Pratite nas

U potrazi za Istinom

MEĐUNARODNI SUKOB vs. 17:3=5

Objavljeno

na

Do sad smo na našoj stranici više puta najavljivali kako ćemo navesti primjere iz tri dosadašnja haška predmeta u kojima je haški sud rušio najelementarnije principe matematike, fizike i logike, a sve kako bi prvo de facto a u ovoj zadnjoj, zasad još nepravomoćnoj presudi i de iure osudio Hrvatsku za “agresiju na BiH”.

Nit koja je dovela do teze iz nepravomoćne presude Prliću, Praljku, Petkoviću,Stojiću, Čoriću i Pušiću, da je “Hrvatska poticala Hrvate u BiH na separatizam s ciljem aneksije djelova BiH koji su bili u sastavu Banovine Hrvatske” proteže se kroz tezu o postojanju međunarodnog sukoba u predmetima Blaškić, Kordić-Čerkez i Naletilić-Martinović. Dakle, ključna teza u čitavoj ovoj priči je teza o postojanju “međunarodnog sukoba između Hrvatske i BiH” odnosno da je Hrvatska bila u ratu protiv BiH.

Ta teza je besmislena, apsurdna, cinična, s onu stranu pameti, a da nije tužna bila bi smješna.

Postojanje međunarodnog sukoba po Stautu haškog suda uvjet je za primjenu članka 2.Statuta odnosno, ukoliko ne postoji međunarodni sukob optuženicima nije moguće suditi za kaznena djela opisana člankom 2. Statuta haškog suda a koji se odnosi na kršenje odredbi Ženevske konvencije iz 1949. godine. Ova premisa je vrlo važna, a koliko je važna opisat ćemo na primjeru generala Praljka.

General Praljak optužen je po 25 točaka optužnice. Proglašen je krivim po 20 točaka optužnice. Po točkama 4. i 5. optužnice proglašen je nevinim dok mu po točkama 14., 17., i 20. nije izrečena krivnja zbog „prakse suda o kumulativnosti“ odnosno zbog toga jer jeza djela opisana u tim točkama optužen u drugim točkama optužnice po drugim točkama statuta.

Dakle, general Praljak nepravomoćno je osuđen po točkama 1, 2, 3,  6, 7, 8, 9, 10, 11, 12,  13, 15, 16, 18, 19, 21, 22, 23,  24 i 25 dakle po  20 točaka optužnice. Od tih 20 točke 3, 7, 9,11, 13, 16, 19 i 22 ne bi bilo moguće izreći bez postojanja međunarodnog sukoba jer se ove točke optužnice odnose nakršenje članka 2. Statuta. Dakle, sruši li se teza o međunarodnom sukobu krivnja generala Praljka po ovih 8 točaka automatski otpada, a isto tako pruža pravo Blaškiću, Kordiću, Čerkezu, Tuti i Šteli da pred rezidualnim  mehanizmom haškog suda traže reviziju svojih presuda odnosno odbacivanja krivnje u onim točkama koje se odnose na kršenje članka 2,. Statuta.

Da bi se dokazalo postojanje međunarodnog sukoba potrebno je zadovoljiti određene standarde .Početkom rada ovog suda ti standardi bili su sadržani u predmetu Nikaragva protiv SAD-a, ali ih je u prvom procesu pred haškim sudom, u predmetu protiv bosanskog Srbina Duška Tadića haški sud dodatno proširio. Tako je stvorio praksu prema kojoj je za postojanje međunarodnog oružanog sukoba izdvojio dva testa, odnosno dva uvjeta od kojih je dovoljno da je jedan zadovoljen i sud tad proglašava oružani sukob međunarodnim.

Prvi test je postojanje direktne vojne intervencije od strane druge države, u ovom slučaju Hrvatske.

Drugi test je postojanje sveobuhvatne kontrole jedne od zaraćenih strana od strane druge države. Ovaj drugi test odnosno uvjet ima dva poduvjeta, i da bi drugi test bio zadovoljen potrebno je dokazati da su zadovoljena oba poduvjeta. Ako je zadovoljen samo jedan poduvjet, ne može se tvrditi da je zadovoljen drugi test odnosno da je postojala sveobuhvatna kontrola. Ta dva poduvjeta su

1. planiranje, pripremanje i provođenje vojnih operacija od strane druge države u sporu

2. logistička potpora druge države jednoj od strana u sporu

Ono što mi tvrdimo to je da je van svake sumnje postojala logistička potpora od strane Hrvatske prema HVO-u, i tu nema nikakvog nesporazuma.  Tu valja dodati da je Hrvatska logistički podupirala i nastojanja Armije BiH, pa prema tome i u tom smislu, a pogotovo u svezi UZP-a to valja imati na umu. Međutim, mi tvrdimo da je apsurdno tvrditi da je Hrvatska, odnosno njene oružane snage, konkretno Glavni Stožer ili bilo koja druga instanca OSRH planirala, pripremala ili provodila vojne operacije umjesto HVO-a.

Prema tome, prvi test ne može biti zadovoljen s obzirom na činjenicu da nikad niti jedan pripadnik HV-a  nije sudjelovao u muslimansko-hrvatskom oružanom sukobu ako nije bio dragovoljac, a ne može biti zadovoljen ni drugi test jer su Glavni Stožer HVO-a i njima poređeni zapovjednici Operativinih zona HVO-a sami planiralil, pripremali i provodili svoje operacije u ratu s Muslimanima.

To je bilo jasno i haškom tužiteljstvu i haškom sudu, i zato su oni cijeloj ovoj priči dodali političku komponentu. Isto tako, oni su iskoristili i nazočnost snaga HV-a u BiH na bojišnici prema Srbima (Posavina, Popovo Polje, područje Livna) kako bi lovili u mutnom i prikazali to kao nazočnost HV-a odnosno vojnu intervenciju spram Muslimana.

I to vam je cijela priča oko toga kako je došlo do kvalifikacije o postojanju međunarodnog sukoba.

Temom o međunarodnom sukobu kao najvažnijom temom bavit ćemo u cijelom nizu bilješki, a ovdje i sad ćemo pokazati samo neke od primjera koji vrijeđaju zdrav razum u tolikoj mjeri da slobodno možemo govoriti kako su neke druge stvari koje vrijeđaju zdrav razum a koje su se dogodile prema Hrvatima u BiH debelo nakon završetka rata i Daytonskog sporazuma povukle svoje konzekvence iz ovakvih odluka haškog suda.

Za početak,  uzet ćemo paragraf 130. u presudi generalu Blaškiću. Navodi iz tog paragrafa koji vrijađaju zdrav razum u potpunosti se oslanjaju na svjedočenje tajnog svjedoka II iz tog predmeta čiji idenitet se smije objaviti od 2005. godine. Riječ je, pogađate, o Stjepanu Mesiću. Budući da je tu tezu van svake sumnje srušio prof. Miroslav Tuđman mi ćemo (ponovo) ponuditi poveznicu na tekst u kojem su idiotske teze iz tog paragrafa razbijene do najsitnijih djelića:

http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI%20DOKUMENTI/KRIVOKLETNIK/R-10-DokinuceBosne-lek.pdf

Ovdje ćemo tek prepričati što se tu dogodilo. Prva teza je kriminalizacija dodjele državljanstva Hrvatima iz BiH. O tome kome će, kad, kako i pod kojim uvjetima jedna suverena država nekom dati putovnicu nije na nekom  međunarodnom kaznenom sudu da raspravlja. Tu je riječ o politici a ne o kaznenom pravu. Nema haški sud što propisivati ni Hrvatskoj niti bilo kojoj drugoj suverenoj državi pod kojim uvjetima će nekom dati svoje državljanstvo, a pogotovo kriminalizirati jedan takav čin, tvrdeći kako se iz toga vidi namjera aneksije teritorija druge države. U protivnom, mi možemo očekivati od stalnog međunarodnog kaznenog suda podizanje nove optužnice protiv bilo kojeg trenutnog političkog ili vojnog čelnika RH jer je nedavno hrvatsko državljanstvo dodjeljeno američkom košarkašu koji se zove Oliver Lafayette:

http://www.vecernji.hr/kosarka/oliver-lafayette-dobit-ce-hrvatsku-putovnicu-938811

Zamislite sad da tužiteljstvo ICC-a (njega valja razlikovati od ovog našeg ICTY-a) dakle stalnog međunarodnog kaznenog suda (budući da ICTY više ne smije zbog izlazne strategije podizati optužnice) ponudi, a sud prihvati tezu da se ovim činom “Amerikance usmjerava prema Hrvatskoj” te da je to “dio strategije prema kojoj Hrvatska hoće odcjepiti pa anektirati dio SAD-a”, a kao dokaz ponude to da “Lafayette ionako nije neki košarkaš budući da je na utakmici Hrvatske i Filipina kod rezultata 73:71 za Hrvatsku promašio oba slobodna bacanja”?? Izgleda apsurdno? Čekajte, tek smo počeli nabrajati apsurde.

Dalje u tom istom paragrafu 130. kaže  da je “Jednim drugim zakonom dopušteno svih Hrvatima glasati na izborima u RH” a onda dalje izvlači iz toga teze o tome da su zastupnici dijaspore činili 10% Sabora (što je laž koja je ovdje manje bitna) te da su po tom zakonu u Sabor izabrana i dva člana HVO-a, Vice Vukojević i Ivan Tolj (što je također laž koja je manje bitna)  itd.

Ono što je bitno u cijeloj priči jest da je zakon o kojem se govori, a to je Zakon o glasovanju dijaspore kakvog imaju sve zemlje svijeta koje imaju dijasporu (osim totalitranih država u kojima nema izbora) donesen 20. rujna 1995. Prvi idući izbori koji su održani po tom zakonu i na kojima je glasovala dijspora održani su 29. listopada 1995. (Izvor: http://hr.wikipedia.org/wiki/Hrvatski_parlamentarni_izbori_1995.)

S druge strane, ovi izbori o kojima se ovdje govori održani su u 2. kolovoza 1992. godine.  (Izvor: http://hr.wikipedia.org/wiki/Hrvatski_parlamentarni_izbori_1992.)

Dakle, sve ovo dalje što proizlazi iz ovog kršenja zakona fizike, matematike i logike nije ni bitno, jer je jasno da zakon koji je donesen 20. rujna 1995. ni na koji način ne može utjecati na sukob koji je završio Washingtonskim sporazumom od 18. ožujka 1994. A pogotovo ne može utjecati na izbore održane u kolovozu 1992. godine.

Dakle, ogoljeno do kraja, Mesić i tužiteljstvo tvrde a sud prihvaća da se događaj iz 1995. godine dogodio prije događa iz 1992. godine. Toliko o tome.

Idemo dalje, na drugi primjer.  Tu ćemo citirati navod iz paragrafa 137. Presude u predmetu Kordić-Čerkez:

137. Predsjednik Tuđman je 1991. i sam priznao g. Ashdownu, britanskom političaru, da se on i  Milošević slažu oko toga kako bi međusobno podijelili teritoriju Bosne i Hercegovine, iako je u to vrijeme porekao postojanje formalnog sporazuma.

http://www.icty.org/x/cases/kordic_cerkez/tjug/bcs/010226.pdf

Ovo je pargaraf koji ima još teksta kojeg možete vidjeti kad otvorite link, ali postoji samo jedna referenca a to je referenca broj 159 koja nas vodi do dokaznog predmeta DP Z2486 odnosno na skicu Ashdownove salvete. Temu Ashdownove salvete posebno ćemo obraditi, tako da sad nema potrebe za tom skicom. Ono što je u ovoj priči bitno jest to da Ashdown nije svjedočio u predmetu Kordić-Čerkez već u predmetu Blaškić i sudac Richard May i njegovo vijeće pozivaju se upravo na to svjedočenje: “U predmetu Blaškić g. Ashdown je posvjedočio da je na njegov zahtjev predsjednik Tuđman na jelovniku jedne večere nacrtao kartu BiH koja  pokazuje predloženu liniju podjele.

E sad, idemo na paragraf 106. Presude u predmetu Blaškić:

106. Težnje Franje Tuđmana za pripajanjem “hrvatskih” područja Bosne nastavile
su se očitovati za čitavo vrijeme sukoba. Dana 6. maja 1995. predsjednik Tuđman je na jednoj večeri, na kojoj je sjedio do Paddyja Ashdowna, predsjednika Liberalnedemokratske stranke Velike Britanije, kojeg je tužilac pozvao kao svjedoka, jasno potvrdio da Hrvatska ima teritorijalne pretenzije prema Bosni.

http://www.icty.org/x/cases/blaskic/tjug/bcs/000303.pdf

O čemu se ovdje radi? Nakon svjedočenja Paddya Ashdowna, te nakon izricanja nepravomoćne presude generalu Blaškiću kojom je on osuđen na 45 godina zatvora, profesor Miroslav Tuđman sastavio je jednu kratku knjižicu koja se zove “Priča o Paddyu Ashdownu i njegovoj salveti”. U toj kratkoj knjižici profesor Tuđman temeljito razobličuje laži koje je Ashdown ispripovjedao u svom svjedočenju u slučaju Blaškić.

Najjača i neoboriva teza u toj knjižici bila je ta da je čak i ako uzmemo u obzir da je sve što je rekao Ashdown istina (iako je sve totalna laž) kako može nešto što je navodno predsjednik Tuđman nacrtao 6. svibnja 1995. godine (kad su se u Londonu sastali razni svjetski državnici i političari obilježavajući 50 obljetnicu pobjede nadnacizmom i fašizmom) biti dokaz namjere za sudjelovanje u oružanom sukobu koji je završio potpisivanjem Washingtonskog sporazuma 18. ožujka 1994. godine odnosno 14 mjeseci prije nastanka te famozne salvete? Dakle, očito je da je raspravno vijeće u slučaju Blaškić koje je vodio sudac Claude Jorda i drugi put u svojoj presudi poništilo zakone matematike, fizike i elementarne logike. A sudac May se nije trebao praviti Englez budući da on jest Englez, i samo je taj događaj iz 1995. godine “prebacio” u 1991. godinu, nadajući se valjda da to nitko neće primjetiti!!??

To je kao da recimo Mate i Šime igraju šah. I Mate razvaljuje Šimu koji je pred porazom, jer je očito da će ga Mate svojim idućim potezom matirati kraljicom. I onda Šime dođe i ukrade kraljicu s ploče, strpa je u džep i nada se da Mate  to neće primjetiti.

Žalosno je što to nitko iz vodstva hrvatske države nije primjetio. Ali zato mi jesmo, jer kao što rekosmo: nama ništa ne promiče!!

Idemo odmah na slijedeći primjer, predmet Naletilić-Martinović , u kojem je predsjednik raspravnog vijeća notorni Liu Daqun. Riječ je o dva vezana paragrafa, a to su paragrafi 200. i 201.

Najprije ćemo citirati navode iz ova dva paragrafa:

200. Vijeće je nadalje uvjereno da je Republika Hrvatska sudjelovala u organizaciji, planiranju ili koordinaciji vojnih operacija vođenih u kontekstu sukoba između HVO-a i ABiH. Nema sumnje da su Republika Hrvatska i HZ-HB imale isti krajnji cilj, a to je priključenje hrvatskih provincija Bosne i Hercegovine jedinstvenoj hrvatskoj državi. U tom smislu Vijeće podsjeća na riječi samog predsjednika Tuđmana na sastanku održanom 22. oktobra 1993:
Ja sam pred par mjeseci izložio situaciju, dao zadaću ministru obrane Šušku i generalu Bobetku, naša pomoć i naše angažiranje u Herceg-Bosni, jer se tamo rješava – rekao sam im da se tamo rješava pitanje budućih granica Hrvatske države. I, kod toga sam ukazao da je veoma važno da se obrane tada, oni položaji, koji su, onaj teritorij, koji je HVO tamo držao. (…) Opća politička situacija je takva da danas i rijetko tko od međunarodnih
čimbenika računa da će se ta Unija Bosne i Hercegovine održati.554

201. Da bi se omogućilo provođenje ovog zajedničkog cilja rukovodstvo Hrvatske je izdavalo zapovjedi za kretanje snaga 555

Kao što vidite referenca na fusanotu je 555 a pod tim brojem u fusnoti stoji slijedeće:

555 Dokazni predmeti PPIAC-7; PPIAC-8; PPIAC-10; PPIAC-13

Dokazni predmeti PPIAC-7 i PPIAC-8 ne postoje. Ako ih netko nađe neka nas uvjeri u suprotno. Ostaju dokazi PPIAC-10, a to je ovaj:

http://i.solidfiles.net/b31d030d6a.jpg

Kao i PPIAC-13 a to je ovaj, na dvije stranice:

http://i.solidfiles.net/fb2d671261.jpg

http://i.solidfiles.net/9f69286322.jpg

Mi sad nećemo ulaziti u detaljnu elaboraciju ovih dokumenata, možemo samo napomenuti da recimo u ovom prvom  dokumentu general Bobetko šalje zahtjev generalu Rosi da smiri neke pijance koji se nevojnički ponašaju u Tomislavgradu a usput se pozivaju na hrvatskog ministra obrane Gojka Šuška. Prema tome, tu nema ni riječi ni o kakvom “kretanju snaga”. Mi smo rekli da ćemo ovdje samo obraditi kršenje osnovnih zakona prirode, matematike, fizike i elementarne logike. S tim u svezi pogledajte nadnevak koji je naznačen na ova dva dokumenta; Prvi je 16. svibnja 1992. godine, a drugi je od 18. lipnja 1992. godine.  Mi sad ovdje postavljamo otvoreno pitanje Liu Daqunu i njegovom raspravnom vijeću: Kako je moguće da se nešto što je predsjednik Tuđman izgovorio, a kako stoji u paragrafu 200. 22. listopada 1993. godine može uzimati kao element namjere za nešto što se dogodilou svibnju i lipnju 1992. godine? A u našoj prošloj bilješci vidjeli smo da Liu Daqun unatoč ogromnom broju dokaza nije sklon van razumne sumnje zaključiti da je Sefer Halilović zapovjedao “Operacijom Neretva”, čak štoviše, on dovodi u pitanje samo postojanje te operacije. A ovdje stavlja listopad 1993. prije svibnja i lipnja 1992. !? I tko je taj tko nas nakon ovoga može uvjeriti u njegovu objektivnost i nepristranost?

Mi tvrdimo, u svim ovim slučajevima, da je riječ o normalnom sudu,  čim bi se utvrdilo da se već u startu na ovaj način krši elementarni principi funkcioniranja vremena, prirode, matematike, fizike, logike i zdravog razuma, mi nemamo uopće što dalje ići i razmatrati sve ono što se proizlazi iz toga i nudi  se kao dokaz. To mora biti odbačeno odmah u startu! A oni ne samo da nisu to odbacili odmah u startu, nego su na sve ovo nadodali hrpu laži koje ćemo prokazivati u nekim idućim bilješkama. Jer sad i ovdje prokazujemo samo nekoliko primijera  onih stvari koje vrijeđaju najelementarniji zdravi razum.

Ovakvih primjera ima još, ali za ovu bilješku dostatna će biti i ova tri primjera. Ostale ćemo obraditi u idućim bilješkama.

Dakle, ovo što je gore je skup neoborivih činjenica. A sad ćemo mi na temelju tih činjenica izvesti jednu teoriju koja može a i ne mora biti točna. O tome je li točna ili nije morat ćete prosuditi sami.

Mi mislimo da ono što se kolokvijalno zove “međunarodna zajednica” a sadržano je u liku i djelu “visokih predstavnika” svjesna svega ovoga što gore piše, a vidjevši da se iz Hrvatske nitko ne buni na ovo vrijeđanje zdravog razuma, došla do zaključka da su Hrvati i njihovi politički predstavnici spremni trpjeti takva vrijeđanja zdravog razuma. Onda su odlučili testirati dokle to može ići, a usput provoditi svoju deklariranu politiku.

Pa smo imali Berryeve amandmane.

Pa smo imali tenkovski napad na Hercegovačku banku. U vezi s tom oružanom pljačkom više poslovnica jedne banke moramo reći da ni 13 godina nakon tog banditskog upada, na kojeg su vjerovatno Jesse i Frank James te Cole Younger onanirali dolje upaklu, nema niti pokrenute istrage a kamoli podignute optužnice u svezi s onim što su ti oružani pljačkaši i banditi tvrdili da će tamo naći. Umjesto toga imamo činjenicu da je “visoki predstavnik” u to vrijeme bio Austrijanac Wolfgang Petrisch, te da su na mjesta koja su ostala upražnjena dokidanjem Hercegovačke banke došle mahom austrijske banke.

Tu je bilo još različitih vrsta silovanja i terora nad hrvatskim narodom u BiH sve do današnjeg “visokog predstavnika” Valentina Inzka koji nas , istom onom “matematikom” po kojoj je 1995. godina prije 1992. ili 1993. godine pokušava uvjeriti da je 17:3=5.

Ili da je 5 jedna trećina od 17.

Ili da je 17 podjeljeno s 3 uvrh glave 5, možda i manje od 5 ali ni za jotu više od 5.

Nekoliko poveznica za informiranje o ovome poslijeratnom teroru nad Hrvatima iz BiH:

http://www.hercegovina.info/vijesti/vijesti/bih/deseta-obljetnica-brutalnog-upada-u-hercegovacku-banku

http://www.posusje-online.com/?p=7747

http://bljesak.info/rubrika/vijesti/clanak/nino-raspudic-treci-entitet-je-najjednostavnije-rjesenje/83634/ispis

https://www.youtube.com/watch?v=GA_N6ZJ6hck

Dakle, koliko je ovaj teror koji se provodi nad Hrvatima BiH povezan sa haškim rabotama zaključite sami.

Naše je mišljenje da je to sve dio jedne te iste priče, jer ih sve povezuje sličan “matematički teorem” zbog kojeg se Pitagora, Tales i ostali velikani matematike vjerovatno okreću u grobu poput ventilatora.

ŠestorkaHB/kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Marijačić: ‘Više je Hrvatska zatvorila hrvatskih branitelja nego četnika!’

Objavljeno

na

Objavio

Nije Plenkovićeva Vlada jedina ni najviše odgovorna za neprocesuiranje srpskih ratnih zločina nad Hrvatima. U dugoj i sramotnoj povijesti nečinjenja od 2000. godine pa čak i prije, do danas, izmijenilo se, o-ho-ho, i vlada, i premijera, i ministara, i predsjednika država…

I svi su u ime nekakve bolesne političke korektnosti činili sve da se ne zamjere nacionalnim manjinama, misleći pritom ekskluzivno na samo jednu – srpsku. Oglušivali su se o vapaje žrtava i jednostavno ništa nisu pokretali protiv zločinaca. Tek kada bi žrtvama voda stizala do grla, pa to bilo opasno za vlastodršce, onda bi vlast, kao i sada, izašla s nekakvim bijednim informacijama da se ipak nešto radi, da su otkrili nekoga pojedinca koji je ubijao, ali, eto, i taj je nedostupan hrvatskim vlastima. Vjerojatno su ga vlasti prvo obavijestile da se skloni u Srbiju, a onda podigli kaznenu prijavu. Ni Plenkovićevu Vladu, dakle, ne može se amnestirati jer ona je svim žarom nastavila tu praksu guranja pod tepih srpskih zločina da se, eto, ne zamjeri svome partneru Miloradu Pupovcu čija tri glasa u Hrvatskome saboru ima.

Sva tragedija i tuga hrvatske žrtve vidi se, uostalom, i po činjenici da vlast nema što kazati o zločinu nad hrvatskim mirotvorcem i liječnikom dr. Ivanom Šreterom kojega su Srbi ubili 1991., a ne smije poduzimati ništa jer bi morala pitati Milorada Pupovca za informacije. A gdje bi to dopustilo Pupovčevo suho zlato – Andrej Plenković.

Otrcane frazerske laži

Vukovarski gradonačelnik Ivan Penava ustrajava u organizaciji prosvjeda u Vukovaru 13. listopada protiv nedjelovanja institucija. Podupiru ga braniteljske udruge. Ministar branitelja Tomo Medved vjerojatno po nalogu Plenkovića poduzima sve da spriječi prosvjed, ili barem da ga stavi pod kontrolu. Kao što je narod 2000-ih na splitskoj Rivi ustao protiv uhićenja i progona generala Gotovine, a Sanader to pozadinski kontrolirao preko svojih doušnika u braniteljskim redovima da to ne bude pokret protiv njega te je sve preraslo u farsu. Gradonačelnik Penava snizio je retoriku tako što hvali Vladu i samoga premijera Plenkovića uz ponavljanje da to nije prosvjed protiv Vlade.

Bude li se Penava i dalje pojačano trudio veličati Vladu i Plenkovića i opravdavati se za organizaciju prosvjeda, doživjet će fijasko, sramotu i debakl. Bez obzira na to što je i sam član HDZ-a, on nema doista razloga štedjeti premijera i Vladu kritike jer mjesta za nju ima napretek, posebno zato što Plenković vrlo hladno i psihopatski bešćutno vrijeđa branitelje.

Mnogi komentatori, mahom lijevi, ali i poneki desni, napadaju Penavu zbog prosvjeda ponavljajući otrcane frazerske laži da se ne smije utjecati na rad institucija i da branitelji ne smiju igrati ulogu Subnora. Pustimo institucija da rade svoj posao, poanta je njihovih pseudolegalističkih uradaka u kojima jedino ne kažu trebaju li se te institucije držati zakona kao pijan plota. Pa dobro, pustili smo institucije 28 godina da rade svoj posao i što su napravile?

Konkretno, za Vukovar, dvadesetak kaznenih prijava, zbog čega bi trebale umrijeti od srama. „Neovisne institucije“ zadnjih su 18 godina u tamnicu strpale više hrvatskih branitelja nego agresorskih vojnika koji su počinili 99 posto zločina. To je tragična istina o radu hrvatskih institucija, na koju je prije desetak godina kao na povijesni paradoks protivan zdravome razumu i stvarnoj povijesti upozoravao dr. Miroslav Tuđman, istina uz koju redovito prilažu opravdanje da su srpski zločinci nedostupni hrvatskome pravosuđu za razliku od hrvatskih branitelja.

Povijesni zločin prijestupa

Protivnici prosvjeda zauzimaju se, u biti, za status quo, za stanje u kojemu treba procesuirati i zadnji slučaj bilo kakve nepravde prema Srbima, odnosno stanje u kojemu nema pravde za hrvatske žrtve iz različitih razloga. Pola stoljeća u komunističkoj, Titovoj Jugoslaviji nitko nikada nije odgovarao za masovne, skupne i pojedinačne zločine nad Hrvatima, zločine najveće u povijesti hrvatskoga roda, ali su zato Hrvatima lomili kosti i punili jame njihovim tijelima za izmišljene i poneki stvari zločin. I kad smo se ponadali da ćemo stvaranjem vlastite slobodne države promijeniti taj očaj, u lice su nam pljunuli istu moralnu i pravnu inverziju. Tzv. pravna država vježba na Hrvatima i hrvatskim braniteljima, a agresore i zločince ni iz onoga ni iz ovoga rata ne sustiže nikakva pravda. A da sve preraste u travestiju, o trošku hrvatske države dođu ponekad agresori kako bi svjedočili protiv hrvatskih branitelja, kao što i doznamo prije ili poslije da i ono malo osuđenih Srba pustimo u Srbiju na izdržavanje kazne, što je tragikomedije dostojna Samuela Becketta.

I kada nam se rijetko prolomi „krik i bijes“ zbog svega toga, kao sada u Vukovaru, onda nas mudraci s visoka uče da pustimo institucije da rade svoj posao. Godine prolaze u puštanju institucija, a istina je jedna, jedina i grozna: za sve stvarne i izmišljene zločine u svim ratovima odgovaraju jedino Hrvati, a nitko nikada ne odgovara za zločine nad Hrvatima premda jesu najveće žrtve. Niti je ijedan komunist odgovarao za masovne pokolje Hrvata, niti je ijedan srpski zločinac priveden pravdi za Vukovar, Škabrnju, Široku Kula, Voćin, Ćelije, Lovas, Gospić… U očekivanju Beckettova Godota, eto, kamo su nas dovele institucije koje nam apatridski političari i dalje nude u zamjenu za svoj mirnodopski i povijesni zločin propusta.

Ivica Marijačić
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kronika

10 činjenica o zločinu nad strijeljanim Hrvatima na Bikošima

Objavljeno

na

Objavio

Nakon 25 godina od strijeljanja Hrvata na Bikošima nadomak Travnika jučer su DNK analizom identificirani posmrtni ostatci 18 od ukupno 39 žrtava. Pronađeni su dijelovi kostiju, ali još uvijek nijedno kompletno tijelo.  Osim što još uvijek nema kompletnih posmrtnih ostataka svih žrtava zločina na Bikošima, pred Sudom BiH nema presuda, odnosno, nema ni optužnice. Haaški tribunal utvrdio je kako su “mudžahedini izmišljotina srednjobosanskog HVO-a” i kako generali tzv. Armije BiH koju su bili optuženi za zločin na Bikošima, nisu imali kontrolu nad mudžahedinima.  Bikoši su još jedna u nizu masovnih grobnica koje je bošnjačka Armija BiH ostavila iza svog „osloboditeljskog pohoda u Središnjoj Bosni“.

U prosekturi travničkog groblja “Prahulje” jučer su putem DNK-a analize identificirani posmrtni ostatci 18 Hrvata strijeljanih 8. lipnja 1993. godine u mjestu Bikoši nadomak Travnika.  Sve je to prošlo mirno i tiho – bez osobite pažnje u sarajevskim medijima osim nekoliko objava agencijske vijesti  kako je riječ o “žrtvama proteklog rata”.

Ovo je pregled 10 ključnih činjenica o zločinu nad Hrvatima na Bikošima:

1. Identifikacija se obavila u prosekturi travničkog groblja Prahulje 

– Prahulje su lokalitet iznad glavne prometnice u Lašvanskoj dolini. Udaljene su svega tri minute vožnje. Do proljeća 1993. godine Prahulje su bile još jedno, ni po čemu posebno, brdo u Bosni. Nakon proljeća 1993. godine Prahulje postaju najveće groblje u Lašvanskoj dolini. Tijekom opsade Središnje Bosne, Prahulje je kontroliralo Zborno područje HVO-a Vitez pa su tamo, uglavnom noću, sahranjivani u borbama poginuli pripadnici HVO-a i hrvatski civili čija su tijela razmjenjivana između HVO-a i tzv. Armije BiH. Nakon 1995. godine Prahulje postaju i građansko groblje u koje se pokapaju Hrvati-katolici s prostora Travnika.

2. Identifikacija posmrtnih ostataka 18 Hrvata strijeljanih na Bikošima 

Identifikaciju putem DNK-a analize obavili su po naredbi Županijskog tužiteljstva Županije Središnja Bosna predstavnici Instituta za nestale osobe BiH. Dakle, identificirani su tek pojedini dijelovi tijela poput prstiju jedne ruke, potkoljenice, nadlaktice i dijelova lubanje. Ukratko – ni nakon 25 godina nema kompletnih tijela strijeljanih Hrvata na Bikošima jer od lipnja 1993. godine bošnjačko-muslimanski vojni, politički i policijski vrh skriva skelete. Masovna grobnica na mjestu Bikoši u selu Maljine premještena je očito bezbroj puta. 25 godina je trebalo institucijama BiH da nađu nekoliko hrvatskih kostiju po bosanskim brdima. “Brzina i angažman” policijskih i pravosudnih institucija koje bi se trebale baviti i hrvatskim žrtvama rata jednaka je “brzini i volji” da se podignu kaznene prijave, optužnice protiv nalogodavaca i počinitelja.

3. Ne postoje fotografije strijeljanih Hrvata na Bikošima 

Hrvati strijeljani na Bikošima bili su podrijetlom iz hrvatskih sela oko Travnika. Maljine, Pode, Postinje, Orašac. Njihove i kuće njihovih obitelji su nakon 8. lipnja 1993. godine opljačkane i zapaljene. Obitelji žrtva u pohodu tzv. Armije BiH i mudžahedina nisu uspjele spasiti ni privatne obiteljske uspomene, a tako očito ni foto-albume. Hrvati se u ta sela nisu vratili. U medijskom Sarajevu sigurno postoje oni koji to smatraju “zločinačkom politikom ekstremista iz HVO-a”, jer, tko se ne bi vratio ponovno živjeti u okruženje gdje su tragovi mudžahedinskog terora vidljivi i dan danas?

4. Obitelji žrtva strijeljanja na Bikošima su bile zarobljene u logoru tzv. Armije BiH i mudžahedina u Mehuriću

Nakon što su pripadnici tzv. Armije BiH krenuli u “oslobađanje” hrvatskih sela Maljine, Pode i Postinje od “ekstremnog dijela HVO-a”, u tom, gotovo pa nadljudskom činu spašavanja odlučili su zarobljene pripadnike HVO-a i hrvatske civile osloboditi odvođenjem u logoru pod upravom mudžahedina u susjednom bošnjačko-muslimanskom selu Mehurić. O tome kako je sigurno bilo lijepo u logoru u Mehuriću, hrvatski logoraši su govorili kako su tamo odvedeni prisilno, dok su “osloboditelji” govorili da su išli dobrovoljno. Pa tko uz povike “Allahu Ekber i Tekbir” nakon što vidi da mu kuća gori ne bi otišao na dobrovoljno izgladnjivanje i premlaćivanje koje vrše državljani Pakistana u Središnjoj Bosni?

5. Na Bikošima je bio ratni zločin 

Iako se strijeljanje Hrvata na Bikošima tih ratnih devedesetih u dokumentaciji tzv. Armije BiH prezentiranoj pred Haaškim tribunalom predstavljalo kao “smrti u borbenim dejstvima”, činjenice govore bitno drugačije. Nije jasno ni 25 godina kasnije kako je Ana Pranješ, djevojka od 19 godina s oznakom Crvenog križa na nadlaktici, stradala u “borbenim dejstvima” kada je s drugom skupinom od 39 Hrvata oteta i odvedena na Bikošima. Možda su “borbena dejstva” bila to što nije dala Arapinu da joj strgne s vrata lanac na kojem je bio medaljon Blažene Djevice Marije?

U “borbenim dejstvima” stradali i mahom mladići, od 16 do 25 godina iz obitelji Barać, Volić, Tavić, Balta i drugih.
Nije jasno ni zašto se 25 godina kasnije ne mogu pronaći kompletna tijela strijeljanih na Bikošima ako su zaista, kako je to tumačio Džemal Merdan, dozapovjednik 3. korpusa tzv. Armije BiH u Haagu, “stradalo u borbenim dejstvima”. Bikoši, Maljine, Pode i Postinje govore i svjedoče “borbena dejstva” “osloboditeljske vojske koja nije ubijala civile i palila kuće”. Svaka kuća u tom dijelu Travnika je 1993. godine spaljena, a ranije opljačkana. Dobro, nije baš svaka. Netaknute su ostale one u kojima su se uselili pripadnici tzv. Armije BiH iz zemalja islasmkog svijeta.

6. U redovima tzv. Armije BiH borili su se i mudžahedini

Kada analiziramo zločin na Bikošima, dođemo i do činjenice da su njemu sudjelovali mudžahedini. Šokantno saznanje koje se i 25 godina poslije hrvatsko-bošnjačkog sukoba u FBiH i svih terorističkih aktivnosti tzv. Armije BiH, u dijelu bh. javnosti – negira. Obično bošnjačka politička elita voli tvrditi kako nisu bili pod kontrolom tzv. Armije BiH i vrhovnog zapovjednika, Alije Izetbegovića. Sigurno je da su Pakistanci, Iračani i drugi mogli znati tko su očevi i braća otetih Hrvata i strijeljanih na Bikošima. Uloga komšija u otmici i zločini i danas neriješena. Bio je to jedan “udruženi patriotski čin”.

7. 25 godina poslije nađeni tek dijelovi tijela 

Tijekom 1996. godine republike u BiH kandidirale su masovne grobnice u kojima su njihovi narodi žrtve. Hrvatska Republika Herceg-Bosna kandidirala je masovnu grobnicu na Bikošima. Istrage i ekshumacije su sabotirane mjesecima, a na koncu i prekinute. Bošnjačka je strana ponavljala kako su “stradali u borbenim dejstvima”, a Amor Mašović tvrdi kako nije sigurno tražiti posmrtne ostatke jer su mudžahedini u selima. Tu se suočavamo s dvije “bolne” činjenice: mudžahedini su zaista bili u Središnjoj Bosni, a Amor Mašović je danas šef kolegija Instituta za nestale u BiH. Riječ je o fenomenu “patriotizam u kontinuitetu”.

8. Tko je, gdje i kako “stradao”? 

U službenim zapisnicima obitelji žrtava su jučer na Prahuljama dobile dokument u kojem je navedeno da su članovi njihovih obitelji “stradali”. Što bi bilo “stradanje”, jasno je samo onima koji su to jučer objašnjavali riječima kako je u pitanju “igra riječi”. Riječima se igrati ne smije u slučaju Srebrenice, Sarajeva, Ahmića. A kada su u pitanju Bikoši, ne samo da se igralo riječima, nego i kostima očito. Naposljetku, ispravljeno je u “strijeljani”. Mala je to zadovoljština koju se institucije BiH pružile oštećenima s velikom vjerojatnošću da će ostati i jedina.

9. Haag i Bikoši – problem satnice 

Haaški tribunal u zimu 2017. donio je presudu u predmetu Prlić i ostali prema kojoj je HVO u Središnjoj Bosni izmislio mudžahedine kako bi iselio Hrvate iz tog dijela BiH u Hercegovinu. Inače su Hrvati u Središnjoj Bosni maštanju i fantazijama sklon narod, pa i ne čude ovakve kvalifikacije jednog “uglednog”, “međunarodnog” suda. Nekoliko godina prije presude o HVO-ovim izmišljotinama Haag je sudio Rasimu Deliću i Enveru Hadžihasanoviću. Deliću su stavljali na teret zločin na Bikošima.

Ovdje smo suočeni s još jednom bolnom činjenicom – pa Armija BiH je činila zločine. Ipak, ne dovoljno teške zločine da bi ih Haaški tribunal presudio. Haag je odlučio da Delić kao zapovjednik Glavnog stožera tzv. Armije BiH nije kriv za Bikoše jer je tog dana, 8.6.1993. zapovjednikom postao tek navečer, a zločin bio u jutarnjim satima. Problem Haaškog tribunala i satnica se nastavio i kroz presudu Enveru Hadžihasanoviću.
U dijelu optužnice protiv zapovjednika 3. korpusa tzv. Armije BiH Haag je tvrdio kako je zločin na Bikošima bio u poslijepodnevnim satima.

Dakle, nije problem strijeljanih 39 Hrvata nego vrijeme u koje se to dogodilo. Ako se uopće dogodilo jer je HVO u Središnjoj Bosni, “izmislio mudžahedine”.

10: Hrvati i institucije BiH 

Tužiteljstvo BiH s radom je počelo 2004. godine. Rekordnih 14 godina još uvijek nema optužnice za zločin na Bikošima, pa tako ni presude. Institut za nestale osobe BiH djeluje od 2005. godine. Nakon 13 godina pronašli su nekoliko kostiju od 18 žrtava. Kao da tragaju za posmrtnim ostatcima i sastavljaju optužnice po principima: zločina nije bilo, stradali su u “borbenim dejstvima”, ako je i bilo, to je sporadični incident, ako tražite posmrtne ostatke, poturit ćemo ovčje kosti. Nekoliko su puta već to i učinili.

Dnevnik.ba 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari