Pratite nas

Povijesnice

Memorandum SANU: Dok su neki hrvatski intelektualci šutjeli, reagirala je naša brojna politička emigracija

Objavljeno

na

Pojava memoranduma Srpske akademije nauka i umetnosti te dolazak Slobodana Miloševića na čelo Saveza komunista Srbije predstavljaju 1986., odnosno 1987. godine ulazak komunističke Jugoslavije u ubrzanu fazu njena raspada, u kombinaciji sa sve većim brdom poteškoća od ekonomskih nadalje.

Spomenuti dokument iznosio je viđenje novog uređenja Jugoslavije i redefiniciju položaja srpskog naroda u njoj. Naravno, prijedlog za promjenama nužno je u sebi sadržavao kritiku postojećeg stanja, pa je tako Srbija prikazana kao teritorijalno osakaćena cjelina s autonomnim pokrajinama Vojvodinom i Kosovom koja ne može na pravi način artikulirati svoje interese u sustavu koji je inauguriran Ustavom iz 1974. godine, a za koji je ustanovljeno da je Jugoslaviju pretvorio u konfederaciju.

Nadalje, Srbe izvan Srbije držalo se posebno ugroženima, nadasve na Kosovu i u Hrvatskoj. Jasno, službene su se vlasti negativno očitovale o dokumentu, no srbijansko će vodstvo uskoro prihvatiti memorandumske postavke i pokušati ih provesti u djelo. S druge pak strane, reakcija hrvatskog državno-partijskog vrha bila je mlaka, a hrvatski disidenti, intelektualci i književnici koje se označavalo “nacionalistima” nisu poduzeli nikakvu akciju koja bi bila odgovor na memorandum. Naime, jedan od glavnih uzroka tome bile su još uvijek snažne posljedice takozvane “hrvatske šutnje”, odnosno učinaka široke represije koja je zahvatila Hrvatsku nakon sloma hrvatskog reformnog pokreta, popularno poznatog pod nazivom hrvatsko proljeće, ugušenog krajem 1971. i početkom 1972. godine.

Ipak, kao što je to bilo s mnogobrojnim događajima u Hrvatskoj i Jugoslaviji, i o ovome dokumentu oglasila se brojna hrvatska politička emigracija. U to je vrijeme Hrvatsko narodno vijeće vjerojatno bila najveća i najagilnija organizacija u emigraciji, sastavljena od niza manjih organizacija i nezavisnih pojedinaca.

U Vjesniku HNV-a čelna osoba organizacije u osamdesetima i tada predsjednik Izvršnog odbora, Mate Meštrović (sin poznatog hrvatskog kipara Ivana Meštrovića) opisivao je otpor nekih slovenskih intelektualaca izljevima srbijanskog unitarizma, upozoravajući kako je u Hrvatskoj situacija drukčija. Važno je istaknuti da je Meštrović na otpor, suprotstavljanje, pozivao i hrvatske intelektualce u nemilosti režima, kao i pripadnike istog tog režima u Hrvatskoj ili pak Katoličku Crkvu! O ovoj je problematici pisao i Jakša Kušan, koji je obavljao razne funkcije u Vijeću, a bio je pokretač i glavni urednik londonske Nove Hrvatske, od polovice sedamdesetih vjerojatno najutjecajnijeg hrvatskog političkog časopisa u inozemstvu. Slično kao i Meštrović, upozorio je na nedostatak reakcija s hrvatske strane, pa je među ostalim i pomalo proročanski, anticipirajući važnost memorandumskih postavki za politiku Srbije u sljedećim godinama, napisao: “Zašto na memorandum Srpske Akademije nije odgovoreno smireno i znanstveno s nekog nerežimskog mjesta, prije nego što to postane biblija i izvor novih zabluda mnogih Srba?”

Taj je vakuum, barem donekle, odlučio popuniti HNV. Izdao je brošuru Hrvatsko stanovište o memorandumu Srpske akademije znanosti i umetnosti. Autori su se najprije ulovili u koštac s postavkama memoranduma koje su se odnosile na ustroj države i funkcioniranje ekonomije. Dok memorandum vidi uzroke krize u ograničenoj liberalizaciji i decentralizaciji, pisci brošure ističu da su korijeni krize upravo u suprotnome – u nedostatku ekonomskog liberalizma.

“Očito je da kritika decentralizacije upućuje na težnju učvršćivanja dirigirane ekonomije, temelja državnog unitarizma, iako se to otvoreno ne zastupa. Razlog je očit: vladajućoj srpskoj naciji ne želi se oduzeti materijalna i politička moć koju joj pruža dirigirana ekonomija”, ističe se.

Dok memorandum napada konfederativni oblik države i Ustav iz 1974. godine koji ga je inaugurirao, autori brošure uzvraćaju da se radilo tek o “nizu administrativnih propisa” te da Jugoslavija u stvarnosti zapravo nije konfederacija. U brošuri su izneseni i neki brojčani podaci kojima se dokazivala postavka da Jugoslavija nije konfederacija, naglašavajući da republike nisu samostalne u nizu važnih polja, kao što je zakonodavstvo, vanjska i unutrašnja politika, vojska i slično. Potom se podcrtava važnost koju za centralističku notu Jugoslavije ima komunizam kao sustav: “Nametnuti jednostranački sistem, unatoč kasnije stvorenim republičkim ograncima KPJ, predstavlja odlučni faktor unitarizma u očitoj protimbi s konceptom suverenosti konfederiranih republika”.

Sljedeći je dio teksta odgovora na memorandum bio rezerviran za pobijanje teze kako je Srbija u Jugoslaviji ekonomski diskriminirana, podređena te politički inferiorna. Stoga se podsjećalo kako je baš Beograd jugoslavensko središte u koje se slijevaju ogromna ulaganja, ondje se nalazi savezna uprava koju čine uglavnom Srbi, ondje se kontroliraju banke, izvozne tvrtke i devize. Sve su te tvrdnje potkrijepljene statističkim podacima, od kojih je najveći dio bio pušten u javnost od strane jugoslavenskih službenih institucija. Autori brošure pobijali su i teze memoranduma koje su se odnosile na tobožnju dominaciju Slovenaca i Hrvata u Komunističkoj partiji Jugoslavije od međuraća nadalje, što zaista nije bio težak zadatak, s obzirom na obilje provjerljivih protuargumenata.

Daleko opširnije odgovoreno je na memorandumsku tvrdnju kako Srbija nije bila protežirana u kraljevinskoj Jugoslaviji. Autori su opširno prenijeli niz podataka, uglavnom iz poznatog djela ekonomista Rudolfa Bićanića Ekonomska podloga hrvatskog pitanja iz 1938. godine. Iz te šume informacija bilo je više nego razvidno kako je Srbija imala dominantan položaj u novoj državi.

Kao što je već rečeno, memorandum je govorio o navodno teškom položaju Srba na Kosovu i u Hrvatskoj, pa je tako u njemu stajalo: “Izuzimajući period postojanja NDH, Srbi u Hrvatskoj nikada u prošlosti nisu bili toliko ugroženi koliko su danas”. Na to je odgovoreno ovako: “Utvrđene činjenice jasno govore o srpskoj vlasti u Hrvatskoj odrađenoj preko eksponenata velikosrpskog hegemonizma, o planskom naseljavanju Srba u hrvatske krajeve, sustavnom sprječavanju manifestacija hrvatskog narodnog osjećanja itd.” Objašnjeno je da su sve nacionalne manjine u određenoj mjeri podložne asimilaciji tako da to nije nikakva posebnost Srba u Hrvatskoj te da je kod svake nacije u Jugoslaviji izražen trend seljenja prema vlastitome nacionalnome centru.

U zaključnim zapažanjima o memorandumu u brošuri stoji: “Zato nas ove teze vode do jedinog mogućeg zaključka da ova prividno defenzivna taktika nije slučajna, da ima određeni cilj: istaknuti da stupanj dosadašnjeg dominantnog položaja Srbije ne zadovoljava težnje srpskog naroda, da ga Srbi osjećaju kao frustraciju svojih ‘istorijskih ciljeva’. U memorandumu egzistira teza kako “srpski narod nema državu kao što je imaju svi ostali narodi”, o čemu u brošuri piše: “Ovu tezu možemo shvatiti samo kao izraz težnje za ostvarenje ustavno zajamčenog hegemonističkog položaja Srbije u Jugoslaviji, izraženog u prvom redu unutar same Republike Srbije znatnim ograničenjem ili poništenjem autonomije pokrajina Kosovo i Vojvodina, a u drugim republikama ukidanjem postojeće ograničene administrativne samostalnosti, promjenom Ustava iz 1974. Ovakvu ‘srpsku državu’ mogu Srbi najlakše ostvariti unutar jugoslavenske državne zajednice, koju, od njezina osnutka do danas, zamišljaju kao proširenu Srbiju”.

U daljnjem tumačenju ove problematike kaže se kako su Hrvati i Slovenci “sazreli u spoznaji svojeg vlastitog, autentičnog narodnog identiteta, ugroženog i bez razvojne perspektive u državnoj tvorevini prve i druge Jugoslavije”. Potom se izriče i upozorenje: “Svako ustrajanje u suprotstavljanju volji ovih naroda postojećom politikom vlasti ili pooštrenjem u obliku jedne nove, otvorene diktature, može samo odgoditi ostvarenje ovih težnji – uz cijenu novih, pooštrenih sukoba i novih obostranih žrtava i stradanja – ali ih ne može više iskorijeniti iz svijesti i volje tih naroda niti može trajno održati manjinsku srpsku hegemoniju nad njima”. Uz to poziva se na dijalog sa Srbima i ostalim narodima u Jugoslaviji “koji danas s nama suživljuju, dijalog o mirnom susjedskom razgraničenju”.

Zaključna misao glasi ovako: “Memorandum SANU predstavlja upozorenje narodima Jugoslavije da znatni dio srpske inteligencije još uvijek uporno zastupa ideju Velike Srbije i želi je, pod svaku cijenu, ostvariti unutar jedne nove, centralističke Jugoslavije pod maskom ‘integralnog federalizma’. Nadamo se ipak da će nove srpske generacije shvatiti povijesnu dotrajalost i neostvarivost ove ideje jer jugoslavensku državnu zajednicu, u bilo kojem obliku, odbija danas većina nesrpskih naroda Jugoslavije, posebno hrvatski narod, samoodređenjem za svoju državnu nezavisnost”.

Wollfy Krašić/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Povijesnice

Na današnji dan 1991. – Građani Zagreba stali pred tenkove ‘JNA’ iz ‘Maršalke’ (VIDEO)

Objavljeno

na

Objavio

2. srpnja 1991. – Sukob kod Maršalke

Rat koji je zahvatio Hrvatsku prelio se 2. srpnja 1991. i na ulice grada Zagreba.

Pokreti oklopnih vozila u novozagrebačkoj vojarni „Maršal Tito“ bili su jasna najava da se, navodno u svrhu intervencije u Sloveniji, Jugoslavenska narodna armija sprema za izlazak tenkovima.

„Maršalka“ bila je jedna od najvećih vojarni u Hrvatskoj, ujedno regionalni centar 5. Vojnog Okruga i 10. Korpusa, te manjih potpornih jedinica, samim time i velika prijetnja Zagrebu. Vojarnu su okružili pripadnici 1. i 2. brigade Zbora narodne garde i policije, ali i velik broj stanovnika Novog Zagreba.

Most mladosti i Most slobode preventivno su minirani i postavljene su improvizirane zapreke; kamioni i cisterne. Tijekom prijepodneva kolona vozila i sedam tenkova krenuli su iz vojarne, više puta pokušavajući probiti blokadu. Muškarci i žene, stari i mladi zaustavljali su ih svim sredstvima; žene su stale pred vozila na koja se bacalo kamenje, ali i molotovljevi kokteli.

Vojska je pucala u zrak, u sukobu su poginula dva vojnika JNA i civil Raveno Čuvalo, a ranjeno je više osoba. Građani Zagreba time su osujetili namjere JNA čije su oklopne snage nezadovoljstvo iskalile kod Jastrebarskog gdje su, vozeći se prema Sloveniji, oštetile mnogo vozila lokalnog stanovništva.

U susjednoj državi poginuo je veći broj pripadnika JNA i slovenske Teritorijalne obrane, a načelnik Generalštaba, general pukovnik Blagoje Adžić, na Dnevniku TV Beograda proglasio je nastavak rata u Sloveniji. Ipak, rat u Sloveniji primicao se kraju, dok se u Hrvatskoj rasplamsavao.

Na svim područjima srpske pobune intenzivirani su sukobi, osobito u Banovini i istočnoj Slavoniji. Početkom srpnja u pokušaju smirivanja krizne situacije poginuo je i načelnik Policijske uprave Osijek Josip Reihl-Kir.

Pripadnik rezervnog sastava MUP-a otvorio je vatru na Reihl-Kirovo vozilo, pri čemu su još poginuli i osječki dužnosnici Goran Zobundžija te Milan Knežević, a teško je ranjen Mirko Tubić, predsjednik Mjesne zajednice Tenje. (HRT)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

1. srpnja 1992. Započela operaciju ‘Tigar’

Objavljeno

na

Objavio

Nakon niza uspješnih akcija na Južnom bojištu i Dubrovniku, provedenih tijekom svibnja i lipnja, Hrvatska vojska započela je 1. srpnja operaciju Tigar, koja je završena 13. srpnja 1992., piše hrt.hr

Glavni cilj bio je ovladati visovima iznad Dubrovnika, potisnuti okupatora na južni rub Popova polja te uspostaviti položaje za oslobađanje Konavala. Nositelji operacije bile su 1., 2. i 4. gardijska brigada. Najzahtjevniju zadaću imala je 3. bojna 4. brigade koja je više puta napadala Golubov kamen, golemi brdski masiv koji je agresoru omogućavao kontrolu jedine prometnice prema Dubrovniku.

U teškim borbama poginulo je 11 pripadnika 4. brigade. 1. brigada uspješno je oslobađala prostor od Slanog prema Popovu polju, unatoč tomu što je okupator pružio žilav otpor na svakoj koti, izvodeći protunapade. Tigrovi su uz gubitke ostvarili ciljeve pri čemu se kao vrstan zapovjednik istaknuo Damir Tomljanović Gavran.

Vrlo zahtjevnu zadaću, uz 10 poginulih pripadnika u teškim borbama, odradila je 2. brigada Gromovi, koja je zauzela važno uporište Ivanicu. Specijalna postrojba Glavnog stožera, bojna Zrinski, također je imala istaknutu ulogu u akcijama, a napredovanje gardijskih brigada pratile su i osiguravale pričuvne postrojbe. U operaciji Tigar prvi  su put djelovali MIG-ovi Hrvatskog ratnog zrakoplovstva.

Oklopništvo se posebno iskazalo, ponajviše u borbama za selo Uskoplje i Ivanicu. Unatoč teško prohodnom brdskom terenu zapovjednik oklopne satnije 4. brigade Andrija Matijaš Pauk organizirao je tenkovski napad trasom stare pruge Uskoplje-Dubrovnik, pri čemu su ciljevi gađani izravno u pokretu. Tako je razbijen centar neprijateljskog topništva što je omogućilo napredovanje 2. i 4. brigade prema Ivanici.

Slijedili su osvetnički udari topništva agresora, ali bez učinka jer je operacija Tigar samo jedna u nizu mukotrpno odrađenih etapa koje su rezultirale oslobađanjem cijelog dubrovačkog zaleđa.

Poginuli pripadnici 2.A Brigade “Gromovi” – najbolji sinovi hrvatskog naroda

Pokoj vječni daruj im Gospodine!

I svjetlost vječna svjetlila im!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati