Pratite nas

Kultura

‘Mi Hrvati’ – Marušićevo traganje za mirisom vrijeska

Objavljeno

na

Predstavljanje knjige „Mi Hrvati“ u Gradskoj knjižnici u Širokom Brijegu

Ovih je dana objavljena nova knjiga profesora emeritusa Sveučilišta u Splitu, Matka Marušića, pod naslovom „Mi Hrvati“. Marušić je široko poznat po svojoj knjizi za djecu „Snijeg u Splitu“, a u liječničkim krugovima po uspješnici „Medicina iznutra“.

Piše ANĐA  RAIČ,  prof

„Mi Hrvati“ su zbirka pripovjedaka o petnaest sastavnica čovjekova života, koje su na 620 stranica složene u petnaest poglavlja. Ona nije ni enciklopedija, ni potpuna, zacijelo niti sa sasvim točnim podatcima, ali jest iskrena i iscrpna; ona je informacija o Hrvatima kakvi su i zašto su takvi. Čitajući je, možda ćete pomisliti da to nisu pripovijesti o svim, nego samo o nekim Hrvatima, prije svega o autoru i njegovoj obitelji, rodbini i prijateljima. Ali nije tako. Ona je prava istina o svim Hrvatima i o njihovoj stoljetnoj čežnji za slobodnom, samostalnom državom. Svi Hrvati dijele tu istu čežnju, a time i povijest, iskustva i žudnju. Hrvatstvo je, prema Marušiću, žudnja potlačenih za slobodom.

Onako kako je to opjevao Vladimir Nazor u „Zvonimirovoj lađi“: Knjiga je duhovita poput „Medicine iznutra“, tužna poput „Plaču li anđeli?“, a lirska poput „Snijega u Splitu“. Moglo bi se reći da je to „Snijeg u Splitu“ za odrasle. Ima u njoj i smijeha i suza, i mudrosti i ironije, domoljublja i vjere, ali nema mržnje. Lako se čita, ali je preopsežna da se pročita u jednom dahu. I ne treba, a i ne treba redoslijedom kojim su priče posložene; treba je čitati polako i pažljivo jer će u svakom poglavlju čitatelj naći poruku i prepoznati sebe.

Na kraju Predgovora knjizi autor zaključuje: „Vjerujem da ćete u ovoj knjizi prepoznati i svoje živote, svoje prijatelje i neprijatelje, radosti i žalosti, uspjehe i pobjede, pogrješke i poraze, dvojbe, pouzdanje, snagu i smisao. Da ćete u tuzi prisjećanja prošlosti naći zrnca radosti življenja sadašnjosti. I da ćete se obradovati što ste to što jeste. Mi, koji se nikad ne ćemo predati.“

Izvadci iz odabranih pripovjedaka

Prvih četrdeset pet godina života proživio sam u komunizmu i to je obilježilo sve što sam slušao, učio, radio i doživio. Bio je to život strepnje od terora i neugode zbog neiskrenosti. Od terora smo se čuvali oprezom, šutnjom i lažima i nije nas značajno dohvatio, ali laž nas je potpuno poto- pila jer smo i sami morali lagati. Svi smo sve lagali, komunisti i nekomu- nisti, toliko da se strahoti komuni- stičkoga terora može u povijesnim strahovladama naći parnjaka, ali veli- čini komunističke laži ne može. (Godine začađenoga stakla)

Prošli smo strašnu povijest i teške slabosti, ali nismo izdali i nismo pokleknuli. Europska titula za naša stradanja je Antemurale Christianitatis, a nju smo platili i preplatili. Nismo je zaslužili samo patnjom i iskorjenjenjem, nego prije svega zato što nismo pali. Načeta, nakrivljena, pa i nasukana, Zvonimirova lađa sačuvala je svoje jarbole uspravnim i svoja jedra neraskinutim. Sve do naših dana, koji su joj dali i zastavu, i vjetar, pa i nas malene, toliko malene da se ne usuđujemo njome ponositi, barjake razviti i pjesmu pobjednika pjevati. Ali, gle, naše crkve blistaju po brežuljcima, obranjene, obnovljene i nove, i one za nas pjevaju našu odanost Kristu, vjeri katoličkoj i domovini Hrvatskoj. (Vjera)

Kad je čovjek svoj gospodar onda on vjeruje da najbolje živi. U tom se vjerovanju nalaze ponos i odgovornost, dva vrlo važna osjećaja; ponos stoga što samo ponosan čovjek može biti svoj gospodar, a odgovornost stoga što gospodarenje znači odgovornost. (Domoljublje)

Ako čovjek ne mrzi učenje i pristojnost, u školi nema ništa nego ugoda, toplina, svjetlo, nastavnici koji te vode, prijatelji koje voliš i, naravno, uvijek neka djevojka zbog koje ti je dvostruko draže ići u školu, nego da je nema. To blaženstvo ne treba kvariti nesretnim ljubavima, dječjim nesporazumima među prijateljima, profesorskom nervozom ili kakvim manjim incidentima, jer većih u školi nikad nije bilo. Mali nesporazumi i nevolje ne ugrožavaju blagu sliku svake škole koju sam pohađao, a pohađao sam ih mnogo, i ni za jednu nemam nego zahvalnost i divljenje. (Škola)

Možeš li voljeti nekoga koga ne poštuješ? To se ne smije miješati s požudom, strahom od samoće, zaštitom ili novcem. Govorimo o ljubavi. Može li ljubav biti gruba, bez nježnosti? Kako te mogu voljeti ako ti se ne divim? Kad te volim, sretan sam i kad si daleko, sretan sam s mislima na tebe, s nježnim mislima, čežnjom bez feromona, s divljenjem bez slike, poštovanjem bez straha, privrženošću bez ovisnosti, požudom bez dodira. (Ljubav)

Dok sam radio u Zagrebu, znao sam pri kraju radnoga dana nazvati majku u Split, da se ne brine, jer ona se uvijek brinula za nas, iako smo se mi trebali brinuti za nju.

– Ja sam, mama. Kako si?

– Kako si ti, dite moje? Je li zima u

Zagrebu?

– Je, ali ne brini; ovdje dobro griju.

– Neka griju, ali isto se ti dobro obuci. Oklen zoveš?

– S fakulteta.

– Ajme meni, jadna ti sam ja! Još radiš? Pa znaš li ti koliko je sati?

– U nas se radi do četri. Nije ti to Split.

– ljutim se, jer se ona svaki put zgraža

kad otkrije da sam iza dva na poslu.

– Pa kako ubiješ vrime? (Posao)

Za nesporazume s umjetnošću kriva je umjetnost, a ne ljudi. Točno je da se umjetnost ne smije prilagođavati tuđim ukusima, ali ne smije zaboraviti tuđe duše. Umjetnik je liječnik duše. Umjetnost nije sama sebi svrha, ali to nije ni medicina. Ne može izliječiti, ali može zaliječiti. Ne može spasiti, ali može olakšati, ne može riješiti, ali može objasniti. Mora biti dobra; što god radila i kazivala, dobrota je njezina prva svrha. Kad te volim, kad me privlačiš i opčaravaš, trebaš mi biti dobra i milostiva, a ne zla i varava. Nesporazumi s umjetnošću nisu stvar nerazumijevanja, nego manjka ljubavi. Manjak ljubavi ne potječe iz karaktera, nego iz oholosti, a oholost je smrtni grijeh i dolazi od Sotone. (Umjetnost)

Briškula je drukčija. Ljudi iz unutrašnjosti, neoprezni u svojoj civiliziranosti i olakom shvaćanju života u Dalmaciji, misle da je to lagana, blesava igra, u kojoj je dopušteno otvoreno dogovaranje s partnerom za vrijeme igre, pa i tako apsurdne stvari kao što je davanje znakova, tradicionalnih i izmišljenih. No to je teška, tragična zabluda! Moje osobno iskustvo, intelektualno, rezultatsko i nadasve ono emotivno, svjedoči da je briškula najsloženija i najokrutnija igra koju je čovjek izmislio nakon gladijatorskih obračuna i običnog bacanja nevinih žrtava divljim zvijerima. (Slobodno vrijeme)

A Lesandrić se nije dao, nego se vinuo u prvi tenor i pjevao po našu, a Talijanima to nije bilo krivo, nego su pratili i pratili, i onda je moj tata plakao, i ta se priča nije smjela pred njim pripovijedati. Pa je mama meni tajno pripovijedala, ponovno i uvijek jednako, pa sam tako zavolio Talijane i ustaše i partizane, sve ljude koji su ljudskošću i tugom okružili tugu drugih, nepoznatih a jadnih, bijednih i neukih, koji nikad more nisu vidjeli nego pred smrt, iako je ono, s divnim pogledom s Dubaca, bilo na puškomet daleko, hajde na dva puškometa, nije dalje… (Glazba, pjesme, pjevanje)

Veslači izgledaju krasno, ali tu me smetaju dvije stvari. Jednom sam čuo njihovu prepiv rku kad su izgubili utrku i međusobno se optuživali da su jedan drugoga u čamcu vozili kao češke turistice i to mi je taj časni napor nekako ponizilo. S druge strane, natječu se tko će prvi doći na cilj, a cilju žure okrenuti leđima. To mi je pak psihološki sumnjivo. Ne mogu ništa dokazati, ali sumnje se ne mogu riješiti. (Šport)

Nastavničko igranje protiv studenata uvijek je na tragu određenog rizika: kad nastavnici pobjeđuju, studenti odgovaraju grubom igrom i onda se po gradu hvale da su legalno prebili svoje nastavnike. Kad studenti pobijede, uživaju i oni i kolege nastavnici koji nemaju veze s nogometom, a kad izgube, tvrde da su nam pustili da možda budemo blaži na ispitima. No bilo je jako privlačno nakon pobjede doći na nastavu u odijelu i kravati i pogružene studente ljubazno pitati:

„Kako ste danas?“, a onda ozbiljno, nastavnički mudrovati da „ipak je to samo igra, važno je znanje, i navlastito visoka ocjena iz predmeta Fiziologija“. (Nogomet)

Ne trebaš, Gospodine, ni meni niti njemu dati sreću, ali ne daj da pati koliko je patio, a onda i ja s njime. Meni neka u duši bude teže, jer znam za bolji život i nisu mi očeve kosti u provaliji kraj koje mi majka zapali smrič da ne padnem ćaći kad pođem u školu. Njemu je gore, ali on to ne zna. On ne zna za život dostojan čovjeka, a voli čovjeka, voli mene iako me nikad nije susreo, voli našu stranku iako mu ona nije dala ni prepoznavanje niti zahvalnost. Moli se, i nada se pobjedi. Nada se pobjedi koja mu ništa ne će donijeti, nego možda mrvicu osjećaja da se može pobijediti, da se može ne izgubiti uvijek, da nisu sve jame za nas, da ne ćemo svi ostati siročad, poniženi, iskorijenjeni, zanemareni, prezreni. Znam da si dobar, Gospodine, i da ćeš i na njega pogledati, neka je moja vjera slaba, a život grješan. (Demokracija)

Od svih titula, postignuća i komplimenata koje sam mogao dobiti, najdraže mi je kad bi tko rekao da sam isti otac. Bolje me se nije moglo opisati, iako je ta ocjena previđala materino uvjerenje da postoji bolji život i da ga možemo dosegnuti. U oca i u mene, snaga koja je izvirala iz brige natkriljivala je lijepo da bi ono postalo sigurno, makar bilo i manje lijepo. Tako se ne mogu postići najveće ljepote, ali se mogu izbjeći najveće nesreće. Pa kad bi se zbrojile sve one srećice postignute u životu, a odbile nesreće, moj zbroj bi bio veći od drugih. I očev, znam. Znam čak i ako on to nije znao. Ali mislim da je znao, no nije htio reći. Brinuo je da se ne uzoholimo. (Predmeti smrti i zaborava)

Crtica o autoru

Matko Marušić, znanstvenik i književnik, rođen je 1946. u Splitu. Završio je Medicinski fakultet u Zagrebu, a umirovljen je kao ugledni znanstvenik i profesor emeritus na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. Osim brojnih znanstvenih članaka i knjiga, objavio je i velik broj pripovjedaka, rasprava, edukacijskih i polemičkih tekstova, te zbirke priča za djecu „Snijeg u Splitu“, koja je uvrštena u lektiru za osnovne škole, ratne pripovijetke „Plaču li anđeli?“ i humoristične knjige „Škola plivanja“ i “Medicina iznutra“. „Mi Hrvati“ su njegovo „životno“ književno djelo.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Događaji

Izboriti se za jednakopravnost hrvatskoga naroda u BiH

Objavljeno

na

Objavio

jednakopravnost

Ako zbog vlastite bahatosti sudište pak to ne želi razriješiti, onda se može govoriti o krajnjoj izopaki svjetskoga pravosudnog sustava koji pokušava institucionalizirati osvetničku politiku…

Sinoć je u prostorijama Hrvatskog slova održano predstavljanje knjige Miroslava Međimorca i Josipa Pečarića „General Praljak, knjiga IV.“. Donosimo izlaganje jednoga od predstavljača Mate Kovačevića:

M. Međimorec, J. Pečarić, General Praljak – S prijezirom odbacujem vaše podaništvo, knjiga IV., Zagreb, 2018.

Večeras predstavljamo IV. svezak knjige „General Praljak“ auktora Miroslava Međimorca i akademika Josipa Pečarića. Knjiga je svojevrsni zbornik tekstova, nastajalih kao “pučke” reakcije na optužujući drugostupanjsku presudu Haaškoga tribunala šestorici hercegbosanskih Hrvata, među kojima i
generalu Slobodanu Praljku.

Svi uglavnom znamo formulaciju presude pa nema potrebe opetovati njezin sadržaj. Napominjem tek toliko da se iz njezinih kvalifikacija mogu izvoditi zaključci o općoj odgovornosti, ne samo hrvatskoga vojnog i političkoga vodstva nego i cjelokupnoga hrvatskog naroda za rat u Bosni i Hercegovini i sva zla koja su počinjena tijekom toga rata. Previše bi olako bilo izreći tvrdnju kako su kvalifikacije iznesene u presudi hercegbosanskim Hrvatima mogle biti izrečene samo na sudovima totalitarnih režima. Nu i ti su se režimi, bilo da je riječ o nacizmu, fašizmu ili komunizmu,
premda su u političkoj praksi provodili politiku uništenje ili genocida pojedinih etničkih, narodnih ili klasnih skupina, ipak ustezali da u svoja programska načela ističu takvu politiku. Još su manje to činili u sustavima vlastitih zakonskih odredaba!

Uostalom posljedak presude imao je sličan učinak totalitarnih istrjebljenja na opstojnost Hrvata u BiH. O kakvom se pak sudištu radi, kad je u pitanju Haaški tribunal, najbolje svjedoči činjenica da ono ni danas, dakle, godinu i više dana otkad je u vlastitom prostoru praktično smaknulo hrvatskoga generala, nije razriješilo bit samoga slučaja.

Ako zbog vlastite bahatosti sudište pak to ne želi razriješiti, onda se može govoriti o krajnjoj izopaki svjetskoga pravosudnog sustava koji pokušava institucionalizirati osvetničku politiku.

U hrvatskom slučaju to znači kako sudište nastoji nadoknaditi poraz politike koja je izgubila svoje bitke na vojno-diplomatskom polju tijekom velikosrpske agresije na Hrvatsku i BiH, s tim da optuženik na tzv. sudski pravorijek nema pravo nikakva prigovora.

Pitanje pak o tomu kako je Haaški tribunal donio presudu mrtvom čovjeku treba postaviti ozbiljnim pravnicima i političarima koji se bave pitanjima kaznenoga prava. Naime, još do koje desetljeće prije sudbeno sankcioniranje počinitelja kaznenih djela imalo je svrhu nadoknaditi štetu oštećenicima, a kazna koja u sebi ne bi sadržavala i svoju pedagoško-popravnu dimenziju pretvarala bi se u suprotnost zadovoljenju pravde. U osvetu, što je onda sud i stavljalo u istu razinu s kriminalcima!

Upravo zato što se ne žele baviti krajnjom svrhom kazne i zadovoljenjem pravde, nesuverena društva su se pretvorila u ostrašćene skupine za linčovanje progonjenih. Bilo da je riječ o pravim ili izmišljenim krivcima. Zato mediji danas u progonu osumnjičenika imaju važniju ulogu od represivnoga aparata. Naime oni postaju njegov “egzekutivni organ” pa državna odvjetništva ili „tužiteljstva“ prestaju, zbog svoje klevetničke uloge, biti strana u postupku i pretvaraju se u jezičac na vagi koja određuje “pravdu”.

Ta je izopačena činjenica potaknula promjene kaznenih zakona, koji su sada prepuni besmislenih vremenskih kazni od 40 i više godina zatvora, što je samo vidljivi simptom bolesti pravosudnih sustava, kojima je očito zadaća kaznom uništiti osuđenika, a drastičnim presudama prevenirati kaznene radnje, stvarajući strah kod potencijalnih počinitelja kaznenih djela. Uniformiranje takvoga načina sudovanja, pravničke prakse i nametanje svima jedne tako neadekvatne pravne teorije, više stvara ozračje straha kod ljudi koji se istinski bore protiv samovolje različitih moćnika da bi zaštitili
svoja osnovna prava pa i ljudsko dostojanstvo, nego što će proizvedenim strahom prevenirati buduće zlo-činidbe.

Produkcijom masovnoga straha omogućuje se manjini koja raspolaže s dovoljno moći da usmjerava većinu, njome upravlja i manipulira pa ju i rabi u borbi protiv onih kojima smeta upravo njihov nerazvidan i nepošten posao kao i posao na granici zakona pa čak i protuzakonit posao. Problem je stvoren onoga trenutka kada su forme lažnoga sudovanja iz haaških sudnica počela preuzimati nacionalna zakonodavstva. U prvom redu Hrvatska, koja je uspjela odoljeti velikosrpskoj navali, muslimanskim prodorima prema jadranskoj obali, ali i nerazvidnim vojnim i političkim prijetnjama i na razvalinama međunarodne “miljenice” uskrsnuti vlastitu državnost.

Upravo su tim preuzimanjem odnosno “tribunalizacijom“ nacionalnoga pravosuđa ratne žrtve postale masovno osumnjičenici, a dokazani ili vjerojatni zločinci iz tada još uvijek svježega agresivnog rata protiv hrvatskog naroda poželjni mjesni, županijski pa i državni dužnosnici. Organizatori hrvatske obrane preko noći su postali ratni zločinci pa su se sudovi počeli obračunavati s hrvatskim braniteljima, natječući se u tomu tko će činjenicom priznati nagnusniju laž. Žrtvom takve sudbene politike postao je ponajprije general Mirko Norac, a iz nje se još ni danas ne može izvući istinski junak Domovinskoga rata Tomislav Merčep.

Kako god im bilo, ova su dvojica imali čak i sreću jer su, hvala Bogu, ostali na životu, što se ne može reći za jednoga od ključnih ljudi sisačke obrane – generala Đuru Brodarca, kojeg je praktično u zatvoru smaknula već spomenuta sudbena politika. U ovakvom postupanju sudbene vlasti već je bila ne samo narušena nego znatnim dijelom i okrnjena nacionalna suverenost, koju po medijskoj javnosti danas potpuno nepotrebno progone Don Quiote hrvatske politike.

Oni koji još i danas vojuju protiv nacionalne suverenosti neka tu svoju načelnost pokažu tako da na svojim nacionalnim sudovima procesuiraju na primjer odgovorne državljane za ratne zločine bilo koje velesile. U protivnom neka se pokriju ušima i šute! Ako se sad vratimo na strukturu knjige koju večeras predstavljamo, bez teškoća ćemo utvrditi kako su u njoj objavljeni hvale vrijedni tekstovi domoljubnih pojedinaca.

Treba naravno istaknuti da je od nezaboravnoga događaja u haaškoj sudnici, stoji u knjizi, jedan ugledni sveučilišni profesor napisao monodramu o generalu Praljku, izniman glumac ju izveo, a organiziran je i stručno-znanstveni skup kojem je povod pa i tema bila haaška presuda
hercegbosanskim Hrvatima.

Nema u knjizi, ako sam dobro vidio, ni jedne državne ustanove! Isto tako nema ni jedne nacionalne kulturne ustanove koja bi svojim ugledom mogla posvjedočiti da su se Hrvati borili za svoju nacionalnu i individualnu slobodu – u Hrvatskoj, a još više u Herceg-Bosni!

Naš je narod organizirao svoje državne ustanove, kao i one kulturne pa i ustanove društveno-humanističkih znanosti. U tim ustanovama danas uglavnom sjede Hrvati pa su one, htjeli mi to ili ne priznati, na neki način i reprezentant, kao što je reprezentan cijeloga naroda bilo i onih dvadesetak nogometaša, koji su prošloga ljeta postali svjetski nogometni doprvaci. Za razliku od nogometaša koji „svojoj zemlji, svome narodu nose svaku pobjedu“, naši politički pa i kulturni reprezentanti ne mogu se pohvaliti sličnim ponosom.

Koliko se može, i može li se uopće podjariti gotovo ugašeni žar vatre u srcima tih hrvatskih ljudi, vrlo će brzo pokazati vrijeme. Sve su to ozbiljna pitanja koja nam je u savjest urezao slučaj generala Praljaka, a o snazi toga osjećaja, ovisit će i odgovor na pitanje koliko smo i sami bili dostojni suvremenici ovog čovjeka velikoga značaja. Naravno odgovor će morati na to pitanje svatko sam sebi pronaći. Ako ne danas, a onda bar kad svatko bude na Vječnom sudu bude podnosio račune za vlastiti život!

Glede samoga slučaja generala Praljka i presude skupini hercegbosanskih Hrvata, smatram kako bi nas ova knjiga trebala potaknuti da se pokušamo zauzeti na tri ključne stvari, koje ova politička presuda sama po sebi zahtijeva.

Onima koji se bave načinom zadovoljenja pravde treba prepustiti pitanja pravne procedure u pokušajima da se ospore sulude tvrdnje i kvalifikacije haaške presude koja legalizira kolektivnu krivnju cjelokupnoga hrvatskog naroda za sudbinu i događaje u BiH tijekom 90-ih godina prošloga stoljeća, čime sudska odluka stvara preduvjete pa čak i potiče na njihove potpuno iskorjenjivanje iz BiH.

Izvojštiti mogućnost osporavanja te presude pred građanskim sudom u New Yorku, sjedištu UN-a, već bi po samo sebi bila velika pobjeda. Ne bi to naravno u život vratilo generala Praljka, ali bi zato otvorilo mogućnost da se na nacionalnom sudu argumentima pobije politička presuda montiranoga procesa hercegbosanskim Hrvatima, što bi onima koji su preživjeli bila bar djelomična zadovoljština, a Hrvatima u Herceg Bosni otvorilo mogućnost da prežive, nakon što ih je haaška presuda zatočila u srpsko-muslimanski logor.

Treća i ključna točka iz slučaja generala Praljka jest zapravo njegova nijema oporuka – izboriti se za jednakopravnost hrvatskoga naroda u BiH. Tek bi u tom slučaju hrvatska žrtva na sudištu u Haagu, čak i s obzirom na sadašnju kvalifikacije iz presude, dobila svoj smisao, a stradalnici zadovoljštinu!

Uostalom, tako bismo mogli priznati samima sebi da smo ispunili vlastiti životni zavjet – biti slobodan. Od večeras, dakle, svaki put kad se sjetimo generala Praljka, valja se prisjetiti kako posao nismo dovršili, a završiti ga možemo samo tako da svojom zauzetošću težimo ostvarivanju teritorijalne jednakopravnosti s druga dva naroda u BiH.

Pravno se to može zvati federalizacijom, konfederalizacijom, kantonizacijom, entitetizacijom, nu u srcu hrvatskoga čovjeka, a poglavito njegovoj politološkoj odredbenici, to će uvijek značiti – Herceg Bosnu. Pa neka nam onda živi naša republika Herceg Bosna!

Mate Kovačević/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kultura

U Splitu predstavljena knjiga ‘Neretva-93 i obrana Vrdi’ Marinka Sose-Zvijezde

Objavljeno

na

Objavio

caffe-tony.com

U srijedu, 20. ožujka 2019. godine, u 19 sati u dvorani Dominikanskog samostana u Splitu, Hrvatska udruga Benedikt organizirala je predstavljanje knjige „NERETVA 93“ i OBRANA VRDI, autora brigadira Marinka Sose Zvijezde, ratnog zapovjednika brigade Viteza Ranka Bobana Grude.

Knjigu su predstavili Ivan Beljan, Ivan Baćak, Trpimir Jurić i Marinko Sosa.

Knjiga je izašla u nakladi Matice hrvatske – Ogranak Grude a knjga pisuje ratna zbivanja iz Domovinskog rata, operaciju „Neretva 93“ kad su hrvatski branitelji, osobito Vrdi i grudske brigade stali u obranu Domovine i zaustavili planirani veliki prodor združenih mudžahedinskih snaga na zapadnu Hercegovinu, dolinu Neretve i Dalmaciju sve do mora.

caffe-tony.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari