Pratite nas

U potrazi za Istinom

Mehmedalija Alić – U jami iz ’45. mislim na braću iz Srebrenice iz ’95

Objavljeno

na

Sudbina je htjela da Mehmedalija Alić, inženjer rudarstva, prvi uđe u rudnik Barbarin rov u Hudoj jami gdje su komunisti i pripadnici Titove armije neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata počinili stravičan zločin nad zarobljenim hrvatskim i slovenskim domobranima i civilima.

[ad id=”68099″]

Mehmedalija je u Srebrenici 1995. izgubio dva brata i mnoge rođake, a njegovo rodno selo, Grujičići, 25 kilometara od Srebrenice, uz obalu Drine, tijekom rata sravnjeno je sa zemljom. Iako je u Sloveniji bio jedan od “izbrisanih”, posljednjih desetak godina ondje vodi najzahtjevnije rudarske projekte. Jedan je od njih tehničko i sigurnosno pripremanje rudnika Barbarin rov kako bi se moglo doći do posmrtnih ostataka žrtava.

– Otkopavam stari tunel kako bi stručnjaci mogli identificirati posmrtne ostatke nečije braće i sestara, nečijih djedova. Iako je to teško, činim sve što mogu. Istodobno, čekam da netko iskopa i identificira posmrtne ostatke moga mlađeg brata, ubijenoga u Srebrenici, i mojih bližnjih – kaže inženjer Alić, čovjek neobične snage i optimizma.

Rezultati Alićevih iskopavanja naslućuju kakav je i koliki, neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata, u svibnju i lipnju 1945., bio obračun komunista s tobožnjim “klasnim neprijateljima i narodnim izdajicama”. Bila je to prava industrija smrti.

Naime, desetine tisuća vojnika i civila koji su htjeli doći do američke ili britanske vojske na području Austrije, potkraj rata zatekli su se na području Slovenije ili su vraćeni iz Austrije jer je Tito saveznicima obećao da se jugoslavenskim državljanima ništa neće dogoditi.

Grobnica u utrobi planine

Pripadnici Jugoslavenske armije civile i vojne zarobljenike s područja Jugoslavije (pripadnike oružanih snaga NDH, slovenske domobrane, njemačke zarobljenike i ostale) najprije su odvodili u sabirne logore, a zatim ih likvidirali ili na određenim stratištima ili usput, na “križnim putovima”.

U Barbarin rov u Hudoj Jami odvođeni su zarobljenici iz logora u Teharju i Hrvati sa željezničkog kolodvora u Laškom, od rudnika udaljenome dva kilometra.

Prema svjedočenju jednog sudionika masakra, koji je umro prije nekoliko godina, tijekom nekoliko noći prevezao je 23 kamiona sa zarobljenicima koji su ubijeni u rudniku. Monstruoznost zločina u Barbarinu rovu iznenadila je ne samo rudare na čelu s Alićem, koji su se prvi probili do tijela, nego i forenzičare koji su se nagledali svega i svačega.

Barbarin rov je rudnik u kojemu se od početka prošloga stoljeća iskopavao mrki ugljen. U utrobu planine ulazilo se tunelom dugim 320 metara, a zatim se tunel račva u dva, lijevi i desni.

Tunel lijevo od ulaza bio je zazidan 1945., nakon zločina, a u desnome se iskopavao ugljen sve do 1992. godine.

Mehmedalija Alić prvi je put u glavni, lijevi tunel, visok 2,5 metara i isto toliko širok, ušao 31. siječnja 2008. Prošlo je ljeto s ekipom iskusnih rudara najprije naišao na 30 centimetara debelu pregradu od cigle i betona. Kad su srušili tu pregradu, očistili su tunel zatrpan jalovinom u duljini od 70 metara, a zatim su u samo 30 metara tunela naišli na seriju od deset pregrada od cigle, betona armiranog čeličnim šinama, ilovače, drva i vapna.

Između pregrada, pod stropom zatrpanog tunela, rudari su pronašli kostur čovjeka koji je, prema rekonstrukciji, htio pobjeći i izaći “iz utrobe pakla”.

Mehmedalija je toga čovjeka, koji je odgrnuo čak deset metara zemlje i željeznom šipkom probio dvije pregrade, nazvao Bjegunac.

– Umro je pod stropom, vjerojatno je dehidrirao. Na putu kojim je Bjegunac prošao, ilovača je uglađena, a vide se i komadi koje je trgao i bacao na stranu. Ostaci druge žrtve koju smo našli bili su ispod njega. Nazvali smo ga Pobunjenik. On se vjerojatno suprotstavio, ali su ga ubili i ondje zakopali. Pronašao sam njegov prsten, gumbe s odjeće i češalj. Bio je to mlad čovjek sa svim zdravim zubima, visok od 175 do 180 cm – prepričava Mehmedalija.

Nemoguće prebrojiti tijela

Kad su probili sve pregrade u lijevom tunelu rudnika i izvadili 400 kubičnih metara materijala, otvorio se prostor i rudari Mehmedalije Alića došli su do prve jame (jaške), duboke 45 metara. Površina je ulaza u jamu šest četvornih metara. Ta je jama, kako se pretpostavlja, puna posmrtnih ostataka ubijenih žrtava. No, u hodniku koji vodi od prve do druge jame, također duboke 45 metara, rudare i sve koji su vidjeli taj prizor dočekalo je šokantno otkriće.

– Nemoguće je prebrojiti tijela, možda ih je više od 400, složena su jedno na drugo, otprilike 1,5 metara u visinu, i posuta vapnom. Prema nekim pretpostavkama, to su tijela žrtava koje nisu mogle biti bačene u jame jer su one već bile pune. Još se ne može doći do druge jame zbog tih tijela koja su mumificirana, pretpostavlja se, zbog vapna koje je spriječilo dovod kisika i usporilo proces raspadanja.

Gluhonijemi brat

Potresno je gledati ta tijela: neki se drže za ruke. Mnogu su ubijeni hladnim predmetima, pijucima ili čekićima i slagani kao kao cjepanice. Grozota! Ne može čovjek pronaći odgovarajuće riječi da to opiše – kaže Alić koji tvrdi da su u Barbarinu rovu vjerojatno tisuće žrtava. Mehmedalija ne može skriti emocije dok govori o Barbarinu rovu jer se svakog trenutka sjeti svoje braće ubijene u Srebrenici.

Njegov gluhonijemi brat Sejdalija, mlađi četiri godine, nadao se da će ga pustiti da iz “zaštićene” zone ode sa ženama i djecom.

– Kad su ga odvodili, majka im je rekla: “Djeco, on ne govori!” A oni su joj odgovorili: “Progovorit će!” Još nisu pronađeni njegovi posmrtni ostaci. Moj stariji brat iste je večeri odveden i ubijen, a njegovi su posmrtni ostaci pronađeni u Potočarima. Tijekom povijesti uvijek su nam pokušavali sasjeći obiteljsko stablo. U Drugom svjetskom ratu ubijena su moja oba djeda i dva strica, ni za grobove ni za sudbinu im ne znamo – govori kroz plač Alić, a tješi ga što je uvijek ostajalo “korijenje”. Od trojice braće, naime, ostala su četiri sina.

Vjerujem u dobre ljude

U džamiju nikad nisam ušao, ne znam klanjati, ne zato što nisam htio, sudbina je tako htjela. Ali nikada nikoga nisam vrijeđao. Vjerujem u pravdu, u dobre ljude, vjerujem da se dobro vraća dobrim, a zlo zlim.- zaključio je Mehmedalija Alić.

“Izbrisani” Mehmedalija Alić, u Sloveniju je otišao u svojoj 15-oj godini. Predstavnici slovenskih rudnika dolazili su, naime, u Bosnu te mladićima obećavali brda i doline u “obećanoj zemlji”.Mislio je da ga šalju u školu za rudarskog tehničara, ali se prevario, bila je to škola za običnog kopača u rudniku. U Sloveniji je, prema nastavnom planu i programu, tri dana radio, a dva pohađao školu. Rudarski školski centar u Zagorju ob Savi se na taj način financirao. Prema današnjim standardima, Mehmedalija i njegovi prijatelji iz Bosne bili su radnici, nosili su, po dvojica, u rudniku potporne elemente teške čak 92 kg.- Osjetio sam veliku bol kad sam shvatio da idem u školu, a da neću biti tehničar nego kopač. Zakleo sam se da 6. svibnja 1977. da ću školu završiti s odličnim i završiti tehničku rudarsku školu – prisjeća se Alić i na lijevoj ruci pokazuje tetovažu koja svjedoči o toj odluci. I, doista, uspio je dobiti stipendiju te završio tehničku rudarsku školu. Ubrzo se u pokazao kao odličan tehničar te je počeo napredovati te se i dalje školovao, za inženjera rudarstva. Početkom 90-ih godina prošloga stoljeća Alić je dogurao do funkcije inženjera na radu.

Pa ipak, krajem 1992. nije dobio državljanstvo, bez obzira što mu je stalno prebivalište bilo u Sloveniji. Istekla mu je bila radna dozvola te je ostao bez posla. Pokušavao je raditi fizičke poslove na crno, no slovenske inspekcije su bile revnosne.

Početkom 1994., nakon svih stresova, doživio je psihički slom. Kad se oporavio otišao je raditi u Njemačku, međutm, i njega i 30-ak izbjeglica izigrao je “menedžer” Radovan iz Crne Gore koji im za pola godine rada nije platio ni marku.

Mehmedalija se potom vraća u Sloveniju 1995. te je, preko jednog poduzeća koje je vodio jedan Hrvat iz Ogulina otišao 14 mjeseci raditi u Njemačku kao pružni radnik. To ga je, kaže, spasilo jer je došao do novca kojim je pomogao svojoj obitelji. Potom se opet vratio u Sloveniju, međutim, i dalje je bio “izbrisani”, ne mogao dobiti slovensko, ali ni bosansko državljanstvo.

– Nikome ne bih želio da dođe u situaciju da traži državu jer – kad kucamo na vrata – tražimo ljude koji će odraditi svoj posao, a ne državu. Jednako boli i kad četnici ubijaju nožem i kad birokracija ubija papirima – kaže se Mehmedalija Alić koji je 1998., s bolesnom kralježnicom, radio “na crno” kao običan rudar kako bi prehranio obitelj.

Kad je, napokon, krajem 1998. dobio državljanstvo, prestala su poniženja. Brzo je kao cijenjen stručnjak u Sloveniji dobio brojne ponude, počeo je raditi na najzahtjevnijim rudarskim projektima. Jedan od tih projekata je sanacija i zatvaranje rudnika urana Žirovski vrh. Tim na čelu s Mehmedalijom je sanirao i zatvorio 64 kilometra tunela za samo šet godina.

Ivica Radoš

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Posljednji tekst dr. fra Radoslava Glavaša: Krvavi ples komunista na Širokom Brijegu

Objavljeno

na

Objavio

Vjerojatno posljednji tekst koji je napisao i objavio dr. fra Radoslav Glavaš imao je naslov “Krvavi ples komunista na Širokom Brijegu”. Tekst je pročitao na zagrebačkome Radiju u ožujku 1945., a potom je objavljen i u zagrebačkim Novinama. Govori o strašnome komunističko-partizanskom zločinu nad hercegovačkim franjevcima na Širokome Brijegu u veljači 1945. Ovdje tekst donosimo prema knjizi Glavaševih izabranih članaka koju je priredio Branimir Donat.

Krvavi ples komunista na Širokom Brijegu

Srbokomunisti poubijali su svećenike, nastavnike i odgojitelje, koji su bili daleko od svake dnevne politike, s razloga, što su ljudi uz narod, iz kojega su nikli

Komunističko-boljševička promičbena služba u Beogradu objavila je nedavno u više navrata neistinite vijesti o franjevcima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, a posebno o hercegovačkim franjevcima na Širokom Brijegu. Te vijesti nadošle su poslije pada Širokog Brijega u ruke partizana. Prije toga hercegovački franjevci i njihovi nastavnici na Širokom Brijegu nisu uopće spominjani u partizanskim krugovalnim vijestima. Jamačno komunisti nisu imali razloga napadati franjevce.

Kad je Široki Brijeg pao u ruke partizana, razorena je velika franjevačka gimnazija, crkva, samostan i konvikt vanjskih đaka teško su oštećeni i opljačkani.
Franjevački nastavnici i dušobrižnici zatvoreni su u jedan bunker, poliveni benzinom i zapaljeni.
Drugi su ubijeni u samoj crkvi, a neki po raznim župama na zvjerski način mučeni i postrijeljani. Prije toga uništen je samostan franjevaca u Tomislavgradu, zapaljen samostan s crkvom na Humcu kod Ljubuškog, a franjevačku crkvu u Mostaru uništili su neprijateljski zrakoplovi.

Sve je to učinjeno od strane komunista i partizana na veliko zaprepaštenje hercegovačkog puka, jer je na taj način Hercegovačka franjevačka provincija upravo na svoju stotu godišnjicu opstanka ostala bez ijedne kuće, a mnogi njeni članovi poubijani.

Sigurno su se sami komunisti prestrašili svoga nedjela, pa su naknadno morali izmisliti krivnju franjevaca, da tim opravdaju pred javnošću krvoločan postupak prema njima. To se dade zaključiti iz činjenice, da partizani ne dopuštaju nikome pristup na Široki Brijeg, da dobro neupućeni pristaše partizana ne bi vidjeli grozan prizor na hrvatskom Monte Cassinua, porušenom i zapaljenom, s garištem poškropljenim krvlju franjevaca – profesora i dušobrižnika

Partizani su na Širokom Brijegu zaigrali tako krvavo kolo, da niti poslije pokolja ne dopuštaju gledati mučan prizor izmrcvarenih žrtava na razvalinama stoljetnog rada franjevaca. Klasični pjesnici izbjegavali su u svojim dramama krvave prizore a komunisti su taj prizor upriličili, da sami uživaju u ljudožderskom plesu uz isključenje ostale javnosti.

Franjevci su bili dugi niz desetljeća u ovom zabačenom dijelu Hrvatske jedini predstavnici zapadno-europske kulture i uljudbe i sada u tom njihovom poslanju bivaju spriječeni na brutalan način: ubijanjem. Uljudbena misija franjevaca na Širokom Brijegu obustavljena je tako da su nastavnike jednostavno strijeljali pred oltarom. Okrutni ubojice nisu se usudili spomenuti javnosti imena žrtava. Majstori u skupnim ubijanjima i ovdje su se pokazali u pravom svjetlu. Pitamo javnost: u ime kojega naroda i pokrajine, zbog čijih ugroženih probitaka poubijaše komunisti franjevce na Širokom Brijegu, kad među ubojicama ne bijaše nijedan Hrvat, Hercegovac ili hrvatski rodoljub?

radoslav glavas

Dr. fra Radoslav Glavaš

Ubiše ih u ime Moskve, za volju komunističke internacionale. Njih ubiše bez ikakva suda i istrage, a druge na temelju nekakvih osuda, koje nisu izrečene od hrvatskih državnih sudova. Hrvatskim državljanima može da sudi samo hrvatski sud za propuste i pogriješke nacionalnog značaja, a za prekršaje ćudorednog karaktera zakonita crkvena oblast. Zakonita opstojnost sudova i materijalno pravo na temelju kojega se sudi ne može biti samovolja narodno disparatne šačice ljudi, koja je ubačena na hrvatsko državno područje.

Oduzeti život nekom Hrvatu može se samo na temelju hrvatskih državnih zakona, a ne na temelju samovolje, koja izvire iz mržnje na sve, što je hrvatsko. Tu se ne radi samo o kakvom sudskom postupniku, nego o etičko-povijesnoj podlozi državnog zakona. A hrvatskom građaninu može se suditi isključivo na temelju hrvatskog državnog prava, pod kojim izrazom ne treba razumjeti zbir samo povijesnih povelja, nego skup državnih zakona, koji niču iz hrvatskih povijesnih povelja, oslanjaju se na hrvatsku prošlost i izviru iz hrvatskih državnih potreba.

Stoga je svako oduzimanje života hrvatskom narodnom pripadniku izvan okvira hrvatskog državnog prava ili pače protiv njega, nenadležno, protuzakonito i nećudoredno. Komunisti su prema tome počinili umorstva nad hrvatskim građanima, pa im stoga ne možemo priznati niti to, da su ratni zločinci – koji izraz ne znači ništa ili svašta, kako mu tko hoće pridati značenje – oni su jednostavno zločinci nad hrvatskim narodom.

Ponavlja se slučaj iz drugih zemalja i u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj u pogoršanom obliku jer su komunisti u našem slučaju poubijali sasvim nepolitičke ljude, nastavnike i odgojitelje, koji su bili daleko od svake dnevne politike. Uništiše ih zbog toga što u Hercegovini ne mogoše naći komunističkih pristaša, jer se hercegovački puk nije dao upregnuti u boljševička kola, a tomu svemu bili su krivi franjevci, koji su odgojili narod, kako će ljubiti svoju vjeru i domovinu, te braniti svoje ognjište, a ne služiti narodnim protivnicima. Bolju svjedodžbu franjevcima i narodu nisu komunisti mogli dati nego upravo na taj način, što su priznali, da među njima i povjerenim im pukom nisu našli svojih pristaša.

Kod ovog grubog oduzimanja života nevinim svećenicima imali su Angloamerikanci djelatnog udjela pomažući tvarno i moralno ustanak subverzivnih elemenata na Balkanu protiv Nezavisne Države Hrvatske i njenih pripadnika. U sjećanju hrvatskog naroda ostat će ta činjenica trajno u uspomeni. Protivnici se varaju, ako misle, da se u ovom slučaju radi o kolonijalnom narodu bez kulture i pamćenja. Zlodjela savezničkih pomagača ostat će trajan dokument protivničke zasljepljenosti i mržnje prema malom hrvatskom narodu, kojemu se na nečuven način pokušava oduzeti sloboda i država, uništavaju kulturna dobra i ubijaju duhovni predstavnici. Što bi učinili Englezi kad bi komunisti poubijali na ovaj način njihove svećenike samo zato, jer su Englezi.

Ne znamo, na koji će način angloamerički državnici i publicisti opravdati postupak komunista protiv hrvatskog katoličkog svećenstva. Pokušat će vjerojatno šutnjom preskakati ovakve krvave međaše u povijesti državne izgradnje hrvatskog naroda, no to sadističko prešućivanje hrvatske stvarnosti ne će ni u koliko pomoći stvaranju i održanju „jugoslavenskog“ fantoma. Još manje će moći službeni govornici engleskog krugovala za „jugoslavenska“ pitanja svojim neartikuliranim „jugoslavenskim jezikom“ uvjeriti poznavaoce stvarnog stanja u našoj državi o nekakvim preduvjetima za obnovu Jugoslavije, prelazeći preko hrvatskih žrtava i hrvatske narodne volje za samostalnim državnim životom.

Poklane nevine žrtve potvrđuju nemogućnost zamišljenih osnova u pogledu podjarmljivanja hrvatskoga naroda, uklapajući ga nasilno u bilo kakvu tuđu državu: Angloamerikanci su za obnovu razorenog Monte Cassina i za uništene povijesne umjetnine ponudili cement i željezo. Možda će i razoreni Široki Brijeg biti predmet angloameričke „darežljive ljubavi“ u osnovi poslijeratne tobožnje obnove Europe, ali ne znamo, na koji će način reparirati krvave žrtve: kako će oživjeti kosti franjevačkih lešina pod ruševinama gimnazije na Širokom Brijegu. Žar iz nevino prolivene krvi sukljat će prema nebesima kao trajan ukor zločincima i njihovim pomagačima.

Žrtve franjevaca bit će zalog za sretnu budućnost hrvatskoga naroda, njegove države i zemlje, koja je natopljena dragocjenom krvlju njenih sinova. Komunističke horde zaplesale su na Širokom Brijegu ljudožderski ples, ne dajući uvida općinstvu nego uživaju sami u krvavoj tragediji najstarijeg vjerskog i kulturnog žarišta u Hercegovini. Komunisti se straše dignuti zastor ispred tako groznog prizora. Stoga hrvatskoj javnosti nisu poznate potankosti užasnog pokolja na Širokom Brijegu, no neka žrtve stradalih franjevaca i njihova uništena kulturna dobra budu, u nizu ostalih gubitaka, jedan prinos više u žrtvama hrvatskoga naroda za životnu opstojnost i državnu nezavisnost.

Grobište poklanih franjevaca na Širokom Brijegu bit će trajan narodni spomenik i ujedno divna žrtva za vjeru i narod. (Dr. Radoslav Glavaš)

Budući da je od 1941. do 1945. obnašao visoku službu u Vladi NDH, fra Radoslav dr. Glavaš zacijelo je najkontroverzniji među svim ubijenim hercegovačkim franjevcima. U posjedu sam nekih novih dokumenata vezanih za njegovo djelovanje u navedenom razdoblju pa ih ovdje u skraćenom obliku predstavljam javnosti. Budući da je dio tih dokumenata već prije držao u rukama i dijelom objavio biskup dr. Ratko Perić, u točki I. osvrćem se na njegov članak, a potom u točkama II., III. i IV. predstavljam same novootkrivene dokumente koji se čuvaju (barem njihovi prijepisi) u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu.

I.
U 4. broju časopisa Hercegovina franciscana objavio sam opširan životopis fra Radoslava dr. Glavaša, hercegovačkog franjevca, pročelnika bogoštovlja u Ministarstvu pravosuđa i bogoštovlja Vlade NDH 1941. – 1945. (str. 191. – 242.). Na to se osvrnuo biskup dr. Ratko Perić u Službenom vjesniku hercegovačkih biskupija (br. 1/2009., str. 77. – 89.), potom opet u istome Vjesniku (br. 3, str. 280. – 282.) nakon što je uredništvo Službenog vjesnika odbilo objaviti moj osvrt na prvi biskupov prilog i prije nego što je tekst bio igdje objavljen, što je zacijelo više nego neuobičajena praksa. Moj je, pak, osvrt na biskupov prvi prilog objavljen u Hercegovini franciscani, br. 5 (str. 551. – 556.) krajem 2009. pod naslovom Franjevački »vjekovni« mentalitet?

Zanimljivo je da se preuzvišeni biskup u svome drugom interventu uopće ne osvrće na glavni predmet njegova prvoga interventa i moga odgovora koji mu je bio dostupan u rukopisu, a to je pitanje iskvarenoga »franjevačkog mentaliteta« pa nije jasno je li još tako uvjeren u tu svoju tezu. U drugom interventu preuzvišeni biskup ističe pitanje o bijegu fra Radoslava dr. Glavaša pred partizanima u svibnju 1945. te dokazuje da je on stvarno pobjegao iz Zagreba, da je bio među desetinama, možda i stotinama tisuća hrvatskih vojnika i civila koje su Englezi izručili partizanima koji su ga potom uhitili, sudili na smrt i, konačno, vjerojatno početkom srpnja 1945. strijeljali.

Da bi dokazao svoje teze, biskup navodi Izjavu dr. Radoslava Glavaša koju je dao pred partizanskim istražiteljima u Zagrebu 10. lipnja 1945., a koja se čuva (barem njezin prijepis) u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu u fondu HR-HDA-1561, Služba državne sigurnosti Republičkog sekretarijata za unutrašnje poslove SRH, Serija tematskih cjelina u skupini vezanoj uz Katoličku crkvu (izvorna signatura SDS RSUP SRH: 001.1.6, kut. 8).

Slijedeći taj trag i sâm sam uspio dobiti navedenu Glavaševu Izjavu, ali i ne samo nju nego i druge dokumente koji se nalaze u mapi vezanoj za njega. Tako se nakon Izjave od 10. lipnja 1945. (str. 4. – 8.) u Glavaševoj mapi u HDA-u nalaze i sljedeći dokumenti: prijepis članka iz Hrvatskog naroda od 4. lipnja 1941., br. 110, str. 13., pod naslovom Ustaška borba na Širokom Brijegu (u prijepisu str. 17.); Glavašev članak iz Spremnosti od 10. listopada 1943., br. 85, str. 3., pod naslovom Talijanska bilanca i Hrvati; Držanje talijanskih vojničkih svećenika u okupiranim našim krajevima (u prijepisu str. 18. – 20.); Zapisnik od 13. VI. 1945 godine; Predmet: Pismena izjava Dr. Radoslava Glavaša (str. 21. – 27.); Promemoria: Hrvatska pravoslavna crkva, službeni dopis Ministarstva pravosuđa i bogoštovlja NDH – Odjel za bogoštovlje, upućen Ministarstvu vanjskih poslova NDH, br. 39/1945. (bez nadnevka, ali je vjerojatno riječ o prvim danima 1945.), koji je vlastoručno potpisao, a zacijelo i napisao fra Radoslav dr. Glavaš (str. 29. – 32.). Uvjeren da će i ovi novi dokumenti dodati barem kakvu novost vezanu za život fra Radoslava dr. Glavaša, stavljam ih ovdje na uvid široj javnosti.

Najprije se, dakako, valja osvrnuti na pitanje vjerodostojnosti navedenih dokumenata, osobito Glavaševe Izjave (str. 4. – 8.) i još više Zapisnika od 13. VI. 1945 godine (str. 21. – 27.). Biskup Perić nekako prejednostavno prelazi preko pitanja autentičnosti Izjave, »prepuštajući to pitanje stručnjacima« (Biskupovi osvrti: Biskup Čule i pročelnik odjela za bogoštovlje Glavaš, Službeni vjesnik, br. 3/2009., str. 280.), ne ulazeći u okolnosti u kojima je Izjava nastala. Nedvojbeno je da ju je Glavaš napisao u stanju teške tjelesne i psihičke torture, svjestan da je njegov život na kraju i da nepriznavanje onoga što mu se stavlja na teret može prouzročiti nove teške torture prije konačnoga smaknuća. I ne odnosi se ta konstatacija toliko na Izjavu koliko na Zapisnik sastavljen tri dana nakon nastanka Izjave.

U tom zapisniku ima toliko nelogičnosti i nategnutosti da je nedvojbeno da je Glavaš bio prisiljen potpisati ono što nikada nije rekao, ono što su njegovi »islednici« željeli da on kaže i potpiše. To se, dakako, ne odnosi na čitavi Zapisnik, nego na one dijelove koje su isljednici naknadno umetnuli u Glavaševu izjavu i uklopili u cjelovit tekst. O tome ću kasnije nastojati donijeti nekoliko konkretnih dijelova teksta Zapisnika koji bi trebali potvrditi tu moju tvrdnju. K tome, ni Izjava od 10. lipnja ni Zapisnik od 13. lipnja ne nose na sebi Glavašev potpis pa je jasno da je riječ o prijepisima i jednoga i drugoga dokumenta.

Budući da zasada nemamo na raspolaganju ni jedan ni drugi dokument u izvorniku, nego samo u prijepisu, ne možemo tvrditi čak ni to da ih je Glavaš ikada uopće potpisao. A ako i jest, što je vjerojatno, onda je još upitnije jesu li to stvarno njegove autentične misli (osobito u Zapisniku) ili je bio prisiljen potpisati ono što su od njega tražili isljednici. Ja sam, pogotovo vezano za Zapisnik, u potpunosti uvjeren da je riječ o ovoj drugoj mogućnosti.

Mogao bih se mirne duše složiti s biskupovim mišljenjem da se njemu čini »da je onaj dio (Izjave) u kojem dr. Glavaš govori o svome povlačenju, zajedno s hrvatskom Vladom, u Austriju, doista vjerodostojan« (SV, br. 3/2009., str. 281.). Po svemu sudeći, Izjavu je pisao sam Glavaš pa u njoj nema kasnijih interpolacija njegovih isljednika pa ne bi trebalo sumnjati u to da je i on sam došao do Austrije iz koje je bio vraćen partizanima. On, naime, toliko uvjerljivo piše o tome povlačenju, s tolikim detaljima (Glavaševa mapa u HDA: str. 5. – 6.; u biskupovu tekstu str. 281. – 282.), da ne treba dvojiti da je i sam u tome sudjelovao. To, pak, nipošto ne niječe pričanje njegova rođaka, sada već davno pokojnoga isusovca p. Glavaša (objavljeno u HF, br. 5, str. 556.), da je susretao fra Radoslava u pritvoru u Zagrebu te mu savjetovao da bježi na što je ovaj tvrdoglavo odgovarao: »Ne ću bježati, nisam kriv!« To se, dakako, odnosi na razdoblje nakon povratka s austrijske granice do koje je, sve su prilike, dospio i sam fra Radoslav dr. Glavaš.

Ostaje nejasno zašto je Ruža Bajurin bila uvjerena da Glavaš nije bježao pred partizanima nego da je čitavo vrijeme ostao kao i zašto se do sada redovito pojavljivalo takvo mišljenje. Možemo samo pretpostaviti da u tolikoj zbrci nije imala uvida u Glavaševo kretanje, a ni saznanja da on nije ostao u Zagrebu nego se i sam zaputio prema austrijskoj granici. U svakom slučaju, osobno sam sklon povjerovati u to da Glavaš nije dočekao partizane u Zagrebu nego im je zajedno s mnoštvom bio izručen na austrijskoj granici i onda vraćen u Zagreb na suđenje pred partizanskim sudom. To, pak, ništa ne govori ni o njegovoj krivnji ili nevinosti, a ni o njegovoj (ne)prikladnosti za uzdizanje na čast oltara kako to zaključuje i sam biskup Perić: »Eventualni bijeg fra Radoslava Glavaša pod okrilje saveznika nije nikakav dokaz ni da je kriv ni da nije kriv. Pa ni s moralne strane: bilo je nevinih koji su bježali, i krivaca koji su ostali. Pogotovo kad je u pitanju krivnja u očima bezbožnih i besavjesnih komunističkih partizana!« (SV, br. 1/2009., str. 89.; isto u SV, br. 3/2009., str. 280.)

Drugo je pitanje Glavašev odnos prema biskupu Čuli pa i prema apostolskom vizitatoru pri Hrvatskom episkopatu R. Marconeu. U navedenoj Izjavi Glavaš piše da je, nakon što je Vlada NDH odbila »primiti na znanje« imenovanje novih biskupa Petra Čule u Mostaru i Janka Šimraka u Križevcima, upravo on bio pozvan u nadbiskupski dvor u Zagrebu gdje su mu nadbiskup Stepinac i vizitator Marcone priopćili da je »izopćen iz Katoličke crkve«, smatrajući njega odgovornim za takav postupak Vlade. Na to Glavaš piše: »To dakako nije stajalo, jer nisam bio kompetentan.« Takvo bi Glavaševo tumačenje valjalo konačno uzeti kao ispravno jer je on očito osjećao da nema udjela u toj odluci Vlade NDH pa da za to ne može ni snositi posljedice.

U nastavku Glavaš dodaje da mu je kasnije Marcone poručivao da dođe k njemu, ali je Glavaš »ostao uporno kod svoga stanovišta da nema(m) kod njega što tražiti ni moliti« (Glavaševa mapa u HDA, str. 6.; biskupov tekst, SV, br. 3/2009., str. 281.). Iz te rečenice biskup Perić izvodi dalekosežne zaključke. Tako kaže da bi danas, da je Glavaš nakon raspisa ministarstva protiv nepriznavanja imenovanja dvojice novih biskupa dao neopozivu ostavku na svoj visoki položaj, to »bila jedna od važnih točaka u današnjem istraživanju njegova lika i djela u postupku “Fra Leo Petrović i 65 subraće”.«

Zaključuje: »Zašto je fra Radoslav Glavaš uporno odbijao susresti se s benediktinskim opatom, predstavnikom Svete Stolice pri Hrvatskom episkopatu, i kod kojega – kako piše – nije imao što “tražiti ni moliti”, pa i nakon Marconeovih poruka preko Stepinčeva tajnika, ostat će Glavaševa tajna. Tajna koja će se morati nekako otkriti i rastumačiti prije nego se formalno “zatraži i zamoli” od te iste Svete Stolice da ga uzme u postupak za beatifikaciju!« (SV, br. 3/2009., str. 282.) Meni ove riječi zvuče odveć kruto jer ne mislim da bi negativan odnos jedne osobe prema drugoj, pa makar ta druga bila i apostolski vizitator, trebao i smio biti ključan u nečijem postupku beatifikacije. Naime, sama činjenica da je netko apostolski vizitator još uvijek ne govori da je on svet i da mu u svemu treba povlađivati i s njime se slagati tim više što ovdje nema nikakve naznake da bi Glavaš odbijao ili prezirao štogod u nauku Katoličke crkve pa čak niti u disciplini Crkve.

Jednostavno se nije osobno slagao s Marconeom držeći da je nepravedno izvrgnut izopćenju pa stoga nije imao ni želje s njim se viđati. Držim da je prejaka biskupova formulacija da bi Glavaševo izbjegavanje Marconea moglo biti velikom zaprjekom u postupku njegove beatifikacije. Jer, po svemu sudeći, razlozi za to »izbjegavanje« bili su političke, a ne crkvene naravi. O tome će biti riječi u tekstu koji slijedi.

Možda, naime, o tome možemo više saznati iz Zapisnika od 13. lipnja. Kako sam već spomenuo, očito je da u tom zapisniku ima naknadnih interpolacija pa vjerojatno nikada ne će biti jasno što je tu Glavaševo, a što su mu podmetnuli i prisilili ga da potpiše. U svakom slučaju, nedvojbeno je da je Glavaševa odbojnost prema Marconeu bila motivirana političkim razlozima, točnije Glavaševim uvjerenjem da je i sam Marcone, inače rodom Talijan, makar u službi Svete Stolice, u najvećoj mjeri podržavao talijansku državnu politiku koja je, sve dok Italija 1943. nije kapitulirala, izravno radila protiv hrvatskih državnih interesa.

Tako Glavaš odgovara u Zapisniku: »Uvijek sam zazirao od rimskih političara, vatikanskih i kvirinalskih, pa i u slučaju Dr. Marconea. K njemu iz principa nisam htio ići niti se kod njega pojaviti.« Nakon što ga je Marcone izopćio zbog gore spomenutih biskupskih imenovanja (»što nisam primio na znanje, poričući mu kompetenciju, budući sam ja redovnik«), više se s njime nije nikada susreo. »Zvao me, ali nisam htio iz više razloga, a najdublji je razlog moja instinktivna odbojnost prema rimskoj politici na Balkanu, koja je imala kobnih posljedica za narod.« O tome je Glavaš već pisao u svojoj doktorskoj disertaciji u kojoj je obradio svećenika Jakšu Čedomila, poznata borca protiv talijanaša u Dalmaciji.

Marconeov tajnik Giuseppe Massucci i sam Marcone bili su »kopča izmedju talijanske soldateske i Vatikana na ovome dijelu Balkana i taj konkubinat imao je teške i neželjene posljedice za čitav naš narod.« (Glavaševa mapa u HDA: str. 23.) Iako sam uvjeren da ova posljednja rečenica nije izvorno Glavaševa nego njegovih isljednika, ipak je nedvojbeno da on s Marconeom nije želio bliskije kontakte zbog političkih, a nikako ne zbog vjerskih stvari ili crkvenih normi. Možda je to »tajna« o kojoj govori biskup Perić? Dakako, upitna je Glavaševa tvrdnja da on kao redovnik nije spadao pod »kompetenciju« apostolskog vizitatora jer je Marcone ipak bio predstavnik Svete Stolice. K tome, Glavaš pretpostavlja osobne animozitete svojoj političkoj funkciji i pokazuje da nije bio rođen za političara.

II.
U nastavku bih želio reći nešto više o samim dokumentima koje sam gore nabrojio, a osobito o Zapisniku od 13. VI. 1945 godine. Taj je dokument, koji ima podnaslov Pismena izjava Dr. Radoslava Glavaša, od iznimne važnosti jer se upravo njime javni tužitelj Jakov Blažević poslužio kao krunskim dokazom na suđenju zagrebačkom nadbiskupu Alojziju Stepincu 1946., o čemu je pisao i u svojoj knjizi Tražio sam crvenu nit (Zagreb, 1976., str. 127.; usp. HF, br. 4/2008., str. 230. –231.).

U Zapisniku Glavaš odgovara na osam pitanja: 1) tko je dolazio k njemu u Ministarstvo i s kakvim razlozima; 2) kakvi su bili njegovi odnosi s fra Dionizijem Juričevim i fra Justinom Medićem koji su radili u vjerskom odjelu Ponove koja je bila nadležna za »prekrštavanje« i imovinu Srpske pravoslavne crkve; 3) kakve su bile njegove veze s Ivom Bogdanom; 4) što je razgovarao s dr. Milom Budakom vezano za »prekrštavanje Srba«; 5) iscrpan pregled rada dr. Marconea, »papinog legata u NDH«; 6) kako je došlo do zasjedanja biskupske konferencije u Zagrebu u ožujku 1945.; 7) što zna o nastojanju dr. Šimraka, križevačkoga grkokatoličkog biskupa, oko prevođenja Srba u Grkokatoličku crkvu; 8) kakvi su bili odnosi višega katoličkog klera prema vlastima NDH i poglavniku.

Glavašev odgovor na prvo pitanje može se svesti na to da je k njemu u ministarstvo dolazilo mnoštvo ljudi s raznim problemima, osobito vezano za »službene potrebe svoje vjere ili osobe«, kao i oni s kojima ga je vezala ljubav prema književnosti. Zanimljiviji je odgovor na drugo pitanje. U Ponovi je bio vjerski odjel čije djelatnike, također franjevce, Glavaš ne ocjenjuje visokom ocjenom: Dionizije Juričev, pripadnik dalmatinske Franjevačke provincije sv. Jeronima, te Justin Medić, pripadnik Hercegovačke franjevačke provincije koji je u kolovozu 1941. samovoljno otišao u Zagreb zbog čega je bio isključen iz Provincije te 20. listopada 1942. sekulariziran i postao član Đakovačke biskupije.

Oni su u Ponovi bili zaduženi za vjerske prijelaze, osobito s pravoslavlja na katoličanstvo. Ponekad su posjećivali Glavaša, ali on nikada nije stupio nogom u njihov ured. Za Juričeva kaže da je »čovjek vjetrogonjast, neozbiljan i do srži odan Paveliću, dok je Medić obični mediokritet, komu sam u srednjoj školi morao pisati zadaće«. S njima nije imao što puno raspravljati jer nisu bili dorasli, »to su bili ljudi zanosa i odanosti, jer su bili ustaše-emigranti, ali do kraja nesposobni ljudi, pa je jamačno i njihova nesposobnost doprinijela ukidanju vjerskog odsjeka početkom 1943. g.«

Juričev je smrtno stradao 16. rujna 1943. kod mjesta Butiga, između Sinja i Splita, u 28. godini života u partizanskom napadu na postrojbe hrvatske vojske koja je, nakon kapitulaciji Italije, putovala da bi preuzela vlast u Splitu (J. Sopta, Znali su zašto umiru; Stradanja franjevaca Provincije sv. Jeronima u Drugom svjetskom ratu, Zadar, 1999., str. 11. – 14.; A. Baković, Hrvatski martirologij XX. stoljeća, Zagreb, 2007., str. 296.). Medić je preživio rat i poraće, a prema nekim vijestima nakon rata je živio u Nizozemskoj gdje je i umro kao svećenik.

Što se tiče imovine Srpske pravoslavne crkve ni oni u vjerskom odsjeku nisu imali veze s time, nego je u Ponovi postojao i odsjek za imovinu iseljenih osoba ili osoba koje su napustile teritorij NDH. Glavaš se, pak, u tadašnjem ministarstvu zauzimao da i pravoslavna crkva mora imati imovinu kako bi mogla funkcionirati pa je u nekim slučajevima i isposlovao da se Crkvi vrate oduzeta imanja.

O svome odnosu s Ivom Bogdanom, šefom promidžbe NDH, kaže da su se poznavali površno, a s njim se pred kraj rata susreo dvaput i to oba puta službeno, vezano za sazivanje biskupske konferencije o čemu će biti više govora u 6. točki. S Milom Budakom bio je blizak, što je poznato iz brojnih drugih izvora, ali naglašava da se s njime nije slagao u jednome: Glavaš je u razgovoru s Budakom o Srbima rekao da »pravoslavnu crkvu treba u Hrvatskoj priznati i dopustiti joj djelovanje«, dok je Budak smatrao »da Srbe treba ukloniti iz NDH«, tako da on nije bio ni za »prekrštavanje« Srba, nego za njihovo »istrebljenje«.

U 5. točki Glavaš govori o Marconeu o čemu je već bilo govora. Ovdje je nemoguće oteti se dojmu da je drugi dio Glavaševa odgovora u stvarnosti naknadni dodatak koji su ubacili njegovi isljednici i prisilili ga da i to potpiše (ako je uistinu ikada išta potpisao!). Od one gore već navedene rečenice o sprezi »talijanske soldateske i Vatikana« pa sve do kraja te točke tekst je pisan po narudžbi i malo je vjerojatno da bi to moglo biti Glavaševo mišljenje. Tako se u tekstu govori da je Marcone istodobno bio »papin delegat u NDH« i »šef talijanskih svećenika na Balkanu, a poznato je, da vojni svećenici talijanski nisu bili ništa drugo nego uhode Vatikana na Balkanu. (…) Jedinstvena je činjenica u povijesti diplomacije, da jedan papin delegat bude u isto vrijeme šef vojnih svećenika u ovoj zemlji, koja je okupirana od talijanske vojske.«

Nastavlja da »nam je pretila« opasnost »od ujedinjenih snaga rimskoga političkog katolicizma i službene talijanske imperijalne politike«. Cilj je bio proširiti na čitavi Balkan ono što se već zbilo u Istri, a to je »uska suradnja rimske crkve i talijanske države oko potiskivanja slovenskog elementa na Balkanu«. Nakon kapitulacije Italije Marcone mijenja ploču te počinje podržavati NDH, a u zadnje je vrijeme neobično toplo govorio o Paveliću te bio njegov čest gost dok su se stalno pronosili glasovi da će »Vatikan sigurno uspjeti spasiti NDH kod saveznika u slučaju propasti Njemačke«. Marcone je slao »povoljne izvještaje o NDH u Vatikan«. Moglo se zaključiti da mu je »bilo mnogo stalo do očuvanja NDH« što znači da je i vatikanska politika pod svaku cijenu željela očuvati NDH.

Na kraju, Glavaš je čuo da je Vatikan dao Marconeu instrukcije da »postupak oko prelaza – makar taj prijelaz bio iz straha i pod prisilom – treba pojednostaviti, da prijelaz bude što brži«. Uistinu je teško ne uvidjeti da je većina ovih teza zapravo komunistička promidžba protiv Vatikana i Crkve, kao i Marconea koji se još uvijek nalazio u Zagrebu. Ako se ima na umu da su partizani smatrali Nezavisnu Državu Hrvatsku zločinačkom tvorevinom, onda je, dakako, zločin (Vatikana) i podržavati takvu tvorevinu, a velika je odgovornost i samoga apostolskog vizitatora. Na prvi se pogled vide neke nelogičnosti, primjerice da je Marcone bio »šef talijanskih vojničkih svećenika na Balkanu«, što je potpuno nemoguće niti to može biti Glavaševa izjava, kao i to što ga se stalno naziva »papinim delegatom u NDH« što on nikada nije bio, već samo apostolski vizitator pri Hrvatskom episkopatu, a pogotovu da bi Vatikan odobrio »pojednostavljenje« ili ubrzanje vjerskih prijelaza kad je sam Glavaš opširno govorio o izričitom otporu Crkve takvoj praksi (usp. Glavaševu Izjavu, str. 6. – 7.).

Upravo u ovom drugom dijelu odgovora na 5. točku toliko se puta ponavlja da je Glavaš »čuo« ovo ili ono, da se o nečemu »pričalo«, da on »pretpostavlja«, da nikad nije bio u posjedu dokumenata o kojima govori i tome slično. Upadljivi su i srbizmi koje Glavaš kao izvrstan znalac hrvatskoga jezika nikada ne bi izgovorio ili zapisao, primjerice opasnost koja je »pretila«, ono što se »dešavalo« u Istri, »potiskivanje slovenskog (umjesto slavenskog, m. o.) elementa«, »slovenačke« snage (umjesto slovenske, m. o.), kao i neki drugi stilski postupci.

Osobito je važna 6. točka Zapisnika u kojoj Glavaš pojašnjava kako je došlo do održavanja biskupske konferencije u Zagrebu 24. ožujka 1945. Pišući Glavašev životopis, kada još nisam imao u ruci taj zapisnik, izrazio sam dvojbu nije li njegova izjava, ili »barem dijelovi te izjave sa saslušanja pred komunističkim istražiteljima neposredno po okončanju rata, bila iznuđena prisilom.« (HF, br. 4/2008., str. 231. – 232.) Sada sam, pak, u to potpuno uvjeren: nešto od toga je istina, naime, da je Vladi NDH bilo stalo da episkopat i drugi »vjerski pre[d]stavnici dadu izjave u korist NDH«, ali je posve nemoguće da bi Glavaš izjavio da je »stvarno poslanica preuzela političke sugestije Ive Bogdana i naravno garnirala to drugim mislima sakralnog karaktera, da poslanica ne ispadne kao politički pamflet«.

O poslanici kao o pamfletu mogao je govoriti samo partizanski isljednik, a nikako ne i Glavaš, koji je bio višegodišnji visoki službenik u Vladi NDH. Sve ono što je zabilježeno u 6. točki tako sliči partizanskim krivotvorinama i njihovoj propagandi da je nemoguće oteti se dojmu da su oni fakti koje je Glavaš znao i zabilježio o biskupskoj konferenciji bili tako preformulirani da bi se u pogodnom trenutku mogli koristiti protiv »velikih igrača« kao što se to onda u stvarnosti dogodilo na suđenju nadbiskupu Stepincu. I sami je ministar pravosuđa Canki pred partizanskom ispitnom komisijom izjavio da je »konferencija sazvana na želju, na inicijativu nadbiskupa« (HF, br. 4/2008., str. 232.), a ne poglavnika, i to radi dušobrižničkih i općenacionalnih razloga, a nipošto ne radi bezuvjetnog očuvanja NDH, što je javni tužitelj Jakov Blažević ustrajno i bezuspješno želio podmetnuti Stepincu.

Na pitanje o biskupu Janku Šimraku Glavaš je izjavio da je Šimrak nastojao da što više pravoslavnih, koji su se odlučili na prijelaz u drugu Crkvu, prijeđe upravo u grkokatoličku crkvenu zajednicu jer je njima to, zbog obreda, bilo najlakše prihvatiti. Koliko je sve stvarno Glavaševa, a koliko isljednikova formulacija, teško je reći. U posljednjem, pak, odgovoru opet je nedvojbeno da je dio rečenica zapisao isljednik pa potkučio Glavašu na potpis. Evo primjera tipične partizanske propagande: »Općenito se može reći, da su odnosi izmedju višeg katoličkog svećenstva i vlade bili nadasve srdačni, jer se počelo računati u vladi s podporom katoličke crkve kad bude trebalo čuvati NDH od propasti. Jedino su zagrebački Kaptol i njegovi kanonici bili trajno rezervirani, jer su se bojali da će im država oduzeti imanje. Stoga oni nikada nisu bili skloni NDH, ali ne iz kakvih objektivnih i narodnih razloga, nego iz straha za svoja dobra.«

Baš bi bilo zanimljivo znati kako su to ustaše isplanirale da im biskupi spase državu od propasti?! A ovo o »narodnim razlozima« tako neumoljivo podsjeća na partizane kojima je sve bilo »narodno« pa čak i oni sami »narodno-oslobodilačka« vojska. O Stepincu Glavaš, ili njegov isljednik, bilježi da zna »toliko, da je često bio kod poglavnika« iako je svakomu jasno da su odnosi između Stepinca i Pavelića bili sve prije nego dobri. Dapače, na rubu incidenta. Nemoguće zvuči i rečenica: »Svi su biskupi ipak uživali povjerenje, pa im je svima podjeljeno najviše odlikovanje.« Neki svakako jesu, ali sigurno nisu svi.

III.
Kratko ću se osvrnuti i na druge spise vezane za Glavaša, a čuvaju se u spomenutoj mapi. U Izjavi danoj 10. lipnja 1945. Glavaš, osim o onim temama koje je već u izvadcima donio biskup Perić, progovara i o još nekim zanimljivim temama. Najprije govori da je u Zagreb stigao već 16. travnja 1941. sa željom da položi doktorski ispit. Kako mu se jedan profesor u međuvremenu razbolio, a drugi bio odveden u logor, to se polaganje moralo odgoditi za godinu dana. U međuvremenu je od Budaka tražio namještenje da bi mogao živjeti i ujedno pomagati svojima koji su u Hercegovini ostali bez hranitelja.

U svibnju 1941. imenovan je predstojnikom bogoštovnog odjela, ali nije imao sreće s plaćom koju je počeo dobivati tek u prosincu. On je čitavo vrijeme zapravo bio vršitelj dužnosti pročelnika na čelu četiriju odsjeka – katoličkog, pravoslavnog, islamskog i protestantskog – iako je stalno molio da ga se stavi samo za šefa katoličkog odsjeka. Dvaput je Vlada imenovala stvarne pročelnike, ali je prvi već za nekoliko dana otišao na drugu dužnost, a drugi nikada nije ni nastupio. Za vrijeme Glavaševa službovanja bilo je i većih nesuglasica, osobito kad je u pitanju bio ustav islamske zajednice kao i ustroj Hrvatske pravoslavne crkve. Uz taj posao Glavaš se trajno bavio i književnim radom, a najveći je broj znanstvenih članaka objavio u Hrvatskoj reviji. Izrijekom navodi da nikada nije »bio upisan ni u jednu organizaciju ustaškog pokreta« pa tako nije bio ni »organizirani ustaša«.

U 2. točki Glavaš piše o »pokrštavanju Srba u Hrvatskoj«, točnije, o prijelazima u druge vjerske zajednice. To se zbivalo 1941. i 1942., u početku ponekad i masovno, a kasnije samo u pojedinačnim slučajevima. Za prijelaze je bilo zaduženo Državno ravnateljstvo za ponovu koje je imalo svoj vjerski odsjek koji se redovito nazivao samo Ponova. »Ova ustanova je organizirala prelaze, a prethodno je pronalazila propovjednike i župnike, koji su narod u vjeri poučavali i nakon toga primali u katoličku crkvu.« U sve se međutim umiješala i Crkva pa su biskupi izdali »okružnicu župnicima, gdje je rečeno, da jedino crkva može propisivati način vjerskog prelaza i primati vjernike, a ne nikakva drž[avna] ustanova. Država je naime forsirala prelaze u masama, a crkva je stala na stanovnište, da se prelazi ne mogu vršiti bez prethodne vjerske obuke. Istini za volju treba reći, da je episkopat bio protiv nasilnih prelaza, ali je opet medju raznim vjerama nastalo takmičenje u pogledu primanja pravoslavaca.«

To se osobito odnosilo na muslimane u Krajini koji su tražili da pravoslavni prijeđu na islam. Najviše je pak pravoslavaca zbog državnog pritiska prelazilo u grkokatolike, a dobar dio i u rimokatolike. Glavaš navodi da i među samim ustašama nije bilo jedinstvena stava što učiniti s pravoslavnim Srbima. Najradikalniji, na čelu s Eugenom Kvaternikom, uopće nisu priznavali nikakve prijelaze, nego su najviše progonili upravo one koji su prešli na drugu vjeru. Tamo gdje njih nije bilo, ili nisu imali prevlast, postojala je umjerenija struja koja je nastojala zaštititi pravoslavno stanovništvo. »Stoga su nerijetko i neki državni službenici, da spase Srbe od pokolja savjetovali odnosno potpomagali njihove prelaze.(…) Oni su savjetovali prijelaz samo zato što su bili nemoćni pred nekim ustaškim rasovima koji su nemilosrdno trebili pravoslavce.« Govori on i o rušenju pravoslavnih crkava za što je postojao poseban ured na čelu kojega je stajao dr. Dragan Dujmović.

Konačno, u 3. točki Glavaš razjašnjava kako je riješeno vjersko pitanje u cjelini u NDH. Kaže da je bilo puno improvizacija vezano za sve priznate vjerske zajednice, a da su se konačna rješenja redovito odgađala za vrijeme nakon svršetka rata. Pravoslavci u početku nisu imali prava, čak su bili i progonjeni. Kad se vidjelo da to ne vodi ničemu, 1942. osnovana je Hrvatska pravoslavna crkva »koja je onda stajala na ravnoj nozi s ostalim religijama ukoliko je narod pristupio toj crkvi«. Hrvatska pravoslavna crkva u početku nije bila dobro gledana, ali je kasnije stanje postajalo sve bolje dok su i muslimani i protestanti (uglavnom njemačka manjina) imali iznimno dobar položaj u državi.
Čini se da bi u ovome iskazu moglo biti puno više izvornih Glavaševih misli nego u Zapisniku koji je učinjen tri dana kasnije.

IV.
U istoj mapi nalazi se i prijepis teksta Ustaška borba na Širokom Brijegu koji je objavljen 4. lipnja 1941. u Hrvatskom narodu. Budući da sam se već osvrnuo na taj tekst (HF, br. 4/2008., str. 221. – 223.), ovdje ne ću posebno o njemu govoriti.

Osobito je zanimljiv Glavašev tekst Talijanska bilanca i Hrvati, objavljen 10. listopada 1943. u Spremnosti. Prijepis teksta načinila je Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača i to tek 19. prosinca 1945. pa je teško zaključiti u koju svrhu jer je Glavaš već pola godine bio pod zemljom. Svakako, tekst je mogao poslužiti i u partizanske svrhe jer su se i oni borili protiv »imperijalizma« i stranih velesila. U tekstu se Glavaš veoma kritički osvrće na stoljetna nastojanja s talijanske obale da se osvoji i trajno prisvoji i hrvatska obala. Tako se dogodilo i 1941. iako su Talijani bili formalni saveznici Hrvatima.

»Život hrvatske države bio je zagorčen od Talijana u prvim časovima postojanja nametanjem ugovora o granicama, koje su hrvatskom narodu oduzele pravo i mogućnost na normalan državni život. Talijani su govorili punim ustima o dobrim željama prema hrvatskoj državi, dok su joj s druge strane oduzimali temeljne preduvjete za život i razvitak. (…) Talijani nisu imali častne namjere ni prema hrvatskom narodu ni prema načelima, na temeljima kojih je hrvatski narod postigao obnovu svoje države. Talijani su prisvojili hrvatske krajeve s namjerom, da narod unište i u preostalom državnom dielu. (…) Dok su govorili, da se bore na strani Hrvata, na drugoj strani talijanska vojska u okupiranoj jadranskoj zoni uništavala je hrvatski živalj pomoću srbskih četnika i partizana na način, koji se može nazvati više nego sramotnim.«

Nadalje, Glavaš navodi i da je držanje talijanskih vojnih svećenika bilo sramotno jer su »ti svećenici mirno gledali ubijanje Hrvata«, kao i rušenje i obeščašćivanje crkava. Potom se vraća u povijest navodeći da je Italija jedna od zadnjih ujedinjenih europskih država, a da je u njezinoj političkoj misli trajno nazočan makijavelizam, spletkarenje, neiskrenost, sitničavost. Hvali njihovu kulturu, ali ne i politiku: »Talijanska državna politika bacila je loše svjetlo na čitav talijanski narod, njegovu duhovnu baštinu i onemogućila imperij.« Jedino je zaboravio navesti i njihov sveprisutni kukavičluk!

Konačno valja ukratko predstaviti i Glavaševu Promemoriju o Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi u kojoj on naglašava da su sve pravoslavne crkve nacionalne pa da je sasvim logičan potez bio osnutak i Hrvatske pravoslavne crkve kao što je to inače uobičajeno u Europi. Potom sažeto iznosi prikaz rješenja pravoslavnog pitanja na našim prostorima: od osnutka Karlovačke mitropolije krajem 17. stoljeća preko drugih austrijskih uredskih akata vezanih za pravoslavne na području Austrije kao i uređenja pravoslavnog pitanja nakon okupacije Bosne i Hercegovine do rješenja na području Mletačke Republike u Dalmaciji. Konačno, govori i o aktualnoj situaciji na području Nezavisne Države Hrvatske. Budući da sam i o tome već pisao (HF, br. 4/2008., str. 225. – 226.), nema potrebe opet praviti šira pojašnjenja.

***

U nadi da će i ovi spisi pomoći u rasvjetljavanju veoma zapetljane i krajnje neuobičajene uloge fra Radoslava dr. Glavaša za vrijeme Drugoga svjetskog rata, predajem ih javnosti. Treba se nadati da će se ta građa i ubuduće povećavati i pružati nam spoznaje o njemu i teškim vremenima u kojima je živio i djelovao. Sve valja staviti na stol pa odmjeriti. Najgore je skrivati istinu bez obzira kakva ona bila. Uvjeren sam da je Glavaš sve što je radio, radio jedino iz najdubljeg uvjerenja da radi kvalitetno i na korist svoje Crkve i svoga naroda, što nipošto ne znači da su i rezultati uvijek bili tako pozitivni.

Piše fra Robert dr. Jolić/Misija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Lepa Bukva – U noći 4./5. lipnja 1945. ubijen je 21 svećenik, redovnik i bogoslov

Objavljeno

na

Objavio

Kao zastupnik u Hrvatskom Saboru, dr. Stjepan Bačić je 2004. iznio cijeli slučaj Državnom odvjetništvu i Mladenu Bajiću, koje nije provelo istragu. Jedanaest godina kasnije, DORH je ponovo odbio zahtjev Brune Esih za provođenjem istrage, no ovaj je put državni odvjetnik Dinko Cvitan ipak dao šturo izvješće.

Dana 22. listopada 2005. dogodio se Maclju najveći ukop u povijesti, ne samo u hrvatskom narodu, nego i u svjetskim razmjerima. Naime, do sada nije zabilježen prizor ukopa posmrtnih ostataka 1163 osoba (spremljenih u 398 limenih lijesova) na istome mjestu, istoga dana i u isto vrijeme. Nad grobnicom je postavljen veliki spomen-križ.

Svi javni mediji u Hrvatskoj namjerno su prešutjeli ili čak posve ignorirali ovaj maceljski svečani pokop poslijeratnih žrtava komunizma, a to dovoljno govori o ideologiji čiji se zadah još osjeća u hrvatskom javnom prostoru.

Lepa Bukva je mjesto i lokacija na gori Macelj. Na tom mjestu su u noći 4./5. lipnja 1945. ubijeni 21 svećenik, redovnik i bogoslov. Oni su dovedeni iz zarobljeničkog logora u Krapini, a te noći ubijeno je bez suda na toj lokaciji još 60 zarobljenika.

Kao zastupnik u Hrvatskom Saboru, dr. Stjepan Bačić je 2004. iznio cijeli slučaj Državnom odvjetništvu, koje je odbilo provesti istragu. Jedanaest godina kasnije, DORH je ponovo odbio zahtjev Brune Esih za provođenjem istrage, no ovaj je put državni odvjetnik Dinko Cvitan dao šturo izvješće

Gostujući svojevremeno u Bujici na Z1 televiziji, predsjednik Udruge „Macelj 1945.“ dr. Stjepan Bačić (umro 2018. godine), inače bivši saborski zastupnik HDZ-a, kritički je progovorio o neprocesuiranju komunističkih poslijeratnih zločina Titovih partizana: “Kada sam bio zastupnik 2004. godine, u Saboru sam tadašnjem Glavnom državnom odvjetniku Mladenu Bajiću postavio pitanje zašto se ne procesuiraju zločini za koje imamo dokaze i svjedoke.

MUP je tada imao evidentiranih preko 900 lokacija sa hrvatskim žrtvama. Bajić mi je samo odgovorio da je sve ‘u postupku’.”

Godine 1991. pri Saboru Republike Hrvatske je utemeljena saborska Komisija za istraživanje žrtava Drugog svjetskog rata i poraća. Ova komisija je 1992. otvorila u maceljskoj šumi 23 jame iz kojih je ekshumirano 1163 žrtava zločina.

Više od 130 jama u kojima leže ubijeni Hrvati, žrtve partizanskih zločina, još uvijek nije istraženo.

O tom poslijeratnom zločinu svjedoči i knjiga Damira Borovčaka „U spomen žrtvama Macelj 1945.“ (izdana 2015.) čije je dijelove prenio hkv.hr

“U jednoj su iskopanoj jami pronađena i dva kostura koja su pripadala djeci u dobi od 7 i 15 godina, bila su vezana žicom (vjerojatno su bili braća). To je dokaz da su te nevine ljude bez ikakve krivice i suđenja, kao i malu nedužnu djecu, hotimice pobili, kako bi se na taj način tome zločinu zauvijek zametnuo svaki trag.”

Svjedok Mladen Šafranko – Svećenike je ubio partizan Stjepan Hršak!

Svjedok Mladen Šafranko (partizanskog imena Marijan) govori o ubijanju svećenika: “… svećenike je metkom u potiljak ubio komandant vojne OZNA-e u Krapini, Stjepan Hršak, domaći čovjek, po zanimanju krojač, a po činu partizanski poručnik, rođen u Petrovskom kod Krapine 13. prosinca 1919., od oca Franje i majke Julijane.”

“Kada su došli do jame, prvo je ubio najstarijega među njima, dr. Josipa Gunčevića, koji je inače bio ravnatelj i vjeroučitelj Gimnazije u Slavonskom Brodu, star 50 godina, vrlo cijenjen među pučanstvom i učenicima kao uzoran svećenik i ravnatelj. Nakon njega počeo je po redu ubijati ostale pucajući im također u glavu.”

“Ukrcali su ih zajedno s pratiocima među kojima je bio Mladen Šafranko. On je imao zadatak da ih tijekom vožnje pojedinačno veže žicom koju je, po njegovu kazivanju, imao u kamionu već izrezanu i pripremljenu. Na moj upit zašto ih je vezao pojedinačno, odgovorio je da ih je na taj način kod jame lakše pojedinačno ubijati.”

“Po pričanju Šafranka, u kamionu su franjevcima skinuli habite, a kasnije su partizanska djeca iz Đurmanca nosila od njih sašivene kaputiće. Osim toga kamiona, još je jedan kamion sa 60 utovarenih hrvatskih časnika istodobno krenuo put Lepe Bukve. Istovarili su ih kod stare lugarske kuće Freudenreich u Lepoj Bukvi, a tamo ih je čekao komandant vojne OZNA-e Stjepan Hršak. Njega je u Lepu Bukvu motorom Zindapp dovezao vojni isljednik u Krapini Ivan Đurkin, koji se također priključio koloni.”

“Hrvatske časnike koji su po dvojica bili vezani, ubijali su njihovi pratioci šumarskim sjekiricama udarcima po sljepoočnicama, tako da su odmah mrtvi padali u jamu. U toj jami ubijen je i moj školski kolega Stjepan Barušić, kojega je u Krapini preslušavao Ivica Fizir.”

“Mladen Šafranko također nam je pričao o dobrovoljcima za pratnju i ubijanje zarobljenika kojih je bilo oko 60. Dobrovoljce su odabrali komandanti vojne i civilne OZNA-e Stjepan Hršak i Lepold Horvat”.

“U Maclju je najveće skupno stratište svećenstva u Republici Hrvatskoj. Stradali su svećenici i duhovni pripravnici iz 4 biskupije: Vrhbosanske, Đakovačke, Zagrebačke i Krčke, te iz dvije franjevačke provincije – Bosne Srebrne i Hercegovačke. To je u stvari zemljopisni prikaz egzodusa i stradanja naroda s prostora gdje su živjeli Hrvati.”

17 Macelj svecenici Tito

Photo: hkv.hr

“Putem prema jami ti su mučenici odbacivali krunice, medaljice i komadiće kordi da bi na taj način označili svoj posljednji put prije smaknuća…. Danas se kao relikvije pobijene braće čuvaju u franjevačkom samostanu u Krapini.”

Predsjednik države Stjepan Mesić posjećuje Stjepana Hršaka

“Dana 25. svibnja 2009. pripadnici Hrvatskog domoljubnog pokreta organizirali su prosvjed na Tuškancu 61 u Zagrebu, ispred vile bivšeg partizanskog komandanta Stjepana Hršaka, zbog ubojstava svećenika i bogoslova 1945. u Maceljskoj šumi.

Tadašnji predsjednik Stjepan Mesić posjetio je 17. srpnja 2009. Stjepana Hršaka, člana Saveza antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske (SABA RH), kako bi se iz prve ruke informirao o skupu koji su pred njegovom kućom u Zagrebu u svibnju organizirali članovi Hrvatskog domoljubnog pokreta, izvijestio je Ured predsjednika. Tada je Stjepan Hršak izvijestio predsjednika Mesića o prosvjednome skupu ispred svoje kuće, i pošto je dobio potporu SABA RH te mnogih građana, najavio je da će svoja prava i zaštitu potražiti na sudu ako i dalje bude izložen klevetama i prijetnjama.”

“Cijeli pravosudni i vladajući sustav organizirano je štitio partizanske ratne zločince i poslijeratne udbaške zločince, tako je i danas. Posjeta tadašnjeg predsjednika Stjepana Mesića Stjepanu Hršaku to potvrđuje i bila je jasna poruka da će se istraga obustaviti. Konačno, na savjest urednicima i izvjestiteljima svih hrvatskih medija prepuštamo da istraže zašto u 20 godina slobode nitko nikada u Republici Hrvatskoj nije osuđen ni za jedan komunistički zločin, čak ni moralno.”

Partizan i OZNA-aš Stjepan Hršak bio je umiješan i u prvo ubojstvo katoličkog svećenika u Hrvatskom Zagorju velečasnog Matije Žigrovića:

Monstruozno ubojstvo vlč. Matije Žigrovića

Ubijeni svećenici iz Hrvatskog Zagorja – Zagorje ih pamti:

18 Macelj Hrvatsko zagorje

Photo: hkv.hr

Da se u Hrvatskoj dogodila lustracija i da su ljudi koji su bili aktivni sudionici zločinačkog komunističkog sustava odstranjeni iz javnog života, mi bismo danas posve ležerno pričali o svim ovim temama. Zločinci bi bili procesuirani, a žrtve dostojanstveno pokopane. Međutim, to se nije dogodilo. U institucijama i dalje rade ljudi povezani s bivšim režimom i zato nema nikakvih rezultata.

Bez istine nikada nećemo biti slobodni ljudi.

Niti slobodan narod.

 

Izvor: narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari