Connect with us

Kultura

MEMENTO

Published

on

Još uvijek stojim pognute glave
Ispred bijelog mramornog križa
Okružen svijećama koje gore
I pitam se: Bože, kako im je bilo?

Koje su slike njihove zenice krile
I koje su riječi izgovarale usne,
Dok su odlazili na put bez povratka
Pognutih glava i zamagljenih pogleda?

Bože, kako im je bilo dok su čekali,
Dok su stajali u redu za gubilište
I slušali obijesni kikot krvnika
Što su se naslađivali njihovom mukom?

Jesu li ih jako pekle rane,
Jesu li bili gladni i umorni,
Je l’ im bilo hladno,
Bože, je l’ im bilo hladno?

I jesu li u toj studeni osjetili toplinu doma,
Vidjeli bjelinu Božićnih snjegova
I Tebe kako ležiš na slami
U crkvici staroj i trošnoj?

Jesu li ih pratile oči najmilijih,
Poljane djetinjstva, modra jezera,
Planinske vrleti i hladovine šuma,
Na tom putu u vječnost?

Znam da si ih pohodio Bože
U tim posljednjim trenucima.
I pozvao k sebi, u kuću Oca svojega,
Njih, pravednike i mučenike naše.

I jesu li Ti rekli što, kaži mi Bože!

Jesu li pitali za nas koji nismo bili s njima,
Za nas koji smo ih izdali kao Petar Tebe
I zanijekali pred krvnicima da ih znamo?

Jesu li pitali za nas, Bože svemogući?

Jesu li nam oprostili Bože,
Tu tešku i podlu izdaju,
To odricanje od njih i sebe,
Kao što si Ti oprostio Petru?

Zlatko Pinter/ Studeni 2018.

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement

Komentari