Pratite nas

Kolumne

Mesiću, gdje su dolari koje si u Sydneyu spremio u džep?

Objavljeno

na

Iznošenjem neistina i porukom da se ne mogu i ne smiju izjednačavati svi totalitarizmi – fašizam i komunizam, a onda analogijom i njihove žrtve, Mesić je diskreditirao civilizacijske uzuse i demokratske norme koje jasno i nedvosmisleno osuđuju sve totalitarne režime.

Još do prije koji dan volio se kititi titulom doživotnog bivšeg predsjednika. A onda nakon što je najavljeno da će mu se ukinuti ured i poprilična financijska sredstva koja je trošio nerazvidno, Stipe Mesić je bombastično najavio da se vraća u aktivnu politiku.

[ad id=”93788″]

I vratio se onome što najbolje zna – iskrivljavanju povijesti, napadanju, laganju i skakanju samom sebi u usta. Tako je na jednoj od ovogodišnjih komemoracija u Jasenovcu obznanio da je „onaj koji govori kao ustaša – ustaša“. Doduše, Mesić prije nije tako mislio pa je 6. lipnja 1992., govoreći u hrvatskom klubu Punchbowl u Sydneyu u Australiji, kazao sljedeće:

“U Drugom svjetskom ratu, vidite, Hrvati su dva puta pobijedili i mi nemamo razloga se nikom ispričavati. Ovo što skroz traže od Hrvata … ajde idite kleknuti u Jasenovac, kleknite ovdje… Mi nemamo pred kim šta klečati! Mi smo dva puta pobijedili, a svi drugi samo jednom. Mi smo pobijedili 10. travnja kad su nam Sile osovine priznale Hrvatsku državu i pobijedili smo jer smo se našli poslije rata, opet s pobjednicima, za pobjedničkim stolom.”

S vremenom se Mesić predomislio pa kada više u modi nije bilo desničarenje, odnosno kada  je otkrivena i javno objavljena snimka koja ga kompromitira, Mesić je poručio da je bio zaveden kada je to govorio i da on nije takvo što mislio.

Teško je s odmakom procijeniti koji je Mesić bio pravi. Onaj koji je slavio pobjedu 10. travnja ili onaj koji  govori u Jasenovcu, ali mu možemo povjerovati da je zbilja te 1992. u Australiji bio poprilično nekoncentriran. Toliko da se nije mogao sjetiti gdje je sto dvadeset tisuća dolara koje su australski Hrvati skupili za obranu Hrvatske. Na snimci se, naime, lijepo vidi kako omotnicu s pozamašnim dolarskim iznosom, a koja je donirana, Mesić stavlja u unutarnji džep svog sakoa. No taj iznos nikad nikome u Hrvatskoj nije predao. Donacija australskih Hrvata nigdje nije prikazana i nakon što je spremljena u Mesićev džep gubi joj se svaki trag.

Tolerantnom Mesiću u Jasenovcu su oduševljeno pljeskali i predstavnici Srpskog narodnog vijeća  zaboravljajući valjda kako je jednom prigodom Mesić njihovim sunarodnjacima poručio da kad napuste Hrvatsku ne će ponijeti ni blato koje su  donijeli na opancima. No u međuvremenu je Mesić evoluirao pa je od radikalnog ustašoida i netolerantnog političara postao demokratska vertikala. Dakako po mjerilima Georga Sorosa i njemu sličnih.

Naučio je Mesić, tako,  da se omotnice ne stavljaju u džep pred kamerama ali je zato rado pozivao kamere, pogotovo stranih televizijskih kuća, da snimaju povjerljive dokumente iz Ureda predsjednika. Javnost se u studenome 2000. godine mogla uvjeriti u to kada je emitiran prilog britanskog novinara Johna Cooksona kojemu je omogućen ulaz i snimanje u arhivu na Pantovčaku, a iz kojeg je razvidno da mu je omogućen uvid u povjerljive dokumente i transkripte.

Kasnije je to isto omogućio novinarima Nacionala i Feral Tribunea  koji su ih, potom, objavljivali u desetcima brojeva. Nije mu bilo mrsko dilanje povjerljivih dokumenata koji su nosili oznaku državne tajne, a tko zna koliko je njih otpremljeno na razne europske adrese. Od Haaga pa dalje. Treba li pojašnjavati da su svi ti dokumenti korišteni tako da su iz njih podatci prikazivani u segmentima, izvađeni iz konteksta, na način da diskreditiraju prvog hrvatskog predsjednika Tuđmana i Domovinski rat.

Štoviše, Mesić je Haagu dao dokumente izravno, što je bilo kršenje Ustavnog zakona o suradnji s Haaškim sudom koji je propisao da se dokumenti ne mogu davati mimo Vladina Ureda za suradnju s Haaškim sudom. Treba li reći da ti dokumenti nisu bili prethodno deklasificirani.  U Haagu je svojedobno kao svjedok optužbe svjedočio protiv generala Blaškića tako što je tvrdio da su Tuđman i Milošević dijelili BiH pa da je Hrvatska zbog toga izvršila agresiju na nju. Naštetio je time i Blaškiću i Hrvatskoj, a najzanimljivije od svega je bilo to što je svjedočenje protiv Blaškića i protiv države kojoj će kasnije postati predsjednikom negirao.

Kada je uhvaćen u laži i kada su u Slobodnoj Dalmaciji objavljeni transkripti njegova sramotnog i lažnog svjedočenja, Mesić se pravio kao da se to njega nimalo ne tiče. Eto toliko o vjerodostojnosti čovjeka koji se – možda bijesan ili frustriran činjenicom što  više nitko nema namjeru plaćati njegov beskoristan ured bivšeg predsjednika – odlučio opet politički aktivirati.

Jasenovačka komemoracija, očito pomno odabrana za tu političku aktivaciju, dobila je popriličnu medijsku pozornost, ali  je svakako zasjenila ono radi čega su, valjda, nazočni došli. Umjesto da su nedužne žrtve ostavili  povijesti i pijetetu, predali su ih u ruke čovjeku koji je svojedobno veličao 10. travnja.

Štoviše, iznošenjem neistina i porukom da se ne mogu i ne smiju izjednačavati svi totalitarizmi, odnosno da se ne smiju izjednačavati fašizam i komunizam, a onda analogijom i njihove žrtve, Mesić je diskreditirao najprije civilizacijske uzuse, a onda i europske i demokratske norme koje jasno i nedvosmisleno osuđuju sve totalitarne režime.

Silvana Oruč-Ivoš

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Migranti između velike Njemačke, Velike Kladuše i male Hrvatske

Objavljeno

na

Objavio

foto: RTV USK

Dok je velika koalicija u Bundestagu usvajala paket zakona koji će na novi način regulirati pitanja deportacije migranata kojima je odbijen azil u Njemačkoj, kao i pitanja zapošljavanja migranata bez odobrenog azila, u Velikoj Kladuši su među migrantima sijevale šake, noževi, toljage i slična oruđa.

Nakon politike otvorenih vrata Angele Merkel, koja je cijelu Europu, a ne samo Njemačku, suočila s izazovom koji političke elite najprije nisu znale prepoznati, kasnije nisu željele priznati, a danas se nisu u stanju s njime nositi, Njemačka je ipak pribjegla racionalnom i razumnom zakonskom rješenju.

Olakšali su deportacije migranata kojima je odbijen azil. Novim zakonskim promjenama Njemačka je, s druge strane, olakšala pristup tržištu rada migrantima koji su u postupku dobivanja azila.

Onima koji nađu posao i znaju njemački jezik zapravo su širom otvorena vrata za ostanak. Time je Njemačka uistinu povukla “ručnu” u odnosu prema ilegalnim migrantima, ali i pružila šansu onima koji žele postati dio njemačkog tržišta rada.

Čak je i veliku Njemačku u sigurnosnom i političkom smislu značajno promijenio migrantski pohod, koji traje već četvrtu godinu. Ali velika Njemačka ipak ima snage učiniti zaokret, ne dopustiti da nekontrolirana migracija ozbiljnije ugrozi njezinu sigurnost, sustav socijalne skrbi i mirovinski sustav. No, što ćemo s Velikom Kladušom?

Velika Kladuša, očekivano, vrije nakon požara u prihvatilištu za migrante i njihovih učestalih međusobnih sukoba.

Lokalne su vlasti nemoćne.

Kantonalni ministar unutarnjih poslova Nermin Kljajić najavljuje uvođenje izvanrednog stanja i obranu granica svoga kantona nastavi li se dolazak migranata, a za pogoršanje stanja krivi sarajevsku vlast. Navodi da je samo u prvih pet mjeseci u Unsko-sanski kanton stiglo oko 13.000 migranata, a mjesta u improviziranim prihvatilištima ima samo za njih 3200.

Velika Kladuša je suviše mala da bi mogla nositi teret migrantskog tranzitnog centra, posljednje stanice prema željenim ciljevima u EU-u.

Preko Velike Kladuše, uz samu hrvatsku granicu, organiziranim švercerskim rutama migranti se upućuju preko Hrvatske, Slovenije, dalje na Zapad. I brojka od samo 13.000 u ovoj godini vjerojatno je jako podcijenjena.

Zaštita granica

Migranti su potpuno promijenili život u Velikoj Kladuši: stanovnici žive u strahu, izlaze iz kuća samo kad moraju i nikako noću, raste stopa kriminaliteta… Ono što je u početku izgledalo kao unosan biznis, pretvorilo se u nesigurnost i noćnu moru.

Ispričat će vam svjedoci događanja kako su i u Velikoj Kladuši isprva srdačno i veselo dočekali početak migrantske rute: iznajmljivali su im sobe, doduše skuplje nego da su u središtu Pariza, biznis je cvjetao, priča kako treba pomoći muslimanskoj braći u nevolji koju su na dalek put natjerale zapadne imperijalne politike nailazila je na razumijevanje… Ali nakon što su migranti pokorili dotadašnji način života u Velikoj Kladuši, srdačnosti je nestalo, a ostala su mnoga pitanja vezana uz narav ovih migracija koja ostaju neodgovorena i u velikoj Njemačkoj i u Velikoj Kladuši.

Prvo, o kojoj spontanosti i bijegu od životne ugroženosti govorimo kada na put kreću gotovo isključivo muslimani iz islamskih zemalja koje nisu u ratu, kad im taj put netko nekim novcem plaća, kada ih kriminalne mreže provode iz države u državu, kada točno znaju da je cilj stići u Njemačku i uključiti se u njezin sustav socijalne skrbi pa potom poraditi na spajanju obitelji? Je li to spontanost ili projekt? O kojoj humanosti govorimo ako ona vrijedi samo za migrante, a ne i za stanovnike Velike Kladuše?

O kojoj pravnoj državi (BiH) govorimo kada nije u stanju zaštititi svoje granice od migrantskih tura kojima na operativnoj razini upravljaju lokalne, kombinirajući ih sa švercom droge i sličnim aktivnostima, niti pružiti sigurnost stanovnicima Velike Kladuše? I što će biti s Velikom Kladušom i drugim malim mjestima u malim državama tranzita nakon što je velika Njemačka povukla ručnu za ilegalne migracije, nakon što izabere one koji joj trebaju?

E ovo posljednje je pitanje koje traži ozbiljan državni odgovor. Ne samo u Velikoj Kladuši, nego i u maloj Hrvatskoj, koja je u neposrednom susjedstvu, na Banovini, u Gorskom kotaru, u Lici. Jer, ono što veliku Njemačku tek malo razbudi, Veliku Kladušu ili malu Hrvatsku može potopiti. Ili ozbiljno destabilizirati.

Mala Hrvatska, koja se rugala slovenskoj, mađarskoj ili austrijskoj niskoj žilet-žica ogradi na granicama, sada podiže visoku ogradu sa šiljcima. Ali to, uz migrantski pritisak s bosanskohercegovačke strane granice – više nije odgovor.

Višnja Starešina/Slobodnadalmacija.hr

 

Šola: Ovo je smišljeni plan, invazija, pomno planirana i financirana od ‘filantropa’ Sorosa koji stoji iza svega toga

 

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: Medijsko stvaranje ‘predsjedničkih kandidata’

Objavljeno

na

Objavio

Sve snažnije kao glavnu temu hrvatskoj javnosti mediji nameću predsjedničke izbore, a do njihova održavanja najmanje je još šest mjeseci ili čitavih pola godine! Čim je apsolvirana tema izbora za Europski parlament, kreatori javnoga mnijenja u Hrvatskoj okrenuli su se predsjedničkim izborima odnosno kandidatima za predsjedničke izbore, a u stvarnosti baš ni jedan jedini političar nije definitivno objavio da želi sudjelovati u nadmetanju na tim izborima. Očito je da mediji i njihovi skriveni usmjerivači i tu temu zlorabe da bi ljudima odvraćali pozornost od onoga što je sada bitno, što se sada događa. Istodobno, s obzirom na predsjedničke izbore, mediji odnosno njihovi usmjerivači postaju glavni kreatori političkih zbivanja, kao da u Hrvatskoj ne postoje državne i druge društvene institucije, kao da ne postoje političke stranke, pa medijski usmjerivači dižu, a često i ruše, »predsjedničke kandidate« koje su sami stvorili i nametnuli javnosti.

Budući da su mediji po svojoj naravi zapravo jedna od industrijskih grana koja kao i svaka druga ima zadaću ponuditi svojim klijentima robu koju će oni htjeti i tako proizvesti profit, aktualni politički protagonizam većine medije očita je zloporaba, neetičko instrumentaliziranje sredstava društvenoga priopćavanja za parcijalne političke svrhe. Takvo neprimjereno ponašanje medijskih usmjerivača, urednika i nekih novinara očit je znak neslobode, upravo ovisnosti, medija u Hrvatskoj, a medijski djelatnici i njihove cehovske udruge o tome šute.

Traže se ideološki poćudne osobe

Budući da su predsjednički izbori postali top-tema gotovo šest mjeseci prije raspisivanja tih izbora, moglo bi se zaključiti da je za medijske usmjerivače i medije uloga predsjednika države u Hrvatskoj doista iznimno važna. No, pogleda li se malo preciznije i pozornije stvarni odnos većine medija prema instituciji predsjednika države Hrvatske, posve je očito da medijima institucija predsjednika kao državna institucija, uostalom kao i druge državne institucije, uopće nije važna. Štoviše mnogim medijskim usmjerivačima i medijima uopće nije važna čak ni Republika Hrvatska kao samostalna država. Njima je važno samo to je li na položaju u instituciji predsjednika, kao i na drugim funkcijama u državnim institucijama, skrivenim moćnicima, koji su stvarni upravljači glavnih procesa u Hrvatskoj, poćudna, politički i ideološki bliska osoba.

Kad bi medijima bila važna institucija predsjednika kao takva, mnogo bi sadržajnije i bogatije prenosili često vrijedne govore i sadašnje Predsjednice, npr. one o hrvatskim demografskim problemima, objektivnije bi izvještavali o njezinim susretima kako na međunarodnoj, odnosno međudržavnoj političkoj sceni tako i o susretima na domaćem terenu. No to se ne događa u Hrvatskoj, i to čak ni na javnom mediju, a samo malo bolje informirani pamte da su prethodni predsjednici, posebno od 2000. godine, uživali posve drugačiji tretman, što medijima skida masku neovisnosti i vjerodostojnosti.

Pozicija predsjednika

Prema ustavnim odredbama nositelj dužnosti predsjednika države u Hrvatskoj nema velikih ovlasti, što je paradoks s obzirom na to da se na tu funkciju dolazi s većim izbornim legitimitetom negoli na ikoju drugu državnu funkciju u Hrvatskoj. Po sadašnjim ovlastima najjača poluga upravljanja nositelja dužnosti predsjednika Republike Hrvatske je riječ, govor, javno obraćanje, uvjeravanje, apeliranje na svijest i savjest, a medijski moćnici ne daju za to dovoljno prostora u medijima.

Istodobno dok se govori nositeljice predsjedničke državne institucije u medijima često marginaliziraju, izruguju, a ona kao osoba potiskuje u svijet estrade, mediji »stvaraju« svoje nove predsjedničke kandidate i nameću ih ljevici i desnici, grubo manipulirajući svojim gledateljima, slušateljima i čitateljima. Nitko nema pravo nikomu ograničavati pravo na kandidaturu za predsjednika države ako ispunjava standardne uvjete, no vrlo je problematično kad se nekoga medijski pretvori u predsjedničkoga kandidata a da on to sam nije odlučio postati. Naime, činjenica je da se do sada ni jedna jedina osoba nije javno očitovala da se definitivno kandidira na budućim predsjedničkim izborima, a mediji »zabavljaju« javnost anketama koje su sami naručili i u kojima su istaknuli imena konkretnih osoba kao predsjedničkih kandidata, kao da su te osobe već donijele odluku da se stvarno kandidiraju.

Takvim postupanjem kreatori tih medijskih anketa najgrublje manipuliraju imenima osoba koje navode kao predsjedničke kandidate, a još više onima koje anketiraju jer traže da se izjasne što će sa zecom na ražnju dok je zec još u šumi. Nedopustivo manipuliraju općom javnošću koju na taj način zapravo parcijalno interesno politički indoktriniraju, ne mareći pritom nimalo za opće dobro. U hrvatskoj stvarnosti ima jako puno vrlo aktualnih tema koje bi trebalo otvoriti i razrađivati da bi hrvatsko društvo ozdravljalo, da bi osobna sloboda mišljenja i uvjerenja postala stvarnost za svakoga hrvatskoga građanina, a da zbog toga ne bude ni u čemu nepravedno zakinut, da bi državne institucije počele stvarno služiti realnim potrebama svih ljudi u Hrvatskoj…

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari