Pratite nas

Kultura

‘Mi Hrvati’ – Marušićevo traganje za mirisom vrijeska

Objavljeno

na

Predstavljanje knjige „Mi Hrvati“ u Gradskoj knjižnici u Širokom Brijegu

Ovih je dana objavljena nova knjiga profesora emeritusa Sveučilišta u Splitu, Matka Marušića, pod naslovom „Mi Hrvati“. Marušić je široko poznat po svojoj knjizi za djecu „Snijeg u Splitu“, a u liječničkim krugovima po uspješnici „Medicina iznutra“.

Piše ANĐA  RAIČ,  prof

„Mi Hrvati“ su zbirka pripovjedaka o petnaest sastavnica čovjekova života, koje su na 620 stranica složene u petnaest poglavlja. Ona nije ni enciklopedija, ni potpuna, zacijelo niti sa sasvim točnim podatcima, ali jest iskrena i iscrpna; ona je informacija o Hrvatima kakvi su i zašto su takvi. Čitajući je, možda ćete pomisliti da to nisu pripovijesti o svim, nego samo o nekim Hrvatima, prije svega o autoru i njegovoj obitelji, rodbini i prijateljima. Ali nije tako. Ona je prava istina o svim Hrvatima i o njihovoj stoljetnoj čežnji za slobodnom, samostalnom državom. Svi Hrvati dijele tu istu čežnju, a time i povijest, iskustva i žudnju. Hrvatstvo je, prema Marušiću, žudnja potlačenih za slobodom.

Onako kako je to opjevao Vladimir Nazor u „Zvonimirovoj lađi“: Knjiga je duhovita poput „Medicine iznutra“, tužna poput „Plaču li anđeli?“, a lirska poput „Snijega u Splitu“. Moglo bi se reći da je to „Snijeg u Splitu“ za odrasle. Ima u njoj i smijeha i suza, i mudrosti i ironije, domoljublja i vjere, ali nema mržnje. Lako se čita, ali je preopsežna da se pročita u jednom dahu. I ne treba, a i ne treba redoslijedom kojim su priče posložene; treba je čitati polako i pažljivo jer će u svakom poglavlju čitatelj naći poruku i prepoznati sebe.

Na kraju Predgovora knjizi autor zaključuje: „Vjerujem da ćete u ovoj knjizi prepoznati i svoje živote, svoje prijatelje i neprijatelje, radosti i žalosti, uspjehe i pobjede, pogrješke i poraze, dvojbe, pouzdanje, snagu i smisao. Da ćete u tuzi prisjećanja prošlosti naći zrnca radosti življenja sadašnjosti. I da ćete se obradovati što ste to što jeste. Mi, koji se nikad ne ćemo predati.“

Izvadci iz odabranih pripovjedaka

Prvih četrdeset pet godina života proživio sam u komunizmu i to je obilježilo sve što sam slušao, učio, radio i doživio. Bio je to život strepnje od terora i neugode zbog neiskrenosti. Od terora smo se čuvali oprezom, šutnjom i lažima i nije nas značajno dohvatio, ali laž nas je potpuno poto- pila jer smo i sami morali lagati. Svi smo sve lagali, komunisti i nekomu- nisti, toliko da se strahoti komuni- stičkoga terora može u povijesnim strahovladama naći parnjaka, ali veli- čini komunističke laži ne može. (Godine začađenoga stakla)

Prošli smo strašnu povijest i teške slabosti, ali nismo izdali i nismo pokleknuli. Europska titula za naša stradanja je Antemurale Christianitatis, a nju smo platili i preplatili. Nismo je zaslužili samo patnjom i iskorjenjenjem, nego prije svega zato što nismo pali. Načeta, nakrivljena, pa i nasukana, Zvonimirova lađa sačuvala je svoje jarbole uspravnim i svoja jedra neraskinutim. Sve do naših dana, koji su joj dali i zastavu, i vjetar, pa i nas malene, toliko malene da se ne usuđujemo njome ponositi, barjake razviti i pjesmu pobjednika pjevati. Ali, gle, naše crkve blistaju po brežuljcima, obranjene, obnovljene i nove, i one za nas pjevaju našu odanost Kristu, vjeri katoličkoj i domovini Hrvatskoj. (Vjera)

Kad je čovjek svoj gospodar onda on vjeruje da najbolje živi. U tom se vjerovanju nalaze ponos i odgovornost, dva vrlo važna osjećaja; ponos stoga što samo ponosan čovjek može biti svoj gospodar, a odgovornost stoga što gospodarenje znači odgovornost. (Domoljublje)

Ako čovjek ne mrzi učenje i pristojnost, u školi nema ništa nego ugoda, toplina, svjetlo, nastavnici koji te vode, prijatelji koje voliš i, naravno, uvijek neka djevojka zbog koje ti je dvostruko draže ići u školu, nego da je nema. To blaženstvo ne treba kvariti nesretnim ljubavima, dječjim nesporazumima među prijateljima, profesorskom nervozom ili kakvim manjim incidentima, jer većih u školi nikad nije bilo. Mali nesporazumi i nevolje ne ugrožavaju blagu sliku svake škole koju sam pohađao, a pohađao sam ih mnogo, i ni za jednu nemam nego zahvalnost i divljenje. (Škola)

Možeš li voljeti nekoga koga ne poštuješ? To se ne smije miješati s požudom, strahom od samoće, zaštitom ili novcem. Govorimo o ljubavi. Može li ljubav biti gruba, bez nježnosti? Kako te mogu voljeti ako ti se ne divim? Kad te volim, sretan sam i kad si daleko, sretan sam s mislima na tebe, s nježnim mislima, čežnjom bez feromona, s divljenjem bez slike, poštovanjem bez straha, privrženošću bez ovisnosti, požudom bez dodira. (Ljubav)

Dok sam radio u Zagrebu, znao sam pri kraju radnoga dana nazvati majku u Split, da se ne brine, jer ona se uvijek brinula za nas, iako smo se mi trebali brinuti za nju.

– Ja sam, mama. Kako si?

– Kako si ti, dite moje? Je li zima u

Zagrebu?

– Je, ali ne brini; ovdje dobro griju.

– Neka griju, ali isto se ti dobro obuci. Oklen zoveš?

– S fakulteta.

– Ajme meni, jadna ti sam ja! Još radiš? Pa znaš li ti koliko je sati?

– U nas se radi do četri. Nije ti to Split.

– ljutim se, jer se ona svaki put zgraža

kad otkrije da sam iza dva na poslu.

– Pa kako ubiješ vrime? (Posao)

Za nesporazume s umjetnošću kriva je umjetnost, a ne ljudi. Točno je da se umjetnost ne smije prilagođavati tuđim ukusima, ali ne smije zaboraviti tuđe duše. Umjetnik je liječnik duše. Umjetnost nije sama sebi svrha, ali to nije ni medicina. Ne može izliječiti, ali može zaliječiti. Ne može spasiti, ali može olakšati, ne može riješiti, ali može objasniti. Mora biti dobra; što god radila i kazivala, dobrota je njezina prva svrha. Kad te volim, kad me privlačiš i opčaravaš, trebaš mi biti dobra i milostiva, a ne zla i varava. Nesporazumi s umjetnošću nisu stvar nerazumijevanja, nego manjka ljubavi. Manjak ljubavi ne potječe iz karaktera, nego iz oholosti, a oholost je smrtni grijeh i dolazi od Sotone. (Umjetnost)

Briškula je drukčija. Ljudi iz unutrašnjosti, neoprezni u svojoj civiliziranosti i olakom shvaćanju života u Dalmaciji, misle da je to lagana, blesava igra, u kojoj je dopušteno otvoreno dogovaranje s partnerom za vrijeme igre, pa i tako apsurdne stvari kao što je davanje znakova, tradicionalnih i izmišljenih. No to je teška, tragična zabluda! Moje osobno iskustvo, intelektualno, rezultatsko i nadasve ono emotivno, svjedoči da je briškula najsloženija i najokrutnija igra koju je čovjek izmislio nakon gladijatorskih obračuna i običnog bacanja nevinih žrtava divljim zvijerima. (Slobodno vrijeme)

A Lesandrić se nije dao, nego se vinuo u prvi tenor i pjevao po našu, a Talijanima to nije bilo krivo, nego su pratili i pratili, i onda je moj tata plakao, i ta se priča nije smjela pred njim pripovijedati. Pa je mama meni tajno pripovijedala, ponovno i uvijek jednako, pa sam tako zavolio Talijane i ustaše i partizane, sve ljude koji su ljudskošću i tugom okružili tugu drugih, nepoznatih a jadnih, bijednih i neukih, koji nikad more nisu vidjeli nego pred smrt, iako je ono, s divnim pogledom s Dubaca, bilo na puškomet daleko, hajde na dva puškometa, nije dalje… (Glazba, pjesme, pjevanje)

Veslači izgledaju krasno, ali tu me smetaju dvije stvari. Jednom sam čuo njihovu prepiv rku kad su izgubili utrku i međusobno se optuživali da su jedan drugoga u čamcu vozili kao češke turistice i to mi je taj časni napor nekako ponizilo. S druge strane, natječu se tko će prvi doći na cilj, a cilju žure okrenuti leđima. To mi je pak psihološki sumnjivo. Ne mogu ništa dokazati, ali sumnje se ne mogu riješiti. (Šport)

Nastavničko igranje protiv studenata uvijek je na tragu određenog rizika: kad nastavnici pobjeđuju, studenti odgovaraju grubom igrom i onda se po gradu hvale da su legalno prebili svoje nastavnike. Kad studenti pobijede, uživaju i oni i kolege nastavnici koji nemaju veze s nogometom, a kad izgube, tvrde da su nam pustili da možda budemo blaži na ispitima. No bilo je jako privlačno nakon pobjede doći na nastavu u odijelu i kravati i pogružene studente ljubazno pitati:

„Kako ste danas?“, a onda ozbiljno, nastavnički mudrovati da „ipak je to samo igra, važno je znanje, i navlastito visoka ocjena iz predmeta Fiziologija“. (Nogomet)

Ne trebaš, Gospodine, ni meni niti njemu dati sreću, ali ne daj da pati koliko je patio, a onda i ja s njime. Meni neka u duši bude teže, jer znam za bolji život i nisu mi očeve kosti u provaliji kraj koje mi majka zapali smrič da ne padnem ćaći kad pođem u školu. Njemu je gore, ali on to ne zna. On ne zna za život dostojan čovjeka, a voli čovjeka, voli mene iako me nikad nije susreo, voli našu stranku iako mu ona nije dala ni prepoznavanje niti zahvalnost. Moli se, i nada se pobjedi. Nada se pobjedi koja mu ništa ne će donijeti, nego možda mrvicu osjećaja da se može pobijediti, da se može ne izgubiti uvijek, da nisu sve jame za nas, da ne ćemo svi ostati siročad, poniženi, iskorijenjeni, zanemareni, prezreni. Znam da si dobar, Gospodine, i da ćeš i na njega pogledati, neka je moja vjera slaba, a život grješan. (Demokracija)

Od svih titula, postignuća i komplimenata koje sam mogao dobiti, najdraže mi je kad bi tko rekao da sam isti otac. Bolje me se nije moglo opisati, iako je ta ocjena previđala materino uvjerenje da postoji bolji život i da ga možemo dosegnuti. U oca i u mene, snaga koja je izvirala iz brige natkriljivala je lijepo da bi ono postalo sigurno, makar bilo i manje lijepo. Tako se ne mogu postići najveće ljepote, ali se mogu izbjeći najveće nesreće. Pa kad bi se zbrojile sve one srećice postignute u životu, a odbile nesreće, moj zbroj bi bio veći od drugih. I očev, znam. Znam čak i ako on to nije znao. Ali mislim da je znao, no nije htio reći. Brinuo je da se ne uzoholimo. (Predmeti smrti i zaborava)

Crtica o autoru

Matko Marušić, znanstvenik i književnik, rođen je 1946. u Splitu. Završio je Medicinski fakultet u Zagrebu, a umirovljen je kao ugledni znanstvenik i profesor emeritus na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. Osim brojnih znanstvenih članaka i knjiga, objavio je i velik broj pripovjedaka, rasprava, edukacijskih i polemičkih tekstova, te zbirke priča za djecu „Snijeg u Splitu“, koja je uvrštena u lektiru za osnovne škole, ratne pripovijetke „Plaču li anđeli?“ i humoristične knjige „Škola plivanja“ i “Medicina iznutra“. „Mi Hrvati“ su njegovo „životno“ književno djelo.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kultura

Izišao 22. Broj glasila ‘Stopama pobijenih’

Objavljeno

na

Objavio

stopama pobijenih
Franjevačka klasična gimnazija Široki Brijeg

U izdanju Vicepostulature postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće« izišao je 22. broj glasila »Stopama pobijenih« koje donosi mnoštvo podataka o ubijenim hercegovačkim franjevcima i okolnostima u kojima se to dogodilo za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata. Glavni urednik je vicepostulator fra Miljenko Stojić.

Mr. sc. Vladimir Šumanović piše o pitanju autentičnosti izvješća 8. dalmatinskog korpusa Generalštabu Jugoslavenske armije od 25. veljače 1945. glede Mostarske operacije. Na svome ratnome putu u toj operaciji jugokomunisti su ubijali sve što im se ispriječilo na putu, jednako i civile i članove crkvene hijerarhije. Nije to bila osveta neodgovornih pojedinaca, već odluka vojnih tijela 8. dalmatinskog korpusa.

Don Krunoslav Draganović piše o stradanju Katoličke Crkve u Hercegovini, osvrnuvši se najviše na krvavu 1945. kada je ubijeno mnogo hercegovačkih franjevaca.

U rubrici »Pobijeni« fra Ante Marić piše o ubojstvu dr. fra Lea Petrovića donoseći iskaze svjedoka o njegovom ubojstvu i ubojstvu zajedno s njim njegovih 6 subraće.

U rubrici »Glas o mučeništvu« može se pronaći III. nastavak knjige Krvave godine autora dr. fra Ive Sivrića koji piše o hercegovačkim franjevcima i lažima napisanima i izrečenima ne samo u granicama bivše Jugoslavije nego uključivo u cijelom zapadnom svijetu i SAD-u.

Ovaj broj donosi i nekoliko svjedočenja o znakovima milosti udijeljenima pojedinim osobama po zagovoru pobijenih hercegovačkih franjevaca.

U novom broju glasila nalaze se i literarni radovi fra Janka Bubala, fra Umberta Lončara i Ante Kraljevića. Tu su i nagrađeni radovi na Nagradnom natječaju Vicepostulature u 2018. za uzrast odrasli.

Fra Goran Azinović piše o Hannah Arendt i banalnosti zla. Arendt je pratila suđenje Adolfu Eichmannu u Jeruzalemu, koji je bio jedan od glavnih organizatora totalnog uništenja Židova u Europi. Na kraju ovog teksta zaključuje se da je komunistička ideologija – ideologija bez savjesti, krvoločna, u kojoj su ljudi i žrtve bili samo broj ili dio statistike. Komunizam je ubio najviše ljudi, ali još uvijek nije osuđen.

Anita Martinac je razgovarala s dr. Miroslavom Akmadžom, profesorom na više fakulteta i povjesničarom na Hrvatskom institutu za povijest.

U rubrici »Podsjetnik« donose se događanja s prvog i drugog dana proslave 100. obljetnice prve mature na širokobriješkoj Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji s pravom javnosti.

Glasilo »Stopama pobijenih« može se nabaviti u župnim uredima, narudžbom od Vicepostulature ili na kioscima diljem Herceg Bosne, BiH.

Prijašnje brojeve glasila, u pdf obliku, moguće je pronaći na stranicama portala pobijeni.info, u poglavlju »Izdavaštvo«. Spomenuti portal je inače središnje mjesto za sve informacije glede pobijenih hercegovačkih franjevaca.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kultura

STVORIO JE GOSPOD, ZA ZEMALJSKI RAJ

Objavljeno

na

Objavio

Ima jedna zemlja, kakve nigdje nije!
da je stoput’ veća u srce mi stane,
čarobne ljepote sve u sebi krije
zato su je htjele mnoge sile strane.

Stvorio je gospod, za zemaljski raj,
pa joj sunce grije, žitna polja, more…
i prosipa svojih zlatnih zraka sjaj,
na bistre joj rijeke, planine i gore.

I dok sunce sja, znaju padat’ kiše…
i na nebu njenom pojavit’ se duga,
što ravnica ima, takvih nema više!
u njoj pjesma uvijek, jača je no tuga!

Kad’ snijegom zabijeli, sva zrcali, blista!
k’o nevjesta mlada kad’ oltaru hodi,
kraljica joj djeva što porodi Krista,
gledat te ljepote svakom oku godi.

Od stoljeća sedmog, tragovi još stoje!
vjekovima tu su k’o nijemi svjedoci,
ali jasno kažu:- Sve Hrvatska, to je!
dobiše je davno na dar naši oci.

I nikako neki, shvatiti ne mogu!
što krast’ bi je htjeli i zla joj mrežu pletu,
da se time samom zamjeriše Bogu,
za Hrvate stvori on tu zemlju svetu.

Zato svakog od njih, čeka njegov sud!
jer dirnuše najljepše što svevišnji stvori,
a to može samo, bezbožnik i lud!
za takve se grijehe i u paklu gori.

Zemljo moja sveta, moj Hrvatski dome,
na braniku tvome, sinovi su tu!
nikad’ neće dati, da te drugi slome-
na put spremni stat će, što ti prijeti, zlu!

Ivan Pajdek / Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari