Pratite nas

Kronika

Mi smo ono što Hrvatska želi imati

Objavljeno

na

Obitelj
Dnevnik :
Ponedjeljak, 16.rujna
Buđenje uobičajeno u posljednjih godinu dana:malena čupava glavica se naginje nad mene, želeći mi dobro jutro. Neprocjenjiv ! Dok gledam sina kako nestrpljivo čeka presvlačenje kako bi što prije započeo s igrom pomišljam da bi bilo lijepo zadržati to dječje veselje u onim ne-dječjim godinama života. Na trenutka mi se čini da bi to doista bilo izvedivo, gledajući njegov iskren osmjeh. Ali, onda se sjetim svih onih svakodnevnih stvari koje nas, malo po malo, guše…gotovo neprimjetno…do trena kada shvatimo da smo uobličeni u zadane nam kalupe, baš kao i ostatak društva. U sustavu smo uvijek nekom. Pa čak i Andrija ! Sa svoje nepune tri godine već je u sustavu vježbanja-na Goljaku, u Daruvaru, kod kuće. S vježbama mu započinje i završava svaki dan. A onda će doći vrtić, škola, fakultet, posao….Pitam se ispijajući kavu i gledajući sina kako slaže svoje oblike, kada će mu sustav postati tlaka ? Kada će se razočarati ? danas još ne…jer stiže nam teta vježbalica i Andrija je s osmjehom dočekuje. Iako će idućih 45 min raditi nešto što zapravo ne želi, on je veseo. Taj tren odlučujem da ću i sama pokušati tako provest dan
Jesen se bliži, no još uvijek ima dovoljno topline da ukrademo zadnje sunčane dane i većinu vremena provedemo u dvorištu a obližnjem igralištu. Sve su to već toliko puta viđene sprave, ali radost koju djeca pokazuju pri svakom ponovnom susretu s njima je nevjerojatna. Andrija se penje na tobogan sa širokim osmjehom na usnama dok mu ja dahćem za vratom, ispravljajući mu položaj nogu, opominjući ga da ispravi leđa upozoravajući da se pazi i da ne jurca. Dosadna sam sama sebi što mu svaki minut dana pretvaram u vježbu, ali mantram da tako moram-radi njega.
Nakratko se skupina djece među kojima je i Andrija zadržava u pješčaniku i ja koristim tih nekoliko trenutaka samo za sebe. Promatram već uvelike vidljivu smjenu godišnjih doba, no uživam samo na sekundu. Kroz glavu mi proleti da trebam smisliti kako organizirati i ispuniti zimske dane..pa se sjetim grijanja…i računa za grijanje. Začarani krug svakodnevnice. Pomišljam kako je lijepo što mi je država omogućila biti na produženom rodiljnom zbog prijevremenog poroda. Da sam barem uz rješenje o rodiljnom, dobila i upute za upotrebu. Još nisam uspjela shvatiti kako uz naknadu preživjeti mjesec, pa razmišljam što bih sve mogla raditi i zaraditi. Dakako uz majstorsko balansiranje vremena kad Andrija spava, kada je baka dostupna za čuvanje, kada mi to raspored njegovog vježbanja dopušta. Grč u želucu je povelik, nervoza raste, pa požurujem sina kući. Dok se spušta noć obavljamo večernje rituale kupanja i spremanja za krevet. Po glavi prebirem sutrašnji radni plan, provjeravam jesam li sve dobro izorganizirala, sve pripremila. Andrija pjevuši neku pjesmicu dok mu oblačim pidžamu, i dalje razmišljajući o sutrašnjim obvezama. Pomišljam na još nekoliko stvari koje moram obavit prije dolaska na spavanje i želučani grč opet je tu. Odjednom začujem:mama vidi kako je lijepi medek ! Andrija ozareno promatra tisuću puta viđenog medvjedića onim jednakim veseljem kojim je i započeo dan. Dok ga ljubim za laku noć, priznajem si poraz, pokušavajući točno odrediti dio dana u kojem sam zaboravila biti dječje sretna
Andrija-Mama 1:0
Utorak, 17.rujna
Današnji dan bih najradije zaboravila. Proveden u dragim državnim institucijama, uz višesatno čekanje na red, a potom gledanje namrgođenih lica službenika. Katastrofa!
Da ne spominjem zašto mi je potreban baš ta potvrda, zašto baš od tih institucija ? U mašineriji državnog aparat, među svim tim silnim uredima, odborima, službama-više nitko ne zna što kome pripada u čijem je što djelokrugu i tko bi što trebao odraditi. A ljudima ne preostaje ništa drugo nego gutati i čekati. I naravno za to platiti, pristojbe, ovjere, naknade…
Izgubila sam još jedan dan svog rodiljnog , još jedan dna uz svog sina da bih dobila potvrdu koju moram imati za najavljeni inspekcijski nadzor. Kao privatnicu na rodiljnom, kao majku neurorizičnog djeteta, nitko me ne pita imam li kome i gdje ostaviti Andriju, mogu li micati i mijenjati rasporede njegovih vježba. I iako mi je zakonom zajamčeno pravo biti sa svojim djetetom…neki drugi zakon kaže nadzor se obaviti mora ! E sad još samo da se netko tamo dogovori koji je zakon iznad koga.
Punim baterije provodeći barem večer s Andrijom, nastojeći da što manje osjeti moju nervozu zbog današnjeg ali i sutrašnjem dana. Neuspješno ! Dok sjedi na podnim puzlama okružen igračkama čujem ga kako govori: mama je tužna
Srijeda 18. rujna
Od ranog jutra akcija. Zadnje pripreme za dolazak inspekcije, pregledavanje papira i dokumentacije. Sastančenje prolazi uobičajeno i već se pripremam na zaključak koji i neće biti povoljan za mene. A onda…šok ! Među silnim ljudima koje sam upoznala u svom poslu-napokon čovjek ! Ovdje ima nekih propusta gospođo, govori mi, no vi ste na rodiljnom i bilo bi apsurdno očekivati da sve bude cakum-pakum. Što se mene tiče u izvještaju će pisati da je sve u skladu s pravilnicima i propisima. Nekoliko trenutaka ne skidam pogled s čovjeka još uvijek ne vjerujući da napokon netko nije previdio činjenicu da sam na rodiljnom dopustu. Zahvaljujem mu na razumijevanju, a on mi uz smiješak poručuje neka uživam u svom sinu dok je tako mali. I sam otac sada već odraslog muškarca s nostalgijom mi govori kako sve to ako brzo prođe. Prihvaćam savjet i ostatak dana uživam sa sinom. Andrija je posebno veseo i razigran. Ne znam je li to tek takav dan ili dijete osjeća da sam i sama lakša za jednu brigu i ponovno-samo majka?
Četvrtak 19.rujna
Kada sam kao djevojčica maštala o svom životu zamišljala sam ga onako kako sam provela četvrtak. Nakon dorađenih jutarnjih vježbi, obiteljski smo krenuli u Daruvar. Čekale su nas još jedne vježbe ali i kupanje na bazenima. Za Andriju nešto najljepše ! s obzirom da je rođen dva mjeseca prije termina poroda motorički je dosta kasnio. I dok mu je svaka razvojna faza predstavljala problem, onaj dio vezan uz vodu uvijek je bio napredan. Tako je Andrija prije naučio plivati nego hodati. I sada je u vodi neustrašiv. Dok neumorno skače u vodu i roni, suprug i ja se pogledavamo..ne trebamo si ništa reći…sav trud, briga i vrijeme uloženo u sina, sada se stostruko vraća. Nema veze koliko nas izazova još čeka-nas troje to možemo. To nas čini obitelji !
Petak, 20. rujna
Uobičajeno jutro prekida dolazak poštara. Pruža mi pregršt kuverti i među onim poznatim (naravno računima ) ugledam veliku žutu kuvertu. Srce mi staje na sekundu jer prepoznajem pečat Goljaka. Stigli su Andrijini nalazi ! Iako već više od vije godine obavljamo razne pretrage, još uvijek mi ruke zadrhte prije nego otvorim pošiljku. Brzo prolazim medicinskim tekstom koji ionako ne razumijem i tražim poznate šifre koje govore da je sve u redu. Da,.sve je u redu ! Hvala ti, Bože ! Kontrola nam je zakazana za šest mjeseci. Do tada nastavljamo dalje s vježbama. Glavom mi prolete zadnje dvije godine i na trenutak ni sama ne znam kako sam to preživjela. Razna predviđanja liječnika, suhoparna tumačenje potencijalnih dijagnoza, tisuću i jedan nehuman pristup medicinskog osoblja…Ne ništa to još nije iza mene jer i dalje smo u sustavu. No kao je to cijena za Andrijino zdravlje-neka. Onaj dio koji mu ja mogu osigurati da normalno krene u život svakako ću odraditi. A što ga dalje čeka ? Ne znam.
Subota, 21.rujna
Vikend je ! mislila sam odvesti Andriju negdje na izlet . No ne osjećam se najbolje i odlučujem ostati kod kuće. Prebiremo po jučer pristiglim računima i osjećam dobro poznatu nervozu. Naravno, troškovi su opet veći od prihoda. Nova zaduženja na karticama, novi minusi. Stvarno mi nije jasno kako se može normalno preživjeti mjesec. Nikada nisam mislila da ću biti u situaciji da važem što mogu a što ne svome djetetu. Bila sam uvjerena da je potrebno raditi i zaraditi. Pljuska stvarnosti i sada me peče. I još uvijek si ne uspijevam objasniti koncept promicanja natalitetne politike s jedne strane i koncept roditeljstva današnjice s druge strane. Jednostavno je nemoguće pružiti djetetu sve potrebno samo uz naknadu koja se za to dijete prima. Andrija je neurorizično dijete, vježbač, nosi naočalice, treba posebne cipelice, još ima pelene. Svaki odlazak na vježbe košta, kao i putovanja u Zagreb na kontrole. Naočale su uz dio koji pokriva HZZO i dalje preskupe, baš kao i cipelice. Treba li uopće spominjati pelene, odjeću ? I kako onda biti na porodiljnom?
Nedjelja, 22 . rujna
Good morning čujem Andriju kako mi želi dobro jutro. Odmah mi je jasno da nam je danas engleski dan sin mi obožava engleski i čak ga bolje govori nego hrvatski. Ne, ne znači to da ga ne učim materinski jezik, samo mu ovaj strani nešto lakši i tečniji. A ruku na srce bit će mu i važniji. Doista je istina da su djeca kao spužvice. Svakodnevno me iznenadi onim što zna i time kako koristi ono naučeno. Nastavljajući u engleskom tonu, pita me želim li da mi pjeva . I prije nego što sam odgovorila uveseljava me svojom izvedbom pjesme the way you look tonight. Potom ga čujem kako tati govori što želi za doručak a tata me traži prijevod-on ne zna engleski. Pomišljam kako nam je baš lijepo. Ne, nismo mi bez briga i problema..nemamo baš za sve račune…kemijamo što ćemo i kako iz mjeseca u mjesec ! Ali imamo obitelj !
Mi smo ono što Hrvatska želi imati, na čemu želi počivati.
I mi ćemo u tome i uspjeti-u Hrvatskoj i usprkos njoj !

Andreja Dečak-Kovač bacc.ing.agr., novinarka

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kronika

Kapetan Dragan pobjesnio u sudnici: ‘Ovo je fašistički progon, pa mene je i JNA mrzila’

Objavljeno

na

Objavio

Dragan Vasiljković, poznatiji kao kapetan Dragan, kojega optužnica Županijskog državnog odvjetništva tereti za ratne zločine nad hrvatskim vojnicima i civilima u četvrtak je iznoseći svoju obranu na splitskom Županijskom sudu odbacio krivnju za sve što mu se optužnicom stavlja na teret

Vasiljković je iznio obranu, ali nije želio odgovarati na pitanja sudskog vijeća, optužbe i obrane. Kazao je da je cijeli sudski proces ‘opsesivno fašistički progon‘, a nakon što ga je sudac Damir Romac upozorio da ne vrijeđa nastavio je da od procesa ne bi ostalo ništa ‘kada bi isključili fašizaciju Hrvatske‘.

Odbacio je tvrdnje da je ikada imao veze sa zatvorom na kninskoj tvrđavi upitavši kako netko može biti ratni zarobljenik prije rata s obzirom da je rat u Knin došao 1995.

‘Ja sam dao prijedlog da se zatvor izmjesti i napravi mokri čvor. Ne znam kome je palo napamet da me predstavi kao čuvara zatvora kada je tamo bilo toliko puno policije. Želim reći kako sam 12 godina zatvoren od čega 11 godina bez optužnice. Oduzeli su mi 12 godina života. Čak su i Alojzija Stepinca držali u kućnom pritvoru, a ja sam 12 godina u zatvoru’, kazao je Vasiljković.

U svojoj je obrani kazao i da je Glinu napustio 27. srpnja u 14 sati, a u optužnici ga se tereti da je djela počinio 30. srpnja. Istaknuo je kako je ‘komično’ sve ono što o tom slučaju pišu novine.

‘Veće su šanse da sam zapovijedao Anti Gotovini nego JNA. Pa oni su mene mrzili. Ne samo da nisam počinio ratni zločin nego se zapitajte zašto sam postao to što jesam’, rekao je Vasiljković na kraju svoje obrane.

Vasiljković je optužen da je kao zapovjednik Jedinice za posebne namjene u sastavu paravojnih srpskih postrojbi, odnosno zapovjednik Nastavnog centra za obuku pripadnika specijalnih postrojbi Alfa, postupao protivno odredbama Ženevske konvencije.

Na teret mu se stavlja da je tijekom lipnja i srpnja 1991. u zatvoru na kninskoj tvrđavi te tijekom veljače 1993. u Bruškoj kod Benkovca mučio, zlostavljao i usmrćivao zarobljene pripadnike hrvatske vojske i policije.

Uz to je optužen i da je tijekom srpnja 1991. u Glini, u dogovoru sa zapovjednikom tenkovske jedinice JNA, izradio plan napada na tamošnju policijsku postaju te prigradsko naselje Jukinac, sela Gornji i Donji Viduševac, a potom i njihovo zauzimanje.

Tijekom napada su oštećeni i uništeni civilni objekti, stanovništvo natjerano na bijeg, opljačkana je imovina, a ubijeni su i ranjeni civili od kojih i jedan strani novinar.

facebook komentari

Nastavi čitati

Kronika

Žepče (Kiseljak) – zločin Armije BiH nad Hrvatima i kako se hrvatski grad junački obranio u okruženju?

Objavljeno

na

Objavio

Dana 16. kolovoza 1993., prije točno 24 godine, u malom bosanskom selu Kiseljaku pored Žepča počinjen je javnosti gotovo nepoznat ratni zločin nad Hrvatima. Zločin su počinili pripadnici Armije BiH, točnije diverzanti 303. i 304. brigade 3. korpusa Armije BiH.

Vojnici Armije BiH, među kojima je prema tvrdnjama žepačkih Hrvata bilo i mudžahedina, upali su preodjeveni u vojnim odorama HVO-a u Kiseljak. Za vrijeme dok su se vojnici HVO-a i stanovnici Kiseljaka snašli i konsolidirali već je vatrenim i hladnim oružjem život izgubilo 43 vojnika i civila.

Sliku užasa toga dana u selu Kiseljak opisala je jedna svjedokinja, rođena 1958. godine ovako:

“Kad smo došli možda deset metara od ceste, zapucali su vojnici Armije BiH po nama. Svi smo popadali po tom putu. Moj se sin bacio malo u stranu i nije niti ranjen. Kad je došao sebi podigao je malu Ivanu i pitao me; ‘Majko, što je ovo?’ A mala Ivana govorila je: ‘Joj, što ću…’ to su bile njene zadnje riječi. Ja sam samo govorila: ‘Dijete, ne daj se!’ Florijan nije progovorio nijednu riječ kao ni majka mu Kata. Mala Ivana Širić je rođena 11. ožujka 1980., Kata Krezić 12. rujna 1933., Franjo Krezić 2. veljače 1934., a Florijan Krezić 27. veljače 1963. Svi su oni u jednom trenu ubijeni. Janja Bulajić je teško ranjena i poslije je ostala u bolnici u Banja Luci. To se sve dogodilo pored mene. Ležala sam medu njima mrtvima. Onda sam se, u toj svojoj panici, sjetila Boga i to mi je jedinu snagu dalo. Tad sam izmolila ‘Pokajanje’, za mrtve. Franjo Krezić je nakon pucnjave još davao znakove života i sin mi je rekao: ‘Mama, odoh ga ja pokušati spasiti, samo ako ga uspijem dolje prenijeti’. Pitao me jesam li ja ranjena, ja sam rekla da jesam, ali da ne krvarim puno… 

Tad sam se morala nasloniti na mrtvog Florijana Krezića. Pazila sam da ne ugazim u njegovu krv i tad sam vidjela njegov mozak u toj krvi. Onda sam dopuzila natrag do svoje kuće i kad sam došla do zida, naslonila sam se na njega. Tada sam ranjena i u drugu nogu te sam pala. To je bila samo prostrjelna rana. Ostala sam ležati ispod terase. Sin je odnekud došao do mene i rekao. ‘Mama, od Franje nema više ništa. Mrtav je.’ 

Nije bilo nikakvih nagovještaja da će nas Muslimani napasti. Mi smo odmah uz rijeku Bosnu. Spremali smo zimnicu, ništa nismo znali. Baš sam spremala paradajz za zimnicu, pilili smo i drva. E, da smo znali što će nas snaći. Florijan Krezić je pogođen u glavu, točno iza uha. Vidjela sam kako mu je mozak iscurio iz glave. Mala Ivana Šarić je pogođena u lijevu stranu tijela. Od naprijed je rana izgledala kao crvena ruža na njenoj majici. Lice i tijelo su joj dobili plavu boju, a na prsima se ‘otvorila’, baš kao rascvjetana ruža. Kata Krezić je svukud pogođena, krv joj je curila iz usta, iz prsa, iz ruku i nogu. Franjo Krezić je pogođen u trbuh i u leđa. Ja sam pogođena u noge. Kad sam došla u Teslić, vidjela sam još naših ljudi koji su tog dana stradali. Rekli su mi da su Zovko i Božo Širić ubijeni. Jedna moja susjeda leži u bolnici, ostala je bez ruke i noge”. 

Ratni zločin pripadnika Armije BiH nad hrvatskim pučanstvom u selu Kiseljaku, općina Žepče, u svjetskoj javnosti nije bio zapažen.

Žepče – hrvatski grad koji su prvo napali Srbi, a onda i Muslimani

Srednjobosanski gradić Žepče leži na rijeci Bosni, na cestovnoj i željezničkoj prometnici Sarajevo-Doboj. Sjedište je istoimene općine. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine općina Žepče imala je 22.966 žitelja, od toga Muslimana-Bošnjaka 10.820 ili 47,11 posto, Hrvata 9.100 ili 39,62 posto, Srba 2.278 ili 9,91 posto, a ostalih 768 ili 3,34 posto. U odnosu na popis stanovništva iz 1971. godine udio Hrvata u ukupnom broju žitelja spao je se 42,4 na 39,6 posto, a Srba čak sa 16,9 na 9,9 posto. Samo je rastao udio Muslimana-Bošnjaka. Njih je 1971. godine u ukupnom broju stanovništva bilo 44,5.

S početkom srpske agresije na Bosnu i Hercegovinu žepački kraj zajednički brane žepački Hrvati i Muslimani-Bošnjaci organizirani i politički i vojno kroz HVO. Muslimani-Bošnjaci i Hrvati su imali zajedničku ratnu bolnicu, zajedničke ratne medicinske ekipe, borili se skupa na bojišnicama. S prvim ratnim okršajima između Muslimana-Bošnjaka i Hrvata i u Žepču rastu međusobne napetosti. Muslimani-Bošnjaci napuštaju bojišnice, čak bježe iz rovova pa zbog toga neke linije “pucaju” i ginu hrvatski vojnici, a mnogi su ranjeni. Kada je formirana Armija BiH i u Žepču, napetosti su još veće. Na katolički blagdan Sv. Ivana Krstitelja, 24. lipnja 1993. godine, dok se služila sveta misa, počeo je napad muslimansko-bošnjačkih snaga na Žepče. Napadnut je grad Žepče, ali i sela Papratnica, Bistrica, Ljeskovica i Novi Šeher.

Žepče u okruženju Srba i Muslimana

Žepački kraj je od toga sukoba u potpunom okruženju srpskih snaga s jedne i Armije BiH s druge strane. Borbe su žestoke, s mnogo ranjenih i poginulih vojnika je na sve tri strane.

Dan sv. Ivana, 24. lipnja 1993., hrvatski je praznik, pa se i te godine većina žepčanskih Hrvata spremala na misu kad je bez ikakva upozorenja uslijedio udarac što ga je svojedobno najavio Ivo Lozančić. Zapravo, prva provala sukoba zabilježena je još 23. lipnja uvečer, kad su mudžahedini iz Željeznog Polja napali hrvatsko selo Golubinja. Sutradan ujutro dijelovi pet muslimanskih brigada – oko 12.500 ljudi – napredujući u dvije kolone s jugozapada (Zenica) i jugoistoka (Kakanj), krenuli su u glavni napad sjeverno od Željeznog Polja i ubrzo opkolili Žepče. Muslimanske su snage zauzele uzvisine zapadno, južno i istočno od Žepča, a u sljedećih nekoliko dana hrvatski živalj iz područja na južnoj obali rijeke Bosne kojima su dominirali Muslimani, izbjegao je u većinska hrvatska područja. U samom Žepču vatra se začula oko 9:15, kad su paljbu na grad otvorili topništvo i minobacači ABiH-a, a muslimanske „Zelene beretke” opkolile stožer vojne policije HVO-a u hotelu Balkan.

Za bitke obje su strane nemilosrdno bombardirale grad. Postrojbe ABiH-a izvan Žepča držale su uzvisine zapadno, istočno i južno od grada, ali nisu ulazile u sam grad, prepuštajući oštre ulične borbe lokalnim muslimanskim snagama. Jedan je svjedok tvrdio kako je grad bombardiran sedam dana uzastopno. Razaranja grada uzrokovana borbama bila su zapravo strahovita; vjerojatno je svaka druga zgrada izgorjela u borbama. Ljudske žrtve na obje strane također su bile goleme, među civilima i vojnim osobljem.

Velika pobjeda HVO-a i predaja dvije brigade Armije BiH!

Naposljetku, HVO je nadvladao i uspio potisnuti Muslimane do južne obale rijeke, odnosno do mjesta poznatog pod imenom Papratnica. Do 30. lipnja HVO je uspio očistiti od muslimanskih napadača najveći dio zapadne obale rijeke Bosne i zapadni dio Žepča. Bitka je završila 30. lipnja uvečer predajom 305. i 319. brigade Armije BiH. Zapovjedniku ABiH-a Galibu Derviševiću poziv na predaju upućen je još 25. lipnja, ali ga je on odbio. Dok se bombardiranje pojačavalo 26. lipnja, HVO je polako uspostavljao kontrolu nad gradom, a Muslimanima je počelo nedostajati streljiva. Dervišević je predaju dogovorio s Božidarom Tomićem 30. lipnja, pristavši na predaju glavnine svojih snaga u gradu u 17 sati.

Prema knjizi „Muslimansko-hrvatski građanski rat u Srednjoj Bosni“ Charlesa Shradera herojska 111. Xp žepačka brigada imala je čak 450 poginulih od 1992. do 1994. godine.

Kao rijetko gdje, ovdje u ovom hrvatskom gradu su poginula i šestorica mladih zapovjednika HVO-a.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari