Pratite nas

U potrazi za Istinom

MEĐUNARODNI SUKOB vs. 17:3=5

Objavljeno

na

Do sad smo na našoj stranici više puta najavljivali kako ćemo navesti primjere iz tri dosadašnja haška predmeta u kojima je haški sud rušio najelementarnije principe matematike, fizike i logike, a sve kako bi prvo de facto a u ovoj zadnjoj, zasad još nepravomoćnoj presudi i de iure osudio Hrvatsku za “agresiju na BiH”.

Nit koja je dovela do teze iz nepravomoćne presude Prliću, Praljku, Petkoviću,Stojiću, Čoriću i Pušiću, da je “Hrvatska poticala Hrvate u BiH na separatizam s ciljem aneksije djelova BiH koji su bili u sastavu Banovine Hrvatske” proteže se kroz tezu o postojanju međunarodnog sukoba u predmetima Blaškić, Kordić-Čerkez i Naletilić-Martinović. Dakle, ključna teza u čitavoj ovoj priči je teza o postojanju “međunarodnog sukoba između Hrvatske i BiH” odnosno da je Hrvatska bila u ratu protiv BiH.

Ta teza je besmislena, apsurdna, cinična, s onu stranu pameti, a da nije tužna bila bi smješna.

Postojanje međunarodnog sukoba po Stautu haškog suda uvjet je za primjenu članka 2.Statuta odnosno, ukoliko ne postoji međunarodni sukob optuženicima nije moguće suditi za kaznena djela opisana člankom 2. Statuta haškog suda a koji se odnosi na kršenje odredbi Ženevske konvencije iz 1949. godine. Ova premisa je vrlo važna, a koliko je važna opisat ćemo na primjeru generala Praljka.

General Praljak optužen je po 25 točaka optužnice. Proglašen je krivim po 20 točaka optužnice. Po točkama 4. i 5. optužnice proglašen je nevinim dok mu po točkama 14., 17., i 20. nije izrečena krivnja zbog „prakse suda o kumulativnosti“ odnosno zbog toga jer jeza djela opisana u tim točkama optužen u drugim točkama optužnice po drugim točkama statuta.

Dakle, general Praljak nepravomoćno je osuđen po točkama 1, 2, 3,  6, 7, 8, 9, 10, 11, 12,  13, 15, 16, 18, 19, 21, 22, 23,  24 i 25 dakle po  20 točaka optužnice. Od tih 20 točke 3, 7, 9,11, 13, 16, 19 i 22 ne bi bilo moguće izreći bez postojanja međunarodnog sukoba jer se ove točke optužnice odnose nakršenje članka 2. Statuta. Dakle, sruši li se teza o međunarodnom sukobu krivnja generala Praljka po ovih 8 točaka automatski otpada, a isto tako pruža pravo Blaškiću, Kordiću, Čerkezu, Tuti i Šteli da pred rezidualnim  mehanizmom haškog suda traže reviziju svojih presuda odnosno odbacivanja krivnje u onim točkama koje se odnose na kršenje članka 2,. Statuta.

Da bi se dokazalo postojanje međunarodnog sukoba potrebno je zadovoljiti određene standarde .Početkom rada ovog suda ti standardi bili su sadržani u predmetu Nikaragva protiv SAD-a, ali ih je u prvom procesu pred haškim sudom, u predmetu protiv bosanskog Srbina Duška Tadića haški sud dodatno proširio. Tako je stvorio praksu prema kojoj je za postojanje međunarodnog oružanog sukoba izdvojio dva testa, odnosno dva uvjeta od kojih je dovoljno da je jedan zadovoljen i sud tad proglašava oružani sukob međunarodnim.

Prvi test je postojanje direktne vojne intervencije od strane druge države, u ovom slučaju Hrvatske.

Drugi test je postojanje sveobuhvatne kontrole jedne od zaraćenih strana od strane druge države. Ovaj drugi test odnosno uvjet ima dva poduvjeta, i da bi drugi test bio zadovoljen potrebno je dokazati da su zadovoljena oba poduvjeta. Ako je zadovoljen samo jedan poduvjet, ne može se tvrditi da je zadovoljen drugi test odnosno da je postojala sveobuhvatna kontrola. Ta dva poduvjeta su

1. planiranje, pripremanje i provođenje vojnih operacija od strane druge države u sporu

2. logistička potpora druge države jednoj od strana u sporu

Ono što mi tvrdimo to je da je van svake sumnje postojala logistička potpora od strane Hrvatske prema HVO-u, i tu nema nikakvog nesporazuma.  Tu valja dodati da je Hrvatska logistički podupirala i nastojanja Armije BiH, pa prema tome i u tom smislu, a pogotovo u svezi UZP-a to valja imati na umu. Međutim, mi tvrdimo da je apsurdno tvrditi da je Hrvatska, odnosno njene oružane snage, konkretno Glavni Stožer ili bilo koja druga instanca OSRH planirala, pripremala ili provodila vojne operacije umjesto HVO-a.

Prema tome, prvi test ne može biti zadovoljen s obzirom na činjenicu da nikad niti jedan pripadnik HV-a  nije sudjelovao u muslimansko-hrvatskom oružanom sukobu ako nije bio dragovoljac, a ne može biti zadovoljen ni drugi test jer su Glavni Stožer HVO-a i njima poređeni zapovjednici Operativinih zona HVO-a sami planiralil, pripremali i provodili svoje operacije u ratu s Muslimanima.

To je bilo jasno i haškom tužiteljstvu i haškom sudu, i zato su oni cijeloj ovoj priči dodali političku komponentu. Isto tako, oni su iskoristili i nazočnost snaga HV-a u BiH na bojišnici prema Srbima (Posavina, Popovo Polje, područje Livna) kako bi lovili u mutnom i prikazali to kao nazočnost HV-a odnosno vojnu intervenciju spram Muslimana.

I to vam je cijela priča oko toga kako je došlo do kvalifikacije o postojanju međunarodnog sukoba.

Temom o međunarodnom sukobu kao najvažnijom temom bavit ćemo u cijelom nizu bilješki, a ovdje i sad ćemo pokazati samo neke od primjera koji vrijeđaju zdrav razum u tolikoj mjeri da slobodno možemo govoriti kako su neke druge stvari koje vrijeđaju zdrav razum a koje su se dogodile prema Hrvatima u BiH debelo nakon završetka rata i Daytonskog sporazuma povukle svoje konzekvence iz ovakvih odluka haškog suda.

Za početak,  uzet ćemo paragraf 130. u presudi generalu Blaškiću. Navodi iz tog paragrafa koji vrijađaju zdrav razum u potpunosti se oslanjaju na svjedočenje tajnog svjedoka II iz tog predmeta čiji idenitet se smije objaviti od 2005. godine. Riječ je, pogađate, o Stjepanu Mesiću. Budući da je tu tezu van svake sumnje srušio prof. Miroslav Tuđman mi ćemo (ponovo) ponuditi poveznicu na tekst u kojem su idiotske teze iz tog paragrafa razbijene do najsitnijih djelića:

http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI%20DOKUMENTI/KRIVOKLETNIK/R-10-DokinuceBosne-lek.pdf

Ovdje ćemo tek prepričati što se tu dogodilo. Prva teza je kriminalizacija dodjele državljanstva Hrvatima iz BiH. O tome kome će, kad, kako i pod kojim uvjetima jedna suverena država nekom dati putovnicu nije na nekom  međunarodnom kaznenom sudu da raspravlja. Tu je riječ o politici a ne o kaznenom pravu. Nema haški sud što propisivati ni Hrvatskoj niti bilo kojoj drugoj suverenoj državi pod kojim uvjetima će nekom dati svoje državljanstvo, a pogotovo kriminalizirati jedan takav čin, tvrdeći kako se iz toga vidi namjera aneksije teritorija druge države. U protivnom, mi možemo očekivati od stalnog međunarodnog kaznenog suda podizanje nove optužnice protiv bilo kojeg trenutnog političkog ili vojnog čelnika RH jer je nedavno hrvatsko državljanstvo dodjeljeno američkom košarkašu koji se zove Oliver Lafayette:

http://www.vecernji.hr/kosarka/oliver-lafayette-dobit-ce-hrvatsku-putovnicu-938811

Zamislite sad da tužiteljstvo ICC-a (njega valja razlikovati od ovog našeg ICTY-a) dakle stalnog međunarodnog kaznenog suda (budući da ICTY više ne smije zbog izlazne strategije podizati optužnice) ponudi, a sud prihvati tezu da se ovim činom “Amerikance usmjerava prema Hrvatskoj” te da je to “dio strategije prema kojoj Hrvatska hoće odcjepiti pa anektirati dio SAD-a”, a kao dokaz ponude to da “Lafayette ionako nije neki košarkaš budući da je na utakmici Hrvatske i Filipina kod rezultata 73:71 za Hrvatsku promašio oba slobodna bacanja”?? Izgleda apsurdno? Čekajte, tek smo počeli nabrajati apsurde.

Dalje u tom istom paragrafu 130. kaže  da je “Jednim drugim zakonom dopušteno svih Hrvatima glasati na izborima u RH” a onda dalje izvlači iz toga teze o tome da su zastupnici dijaspore činili 10% Sabora (što je laž koja je ovdje manje bitna) te da su po tom zakonu u Sabor izabrana i dva člana HVO-a, Vice Vukojević i Ivan Tolj (što je također laž koja je manje bitna)  itd.

Ono što je bitno u cijeloj priči jest da je zakon o kojem se govori, a to je Zakon o glasovanju dijaspore kakvog imaju sve zemlje svijeta koje imaju dijasporu (osim totalitranih država u kojima nema izbora) donesen 20. rujna 1995. Prvi idući izbori koji su održani po tom zakonu i na kojima je glasovala dijspora održani su 29. listopada 1995. (Izvor: http://hr.wikipedia.org/wiki/Hrvatski_parlamentarni_izbori_1995.)

S druge strane, ovi izbori o kojima se ovdje govori održani su u 2. kolovoza 1992. godine.  (Izvor: http://hr.wikipedia.org/wiki/Hrvatski_parlamentarni_izbori_1992.)

Dakle, sve ovo dalje što proizlazi iz ovog kršenja zakona fizike, matematike i logike nije ni bitno, jer je jasno da zakon koji je donesen 20. rujna 1995. ni na koji način ne može utjecati na sukob koji je završio Washingtonskim sporazumom od 18. ožujka 1994. A pogotovo ne može utjecati na izbore održane u kolovozu 1992. godine.

Dakle, ogoljeno do kraja, Mesić i tužiteljstvo tvrde a sud prihvaća da se događaj iz 1995. godine dogodio prije događa iz 1992. godine. Toliko o tome.

Idemo dalje, na drugi primjer.  Tu ćemo citirati navod iz paragrafa 137. Presude u predmetu Kordić-Čerkez:

137. Predsjednik Tuđman je 1991. i sam priznao g. Ashdownu, britanskom političaru, da se on i  Milošević slažu oko toga kako bi međusobno podijelili teritoriju Bosne i Hercegovine, iako je u to vrijeme porekao postojanje formalnog sporazuma.

http://www.icty.org/x/cases/kordic_cerkez/tjug/bcs/010226.pdf

Ovo je pargaraf koji ima još teksta kojeg možete vidjeti kad otvorite link, ali postoji samo jedna referenca a to je referenca broj 159 koja nas vodi do dokaznog predmeta DP Z2486 odnosno na skicu Ashdownove salvete. Temu Ashdownove salvete posebno ćemo obraditi, tako da sad nema potrebe za tom skicom. Ono što je u ovoj priči bitno jest to da Ashdown nije svjedočio u predmetu Kordić-Čerkez već u predmetu Blaškić i sudac Richard May i njegovo vijeće pozivaju se upravo na to svjedočenje: “U predmetu Blaškić g. Ashdown je posvjedočio da je na njegov zahtjev predsjednik Tuđman na jelovniku jedne večere nacrtao kartu BiH koja  pokazuje predloženu liniju podjele.

E sad, idemo na paragraf 106. Presude u predmetu Blaškić:

106. Težnje Franje Tuđmana za pripajanjem “hrvatskih” područja Bosne nastavile
su se očitovati za čitavo vrijeme sukoba. Dana 6. maja 1995. predsjednik Tuđman je na jednoj večeri, na kojoj je sjedio do Paddyja Ashdowna, predsjednika Liberalnedemokratske stranke Velike Britanije, kojeg je tužilac pozvao kao svjedoka, jasno potvrdio da Hrvatska ima teritorijalne pretenzije prema Bosni.

http://www.icty.org/x/cases/blaskic/tjug/bcs/000303.pdf

O čemu se ovdje radi? Nakon svjedočenja Paddya Ashdowna, te nakon izricanja nepravomoćne presude generalu Blaškiću kojom je on osuđen na 45 godina zatvora, profesor Miroslav Tuđman sastavio je jednu kratku knjižicu koja se zove “Priča o Paddyu Ashdownu i njegovoj salveti”. U toj kratkoj knjižici profesor Tuđman temeljito razobličuje laži koje je Ashdown ispripovjedao u svom svjedočenju u slučaju Blaškić.

Najjača i neoboriva teza u toj knjižici bila je ta da je čak i ako uzmemo u obzir da je sve što je rekao Ashdown istina (iako je sve totalna laž) kako može nešto što je navodno predsjednik Tuđman nacrtao 6. svibnja 1995. godine (kad su se u Londonu sastali razni svjetski državnici i političari obilježavajući 50 obljetnicu pobjede nadnacizmom i fašizmom) biti dokaz namjere za sudjelovanje u oružanom sukobu koji je završio potpisivanjem Washingtonskog sporazuma 18. ožujka 1994. godine odnosno 14 mjeseci prije nastanka te famozne salvete? Dakle, očito je da je raspravno vijeće u slučaju Blaškić koje je vodio sudac Claude Jorda i drugi put u svojoj presudi poništilo zakone matematike, fizike i elementarne logike. A sudac May se nije trebao praviti Englez budući da on jest Englez, i samo je taj događaj iz 1995. godine “prebacio” u 1991. godinu, nadajući se valjda da to nitko neće primjetiti!!??

To je kao da recimo Mate i Šime igraju šah. I Mate razvaljuje Šimu koji je pred porazom, jer je očito da će ga Mate svojim idućim potezom matirati kraljicom. I onda Šime dođe i ukrade kraljicu s ploče, strpa je u džep i nada se da Mate  to neće primjetiti.

Žalosno je što to nitko iz vodstva hrvatske države nije primjetio. Ali zato mi jesmo, jer kao što rekosmo: nama ništa ne promiče!!

Idemo odmah na slijedeći primjer, predmet Naletilić-Martinović , u kojem je predsjednik raspravnog vijeća notorni Liu Daqun. Riječ je o dva vezana paragrafa, a to su paragrafi 200. i 201.

Najprije ćemo citirati navode iz ova dva paragrafa:

200. Vijeće je nadalje uvjereno da je Republika Hrvatska sudjelovala u organizaciji, planiranju ili koordinaciji vojnih operacija vođenih u kontekstu sukoba između HVO-a i ABiH. Nema sumnje da su Republika Hrvatska i HZ-HB imale isti krajnji cilj, a to je priključenje hrvatskih provincija Bosne i Hercegovine jedinstvenoj hrvatskoj državi. U tom smislu Vijeće podsjeća na riječi samog predsjednika Tuđmana na sastanku održanom 22. oktobra 1993:
Ja sam pred par mjeseci izložio situaciju, dao zadaću ministru obrane Šušku i generalu Bobetku, naša pomoć i naše angažiranje u Herceg-Bosni, jer se tamo rješava – rekao sam im da se tamo rješava pitanje budućih granica Hrvatske države. I, kod toga sam ukazao da je veoma važno da se obrane tada, oni položaji, koji su, onaj teritorij, koji je HVO tamo držao. (…) Opća politička situacija je takva da danas i rijetko tko od međunarodnih
čimbenika računa da će se ta Unija Bosne i Hercegovine održati.554

201. Da bi se omogućilo provođenje ovog zajedničkog cilja rukovodstvo Hrvatske je izdavalo zapovjedi za kretanje snaga 555

Kao što vidite referenca na fusanotu je 555 a pod tim brojem u fusnoti stoji slijedeće:

555 Dokazni predmeti PPIAC-7; PPIAC-8; PPIAC-10; PPIAC-13

Dokazni predmeti PPIAC-7 i PPIAC-8 ne postoje. Ako ih netko nađe neka nas uvjeri u suprotno. Ostaju dokazi PPIAC-10, a to je ovaj:

http://i.solidfiles.net/b31d030d6a.jpg

Kao i PPIAC-13 a to je ovaj, na dvije stranice:

http://i.solidfiles.net/fb2d671261.jpg

http://i.solidfiles.net/9f69286322.jpg

Mi sad nećemo ulaziti u detaljnu elaboraciju ovih dokumenata, možemo samo napomenuti da recimo u ovom prvom  dokumentu general Bobetko šalje zahtjev generalu Rosi da smiri neke pijance koji se nevojnički ponašaju u Tomislavgradu a usput se pozivaju na hrvatskog ministra obrane Gojka Šuška. Prema tome, tu nema ni riječi ni o kakvom “kretanju snaga”. Mi smo rekli da ćemo ovdje samo obraditi kršenje osnovnih zakona prirode, matematike, fizike i elementarne logike. S tim u svezi pogledajte nadnevak koji je naznačen na ova dva dokumenta; Prvi je 16. svibnja 1992. godine, a drugi je od 18. lipnja 1992. godine.  Mi sad ovdje postavljamo otvoreno pitanje Liu Daqunu i njegovom raspravnom vijeću: Kako je moguće da se nešto što je predsjednik Tuđman izgovorio, a kako stoji u paragrafu 200. 22. listopada 1993. godine može uzimati kao element namjere za nešto što se dogodilou svibnju i lipnju 1992. godine? A u našoj prošloj bilješci vidjeli smo da Liu Daqun unatoč ogromnom broju dokaza nije sklon van razumne sumnje zaključiti da je Sefer Halilović zapovjedao “Operacijom Neretva”, čak štoviše, on dovodi u pitanje samo postojanje te operacije. A ovdje stavlja listopad 1993. prije svibnja i lipnja 1992. !? I tko je taj tko nas nakon ovoga može uvjeriti u njegovu objektivnost i nepristranost?

Mi tvrdimo, u svim ovim slučajevima, da je riječ o normalnom sudu,  čim bi se utvrdilo da se već u startu na ovaj način krši elementarni principi funkcioniranja vremena, prirode, matematike, fizike, logike i zdravog razuma, mi nemamo uopće što dalje ići i razmatrati sve ono što se proizlazi iz toga i nudi  se kao dokaz. To mora biti odbačeno odmah u startu! A oni ne samo da nisu to odbacili odmah u startu, nego su na sve ovo nadodali hrpu laži koje ćemo prokazivati u nekim idućim bilješkama. Jer sad i ovdje prokazujemo samo nekoliko primijera  onih stvari koje vrijeđaju najelementarniji zdravi razum.

Ovakvih primjera ima još, ali za ovu bilješku dostatna će biti i ova tri primjera. Ostale ćemo obraditi u idućim bilješkama.

Dakle, ovo što je gore je skup neoborivih činjenica. A sad ćemo mi na temelju tih činjenica izvesti jednu teoriju koja može a i ne mora biti točna. O tome je li točna ili nije morat ćete prosuditi sami.

Mi mislimo da ono što se kolokvijalno zove “međunarodna zajednica” a sadržano je u liku i djelu “visokih predstavnika” svjesna svega ovoga što gore piše, a vidjevši da se iz Hrvatske nitko ne buni na ovo vrijeđanje zdravog razuma, došla do zaključka da su Hrvati i njihovi politički predstavnici spremni trpjeti takva vrijeđanja zdravog razuma. Onda su odlučili testirati dokle to može ići, a usput provoditi svoju deklariranu politiku.

Pa smo imali Berryeve amandmane.

Pa smo imali tenkovski napad na Hercegovačku banku. U vezi s tom oružanom pljačkom više poslovnica jedne banke moramo reći da ni 13 godina nakon tog banditskog upada, na kojeg su vjerovatno Jesse i Frank James te Cole Younger onanirali dolje upaklu, nema niti pokrenute istrage a kamoli podignute optužnice u svezi s onim što su ti oružani pljačkaši i banditi tvrdili da će tamo naći. Umjesto toga imamo činjenicu da je “visoki predstavnik” u to vrijeme bio Austrijanac Wolfgang Petrisch, te da su na mjesta koja su ostala upražnjena dokidanjem Hercegovačke banke došle mahom austrijske banke.

Tu je bilo još različitih vrsta silovanja i terora nad hrvatskim narodom u BiH sve do današnjeg “visokog predstavnika” Valentina Inzka koji nas , istom onom “matematikom” po kojoj je 1995. godina prije 1992. ili 1993. godine pokušava uvjeriti da je 17:3=5.

Ili da je 5 jedna trećina od 17.

Ili da je 17 podjeljeno s 3 uvrh glave 5, možda i manje od 5 ali ni za jotu više od 5.

Nekoliko poveznica za informiranje o ovome poslijeratnom teroru nad Hrvatima iz BiH:

http://www.hercegovina.info/vijesti/vijesti/bih/deseta-obljetnica-brutalnog-upada-u-hercegovacku-banku

http://www.posusje-online.com/?p=7747

http://bljesak.info/rubrika/vijesti/clanak/nino-raspudic-treci-entitet-je-najjednostavnije-rjesenje/83634/ispis

https://www.youtube.com/watch?v=GA_N6ZJ6hck

Dakle, koliko je ovaj teror koji se provodi nad Hrvatima BiH povezan sa haškim rabotama zaključite sami.

Naše je mišljenje da je to sve dio jedne te iste priče, jer ih sve povezuje sličan “matematički teorem” zbog kojeg se Pitagora, Tales i ostali velikani matematike vjerovatno okreću u grobu poput ventilatora.

ŠestorkaHB/kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Zloćudna laž o ‘košari ljudskih očiju’ na Pavelićevom radnom stolu – Dio I.

Objavljeno

na

Objavio

Na Pavelićevom radnom stolu nikad nije bilo nikakve košare, a kamo li one s ljudskim očima

Među vrlo često ponavljanim i u antihrvatskoj propagandnoj kampanji najviše korištenim lažima na temelju kojih se Hrvate (preko ustaškog pokreta) već desetljećima kolektivno optužuje za genocid nad Srbima, Židovima i Romima u Drugom svjetskom ratu, jeste i ona dobro poznata epizoda s tobožnjom “košarom od oko 20 kilograma ljudskih očiju”, a koju je navodno ustaški poglavnik dr Ante Pavelić držao na svom radnom stolu.

Ova notorna, monstruozna izmišljotina (koja je ništa drugo do konstrukt bolesnih i poremećenih umova – jer, takvo što ne može smisliti ni najprljavija mašta normalnog ljudskog bića), predstavlja samo jednu u nizu sustavno i namjenski proturanih krivotvorina kojima se srpsko-komunistička propaganda služila kako bi putem svojih lobista u svijetu – ponajprije u Izraelu i zapadnoj Europi – međunarodnoj javnosti podastrla tobožnje „dokaze“ o Hrvatima kao najgorim zločincima u povijesti ljudskog roda i tako ih obilježila kao „genocidnu“ naciju.

Kao i sve druge slične propagandne laži (koje su imale sasvim konkretan cilj i svrhu), ona se s protokom vremena propagirala, prepisivala, umnožavala, nadograđivala, nadopunjavala i preuveličavala do neslućenih  razmjera i planski raspačavala, sve dok nije stekla status koji su joj njezini tvorci namijenili i postala “nepobitna istorijska činjenica”. Kao takva nekritički i po automatizmu prihvaćana je u velikom dijelu ne samo jugoslavenske, nego i svjetske javnosti, što je (osim kolektivne optužbe za najgore zločine), stvaralo plodno tlo za masovno širenje netrpeljivosti, podozrivosti i mržnje prema hrvatskom narodu u cjelini.

Odurna izmišljotina, kao i brojne druge crne legende, nastavila je svoj život u knjigama, novinskim tekstovima, enciklopedijama, dokumentarnim filmovima I naravno, u glavama onih koji su podlegli ovoj prljavoj goebbelsovskoj propagandi. Ponekad se famoznu “košaru” pripisuje i Maksu Luburiću, ali je ipak u najčešćoj uporabi ostala verzija o onoj koja je “stajala na Pavelićevom radnom stolu”.

Rijetko se tko, međutim, pitao: Što je u svemu tomu istina i ima li ikakvoga pouzdanog materijalnog dokaza, vjerodostojnog svjedočanstva ili barem ozbiljnih indicija o postojanju bilo kakve „košare s ljudskim očima“, ili “zdjele” (kako je već gdje navođeno).

Malaparteove kolege i suborci talijanski fašisti u vrijeme marša na Rim

 

I da odmah odgovorimo na to pitanje: NIKAKVIH DOKAZA, ČAK NI INDICIJA NEMA, ni u naznakama!

Morbidnu konstrukciju o “košari s ljudskim očima” (koja je po potrebi) potom pretvarana u „košaru sa srpskim i židovskim očima“, ili samo „košaru sa srpskim očima“, a nešto kasnije i u „vreće“ pune srpskih i (ili) židovskih očiju, u javnost je iz sasvim pragmatičkih, mada ne i sasvim jasnih razloga proturio ratni propagandist Mussolinijevog režima, fašist Kurt Erich Suckert alias Curzio Malaparte u svom romanu  Kaputt, objavljenom 1944. godine.

Ova po svemu kontroverzna osoba – revolucionarni fašist, novinar, ratni dopisnik, književnik i avanturist, rođen je u Italiji (Toscana), 1898.godine, od oca Nijemca (Erwin Suckert) i majke Talijanke, ali je već od svoje šeste godine živio kod udomitelja (što je sigurno utjecalo na njegov psihološki profil, mogućnost socijalizacije i stavove koje je kasnije imao prema braku, obitelji i roditeljima, posebice ocu). Tijekom svojih 59 godina života (umro je 1957.), nalazio se na različitim stranama i služio različitim režimima, ali fašizam je ipak ostao ideologija koju je gorljivo slijedio – sve do kapitulacije Italije u rujnu 1943. godine, kada se radi spašavanja vlastite kože spremno stavlja u službu svojih dojučerašnjih neprijatelja – nove revolucionarne antifašističke talijanske vlasti – pa čak postaje i časnik za vezu sa Savezničkim snagama.

Malaparte je uvjerenja i strane kojima se priklanjao mijenjao kao košulje, od potrebe do potrebe i to je ostala jedina “dosljednost” koja ga je „krasila“.

Najprije se tijekom Prvoga svjetskog rata (nezadovoljan neutralnošću Italije) kao dragovoljac bori na strani Francuske u ratu protiv Njemačke (s fronte odlazi poslije ranjavanja s činom poručnika), potom se stavlja u službu talijanskog kralja Vittoria Emanuela III kojemu je otkazao poslušnost uključivši se 1920. godine u Mussolinijev pokret. Budući da je patološki mrzio Katoličku crkvu, s Mussolinijem dolazi u sukob poslije „Lateranskog sporazuma“ koji je potpisan 1929. godine sa Svetom stolicom, pa ga ovaj protjeruje iz Rima u Torino. 1931. godine Malaparte odlazi u London  gdje piše za francuske, britanske i američke novine u korist novih nalogodavaca. Nakon što se ponovno vratio u Italiju, Mussolini ga 1933. godine  opet protjeruje, ovoga puta  na otok Lipar, otkuda ga oslobađa Duceov zet, Galeazzo Ciano. Grijesi su mu oprošteni i on je opet, ovoga puta aktivno, kao vojnik, u službi talijanskog  fašizma (već 1940. godine ratu je protiv Francuske za koju se borio, služi jedno vrijeme na bombarderima, a potom je angažiran na  Istočnoj fronti kao specijalni dopisnik lista Corriere della Sera zadužen za praćenje operacija njemačkih postrojbi), sve do 1943. godine i ponovnog obrata, odnosno, iznuđenog „kozmopolitskog prosvjetljenja“ nakon propasti fašističke Italije. Na kraju postaje „antifašist“ i služi novoj talijanskoj revolucionarnoj vlasti, odnosno, ideji protiv koje se borio od 1920. godine, dakle, pune 23 godine.

U mladosti je bio najprije ideološki opredijeljen kao „republikanac“, potom radikalni ljevičarsocijalist (kao i njegov uzor i idol Benito Mussolini), pa rigidni lenjinist, u zrelijoj dobi revolucionarni fašist, a na kraju i vatreni pobornik Mao Ze Donga i kineske revolucije da bi se prije samoga svršetka rata priključio antifašistima. Nakon što je 1925. godine od pojedinaca iz svoje fašističke stranke (Partito Nazionale Fascista), optužen da jepoljski Židov“, mijenja svoje dotadašnje ime i prezime i postaje Curzio Malaparte.

Moglo bi se reći da on ustvari nikad nije ni imao drugu ideologiju osim fašizma – sve ostalo bilo je samo nužnost kojoj je pribjegavao kad je trebalo spasiti kožu.

Mussolinijev propagandist, fašist C. Malaparte i njegov pamflet Kaputt

  Zahvaljujući snalažljivosti i stečenim vezama ostvaruje čak i kratkotrajnu (ne baš uspješnu) karijeru diplomata (1919. godine radi kao talijanski ataše u Poljskoj) a ubrzo poslije napuštanja ove dužnosti postaje aktivist fašističkog pokreta .

Avanturizam, novinarstvo i kasnije književnost, ostale su mu trajne preokupacije. Njegova ideološka „evolucija“ sa svim svojim mijenama i „metamorfozama“ (prigodom kojih je vrlo često i sa zadivljujućom lakoćom mijenjao kako vojne odore i režime kojima je služio, tako i uvjerenja  – pri čemu su jedine sigurne činjenice da je cijeloga života bio vatreni pristaša totalitarizma i ogorčeni protivnik Rimo-katoličke crkve), sama po sebi govori o karakteru Mussolinijevog signore capitana i njegovim moralnim “vrijednostima”.

Kao vatreni pristaša totalitarističkih ideologija, u svojim knjigama vrlo često s porugom i ironijom, cinično i na uvredljiv, sirov, primitivan, vulgaran i rasistički način govori o kršćanima i njihovim svetinjama, posebice o Kristu.

Fašistički propagandni plakat koji je trebao privući mladež

 Opijenost fašizmom i fanatično uvjerenje kako je Italija ponovno na putu ostvarenja stare slave i obnove Rimskog imperija (što joj „pripada“ kao „kolijevci europske civilizacije“), kod Malapartea jenjava tek krajem 1942. godine, kad je propast fašističke Italije već na pomolu, pa se dotadašnji slijepi poslušnik preko noći (doduše, još uvijek samo u svojim knjigama i zapisima), okreće protiv dojučerašnjeg idola Mussolinija i navlači krinku „humanista“ i „kozmopolita“.

No, svoju pravu narav i nagone nije mogao tek tako prikriti.

Ogorčenje zbog iskrcavanja saveznika u već poraženu Italiju pretočio je u roman „Koža“ (u kojem na ironičan način nastoji pokazati svu ispraznost i uzaludnost tobožnje „pobjede“ Amerikanaca –  koje je smatrao „narodom bez identiteta, povijesti, tradicije i kulture“ i umišljenim „skorojevićima“ koji unaprijed gube svaku bitku s rasno nadmoćnim i po svemu superiornim sljedbenicima Rimskog carstva. (Vidi: http://www.glif.rs/blog/dok-je-napulja-koza-kurcija-malapartea/ – analiza srpskog autora; stranica posjećena 2.5.2015.)

Oni koji su iz stanovitih razloga imali interesa Suckerta (odn. Malapartea) prikazati u pozitivnom svijetlu (kako bi i njegovo književno djelo učinili vrednijim i vjerodostojnijim), svakako nisu imali lak zadatak. Budući da fašizam po naravi stvari ne ide u korak s humanizmom i kozmopolitizmom, tamne mrlje iz njegovog životopisa trebalo je „premostiti“ na što najbezbolniji način – i to po mogućnosti tako da čitatelji na zapaze očite kontradiktornosti i ozbiljne kontroverze koje prate život i djelo ovog hedonista i narcisoidnog fašista kojemu su samilost i bilo kakav osjećaj za ljudske patnje bili potpuno strani.

Jedan od takvih pokušaja je i Pogovor za roman Kaputt (izd. Minerva, Subotica-Beograd, 1961., str.468, u prijevodu Jugane Stojanović), koji je, ne bez razloga, u Srbiji doživio nekoliko izdanja, uz vrlo visoke ocjene i pohvale. Dakle, i fašistički književnici mogu biti „vrsni klasici“ i ubrojiti se „među prve pisce Evrope“ (kako piše u spomenutom Pogovoru, na str.466), ako se to može na pravi način iskoristiti u političke i propagandne svrhe.

Signor capitano Malaparte – od fašista i maoista do „demokrata“ u samo 10 godina

Osim prilično šturih i neodređenih podataka vezano za životopis autora (s nevještim pokušajima da se svjetonazorska i ideološka „vrludanja“ Malapartea, od republikanizma, preko lenjinizma i fašizma do kozmopolitizma barem ublaže ako se već ne mogu zaobići), autor Pogovora izriče i neke ocjene o njegovom „liku i djelu“, koje bi ga trebale učiniti prihvatljivim, kako za čitatelje, tako i za tadašnje komunističke cenzore.

Evo nekoliko ulomaka:

Iako su ovoj knjizi kao okvir poslužili autentični događaji iz rata, ona nipošto nema karakter ratnog dnevnika ni verodostojnost dokumenta. ‘Kaputt’ je književno delo koje ima svoju posebnu, subjektivnu istinu. Sam autor nazvao ga je romanom, a time je izričito naglašeno da činjeničnost kojom se u njemu pribeglo nije metod preslikavanja, već samo privid koji autora ne ometa da govori iz svog sopstvenog centra. Stoga imena ličnosti u knjizi ‘Kaputt’ jedva da su važna, jer iako nisu izmišljena, pripadaju ‘izmišljenim’, stilizovanim likovima koji su iznad svog realnog postojanja uzvišeni do simbola. Ti likovi predstavljaju elemente jedne opštosti, pa je njihova realnost sažetija, istinitija od realnih likova iz dokumentarnog ratnog dnevnika… Kada se uzme u obzir ova Malaparteova sklonost za proširivanjem granica stvarnosti, onda nije teško razumeti zašto se on u svojoj knjizi ‘Kaputt’ ne buni samo protiv Nemaca, već i protiv nečeg mnogo šireg. On ne deli frontove na saveznički i nemački, kako to rade političari, već ih kao moralist razlikuje po tome da li pripadaju pobediocu ili pobeđenom….Malaparte uvek napušta tabor onih koji se posle borbe uspešno dočepaju vlasti i tako se korumpiraju. A kako je ratna sreća promenljiva, pa je čas naklonjena jednoj, a čas drugoj strani, to Malaparte u više navrata prelazi iz jednog tabora u drugi. Fašizam napušta u času kad ovaj postaje birokratska, privilegovana stranka, a gorke stranice o svojim prijateljima saveznicima piše čim su ovi uspeli da se pobedonosno iskrcaju u pobeđenu Italiju. (‘Koža’, 1949). Ovaj nemir Malaparteove ličnosti, koji je posledica odvratnosti prema pobediocima, a saosećanje prema pobeđenima, mahom se tumači kao moralna labilnost pisca zbog koje njegovi sunarodnici sumnjaju i u njegov patriotizam.

 (…) Malaparteov kosmopolitizam zapahnjuje u snažnim naletima sa stranica na kojima je entuzijastičkim tonom iznosio svoje utiske o evropskim zemljama.“ (str.466.)

Iako bi se ovdje moglo što-šta komentirati, možda je najbolje zadržati se na sljedećih nekoliko konstatacija:

1). Opisi u romanu „Kaputt“ su, dakle: fikcija, privid, subjektivan pogled na rat, i oni „nipošto nemaju karakter ratnog dnevnika niti verodostojnost dokumenta“, ali su „likoviromana kojipredstavljaju elemente jedne opštosti“, „istinitiji od realnih likova iz dokumentarnog ratnog dnevnika“.

Drugim riječima: zapisi koji su nastali kao plod fikcije (odn. autorove mašte), tj. u formi romana (što unaprijed čini izlišnom i bespredmetnom svaku provjeru autentičnosti), “istinitiji su od onih koji se temelje na provjerljivim činjenicama i dokumentarnoj građi” i to zato što predstavljaju (po ocjeni autora Predgovora) „elemente jedne opštosti“ – ma što to značilo.

2.) Malaparte se uslijed svoje sklonosti „proširivanju granica stvarnostine buni samo protiv Nemaca, već i protiv nečeg mnogo šireg“.

Očita je namjera da se Malapartea, koji cijelo vrijeme svojih putovanja (stvarnim ili izmišljenim krajolicima, ali pod stvarnim imenom i prezimenom, u isto tako stvarnoj odori kapetana talijanske fašističke vojske, u automobilu koji je također stvaran i dodijeljen mu je po odobrenju „odurnog“ i „mrskog“ Mussolinija u čijoj službi se i samstvarnonalazi), posjećuje bankete na kojima redovito jede i pije ne samo sa svojim saveznicima SS-ovcima nego i diplomatima istočno-europskih kvislinških režima i drugim važnim osobama iz istog miljea, prikaže kao buntovnika, iako on to nikako nije – osim, ako se kao djelo „pobune“ protiv njemačke oružane sile ne računa možda to što je jednom prigodom njemačkom časniku (s kojim je skupa pio), na uobičajeni pozdrav „Heil Hitler“, „domišljato“ odgovorio (kako u knjizi tvrdi), uzvikom: „ein liter“.

Ono „šire“, a protiv čega se Malaparte uistinu buni, jeste činjenica da Italija gubi rat i  da fašisti (na njegovu nesreću i žalost), neće ostvariti željeni cilj: vratiti slavu i moć koju su nekada pronosili svijetom Rimljani u svojim pohodima – što je njegova jedina i trajna opsesija i može se iščitati iz gotovo svake stranice romana.

3). To da je Malaparte iz nekog svog iskonskog, ljudskog osjećaja humanizma vezan više za „pobeđene“ nego „pobedioce“  još je jedna nebuloza koja se može pobiti zdravom logikom, bez ikakvog dubljeg upuštanja u analizu onoga što je pisao.

Da je uistinu tako, on bi se (valjda) na samome početku rata uključio u neki od brojnih pokreta otpora u Europi, ili bi barem, kasnije, na Ukrajinskoj, Ruskoj ili Poljskoj fronti pristupio onima koji su se borili protiv naci-fašizma, a ne bi do kraja 1942. godine služio fašizmu i Mussoliniju.

Ne treba zaboraviti da je E. K. Suckert, odn. C. Malaparte gotovo od samoga početka bio vatreni poklonik fašističke ideologije (već 1920. godine, poslije napuštanja mjesta dužnosti kraljevog diplomatskog atašea u Poljskoj, mijenja „tabor“ i pristupa fašističkom pokretu, odn. ekstremnoj fašističkoj organizaciji Fasci de Combattimento koja je osnovana u ožujku 1919. godine, a 1920. godine tobože postaje „politička stranka“ i mijenja ime u Partito Nazionale Fascista). Kako ne bi bilo nikakve zabune glede naravi, karaktera i ciljeva ovog nasilnog pokreta, dovoljno je spomenuti kako su samo mjesec dana kasnije (dakle, u travnju iste godine), Mussolinijevi jurišnici fizički napali socijaliste na njihovom skupu u Milanu, čime su jasno dali do znanja da namjeravaju silom osvojiti vlast, a sve eventualne protivnike ušutkati i po cijenu građanskog rata. Ubrzo (zahvaljujući oklijevanju kraljevske vladarske obitelji koja zbog straha od eskalacije sukoba nije poduzela ništa kako bi onemogućila nasilje fašista), u okviru svog pokreta, Mussolini formira fašističku policiju, naoružane odrede, posebne skupine za ubojstva „neprijatelja“ i neistomišljenika i tajnu policiju. Pohod što ga osnaženi fašisti poduzimaju tri godine poslije – kad ih se oko 60.000 upućuje u Rim – završava povlačenjem s vlasti tadašnjeg talijanskog kralja Vittoria Emanuela III, koji 28. listopada 1922. godine Mussoliniju predaje mandat za sastav Vlade.

Kroz cijelo to razdoblje (fašističkog nasilja i nasilnog preuzimanja vlasti), E. K. Suckert (odn. C. Malaparte) se niti jednoga trenutka ne okreće protiv „pobedioca“ i ne staje na stranu „pobeđenog“, nego ponizno služi novouspostavljenom fašističkom režimu i Mussoliniju. On se također ničim ne protivi agresiji fašističke Italije na Abesiniju (Etiopiju – 1935/36. godine), kao ni tomu što je Mussolini stao na stranu Franca u krvavom slamanju španjolske Republike (1936/39. godine), iako je tobože bio opčinjen idejama ljevice, niti sporazumu što ga je njegov gazda Duce potpisao s Hitlerom (1935. godine), pa ni rasnim zakonima što ih je Italija usvojila 1938. godine čime je zapečaćen i učvršćen njezin savez s nacističkom Njemačkom.

Fašistička ideja (nakon što je do tada već bio „republikanac“, „monarhist“, „lenjinist“  i tko zna što sve još), bila mu je, čini se, u to vrijeme ipak draža i mnogo bliža od kozmopolitskih teorija i humanističkih filozofija kojih se „dohvatio“ kasnije, kad više nije imao kud.

Sve do kraja 1942.godine, on je poslušni oficir talijanske fašističke vojske i nema govora o bilo kakvoj pobuni osim na razini literarnih alegorija, poput one u priči „Kameleon“ – pa i to je samo produkt ogorčenja izazvanog Mussolinijevim priznanjem Rimo-katoličkog crkvenog poglavara i Vatikana 1929. godine a ne bunt protiv ideologije; on se tada „bunizbog mržnje koju osjeća prema Rimo-katoličkoj crkvi i Papi, a ne iz humanističkih ili nekih drugih sličnih pobuda, ponajmanje iz razloga bilo kakvog svjetonazorskog ili moralno-etičkog razmimoilaženja s Mussolinijem i ideologijom fašističkog pokreta.

U trenutku kad je već sasvim očito da pripada gubitničkoj strani, dovitljivi i snalažljivi fašist, avanturist i pisac samoreklamerskih knjiga (u romanu „Kaputt“, na tragikomičan, malograđanski, povremeno i groteskan način svako malo se hvali prijateljstvom s nekom od važnih osoba – dakako, gotovo svi odreda pripadaju mračnom svijetu naci-fašizma protiv kojega se on tobože „buni“ – ), dosjetio se kako se izboriti za „bolju prošlost“ i prometnuo u „humanista“ i „kozmopolitu“, svakako usput računajući na financijsku korist od prodanih knjiga ali i brisanje crnih mrlja iz vlastitog životopisa.

Fašizam je prestao braniti onda kad ga se više nije moglo braniti i tada mu nije preostalo ništa drugo nego da tobože „promjeni“ stranu. Koliki je njegov istinski „odmak“ od ideologije fašizma, jasno je svakomu tko pročita „Kaputt“.

4). Sam Malaparte u predgovoru knjizi s melodramatičnim naslovom (koji sugerira da se ne radi o običnom romanu): „Istorija jednog rukopisa“ (prema srpskom prijevodu koji se ovdje citira), piše kako je 1942. godineu Poljskoj i na Smolenskom frontu“, „produžio s pisanjem ‘Kaputt‘-a“. Dakle, u to je vrijeme još uvijek Mussolinijev kapetan koji šalje ratne izvještaje s bojišta; naime, u cijelom romanu, nigdje ne daje niti naznake da bi mogao promijeniti stranu pa samim time otpada i tvrdnja autora Predgovora da on „Fašizam napušta u času kad ovaj postaje birokratska, privilegovana stranka“. Prije svega, fašizam nije bio stranka, nego ideologija (što bi ipak trebalo razlučiti), a da bi se napustilo ideologiju najprije treba napraviti promjenu u vlastitoj glavi; drugo, onaj tko tvrdi da do 1942. godine talijanski fašizam nije počivao na korupciji, samovlašću, nepotizmu i privilegijama, ili je slabo obaviješten o naravi ovog totalitarizma i odnosima unutar talijanskih fašističkih krugova, ili iz nekih drugih razloga zastupa i brani tu zločinačku ideologiju – trećega nema.

5). Jedino protiv čega se K. E. Suckert, odn. Curzio Malaparte odlučno „buni“ jeste savezničko iskrcavanje u Italiju nakon sloma fašizma – što je on, kao „odlučan protivnik“ ove ideologije dočekao u Finskoj (kamo je pobjegao s Istočne fronte čim je osjetio da se Mussoliniju bliži kraj).

Što mu (nakon svega) drugo i preostaje, nego se skriti iza „kozmopolitizma“?

Jedino što se na temelju pročitanog Predgovora može zaključiti, jeste, da su sunarodnjaci Kurta Ericha Suckerta odn. Curzia Malapartea bili u pravu: uistinu je riječ o moralno labilnoj osobi što je on bez ikakve dvojbe na najbolji način dokazao tijekom svoga života.

Vezano za Pogovor, još samo jedna napomena: autor je na cca dvije i pol stranice uspio „sažeti“ sve što je značajno za Malapartea i njegovu knjigu (mada je riječ o djelu „koje mu je donelo svetsku slavu i svrstalo ga među prve pisce Evrope“ –  kako se kaže na str. 466, u okviru Pogovora), te usput objasniti njegove metamorfoze (vidjeli smo kako), ali ga i pohvaliti, no, na žalost, nije se potpisao; za pretpostaviti je da se (prema inicijalima navedenim na kraju teksta Pogovora: J.S.), radi o prevoditeljici Jugani Stojanović (?), ali, naravno, to je samo pretpostavka.

Zbog čega bi netko izbjegavao staviti svoj potpis na laskavo mišljenje što ga je izrekao o čovjeku koji spada „među prve pisce Evrope“ i djelu „koje mu je donelo svetsku slavu“?

Zanimljivo je, također, kako se roman ovog revolucionarnog fašista uopće mogao pojaviti u socijalističkoj Jugoslaviji početkom 60-ih godina (kada je Komunistička partija bila na vrhuncu moći, a njezina cenzura radila „punom parom“ – odobravajući samo ono što se uklapalo u standarde „moralno-političke podobnosti“), u vrijeme kada su „njegovanje anti-fašističke tradicije“ i „zaštita tekovina NOB-e“ (uz osudu fašizma kao najvećeg zla koje je ikada pogodilo ljudski rod) proklamirane kao najvažnije zadaće čitavog društva; odgovor na to pitanje može se jasno iščitati na str. 299-308., gdje autor daje mašti na volju, opisujući svoje navodno cjelodnevno, prisno i gotovo prijateljsko druženje s poglavnikom NDH dr. Antom Pavelićem, pri čemu on prema njemu počinje osjećati čak i neku vrstu simpatije, da bi potom (pri ponovnom susretu nekoliko mjeseci kasnije) uslijedio već uobičajeni obrat a la Malaparte – o čemu će kasnije biti više riječi.

Kaputt (baš ovakav kakav jest), nekome je, dakle, u tadašnjoj Jugoslaviji trebao – jer, da nije, ne bi ga niti bilo, to je sasvim sigurno; pa kad je već tako, možda bi bilo zanimljivo malo pobliže upoznati ovo „slavno“ djelo Mussolinijevog „ratnog dopisnika“, fašista i propagandista, signore capitana, K. E. Suckerta, odn. C. Malapartea.

Već na prvi pogled, jasno je da se radi o nekoj vrsti „bastarda“, odn. književnog  rukopisa u kojem se fikcija i stvarnost tako prepliću da je nemoguće odrediti gdje prestaje jedno, a počinje drugo. To, dakako, u književnosti nije rijedak slučaj i ne predstavlja nikakvu novost, ali je u ovom slučaju problem u tomu što autor dozvoljava svojoj mašti da se „razigra“ baš u četvrtoj i najosjetljivijoj dimenziji (vrijeme, prostor i akteri su prilično točno definirani – dok su konkretni događaji uglavnom fikcija i improvizacija; i u njima je toliko proturječnosti da se ovaj zaključak nameće sam po sebi).

Kad je povijest u pitanju, a pogotovu tako ozbiljna stvar kao što su rat, masovni zločini i ratne žrtve, onda ovakva vrsta „polu-dokumentaristike“ nije naivna stvar kako se možda na prvi pogled čini, jer, pored ostaloga, može poslužiti za svakovrsne manipulacije.

Budući, dakle, da se ovdje ipak ne radi o nekom bezazlenom „ljubiću“ ili „krimiću“, nego (kako je već rečeno) o daleko osjetljivijoj tematici, nužno je progovoriti riječ-dvije i o nekim drugim važnim aspektima ovoga „djela“ i njegovim glavnim odlikama.

Pisan osebujnim stilom (pri čemu je autor težio po svaku cijenu svoju fikciju “osnažiti” i učiniti vjerodostojnijom i življom kroz svoja osobna “promišljanja” i  “proživljavanja” ratne zbilje uključujući u nju čitavu plejadu stvarnih povijesnih likova – što je također trebalo doprinijeti “dokumentarističkom” štihu), s očitom namjerom da se kod čitatelja izazovu snažne emotivne reakcije, roman je prožet kontrastima i krajnostima.

Siže fikcije zvane Kaputt, svodi se na sljedeće:

Mussolinijev “ratni dopisnik”, fašistički oficir (signor capitano), Kurt Erich Suckert (alias Curzio Malaparte), poput nekog bonvivana koji je netom prekinuo svoju lagodnu i ugodnu šetnju i izravno s venecijanskog trga Sv. Marka ili iz nekog od talijanskih  muzeja neobjašnjivo kročio u drugu dimenziju –  nadrealistički, nestvarni i surovi svijet rata ispunjen  krvlju, raspadnutim leševima i zadahom smrti – promatra zlo koje se događa, bez emocija i sućuti, lamentirajući usput o svijetu koji je napustio i uvijek se iznova čudeći otkuda baš on na tom mjestu i u tom vremenu. U pauzama između sekvenci užasa i patnje kojima je svjedokom na svakom koraku (kao pasivni promatrač koji ni po čemu ne pripada tom svijetu, čak što više, u svakom trenu osjeća koliko je “iznad” i “izvan” svega što se tamo događa), vrijeme krati uživanjem u krasnim, pitoresknim krajolicima, čulnim zadovoljstvima koja mu pružaju usputne ljubavnice, obilnim večerama na kojima se poslužuju birane delicije i vrhunska vina (kako i priliči “aristokratskom” sloju onih koji pripadaju “staroj i uljuđenoj” Europi, tom “otmjenom” i “produhovljenom” svijetu, “trenutno” i “sasvim slučajno”, “pukim stjecajem okolnosti” svrstanom uz Hitlera i Mussolinija –  što baš i nije stvar koju bi trebalo osuditi), uz obvezne “dubokoumne”, filozofske  rasprave o politici, umjetnosti, kulturi, smislu i besmislu života, bitku, istini, dobru i zlu, ljubavi i mržnji…

-nastavlja se

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Odgovor Ivi Goldsteinu – Tko se uistinu borio za ‘etničku homogenizaciju BiH’

Objavljeno

na

Objavio

ilustracija Globus

Renomirani povijesni falsifikator i samoprozvani povjesničar znanstvenik Ivo Goldstein, prije nekoliko dana je za Globus objavio tekst „Zašto vatreni zagovornici Herceg-Bosne šute o tragediji vareških Hrvata“. Po standardnom receptu, uzme se djelić istine, nekoliko stvarnih kronoloških podataka, te oko njih konstruira gomila povijesnih gluposti, nelogičnosti, kako bi se potkrijepile teze koje su u biti notorne laži, piše Slaven Raguž/Dnevnik.ba

Goldstein postavlja pravo pitanje: „Zašto se šuti o tragediji vareških Hrvata“. To je jedino istinito što je napisao. Čim je postavio to pitanje, krenuo je sa lažima. Po njemu, sve je počelo (hrvatsko-bošnjački sukob u BiH) u listopadu 1992. napadom HVO-a na Prozor.

Je li sve počelo u Prozoru Rami?

Prva nelogičnost koja znanstveniku povjesničaru ne bi smjela promaći jeste kako to HVO može napasti mjesto u kojem su Hrvati po popisu 1991. bili većina i bili jedina organizirana vojna jedinica u tom mjestu u trenucima dok tadašnji Muslimani još uvijek nisu imali jasnu predodžbu o karakteru rata i do zadnjeg trena su polagali vjeru u dotadašnji JNA sustav? Hrvati, ispada, sami sebe napali.

Incidenti koji su se dogodili u listopadu 1992. u Rami samo su zadnji u nizu incidenata, koji su kulminirali u otvoreni sukob nakon što Armija BiH nije dopustila prolazak pojačanja braniteljima Jajca preko svog teritorija i nakon topničkog napada na ratnu bolnicu i benzinsku crpku u Novom Travniku. Topnički napad rezultat je zapovjedi Sefera Halilovića, koji je do tog trenutka dobrano koordinirao nebrojenim incidentima u Lašvanskoj dolini, Uskoplju, Vitezu i drugim mjestima Središnje Bosne gdje su dotadašnji saveznici iz Armije BiH okrenuli cijevi protiv HVO-a.

Tragedija i egzodus Vareških Hrvata

Čelništvo Operativne zone Sjeverozapadna Hercegovina (u kojoj je Rama i pripadala) pokušava baš u Prozoru Rami ispregovarati prestanak svih sukoba između HVO-a i ABiH. Dok su trajali pregovori, Armija BiH je po ulicama radila vojne parade i postrojavanja, dok se po selima ukopavali položaji prema većinski hrvatskim naseljima.

Hrvatska strana je svejedno inzistirala na mirnom rješenju, o čemu postoje brojni dokumenti. Bez obzira na dokumente Goldstein govori kako su Tuđman, „baš kao i njihovi adlatusi u Herceg-Bosni“, imali fiksnu ideju kako se „hrvatski perec mora podebljati“, koju potkrjepljuje izmišljenim dijalogom Tuđmana i Izetbegovića. Koliko je ta teza besmislena najbolje govori zapovijed Glavnog stožera iz 18.10.1992. za usmjeravanje svih snaga na zajedničku operaciju s HV-om na Južnom bojištu prema snagama Hercegovačkog korpusa VRS-a u Podveležju, na osnovu koje se sve topništvo iz OZSZ Hercegovina prebacilo u Čapljinu. Dakle, planira se podebljavanje pereca protiv Muslimana u sukobu koji je počeo Prozoru Rami, organiziranjem napada protiv VRS-a u Podveležju kod Mostara?! Bitno je spomenuti kako u trenutku kada su pregovori u Rami trebali biti uspješno okončani, mučki je ubijen hrvatski branitelj Frano Zadro, kada predstavnici HVO-a napuštaju pregovore.

Prema tome, prva laž je kako je sukob počeo u Prozor Rami, a drugo, sve i da je to istina, neistina je kako je HVO krenuo prvi, jer je prva žrtva bio branitelj HVO-a.

Plansko neplanski napadi za „podebljanje pereca“

Goldstein sam sebi kontrira. Dok iznad govori kako je Tuđman, zajedno sa političkim vodstvom Herceg Bosne imao „fiksnu ideju“ i planove „podebljanja pereca“, najednom sada govori kako je nadiranje Armije BiH u Središnjoj Bosni „bila posljedica činjenice da u Zagrebu i Širokom Brijegu ozbiljniji planovi o tome što će se odvijati u mogućem hrvatsko-bošnjačkom sukobu nikad nisu pravljeni“.

Ne mari Goldstein što sam sebe demantira, pa te planove, kojih i po njemu nije bilo, za što veću samostalnost i odcjepljenju potkrjepljuje po njemu „prvim masovnim zločinom, i to onim HVO-a u Ahmićima“.

Zločin u Ahmićima se dogodio 16. travnja 1993. Do tog datuma dogodili su se: 12.01.1993. zločin u Lužanima (Uskoplje), 19.01.1993. Gusti Grab (Busovača), 26.01.1993. Dusina (Dolina Lašve), 23.03.1993 Orlište (Konjic), Sušanj (Zenica) 05.04.1993., 08.04.1993 Maljine (Travnik), te na isti dan Ahmića 16.04.1993. zločin u Trusini. Svi ovi zločini djelo su Armije BiH i mudžahedina koji su bili njihova sastavna jedinica. Prvi put se događaju i masovna zatvaranja Hrvata u logore, poput onog u Kaćunima kod Busovače.

Povjesničar Goldstein ne priznaje ove zločine, jer bi i oni pokazali neutemeljenost njegovih tvrdnji i svjesno iskrivljavanje činjenica. No, ako ih ne priznaje, ne znači da ih ne poznaje, jer svi su oni navedeni u knjizi „Zločin s pečatom“ Ivice Mlivončića, odakle Goldstein doslovno prepisuje kronologiju događanja koji su doveli do etničkog čišćenja Vareša i golgote Hrvata tog mjesta koji se dogodio.

No, Goldstein se ne zaustavlja samo na ignoriranju činjenica koje mu ne idu u prilog, on ide dalje. Svjesno laže kako je Milivoj Petković naredio Ivici Rajiću da preuzme kontrolu u Varešu, uz napomenu kako je i Slobodan Praljak Rajiću naredio da „sredi situaciju u Varešu“ i da ne pokaže „milosti prema nikome“. Nakon te zapovjedi dogodio se Stupni do. U čemu stoji Goldsteinova laž?

Praljkova retroaktivna naredba zločina u Stupnom dolu

Zločin u Stupnom dolu dogodio se u noći sa 22. na 23. listopada 1993., za kojeg je osuđen Ivica Rajić, po svom priznanju, a učinile su ga postrojbe za specijalne namjene „Maturice“ i „Apostoli“. Dana 23. listopada Rajić izvještava „dopredsjednika Hrvatske zajednice Herceg-Bosne Darija Kordića, načelnika Glavnog stožera HVO-a, generala Milivoja Petkovića, zapovjednika ZP SB-a Vitez, pukovnika Tihomira Blaškića, i Marija Bradaru, zapovjednika brigade HVO-a Ban Josip Jelačić“ kako je „Izvršio procjenu i u jutarnjim satima izveo napadno djelovanje na Stupni Do i Bogoš“. To izvješće, odnosno „Informacija o borbenim djelovanjima“ kako je stajalo u naslovu dokumenta, dostavljeno je u večernjim satima toga dana Glavnom stožeru HVO-a u Čitluku.

General Praljak u večer toga dana zaprima tu Informaciju, te na istom listu papira dopisuje: „Srediti situaciju u Varešu bez milosti prema bilo kome, pronaći ljude koji su dorasli i vremenu i zadacima.“ Dakle, zločin u Stupnom dolu se već dogodio u trenutku kada Praljak dopisuje ove riječi. Kako je onda moguće da je on naredio počinjenje zločina nakon samog zločina? Valjalo bi to upitati Goldsteina i one koji tvrde kako ga je Praljak naredio. No, važno je kazati kome su ove Praljkove riječi bile upućene, a itekako ima veze sa Goldsteinovim člankom.

Naime, kalvarija Hrvata Vareša vodila je preko sela Brgule i drugih teritorija koja su bila pod srpskom okupacijom, što spominje i Goldstein. Prema njemu, a i prema mnogima, srpska vojska pljačka i dobro naplaćuje svaki prolaz kroz svoj teritorij, no istina je malo drugačija.

Daleko više nego vojska RS-a, hrvatske izbjeglice i prognanike su pljačkali sami Hrvati, i to pojedini pripadnici Rajićevih „Maturica“, o čemu postoje i svjedočenja i živi svjedoci. Pljačkanja i krijumčarenja su se događala ne samo pri povlačenju iz Vareša, nego i ranije. Bez ikakve koordinacije sa lokalnom vlašću, ali i Glavnim Stožerom HVO-a, Ivica Rajić provodi strahovladu, pljačka ne samo Muslimane, nego i Hrvate, pa čak i svećenike.

Nakon protivljenja tadašnje lokalne vlasti, on ih jednostavno silom pritvara, što i sam priznaje u spomenutom Izvješću: „Zbog pokušaja opstrukcije planiranih aktivnosti stavio sam u izolaciju gospodu Antu Pejčinovića, Zvonka Dužnovića i Ivicu Gavrana. Zapovjednik brigade Bobovac u teškom je depresivnom stanju i nije sposoban obnašati dužnost“.

General Praljak naređuje Milivoju Petkoviću „sređivanje stanja bez pokazivanja milosti“ ne prema Muslimanima, nego prema onima unutar svojih redova, koji nisu „dorasli vremenu i zadacima“ i koji pljačkaju i zlostavljaju svoj narod.

Dok je bilo Herceg Bosne, bilo je i hrvatskog Vareša

Završava Goldstein: „U posljednje vrijeme javljaju se, više nego proteklih godina, oni koji tvrde da je Herceg-Bosna za vrijeme rata branila interese bosanskohercegovačkih Hrvata, a da ih brani i danas. Danas će ti i takvi obranu koncepcije Herceg-Bosne zaogrnuti u plašt “borbe za prava Hrvata u BiH”, prikrivenog ili otvorenog zagovaranja “trećeg entiteta”. No, zagovornicima Herceg-Bosne nije bilo do ljudi za vrijeme rata, a nije im ni sada. Prvenstveno su promovirali neke svoje fiksne ideje ili se brinuli za svoje interese, često puke materijalne, te kako da se obrane od moralne odgovornosti, a neki i od kaznene.“ .

Godinu i pol dana perioda pod Herceg Bosnom, do pada pod Armiju BiH, je period kojeg se s nostalgijom sjećaju svi stanovnici Vareša. Osiguran je rad svih institucija, pokrenuto je gospodarstvo u mjeri koja je omogućavala minimum normalnog života, škole rade po hrvatskom planu i programu, u koje idu i djeca iz okolnih muslimanskih sela, kojima je bio osiguran besplatan prijevoz. Čak se za oko 3000 umirovljenika osigurala mirovina od 30 KM, neovisno o nacionalnosti.

Sve se to financiralo iz Mostara i Gruda i o tome će posvjedočiti svatko tko je u tom periodu bio u Varešu.

Nakon pada Vareša pod Armiju BiH, događaju se brojni zločini Armije BiH koji su trajali sve do 1997., i to od u suradnji sa policijom i općinskom vlasti. Spaljene su sve hrvatske kuće, silovanja i premlaćivanja bila su svakodnevnica onih Hrvata koji su se usudili ostati, a zlostavljanja nisu zaobišla niti svećenike. Na oko 14 km četvornih (rubni dio općine, sela Prizići, Višnjići, Daštansko i planina Zvijezda) formirana je hrvatska općina Vareš u koje su se preselile sve hrvatske institucije (općina, policija, bolnica, škole, itd) i koja je opstala sve do potpisivanja Washingtonskog sporazuma.

Sve te institucije su financirane, plaće redovito isplaćivane i održavane od strane sjedišta Herceg Bosne u Mostaru. Koliko je i što značilo tih 14 četvornih kilometara za žitelje Vareša govori podatak da je u tom periodu postojanja „skučene“ Herceg Bosne u Varešu, po podacima ministarstva civilnih poslova, a i UNHCR-a iz tog vremena, koeficijent povratka prognanih i izbjeglih Hrvata Vareša bio veći nego svih godina nakon Daytona do danas, kada bi ih se zbrojilo skupa. Ne samo to, u Varešu je bio ured Herceg Bosne za Hrvate Tuzle, Zenice i drugih mjesta koji su bili pod kontrolom Armije BiH do ulaska u Federaciju, odakle se koordinirao povratak i u ta mjesta. Sve to financirano iz Mostara.

O svemu ovome Goldstein, ali i drugi goldsteini ne pišu. Dovoljno bi bilo da porazgovara sa svjedocima vremena, ali onima koji danas žive u ovom etnički očišćenom mjestu. Da živi svjedoci usporede ratni period pod Herceg Bosnom i današnji.

Herceg Bosna kao model – u funkcionalnom dijelu, ne rajićevsko zločinačkom

Zaključak Goldsteinovog teksta je kako je tragedija Vareša „posljedica zločinačke Tuđmanove politike etničke homogenizacije“, i to potkrepljuje (ponovno) izmišljenim sastancima, dijalozima i kronološkim rokadama. U jednome se djelomično slažem sa Goldsteinom, a to je da su Hrvati Vareša ostavljeni na milost i nemilost samima sebi, u ratu, tako i u miru.

No za razliku od Goldsteina koji u tome vidi belosvetsku zaveru protiv Bošnjaka u cilju „podebljavanja pereca“, ja to pripisujem čistom neznanju i tipičnoj hrvatskoj neorganiziranosti. Činjenica je kako su tadašnji Muslimani strateški svjesno i organizirano ušli u sukob sa Hrvatima. Sjetimo se samo kada je datirana Seferova „Direktiva za obranu suvereniteta BiH“ (25.02.1992.), te kako postoje dokumenti pisanih naredbi (poput one s početka kolovoza 1993. Saliha Cilaša iz Kiseljaka o izviđačkim radnjama prema HVO-u) o izviđačkim vojnim aktivnostima prema HVO-u. Sve to u tijeku najžešćih sukoba sa JNA i srpskim paravojnim jedinicama. Sukob se morao predvidjeti i sa obavještajnog i sa vojnog aspekta.

Govoriti kako se HVO u sukob sa Armijom BiH uvukao kao posljedica Tuđmanove politike mogu samo zlonamjernici i povijesni falsifikatori poput Goldsteina, jer za to ne postoje niti pisani dokumenti, niti materijalni dokazi. Dapače, postoje dokumenti koji tvrde suprotno. Problem kojeg smo mi Hrvati imali tada, imamo i danas. Pad Vareša nije ništa drugo nego posljedica nepostojanja ikakve strategije. Onda, kao i danas, vodila se reaktivna politika. Politika stihije, reagiranja na vanjske podražaje, bez ikakve vizije, koncepta i plana.

Ovo se mora glasno priznati, jer je jedino to razlog zbog kojeg su Hrvati Vareša, ali i drugdje u Središnjoj Bosni bili prepušteni stihiji i zašto se danas rijetki od najodgovornijih Hrvata se uopće prisjećaju kalvarije Hrvata tog kraja. Tu leži odgovor na jedino dobro što je Goldstein napisao, a to je ono početno pitanje: Zašto se šuti o tragediji Hrvata Vareša? Kad bi se o njoj govorilo, moralo bi se priznati vođenje politike bez vizije, onda kao i danas.

No, poanta je nešto drugo. Poanta je kako je Herceg Bosna model! Naravno u onom svom organizacijskom i funkcionalnom dijelu, ne u onom rajićevsko zločinačkom. Pozivam Goldsteina i slične da prouče malo podatke sa popisa iz 2013. i usporedi ih sa ratnim kartama, pa da vidi koja su to područja uistinu „etnički homogenizirana“, a koja ne. Jesu li to teritoriji koji su bili pod „zločinačkim HVO-om“ koji se borio za „što veću samostalnost ili odcjepljenje“ ili patriotskom Armijom BiH koja se borila za „jedinstvenu BiH“).

Teritorijalno-administrativno preuređenje BiH je jednostavno model! To moraju shvatiti oni koji se tobože bore za budućnost BiH, inače BiH neće imati budućnosti uopće. Međutim, prije svih to moraju shvatiti, na glas govoriti i hrabro se za to zalagati najodgovorniji kod hrvatskog naroda u BiH.

Da bi se to dogodilo, najodgovorniji moraju biti i najučeniji, stručniji i domoljubno/intelektualno potkovaniji, a ne ljudi bez vizije, vođeni prizemnim krijumčarskim nagonima. Dok god to ne bude tako, razni Rajići, zločinci i izdajnici će nam blatiti ostavštinu generala Praljka, a povijest će nam pisati kvazi povjesničari poput Goldsteina.

Slaven Raguž/Dnevnik.ba

Vareš – Zaboravljeni grad, zaboravljeni ljudi, zaboravljeni zločini

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari