u BiH prozvati preko javnih medija i denuncirati propagandom o obnovljenom Karadžić-Boban putu.

14.    Poticati ostanak HDZ-a na vlasti u Hrvatskoj. Zbog grijeha prošlosti RH Vlada na čelu sa slabim i pokajničkim HDZ-om nije nikakva prijetnja bošnjačkoj ideji. Preko Bošnjaka u RH Saboru jačati identitet Bošnjaka u RH i ostanak HDZ Vlade. HDZ je sam po sebi, zbog međunarodno prihvaćene priče o podjeli Bosne, već eutanaziran. Sprječavati dolazak lijeve Vlade s državničkim načelima na vlast u RH. U slučaju dolaska takve Vlade na Vlast, jačati neprijateljstvo i nenaklonjenost Hrvatima u BiH prema ideji ljevice, propagandom o povratku komunista. Raširiti svijest među bošnjačkim liderima da ljevica u Hrvatskoj može biti opasnija za projekt unitarizacije BiH od RH desnice i dodatno ih obučiti za komunikaciju s njima.

15.    Nakon iznuđenih izbornih amandmana (Petritsch op.a) u Federaciji uvesti građansku demokraciju po volji većine. Sve protubosanske snage držati u oporbi. Držanje Hrvata u oporbi pravdati višim patriotizmom. Imenovanje Federalne Vlade mimo Ustava pravdati potrebom da se spriječi kaos. Povike o konstitutivnosti Hrvata, koji će se javiti nakon toga, gušiti propagandom kako nisu samo HDZ Hrvati dobri Hrvati. Izbjegavati teme poput konstitutivnosti, Ustava, kolektivnih prava. Jačati teme poput programske i ideološke koalicije i sl.

16.    Naše Hrvate gurati u medije, naročito na HRT, instalirati pod svaku cijenu na HRT provjeren probosanski kadar koji će osigurati termine probosanskim snagama na HRT (ovaj je dio već odrađen preko Marije Topić Crnoje op.a).

17.    Činjenicu da je većina Hrvata i dalje vezana uz nacionalne stranke razbiti iluzijom o tome kako ih više od pola glasuje za vodeću građansku stranku.

18.    Nakon ukidanja prava na predstavničku demokraciju Hrvatima u FBiH, slabiti i sotonizirati njihovo prirodno približavanje Srbima do čega će zasigurno doći uslijed unitarizacije u Federaciji. Približavanje Hrvata i Srba u BiH najopasnija je posljedica našeg cijelog projekta pretvaranja Federacije u građansku državu, koja može izazvati slovensko-hrvatski efekt već viđen u Jugoslaviji te dovesti do formiranja političke osovine u BiH, koja bi mogla promijeniti sudbinu BiH.

19.    Sve Hrvate koji budu zagovarali suradnju sa Srbima u BiH javno prozivati kao srpske plaćenike. Na javnim medijima perpetuirati dokumentarne filmove o srpskim zločinima nad Hrvatima.

20.    Koristiti jaki antisrpski sentiment u RH kako bi se diskreditirali hrvatski lideri u BiH koji komuniciraju sa Srbima. Svaki sastanak hrvatskih i srpskih lidera u BiH nazvati koalicijom i političkim paktiranjem, raditi paralelu sa Boban-Karadžić sastancima.

21.    Jačati prijateljstvo s Hrvatima u Hrvatskoj na svima razinama. Dogovoriti s građanski orijentiranim Vukovarcima prijateljstvo Sarajeva i Vukovara. Iskoristiti antihercegovačko raspoloženje u Hrvatskoj kao argument za negiranje protuhrvatskog raspoloženja kod Bošnjaka argumentima da Hrvati u RH i oni u BiH te da su oni u RH dobri, a naši u BiH loši.

22.    Osmisliti SANU II i putem javnih medija u BiH i svojih ljudi u RH širiti propagandu o ”SANU-u II” i time plašiti Hrvate u RH i u Federaciji novim velikosrpskim projektom kako bi se osporio politički dijalog Hrvata sa Srbima.

23.    Sve građanski orijentirane Srbe i Hrvate koji u početku nasjednu na ideju ovog projekta, a u međuvremenu ustanu protiv njega medijski izolirati i politički eutanazirati. (Ovo se već dogodilo Vlaisavljeviću i Lovrenoviću).Bošnjake koji ustanu protiv ovog projekta javno izopćiti i diskreditirati na sve moguće načine.

24.    Svaki zahtjev za Trećim entitetom gušiti pričom o ”hrvatskoj Posavini” kao bošnjačkoj dudi varalici za Hrvate. Posavinu javno priznati kao jedini komad BiH koji pripada Hrvatima kako bi se zahtjevi za Trećim entitetom što intenzivnije gasili.

25.    Sufinancirati djelovanje Islamske zajednice u Sandžaku.

26.    Sufinancirati djelovanje Islamske zajednice u Hercegovini.

27.    U Međunarodnim krugovima propagirati stanje apartheida u Sandžaku i Hercegovini. Negirati priču o etnički očišćenom Sarajevu te o pola milijuna Hrvata i Srba koji nedostaju na većinskim bošnjačkom području u BiH. Priče o apartheidu na bošnjačkom području nazivati fašističkim i monstruoznim optužbama.

28.    Posebnu pažnju posvetiti Mostaru. Pokušati preko suradnje s Turskom u Istočni Mostar nastaniti tisuće novih studenata koji trebaju biti budući bošnjački lideri Mostara i Hercegovine.

29.    Posebnu pažnju posvetiti eksploatiranju snažne simbolike svećenika kod Hrvata. Budući da oni imaju ogroman utjecaj na katolike u BiH pronaći nekoliko svećenika koji će raditi za našu stvar i dati im medijske i svake druge privilegije. Pronaći najtaštije među njima, koji će za malo medijske pozornosti potpuno prigrliti bošnjački nacionalni program.

30.    Razvijati svijest o genocidu u Srebrenici. Židovskim modelom eksploatacije genocida slabiti položaj Banjaluke. Negirati u međunarodnim kontaktima turski genocid nad Armencima, kako bi se osigurala dugoročna potpora Turske.

31.    Iskoristiti pripadnost islamu kod Amerike; uvjeriti ih da pomaganjem Muslimana na Balkanu imaju dugoročno jak protuargument kod islamskih zemalja za sve optužbe kako je Amerika antiislamska.

32.    Jačati suradnju s Turskom i koristiti njezine resurse moći u svijetu. Privatno na sastancima s Turcima izražavati im vjernost i pripadnost jednoj naciji. Javno se u BiH ograđivati od turkofilije, kako bi se zadržala patriotska probosanska pozicija.

33.    Sve osobe iz srednjovjekovne bosanske povijesti, bili oni pravoslavci ili katolici, proglasiti drevnim Bošnjacima, kako bi se osigurao višestoljetni nacionalni kontinuitet i ujedno priskrbio imidž temeljnog naroda. Ujedno Hrvate i Srbe u BiH proglasiti doseljenicima.

Ovom planu potrebno je pristupiti odmah i bez odgađanja.
Bošnjački institut u Sarajevu – Fondacija Adil beg Zulfikarpašić,
Sarajevo, 17. lipnja 1999.”

M.J.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Paragraf 54. – sotonska teza o ‘samoprogonu’ Hrvata iz srednje Bosne

Objavljeno

na

Objavio

Jedna od najdrskijih i najbezobraznijih teza koja se provlači kroz političke presude Hrvatima iz BiH jest ona o tome da su „Hrvati sami sebe protjerali iz središnje Bosne“.

Ta ista teza našla se i u presudi šestorci u četvrtom tomu presude u dijelu koji govori o udruženom zločinačkom poduhvatu u paragrafima 53. I 54.

  1. Vijeće napominje da iz više dokaza koji potiču iz HVO-a, a posebno iz zapisnika sastanaka HVO-a, proizlazi da je u aprilu, junu i julu 1993. za Hrvate u srednjoj Bosni i sjevernom dijelu BiH postojala prijetnja od strane ABiH i da se, po mišljenju vlasti HVO-a, ukazala potreba da se organizuje njihovo preseljenje unutar BiH. 142
  2. Dana 5. maja 1993., na jednom sastanku u Mostaru kojem su, među ostalima, prisustvovali Mate Boban, Jadranko Prlić i Darinko Tadić, predstojnik Ureda za izbjeglice, kao i predstavnici jedne humanitarne organizacije, HVO je, u skladu sa svojim shvatanjem Vance-Owenovog plana, zatražio pomoć humanitarne organizacije kako bi se izvršilo preseljenje stanovništva tako da se što više Hrvata grupiše u zone za koje se smatralo da bi trebale biti hrvatske.143 Po mišljenju HVO-a, trebalo je da se izvrši zamjena muslimanskog i hrvatskog stanovništva i njihove imovine, tako što bi se 50.000 Hrvata iz srednje Bosne evakuisalo u mostarsku regiju, uključujući 20.000 do 25.000 Hrvata iz Zenice i opštine Zenica, jer je HVO smatrao da muslimanska vlast s njima loše postupa, dok bi se Muslimani iz Mostara preselili u zeničku regiju u BiH.144 Dotična međunarodna organizacija je 12. maja 1993. uputila dopis Mati Bobanu, s kopijom za Franju Tuđmana, u kojem je odbila da učestvuje u pokušaju rukovodilaca HZ HB da uspostave “etnički čista područja”. Kako navodi ta organizacija, to je suprotno načelima ustavnog uređenja iz Vance-Owenovog plana.145 Uprkos negativnom odgovoru te međunarodne organizacije, Mate Boban, Jadranko Prlić i Bruno Stojić su 10. juna 1993. ponovo zatražili pomoć predstavnika međunarodne zajednice u preseljenju ugroženog hrvatskog stanovništva iz dijelova srednje Bosne, na primjer iz Sarajeva i Tuzle.146 Po njihovim tvrdnjama, 50.000 Hrvata iz srednje Bosne željelo je da napusti svoje domove, dok su predstavnici međunarodnih organizacija, npr. UNPROFOR-a, izvještavali upravo suprotno.147 Uprkos tome što su predstavnici međunarodne zajednice uskratili svoju pomoć, HVO je, u organizaciji Ureda za izbjeglice, narednih dana izvršio premještanje hrvatskog stanovništva i to premještanje opravdavao kao najbolji način da se ljudima pomogne s obzirom na intenzitet sukoba na područjima na kojim su bili. HVO je smatrao da te ljude treba da preseli u manje opasne zone.148 Međutim, po mišljenju PMEZ-a, hrvatsko stanovništvo iz srednje Bosne, uključujući i opštinu Travnik, nije otišlo samo svojom voljom, iz straha od dolaska mudžahedina, nego u mnogim slučajevima i zbog toga što je od HVO-a dobilo naređenje za odlazak.149 Kako smatra PMEZ, rukovodstvo HZ HB i HVO-a svim je sredstvima, uključujući i silu i propagandu, nastojalo da ljude iseli u cilju da se hrvatsko stanovništvo koncentriše u određenim opštinama koje bi tako postale većinski hrvatske i potpale pod kontrolu HVO-a.150 Međutim, predočeni su i dokazi o tome da je dio hrvatskog stanovništva srednje Bosne zaista bježao zbog borbi, dok su drugi pošli za njima kako ne bi ostali u manjini, ili zato što su dobili takvo naređenje od HVO-a, ili pak zbog manipulacija HVO-a, tj.strahu da će ih mudžahedini istrijebiti, mada nije postojala nikakva stvarna fizička opasnost.151

(Izvor: Nepravomoćna presuda u predmetu Prlić i ostali, paragrafi 53. I 54. http://www.icty.org/x/cases/prlic/tjug/bcs/130529_4.pdf )

Veliki paragraf, pogotovo ovaj 54. i na prvi pogled dosta referenci, ali kad se malo uđe u te reference i kad se to malo dublje proanalizira vidi se da od svega toga nema ništa.

Osim tajnih svjedoka i dokumenata „pod ključem“ ili kako piše u referencama ispod teksta u presudi „pod pečatom“ , manje više ova suluda teza o tome da su Hrvati sami sebe protjerali s područja središnje Bosne ponajprije iz Travnika leži na svjedočenju britanskog obavještajca Christophera Beesea i dva dokumenta od kojih je jedan sa sastanka vodstva HVO-a i HZ HB u Čitluku dana 29. travnja 1993. godine odakle su rečenice trgane iz konteksta i sasvim krivo protumačene i gdje su se prijedlozi pojedinih izaslanika na tom sastanku u presudi protumačili kao odluke koje su donijeli svi na tom sastanku i jedan izvještaj EECM-a odnosno PMEZ-a (to je ista stvar samo je EECM engleski a PMEZ hrvatski akronim za promatračku misiju europske zajednice i ovo moramo napomenuti za sve koji će dalje pratiti ovaj tekst da ne bi došlo do neke zabune), koji je u tolikoj mjeri navijački i tendeciozan da je upravo apsurdan a istodobno i vrlo znakovit.

Prokomentirat ću prvo tajne svjedoke i tajne dokumente na koje se oslanja ovaj dio presude. Meni je jasno da se štiti identitet nekog svjedoka i sadržaj njegova svjedočenja kad je to svjedočenje o direktnim okolnostima koje su dovele do počinjenja kaznenog djela. Na primjer, neka Muslimanka iz Ahmića treba teretiti nekog muškarca, Hrvata iz HVO-a koji živi u Nadiocima. I to je onda selo do sela, pa se onda ta žena s pravom može uplašiti za svoju sigurnost i sigurnost svoje obitelji jer bi mogao taj muškarac ili netko njegov preći preko polja, doći u Ahmiće i izvršiti možebitnu osvetu za takvo svjedočenje. Dakle, prema takvoj vrsti tajnog svjedočenja imam potpuno razumjevanje.

Nu, djelovi presude koji se odnose na međunarodni sukob, dakle u kojima se donosi nalaz da su dvije države u ratu, a zatim kao viši stupanj svega toga, da je vodstvo jedne države izvršilo agresiju na drugu državu kroz zajednički zločinački plan, sami po sebi su skandalozni i nerazumni. Jer, tu je ipak riječ o krupnim političkim pitanjima i takva se ne mogu rješavati putem tajnih svjedoka jer već i sama pomisao da je tu moguća svakakva vrsta zlouporabe, u startu diskvalificira takve nalaze kao neoborive.

Uostalom, kad mi vidimo što se nalazi u ovim „dokazima“ koji su dostupni za javnost i na temelju kojih se izvode ovako skandalozni zaključci poput ovog iz paragrafa 54. da su, „Hrvati sami sebe istjerali iz Travnika“ unatoč tome što jako dobro znamo da je Travnik napadnut u žestokoj muslimanskoj ofenzivi u lipnju 1993. godine i to je bila bitka u kojoj je omjer snaga bio 12:1 u korist Muslimana. Isto tako, u tom paragrafu 54. piše i da „…ili pak zbog manipulacija HVO-a, tj.strahu da će ih mudžahedini istrijebiti, mada nije postojala nikakva stvarna fizička opasnost.”.

Za ovakav zaključak kojeg su Prandler i Treschell stavili u presudu treba pak biti posebno drzak. Donijeti takav zaključak u presudi znači ne samo praviti se totalno glup, gluh i mutav, nego i negirati neke činjenice koje su već ranije utvrđene u nekim drugim presudama.

Primjerice, u presudi Rasimu Deliću jasno se navodi i opisuje zločin koji su upravo ti „bezopasni“ mudžahedini počinili na području sela Maline-Bikoši, gdje su streljane 24 osobe nakon što su iz jednog sela vođeni u drugo selo, pa vraćani natrag i onda negdje na pola puta streljani u klasičnom ratnom zločinu mudžahedinskih snaga. (Izvor: Presuda Rasimu Deliću, paragrafi od 213. do 218. http://www.icty.org/x/cases/delic/tjug/bcs/080915bcs.pdf)

Pročitate li malo šire ovo poglavlje o napadu na Maline/Bikoše (oba sela su u blizini Travnika) koje počinje na stranici 63. ove presude, vidjet ćete da se tu opisuje napad na selo Maline, ali i da je nešto vrlo bitno u tom dijelu presude, slučajno ili namjerno, ispušteno. U jednom članku iz feljtona o zločinima Armije BiH nad Hrvatima, pokojnog novinara Ivice Mlivončića objavljenom u Slobodnoj Dalmaciji dana 27. svibnja 2000. pod naslovom „Stravična obredna ubijanja“ između ostalog piše:

„U Maljinama 8. lipnja 1993. došlo je do groznog ubijanja Hrvata, a to su činili mudžahedini. Svjedok taj događaj opisuje ovako: “Oni su morali sjesti u krug i gledati kako se čovjeku siječe glava: nakon toga se odrubljena glava stavlja na tacnu i daje se drugoj žrtvi koja će tek doći na red da ljubi tu glavu i tako u krug”. U tom obrednom ubijanju taj dan živote je izgubilo 30 Hrvata. Kada je obavljena ekshumacija grobnice u Maljinama nađeno je devet tijela bez glava.“ (Izvor: https://archive.is/5IJrN#selection-905.1-905.473) Naravno, netko će reći da se u novinama svašta piše jer papir sve trpi. Međutim, ovaj feljton u Slobodnoj Dalmaciji pisan je nakon što je knjiga novinara Mlivončića uvrštena u spis dokaza haškog suda u predmetu Blaškić, pa evo tog dokaza sa službene web-stranice haškoig suda:

http://icr.icty.org/LegalRef/CMSDocStore/Public/BCS/Exhibit/NotIndexable/IT-95-14/ACE8585R2000182212.pdf

Potpuno i navlas isti opis događaja kakav je poslije objavljen u Slobodnoj Dalmaciji naći ćete na stranici 177. ovog službenog dokumenta haškog suda. Pa je pitanje kako je raspravno sudsko vijeće u predmetu Delić, koje je vodio južnoafrički sudac Bakone Justice Moloto (jedan od petorice koji su donijeli pravomoćnu presudu protiv šestorke) „propustilo“ ovaj dokument uvrstiti u činjenični opis događaja? Puno je stvari u svim haškim suđenjima u svezi muslimansko-hrvatskog građanskog rata u BiH koje su „propuštene“ a svi ti „propusti“. Zanimljivo, uvijek su išli na štetu Hrvata, nikad na štetu Muslimana. Jer, da su oni u kasnijim predmetima poštovali raniju sudsku praksu pa ovaj dokument, knjigu „Zločin s pečatom“ novinara Mlivončića uvršatavali u dokazne predmetu na suđenju Deliću i na suđenju šestorci na čelu s Prlićem, onda bi njihova teza, da „od mudžahedina nije postojala nikakva stvarna opasnost“ bila još apsurdnija, morbidnija i bolesnija, ako je to uopće moguće.

Maljine, Miletići, Guča Gora, Bukovica, Radonjići, Vitez, Buhine Kuće, Križančevo Selo, Fojnica, Bugojno, Travnik, Zenica… vape za pravdom

Danas je jasno da je suludo ono što su napravili Treschell i Prandler, reći da na području Travnika nije postojala opasnost od mudžahedina kad se zna da je jedno od prvih mjesta na kojima su se ti islamski fašisti, prijeteča današnjeg ISIL-a i Al-qaide upravo selo Mehurići kraj Travnika, a počinili su opisane zločine u selima Maline i Bikoši i to upravo i lipnju, kad se i dogodilo etničko čišćenje Hrvata s područja Travnika koje su proveli Muslimani na čelu s mudžahedinima. Poznato je također što su upravo tu mudžahedini počinili u selu Miletići, kad su napali nebranjeno selo i pobili civilno stanovništvo i prema tome, dokaza o divljanju tih mudžahedina ima bezbroj, kao i dokaza o njihovoj okrutnosti među kojima se posebno ističe igranje nogometne utakmice odrubljenim ljudskim glavama: https://www.youtube.com/watch?v=glyqn26am1w

I oni se usude kraj svega toga u presudi jednog međunarodnog suda napisati kako nije postojala nikakva realna opasnost od ovih fanatik, luđaka i terorista, i, naravno, pritom se pozvati na svjedoke BD i BC kao što stoji u referenci broj 151 u paragrafu 54 i sve to zaštiti oznakom tajnosti.

Ovdje su dakle dva suca raspravnog vijeća Treschell i Prandler učinili to da su namjerno sve pomiješali. Na primjer, HVO je u jednom trenutku pozvao neke međunarodne organizacije točno navevši da su Hrvati u Zenici životno ugroženi i da ih ili zaštite ili ih bar presele tamo gdje ih neće ubiti. U samom dokumentu iz reference broj 142 u paragrafu 53. a to je dokument pod brojem P02142 odnosno zapisnik sa sastanka u Čitluku od 29. travnja 1993. na stranici broj 3 gosp. Zubak (najvjerovatnije Krešimir Zubak) kaže kako je u Zenici „oko 30 Hrvata ubijeno i oko 500 uhićeno“. Zatim su ta dvojica sudaca kojima se u njihovim svinjarijama nije htio pridružiti časni sudac Antonetti taj zahtjev da se Hrvatima Zenice i Kaknja osigura goli život oni proširili na Vareš pa na Travnik pravdajući time muslimanske napade i etničko čišćenje ta dva grada. Ako je tome tako onda to kod njih vjerovatno vrijedi i za Bugojno i Fojnicu iako se oni izrijekom ne navode. Vitez, Busovača i pola Novog Travnika, kao i Žepče, Kiseljak i Kreševo nisu pali, a da jesu danas znamo da bi se i za to ovakvim spinovima optuživalo hrvatsko državno vodstvo i vodstvo Herceg-Bosne.

Isto tako, vidljivo je da ti suci unatoč tome što su godinama sjedili u sudnici, što su slušali priče i pričice i mitove o Banovini Hrvatskoj, i što su na koncu i donijeli presudu prema kojoj je Franjo Tuđman na čelu „zločinačke skupine“ koja je htjela stvoriti Hrvatsku u granicama Banovine, i dalje ne znaju gdje su granice Banovine bile ili u to nisu posve sigurni, pa se na taj način njihova apsurdna teza o tome da su Hrvati sami sebe prognali iz srednje Bosne selektivno primjenjuje od općine do općine, ovisno valjda o tome koju su kartu Banovine Hrvatske taj dan Treschell i Prandler imali pred sobom.

http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/3-Banovina_Hrvatska_1939.jpg

Dakle, iz karte se točno vidi da su i Travnik i Bugojno i Fojnica, ali i Konjic i Jablanica koji nisu u srednjoj Bosni, u granicama Banovine. Kako je to onda ta navodna „zločinačka politika hrvatskog vodstva“ uspjela preseliti Hrvate iz tih mjesta a nije primjerice iz Žepča koje je izvan granica Banovine Hrvatske? Što bi rekao pokojni general Praljak: „Časni suče Antonetti, to je u nebo vapujuća nelogičnost, to je do nebeskog krika neshvatljivo“

Sad ćemo analzirati dva ključna dokumenta u ova dva paragrafa a to su dokumenti P02142, sastanak u Čitluku, i dokument pod brojem 02849 odnosno izvješće promatračke misije europske zajednice na čelu s jednim izrazito antihrvatski nastrojenim birokratom, Francuzom koji se zove Jean Pierre Thebault, te ćemo kratko prokomentirati i svjedoka koji se zove Christopher Bese.

  1. Zapisnik sa sastanka vodstva Herceg-Bosne održanog 29. travnja 1993. u Čitluku

http://i.solidfiles.net/5cab558c53.jpg

http://i.solidfiles.net/756a915122.jpg

http://i.solidfiles.net/04c060608d.jpg

http://i.solidfiles.net/65e9db1ad8.jpg

http://i.solidfiles.net/bc11963431.jpg

http://i.solidfiles.net/ef029c43bc.jpg

Nek vas ne zbune navodi iz reference broj 142. iz paragrafa 53. gdje piše da se preseljenje spominje na stranicama 2. i 3. ovog dokumenta jer je to u engleskoj verziji ovog dokumenta i to je verzija na 5 stranica, a ovo je hrvatska verzija dokumenta koja ima 6 stranica i te “inkriminirajuće izjave” nalaze se na stranicama broj 3. na vrhu (Gosp. Ivan Šarac) i na stranici broj 4. na vrhu (Gosp. Ivica Šantić).

Ivan Šarac (Str. 3.) kaže:

Smatram da RBiH ne može postojati. Ne može postojati zajedničko zapovjedništvo vojske i policije. Potrebno je napraviti sve svoje. Treba planski i organizirano vršiti preseljenje naroda. Biće naše što možemo vojno obraniti.

Ivica Šantić (str 4.) kaže:

… Ukazao je i na greške postrojbi HVO-a. Zločin u Ahmićima ne može nitko opravdati. Nanijeta je ogromna šteta. Reakcije UNPROFOR-a (Engleza) su porazne za nas. Smatra da na područje Srednje Bosne mora doći gospodin Boban i gospodin Izetbegović. Potrebno je planski raditi na preseljavanju.

Dakle, iz ovog je posve jasno da nije riječ ni o kakvim odlukama koju su donijete na tom sastanku nego tek u usputnim opaskama manje važnih članova vodstva Herceg-Bosne koje su oni mogli dati iz jako puno razloga, i koje valja promatrati u kontekstu tadašnjeg vremena i tadašnjih događaja. Također, iz ovog nije jasno je li riječ o zalaganju za privremene mjere s ciljem da se zaštite goli ljudski životi, ako se već ne može spasiti imovina. Isto tako, vidi se iz izjave Šantića da on osuđuje zločine HVO-a, da se zalaže da Boban i Izetbegović dođu u srednju Bosnu i da porade na smirivanju stanja, a preseljenje spominje usput, vjerovatno kao krajnju mjeru spašavanja golih života.Na koncu konca, nema nigdje dokaza da su ove usputne opaske pretočene u politiku HVO-a i da su doneseni konačni i čvrsti zaključci o tome da bi se takva eventualna politika samoprogona trebala i morala provoditi.

Takva teza, o samoprogonu Hrvata kao i spominjanje “naređenja HVO-a” da se taj samoprogon prevede nalazimo u tendecioznom izvješću PMEZ-a u svezi događaja u Travniku iz lipnja 1993. godine. Međutim, PMEZ ne daje nikakve dokaze o postojanju takvih zapovjedi HVO-a. Promotrimo stoga najprije to izvješće pa ćemo ga onda komentirati:

http://i.solidfiles.net/6d297d82f3.jpg

http://i.solidfiles.net/a034f958d3.jpg

http://i.solidfiles.net/b1430c2f02.jpg

http://i.solidfiles.net/31bbfd0416.jpg

http://i.solidfiles.net/4bec8f9ea1.jpg

http://i.solidfiles.net/4bec8f9ea1.jpg

Možemo krenuti od “zaključka” na stranici broj 5. ovog izvješća gdje stoji:

Promatrači PMEZ-a imaju dobre plaće da izvještavaju o onome što vide. Da bi se taj trošak isplatio vrijedilo bi mišljenima tih izabranih predstavnika EZ dati određenu prednost pred mišljenjima medija poput Sky Newsa i ostalih.

Kao prvo, nije Sky News jedini koji je izvjestio o događajima u Travniku. Evo jednog od tih izvješća Sky Newsa iz Travnika:

http://www.youtube.com/watch?v=H06WHl7dNxo&t=17m59s

Ako pustite snimku dalje vidjet ćete da nakon priloga Sky Newsa idu prilozi talijanske a zatim i francuske televizije. I u svim tim prilozima se nekako stidljivo govori o muslimanskoj agresiji na području Travnika, Englezi recimo odmah dodaju kako HVO u Vitezu sprema napad, Talijani dodaju kako Muslimani protjeruju Hrvate iz Travnika ali zato i Hrvati tjeraju Muslimane iz Mostara itd. Dakle, oni čak i na silu žele biti uravnoteženi, za razliku od PMEZ-a utjelovljenog u liku njihovog šefa, Francuza Jean Pierre Thebaulta koji na silu žele ostati neuravnoteženi i otvoreno navijati za muslimansku stranu u sukobu. (Napomena: U međuvremenu, ovaj video pod nazivom “Izvještaji TV-Kiseljak za vrijeme muslimansko-hrvatskog rata” uklonjen je s you tube zbog prava na copyright, pa ćemo kao i haški sud, taj dokument označiti oznakom “pod pečatom”)

Zanimljivo je također kako im Sky News nije smetao kad je šest dana nakon zločina pojedinih pripadnika HVO-a u Ahmićima, dakle tek 22. travnja 1993. “otkrio” taj zločin koji je bio već star 6 dana u jednom igrokazu kojeg su proizveli u suradnji s zapovjednikom Čerširske regimente i zapovjednikom BRITBATT-a u Lašvanskoj Dolini Bobom Stewartom. Sjetimo se samo tog totalno neuravnoteženog i navijačkog TV-priloga Sky Newsa koji nije relativiziran na isti način na koji je relativiziran ovaj muslimanski zločin u Travniku, i gdje se nije reklo kako je tog istog dana, 16. travnja ubijeno najmanje 18 civila i 4 ratna zarobljenika HVO-a u Trusini. Nisu imali potrebu relativizirati to što se dogodilo u Ahmićima na način da spominju i Trusinu, već su doveli ttg EZ-promatrača da tamo kuka, nariče i glumi zabrinutost:

https://www.youtube.com/watch?v=YGQ90iC56V0

(Taj prilog je inače jako dobro u svojoj knjizi “Haška formula” na stranicama 38.-39. prokomentirala Višnja Starešina:

http://i.solidfiles.net/02a835eb27.jpg

Doduše, čak je i Višnja Starešina ovdje napravila jednu nehotičnu griješku, jer je zamjenila BBC i Sky News, gdje se vidi da ovo nije izvješće BBC-a iako potpuno odgovara opisu iz knjige, ali je vjerovatno Višnja ovaj prilog Sky Newsa pomiješala s ovim prilogom:

https://www.youtube.com/watch?v=OBKsDnogWyM

Međutim, to ionako nije bitno. Puno bitnije je da je britanskom bataljunu UNPROFOR-a stacionairanom u Staroj Biloj trebalo punih 7 dana da otkriju taj “strašni” zločin u desetak kilometara udaljenim Ahmićima. Jer na izvješću Sky newsa vidi se u kutu gore lijevo da je napravljen 23. travnja 1993., a na samom početku Bob Stewart pita osobe u odorama koje su očito prekršile primirje zašto su to učinile, a ovi govore da je to stoga jer se dogodio masakr u selu gdje su ubijana i djeca, a onda Bob Stewart pita “koje selo” a osobe u odorama govore “Ahmići Ahmići”. Dakle, sve miriše na tešku manipluaciju. Vratimo se mi sad na izvješće PMEZ-a.

Jasno je da upravo Jean Pierre Thebault stoji iza ovog izvješća, kao što je vidljivo da je on napisao i potpisao prve dvije stranice ovog izvješća. Zbog toga nam valja propitati malo tog Francuza i vidjeti što o njemu znamo. Kad smo malo prokopali, našli smo, iz najmanje dva izvora, da je riječ o jednom čovjeku koji je izrazito antihrvatski i promuslimanski nastrojen. Prvu takvu tvrdnju našli smo u knjizi američkog pukovnika i vojnog analitičara Charlesa Reginlda Shradera “Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni” na stranicama 95.-96.

http://i.solidfiles.net/b1fcc318b5.jpg

http://i.solidfiles.net/b34e36653c.jpg

Sad ćemo povećati ovu referencu broj 73 koja stoji u fusnoti na stranici 96., jer se tu nalazi mišljenje pukovnika Shradera o Thebaultu i to ćemo podvući jer je riječ o ocijeni koja je vrlo bitna za ovu temu:

http://i.solidfiles.net/1ab8ad84cc.jpg

Na sreću, ovu argumentaciju o pristranosti Jean Pierre Thebaulta možemo još pojačati i to zahvaljući tome što ja nisam jedini koji je primjetio ovu ocjenu pukovnika Shradera o Thebaultu, već je isto uočila i obrana generala Praljka koja je to iskoristila dana 30. svibnja 2007. godine prilikom protuispitivanja svjedoka tužiteljstva, bivšeg člana promatračke misije europske zajednice u BiH, pukovnika Nizozemske vojske Rudya Gerridsena. Transkript tog svjedočenja je na engleskom i ono što je bitno počinje odmah na stranici 19318 transkripta gdje odvjetnik Kovačić pita pukovnika Geridsena o pristranosti Thebaulta a citirajući upravo ovaj izvadak iz knjige Charlesa Reginalda Shradera koji smo vam mi gore izdvojili.

http://www.icty.org/x/cases/prlic/trans/en/070530ED.htm

Za one koji ne znaju dobro engleski postojao je video zapis protuispitivanja na stranici generala Praljka (koja je u međuvremenu uklonjena s interneta, pa ćemo i nju zavesti “pod pečatom”), a zahvaljujući you tube chanelu TV Herceg-Bosne imamo ga i na you tube:

http://www.youtube.com/watch?v=zvuF__vXZPo&t=3m10s

Dakle, tu vidimo da odvjetnik Kovačić citira iz Shraderove knjige a nizozemski pukovnik Gerridsen (ispod videa netočno piše potpukovnik umjesto pukovnik i krivo piše Gerritsen umjesto Gerridsen) se slaže s tom ocjenom i kaže kako je stalno imao osjećaj da je Thebault antihrvatski nastrojen i da favorizira Muslimane. Inače, preporučam gledanje ovog videa do kraja, pogotovo dijela koji je pred sam kraj u kojem general Praljak želi uvesti snimku o muslimanskom pokolju u selu Uzdol gdje se osim Gerridsena u prilogu pojavljuje još jedan član promatračke misije PMEZ-a koji je na sudu tvrdio kako ne zna za zločin u Uzdolu, i kako je očito u toj promatračkoj misiji Thebault nametnuo svoj autoritet i političku doktrinu po kojoj hrvatske zločine treba uvećavati a muslimanske zločine poput ovog u Uzdolu zataškavati. Naravno, uvođenje tog videa nije moglo proći bez bezrazložnih prigovora još jednog notornog rasističkog hrvatomrzsca, tužitelja Kenetha Scotta.

Ovaj svjedok je također potvrdio kako je svojim očima vidio kako Muslimani u Gornjem Vakufu koriste civilne objekte i sakrivaju se iza civila dok pucaju po HVO-u kako bi odgovor HVO-a mogli proglasiti “zločinom protiv civila” ali to sad ovdje nije tema pa ću tome više pozornosti posvetiti drugom prilikom.

Vratimo se dakle još malo na Thebaulta i PMEZ i njihovo izvješće. U Shraderovoj knjizi na stranici 95. stoji kako su promatračke misije EZ-a bile naklonjene Muslimanima i to “iz razloga koji nisu posve jasni”.

Nije nemoguće, štoviše, vrlo je realno, da je Thebault tu provodio službenu politiku još jednog notornog rasističkog hrvatomrzsca, tadašnjeg francuskog predsjednika Francois Mitteranda. Taj isti Francois Mitterand opravdavao je velikosrpski genocidni pokolj u Vukovaru na način da je izjavio “da su Hrvati to i zaslužili jer su za vrijeme drugog svjetskog rata bili na krivoj strani”. Takav skandalozan i nečuven pokušaj opravdavanja pokolja u Vukovaru upućuje na njegovu u startu organsku mržnju prema Hrvatima. Postoji tu i još jedna stvar. Poznato je da je Francuska nekoć bila kolonijalna sila i da je kolonizirala i brojne arapske zemlje kao što su primjerice Tunis ili Alžir. Osamostaljenjem tih država Francuska je pokušala zadržati svoj utjecaj u istima na način da je liberalizirala dobijanje francuskog državljanstva za državljane tih frankofonskih zemalja među kojima je bilo dosta Arapa. Tako u današnjoj Francuskoj, spomenimo samo neke poznate nogometaše, od Zidanea do Benzeme imate jako puno Muslimana koji su tamo već stvorili vrlo snažan lobi. Zbog snage i utjecaja tog lobija Francuska se obično opredjeljuje za muslimansku stranu, i to jako dobro znaju svi koji prate reakcije službene francuske politike kad je u pitanju sukob Izraela i Palestine, a neki analitičari smatraju da Francuska staje na strane Muslimana (pogotovo kad je predsjednik države ljevičar-socijalist) zbog straha od možebitne reakcije i izazivanja uličnih nereda od strane te brojne arapske populacije koja tako na francusku politiku ima snažan utjecaj. A kad se oni tako postave u odnosu na jedan Izrael, koji ima nemjerljivu veću težinu u međunarodnoj zajednici od jedne Hrvatske, onda ovakvo ponašanje Jean Pierre Thebaulta koje su primjetili i jedan američki i jedan nizozemski pukovnik možda i ne treba previše čuditi.

Nakon svega ovoga ima li još smisla dalje analizirati njihovo izvješće koje je prepuno teorija urote za koje naravno, ne pružaju nikakve dokaze, gdje na prvoj stranici izvješća Thebault piše da su ga sastavila četvorica pa im nabraja nacionalnosti (Nizozemac, Englez, Šveđanin i Grk) iako se na zadnjoj stranici vide imena samo dvojice (Engleza i Šveđanina). Dalje se bune na medije koji izvješćuju o oko 200 mrtvih i oko 20 000 prognanih pa se u točki 2. na trećoj stranici izvješća još i bezobrazno pitaju: Pitanje koje se postavlja pred radoznali um jeste tko izvodi te optužbe i navodi brojke?

Danas kad znamo da je u tim operacijama oko Travnika ubijeno 137 civila a njima valja pridružiti i određenu brojku ratnih zarobljenika, te da je s tog područja prognano oko 20 tisuća Hrvata, pa je pravo pitanje koje se postavlja pred radoznali um je odakle njima pravo da negiraju uglavnom točna medijska izvješća, i da pritom još izigravaju uvrijeđene frajle? Zatim, oni sami na par mjesta navode broj od 5000 do 20 000 prognanih. Zatim, možete u tom izvješću pročitati i pokušaj negiranja zločina na području sela Maline-Bikoši. Uglavnom, jasno je da je ovo izvješće navijačko, tendeciozno, i da nema nikakva uporišta u stvarnosti.

Ostao nam je još Christopher Beese a o njemu neću dugo. On je na tom suđenju nastupio kao branitelj mudžahedina, kao netko tko treba relativizirati njihove ritualne zločine i njihov ogroman doprinos rasplamsavanju muslimansko-hrvatskog građanskog rata i sijanju atmosfere straha i mržnje.

Uglavnom, on je govorio kako se cijela ta priča s mudžahedinima napuhuje i to je sav smisao njegova svjedočenja. Na stranici generala Praljka imate u galeriji protuispituvanja i video na kojem general Praljak vrši protuispitivanje ovog svjedoka dana 23. kolovoza 2006. godine. To je pri dnu stranice desno, pa tko ima Windows media player može to pogledati:

http://www.slobodanpraljak.com/video_snimke_protuispitivanja_svjedoka_od_strane_generala_praljka.html

(Napomena: U međuvremenu, stranica generala Praljka uklonjena je s interneta, pa i ovaj dokument, sukladno praksi raspravnog vijeća haškog suda u predmetu “Prlić i ostali” možemo staviti u oznaku „pod pečatom“)

Riječ je možda o najčudnijem protuispitivanju koje sam vidjeo u svim predmetima na haškom sudu, gdje general Praljak ovom svjedoku gotovo da nije postavljao pitanja, već mu je samo puštao snimku za snimkom o tome kako mudžahedini urlaju, oštre sjekirice, i provode najcrnji fundamentalizam. Svako normalno ljudsko biće u koje očito ne spadaju Treschell i Prandler bi nakon tih snimki odbacilo sve navode ovog svjedoka kao potpuno neosnovane.

Ja mogu staviti poveznicu na transkript ovog protuispitivanja

http://www.icty.org/x/cases/prlic/trans/en/060823ED.htm

Međutim, to nije to. Jer, samo ona scena u kojoj islamistički terorist Abu Zefo oštri sjekiru prije nego će krenuti dekapitirati kršćanske glave je jača od svih literalnih umjeća svih pisaca ovog svijeta, to čak ni veliki Nikolaj Vasiljevič Gogolj ne bi mogao opisati, a nakon toga Praljkov pogled prema Beeseu i nervozno vrpoljenje ovog sramnog svjedoka u haškoj sjedalici za svjedoke.

Povijest sulude teze o “samoprogonu Hrvata” u presudama haškog suda

Prvi put ovakva teza u jednoj presudi pojavljuje se u ožujku 2000. godine prilikom izricanja nepravomoćne presude generalu Blaškiću koji je tom prilikom osuđen na 45 godina robije. Taj navod o samoprogonu Hrvata iz općine Vareš u presudi Blaškiću u potpunosti se oslanja na svjedočenje tajnog svjedoka II za kojeg danas znamo da je riječ o Stjepanu Mesiću. Mi ćemo vam dati poveznicu na to Mesićevo svjedočenje od 19. ožujka 1998. i navest ćemo točnu referencu:

http://www.icty.org/x/cases/blaskic/trans/en/980319ED.htm

Ono što nas zanima nalazi se na stranicama 7270 i 7271. ovog transkripta. Iz tog ćemo izvući i prevesti najbitnije djelove Mesićeva krivokletstva u vezi s progon Hrvata iz Vareša i prevesti ih na hrvatski jezik:

Pitanje: U glavnom ispitivanju rekli ste da je zbog katastrofalne politike Franje Tuđmana, a to je slobodno tumačenje, 500 000 Hrvata pobjeglo iz Bosne i Hercegovine; je li to točno?

Svjedok Mesić: Ne samo zbog toga. Svakako najvažniji razlog bila je srpska agresija a drugi razlog je politika Franje Tuđmana.

Pitanje: Od tih 500 000 bio je najveći broj iz Središnje Bosne?

Svjedok Mesić: Ne znam sve brojeve, ali ako me pitate o toj pogrešnoj politici, mislim da je dovolnjo reći da su Hrvati unutra sebe smatrali pod opsadom i da su dobili zadaću… Dakle, vidite, politika je bila povući Hrvate iz nekih područja i to su mi potvrdili ljudi iz Vareša. Član Hrvatskog narodnog vijeća, Josip Jozelić iz Vareša, rekao mi je da je HVO evakuirao hrvatska sela zbog određenih dogovora u koje nije mogao ulaziti jer nije znao što se zbivalo. Dakle, ta politika pridonosila je eksodusu a ne samo srpska agresija.

Da bi se kvalitetno moglo procjeniti događaje u svezi napada HVO-a na selo Stupni Do, mora se imati u vidu da je dan ranije Armija BiH izvršila napad na hrvatsko selo Kopijare (negdje se to selo naziva Kopijare, negdje Kopijari, negdje Kopjare, negdje Kopljare, ali to je sve jedno te isto selo). Sve o tim događajima može se naći u knjizi Ivice Mlivončića “Zločin s pečatom” koja je kao dokazni materijal ušla u sudske spise u predmetu Blaškić:

http://www.hic.hr/ratni-zlocini/b-h/zlocin/vares.htm

(Stranice 141. – 144.)

Neosporno je da se napad na selo Kopijare dogodio, ali izgleda da je gospodin Mlivončić promašio datum, jer u onovrmenom izvješću PMEZ-a kojeg više nije vodio Thebalut već je na njegovo mjesto došao Englez Sir Martin Garrod, a što je vjerovatno uzrokom da PMEZ nije zataškao zločin u Kopijarima, bez obzira na to što je Martin Garrod u svom svjedočenju prd sudom u predmetu Blaškić rekao kako se taj zločin u Kopijarima po intenzitetu ipak ne može mjeriti sa zločinom HVO-a u Stupnom Dolu. U izvješću PMEZ-a koje je u predmet Kordić-Čerkez uvedeno pod brojem Z1259 stoji da su Kopijari napadnuti 22. listopada 1993. a ne kako stoji u Mlivončićevom tekstu, 19.-og listopada. Uostalom, predočit ću vam i to izvješće PMEZ-a:

http://i.solidfiles.net/1f1eb83446.jpg http://i.solidfiles.net/75edd71d95.jpg

Vratimo se sad na Mlivončićev tekst u odnosu na Mesićev iskaz. Mlivončićev tekst je životan, plastičan, ispričan s puno detalja i s punim uvjerenjem dok je ovo što tvrdi Mesić čista izmišljotina i to može već iz samog načina na koji on daje svoj iskaz biti vidljivo i onome tko Mesića ne pozna i ne zna o kakvom je patološkom lažljivcu riječ.

Poduži citat u kojem Mlivončić, refereirajući se na različite izvore opisuje stanje u enklavi Vareš završava tvrdnjom: “U svega nekoliko dana etnički je od Hrvata očišćen grad Vareš i s njima sva hrvatska sela. Nitko nije digao glas protiv toga zločina.“ Osim glasa Stjepana Mesića na haškom sudu, koji je za etničko čišćenje “Vareša i hrvatskih sela“ što ga je počinila Armija BiH optužio “srpskog agresora i politiku Franje Tuđmana“. Činjenice o etničkom čišćenu Hrvata iz Vareša bilo je potrebno navesti kako bi se dobio uvid u monstruozne konstrukcije Mesićevih izjava. Slijed događaja od svibnja do listopada 1993., nedvojbeno ukazuje na stradanja hrvatskog naroda u Varešu, koji je bio u srpsko-muslimanskom okruženju,izgladnio, bez pomoći, ubijan i masakriran mjesecima, u očaju tražeći prolaz kroz srpski teritorij, da bi na kraju doživio tragediju i egzodus. Tako je od 37 000 Hrvata, Varešaka i ostalih izbjeglica poslije njihova progona i križnog puta, u Varešu i okolici ostalo tek njih 750. Pritom je potpuno nevažno što je “član Hrvatskog narodnog vijeća Josip Jozelić iz Vareša“, rekao ili nije rekao Mesiću, ako je uopće nešto rekao, jer je Mesić morao prosuditi činjenice i o njima govoriti. Umjesto toga, Stjepan Mesić je stao u obranu Alije Izetbegovića i njegove zapovijedi od 18.listopada da Armija BiH napadne Vareš, što je poslije u medijima branio „kao preventivnu mjeru da nam se opet ne dogodi Stupni Do“-koji se dogodio tek pet dana nakon njegove zapovijedi i početka napada na Vareš i okolna hrvatska sela. Preventivne mjere bile su učinkovite te su Vareš i okolica temeljito opljačkani i etnički očišćeni.

Umjesto da pokuša shvatiti situaciju Hrvata u srednjoj Bosni, kaos i bezizglednu situaciju u kojoj im je bilo teško uvijek naći prava riješenja za opstanak i spas u potpunom okruženju, da pokuša shvatiti zašto su Hrvati počinili zločin u Stupnom Dolu i zašto ga je hrvatska javnost osudila. Mesić opravdava etničko čišćenje Hrvata od strane Armije BiH:

Svjedok Mesić: Oni koji su počinili zločin u Stupnom Dolu očito su željeli proširiti strah među Hrvatima od odmazdi do kojih je tada u Bosni moglo doći, a očito bilo je to i u nečijem interesu, inače ne vidim razlog za zločin takvih razmjera.

Treba li ponovo podsjetiti na kronologiju događaja: 18.listopada 1993. počinje po zapovijedi Izetbegovića napad na područje Vareša, koje je u potpunom okruženju. Postrojbe 7. muslimanske brigade zauzele su 22.listopada 1993., hrvatsko selo Kopljare i počinili zločin nad civilima (možemo reći da je zločin u Kopljarima bio Stupni do prije Stupnog Dola, I. Mlinovčić). Dana 23.listopada postrojbe HVO-a počinile su zločin u Stupnom Dolu, a 30.listopada pada obrana Vareša i počinje egzodus Hrvata.

Pitanje: …Zar su Hrvati počinili zločin u Stupnom Dolu da bi Muslimansku armiju potakli na odmazdu?

Svjedok Mesić: Nisam to rekao. Rekao sam da je zločin počinjen kako bi zastrašio Hrvate s mogućom osvetom Bošnjaka.

Mesić dakle ne tvrdi da su Hrvati počinili zločin kako bi Muslimane potakli na odmazdu, nego tvrdi da su Hrvati počinili zločin “kako bi zastrašili Hrvate s mogućom osvetom Bošnjaka”. Takvom konstrukcijom Mesić zapravo abolira muslimanske zločine, a Hrvate proglašava dvostrukim zločincima: prvo, jer su počinili zločin nad Muslimanima/Bošnjacima; drugo, jer su počinili zločin radi zločinačke politike zastrašivanja Hrvata, zato što je po Mesiću, “politika je bila povući Hrvate iz nekih područja”. Monstruoznost Mesićevih konstrukcija oslikava način na koji funkcionira njegovo političko mišljenje, koje niti tumači događaje niti se njegove konstrukcije mogu susresti sa elementarnim činjenicama. S pravom se postavlja pitanje kako na ove konstrukcije nisu reagirali ni obrana generala Blaškića ni tužiteljstvo? Kako se može optuživati hrvatsku politiku za etničko čišćenje Hrvata iz općine Vareš i Kakanj, potkraj listopada 1993., kada je poznato da su 14. rujna 1993. Predsjednici Tuđman i Izetbegović potpisali (tada) tajni sporazum o stvaranju zajedničke hrvatsko-bošnjačke države koja će biti u konfederaciji sa Hrvatskom? Kada su događaji potvrdili da se hrvatska strana drži tog dogovora, ali ne i Izetbegović, koji je već 16. rujna 1993. godine potpisao sporazum sa Momčilom Krajišnikom da se Srbi mogu izdvojiti iz BiH? Kada je činjenica da hrvatska politika nije “trebala” zastrašivati Hrvate i zagovarati njihovo “povlačenje” iz općina Vareš i Kakanj, jer je već pristala na hrvatsko-muslimansku federaciju u konfederaciji sa Hrvatskom? Ali ni prije toga, jer su i po Vance-Owenovom planu o uređenju BiH na provincije i Owen-Stoltenbergovom planu unije triju republika te općine bile predviđene da uđu u sastav bošnjačke provincije, odnosno republike. Bošnjaci su bili ti koji su, slijedom odluke svojeg vojnog i političkog vodstva, željeli imati “čiste” teritorije, kako bi u završnici pregovora o političkom riješenju za BiH imali što bolje pregovaračke pozicije. Etničko čišćenje općine Vareš, koje Mesić navodi kao primjer pogrešne politike predsjednika Tuđmana, poslijedica je vojnih operacija Armije BiH u okviru plana “Neretva 93”. O toj činjenici Mesić nije želio svjedočiti. Uzput, i Mesić i haško tužiteljstvo zalažu se za “individualizaciju krivnje”, ali i na ovome primjeru je očito da se i u pitanjima i u odgovorima govori o Hrvatima (ne o pojedincima i pojedinim postrojbama) i time se implicira kolektivna krivnja Hrvata. Da apsurd bude veći, krivnja se pripisuje Hrvatima nad kojima je počinjen zločin etničkog čišćenja. Postoje li riječi kojima bi se opisalo Mesićevo krivotvorenje činjenica, njegovo bezuvjetno opravdavanje muslimanskih zločina i etničkog čišćenja Hrvata i njegova bešćutnost prema stradanju Varešaka iu ostalih hrvatskih izbjeglica koji su pokušali naći spas u Varešu, da bi poslije toga prošli još veću golgotu???? (Vidi: Prof. dr. Miroslav Tuđman, “Vrijeme krivokletnika, Zagreb: Detecta 2006. str. 384. – 390.)

Što se tiče medijske promocije ove bolesne, apsurdne, morbidne, perverzne, inverzne, groteskne, karikaturalne, nevjerojatne, drske teze, kolovođa je bio intelektualni i duhovni lider nove “hrvatske desnice” Ivo Banac koji je tu tezu upucao u američki informacijski prostor dana 25. listopada 1993. godine. O tome sam sve dovoljno detaljno opisao ovdje:

https://kamenjar.com/hrvatstvo-i-sorosev-vojnik-banac-ii-dio/

I za kraj ovog opsežnog štiva, trebalo bi uputiti par pitanja haškom sudu, a posebice tužiteljstvu. Naime, zašto ono izvješće PMEZ-a u svezi muslimanskog napada na Travnik u lipnju 1993. godine koje se koristi u ovom predmetu nije korišteno prije, u predmetima Blaškić i Kordić-Čerkez? Ovo pitanje je debelo opravdano. Kao što i sami vidimo, u predmetu Blaškić, da bi proguralo tezu o “samoprogonu Hrvata iz srednje Bosne” tužiteljstvo se radije oslonilo na iskaz Stjepana Mesića koji je u ključnom djelu zapravo rekla-kazala iskaz iz druge ruke (“… Josip Jozelić iz Vareša rekao mi je…”) nego na ovo izvješće PMEZ-a. To dovoljno govori o “vjerodostojnosti” tog izvješća kad je tužiteljstvo bilo sklonije upustiti se u avanturu s Mesićem nego osloniti se na ovo izvješće. To je još više bitno jer se ovo izvješće odnosi na Travnik gdje je Blaškić kao zapovjednik još i imao nekog utjecaja, za razliku od Vareša gdje su i sama sudska vijeća zaključila da ni Blaškić ni Kordić nije imao utjecaja (bez obzira što Vareš spada u OZSB na čijem je čelu bio Blaškić), već da je Vareš bio pod utjecajem Kiseljaka odnosni Ivice Rajića.

Poznato je također da je tužiteljstvo na čelu s Kenethom Scottom u predmetu šestorke zatražilo od sudskog vijeća da kompletan Mesićev iskaz iz slučaja Blaškić uđe u zapisnik ovog predmeta. Tom zahtjevu su se naravno usprotivile obrane svih šest optuženika s pravom tražeći da Mesića ispitaju u protuispitivanju. Tek tad se haško tužiteljstvo za tezu o “samopprogonu Hrvata iz srednje Bosne” služi ovim izvješćem umjesto Mesićevim lažima, a za ostale Mesićeve laži tipa Karađorđevo i slično tužiteljstvo nije zvalo Mesića da ih ponovi, jer je značlo da je profesor Miroslav Tuđman napisao knjigu na 469 stranica pod naslovom “Vrijeme krivokletnika” u kojem raskrinkava Mesićeve laži u slučaju Blaškić s tim da profesor Tuđman nije uspio zahvatiti ni pola od svih laži koje je Mesić tamo izrekao i znao je da je obrana spremna na njegove teze. I zato su umjesto njega angažirali Josipa Manolića što je zapravo priznanje tužiteljstva da im je jasno da je Mesić lagao, i da je obrana na te laži spremna, pa su zato morali angažirati novog lažova, ovaj put Josipa Manolića, istog onog koji je skupa sa Stjepanom Mesićem pokušao proizvesti parlamentarni puč u proljeće 1994. godine nakon čega su se njih dvojica razišli s predsjednikom Tuđmanom i postali mu najljući politički oponenti, a sve te činjenice je haški sud gurnuo u stranu, kad je odlučio oslanjati se na njihova svjedočenja iako je potpuno jasno da iz političkih razloga ta svjedočenja mogu biti sve samo ne nepristrana…

S druge strane, Ivo Banac se danas kočoperi na domjencima nekih koji su sebi uzeli za pravo tvrditi da su veći Hrvati od drugih, tu prije svega mislim na stranku NHR, a koje je (osim Hasanbegovića koji točno zna što čini) doktor Tuđman u onom svom legendarnom govoru iz 1996. godine opisao rječima „politički diletanti i bezglavi smušenjaci“.

Ovaj tekst je moj prilog od srca Hrvatima srednje Bosne, žrtvama muslimanskog genocida i etničkog čišćenja, a ujedno njime pozdravljam povratak političkog uznika i ratnog zapovjednika Vojne policije Hrvatskog Vijeća Obrane.

Završit ću Psalmom 127.

Ako Gospodin kuću ne gradi uzalud se muče graditelji.

Ako Gospodin grada ne čuva uzalud stražar bdi.

Uzalud vam je ustat prije zore i dugo u noć sjediti.

Vi što jedete kruh muke miljenicima svojim u snu On daje.

Evo: sinovi su Gospodnji dar plod utrobe Njegova je nagrada

Strelica u ruci ratnika to su sinovi mladosti. Blago čovjeku koji njima napuni tobolac neće se postidjeti kad se preo bude s dušmanima pred vratima.

Predrag Nebihi

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari