Pratite nas

Kronika

In memoriam: U Italiji Dan sjećanja na žrtve fojbi i esule

Objavljeno

na

Povjesničar Darko Dukovski raspolaže s podatkom od oko 220-225 tisuća ljudi koji su iselili s područja Istre i Rijeke do 1971.. Jedna trećina iseljenika, smatra se, bili su Slovenci i Hrvati koji su se protivili komunističkoj vlasti u Jugoslaviji.

fojbe

[ad id=”40551″]

Dan sjećanja na žrtve fojbi i esule obilježava se 10. veljače u Italiji u spomen na egzodus i stradanja stanovništva Istre, Rijeke i Dalmacije nakon Drugog svjetskog rata.

Donji dom talijanskog parlamenta izglasao ga je 2004., na dan potpisivanja Ugovora o miru između Italije i Jugoslavije 1947.

Mediji su proteklih godina javljali kako iredentističke politizacije prate obilježavanja dana sjećanja, ali i prenosili odgovore talijanskog predsjednika Giorgia Napolitana da su fojbe bile tragedija čije je priznanje predugo izostajalo te da obilježavanje tih događaja “nema ništa s povijesnim revizionizmom, revanšizmom i nacionalizmom”.

“Treba poštivati taj dan, dostojanstveno i bez politizacije se sjećati mnoštva ljudi koji su doživjeli veliku nepravdu i stradanja kao posljedice rata”, ističe saborski zastupnik talijanske nacionalne manjine Furio Radin.

Radin se poziva na podatak od oko 350 tisuća ljudi koji su otišli u egzodusu, koga je, kaže koristio i Tito, ali napominje da brojke nipošto nisu najvažnije.

Povjesničar Sveučilišta u Rijeci Darko Dukovski raspolaže s podatkom od oko 220-225 tisuća ljudi koji su iselili s područja Istre i Rijeke do 1971., pozivajući se na novija talijanska i hrvatska istraživanja. Jedna trećina iseljenika, smatra se, bili su Slovenci i Hrvati koji su se protivili komunističkoj vlasti u Jugoslaviji.

Istra je proživljavala tešku povijest veći dio 20. stoljeća. U prethodnom razdoblju, od 1918. do 1943., iselile su 53 tisuće Hrvata, a uselilo 29 tisuća Talijana. “Sve to komplicira činjenica da se 1921. godina 15 tisuća Hrvata izjasnilo kao Talijani, a 1948. 20 tisuća Talijana kao Hrvati”, dodaje Dukovski.

Egzodus Talijana između 1943. i 1965. činili su dvije skupine ljudi: esuli, koji su ilegalno izbjegli i nisu imali nikakvih prava, i optanti, odnosno građani koji su po ugovoru zadržali talijansko državljanstvo i sva građanska prava te otišli u Italiju.

“Iznimno poštujem taj dan jer su ti ljudi živjeli ovdje stoljećima i ostavili traga u kulturi, a među njima su bili i mnogi Hrvati. Oni su doživjeli veliku osobnu tragediju, a Hrvatska je njihovim odlaskom nemjerljiva osiromašena”, dodaje Radin.

Među talijanskim izbjeglicama otišli su, primjerice, proslavljena glumica Laura Antonelli i kantautor Sergio Endrigo, književnik Fulvio Tomizza, pisac i političar Enzo Bettiza, automobilistički prvak Mario Andretti, boksač Nino Benvenuti i drugi.

Najviše nemira unijelo OZNA-ino čišćenje terena

“Uzroci iseljavanja bili su složeni: opće političke nesigurnosti između bivših ratnih saveznika i stalna rastuća napetost između Italije i Jugoslavije oko utvrđivanja granica, zatim opća pravna i ekonomska nesigurnost nakon rata koju je povećala rezolucija Informbiroa, ističe Dukovski i pribraja im ekonomske blokade Jugoslavije s istoka i sa zapada”, kao i osvete nad Talijanima.

Najviše nemira unosilo je OZNA-ino “čišćenje terena” bez ikakva suda, iza čega se primjećivao nestanak sugrađana, navodi literatura, ali i “nesposobnost, netolerantnost i bahatost” vlasti od kojih je stradalo uglavnom nedužno stanovništvo.

Literatura Pulu u veljači 1947. opisuje kao grad duhova. Parobrod Toscana počeo je prevoziti izbjeglice 18. siječnja 1947. iz Pule za Veneciju i Anconu. U veljači Pula je bila prazna, zatvorenih radnji, sa spuštenim roletama i pustih ulica. U ožujku iste godine prestao je svaki rad u gradu, pa je saveznička uprava morala priskočiti s opskrbom hranom.

Talijanske izbjeglice, koje su masovno iselile Zadar, nakon 54 saveznička bombardiranja 1943. i 1944. godine nazvale su taj grad “jadranskim Dresdenom”.

“Izbjeglice su u Italiji prolazile svoju drugu kalvariju u sabirnim logorima otvorenog tipa i postupno se godinama uklapale u društvo, a zbog siromaštva države njihov problem je često ostajao samo njihov”, ističe Dukovski.

Radin kaže da su dvije trećine njegove obitelji morale otići, iako nisu imali nikakvih političkih i ideoloških grijeha. Pet godina su boravili po logorima dok nisu dobili neki stančić.

Nema komemoracije za žrtve fojbi

Drugi oblik stradanja koga štiti Dan sjećanja usmjeren je prema krškim jamama, “fojbama”, i izaziva znatno više kontroverzi. Dokument koji je priložen prijedlogu zakona kaže da je u fojbama pogubljeno 17.000 osoba. Istarska enciklopedija sažima podatke više talijanskih autora koji govore o 4500–6000 ljudi, te naglašava da su hrvatska i slovenska historiografija tek u novije vrijeme počele sustavno istraživati žrtve jama.

Na upit Hine Ministarstvo branitelja je odgovorilo da ne raspolaže službenim podacima o broju žrtava već samo parcijalnim informacijama organizacija civilnog društva i provedenim istraživanjima koja iznose različite podatke o broju stradalih.

“Kroz službene razgovore zajedničke stalne Komisije za provedbu Ugovora između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Talijanske Republike o uređenju ratnih grobova, nismo do sada dobili takve podatke, ali će to zasigurno biti jedna od tema budućih razgovora”, kaže se u odgovoru Ministarstva branitelja.

“Radin kaže da je 2001. predložio da se u Hrvatskoj obilježi jedna od fojbi, koja će biti znak poštovanja tih žrtava. Slično kao jamu Bazovicu u Italiji, kod koje se obilježava 10. veljače, predlagao sam da to bude Vinešak fojba kod Labina. I dok su talijanski partizani prihvatili komemoraciju u svojoj zemlji, Društvo antifašističkih boraca Istre se nije složilo, pa u tom pogledu nismo napredovali do danas”, kaže Radin.

Hrvatska dužna 35 milijuna dolara ratne štete

Usporedno s podacima o stradalima, mediji ponavljaju izjave o ratnim štetama koje su Jugoslavija, odnosno njezine sljednice, dužne izbjeglicama.

“Prema Ugovoru o miru s Italijom i Osimskim sporazumima, dogovoreno je da će se optanskom imovinom – dakle uzima se u obzir samo ova kategorija ljudi – namiriti ratna odšteta Jugoslaviji, ali je Jugoslavija premašila taj iznos, a da će talijanska strana svojim građanima isplatiti štetu, što nije učinila”, objašnjava Dukovski.

“Dakle, Jugoslavija se poslije obvezala platiti onaj dio koji je prešla u nekoliko obroka, ali to je učinila, čini mi se, tek jednom, a onda je prestala. Zemlje sljednice, dakle Slovenija i Hrvatska moraju nadoknaditi taj novac. Slovenci su taj novac izdvojili i deponirali, ali ga talijanska strana nije uzela, a mi nismo ništa iako smo se obvezali da hoćemo”, kaže Dukovski.

Prema pisanju medija, Hrvatska treba platiti Italiji 35 milijuna dolara odštete, ali Radin nije želio u ovoj prigodi razgovarati o tom novcu.

Posebno su zainteresirane one bogatije obitelji koje su imale što izgubiti. Međutim sada povrat imovine i novca traže i oni koji nisu optanti ili ezuli, pa je Hrvatska, koliko znam, i njima obećala nadoknadu. Neki ne žele novac nego povrat nekretnina (Cerlenizza) koje nisu male, kaže Dukovski.

Interesantno je da su status ezula preuzeli i oni koji su se rodili u Italiji, čak i druga generacija Talijana i koji s Istrom nemaju ništa. Osnivaju se poglavarstva gradova u egzilu u kojima sjede ljudi čiji su roditelji ili djedovi bili ezuli itd. Sve to dobiva političku konotaciju koja je vrlo delikatna, zaključuje Darko Dukovski.

Hrvatska i Dan sjećanja na fojbe

Talijanski predsjednik Giorgio Napolitano izrazio je mišljenje da bi Dan sjećanja na fojbe trebao postojati i u Hrvatskoj i u Sloveniji. Radin kaže da su predstavnici Talijana iz Hrvatske nazočili komemoraciji toga dana u Napolitanovoj predsjedničkoj palači Quirinaleu, ali da u Hrvatskoj za sada nema signala da bi se tako nešto moglo dogoditi ovdje.

“Ulaskom Hrvatske i Slovenije u Europsku uniju ove tri zemlje su dio jedne obitelji i otvara se mogućnost da zajednički obilježe tu tragediju. Da svaka strana prizna svoje pogreške i da ne politizira žrtve”, kaže Radin i dodaje kako je neodrživo da “hrvatski premijeri idu u Bleiburg, a da se žrtve fojbi ignoriraju”.

“Ne želim nikome davati savjete, ali mi se čini da bi takva inicijativa trebala krenuti od naših predsjednika”, ističe Rodin i zaključuje: “To bi bio sjajan početak!”

Hrvatske vlasti za sada o tome ne govore ništa.

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kronika

UŽIVO: Haški sud izriče prvostupanjsku presudu Ratku Mladiću

Objavljeno

na

Objavio

Haški sud počeo je s procesom prvostupanjske presude Ratku Mladiću.

Sudac Alphonse Orie kazao je da je Mladić optužen za pet točaka za zločine protiv čovječnosti: progoni, istrebljenje, ubojstvo, deportacija, nehumana djela poput prisilnog premjšetanja.

Među četiri točke za kršenje zakona ili običaja ratovanja su: ubojstva, terorizam, protupravni napadi na civile, uzimanje talaca.

Presuda Mladiću bit će najvažnija presuda za ratne zločine u BiH. Na pravdu se čeka više od dva desetljeća, a optužen je za genocid, zločine protiv čovječnosti i kršenje zakona ili običaja ratovanja u BiH od svibnja 1992. do pred kraj 1995. Tužiteljstvo je za njega zatražilo kaznu doživotnog zatvora.

U točki koja se odnosi na genocid u Srebrenici, Mladiću su stavljena na teret masovna ubojstva više od tisuću zarobljenih Bošnjaka u selu Kravica te još tisuću kod škole u mjestu Orahovac. Tu je i opis “bezobzirnog uništavanja” privatne imovine i javnih dobara te spomenika kulture i sakralnih objekata.
U djelu optužnice koji se odnosi na teroriziranje Sarajeva tijekom opsade grada, spomenut je zločin na tržnici Markale iz veljače 1994. kada je ubijeno 66, a ranjeno više od 140 osoba.

U optužnici su potanko opisani zločini poput ubojstva 144 osobe u mjestu Ključ, više od 200 zatočenika u zatvoru u Foči, ubojstvo 150 osoba u logoru Keratermu te 140 u logoru Sušici kod Vlasenice, kao i zatočenje tisuća Bošnjaka i Hrvata u logorima poput onoga na Manjači osmišljenim tako da dovedu do njihova fizičkog uništenja. Optužnica protiv Mladića uz osobnu odgovornost sadrži i sudjelovanje u udruženom zločinačkom pothvatu na čijem je čelu bio Radovan Karadžić.

Pred Sudom je više od 100 novinara.

Pratite uživo ovdje

facebook komentari

Nastavi čitati

Kronika

Svjedočanstvo jednog od 36 još živih svjedoka sa največeg stratišta u novijoj Hrvatskoj povijesti

Objavljeno

na

Objavio

Ovo pišem ja zato što moj otac nema fejs a možda nekoga bude zanimalo… Danas sam bio u Vukovaru na komemoraciji i misi za stradale u skladištu Velepromet. Po prvi put.

Otac mi je pokazao zgradu i zapuštene prostorije “stolarije” gdje je bio zatočen tri dana i tri noći… prije toga je bio jedan dan u jednom drugom skladištu. Limenci. Prvoj do ulice.
Sve to vrijeme nije pio vode. Za hranu više-manje. Svejedno si čekao smrt.

Stolarija je omanje skladište sa dvije prostorije koje veže jedan hodnik. Zidovi su neožbukani a prostorije su veličine možda 20 m2…moja slobodna procjena. Tu bi se tijekom dana naguralo možda i 200 ljudi… U početku bi sjedili na betonu, a poslije kako se prostorija punila morali bi stajati spuštenih ruku jer podignut ih nisi ni mogao.

Na svakom kraju hodnika bila su vrata za izlaz u dvorište. Na jedna vrata bi izvodili prvog do vrata i zaklali odmah iza zida na 1-2 metra od ulaza….
Na druga vrata bi izvodili van i uvodili odmah u jednu malu prostoriju od nekih 6-7 m2.

Tu su klali. Prvo tukli i ispitivali a onda zaklali. Sve te prostorije su djelili vrlo tanki zidovi a vrata i prozori bili su kombinacija lošeg drveta i porazbijanog stakla tako da se sve jako dobro čulo. U biti sve se odvijalo na 1-1.5 metara udaljenosti od ostalih zatočenika…

U tu zgradicu… stolariju… su odvajali poznatije Vukovarce… direktore poduzeća, poslovođe, profesore, nastavnike, inženjere… poneki od njih su sa sobom imali i diplome fakulteta sa sobom… dok bi im se četnici smijali govoreći im da im to više ne treba…

Prije svega toga je bio na streljanju ali je čudom preživio, a onda je bio u špaliru gdje su svakom drugom razbili lubanju željeznom šipkom. On je dobio udarac ali preživio.
Moj otac zna puno Vukovaraca i puno je njih njega znalo jer je radio na takvom radnom mjestu….

Za mnoge zna dan, sat i minutu kad su izvedeni i zaklani.

Mog oca ni dan danas nitko od policije ili DORH-a nikad nitko nije pitao za neki podatak ili da da neku izjavu vezanu za te događaje….
Tamo je ubijeno oko 700 osoba….

Uglavnom su ih ubili domaći četnici i četnici iz Negoslavaca…

On je jedan od zadnjih 36 preživjelih.

Damir Cvitanović

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari