Pratite nas

U potrazi za Istinom

MEĐUNARODNI SUKOB vs. 17:3=5

Objavljeno

na

Do sad smo na našoj stranici više puta najavljivali kako ćemo navesti primjere iz tri dosadašnja haška predmeta u kojima je haški sud rušio najelementarnije principe matematike, fizike i logike, a sve kako bi prvo de facto a u ovoj zadnjoj, zasad još nepravomoćnoj presudi i de iure osudio Hrvatsku za “agresiju na BiH”.

Nit koja je dovela do teze iz nepravomoćne presude Prliću, Praljku, Petkoviću,Stojiću, Čoriću i Pušiću, da je “Hrvatska poticala Hrvate u BiH na separatizam s ciljem aneksije djelova BiH koji su bili u sastavu Banovine Hrvatske” proteže se kroz tezu o postojanju međunarodnog sukoba u predmetima Blaškić, Kordić-Čerkez i Naletilić-Martinović. Dakle, ključna teza u čitavoj ovoj priči je teza o postojanju “međunarodnog sukoba između Hrvatske i BiH” odnosno da je Hrvatska bila u ratu protiv BiH.

Ta teza je besmislena, apsurdna, cinična, s onu stranu pameti, a da nije tužna bila bi smješna.

Postojanje međunarodnog sukoba po Stautu haškog suda uvjet je za primjenu članka 2.Statuta odnosno, ukoliko ne postoji međunarodni sukob optuženicima nije moguće suditi za kaznena djela opisana člankom 2. Statuta haškog suda a koji se odnosi na kršenje odredbi Ženevske konvencije iz 1949. godine. Ova premisa je vrlo važna, a koliko je važna opisat ćemo na primjeru generala Praljka.

General Praljak optužen je po 25 točaka optužnice. Proglašen je krivim po 20 točaka optužnice. Po točkama 4. i 5. optužnice proglašen je nevinim dok mu po točkama 14., 17., i 20. nije izrečena krivnja zbog „prakse suda o kumulativnosti“ odnosno zbog toga jer jeza djela opisana u tim točkama optužen u drugim točkama optužnice po drugim točkama statuta.

Dakle, general Praljak nepravomoćno je osuđen po točkama 1, 2, 3,  6, 7, 8, 9, 10, 11, 12,  13, 15, 16, 18, 19, 21, 22, 23,  24 i 25 dakle po  20 točaka optužnice. Od tih 20 točke 3, 7, 9,11, 13, 16, 19 i 22 ne bi bilo moguće izreći bez postojanja međunarodnog sukoba jer se ove točke optužnice odnose nakršenje članka 2. Statuta. Dakle, sruši li se teza o međunarodnom sukobu krivnja generala Praljka po ovih 8 točaka automatski otpada, a isto tako pruža pravo Blaškiću, Kordiću, Čerkezu, Tuti i Šteli da pred rezidualnim  mehanizmom haškog suda traže reviziju svojih presuda odnosno odbacivanja krivnje u onim točkama koje se odnose na kršenje članka 2,. Statuta.

Da bi se dokazalo postojanje međunarodnog sukoba potrebno je zadovoljiti određene standarde .Početkom rada ovog suda ti standardi bili su sadržani u predmetu Nikaragva protiv SAD-a, ali ih je u prvom procesu pred haškim sudom, u predmetu protiv bosanskog Srbina Duška Tadića haški sud dodatno proširio. Tako je stvorio praksu prema kojoj je za postojanje međunarodnog oružanog sukoba izdvojio dva testa, odnosno dva uvjeta od kojih je dovoljno da je jedan zadovoljen i sud tad proglašava oružani sukob međunarodnim.

Prvi test je postojanje direktne vojne intervencije od strane druge države, u ovom slučaju Hrvatske.

Drugi test je postojanje sveobuhvatne kontrole jedne od zaraćenih strana od strane druge države. Ovaj drugi test odnosno uvjet ima dva poduvjeta, i da bi drugi test bio zadovoljen potrebno je dokazati da su zadovoljena oba poduvjeta. Ako je zadovoljen samo jedan poduvjet, ne može se tvrditi da je zadovoljen drugi test odnosno da je postojala sveobuhvatna kontrola. Ta dva poduvjeta su

1. planiranje, pripremanje i provođenje vojnih operacija od strane druge države u sporu

2. logistička potpora druge države jednoj od strana u sporu

Ono što mi tvrdimo to je da je van svake sumnje postojala logistička potpora od strane Hrvatske prema HVO-u, i tu nema nikakvog nesporazuma.  Tu valja dodati da je Hrvatska logistički podupirala i nastojanja Armije BiH, pa prema tome i u tom smislu, a pogotovo u svezi UZP-a to valja imati na umu. Međutim, mi tvrdimo da je apsurdno tvrditi da je Hrvatska, odnosno njene oružane snage, konkretno Glavni Stožer ili bilo koja druga instanca OSRH planirala, pripremala ili provodila vojne operacije umjesto HVO-a.

Prema tome, prvi test ne može biti zadovoljen s obzirom na činjenicu da nikad niti jedan pripadnik HV-a  nije sudjelovao u muslimansko-hrvatskom oružanom sukobu ako nije bio dragovoljac, a ne može biti zadovoljen ni drugi test jer su Glavni Stožer HVO-a i njima poređeni zapovjednici Operativinih zona HVO-a sami planiralil, pripremali i provodili svoje operacije u ratu s Muslimanima.

To je bilo jasno i haškom tužiteljstvu i haškom sudu, i zato su oni cijeloj ovoj priči dodali političku komponentu. Isto tako, oni su iskoristili i nazočnost snaga HV-a u BiH na bojišnici prema Srbima (Posavina, Popovo Polje, područje Livna) kako bi lovili u mutnom i prikazali to kao nazočnost HV-a odnosno vojnu intervenciju spram Muslimana.

I to vam je cijela priča oko toga kako je došlo do kvalifikacije o postojanju međunarodnog sukoba.

Temom o međunarodnom sukobu kao najvažnijom temom bavit ćemo u cijelom nizu bilješki, a ovdje i sad ćemo pokazati samo neke od primjera koji vrijeđaju zdrav razum u tolikoj mjeri da slobodno možemo govoriti kako su neke druge stvari koje vrijeđaju zdrav razum a koje su se dogodile prema Hrvatima u BiH debelo nakon završetka rata i Daytonskog sporazuma povukle svoje konzekvence iz ovakvih odluka haškog suda.

Za početak,  uzet ćemo paragraf 130. u presudi generalu Blaškiću. Navodi iz tog paragrafa koji vrijađaju zdrav razum u potpunosti se oslanjaju na svjedočenje tajnog svjedoka II iz tog predmeta čiji idenitet se smije objaviti od 2005. godine. Riječ je, pogađate, o Stjepanu Mesiću. Budući da je tu tezu van svake sumnje srušio prof. Miroslav Tuđman mi ćemo (ponovo) ponuditi poveznicu na tekst u kojem su idiotske teze iz tog paragrafa razbijene do najsitnijih djelića:

http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI%20DOKUMENTI/KRIVOKLETNIK/R-10-DokinuceBosne-lek.pdf

Ovdje ćemo tek prepričati što se tu dogodilo. Prva teza je kriminalizacija dodjele državljanstva Hrvatima iz BiH. O tome kome će, kad, kako i pod kojim uvjetima jedna suverena država nekom dati putovnicu nije na nekom  međunarodnom kaznenom sudu da raspravlja. Tu je riječ o politici a ne o kaznenom pravu. Nema haški sud što propisivati ni Hrvatskoj niti bilo kojoj drugoj suverenoj državi pod kojim uvjetima će nekom dati svoje državljanstvo, a pogotovo kriminalizirati jedan takav čin, tvrdeći kako se iz toga vidi namjera aneksije teritorija druge države. U protivnom, mi možemo očekivati od stalnog međunarodnog kaznenog suda podizanje nove optužnice protiv bilo kojeg trenutnog političkog ili vojnog čelnika RH jer je nedavno hrvatsko državljanstvo dodjeljeno američkom košarkašu koji se zove Oliver Lafayette:

http://www.vecernji.hr/kosarka/oliver-lafayette-dobit-ce-hrvatsku-putovnicu-938811

Zamislite sad da tužiteljstvo ICC-a (njega valja razlikovati od ovog našeg ICTY-a) dakle stalnog međunarodnog kaznenog suda (budući da ICTY više ne smije zbog izlazne strategije podizati optužnice) ponudi, a sud prihvati tezu da se ovim činom “Amerikance usmjerava prema Hrvatskoj” te da je to “dio strategije prema kojoj Hrvatska hoće odcjepiti pa anektirati dio SAD-a”, a kao dokaz ponude to da “Lafayette ionako nije neki košarkaš budući da je na utakmici Hrvatske i Filipina kod rezultata 73:71 za Hrvatsku promašio oba slobodna bacanja”?? Izgleda apsurdno? Čekajte, tek smo počeli nabrajati apsurde.

Dalje u tom istom paragrafu 130. kaže  da je “Jednim drugim zakonom dopušteno svih Hrvatima glasati na izborima u RH” a onda dalje izvlači iz toga teze o tome da su zastupnici dijaspore činili 10% Sabora (što je laž koja je ovdje manje bitna) te da su po tom zakonu u Sabor izabrana i dva člana HVO-a, Vice Vukojević i Ivan Tolj (što je također laž koja je manje bitna)  itd.

Ono što je bitno u cijeloj priči jest da je zakon o kojem se govori, a to je Zakon o glasovanju dijaspore kakvog imaju sve zemlje svijeta koje imaju dijasporu (osim totalitranih država u kojima nema izbora) donesen 20. rujna 1995. Prvi idući izbori koji su održani po tom zakonu i na kojima je glasovala dijspora održani su 29. listopada 1995. (Izvor: http://hr.wikipedia.org/wiki/Hrvatski_parlamentarni_izbori_1995.)

S druge strane, ovi izbori o kojima se ovdje govori održani su u 2. kolovoza 1992. godine.  (Izvor: http://hr.wikipedia.org/wiki/Hrvatski_parlamentarni_izbori_1992.)

Dakle, sve ovo dalje što proizlazi iz ovog kršenja zakona fizike, matematike i logike nije ni bitno, jer je jasno da zakon koji je donesen 20. rujna 1995. ni na koji način ne može utjecati na sukob koji je završio Washingtonskim sporazumom od 18. ožujka 1994. A pogotovo ne može utjecati na izbore održane u kolovozu 1992. godine.

Dakle, ogoljeno do kraja, Mesić i tužiteljstvo tvrde a sud prihvaća da se događaj iz 1995. godine dogodio prije događa iz 1992. godine. Toliko o tome.

Idemo dalje, na drugi primjer.  Tu ćemo citirati navod iz paragrafa 137. Presude u predmetu Kordić-Čerkez:

137. Predsjednik Tuđman je 1991. i sam priznao g. Ashdownu, britanskom političaru, da se on i  Milošević slažu oko toga kako bi međusobno podijelili teritoriju Bosne i Hercegovine, iako je u to vrijeme porekao postojanje formalnog sporazuma.

http://www.icty.org/x/cases/kordic_cerkez/tjug/bcs/010226.pdf

Ovo je pargaraf koji ima još teksta kojeg možete vidjeti kad otvorite link, ali postoji samo jedna referenca a to je referenca broj 159 koja nas vodi do dokaznog predmeta DP Z2486 odnosno na skicu Ashdownove salvete. Temu Ashdownove salvete posebno ćemo obraditi, tako da sad nema potrebe za tom skicom. Ono što je u ovoj priči bitno jest to da Ashdown nije svjedočio u predmetu Kordić-Čerkez već u predmetu Blaškić i sudac Richard May i njegovo vijeće pozivaju se upravo na to svjedočenje: “U predmetu Blaškić g. Ashdown je posvjedočio da je na njegov zahtjev predsjednik Tuđman na jelovniku jedne večere nacrtao kartu BiH koja  pokazuje predloženu liniju podjele.

E sad, idemo na paragraf 106. Presude u predmetu Blaškić:

106. Težnje Franje Tuđmana za pripajanjem “hrvatskih” područja Bosne nastavile
su se očitovati za čitavo vrijeme sukoba. Dana 6. maja 1995. predsjednik Tuđman je na jednoj večeri, na kojoj je sjedio do Paddyja Ashdowna, predsjednika Liberalnedemokratske stranke Velike Britanije, kojeg je tužilac pozvao kao svjedoka, jasno potvrdio da Hrvatska ima teritorijalne pretenzije prema Bosni.

http://www.icty.org/x/cases/blaskic/tjug/bcs/000303.pdf

O čemu se ovdje radi? Nakon svjedočenja Paddya Ashdowna, te nakon izricanja nepravomoćne presude generalu Blaškiću kojom je on osuđen na 45 godina zatvora, profesor Miroslav Tuđman sastavio je jednu kratku knjižicu koja se zove “Priča o Paddyu Ashdownu i njegovoj salveti”. U toj kratkoj knjižici profesor Tuđman temeljito razobličuje laži koje je Ashdown ispripovjedao u svom svjedočenju u slučaju Blaškić.

Najjača i neoboriva teza u toj knjižici bila je ta da je čak i ako uzmemo u obzir da je sve što je rekao Ashdown istina (iako je sve totalna laž) kako može nešto što je navodno predsjednik Tuđman nacrtao 6. svibnja 1995. godine (kad su se u Londonu sastali razni svjetski državnici i političari obilježavajući 50 obljetnicu pobjede nadnacizmom i fašizmom) biti dokaz namjere za sudjelovanje u oružanom sukobu koji je završio potpisivanjem Washingtonskog sporazuma 18. ožujka 1994. godine odnosno 14 mjeseci prije nastanka te famozne salvete? Dakle, očito je da je raspravno vijeće u slučaju Blaškić koje je vodio sudac Claude Jorda i drugi put u svojoj presudi poništilo zakone matematike, fizike i elementarne logike. A sudac May se nije trebao praviti Englez budući da on jest Englez, i samo je taj događaj iz 1995. godine “prebacio” u 1991. godinu, nadajući se valjda da to nitko neće primjetiti!!??

To je kao da recimo Mate i Šime igraju šah. I Mate razvaljuje Šimu koji je pred porazom, jer je očito da će ga Mate svojim idućim potezom matirati kraljicom. I onda Šime dođe i ukrade kraljicu s ploče, strpa je u džep i nada se da Mate  to neće primjetiti.

Žalosno je što to nitko iz vodstva hrvatske države nije primjetio. Ali zato mi jesmo, jer kao što rekosmo: nama ništa ne promiče!!

Idemo odmah na slijedeći primjer, predmet Naletilić-Martinović , u kojem je predsjednik raspravnog vijeća notorni Liu Daqun. Riječ je o dva vezana paragrafa, a to su paragrafi 200. i 201.

Najprije ćemo citirati navode iz ova dva paragrafa:

200. Vijeće je nadalje uvjereno da je Republika Hrvatska sudjelovala u organizaciji, planiranju ili koordinaciji vojnih operacija vođenih u kontekstu sukoba između HVO-a i ABiH. Nema sumnje da su Republika Hrvatska i HZ-HB imale isti krajnji cilj, a to je priključenje hrvatskih provincija Bosne i Hercegovine jedinstvenoj hrvatskoj državi. U tom smislu Vijeće podsjeća na riječi samog predsjednika Tuđmana na sastanku održanom 22. oktobra 1993:
Ja sam pred par mjeseci izložio situaciju, dao zadaću ministru obrane Šušku i generalu Bobetku, naša pomoć i naše angažiranje u Herceg-Bosni, jer se tamo rješava – rekao sam im da se tamo rješava pitanje budućih granica Hrvatske države. I, kod toga sam ukazao da je veoma važno da se obrane tada, oni položaji, koji su, onaj teritorij, koji je HVO tamo držao. (…) Opća politička situacija je takva da danas i rijetko tko od međunarodnih
čimbenika računa da će se ta Unija Bosne i Hercegovine održati.554

201. Da bi se omogućilo provođenje ovog zajedničkog cilja rukovodstvo Hrvatske je izdavalo zapovjedi za kretanje snaga 555

Kao što vidite referenca na fusanotu je 555 a pod tim brojem u fusnoti stoji slijedeće:

555 Dokazni predmeti PPIAC-7; PPIAC-8; PPIAC-10; PPIAC-13

Dokazni predmeti PPIAC-7 i PPIAC-8 ne postoje. Ako ih netko nađe neka nas uvjeri u suprotno. Ostaju dokazi PPIAC-10, a to je ovaj:

http://i.solidfiles.net/b31d030d6a.jpg

Kao i PPIAC-13 a to je ovaj, na dvije stranice:

http://i.solidfiles.net/fb2d671261.jpg

http://i.solidfiles.net/9f69286322.jpg

Mi sad nećemo ulaziti u detaljnu elaboraciju ovih dokumenata, možemo samo napomenuti da recimo u ovom prvom  dokumentu general Bobetko šalje zahtjev generalu Rosi da smiri neke pijance koji se nevojnički ponašaju u Tomislavgradu a usput se pozivaju na hrvatskog ministra obrane Gojka Šuška. Prema tome, tu nema ni riječi ni o kakvom “kretanju snaga”. Mi smo rekli da ćemo ovdje samo obraditi kršenje osnovnih zakona prirode, matematike, fizike i elementarne logike. S tim u svezi pogledajte nadnevak koji je naznačen na ova dva dokumenta; Prvi je 16. svibnja 1992. godine, a drugi je od 18. lipnja 1992. godine.  Mi sad ovdje postavljamo otvoreno pitanje Liu Daqunu i njegovom raspravnom vijeću: Kako je moguće da se nešto što je predsjednik Tuđman izgovorio, a kako stoji u paragrafu 200. 22. listopada 1993. godine može uzimati kao element namjere za nešto što se dogodilou svibnju i lipnju 1992. godine? A u našoj prošloj bilješci vidjeli smo da Liu Daqun unatoč ogromnom broju dokaza nije sklon van razumne sumnje zaključiti da je Sefer Halilović zapovjedao “Operacijom Neretva”, čak štoviše, on dovodi u pitanje samo postojanje te operacije. A ovdje stavlja listopad 1993. prije svibnja i lipnja 1992. !? I tko je taj tko nas nakon ovoga može uvjeriti u njegovu objektivnost i nepristranost?

Mi tvrdimo, u svim ovim slučajevima, da je riječ o normalnom sudu,  čim bi se utvrdilo da se već u startu na ovaj način krši elementarni principi funkcioniranja vremena, prirode, matematike, fizike, logike i zdravog razuma, mi nemamo uopće što dalje ići i razmatrati sve ono što se proizlazi iz toga i nudi  se kao dokaz. To mora biti odbačeno odmah u startu! A oni ne samo da nisu to odbacili odmah u startu, nego su na sve ovo nadodali hrpu laži koje ćemo prokazivati u nekim idućim bilješkama. Jer sad i ovdje prokazujemo samo nekoliko primijera  onih stvari koje vrijeđaju najelementarniji zdravi razum.

Ovakvih primjera ima još, ali za ovu bilješku dostatna će biti i ova tri primjera. Ostale ćemo obraditi u idućim bilješkama.

Dakle, ovo što je gore je skup neoborivih činjenica. A sad ćemo mi na temelju tih činjenica izvesti jednu teoriju koja može a i ne mora biti točna. O tome je li točna ili nije morat ćete prosuditi sami.

Mi mislimo da ono što se kolokvijalno zove “međunarodna zajednica” a sadržano je u liku i djelu “visokih predstavnika” svjesna svega ovoga što gore piše, a vidjevši da se iz Hrvatske nitko ne buni na ovo vrijeđanje zdravog razuma, došla do zaključka da su Hrvati i njihovi politički predstavnici spremni trpjeti takva vrijeđanja zdravog razuma. Onda su odlučili testirati dokle to može ići, a usput provoditi svoju deklariranu politiku.

Pa smo imali Berryeve amandmane.

Pa smo imali tenkovski napad na Hercegovačku banku. U vezi s tom oružanom pljačkom više poslovnica jedne banke moramo reći da ni 13 godina nakon tog banditskog upada, na kojeg su vjerovatno Jesse i Frank James te Cole Younger onanirali dolje upaklu, nema niti pokrenute istrage a kamoli podignute optužnice u svezi s onim što su ti oružani pljačkaši i banditi tvrdili da će tamo naći. Umjesto toga imamo činjenicu da je “visoki predstavnik” u to vrijeme bio Austrijanac Wolfgang Petrisch, te da su na mjesta koja su ostala upražnjena dokidanjem Hercegovačke banke došle mahom austrijske banke.

Tu je bilo još različitih vrsta silovanja i terora nad hrvatskim narodom u BiH sve do današnjeg “visokog predstavnika” Valentina Inzka koji nas , istom onom “matematikom” po kojoj je 1995. godina prije 1992. ili 1993. godine pokušava uvjeriti da je 17:3=5.

Ili da je 5 jedna trećina od 17.

Ili da je 17 podjeljeno s 3 uvrh glave 5, možda i manje od 5 ali ni za jotu više od 5.

Nekoliko poveznica za informiranje o ovome poslijeratnom teroru nad Hrvatima iz BiH:

http://www.hercegovina.info/vijesti/vijesti/bih/deseta-obljetnica-brutalnog-upada-u-hercegovacku-banku

http://www.posusje-online.com/?p=7747

http://bljesak.info/rubrika/vijesti/clanak/nino-raspudic-treci-entitet-je-najjednostavnije-rjesenje/83634/ispis

https://www.youtube.com/watch?v=GA_N6ZJ6hck

Dakle, koliko je ovaj teror koji se provodi nad Hrvatima BiH povezan sa haškim rabotama zaključite sami.

Naše je mišljenje da je to sve dio jedne te iste priče, jer ih sve povezuje sličan “matematički teorem” zbog kojeg se Pitagora, Tales i ostali velikani matematike vjerovatno okreću u grobu poput ventilatora.

ŠestorkaHB/kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Izetbegović je Tuđmanu nudio podjelu Bosne i Hercegovine

Objavljeno

na

Objavio

”Predsjedniče Tuđman, vi odustanite od srednje Bosne i prepustite je nama Bošnjacima, a mi ćemo vama zauzvrat dati sve južno i zapadno od Prozora do doline Neretve. Mostar ćemo podijeliti na lijevu i desnu obalu.”

Haris Silajdžić i ja dogovorili smo se da uz pomoć njemačkog ministra vanjskih poslova Klausa Kinkela organiziramo sastanak predsjednika Tuđmana i Izetbegovića, uz prisutnost Amerikanaca, te da najprije dogovorimo prekid sukoba Hrvata i Bošnjaka, a tek nakon toga razgovaramo o oslobađanju okupiranog područja i konačnom miru u cijeloj BiH. Sastanak smo uspjeli organizirati 10. i 11. siječnja 1994. u Bad Godesbergu, njemačkoj državnoj rezidenciji. Osim predsjednika Tuđmana i Izetbegovića, Silajdžića i mene, na sastanku su bili i zapovjednik NATO-a i njegovi suradnici te predstavnici SAD-a, posebno iz Ureda nacionalne sigurnosti. Nakon dva dana pregovora nismo postigli bitan napredak, ali to je bio vrlo važan sastanak kako bi Amerikanci shvatili da Hrvatska iskreno želi prekid rata između Hrvata i Bošnjaka te da je spremna odmah podržati ozbiljne mirovne pregovore, piše Mate Granić/Večernji.ba

“Podijelit ćemo Mostar”

Predsjedniku Tuđmanu najviše su na srcu bili Hrvati u srednjoj Bosni i njihov težak položaj. Stoga je bošnjačkog vođu Aliju Izetbegovića upitao može li zaustaviti ofenzivu Armije BiH na hrvatske enklave u srednjoj Bosni. Odgovor je bio negativan. Izetbegović je kazao da su generali Armije BiH odlučili uzeti srednju Bosnu i da on više ništa ne može učiniti. To je šokiralo i predsjednika Tuđmana i mene, jer sam znao koliko je Tuđman zabrinut za sudbinu Hrvata u srednjoj Bosni. Za službenim ručkom Izetbegović nam je vrlo odlučno kazao da Armija BiH broji više od 200 tisuća vojnika te da su sposobni osloboditi cijelu BiH. Predsjednik Tuđman zalagao se za pregovore i upozoravao da nastavak rata donosi velike žrtve i da je mirovni sporazum najbolje rješenje. Izetbegović je na to odgovorio kako svaki rat donosi žrtve i da su njegovi borci spremni ginuti za BiH.

Time je završio javni dio pregovora u Bad Godesbergu. U tom trenutku američka strana nije imala nikakvu novu ideju ili prijedlog, ali su shvatili probleme i pozicije predsjednika Tuđmana i predsjednika Izetbegovića.

Na prijedlog predsjednika Izetbegovića, a uz posredovanje veleposlanika Hidajeta Biščevića, 10. siječnja 1994. u 23 sata u prizemlju državne rezidencije u Bad Godesbergu sastali smo se predsjednici Tuđman i Izetbegović, Silajdžić i ja te Biščević. Gotovo bez ikakva uvoda Izetbegović je Tuđmanu izravno predložio:

– Predsjedniče Tuđman, vi odustanite od srednje Bosne i prepustite je nama Bošnjacima, a mi ćemo vama zauzvrat dati sve južno i zapadno od Prozora do doline Neretve. Mostar ćemo podijeliti na lijevu i desnu obalu.

Izetbegović je to rekao mirno, koncentrirano i vrlo hladno. U ratu i pregovorima na svašta sam bio navikao, ali taj Izetbegovićev prijedlog silno me iznenadio. Čekao sam što će kazati Tuđman. Predsjednik je vrlo kratko razmišljao, a onda kazao:

– Ne pristajem! Ne možemo to učiniti Hrvatima u srednjoj Bosni.

Bio sam vrlo zadovoljan odgovorom predsjednika Tuđmana, a Izetbegović se potom ponašao kao da se ništa nije dogodilo. Sastanak je nakon toga vrlo brzo završio.

Inauguracija: 1. lipnja 1993. predsjednik Tuđman imenovao je Matu Granića ministrom vanjskih poslova Republike Hrvatske Izetbegovićeva druga ponuda podjele BiH došla je u Ženevi 19. siječnja 1994. oko 17 sati u zgradi UN-a.

Na sastanku su ovaj put bili predsjednici Tuđman i Izetbegović, Silajdžić i ja te veleposlanik Miomir Žužul.

Izetbegović je Tuđmanu ponovio prethodnu ponudu. Kazao je:

– Franjo, uzmite sve ispod Prozora do Neretve, podijelimo Mostar na lijevu i desnu obalu i završimo posao!

Tuđman je ponovno odbio njegov prijedlog. Silajdžić i ja ni ovaj put nismo rekli nijednu riječ. Predsjednik je bio jasan i odlučan u odbijanju Izetbegovićeva prijedloga.

Više sam puta nakon tih Izetbegovićevih ponuda razmišljao je li to bio taktički manevar ili iskrena ponuda. Danas nemam nikakve dvojbe: Alija Izetbegović u tom je trenutku smatrao, ako se riješi Hrvata, da može pobijediti Srbe. No shvatili su to i Amerikanci pa je, među ostalim, i to utjecalo na odabir pregovarača u Washingtonu. Amerikanci su mi u više navrata kazali da najveće probleme u pregovorima očekuju od Alije Izetbegovića.

S Papom u privatnoj biblioteci

Početkom veljače 1994. boravio sam u Rimu i imao više sastanaka s najvišim predstavnicima Svete Stolice: svetim ocem Ivanom Pavlom II., državnim tajnikom kardinalom Sodanom, tajnikom za odnose s državama i mojim prijateljem Tauranom te glavnim tajnikom Biskupske konferencije nadbiskupom Nikolom Eterovićem, jednim od najzaslužnijih ljudi za dobre odnose Svete Stolice i Republike Hrvatske. Sastanak s Ivanom Pavlom održan je 4. veljače 1994. ujutro u njegovoj privatnoj biblioteci, a umjesto deset-dvadeset trajao je četrdeset pet minuta, tako da je Jacques Chirac, tadašnji gradonačelnik Pariza, a poslije predsjednik Francuske, čekao dvadeset pet minuta da sastanak završi. Sa Svetim Ocem razgovarao sam u četiri oka na engleskom jeziku. Poslije sam se još dvaput susreo s njime u četiri oka te više puta u protokolarnim okolnostima u Rimu, Hrvatskoj i BiH. Sveti Otac primio je 1998. i cijelu moju obitelj, čime se moja obitelj ponosi, a osobito supruga.

Ivan Pavao II. bio je izrazito topla osoba, jasnih stavova, odlično pripremljen za sastanak te čovjek koji nije skrivao svoje simpatije prema Hrvatskoj. Od mene je najprije tražio da mu opišem stanje u BiH, posebno stanje i položaj Katoličke crkve i katolika u toj zemlji. Zanimalo ga je i stanje u Hrvatskoj, položaj Katoličke crkve i katolika na okupiranim područjima Republike Hrvatske. Bio je dobro obaviješten o zločinima u BiH, koje je s tugom u očima najoštrije osuđivao. Nakon toga govorio je više od petnaest minuta. Pohvalio je novi model mirovnih pregovora za BiH, a to znači zaustavljanje sukoba između Hrvata i Bošnjaka, uspostavu federacije, američko vodstvo u pregovorima, a nakon toga proširenje toga modela na cijeli teritorij BiH. Od mene je tražio, i kao ministra vanjskih poslova i kao praktičnog katolika, da učinim sve da se zaustavi sukob Hrvata i Bošnjaka, katoličanstva i islama. Papa je to vidio i kao ekumenski problem.

Posebnu poruku uputio je predsjedniku Tuđmanu, za kojeg je rekao da ga cijeni kao državnika i kao hrabrog čovjeka koji je spreman donositi hrabre i odlučne odluke. Zatim je govorio o opasnosti od radikalnog islama i njegova jačanja od Afganistana do Bliskog istoka i Alžira, koji nije pravi islam, cijenjena religija. Kazao mi je, ako se ne zaustavi rat u BiH, da se sukobi mogu preliti po cijeloj Europi. Govorio mi je i o potrebi izgradnje suživota. Osuđivao je svaki radikalizam i isključivost, a Hrvatima katolicima u BiH poručio je da je Sveta Stolica uz njih te da svećenici trebaju biti vjerni i privrženi Svetoj Stolici. Nije spominjao nikakva imena. To su poslije eksplicitno učinili njegovi najbliži suradnici. Na kraju sastanka još mi je jedanput kazao:

– Rat između Hrvata i Bošnjaka treba prestati, to je vaša zadaća i to je zadaća predsjednika Tuđmana, kojeg lijepo pozdravite i kažite mu da ću, zaustavite li rat, doći u Hrvatsku.

Papa me ispratio do predsoblja, gdje smo se toplo pozdravili.

Dugo sam bio potpredsjednik Vlade i ministar vanjskih poslova Republike Hrvatske, vodio sam sâm ili uz predsjednika Tuđmana sve najvažnije mirovne pregovore te susreo gotove sve bitne lidere toga vremena, no za taj sastanak sa Svetim Ocem mogu kazati da je bio najvažniji u mom životu te da su poruke koje je uputio predsjedniku Tuđmanu promijenile tijek rata u BiH, utjecale na promjene na političkoj sceni Hrvatske, posebice Hrvata u BiH te uz američko vodstvo dovele do zaustavljanja sukoba između Hrvata i Bošnjaka i uspostave mira.

Kardinal Sodano u jednosatnom je razgovoru najprije pohvalio sve naše političke i humanitarne napore – zbrinjavanje izbjeglica iz BiH i zatvaranje logora – te američko vodstvo u pregovorima. Osvrnuo se i na otvoreno pismo Mate Bobana kardinalu Kuhariću, za koje je kazao da je sramotno te da Sveta Stolica smatra da Boban i dio ljudi oko njega nemaju politički kapacitet za vođenje pregovora i uspostavu mira. Podsjetio me na sve što je Sveta Stolica učinila za međunarodno priznanje Republike Hrvatske te da sada mi trebamo učiniti sve da se zaustavi rat Hrvata i Bošnjaka, a nakon toga da u suradnji s Bošnjacima učinimo sve da se uspostavi mir u cijeloj BiH. Upozorio me i na velik broj bivših komunista u vrhu HDZ-a, ali da to sada nije najvažnije, te da je politika pomirbe predsjednika Tuđmana potpuno ispravna, no da se u budućnosti treba voditi računa o političkom profilu vodećih ljudi u stranci i državi.

Tauran je bio puno izravniji i konkretniji u jednosatnom razgovoru u četiri oka te na ručku koji je priredio Ive Livljanić, naš veleposlanik pri Svetoj Stolici, na kojemu su bili i veleposlanik u Italiji Davorin Rudolf, pomoćnik ministra vanjskih poslova Smiljan Šimac te tajnik Biskupske konferencije Svete Stolice Nikola Eterović. Nakon što smo se složili da je za rat u Hrvatskoj i BiH kriv Slobodan Milošević i njegova politika Velike Srbije, te da su i Hrvati i Bošnjaci žrtve Miloševićeve agresije na BiH, porazgovarali smo o nesretnom sukobu Hrvata i Bošnjaka i posljedicama toga rata na Hrvate i Bošnjake te na Republiku Hrvatsku i njezin međunarodni kredibilitet. Razgovarali smo, naravno, i o Bobanovu otvorenom pismu kardinalu Kuhariću. Kardinal Tauran, inače miran čovjek profinjenih manira, odjednom je podigao glas i kazao:

– Mate, zašto još držite Matu Bobana, zašto ga odmah ne smijenite? Molim vas da to prenesete predsjedniku Tuđmanu, jer to je mišljenje Svete Stolice.

Poslije je objasnio da su dobro obaviješteni o teškom stanju katolika i Katoličke crkve u BiH, posebice u srednjoj Bosni, o srpskim i bošnjačkim rušenjima crkava te ubijanju svećenika, ali da Sveta Stolica snažno podržava pregovore Hrvata i Bošnjaka te američko vodstvo i prekid rata između katoličanstva i islama. Izvijestio sam kardinala Taurana i o našim razgovorima s Bošnjacima u Bad Godesbergu i njihovoj odlučnosti da zauzmu srednju Bosnu, što bi rezultiralo teškim stradanjima Hrvata katolika. U tom je raspoloženju završio ručak u rezidenciji veleposlanika Ive Livljanića.

Sletjevši u Zagreb, iz zračne sam luke odmah otišao na sastanak s predsjednikom Tuđmanom. Pozorno me saslušao i potom kazao:

– Mate, sve ćeš to kazati sutra na sjednici VONS-a. Smijenit ćemo Matu Bobana. Nastavi pregovore s Bošnjacima, dobro je da to vode Amerikanci. Jako je dobro primio pohvalu Svete Stolice za politiku pomirbe i iskrenog razvoja dobrih odnosa s Vatikanom, a na primjedbu kardinala Sodana o velikom broju bivših komunista u vrhu HDZ-a kazao je: – Mate, to su sigurno mislili na Manolića.

Mate Granić/Večernji.ba

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Matchday: Sesardić vs. Josipović

Objavljeno

na

Objavio

Ivo Josipović je trećerazredni pravnik, koji teško da bi u nekom uređenom sustavu civiliziranog zapada uopće došao do diplome, a do koje je  po svemu  sudeći došao  jer mu je otac Ante bio visoko  pozicionirani član komunističke partije.  Ali, neka ga  to ne obeshrabri. Naime, iako trećerazredan, Ivo Josipović je puno bolji pravnik nego  glazbenik. Nu, neka ga  ni to ne  obeshrabri jer  je on puno bolji  glazbenik nego  političar…

U ovom članku referirat ću se na prepisku između dvaju  profesora, Nevena Sesardića
https://www.jutarnji.hr/komentari/zasto-ivo-josipovic-zagovara-presumpciju-krivnje-u-slucaju-sirokobrijeskih-franjevaca/8741195/

Ive Josipovića
https://www.jutarnji.hr/komentari/ivo-josipovic-odgovara-poznatom-filozofu-pozdravljam-ga-ne-sramotnim-zds-ni-casnim-sfsn-nego-novim-pozdravom-nslm-neven-sesardic-laje-na-mjesec/8769959/

Nakon  ovog Josipovićevog odgovora,  ja  sam na  Sesardićevom facebook profilu pod javnom objavom  postavio pitanje profesoru  Sesardiću pretpostavljajući  da neće odgovoriti jer je u  jednom drugom  poznatom slučaju profesor Sesardić odbio nastavak polemike nakon što  je napadnut od strane Zorana Pusića, Žarka  Puhovskog, Saše Kosanovića, Ive Banca (glavnog ideologa strane NZH)   Ivana Zvonimira Čička  i sličnih  jednako  niskom „argumentacijom“ poput ove  Josipovićeve (o tome nešto kasnije u  članku) ali mi  je  on odgovorio da ipak hoće. Stoga se ja neću previše zadržavati  na srži  njihove polemike jer znam da će to profesor Sesardić odraditi vrhunski, kao i  uvijek.
Tek  nekoliko  crtica  o tome

Prvo,  Sesardić kaže da je Josipović iznio  tezu  o  „naoružanim fratrima“ ne  navodeći nikakvu  referencu a Josipović mu  odgovara  da pročita „studiju doktora  Anića“ ali  ne navodi koju studiju, naziv studije, ni broj stranice studije. Također kaže kako „ima dokumenata iz  arhiva u  Hrvatskoj ali i  BiH (Sarajevo) ali  ne kaže kojih dokumenata, pod kojim urudžbenim brojem, s kojim datumom datiranih  itd. To se zove „uopćena referenca“ koja  služi za najobičniji lov  u mutnom.

Na  primjer, kad ja iznosim svoje  teze, uvijek naznačim preciznu referencu, kao na primjer u svom tekstu o „krivnji  Daria Kordića.     https://kamenjar.com/zaista-zasto-je-osuden-dario-kordic/

Na primjer, u paragrafu 630. raspravno vijeće jasno  kaže da je „svjedok  AT precizno opisao događaje tog dana u  Ahmićima“. Pa  onda upućujem na paragraf 626. u kojem se nalazi taj opis  događaja tajnog  svjedoka AT. I tamo  jasno  piše  da  je „s džamije pucano na HVO, da su  poginula 4 pripadnika HVO-a  i da vatra  s džamije nije prestajala sve dok  ista nije  pogođena nekim teškim oružjem. Implicite, posve je jasno da je  džamija u Ahmićima bila legalan  vojni cilj  HVO-a“.

S obzirom da dalje u  svom odgovoru profesoru Sesardiću Josipovića otkriva da čita portal Kamenjar.com, vrlo je  moguće da  mu je taj moj članak bio okidač za izjavu  o   „naoružanim fratrima“.  Podsjetit  ću da je  Josipović početkom  svog  predsjedničkog mandata posjetio Ahmiće  gdje je nalupao gomilu gluposti, a to nije, u svojstvu  Predsjednika RH kao institucije, učinio čak ni  njegov prethodnik Mesić, kao što Mesić, za razliku od Josipovića nije  u svojstvu Predsjednika RH  posjetio četnički dernek u Srbu koji se održava oko 27. srpnja svake  godine.  Činjenica da  ima  stvari u kojima  je  Josipović gori čak i  od notornog Mesića, porazna je po Josipovića.

Drugo, iako  je  posve jasno, ne samo iz Sesardićeva članka nego i iz naslova da profesor Sesardić spominje „presumpciju  krivnje“, Josipović mu  replicira na „presumpciju  nevinosti“, pritom  buncajući o Hitleru, Mussoliniju, Miloševiću ili čak Paveliću, a   preskačući  Broza, Visarjonoviča, Zedonga ili čak Pol Pota.  Tu daljni komentar nije  potreban jer Josipović polemizira s tezom koja u Sesardićevu članku ne postoji.

Treće, Josipović ništa ne govori o presudi Vrhovnog suda Socijalističke Republike Hrvatske. A on kao pravi socijalist, koji je  1994. godine izišao iz  SDP-a u koji  je ušao 1980. dok je isti još zvao  SKH s jedne strane jer je Račan iz naziva stranke SKH-SDP izbacio onaj predmetak SKH,  a s druge zato jer  socijalistička internacionala  nije  htjela  u  svoje članstvo primiti SDP  uz obrazloženje  kako je  „Račan stao na stranu  nacionalista  Tuđmana, umjesto da  je stao na stranu druga socijalista Miloševića“, istog onog Miloševića kojeg Josipović spominje u  kontekstu  „presumpcije nevinosti“.

Ako Josipović već ne poštuje  institucije Republike  Hrvatske, mogao bi bar kao pravi drug i socijalist poštovati bar presudu vrhovne pravosudne institucije SRH.

Zašto mislim  da Josipović ne poštuje institucije RH?  U narodu  je poznata izreka da „i ćorava koka  nađe zrno“. Tako je Josipović jedinu pametnu  i korisnu stvar za RH učinio 1997.-1998.  godine kad je u  sklopu predmeta Blaškić pred haškim sudom, skupa s doktorom Ivom Šimonovićem  uspješno obranio  Republiku Hrvatsku od zahtjeva haškog suda za  izdavanjem obvezujućeg naloga (sub poena duces tecum)  Ministarstvu obrane RH kojim  bi MORH  bio  dužan  ustupiti kompletnu  dokumentaciju koji je imao  u svom posjedu. Rekapitulacija  tog  spora nalazi  se  u  paragrafima 42. i 43. presude Blaškiću. http://www.icty.org/x/cases/blaskic/tjug/bcs/000303.pdf

2000. godine na Pantovčak dolazi Mesić, i jednostavno ruši poziciju RH koju su u Haagu obranili Josipović i Šimonović dilajući dokumente s oznakom državne tajne iz ureda Predsjednika RH kršeći pritom članke 2. I 3. Ustavnog zakona o suradnji s MKSJ  u Den Haagu te tada važeće članke 144. i  146. Kaznenog  zakona  Republike Hrvatske. Najekstremniji prikaz  takve Mesićeve rabote koja bi  se  najblaže mogla opisati kao  veleizdaja imamo u  činjenici da drug i socijalista za kojeg ne vrijedi presumpcija nevinosti, Slobodan Milošević dana  26. lipnja 2003.  godine maše famoznim „Brijunskim  transkritpom“ tijekom protuispitivanja svjedoka tužiteljstva, bivšeg američkog veleposlanika u Hrvatskoj  Petera  Galbraitha, a isto  čini i  odvjetnik Branislav Tapušković, formalno u svojstvu  „prijatelja suda“ (amicus  curiae)  a stvarno kao pravni zastupnik Republike Srbije. Notorna je  i neoboriva  činjenica da je Vlada RH sukladno svojim ovlastima iz članaka 2. i 3. Ustavnog zakona o  suradnji s MKSJ  U Den Haagu, deklasificirala i odobrila uporabu Brijunskog transkripta pred haškim sudom  tek 1. veljače 2005. godine, što  za  one koji  to  dobro ne  razumiju, znači da  je obrana Slobodana Miloševića tim krunskim dokumentom  raspolagala najmanje godinu  i pol  dana prije  nego obrana generala Gotovine, odnosno da  je Vlada RH tim dokumentom  raspolagala  najmanje godinu i pol dana kasnije nego Vlada Republike Srbije.

2010. godine na Pantovčak dolazi Josipović koji na Markovom trgu priseže da će štititi ustavni poredak RH. Pa zašto onda nije, kad  je dobio uvid u Mesićevo rušenje ustavnog poretka dilanjem Tuđmanovih transkripata,  pozvao DORH i  MUP da se stvar procesuira i  da se zaštiti ustavni poredak RH? Jer, ne samo da je Mesić tim činom klasične veleizdaje srušio ustavni i  zakonski poredak RH, nego je pregazio i Josipovićev i Šimonovićev trud u svezi sub poene u  slučaju Blaškić!

– Josipović u  svom odgovoru Sesardiću pokojnog predsjednika Tuđmana posprdno naziva partizanom. A onda traži da se poštuje ono  što ni sam ne poštuje. Zašto on nije stao u obranu tog partizana Tuđmana, nego je dopustio da se njemu pokušavaju prikačiti  dva UZP-a  od kojih je jedan na kraju  i prošao, s  pogubnim posljedicama po RH?  I ne samo da  nije učinio ništa da se Mesićevo protuustavno  i protuzakonito  dilanje transkripata sankcionira,  nego je i sam sudjelovao u tome, kako svjedoči bivši srbijanski diplomat Cvetičanin, koji u svojoj knjizi tvrdi  kako mu je „Josipović predao celu  hresotmantiju dokumenata“ a koji  su pomogli Srbiji da se  obrani od tužbe za genocid, pa je tako zločin u Vukovaru koji se ne može opisati  nikako  drugačije nego kao genocidni zločin, ostao bez pravne satisfakcije.

Četvrto,  Josipović nije odgovorio Sesardiću o kršenju Ženevske konvencije iz 1929. Umjesto toga, Josipović je sasuo cijeli  niz objeda i uvreda služeći se  ad hominem umjesto ad  rem načinom argumentacije.

Povijest  sukoba sa  Sesardićem

Ivo Josipović, te udruge HHO i  Documenta predvodili su 2000.-ih  informacijski rat protiv operacije  Oluja. Posebno su u fokusu držali onu tezu da je „u Oluji ubijeno preko 600 srpskih civila“.  Naravno, ta teza  je bezočna laž, a to se pokazalo i  na haškom sudu. Međutim, oni su i dalje nastavili tu tezu gurati  kroz hrvatski medijski prostor. A  onda je dana 7. kolovoza 2011. godine profesor  Sesardić jednim jedinim člankom u Jutarnjem listu srušio čitavu  tu njihovu dugo građenu informacijsku konstrukciju kao kulu od  karata.  Taj  članak u skraćenom izdanju možete vidjeti na ovom linku

https://www.jutarnji.hr/vijesti/haag-otkrio-hrvatski-helsinski-odbor-nije-govorio-istinu-o-oluji/1811973/

Tri dana  nakon toga, prvi se s pjenom od mržnje na ustima javlja Zoran Pusić,  koji se „pristojno“ izražava već  u  samom naslovu svog bjednog pamfletića:

https://www.jutarnji.hr/vijesti/zoran-pusic-profiteri-su-stanovali-negdje-drugdje-dok-je-hho-u-vukojebine-isao/481732/

A onda totalna ofenziva na argumentirani i potpuno istinit članak profesora Sesardića i to s državne televizije: Saša Kosanović, Žarko Puhovski, Ivan Zvonimir Čičak, te osnivač Sorosevog „Otvorenog društva“ u  Hrvatskoj i glavni ideolog stranke  „Neovisni za Hrvatsku“ Ivo Banac,  totalno zapjenjeni nemušto pokušavaju opovrgnuti teške argumente i notorne činjenice iz članka profesora Sesardića. Taj bal vampira možete vidjeti  na slijedećem linku:

https://www.youtube.com/watch?v=2pgzQ-vGnrw&t=

Notorna  je i neoboriva činjenica koju  je, pritisnut teškim argumentima obrane generala Gotovine, morao priznati čak i  Žarko Puhovski kao svjedok haškog tužiteljstva tijekom protuispitivanja 17. veljače 2009. godine, da je HHO-u Soros plaćao  500  tisuća dolara godišnje za produkciju  lažnih vijesti  protiv predsjednika Tuđmana, a u  što su spadale i laži  o operaciji Oluja kao zločinačkoj operaciji. To možete vidjeti  na idućem linku, na stranicama 16137. – 16138.
http://www.icty.org/x/cases/gotovina/trans/en/090217IT.htm

Kad uzmete da  je ovih pola milijuna  dolara isplaćivano  na godišnjoj  razini, a s obzirom na broj članova HHO-a, dobijete vrijednost po glavi svakog člana  HHO-a otprilike onoliku kolika  je 33. godine  nakon Krista u vrijeme Pashe u  Jeruzalemu bila oko 30  srebrnjaka.

  1. godine na HTV-u je prikazana emisija „Latinica“ s naslovom „Ante Gotovina, je li ga tko vidio?“.

U toj emisiji s  lijeve  strane stajali su Ivo Josipović, Zrinka Vrabec Mojzeš i  Čedo Prodanović  a s desne, Nenad Ivanković,  Marin Ivanović i, ako me sjećanje ne vara,  Ljubo Česić Rojs.  Kažem „ako me sjećanje ne vara“ jer ta emisija je u 13 djelova bila vidljiva na internet  servisu  you tube, ali je skinuta  zbog, pazite ovo, „kršenja autorskih prava HTV-a“.

Negdje  u 10. ili 11. isječku odmah na  početku, Josipović je, odgovarajući  na argument s desne strane da je Hrvatska za  zločine nakon Oluje pokrenula oko  4 tisuće sporova od čega je na sudu završilo oko 2 tisuće a od čega opet 1492 predmeta završilo osuđujućim presudama, te da je  sve to  navedeno u  „Bijeloj knjizi RH  o odnosu s haškim sudom“, rekao otprilike ovako:

„Vi  kad malo uđete u te predmete, to su sitna djela, šumske krađe itd, međutim nema nijednog ratnog zločina u toj knjizi. To je prodavanje magle koje možda može proći  u hrvatskoj  javnosti  ali   na haškom sudu to  ne može proći“.
A onda je na njegovu žalost to itekako prošlo  na haškom sudu (primjerice paragrafi 2203.,  2313. i 2321. u presudi Gotovini) .

A onda  se Josipović preko svojih apologeta pokušao  nemušto opravdati da je on  govorio o „ratnim zločinima“ a  da ta djela, među  kojima je i 37 ubojstava za koje je osuđeno 26 osoba  nisu kvalificirana kao ratni zločin nego kao obična ubojstva. Međutim, kao prvo, da bi se nešto kvalificiralo kao  ratni zločin potrebno je utvrditi stanje  oružanog sukoba. Takvog stanja nakon 7. kolovoza 1995. u 17 sati na  području  na kojem su  počinjeni zločini nije  bilo. A kao drugo, odgovarajući  na  pitanje  haškog tužiteljstva zašto ta djela nisu kvalificirana kao ratni  zločin, tadašnji županijski državni odvjetnik u Zadru  Ivan Galović odgovorio je da je tu ionako bila  riječ samo  o formalnosti, budući da  su za opisana kaznena djela, bez obzira bila ona formalno-pravna interpretirana kao čin ratnog  zločina  ili obično ubojstvo, pljačka, palež itd. bile  zapriječene jednake zatvorske kazne po tada važećem kaznenom zakonu  a  koji je preuzet iz bivše države.
Pa opet, kad Josipović  već ne poštuje pravne  propise RH, mogao je bar, kao pravi drug i socijalist poštovati bar zakonske odredbe koje je RH preuzela od  SFRJ i SRH.

Umjesto toga  svi takvi video zapisi pomoću kojih  bi se mogla dati točna referenca na servisu  you tube ali i daily motion počeli su  nestajati uz obrazloženje o „povredi  autorskih prava HTV-a“. Ono što  posebno upada u oči  je da je brisanje  tih video materijala s interneta počelo dolaskom na čelo  HTV-a bivšeg oficira KOS-a Gorana Radmana. A onda opet, javna je tajna  da je  upravo Josipović odigrao presudnu ulogu u  instaliranju Radmana na čelo HTV-a. Ruka ruku mije…

Napad  na Kamenjar.com

Josipović u svom pamflet-odgovoru s puno pjene, mržnje i ad  hominema a bez  ijednog argumenta ničim izazvan napada portal Kamenjar.

Kaže kako je „Slaven Letica toliko nisko pao da piše za Kamenjar“.  Budući da ja tu i tamo napišem neki članak za Kamenjar, mogu i imam pravo reći da Kamenjar ipak nije pao toliko nisko da  za njega piše Slaven Letica. Zatim, Josipović kaže kako je Letica jedini koji zaslužuje odgovor. Taj  njegov bjedni  pokušaj  trolanja kojim je pokušao nipodoštiti među ostalim i  mene, (jer je vrlo izgledno da mu je  moj  članak  o Kordiću bio okidač za stupidnu izjavu o „naoružanim Franjevcima“) valjda  bi mene  trebao naljutiti. Međutim, on me je umjesto toga samo dobro nasmijao.
Jer, portal Kamenjar samo  je  prenio  objavu s  Facebooka Slavena Letice,  ali je očito Ivo Josipović u tolikoj mjeri  informatički   nepismen da nije  shvatio da portal  Kamenjar crvenom crtom-podvlakom označava  poveznicu (link) na  izvor. Josipović ili  nije znao, ili se  bojao  kliknuti na tu  crvenu crtu. Što bi  tek da crta nije crvena nego plava, ili ne daj Bože, crna?

A da ne govorim o tome  da je  Josipovićevu izjavu  o „naoružanim fratrima“ ali i  njegov odgovor Sesardiću Kamenjar  također prenio, pa bi  se Josipovićevom „logikom“ moglo reći da je „Josipović pao  toliko nisko da piše za Kamenjar“. Ne gospodine, pardon, druže Josipoviću, Kamenjar ipak nije toliko  nisko pao.

Albert  Einstein jednom je rekao da mrak ne postoji,  nego da je to  samo nedostatak svijetlosti. Rekao je i da je mržnja samo nedostatak ljubavi. Josipovićev pamflet u kojem nema ni  trunke ljubavi ne može ni biti  drugačiji, jer Bog je Ljubav. Isus Krist je Ljubav. Kod Josipovića nema Boga i  zato mu pamflet izgleda ovako jadno (a vjerojatno tome kumuje i ova južina)m pun mržnje i bez imalo ljubavi.
Međutim, Josipović ima šansu kakvu  nemaju ni neki koji sebe smatraju najvećim vjernicima i koji svake nedjelje idu u crkvu. On se samo treba  iskreno pokajati i  u tom kajanju  učiniti sve da se  rasvjetli ubojstvo obitelji  Ševo,  a posebno Rosemarie Ševo, curice koja je  u  trenutku ubojstva imala svega  9  godina. Takav postupak mogao bi mu, nakon  završetka ovozemaljskog života donijeti kartu  direktno za raj.

Do tada, ili do drugog Kristovog dolaska želim da Josipovićev treći dolazak u SKH-SDP  protekne  u redu, i da on  skupa s drugovima iz partije shvati  da će se narednih dana i tjedana obilježiti 30 godina od pada  Berlinskog zida, događaja kojeg su  on  i drugovi  iz partije očito prespavali.

Ivo Josipović je trećerazredni pravnik, koji teško da bi u nekom uređenom sustavu civiliziranog zapada uopće došao do diplome, a do koje je  po svemu  sudeći došao  jer mu je otac Ante bio visoko  pozicionirani član komunističke partije.  Ali, neka ga  to ne obeshrabri. Naime, iako trećerazredan, Ivo Josipović je puno bolji pravnik nego  glazbenik. Nu, neka ga  ni to ne  obeshrabri jer  je on puno bolji  glazbenik nego  političar.

I zato, ja mu  dobronamjerno i od sveg srca želim da shvati da je Berlinski zid pao, ima dobrih 30  godina.
A do  tada, ja ga, bez mjerenja kukuruza, pozdravljam starim  hrvatskim pozdravom IJLM, iliti „Ivo  Josipović laje na mjesec“ …

Predrag Nebihi/Kamenjar.com

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari