Pratite nas

Kolumne

Mesiću, gdje su dolari koje si u Sydneyu spremio u džep?

Objavljeno

na

Iznošenjem neistina i porukom da se ne mogu i ne smiju izjednačavati svi totalitarizmi – fašizam i komunizam, a onda analogijom i njihove žrtve, Mesić je diskreditirao civilizacijske uzuse i demokratske norme koje jasno i nedvosmisleno osuđuju sve totalitarne režime.

Još do prije koji dan volio se kititi titulom doživotnog bivšeg predsjednika. A onda nakon što je najavljeno da će mu se ukinuti ured i poprilična financijska sredstva koja je trošio nerazvidno, Stipe Mesić je bombastično najavio da se vraća u aktivnu politiku.

[ad id=”93788″]

I vratio se onome što najbolje zna – iskrivljavanju povijesti, napadanju, laganju i skakanju samom sebi u usta. Tako je na jednoj od ovogodišnjih komemoracija u Jasenovcu obznanio da je „onaj koji govori kao ustaša – ustaša“. Doduše, Mesić prije nije tako mislio pa je 6. lipnja 1992., govoreći u hrvatskom klubu Punchbowl u Sydneyu u Australiji, kazao sljedeće:

“U Drugom svjetskom ratu, vidite, Hrvati su dva puta pobijedili i mi nemamo razloga se nikom ispričavati. Ovo što skroz traže od Hrvata … ajde idite kleknuti u Jasenovac, kleknite ovdje… Mi nemamo pred kim šta klečati! Mi smo dva puta pobijedili, a svi drugi samo jednom. Mi smo pobijedili 10. travnja kad su nam Sile osovine priznale Hrvatsku državu i pobijedili smo jer smo se našli poslije rata, opet s pobjednicima, za pobjedničkim stolom.”

S vremenom se Mesić predomislio pa kada više u modi nije bilo desničarenje, odnosno kada  je otkrivena i javno objavljena snimka koja ga kompromitira, Mesić je poručio da je bio zaveden kada je to govorio i da on nije takvo što mislio.

Teško je s odmakom procijeniti koji je Mesić bio pravi. Onaj koji je slavio pobjedu 10. travnja ili onaj koji  govori u Jasenovcu, ali mu možemo povjerovati da je zbilja te 1992. u Australiji bio poprilično nekoncentriran. Toliko da se nije mogao sjetiti gdje je sto dvadeset tisuća dolara koje su australski Hrvati skupili za obranu Hrvatske. Na snimci se, naime, lijepo vidi kako omotnicu s pozamašnim dolarskim iznosom, a koja je donirana, Mesić stavlja u unutarnji džep svog sakoa. No taj iznos nikad nikome u Hrvatskoj nije predao. Donacija australskih Hrvata nigdje nije prikazana i nakon što je spremljena u Mesićev džep gubi joj se svaki trag.

Tolerantnom Mesiću u Jasenovcu su oduševljeno pljeskali i predstavnici Srpskog narodnog vijeća  zaboravljajući valjda kako je jednom prigodom Mesić njihovim sunarodnjacima poručio da kad napuste Hrvatsku ne će ponijeti ni blato koje su  donijeli na opancima. No u međuvremenu je Mesić evoluirao pa je od radikalnog ustašoida i netolerantnog političara postao demokratska vertikala. Dakako po mjerilima Georga Sorosa i njemu sličnih.

Naučio je Mesić, tako,  da se omotnice ne stavljaju u džep pred kamerama ali je zato rado pozivao kamere, pogotovo stranih televizijskih kuća, da snimaju povjerljive dokumente iz Ureda predsjednika. Javnost se u studenome 2000. godine mogla uvjeriti u to kada je emitiran prilog britanskog novinara Johna Cooksona kojemu je omogućen ulaz i snimanje u arhivu na Pantovčaku, a iz kojeg je razvidno da mu je omogućen uvid u povjerljive dokumente i transkripte.

Kasnije je to isto omogućio novinarima Nacionala i Feral Tribunea  koji su ih, potom, objavljivali u desetcima brojeva. Nije mu bilo mrsko dilanje povjerljivih dokumenata koji su nosili oznaku državne tajne, a tko zna koliko je njih otpremljeno na razne europske adrese. Od Haaga pa dalje. Treba li pojašnjavati da su svi ti dokumenti korišteni tako da su iz njih podatci prikazivani u segmentima, izvađeni iz konteksta, na način da diskreditiraju prvog hrvatskog predsjednika Tuđmana i Domovinski rat.

Štoviše, Mesić je Haagu dao dokumente izravno, što je bilo kršenje Ustavnog zakona o suradnji s Haaškim sudom koji je propisao da se dokumenti ne mogu davati mimo Vladina Ureda za suradnju s Haaškim sudom. Treba li reći da ti dokumenti nisu bili prethodno deklasificirani.  U Haagu je svojedobno kao svjedok optužbe svjedočio protiv generala Blaškića tako što je tvrdio da su Tuđman i Milošević dijelili BiH pa da je Hrvatska zbog toga izvršila agresiju na nju. Naštetio je time i Blaškiću i Hrvatskoj, a najzanimljivije od svega je bilo to što je svjedočenje protiv Blaškića i protiv države kojoj će kasnije postati predsjednikom negirao.

Kada je uhvaćen u laži i kada su u Slobodnoj Dalmaciji objavljeni transkripti njegova sramotnog i lažnog svjedočenja, Mesić se pravio kao da se to njega nimalo ne tiče. Eto toliko o vjerodostojnosti čovjeka koji se – možda bijesan ili frustriran činjenicom što  više nitko nema namjeru plaćati njegov beskoristan ured bivšeg predsjednika – odlučio opet politički aktivirati.

Jasenovačka komemoracija, očito pomno odabrana za tu političku aktivaciju, dobila je popriličnu medijsku pozornost, ali  je svakako zasjenila ono radi čega su, valjda, nazočni došli. Umjesto da su nedužne žrtve ostavili  povijesti i pijetetu, predali su ih u ruke čovjeku koji je svojedobno veličao 10. travnja.

Štoviše, iznošenjem neistina i porukom da se ne mogu i ne smiju izjednačavati svi totalitarizmi, odnosno da se ne smiju izjednačavati fašizam i komunizam, a onda analogijom i njihove žrtve, Mesić je diskreditirao najprije civilizacijske uzuse, a onda i europske i demokratske norme koje jasno i nedvosmisleno osuđuju sve totalitarne režime.

Silvana Oruč-Ivoš

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Kolumne

Vučić kao Milošević: Nitko ne smije da vas bije, osim vaše milicije

Objavljeno

na

Objavio

Ovog su tjedna pozornost svjetskih medija privukle slike žestokih obračuna između prosvjednika i policije na ulicama Beograda.

U direktnom smo prijenosu mogli vidjeti prosvjednike koji probijaju policijski kordon i upadaju u zgradu Narodne skupštine, dok policija odgovara brutalnom silom. Ti su prizori mnoge podsjetili na scene od prije dvadeset godina, kada je srušen režim Slobodana Miloševića.

Zbog toga su se mnogi počeli pitati je li ovo kraj vladavine Aleksandra Vučića? No, kako se povijest uglavnom ponavlja kao farsa, tako se i ovdje ubrzo uvidjelo kako, osim nekoliko evokativnih momenata, malo što u ovoj situaciji može sugerirati rasplet događaja sličan onome iz listopada 2000. Milošević je tada već bio isluženi “vožd” koji je izgubio sve ratove koje je započeo, s haškom optužnicom za vratom, izoliran od međunarodne zajednice i poražen na izborima čije rezultate nije želio priznati.

Upad naroda u skupštinu bio je tek “završni čin” kojim je samo potvrđeno stvarno stanje stvari. Iako sličnog doktrinarno-autokratskog profila kao i Milošević, situacija u kojoj se Vučić trenutno nalazi čini se potpuno drugačija. Njegova je stranka upravo osvojila apsolutnu vlast na izborima, a međunarodni akteri još uvijek ga doživljavaju kao “faktor stabilnosti” na Balkanu.

U Parizu i Berlinu Vučić je ovih dana u pregovorima oko Kosova, pri čemu ga tamo nitko neće pitati zašto se njegova policija brutalno obračunava s prosvjednicima na beogradskim ulicama. Vučićev “razvojni put” usko je vezan za pitanje Kosova.

Naime, nakon pada Miloševića on se kao posilni “četničkog vojvode” Šešelja i Slobin ministar propagande, našao u dubokoj oporbi. Kada je Kosovo 2008. proglasilo neovisnost i priznato od većine zapadnih zemalja, postalo je jasno da će to kad-tad morati uraditi i Srbija, jer se priznanje Kosova pojavilo kao glavni uvjet primanja Srbije u EU. Zato se radi politički inženjering kako bi taj posao bio obavljen.

Tadašnji predsjednik Tadić vadi iz političkog naftalina Šešeljeve radikale i nudi im suradnju u zamjenu za podršku “europskom putu Srbije”. Ovi to prihvaćaju, svjesni kako se s radikalskih pozicija nikada neće domoći vlasti, i prave zaokret prema “naprednjačkoj” poziciji. Iako je Tadićeva namjera bila tek stvoriti “lojalnu oporbu” na desnici, koja bi mu pomogla da se priznanje Kosova obavi bez velikih političkih turbulencija, Vučić i Nikolić shvaćaju kako oni to mogu i sami, pa nude Zapadu sebe u zamjenu za Tadića.

Zapad tu ponudu prihvaća i nekadašnji se radikali uspinju na vlast u europskom novom ruhu. Ali, kada se domogao vlasti, Vučić je počeo žonglirati i sjediti na tri-četiri stolca, kako bi kroz razlike međunarodnih aktera oko Kosova pronalazio izgovore za sebe da odgađa isporučivanje dogovorenog. Vučiću je to žongliranje dobro išlo sve dok se u priču nisu uključili Amerikanci, gurajući pragmatičan pristup u vidu bilateralnog priznanja i zamjene teritorija, kako bi se stvar konačno riješila.

Čekalo se da Vučić na izborima osvoji većinu potrebnu za mijenjanje ustava, pa je jasno zašto se Zapad nije osvrtao na bojkot izbora od strane oporbe. Oporba pak računa na to kako će Vučićeva “predaja Kosova” biti njima temelj za preuzimanje vlasti. A onda je, uoči samog sastanka u Washingtonu, uslijedio hladan tuš iz Haaga, odakle je stigla optužnica protiv Hašima Tačija, pa je sve obustavljeno i vraćeno na “izvorne”, europske postavke. Tko god na kraju bio posrednik, jedino je izvjesno kako za Vučića dolazi vrijeme naplate.

Nasukan na sprud vlastite apsolutne vlasti Vučić, dok mu se izmiču svi stolci, očajnički pokušava prebaciti odgovornost na druge – prosvjednike ili čak hrvatske službe. Valjda pri tome misli na puštanje Kapetana Dragana, koga je Crvena Zvezda proglasila počasnim članom, pa on sada s navijačima ruši Vučića s vlasti? Ili su ga možda hrvatske službe nagovorile da uvede policijski sat i mlati ljude koji sjede u parku, pa kad se dohvate jednog mora ga svaki policajac udariti?

Apsolutna vlast znači i apsolutnu odgovornost, pa je jasno kako će sada svaki novi Vučićev izgovor biti sve apsurdniji i neuvjerljiviji. Apsurd je sada jedino ogledalo njegove vlasti. Jer, ne kaže se uzalud – “trenutak tvoga trijumfa bit će trenutak i tvoje propasti”.

Borislav Ristić / Večernji list

Vučić o Hrvatskoj: Naravno da su angažirali sve svoje snage kako bi urušili našu zemlju

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Analiza izbornih rezultata – presjek po segmentima društva

Objavljeno

na

Objavio

Odmah nakon predsjedničkih izbora, uslijed iznova izmiješanih karata i novonastale konstelacije političkih snaga postalo je jasno kako će Andrej Plenković moći sastaviti vladu samo dobije li više mandata od RESTART koalicije i Domovinskog pokreta Miroslava Škore zajedno. U ozračju stvaranom temeljem ispitivanja javnog mišljenja, u kojima je HDZ u pravilu zaostajao i za samim RESTART-om, taj se zadatak doimao gotovo nedostižnim. Ipak, Plenković, koji se tijekom mandata u više navrata pokazao na muci junakom, pri čemu su dvije najveće muke zacijelo bile slučaj Agrokor i izbor vodstva Europske komisije, ni sad nije iznevjerio. Ne samo što je omjerom mandata 66:57 potukao političke grupacije koje su kumovale dolasku Zorana Milanovića na Pantovčak, bilo zaokruživši u završnom krugu predsjedničkih izbora broj 1, bilo broj 3, nego je HDZ-ova lista dobila i više glasova nego te dvije zajedno. To se vidi iz zbirnog prikaza glasova na razini čitave Hrvatske i Hrvata izvan nje, s time da u izračun postotaka nije uzeto tridesetak tisuća glasova u izdvojenoj izbornoj jedinici za nacionalne manjine, budući se tamo nacionalne liste nisu natjecale, piše Grgur S./Kamenjar.com

Iz objavljenih rezultata, poglavito onih na posebnim, izdvojenim biračkim mjestima, moguće je približno razaznati kako su glasovale pojedine društvene skupine. Primjerice, puno se nagađalo kako je opća zdravstvena situacija oko globalne pošasti COVID-19 pogodovala vladajućima zbog straha koji se uvukao napose u birače starije životne dobi. Stoga je zanimljivo vidjeti kako su glasovali štićenici domova za starije i nemoćne osobe, dakle, oni najranjiviji, bolestima posebno podložni. To, naravno, ne znači da je taj uzorak reprezentativan za sve starije osobe, ali ipak predstavlja znakoviti indikator.

Vidljivo je kako je HDZ-ova lista dobila zamjetno više u odnosu na državni prosjek, no možda i ne toliko više koliko bi se očekivalo, SDP je prošao blago bolje, a oni koji su se na ovaj ili onaj način zalagali za „švedski model“ borbe protiv korona virusa, koji je štićenike tamošnjih domova desetkovao, primjetno slabije nego među ostalim biračima.

Znatno zamjetnije odstupanje od državnog prosjeka uočava se u glasovanju pripadnika Hrvatske vojske.

Među hrvatskim vojnicima raskorak između nominalno desnog i lijevog političkog pola je najizraženiji (85% desnica, 7% ljevica).

Zanimljivo je pogledati i kako su glasovali pomorci na brodovima, ponajprije zato što se, unatoč svim visokotehnološkim komunikacijskim mogućnostima koje ovo doba pruža, ipak radi o ljudima izoliranima od sredine u kojoj prebivaju. Pritom je bitno navesti i kako približno 80% glasova pomoraca pripada dvjema dalmatinskim izbornim jedinicama.

Vidi se kako su pomorci, usporedi li ih se s ostalim biračima, moguće zbog prisutnijeg avanturističkog duha manje skloni velikim strankama, a više takozvanim trećim opcijama.

A nakon zatvorenika brodova zgodno je pogledati kako su glasovali i zatvorenici u užem smislu te riječi.

Unatoč medijski raširenoj percepciji, čini se da HDZ u tim krugovima ipak ne kotira baš onako dobro kako se uvriježilo misliti, štoviše, dobiva gotovo 10% manje od prosjeka. Dotle Škorin pokret tu uživa čak dvostruko veću popularnost nego u općoj populaciji. A valjda im je srca osvojio lajt-motivom kampanje, uspješnicom „Sude mi“. Pritom bi netko mogao pomisliti i kako ih je zbližilo što i oni, barem kad su djela posrijedi, svoje vole približno jednako uvjerljivo poput autora te pjesme. Slično kao kod starijih osoba, i ovdje nemilosrdni borci za svekoliku pravednost stoje slabije od prosjeka. Očito se zatvorenici ne nadaju kako bi im s tih strana mogla biti udijeljena bilo kakva amnestija.

No, ako se nečije glasovanje stubokom razlikuje od matice birača, onda su to svakako studenti, pri čemu analiza uzima u obzir samo one koji su se na izborni dan zatekli u Zagrebu, a prebivalište im je u drugim izbornim jedinicama kojima su njihovi glasovi naposljetku i pribrojeni. Naime, priloženi graf, koji pokazuje zbirne rezultate glasovanja na posebnim biračkim mjestima u gimnaziji u Križanićevoj, toliko odudara od prosjeka da ne ostavlja mjesta drugom zaključku nego da se doista radi o „poštenoj inteligenciji“.

Za razliku od prethodno analiziranih društvenih skupina, ovdje upada u oči znatna prevaga ljevice u odnosu na desnicu, izraženo postotcima u omjeru 60:38. No, ta je premoć posve izvjesno i veća. Naime, iako je Možemo vodeća lista među studentima u baš svim izbornim jedinicama osim pete (obuhvaća dio Slavonije bliži Savi nego Dravi), treba uzeti u obzir kako su u analizi znatno zastupljeniji studenti iz krajeva udaljenijih od Zagreba (najviše iz Dalmacije, pa potom iz Slavonije, te Istre i Hrvatskog primorja), među kojima ljevica, iako također preteže, ipak nije toliko dominantna kao među kolegama im iz izbornih jedinica bliže Zagrebu. Također, analiza uopće ne obuhvaća studente iz Zagreba i bliže okolice budući su oni glasovali na redovitim biračkim mjestima u mjestima prebivališta. Uzevši to u obzir, može se pretpostaviti kako među studentima prevaga u korist ljevice iznosi barem 70:30.

U nastavku slijedi analiza glasovanja hrvatskih državljana s prebivalištem u Hrvatskoj, koje je izborni dan zatekao u stranim zemljama. Ovdje, dakle, nije riječ o posebnoj jedinici za Hrvate izvan Hrvatske, nego o Hrvatima koji su i dalje prijavljeni u Hrvatskoj, a borave u inozemstvu radi studija, povremenog ili stalnog posla, ili je, pak, riječ o umirovljenicima koji dio godine žive u Hrvatskoj, a dio u zemlji u kojoj su proveli radni vijek. Ove rezultate je smislenije gledati nego one u 11-toj izbornoj jedinici za Hrvate izvan Hrvatske, zato što uključuju i RESTART koaliciju, koja se iz načelnih razloga tamo ne kandidira, te Domovinski pokret koji u toj jedinici također nije nastupio nego je podržao listu generala Glasnovića. K tome, uočljivo je i kako se rezultati po državama bitno ne razlikuju u odnosu na one u 11-toj jedinici.

Irsku i Veliku Britaniju, kao stjecišta nove hrvatske dijaspore, razložno je prikazati zajedno, prije svega zbog malog uzorka (svega 164 glasa), pri čemu se ni rezultati promatrani po državama pojedinačno bitno ne razlikuju.

Ukratko, dominacija ljevice poprilično podsjeća na onu među studentima.

Zanimljivo je promotriti i kakva je situacija u Belgiji, budući se u Bruxellesu zadnjih godina skrasilo podosta Hrvata, ponajviše u sklopu administrativnog aparata Europske unije.

Unatoč tome što gotovo trećina ljudi na licu mjesta ipak uviđa i glasom honorira agilnost i postignuća hrvatske vlade u središtu europske moći, u konačnici ovdje ipak blago prevladava ljevica, čija je perjanica pomodno, zeleno Možemo, dok euroskeptične stranke, poglavito DOMPOK, čuče u zapećku, gdje bi i Hrvatsku pozicionirale u odnosu na Europu.

Tradicionalna odredišta hrvatske dijaspore prirodno je podijeliti na njemačko govorno područje u Europi (Njemačka, Austrija i Švicarska) i prekooceansko, englesko govorno područje (SAD, Kanada i Australija). Evo i tih rezultata:

 

Osim što ovdje ljevica uživa za nijansu veću popularnost nego među hrvatskim vojnicima, uočljivo je i kako u oba navedena područja pobjeđuje pokret Miroslava Škore, osjetno izraženije tamo gdje su SAD i Kanada (a i Australija pride), pa to možda posluži njegovu čelniku kao putokaz.

Naposljetku, promotrimo kako su glasovali Hrvati s prebivalištem u Hrvatskoj koji su se na dan izbora našli u BiH, odakle su, razložno je pretpostaviti, znatna većina i porijeklom.

Znakovito je kako hrvatska ljevica ovdje dobiva otprilike onoliko glasova koliko i Željko Komšić glasova Hrvata u utrci za hrvatskog člana Predsjedništva BiH. A i na desnici su stvari kristalno jasne.

Evidentan raskorak u glasovanju između Hrvata u BiH i klasične dijaspore u zapadnoj Europi (gdje također prevladavaju Hrvati porijeklom iz BiH), te prekooceanskim anglofonskim zemljama, odraz je razlika u razmišljanju Hrvata kojima je očito predobro u tuđini pa bi izdaleka eksperimentirali na sunarodnjacima u domaji, te Hrvata koje kruta stvarnost tjera na ozbiljnost budući se bore za goli opstanak na rodnoj grudi. A i među Hrvatima u Hrvatskoj je konačno prevladala svijest o potrebi okupljanja oko dokazano najboljih, koja im nažalost proradi tek kad bude stani-pani.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari