Mi smo lišće iste grane, one plemenite Ivanove

Papa Ivan Pavao II. Rodio se nedaleko Krakowa u Bijeloj Hrvatskoj. Ovaj srednjovjekovni naziv za zemlje oko Karpata nije stran niti novijoj povijesti:početkom prošlog stoljeća iseljenici iz   tada   nedovoljno  definiranih krajeva pri useljavanju u Ameriku bilježili su se kao došljaci iz Bijele Hrvatske. Priča se i ovdje ponavlja: kako se hrvatska povijest piše ignoriranjem ilirske komponente , tako se piše i ignoriranjem hrvatske pradomovine. Možda nam Poljaci mogu malo pomoći: njihovi povjesničari smatraju da je Horvat kao vojni predvodnik i hunski namjesnik upravljao velikom oblašću od karpata do Odre, a drugi vođa starih Hrvata bio je Krak, slavljen kao osnivač Krakowa. Možda ipak nije dolično, ali ja sam se stoga usudio nazvati papu Ivana Pavla našim zemljakom. I napisao sam tada kako se na tamošnjem kraljevskom dvorcu Wawelu prepoznaju tragovi inovativne arhitektonike hrvatskog arhitekta Lucijana Vranjanina. I bio sam neobično ponosan kako smo ispratili ovog dragog Papu na vječni počinak .

prigodom papina posjeta Mariji Bistrici darovali smo mu Evanđelistar ukoričen u srebrnom ovitku s motivima zagrebačkog poliptiha iz 11. stoljeća , romaničkog raspela raspetog Krista iz Martinšćice i slovima glagoljskog natpisa.

Stajao je taj Evanđelistar uz papin krevet, a listove tog evanđelistara položenog na lijes Ivana pavla listao je vjetrić pri vožnji Vatikanom do grobnog mjesta ispod kupole Petrove bazilike.A tamo ga je kao jedini ukras dočekao reljef majke Marije s Djetetom Isusom koji je isklesan oko 1475. god. hrvatski renesansni kipar Ivan Duknović. Počiva tamo papa Ivan Pavao II ispod kupole koju je osmislio velebni renesansni arhitekt Bramante učenik Lucijana Vranjanina, sagradio ju je papa Siksto V., a spasio je   do urušavanja Ruđer Bošković.

Cijeneći ovo prelijepo okruženje usuđujem se opet blagotvornog papu Ivana Pavla nazvati našim zemljakom.

Papa Kajo ( Caius 283-296. ) rođen je u Solinu, te se kazuje da je sinovac onog solinjanina cara Dioklecijana koji je dao nove temelje Rimskom carstvu i sagradio osobni grad i Kajinom zavičaju. Taj minijaturni grad, zvan danas Dioklecijanova palača , zapravo je jedini kako-tako idealni antički grad, a Kajina Salona smatra se poslije Rima najznačajnijim nalazištem ranokršćanskog ambijenta. I Tako: imamo u trećem stoljeću našeg zemljaka i kao rimskog cara, i kao rimskog biskupa, imamo i najiscrpniji spomenik kršćanstva, a pjevamo da smo kršćani od stoljeća sedmog. Meni je žao što nisam živio u 19.stoljeću kada su naši vrli Ilirci shvatili da smo baštinici prastanovnika naše domovine. Znate Romul i Rem nisu znali latinski niti talijanski, ne znamo čak ni kako su govorili, jer su bili iz plemena Etruščana.

Etruščani su naseljavali središnji dio Apeninskog poluotoka, Iliri su posjedovali cijeli južni i sjeverni dio poluotoka, a talijana nigdje nije bilo. Ipak svi Talijani s pravom, smatraju da su oni potomci starosjedilaca i da su djeca Rimske vučice i osnovali Rim. Nekako tako Ilirci su razumjeli i naše podrijetlo i ja bih se s veseljem i radošću njima pridružio.. Tako da mogu reći i napisati kako je naš zemljak Ilir sveti Kajo bio Petrov namjesnik u 3. Stoljeću. Tada bi mogao prihvatiti i tvrdnju apostola Pavla da je obišao naše krajeve i da je od Jeruzalema do Ilirika pronio Evanđelje Kristovo.A i da već pri kraju I.stoljeća imamo i prvu kršćansku mučenicu u Epidaurusu. Možemo li onda, reći da smo kršćani od prvog stoljeća ? Obilan je martirij naših predaka u Iliriku ( latinskom crkvenom nazivu hrvatskih pokrajina ) ali se u okviru moje arhitektonske monokulture prisjećam znakovitog događaja: početkom 3.stoljeća petorica srijemskih majstora-klesara, Klaudije, Kastor, Simfronije, Nikostrat i Simplicije, radili su u kamenolomu na Fruškoj Gori, te su kao kršćani odbili izraditi kip nekoga rimskoga boga, pa su za kaznu zatvoreni u olovne lijesove i bačeni u Dunav. Ti nesretni umjetnici bili su naši predci i trebali bi se ponositi s njima.

Kao što bi se trebali ponositi onim pustinjakom Eusebijem koji je početkom 5.stoljeća , nesretan raskalašenošću svoje ilirske domaje, očajnički zapisao : oprostite mi, Bože , što sam dalmatinac. Taj nesretni Ilirac skupio je rukopise dijelova Starog i Novog zavjeta pisane na hebrejskom, armejskom, grčkom i latinskom jeziku, preveo ih sve na latinski i objedinio ih u knjizi zvanoj Biblija. Ostvario je tako temeljnu knjigu kršćanstva i kultnu knjigu europske pismenosti. Ponosni smo na tog Ilirca rođenog u Stridonu, a možda je znakovito da se istarski gradić Žrenj nekada nazivao Stridone. Drag nam je taj Ilirac kojega puk od milja naziva Sv.Jere, a crkvena zajednica titulira ga imenom sveti Jeronim. Imao je papa sveti Kajo u tim davnim vjekovima formiranja europskog etnosa dostojnu družinu Iliraca. Naših praotaca.

Akademik-Andrija Mutnjaković

Što vi mislite o ovoj temi?