Mehmedalija Alić – U jami iz ’45. mislim na braću iz Srebrenice iz ’95

2

Sudbina je htjela da Mehmedalija Alić, inženjer rudarstva, prvi uđe u rudnik Barbarin rov u Hudoj jami gdje su komunisti i pripadnici Titove armije neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata počinili stravičan zločin nad zarobljenim hrvatskim i slovenskim domobranima i civilima.

[ad id=”68099″]

Mehmedalija je u Srebrenici 1995. izgubio dva brata i mnoge rođake, a njegovo rodno selo, Grujičići, 25 kilometara od Srebrenice, uz obalu Drine, tijekom rata sravnjeno je sa zemljom. Iako je u Sloveniji bio jedan od “izbrisanih”, posljednjih desetak godina ondje vodi najzahtjevnije rudarske projekte. Jedan je od njih tehničko i sigurnosno pripremanje rudnika Barbarin rov kako bi se moglo doći do posmrtnih ostataka žrtava.

– Otkopavam stari tunel kako bi stručnjaci mogli identificirati posmrtne ostatke nečije braće i sestara, nečijih djedova. Iako je to teško, činim sve što mogu. Istodobno, čekam da netko iskopa i identificira posmrtne ostatke moga mlađeg brata, ubijenoga u Srebrenici, i mojih bližnjih – kaže inženjer Alić, čovjek neobične snage i optimizma.

Rezultati Alićevih iskopavanja naslućuju kakav je i koliki, neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata, u svibnju i lipnju 1945., bio obračun komunista s tobožnjim “klasnim neprijateljima i narodnim izdajicama”. Bila je to prava industrija smrti.

Naime, desetine tisuća vojnika i civila koji su htjeli doći do američke ili britanske vojske na području Austrije, potkraj rata zatekli su se na području Slovenije ili su vraćeni iz Austrije jer je Tito saveznicima obećao da se jugoslavenskim državljanima ništa neće dogoditi.

Grobnica u utrobi planine

Pripadnici Jugoslavenske armije civile i vojne zarobljenike s područja Jugoslavije (pripadnike oružanih snaga NDH, slovenske domobrane, njemačke zarobljenike i ostale) najprije su odvodili u sabirne logore, a zatim ih likvidirali ili na određenim stratištima ili usput, na “križnim putovima”.

U Barbarin rov u Hudoj Jami odvođeni su zarobljenici iz logora u Teharju i Hrvati sa željezničkog kolodvora u Laškom, od rudnika udaljenome dva kilometra.

Prema svjedočenju jednog sudionika masakra, koji je umro prije nekoliko godina, tijekom nekoliko noći prevezao je 23 kamiona sa zarobljenicima koji su ubijeni u rudniku. Monstruoznost zločina u Barbarinu rovu iznenadila je ne samo rudare na čelu s Alićem, koji su se prvi probili do tijela, nego i forenzičare koji su se nagledali svega i svačega.

Barbarin rov je rudnik u kojemu se od početka prošloga stoljeća iskopavao mrki ugljen. U utrobu planine ulazilo se tunelom dugim 320 metara, a zatim se tunel račva u dva, lijevi i desni.

Tunel lijevo od ulaza bio je zazidan 1945., nakon zločina, a u desnome se iskopavao ugljen sve do 1992. godine.

Mehmedalija Alić prvi je put u glavni, lijevi tunel, visok 2,5 metara i isto toliko širok, ušao 31. siječnja 2008. Prošlo je ljeto s ekipom iskusnih rudara najprije naišao na 30 centimetara debelu pregradu od cigle i betona. Kad su srušili tu pregradu, očistili su tunel zatrpan jalovinom u duljini od 70 metara, a zatim su u samo 30 metara tunela naišli na seriju od deset pregrada od cigle, betona armiranog čeličnim šinama, ilovače, drva i vapna.

Između pregrada, pod stropom zatrpanog tunela, rudari su pronašli kostur čovjeka koji je, prema rekonstrukciji, htio pobjeći i izaći “iz utrobe pakla”.

Mehmedalija je toga čovjeka, koji je odgrnuo čak deset metara zemlje i željeznom šipkom probio dvije pregrade, nazvao Bjegunac.

– Umro je pod stropom, vjerojatno je dehidrirao. Na putu kojim je Bjegunac prošao, ilovača je uglađena, a vide se i komadi koje je trgao i bacao na stranu. Ostaci druge žrtve koju smo našli bili su ispod njega. Nazvali smo ga Pobunjenik. On se vjerojatno suprotstavio, ali su ga ubili i ondje zakopali. Pronašao sam njegov prsten, gumbe s odjeće i češalj. Bio je to mlad čovjek sa svim zdravim zubima, visok od 175 do 180 cm – prepričava Mehmedalija.

Nemoguće prebrojiti tijela

Kad su probili sve pregrade u lijevom tunelu rudnika i izvadili 400 kubičnih metara materijala, otvorio se prostor i rudari Mehmedalije Alića došli su do prve jame (jaške), duboke 45 metara. Površina je ulaza u jamu šest četvornih metara. Ta je jama, kako se pretpostavlja, puna posmrtnih ostataka ubijenih žrtava. No, u hodniku koji vodi od prve do druge jame, također duboke 45 metara, rudare i sve koji su vidjeli taj prizor dočekalo je šokantno otkriće.

– Nemoguće je prebrojiti tijela, možda ih je više od 400, složena su jedno na drugo, otprilike 1,5 metara u visinu, i posuta vapnom. Prema nekim pretpostavkama, to su tijela žrtava koje nisu mogle biti bačene u jame jer su one već bile pune. Još se ne može doći do druge jame zbog tih tijela koja su mumificirana, pretpostavlja se, zbog vapna koje je spriječilo dovod kisika i usporilo proces raspadanja.

Gluhonijemi brat

Potresno je gledati ta tijela: neki se drže za ruke. Mnogu su ubijeni hladnim predmetima, pijucima ili čekićima i slagani kao kao cjepanice. Grozota! Ne može čovjek pronaći odgovarajuće riječi da to opiše – kaže Alić koji tvrdi da su u Barbarinu rovu vjerojatno tisuće žrtava. Mehmedalija ne može skriti emocije dok govori o Barbarinu rovu jer se svakog trenutka sjeti svoje braće ubijene u Srebrenici.

Njegov gluhonijemi brat Sejdalija, mlađi četiri godine, nadao se da će ga pustiti da iz “zaštićene” zone ode sa ženama i djecom.

– Kad su ga odvodili, majka im je rekla: “Djeco, on ne govori!” A oni su joj odgovorili: “Progovorit će!” Još nisu pronađeni njegovi posmrtni ostaci. Moj stariji brat iste je večeri odveden i ubijen, a njegovi su posmrtni ostaci pronađeni u Potočarima. Tijekom povijesti uvijek su nam pokušavali sasjeći obiteljsko stablo. U Drugom svjetskom ratu ubijena su moja oba djeda i dva strica, ni za grobove ni za sudbinu im ne znamo – govori kroz plač Alić, a tješi ga što je uvijek ostajalo “korijenje”. Od trojice braće, naime, ostala su četiri sina.

Vjerujem u dobre ljude

U džamiju nikad nisam ušao, ne znam klanjati, ne zato što nisam htio, sudbina je tako htjela. Ali nikada nikoga nisam vrijeđao. Vjerujem u pravdu, u dobre ljude, vjerujem da se dobro vraća dobrim, a zlo zlim.- zaključio je Mehmedalija Alić.

“Izbrisani” Mehmedalija Alić, u Sloveniju je otišao u svojoj 15-oj godini. Predstavnici slovenskih rudnika dolazili su, naime, u Bosnu te mladićima obećavali brda i doline u “obećanoj zemlji”.Mislio je da ga šalju u školu za rudarskog tehničara, ali se prevario, bila je to škola za običnog kopača u rudniku. U Sloveniji je, prema nastavnom planu i programu, tri dana radio, a dva pohađao školu. Rudarski školski centar u Zagorju ob Savi se na taj način financirao. Prema današnjim standardima, Mehmedalija i njegovi prijatelji iz Bosne bili su radnici, nosili su, po dvojica, u rudniku potporne elemente teške čak 92 kg.- Osjetio sam veliku bol kad sam shvatio da idem u školu, a da neću biti tehničar nego kopač. Zakleo sam se da 6. svibnja 1977. da ću školu završiti s odličnim i završiti tehničku rudarsku školu – prisjeća se Alić i na lijevoj ruci pokazuje tetovažu koja svjedoči o toj odluci. I, doista, uspio je dobiti stipendiju te završio tehničku rudarsku školu. Ubrzo se u pokazao kao odličan tehničar te je počeo napredovati te se i dalje školovao, za inženjera rudarstva. Početkom 90-ih godina prošloga stoljeća Alić je dogurao do funkcije inženjera na radu.

Pa ipak, krajem 1992. nije dobio državljanstvo, bez obzira što mu je stalno prebivalište bilo u Sloveniji. Istekla mu je bila radna dozvola te je ostao bez posla. Pokušavao je raditi fizičke poslove na crno, no slovenske inspekcije su bile revnosne.

Početkom 1994., nakon svih stresova, doživio je psihički slom. Kad se oporavio otišao je raditi u Njemačku, međutm, i njega i 30-ak izbjeglica izigrao je “menedžer” Radovan iz Crne Gore koji im za pola godine rada nije platio ni marku.

Mehmedalija se potom vraća u Sloveniju 1995. te je, preko jednog poduzeća koje je vodio jedan Hrvat iz Ogulina otišao 14 mjeseci raditi u Njemačku kao pružni radnik. To ga je, kaže, spasilo jer je došao do novca kojim je pomogao svojoj obitelji. Potom se opet vratio u Sloveniju, međutim, i dalje je bio “izbrisani”, ne mogao dobiti slovensko, ali ni bosansko državljanstvo.

– Nikome ne bih želio da dođe u situaciju da traži državu jer – kad kucamo na vrata – tražimo ljude koji će odraditi svoj posao, a ne državu. Jednako boli i kad četnici ubijaju nožem i kad birokracija ubija papirima – kaže se Mehmedalija Alić koji je 1998., s bolesnom kralježnicom, radio “na crno” kao običan rudar kako bi prehranio obitelj.

Kad je, napokon, krajem 1998. dobio državljanstvo, prestala su poniženja. Brzo je kao cijenjen stručnjak u Sloveniji dobio brojne ponude, počeo je raditi na najzahtjevnijim rudarskim projektima. Jedan od tih projekata je sanacija i zatvaranje rudnika urana Žirovski vrh. Tim na čelu s Mehmedalijom je sanirao i zatvorio 64 kilometra tunela za samo šet godina.

Ivica Radoš

facebook komentari

  • srka

    Jadni ljudi!
    Počivali u miru Bozijem…čovjek treba iz ovakvih zločina počinjenih od strane umno-poremećenih nesretnika…moliti se…nikada se ne ponovilo!
    by Srka®

  • Lilith

    Koliko je još neistraženih jama! u RH preko 1000