Pratite nas

Kolumne

Migracije – kontrolirani kaos globalističkih jurišnika vode Europu u ratove i propast!

Objavljeno

na

Razmjeri migracijskoga vala i geopolitika

Čovjek daleke budućnosti bit će mješanac. Današnje rase i kaste iščeznut će zbog nadilaženja vremena, prostora i predrasuda. Euroazijsko-negroidna rasa budućnosti, vanjštinom nalik staroegipatskoj, raznolikost će naroda zamijeniti raznolikošću pojedinaca. – Richard von Coudenhove Kalergi (1922.), istaknuti mason, utemeljitelj Paneuropskog pokreta i Europske parlamentarne unije, preteče Vijeća Europe
‘Izgleda da je Europa baš u ovome trenutku svoga najvećeg uspjeha iznutra postala prazna, u nekom smislu kriza joj je onesposobila krvotok, dovela u opasnost njezin život, prepustila, da tako kažemo, njezinu sudbinu presađenim organima koji će međutim nužno uništiti njezin identitet. Tomu nutarnjem odumiranju nosivih duhovnih sila odgovara činjenica da je Europa i po svome stanovništvu na putu nestajanja. Postoji neki čudan nedostatak volje za budućnošću. Na djecu, koja su budućnost, gleda se kao na prijetnju sadašnjosti; drži se da nam ona oduzimaju nešto od našega života. Ne doživljava ih se kao nadu, već kao ograničenje sadašnjosti. Nameće se usporedba s Rimskim Carstvom na zalazu: ono je još uvijek funkcioniralo kao velik povijesni okvir, ali u stvarnosti već je živjelo od onih koji su ga trebali dokrajčiti jer ono sâmo više nije imalo nikakve životne energije’ – papa emeritus Benedikt XVI., Europa. Njezini sadašnji i budući temelji, 2013.

Uz energetska pitanja, terorizam, organizirani kriminal, piratstvo, proliferaciju oružja za masovno uništenje, sigurnost okoliša i kibernetičku sigurnost, migracije danas predstavljaju jedno od ključnih pitanja međunarodne sigurnosti.

Migracije iz nerazvijenih dijelova svijeta (bliskoistočne i afričke zemlje) u zapadnu i srednju Europu pojava su koja traje još od šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća. Radilo se o pridošlicama mahom iz postkolonijalnih zemalja koje su tada u Europu došle potražiti posao i sretniju budućnost.

Davor Dijanovic 5

Piše: Davor Dijanović / Hrvatski tjednik

Dolazak migranata u Europu nije pratila i odgovarajuća politika njihove sociokulturne integracije u europsko društvo jer ih se tretiralo kao privremene migrante koji će se s vremenom vratiti u države pošiljateljice. Dobar dio migranata iz tog vala nije se nikada vratio u matične zemlje.

Dio migranata ostalih u Europi integrirao se u europsko društvo, no veći dio odbijao je bilo kakvu integraciju. Države s većim brojem neeuropskoga stanovništva (Njemačka, Francuska, Engleska itd.) na povećani broj migranata reagirale su inauguriranjem ideologije ‘multikulturalizma’ koja je stimulirala očuvanje raznolikosti različitih kultura migranata. Ta ideologija u praksi se, međutim, pokazala posve promašenom jer je onemogućila socijalnu i jezično-kulturnu integraciju migranata u europska društva.

Njemačka kancelarica na odlasku, Angela Merkel, godine 2010. konstatirala je da je multikulturalizam u Njemačkoj u potpunosti propao, a gotovo je identičnu izjavu dao i tadašnji britanski premijer David Cameron.

Ta konstatacija nije spriječila Angelu Merkel da pet godina kasnije proglasi politiku ‘otvorenih vrata’ i pozove izbjeglice da dođu u njezinu državu. Ta je izjava, podsjetimo, izazvala ne samo izbjeglički (problemi s izbjeglicama vrlo se lako mogu riješiti zbrinjavanjem u susjednim državama), nego i migrantski val (nezanemariv broj tadašnjih pridošlica dolazili su iz država koje nisu bile zahvaćene ratom) preko tzv. balkanske rute i Sredozemnog mora koji je zaprijetio dezintegracijom Europske unije jer je dovodio u pitanje jedno od temeljnih načela EU-a o slobodi kretanja ljudi.

Priljev izbjeglica i migranata tada je zaustavljen dogovorom s Turskom, za koji Bruxelles Ankari plaća pozamašne svote novca i osigurava joj kvalitetan ucjenjivački potencijal. Njemačka (koja trenutačno bilježi, 1,2 milijuna raspoloživih radnih mjesta) prihvatila je tada više od milijun ljudi, od kojih je tek 300.000 do danas pronašlo posao na njemačkome tržištu rada. Veći dio pridošlica nije se integrirao u društvo i egzistira na njemačkoj mreži socijalne sigurnosti, što europski ekonomski gigant za sada (za sada!) može uspješno servisirati.

Hoćemo li postati ‘parkiralište’ za migrante koje ne puštaju u ciljana EU odredišta

Iako slike iz Velike Kladuše na sjeverozapadu Bosne i Hercegovine prema hrvatskoj granici daju drukčiji dojam, ukupan broj ilegalnih prelazaka granica preko glavnih migracijskih ruta u prostor EU-a u prvih devet mjeseci smanjio se za trećinu u usporedbi s istim razdobljem u prošloj godini (oko 100.000 zabilježenih ilegalnih migranata), prvenstveno zbog smanjenih migracija na mediteranskoj ruti.

Glavna migracijska ruta na tzv. Zapadnom Balkanu (Srbija-Mađarska-Hrvatska) bilježi mali broj neregularnih migranata, no broj je za 31 posto povećan na usporednoj ruti Albanija-Crna Gora/Srbija-BiH-hrvatska granica gdje MUP RH u prvih devet mjeseci bilježi 4.700 ilegalnih prelazaka granica. Uglavnom se radi o migrantima iz Pakistana, Afganistana, Sirije, Iraka i država sjeverne Afrike.

Migracijski val koji prolazi Hrvatskom, u perspektivi predstavlja veliku opasnost za nacionalnu sigurnost. Kratkoročno, to je opasnost da RH postane ‘hotspot’ – svojevrsno ‘parkiralište’ za migrante koje se ne pušta dalje u ciljana EU odredišta, a o dugoročnijim opasnostima – koje prijete cijeloj Europi – više u nastavku teksta. Trenutačna je situacija ozbiljna, no još uvijek – s obzirom na broj migranata na granici – ne bi trebala biti alarmantna, pri čemu naglašavamo ovo „trebala“.

Hrvatska zbog dugačkih i teško branjivih granica ima prilično dobro obučenu graničnu policiju koja broji oko 6.500 pripadnika (toliko nemaju Srbija, BiH i Makedonija zajedno), i to bi morala biti sigurnosna snaga sposobna spriječiti trenutni pritisak na granicu. Pritom je, dakako, pretpostavka da se migrante ne tretira orvelovski kao ‘jednakije od drugih’ i da redarstvene snage imaju puni kapacitet djelovanja prema pozitivnim propisima.

Dugoročno će, za nekoliko mjeseci, godinu, pet ili deset godina (nismo futurolozi) – i policijske snage posve sigurno postati nedovoljne tako da će obrana granica zahtijevati – bez obzira što o tome mislili ljubitelji hortikulture i članovi humanističkih udruga za zaštitu ljubičica i maćuhica – i vojna djelovanja – dizanje vojske na granice uz postavljanje fortifikacijskih prepreka, što već i vidimo u nekim EU državama. Slanje vojske na granicu niti sada ne bi bilo izlišno jer bi poslalo jasnu poruku da hrvatska država želi braniti svoje granice.

Prethodno je spomenuta Velika Kladuša, no i hercegovačka hrvatska mjesta uz granicu prepuna su migranata koji se žele preko Hrvatske dokopati zapadne Europe. Migranti su viđeni u Metkoviću, navodno i u Makarskoj, pune su ih šume po Lici i Gorskome kotaru, a viđeni su i u Bednji u Zagorju.

Ironično govoreći, nije trenutačno toliki problem što se migranti sprešetavaju po različitim dijelovima Hrvatske. Nevolja za proračun nastat će u slučaju da se šetnja produži do ljeta. Hrvatska enormno ovisi o prihodima od turizma, a turisti, naime, jako dobro znaju o kakvim se ovdje šetnjama radi i da nije riječ o članovima aristotelovske peripatetičke škole!

Migranti kao rezervna armija kapitala i izbornih glasova

U Europskoj uniji danas su se vrlo jasno kristalizirale dvije (geo)političke i kulturološke struje: globalisti i suverenisti. Ta dva bloka konfrontiraju se, dakako, i na pitanju migracija. U prvome bloku, nakon izlaska Velika Britanije iz EU-a (taj izlazak nije bez veze s migracijskim kretanjima), ističu se Njemačka pod vodstvom spomenute kancelarice Merkel i Francuska na čelu sa zelotskim europejcem Emmanuelom Macronom (kojemu u Francuskoj rapidno pada potpora).

Unutar globalističkoga bloka možemo prepoznati dvije udarne šake proimigrantskoga djelovanja: prva – velike korporacije (kod kojih mrski desničari vide Soroseve pipke) i druga – pseudoljevičarske i pseudoliberalne pseuedointelektualne falange koje djeluju kao ešalon korisnih budala.

Nije nikakva tajna da velikim multinacionalnim kompanijama odgovara uvoz radne snage iz afroazijskih zemalja. Riječ je o rezervoaru jeftine radne snage ili, kako su svojedobno govorili marksistički klasici – o ‘rezervnoj armiji kapitala’. Naime, kao što je nedavno u odličnoj analizi za Globus primijetio dr. sc. Ivica Šola (koji o Marxu ima jednako ‘dobro’ mišljenje kao i potpisnik ovih redaka, ali primjećuje frankfurtersku (više u nastavku teksta!) preorijentaciju marksista od radništva kao instrumenta revolucije prema manjinama):

‘Marx je još u 19. stoljeću, kada su irski radnici počeli masovno navaljivati u Englesku, napisao kako su Irci masovnim iseljavanjem svoga stanovništva ‘isprovocirali pad cijene radne snage i uzrokovali moralno i materijalno srozavanje stanja engleske radničke klase’, pa stoga lucidno zaključuje kako je antagonizam irskih i engleskih radnika ‘tajna uz pomoć koje je kapitalistička klasa zadržala svoju moć’ na principu zavadi pa vladaj.

Za Marxa imigracije i imigranti masovnoga tipa zapravo su nešto što treba spriječiti jer su oni ‘pričuvna vojska kapitalizma’ uz pomoć koje se jača izrabljivanje i smanjuje cijena rada. Bježanje radničke klase nacionalistima u tom smislu prirodan je proces, kako nekoć, tako i danas jer dok je ljevica drvila sve ovo vrijeme o potrebi zaštite manjina, zamijenivši crveni stijeg onim duginih boja, dok su lili krokodilske suze nad dolazećim imigrantima iz islamskog svijeta zagovarajući ‘kulturu dobrodošlice’, prosječnome europskom radniku takva ljevica nije trebala, jer ni njoj ne

trebaju oni, pa ulogu zaštite domicilnih radnika preuzimaju Salvini, Le Penova ili Orbán, koji po tom pitanju nisu fašisti nego – marksisti!’.

Dolazak jeftine radne snage – neovisno što o tome mislili oni koji pripovijedaju s libertarijanskih ambona (pisac ovih redaka – ne i pod cijenu sigurnosti – podupire slobodno tržište, ali je svjestan paradoksa da su upravo velike korporacije najveći protivnici slobodnog tržišta jer teže monopolima i oligopolima) – ruši cijenu rada domaće radne snage s jedne strane (što današnjim ljevičarima duginih boja očito ne smeta pa – kao u Gruntovčanima Dudek jelena – te migrante vabe u Europu), a s druge strane neintegracija dobroga dijela migranata u tržište rada država primateljica nagriza socijalnu mrežu tih država, što bi ljevičarima također trebalo smetati (radnička prava!), ali im, naravno, ne smeta jer pridošlice čine njihovu vjernu biračku bazu.

Marksisti 19. st. evoluirali su u markuzijance 20. i 21. st. A markuzijancima, socijalistima diljem Europe, migranti, poznato je to ponajbolje iz primjera Španjolske, čine rezervnu armiju izbornih glasova.

Nagrizanje socijalne mreže i problem manjka radne snage

Govoreći o socijalnoj mreži i migrantima, vrijedi spomenuti da je komentator njemačkog tjednika Der Spiegel Jakob Augstein pred nekoliko mjeseci postavio logično pitanje: „(…) ‘Kratkoročno gledano, doseljenici su skupi. Socijalna država se brine. Ali što više useljenika dođe, jači će biti pritisak na socijalnu državu.

Što će se dogoditi kada doseljenika bude toliko pa ne će biti moguće da oni dobiju sve što je potrebno po sadašnjim standardima?’ Doseljavanje i dosadašnji oblik socijalne države prema Augsteinu ne idu jedno s drugim. Jednom će zbog pritiska dovabljenih migranata nužno puknuti standardi socijalne države kakvu danas poznajemo. Što će onda socijalistički vabitelji reći na to?

Govoreći o migrantima kao radnoj snazi, treba istaknuti da i Njemačkoj i brojnim drugim europskim državama zbog loše demografske situacije (kultura smrti!) nedostaje priličan broj radnika za određena zanimanja. Njemačkoj, spomenuto je, trenutačno nedostaje više od milijun radnika, a procjene su da će Hrvatskoj u sljedećih nekoliko godina nedostajati oko 150.000 radnika.

U duljem razdoblju, guverner Boris Vujčić oko toga je bio vrlo eksplicitan, Hrvatskoj će nedostajati oko 500.000 radnika. Prirodni pad stanovništva u kombinaciji s masovnim iseljavanjem Hrvatsku dugoročno vodi prema krahu mirovinskog i zdravstvenog sustava jer jednostavno ne će imati tko puniti proračun zbog manjka radno aktivnog stanovništva. Radi toga se sve češće govori o tzv. supstituciji (zamjeni) stanovništva.

Davorko Vidović, savjetnik za radnu politiku i zapošljavanje u Hrvatskoj gospodarskoj komori (HGK), smatra da će Hrvatska u bliskoj budućnosti biti privlačnija radnicima iz susjedstva jer ‘ako već napuštaju svoju zemlju, žele ići u prostor u kojem ne postoji jezična barijera i koje su bliže’.

Kasnije, ističe Vidović, uvozit će se radnici iz drugih sredina: ‘Izgledan je uvoz radnika iz daljih destinacija, prvenstveno mislim na područje država koje imaju veliku emigraciju, kao što su azijske zemlje poput Pakistana i Bangladeša, kao i zemlje Bliskoga istoka, posebno u potrazi za deficitarnim zanimanjima, kao što su npr. radnici u građevinskome sektoru, vozači kamiona, radnici u prerađivačkoj industriji… Za Hrvatsku je vrlo interesantna i Ukrajina, kao relativno bliska država, s malim troškovima integracije s obzirom na bliskost, kulturnu i povijesnu prije svega. U tim pravcima morat će se tražiti rješenje dugoročnoga problema jer će se Hrvatska suočavati s nedostatkom radnika, a demografski trendovi to potvrđuju.’

Hrvatska je nedovršena država, u rasulu na svim područjima, pa je jasno da se i o demografiji nije vodila gotovo nikakva briga svih ovih godina. Umjesto da se mladim ljudima olakšao život u Hrvatskoj, prvenstveno poreznim rasterećenjima (porezi se zbog širenja uhljebljeničko-partijskih mreža konstantno povećavaju), i da se učinilo sve da se hrvatsko iseljeništvo aktivno uključi u gospodarski život Hrvatske (iseljeništvo za Hrvatsku ima i demografski potencijal), činilo se sve da se mladim ljudima ogadi život u Hrvatskoj, da ih se doslovce otjera iz države (naravno, u iseljavanju ima i pomodarstva, ali i jasne računice da će netko radije grbiti leđa na baušteli za 2000 eura u Njemačkoj, nego za 4000 kn u Hrvatskoj), a destruktivna bakarićevska politika vodila se i prema iseljenoj Hrvatskoj.

Hrvatska, naravno, nema niti strategiju o tome odakle bi se najbolje mogao nadomjestiti manjak radne snage. Bruxelleskim poslušnicima politike melting pota izgleda da je posve svejedno hoće li se radna snaga uvoziti (manjak radne snage je realitet koji je nesporan!) iz, primjerice, Ukrajine (Ukrajina zbog slične kulture i povijesti predstavlja idealan uvoznik radne snage za RH) ili iz područja svijeta s kojima nas dijele civilizacijske razlike.

Šezdesetosmaška revolucija neomarksističke Frankfurtske škole

Svi govore o deficitu radne snage i o lošim demografskim trendovima na Zapadu, no rijetko tko ide u korijene tog problema. A ti su korijeni stari najmanje pedeset godina. Konkretno govoreći, krivac za današnje demografsko stanje zapada je tzv. šezdesetosmaška revolucija koju je intelektualno pripremila neomarksistička Frankfurtska škola.

Oni koji su čitali klasike marksizma, znaju da je jedan od ključnih ciljeva komunizma ukidanje obitelji, ali i ukidanje države (to su ujedno – izložit ću se opasnosti da me neki preparirani mozak nazove ‘teoretičarom zavjere’ – i ciljevi masonerije čiji je komunizam, dakako, tek jedan od izuma).

Ciljevi ukidanja obitelji i države, poznato je, nisu bili ostvareni nakon tzv. Oktobarske revolucije, ali ni nakon kasnijih komunističkih revolucija diljem svijeta (paradoksalno, upravo su komunističke države, unatoč službenoj ideologiji odumiranja države, bile izrazito etatističke). Staljin, kad je mobilizirao i motivirao vojsku protiv Trećeg Reicha, nije govorio o radništvu i proletarijatu, nego je nacionalistički pozivao na obranu ‘svete Rusije’. Radništvo se pokazalo neprikladnim za provedbu revolucije i ostvarivanje komunističkih ciljeva ukidanja obitelji i ukidanja države.

Članovi Franfkurtske škole odustali su, stoga, od radništva kao instrumenta revolucije i nove revolucionare pronašli na drugim mjestima. Član Frankfurtske škole Erich Fromm u poznatoj knjizi Imati ili biti navodi o kojim se novim revolucijama radi: ‘Kako je politička revolucija XX. stoljeća, ruska revolucija, propala (…), pobjedničke revolucije našeg stoljeća su, iako se još nalaze u početnim stadijima, ženska dječja i seksualna revolucija. Njihove je principe već prihvatila svijest velike većine pojedinaca, a stare ideologije svakim danom postaju sve smješnije’.

Drugi frankfurter Herbert Marcuse kao nove aktere revolucije navodi studente, radikalne mlade ljude, feministice, manjine, crne militante i nove društvene marginalne skupine. Treći pripadnik iste škole, sociolog Wilhelm Reich, izrijekom se zalagao za uništenje obitelji pomoću ‘agresivne seksualne izobrazbe u najranijoj dobi’, dok je četvrti istaknuti član Theodor Adorno obitelj smatrao fašizmom ‘jer joj je izvorište u tradicionalnoj kulturi’.

Šezdesetosmaška revolucija koja i dalje teče, započeta studentskim nemirima, sublimirala je sve navedene ciljeve i strategije pa je tako već spomenuti Marcuse post facto mogao ustvrditi da ‘nije bila riječ o porazu 1968., nego o pobjedi, dugoročnome trijumfu, jer su ideje iz 1968. duboko prožele društveni korpus, do samoga establishmenta’.

A koje su to ideje i kulturni obrasci koje su šezdesetosmaši – nakon što su prema Gramscijevu receptu izvršili ‘marš kroz institucije’ zapadnog establishmenta – nametnuli društvenom korpusu? Vidimo ih svakodnevno. S jedne strane, riječ je o različitim vrstama asocijacija koje ukidaju nacionalne individualitete i desuvereniziraju nacionalne države (komunistički cilj odumiranja država), a s druge strane, riječ je o subverzivnim kulturmarskističkim idejama i pokretima kojima je cilj uništenje tradicionalne obitelji: feminizam (pri čemu mislimo na nakaradni feminizam ocrtan u izjavama kao što su ona da je brak ‘institucija nastala na silovanju’ (A. Dworiking) ili da ‘se ne može uništiti nejednakost muškaraca i žena dok se ne uništi brak (R. Morgan) ili da ‘ne postoji razlika između prostitucije, braka i spolnog zlostavljanja’ (C. Sommers)), homoseksualizam, genderizam (Istanbulska konvencija!), pornografija na svakom koraku i opća hiperseksualizacija društva (nikad više govora o sexu, a nikada manje novih života na Zapadu!).

Američki autor Patrick Buchan u poznatoj knjizi Smrt Zapada ističe da su ideje tzv. seksualne revolucije, koje se od šezdesetih masovno propagiraju u sredstvima javnoga priopćavanja, dovele do tektonskoga poremećaja u načinu razmišljanja američkih i zapadnih žena, što je pak dovelo do današnje katastrofalne demografske slike zapadnih zemalja. Kontracepcija, sterilizacija, pobačaj i eutanazija postali su četiri jahača ‘kulture smrti’, dok su pilula i kondom ‘srp i čekić nove kulturne revolucije’.

Frankfurtska škola, upozorava Buchanan, zastupala je tzv. kritičku teoriju, koja je u biti ‘destruktivna kritika svih glavnih elemenata zapadne kulture, uključujući kršćanstvo, kapitalizam, vlast, obitelj, patrijarhat, hijerarhiju, moral, tradiciju, seksualne ograde, odanost, domoljublje, nacionalizam, nasljedstvo, etnocentrizam, konvencije i konzvervativizam’.

Frankfurtska škola naučavala je kako zločini Zapada proistječu iz same naravi Zapada, koju je oblikovalo kršćanstvo. Kritička teorija uvodi ‘kulturni pesimizam’, osjećaj otuđenosti, beznađa i očaja, u kojemu narod premda živi u izobilju i slobodi, spoznaje da su njegovo društvo i zemlja ugnjetavački, zli i da ne zavrjeđuju njegovu ljubav i odanost.

Današnja migracijska kriza sljedbenicima Frankfurtske škole dolazi kao naručena (što ona i jest!): migrante iz afroazijskih država – u čijem mentalnome sklopu granice nemaju ni približnu važnost kao što imaju u Europi – želi se upotrijebiti kao instrument uništenja nacionalnih identiteta, ali i brisanja granica među državama što je, dakako, prvi korak prema ostvarivanju komunističkog cilja odumiranja države.

Od Petra Berislavića do Tvrtka Baruna

Govoreći o pristašama masovnih i nekontroliranih migracija, onda – kao praktični (tradicionalni) katolik – moram spomenuti da u njihovu promicanju sudjeluje i dio katoličkog klera, a to se posebno odnosi na biskupsku konferenciju Njemačke i SAD-a. Postkoncilski pristup, koji se oslanja na tobožnji ekumenizam i inkulturaciju rezultira pseudosamaritanskim pristupom prema migrantima (koji su mahom islamske vjeroispovijesti). Taj pristup nema pak baš nikakvih dodirnih točaka s izvornim katoličkim naukom i nerijetko ga relativizira do granica blasfemije.

Naime, ako gledamo povijest Crkve od pojave islama do danas, onda paradigma odnosa prema muslimanskim doseljenicima (koji, naravno, nisu svi islamisti, ali su dio strategije rušenja ostataka ostataka kršćanske Europe i dekonstruiranja nacionalnih država) zasigurno nije hrvatski isusovac – pseudosamaritanac i dobitnik europskih priznanja Tvrtko Barun (koji sorosevski svaku kritiku migracija kvalificira kao mržnju, zatucanost i nedostatak kršćanske empatije), nego hrvatski biskup i ban Petar Berislavić (1475. – 1520.), junak obrane Jajačke banovine koji je poginuo negdje u gudurama Plješevice braneći Hrvatsku i katoličku Europu od navale Osmanlija.

Oni koji tvrde da masovni dolazak muslimanskog stanovništva u Europu ne predstavlja baš nikakvu ugrozu, sigurnosnu i identitetsku, ti očito zaboravljaju da je islam nespojiv s demokracijom i da muslimani (što treba cijeniti!) imaju snažno definiran religijski identitet za razliku od današnjih kršćanskih mlakonja u Europi (kršćani – mučenici, koji pod cijenu života svjedoče svoju vjeru, danas žive upravo na afroazijskim paralelama i meridijanima kojima su posljednjih godina haračile snage zla ISIL-a istrebljujući tamošnje ostatke kršćanstva).

Ako netko smatra da o odnosu demokracije i islama autor ovih redaka laže ili iskazuje svoje endemske fašističke gene Hrvata – neka pročita knjigu egipatskoga isusovca i renomiranog islamologa Khalila Samira Khalila Islam na Zapadu.

Osim ako ne smatra da je i Khalil Samir Khalil fašist. U tom slučaju neka se prisjeti što je pokojnik Gaddafi govorio o islamizaciji Europe, a neka se prisjeti i toga da je turski predsjednik Erdoğan pred dvadeset i jednu godinu bio osuđen zbog recitiranja pjesme sa sljedećim stihovima:

‘Džamije su naše kasarne, / kubat naši štitovi, / munare su naša koplja, / a klanjači naši vojnici. / Ovo je sveta vojska koja čuva našu vjeru. / Allahu ekber, Allahu ekber.’

U konačnici, o nespojivosti islama i demokracije vrlo je otvoreno pisao i Alija Izetbegović koji je prije smrti Erdoğanu Bosnu ostavio u „amanet“. On je 1970. u Islamskoj deklaraciji zaključio da su islam i ne-islamski poretci međusobno nespojivi jer „nema mira ni koegzistencije između islamske vjere i neislamskih društava i političkih institucija“.

Pozivi za ukidanjem demokracije i zamjenom demokracije islamom, premda o tome baš ne vole pisati tzv. mainstream mediji (eufemizam za cenzurirane i dirigirane medije) svakodnevni su repertoar mnogih europskih gradova. O tome, naravno, ne govore grlati europski i hrvatski autošovinistički demokrati koji bi sutra mogli jako žalovati za katolibanima kad upoznaju čari šerijata i islamske demokracije.

Narativ mainstreama je jasan: migranti su čisto dobro, a svi koji kritiziraju migracije – prema Godwinovu zakonu – opasni su hitlerovci, rasisti i fašistička banda! A znademo barem mi u Hrvatskoj, još od 1945., kako se postupa s bandom! Ako ih ne možeš baciti u jamu, oduzmi im mikrofon i pristup u medije. Demokracija prije svega!

Aktualni papa Franjo dolazi iz Latinske Amerike gdje su političke, društvene i kulturne relacije neusporedive s europskima. Zato smo u prvim godinama papinskoga mandata od njega mogli slušati isključivo patetične rečenice o ugroženim izbjeglicama i migrantima koje treba sve redom primiti u Europu. No s vremenom je i papa postao svjestan da se ovdje ne radi samo o humanitarnome pitanju, nego i o pitanju sigurnosti i identiteta.

Tijekom nedavnoga posjeta baltičkim državama papa je tako rekao da migranti mogu biti primljeni „dok je to moguće“, ali ne „na masovnoj razini jer to nije moguće“. Vrata mogu biti otvorena „dok migranti mogu biti integrirani – i što je veoma važno – dok nisu prijetnja identitetu“. Ovim se papinim riječima nema što dodati!

Nakon što smo se osvrnuli na proimigrantske političke platforme, treba spomenuti i države koje se protive masovnim migracijama. U EU to su prije svega države Višegradske skupine (Poljska, Mađarska, Češka, Slovačka), a odnedavno u ovome su bloku i Austrija te Italija. Mađarskog premijera Viktora Orbán možemo smatrati svojevrsnim rodonačelnikom protuimigrantske političke platforme.

Orban Salvini

Orbán je nedavno s talijanskim ministrom unutarnjih poslova Matteom Salvinijem sklopio ‘Antimigracijsku koaliciju’ s ciljem obrane od masovnih migracija. Na izborima za Europski parlament predviđa se da bi desne, euroskeptične i antimigrantske stranke mogle dobiti trećinu mandata što bi moglo temeljito promijeniti odnose snaga u EU.

Orbán i Salvini zalažu se za to da se migranti iz Afrike, koji se nalaze u Italiji ili nekoj drugoj članici EU-a, ponovno vrate u Afriku. Salvini je vrlo eksplicitan: ‘Mi ne tražimo milostinju. Svaki azilant koji uđe u Italiju, talijanske porezne obveznike stoji između 40,000 i 50,000 eura. Neka si Bruxelles zadrži svoju milostinju. Ne želimo njihov novac, želimo dostojanstvo.’

Prijepori o migracijama ovih dana jasno se izražavaju na pitanju prihvaćanja tzv. Marakeškoga sporazuma. Marakeški dokument zapravo ima naziv: ‘Globalni kompakt za sigurne, uredne i regularne migracije’, a njegovo je sastavljanje započeto usvajanjem deklaracije iz New Yorka o izbjeglicama i migrantima iz 2016. Tzv. Marakeški sporazum nije pravno obvezujući i ne propisuje nikakve kvote. Riječ je o dogovoru, a ne o međunarodnom ugovoru, tako da države i dalje imaju suvereno pravo same odlučivati o migrantskoj politici.

Tzv. Marakeški sporazum – pripremanje tla za globalistički cilj demontaže nacionalnih država i kulturnih identiteta

No u ovome dokumentu niz je elemenata s vrlo dubioznim sadržajem. Migracijski pakt nigdje, doduše, eksplicite ne uvodi pravo na ekonomske migracije kao ljudsko pravo, no de facto ne pravi razliku između legalne i ilegalne migracije. Ili, da budemo precizniji, ta razlika postoji, ali tek onda kad svi koji hoće, uđu u zemlju u koju hoće, koja ih pritom ne smije zaustaviti na svojim granicama i koja im je obvezna otvoriti mrežu socijalne sigurnosti (socijalno i zdravstveno osiguranje).

Tek nakon toga utvrđuje se je li netko u državu ušao ‘ilegalno’, pri čemu je mogućnost deportacije tada više teoretska, nego realna. Takva bi regulativa u praksi mogla potpuno ukinuti razlike legalnih i ilegalnih migracija.

U sporazumu se navode i moguće akcije za slučaj masovnoga naseljavanja ljudi (čime se, očito, predviđa da će doći do masovnih migracija), a države se potiču na borbu protiv krijumčarenja ljudi i to tako što će se potražiti alternativne mogućnosti kako da ti ljudi dođu u EU. Tko zna, umjesto klasične mafije, migrante bi sada u EU možda mogla transferirati NGO mafija? Bit će i dalje posla za hrvatske ljudskopravaše!

Tzv. Marakeški sporazum (koji ne podupire Trumpova administracija) ima i čitav niz drugih spornih dijelova, no zbog prostorne ograničenosti ovdje se time ne možemo baviti. Ključno je za zaključiti da taj dokument ne će riješiti niti jedan problem, prvenstveno zbog toga što nije napravljen s ciljem da se problemi riješe, nego je sav njegov sadržaj latentno usmjeren na pripremanje tla za globalistički cilj demontaže nacionalnih država i kulturnih identiteta.

Europa se ne će obraniti

Vrijedi se zapitati i o tome kakve migracijske trendove na temelju egzaktnih podataka možemo očekivati u budućnosti? Brojke su vrlo jasne. Prema projekcijama UN-a, do kraja ovoga stoljeća najveći rast stanovništva dogodit će se u Africi, gdje će broj stanovnika narasti otprilike četiri puta. ‘Crni kontinent’ gotovo će stići Aziju 2100. – imat će 4,468 milijarda stanovnika, dok će Azija biti na 4,78 milijarda.

Afrika danas ima 1,256 milijarda stanovnika, od čega je 41 posto mlađe od 15 godina. Jedini kontinent koji će do kraja stoljeća zabilježiti pad jest Europa, koja će sa 742 milijuna pasti na 653 milijuna stanovnika. Dok će, dakle, u sljedeće osamdeset i dvije godine Afrika narasti za četiri puta, u Europi (koja je početkom 20. st. činila 25 posto svjetske populacije, a danas ne čini ni 10 posto) će se događati potpuno obrnuti trendovi.

Što mislite: hoće li Sredozemno more, koje se nalazi između Afrike i Europe, moći zaustaviti masu od četiri milijarde ljudi da ‘bolji život’ potraži u bogatoj i ostarjeloj Europi? Ako u mentalnome sklopu europskog čovjeka ne dođe do radikalne promjene i zaustavljanja kulture smrti, Europa se u budućnosti jednostavno ne će moći obraniti i svjedočit ćemo inverziji: Europa će se od kontinenta koji je stoljećima osvajao svijet pretvoriti u kontinent koji će sada svijet osvajati.

Navedenome trebati dodati i klimatske promjene koje neki danas uopće ne smatraju relevantnim čimbenikom. Uzročno-posljedični niz je jasan: porast populacije dovodi i do porasta energetske potrošnje, što rezultira rastom emisije ugljičnoga dioksida u atmosferu, što opet uzrokuje rast temperature. Kao posljedica porasta temperature neki će dijelovi svijeta već do kraja stoljeća postati zbog visokih temperatura, suše i nedostatka pitke vode nemogućima za život. A da ‘veselje’ bude veća: kriza će biti najveća duž ekvatorijalnog pojasa i na Bliskom istoku, što su regije s najvećom populacijskom eksplozijom.

Mnogi se danas izruguju da migrantima ne pada napamet ostati u Hrvatskoj i da odavde žele što prije pobjeći glavom bez obzira u bogatije zapadne zemlje. I u pravu su. No što mislite hoće li Hrvatska – zemlja s umjerenom klimom, bogata obradivim površinama i pitkom vodom, a geografski smještena na kontaktnoj zoni istoka i zapada – biti nezanimljiva kad jednom dođe od klimatske katastrofe u spomenutim područjima?

O svim ovim pitanjima ni u Hrvatskoj ni u Europi nema ozbiljne javne rasprave. Kao što stoji u Pariškoj izjavi koju su početkom godine potpisali istaknuti europski konzervativni intelektualci: ‘Politički vođe koji izgovore neugodne istine o moralnim vrjednotama, islamu ili migracijama dovlače se pred sudce. Politička korektnost nameće tabue koji svako propitivanje ‘statusa quo’ prokazuju kao posve neprihvatljivo’. Slušajući europski, ali i hrvatski lijevi i liberalni politički, a posebno medijski mainstream, čini nam da se da živimo u nekome paralelnom svemiru.

Što sve nije istina u tzv. lijevo-liberalnome paralelnom svemiru?

Naime, njihov je narativ sljedeći: sve što vam fašistički gadovi (u Hrvatskoj će se za discipliniranje kritičara koristiti jasenovački bič!) pišu o migrantima, baš sve je velika laž. Nije istina – reći će oni – da postoje geta (no-go zone) po nekim europskim gradovima. Nije istina, dodat će, da su migranti na španjolskoj granici s Marokom napadali policiju improviziranim bacačima plamena i molotovljevim koktelima i da je nakon probijanja ograde visoke sedam metara došlo do ulične borbe između osvajača i lokalne policije.

Nije istina, viknut će lijevo-liberalni aktivist, ističući u prvi plan žene i djecu (kojima nesumnjivo treba pomoći kad su u pitanju izbjeglice), da su većina migranata vojno sposobni muškarci i da među ljudima koji bježe od neimaštine zasigurno ima ubačenih terorista koji će diljem Europe stvoriti terorističke ćelije. Nije istina, lažu sigurnosni stručnjaci i obavještajne službe, kad tvrde da je za vrijeme migrantskoga udara 2015. u Europu ušlo 10.000 registriranih terorista.

Nije istina da je diljem Europe nakon migrantske krize izvršen čitav niz terorističkih napada, da su pritom u nekima od napada sudjelovali teroristi prošli kroz Hrvatsku, ali i oni rođeni u Europi, što govori o kvaliteti njihove integracije u europski sustav vrijednosti. Nije istina, žustro će vam tumačiti mladi ljevičari i pseudoliberali, da dobar dio migranata iz afroazijskih zemalja koji već u trećem naraštaju žive u Njemačkoj još uvijek nisu integrirani.

Nije istina da dobar dio migranata paratizira na socijalnoj mreži – svi su zaposleni i ističu se radnim kvalitetama, vrištat će lijevo-liberalni intelektualci! Nije istina i velika je laž i zavjera naravno i tvrdnja da su migranti ikada u Europi divljali, palili i rušili sve pred sobom – svi videoklipovi na You Tube-u i društvenim mrežama u kojima se migranti prikazuju u divljačkim pohodima kreirani su u posebnim paraobavještajnim laboratorijima kršćanskih i bijelih rasista i šovinista!

Nije istina da su migranti u Njemačkoj u novogodišnjoj noći masovno silovali žene i da se ta država pretvorila u gnijezdo vehabijskih uporišta. Nije istina da u Švedskoj – trenutačno najvećemu europskom multikulturalnom eksperimentu u koji je u vrijeme aktualne migrantske krize ušlo oko 800. 000 ljudi (70 posto muškaraca) – imamo epidemiju silovanja posljednjih godina (preklani je broj silovanja porastao za 13 posto, a lani za daljnjih deset posto) i da je riječ o državi s najvećim brojem silovanja i pokušaja silovanja na 100.000 tisuća stanovnika na svijetu (o ovome je pisao čak i mainstream medij kao što je Jutarnji list (autor: Đino Kolega) jer je stanje toliko alarmantno da se više ne da skriti).

Nije istina da u Švedskoj imamo 60 no-go zona u kojima vlada kombinacija šerijatskog i mafijaškog zakona, gdje imamo učestale pljačkaške pohode bandi i da ondje hitna pomoć i vatrogasci ne ulaze bez pratnje policije.

Nije istina – iz petnih će žila tvrditi moderni autošovinist legitimirajući tako svoju progresivnost – da je broj bombaških napada u Švedskoj (kako donosi Jutarnji u spomenutom članku) danas po broju stanovnika jednak kao u Meksiku, i da je broj smrti prouzročenih vatrenim oružjem u posljednjih nekoliko godina takav da je za pet puta veći nego u okolnim skandinavskim zemljama, a da se iz dijelova države iseljavaju domicilni Šveđani i Židovi.

Nije istina, dodat će udarnici ljudskopravaškog prozelitizma, da smo nakon finala Svjetskog prvenstva ove godine u Francuskoj imali nerede u kojima je sudjelovalo francusko stanovništvo afroazijskog porijekla. Hrvatski fašisti su ti koji su divljali, razbijali, palili i ubijali po zagrebačkim ulicama! Zar se ne sjećamo da je pariška podružnica LICRA (Internacionalna Liga protiv rasizma i antisemitizma) prozvala hrvatsku reprezentaciju da je previše uniformirana, tj. da je u njoj previše bijelaca. A što mogu bijelci i Hrvati biti nego jedino fašisti! Iako u Hrvatskoj praktički nema tamnoputih ljudi (jer, za razliku od Francuske, Hrvati nisu kolonizirali i pljačkali druge narode), ova znamenita antirasistička organizacija očito misli da bi reprezentacija trebala makar i ‘iznajmiti’ nekoga tamnoputoga igrača kao ogledni primjerak, e kako bi zadovoljili njihove sulude zahtjeve koji jesu stvarni rasizam.

‘Ljudi, ne nasjedajte na laži rasističkih primitivnih umova, koji se boje Drugoga i žive u zatucanosti i neznanju. Njihov ograničeni um i njihovo loše obrazovanje čini ih ograničenima za nove spoznaje. Baš sve što vam takvi govore jedna je velika laž. Ne vjerujte im i ne sudjelujte u antimigrantskoj histeriji’ – narativ je svakoga lijevog i progresivnog proimigrantskog autošovinista. To što su se Europljani, premda svi bijelci i kršćani, slične kulture i običaja, doslovce međusobno klali stoljećima (gorka je to činjenica), to ljevičare i progresivoide ne zanima: s ljudima drugoga mentalnog sklopa i druge civilizacije bit će – uvjeravaju nas ovi – sasvim drukčije!

‘Neka migranti samo dođu u što većem broju – život je lijep, samo ljubav!’, uspjenjeno će vam zboriti europski naprednjaci kojima će se pridružiti drugovi po autošovinizmu u Hrvatskoj koji ne mogu smisliti tamo nekakve kamenjarce i ustaše Bosance i Hercegovce, ali bi širom, bez ikakvih sigurnosnih ograda, otvorili granice ljudima druge civilizacije (naravno, ne bi im otvorili i vrata svoje kuće jer duboko u sebi znaju o čemu se radi, ali zbog napredovanja u mainstreamu moraju pripovijedati bajke i pretvarati se u intelektualne prostitutke i ljudske mizerije).

Kao pred raspad Zapadnoga Rimskog Carstva

Mnogi su autori zapazili da postoje velike sličnosti između današnjega vremena i vremena pred raspad zapadnoga Rimskog Carstva. Poznata ruska povjesničarka Vera Budanova tako u knjizi Barbarski svijet u epohi Velike seobe naroda kao zajedničke procese pred 1.700 godina i danas navodi migracije, krizu elita, pokušaj globalizacije i gubitak ideja.

U razgovoru za Sputnik Srbija Budanova ovako gleda na navedene sličnosti: ‘Analogija između antičkoga razdoblja i suvremenosti ima mnogo. Nekad mi se čini da je to što se sada događa već bilo. Samo što je sada složeniji, teži proces. Međutim, ima jako mnogo analogija i paradoksa. U svim pravcima i područjima. Što se više ograđujemo od migranata, oni imaju više šanse da nas pobjede.

Podizanjem granica, mi gubimo. Pogledajte SAD, jačaju granicu s Meksikom, to će se završiti katastrofom po Ameriku. I u Rimu se odvijao takav proces. Treba imati u vidu da čim se Rim počeo ograđivati od barbara, počela je katastrofa. Kao što su u 2. stoljeću u Rimskom Carstvu podignuti limesi (tvrđave na granicama), tako se ili slično događa danas. (…) Ipak, najvažniji proces koji se događa pred našim očima transformacija je elita.

Na ključna mjesta u zapadnim državama dolaze djeca migranata. Dobar je primjer gradonačelnik ekonomskog centra svijeta — Londona. (…) Veoma je važna nacionalna elita. Narod koji gubi svoju elitu, nestaje. Kao što se dogodilo u Zapadnom rimskom imperiju.

Uoči njezin pada njom su vladali nerimljani: Stilihon, Alarih, Ricemer itd. Oni su rješavali sudbinu rimskoga imperija’. Iako se ne slažem sa svim opažanjima ruske povjesničarke – zidovi i granice ponekad su jednostavno nužni (kao što je brava nužna u osobnome automobilu i obiteljskoj kući), smatram da je riječ o promišljanjima vrijednima razmišljanja.

I migranti su žrtve globalističkih projekata i geopolitičkih eksperimenata na Bliskom istoku

Na kraju ovoga osvrta treba istaknuti sljedeće: većina migranata koji dolaze u Europu nisu teroristi i kriminalci (i zato ne treba srdžbu usmjeravati prema njima), nego nesretni ljudi koji se ovdje nadaju boljem životu (nitko ne odlazi od svoje kuće ako mu je ondje lijepo) i koji su često žrtve zabluda i iskrivljenih predodžbi o mitskome Zapadu na kojemu će ostvariti svoje snove.

Premda među migrantima bez dvojbe ima ubačenih terorista koji ciljano dolaze u Europu, većina njih nisu teroristi te su i sami žrtve globalističkih projekata i geopolitičkih eksperimenata na Bliskom istoku. Migranti pretežito nisu svjesni da ih globalisti koriste kao oruđe kojim će ostvarivati svoje ciljeve, među kojima treba istaknuti već spomenute korporativne interese, ali i planove o ukidanju suverenih država i nacija koji su potpuno kompatibilni s korporativnim interesima jer trgovce ponajmanje zanimaju bilo kakve granice.

Globalisti su jako dobro svjesni što može izazvati masovna i nekontrolirana migracija u Europu (Huntington je o tome pisao još 1996. u knjizi Sukob Civilizacija), a jačanje desnih stranaka i pokreta diljem Staroga Kontinenta – prema principu akcija-reakcija – zasigurno je bilo predviđeno u njihovim projekcijama.

Budući da je riječ o ljudima druge civilizacije, što podrazumijeva drukčije običaje, drukčiju kulturu, mentalni sklop i općenito pogled na svijet (a čovjek se zaista, to je u njegovoj prirodi, često boji Drugoga), takva migracija može dugoročno dovesti jedino do konflikata i do serije građanskih ratova diljem Europe. No kontrolirani kaos stara je taktika globalističkih jurišnika.

Migracije su tijekom povijesti obogatile brojne kulture i civilizacije. Riječ je pojavi koja je konstanta ljudske povijesti. No masovne i nekontrolirane migracije (postupne migracije praćene integracijskim planovima nešto su drugo), a ovdje je riječ i o projektiranim migracijama, uvijek su podrazumijevale sukobe i prolijevanje krvi. Kao što ističe spomenuta Pariška izjava – ‘imigracija bez asimilacije jest kolonizacija’. Ako doseljenik ne želi prihvatiti niti minimum pravila ponašanja i kulture države u koju je došao, onda to ne može završiti ničim dobrim.

Već smo rekli da trenutačna situacija u Hrvatskoj nije alarmantna, ali da to ne znači da uskoro ne će postati. No unatoč tome, pojedini portali radi klikova i zarade predimenzioniraju trenutačne okolnosti, stvaraju histeriju i šire lažne vijesti prikazujući krizu s migrantima većom nego što trenutačno (trenutno!) jest.

Toga se treba čuvati i svaku informaciju trebalo dobro protresti. Svaka vijest za koju se ispostavi da je izmišljena ili da sadrži uveličavanje problema – sutra će poslužiti kao odličan materijal proimigrantskim aktivistima u pokušajima sabotaže rasprave o realnim opasnostima migracijskih procesa.

Za kraj ostaje nam zaključiti da se i Hrvatska i Europa krajem 2018. godine nalaze na prekretnici i pred izborom: ili će se Stari Kontinent vratiti svojim kršćanskim korijenima (Katolička crkva je ta koja je izgradila europsku civilizaciju), što će biti praćeno odbacivanjem kulture smrti i protuživotnog stava (pitanje je, međutim, je li tako nešto više uopće moguće), ili će propasti kao što je propalo Zapadno Rimsko Carstvo, ali i brojne druge kulture i civilizacije.

Treće opcije jednostavno – nema.

Davor Dijanović
Hrvatski tjednik

 

TRAGEDIJA ILI ORGANIZIRANA DIVERZIJA : ‘Saudijski princ nudi 5000 dolara svakom tko iz islamskih zemalja ode u Europu’?

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Pitanje svih pitanja – s Europom ili protiv nje?

Objavljeno

na

Objavio

Kako se prvo, a možda i jedino, poluvrijeme borbe protiv pošasti COVID-19 diljem Europe uglavnom bliži kraju, sve jasnije se nazire tko su pobjednici, a tko poraženi. Najveći pobjednik je nesumnjivo središnja europska država, motor Europske unije, Njemačka, koja je gotovo u cijelosti povratila ugled poljuljan za vrijeme migrantske krize 2015. godine. Uspjela je u tome opredijelivši se za strategiju „distanca od neznanca“, temeljenu na oprezu i organiziranosti sustava, za razliku od država koje su odabrale njemačku strategiju iz 2015. – „zagrli neznanca!“- pa prolaze kao bose po trnju.

Njemačka kao pobjednik u ratu …

Nadasve je zanimljivo usporediti njemačke rezultate u suzbijanju zaraze – koji doduše, nisu ni blizu tako dobri kao hrvatski, ali ne ćemo sad o onima izvan konkurencije – s postignućima jogunastih država koje vole naglašavati vlastitu posebnost. Tako je, nedavno svojom voljom otpala od Europe, Velika Britanija, suočena s novim izazovom samo nastavila glavinjati poput Buridanova magarca. Italija, koja je godinu dana ranije otvorila vrata kineskom prodoru u Europu, pristavši biti zadnjom postajom kineskog strateškog projekta kolokvijalno zvanog „Put svile“, sada se pokazala i vratima dobrodošlice korona virusu u Europu sumanutom akcijom „zagrli Kineza“ održanom početkom veljače.

Naposljetku, tu je i poslovično svojeglava Švedska, koja punim plućima grli svakog neznanca kojem se nađe na putu, pa se ni nepoznati virus u tome nije našao iznimkom. Dva temeljna mjerila uspjeha – brzina obuzdavanja širenja zaraze i smrtnost – prikazana su na grafovima niže, kroz trend kretanja broja novozaraženih i umrlih po tjednima na milijun stanovnika u razdoblju od 1. ožujka do 30. svibnja, pri čemu se datumi prikazani na grafovima odnose na završetke tjedana.

Spustivši broj novozaraženih na ispod 100 tjedno na milijun stanovnika, Njemačka je primirila zarazu puna dva tjedna prije Italije, iako se njome bolest proširila tjedan dana kasnije. Primjetno je i kako se zelena njemačka crta nalazi sve vrijeme ispod talijanske plave, a od sredine travnja i debelo ispod britanske crvene i švedske žute. I dok Britanija poglavito zadnjih tjedana pokazuje trend jenjavanja zaraze, za Švedsku se to nipošto ne može reći.

Tamo, naime, broj zaraženih stagnira još od sredine travnja. Možda se upravo zato tri njezine skandinavske susjede (Norveška, Danska i Finska), koje su najkasnije početkom svibnja uspjele staviti epidemiju pod kakav-takav nadzor, sad oglušuju na moljakanje Švedske da u ime europskih vrijednosti otvore granice za njezine državljane. Pritom treba reći kako je broj novozaraženih u Švedskoj vjerojatno i podosta veći, budući se tamo provodi osjetno manje testiranja na broj stanovnika u odnosu na ostale zemlje obuhvaćene analizom.

Graf niže pokazuje drugo mjerilo uspješnosti u borbi protiv bolesti COVID-19 – tjedno kretanje broja umrlih na milijun stanovnika.

Ovdje njemački uspjeh još više dolazi do izražaja, budući se zelena crta, kao primjer gotovo savršeno spljoštene krivulje, sve vrijeme nalazi ispod drugih. Slijedno tome, Njemačka i kumulativno ima 4 do 6 puta manje umrlih u odnosu na broj stanovnika od ostalih zemalja obuhvaćenih analizom. Uz to, uočljivo je kako graf države poduljeg službenog imena, koju običavamo zvati Velikom Britanijom, a žitelje joj Britancima, gotovo navlas slijedi talijanski s odmakom od dva tjedna, dosegavši pritom čak i nešto viši vrhunac. To i ne čudi budući su obje zemlje kasnile s primjenom mjera zaštite, Italija, kao rodonačelnik korone u Europi, jer je ostala zatečena, Britanija je, pak, isto to učinila svjesno, prekasno promijenivši strategiju „zagrli neznanca“ u „distanca od neznanca“. Razvidno je i kako u Švedskoj, koja je također mijenjala strategije, čak i u isto vrijeme pokušavala provoditi dvije proturječne, broj novih umrlih najsporije pada. Zapanjujuća je spoznaja o ukupnom broju umrlih u Švedskoj usporedi li se s maločas spomenutim susjednim joj zemljama koje su dosljedno provodile strategiju „distanca od neznanca“, a s kojima ju zbog zemljopisne blizine, ali i svojstvenog im ponešto introvertiranog mentaliteta koji ne pogoduje širenju zaraze, ima više smisla uspoređivati. Švedska, naime, bilježi već skoro četverostruko više registriranih umrlih od posljedica korona virusa od njih zajedno, premda ima za trećinu manje stanovnika.

… ali i u miru!

Osim u ovladavanju bolešću, Njemačka se pokazuje lokomotivom i u mjerama sanacije posljedica nezapamćenog gospodarskog zastoja, ne samo u Europi nego i diljem svijeta, koji je, suočen s nepoznatom zaraznom bolešću, posvuda primijenio stare prokušane metode njezina suzbijanja. Njemačko-francuski prijedlog pomoći s učinkom centralizacije dugova nagomilanih tijekom borbe protiv korone težak 750 milijardi eura – dvije trećine u vidu čistih davanja, i trećina u vidu povoljnih zajmova – iza kojeg je stala Europska komisija, eventualno će doživjeti određene preinake u omjerima, ali ne i konceptualno. Naime, zemlje koje bi trebale podnijeti najveći teret, one najbogatije, nemaju alternativu europskom zajedništvu. Ne samo zato što su one koje su solirale tako loše prošle u priči s korona virusom, nego i zato što je Europa na zajedništvo, s koronom ili bez nje, jednostavno primorana geopolitičkim zakonitostima. S obzirom na datost i realnost višepolarnog svijeta, svejedno bile gospodarske veze između pojedinih sila jake kao prije korone ili slabije kako se predmnijeva da će biti poslije, Europi nema druge nego okupiti se oko svog geografskog srca i gospodarskog motora – Njemačke. U protivnom, rascjepkane europske državice, spremne svaka sa svojom kratkovidnom „suverenističkom“ politikom sabotirati mogućnost da Europa u poslovima s Amerikom, Rusijom, Kinom,… progovara jednim glasom, posve predvidljivo postaju plijenom većih i jačih. Upravo onako kako su u 19. stoljeću, dok se još svijet vrtio oko Europe, nepregledna afrička prostranstva i tamošnja plemena postala kolonijalnim posjedom i podanicima europskih sila. Italija, kao nesumnjivo još uvijek moćna država, članica kluba sedam najbogatijih, je veliko upozorenje kamo vodi takvo bunilo – u prkosno pjevušenje „Bella, ciao“ i „Bandiera rossa“.

Posvemašnjom intelektualnom zapuštenošću raširenom aluzijom ujedinjene Europe na negdašnju Jugoslaviju, predvođenu u svakom pogledu primitivnom Srbijom, olako se zanemaruje kako nipošto ne može biti isto, ma ni slično, natjecati se za prvaka u trećerazrednoj jugo-ligi i boriti se, makar za opstanak, u elitnoj euro-ligi. Iako će zauzimanje za jasnu europsku orijentaciju bez fige u džepu gdjekoga podsjetiti na svojedobno namamljivanje u prvu Jugoslaviju, vrijedi primijetiti kako se Hrvatska sad vraća u matično kulturno-civilizacijsko jato kojem je čitavo tisućljeće pripadala, i u kojem je i prije, ekonomski i biološki devastirana graničnim položajem na razmeđu civilizacija, tavorila pri samome začelju, tako da današnje zakašnjelo hvatanje priključka za Europom ni po čemu nije povijesna iznimka. No, to ne znači kako rješenje treba tražiti odmicanjem od europskog stola, što bi prije bio djetinji kukavičluk doli suverenizam. Doimlje se zrelijim pokušati izboriti se za svoje mjesto pod suncem sjedeći za njim. Pritom, europeizaciju otežava činjenica da su mnogi Hrvati, neovisno o političkom polu kojem gravitiraju, u međuvremenu prihvatili ne-europske obrasce ponašanja i štošta drugo nedolično od naroda, dotle im sličnog tek po razumljivom im jeziku. Obukavši taj par opanaka, ti su sad najglasniji u protivljenju svemu što dolazi iz Europe. No, još su gori oni koji to čine potiho i podmuklo, makar prividno i odjenuli europsko novo ruho.

Tko se osjeća ugroženim jedinstvom Europe?

U Hrvatskoj, dakle, danas ne manjka onih kojima nepodnošljivo smeta europsko zajedništvo i solidarnost kao nužan preduvjet opstanka svake europske zvjezdice ponaosob. Neki u prirodnom okupljanju oko Njemačke vide veliku opasnost, poput, primjerice, onog malteškog sokola, predstavnika satelitske državice na britanskom povodcu – eto, baš one iz koje dolazi Hrvatima Herceg-Bosne dobro znani haški sudac Agius, izricatelj drakonske kazne šestorici njihovih vodećih ljudi – koji se nedavno osjetio pozvanim upozoriti kako je Angela Merkel na istome poslu kao svojedobno Hitler.

Slično, izvjesni, danas iznimno utjecajni krugovi u Hrvatskoj vide svaki njemački uspjeh kao svojevrsnu preinaku, pače reviziju rezultata Drugog< svjetskog rata, upravo onako kao što su u užem, hrvatskom smislu doživjeli 30. svibnja 1990. Kako i ne će kad sve što imaju i sve što jesu duguju pobjednicima u tom ratu. Narogušenost tih gremija na Njemačku samo je učvršćena epizodom oko izručenja dvojca „Perković-Mustač“, kad se njihov štićenik, Zoran Milanović, i pod cijenu odgode korištenja sredstava iz EU fondova, posljedično i produljenja recesije, poslužio neviđenim pravosudnim vratolomijama kako bi doskočio pravnoj stečevini Unije.

Ti se gremiji ni ovih dana nisu libili preko svog glasnogovornika na Pantovčaku, eto, opet Zorana Milanovića, nekako, čini se, sve više morenog prehladom tipa „sva četiri stađuna“, komunicirati koliko ih taj 30. svibnja žulja. Onako kao što iz hrvatske kolektivne memorije žele zatrti Bleiburg, kao simboličku ishodišnu točku, početnu domino pločicu velike hrvatske tragedije i nesreće u danima kad su njihovi mentalni, katkad i biološki predci slavili, isto su naumili, jednom već i uspjeli, učiniti i sa tridesetim svibnja kao prijelomnim začetkom sjajne niske hrvatskih uspjeha, sve redom značajnih povijesnih datuma, kojima se baš i nisu odveć radovali. A oni to – veseliti se kad Hrvati tuguju i rogoboriti kad se Hrvati raduju – mogu činiti i danas jer Hrvatsku drže za gušu još od 3. siječnja 2000., tog istinskog im dana državnosti.

Skretanje s tračnica uključivanja u Europu i europeizacije Hrvatske, na koje je hrvatski vlak postavio dr. Franjo Tuđman, ti krugovi ostvaruju suradnjom s vodećom protueuropskom centrifugalnom silom i nepokolebljivim razgrađivačem europskog zajedništva, a čiji korijeni sežu još u bleiburška vremena (stoga ima neke kozmičke pravde u tome što je Velika Britanija ispraćena iz Europe za hrvatskog predsjedanja). Potvrda i kontinuitet tog ortakluka ogledala se u snažnoj orijentaciji Račanove Vlade na London. A u službi Njezinog Veličanstva, ne doduše pod šifrom ‘007’, nego, izglednije, barem gleda li se po smislu i sadržaju, tek pod prve dvije Bondove znamenke, našao se i Zoran Milanović, posjetivši London neposredno uoči izbora 2015. godine. Tamo je neobično snažno podržao britanske napore da se smanje ovlasti EU. Kao da je bio u predizbornoj misiji obnove zavjeta poslušnosti.

Tko zapravo kontrolira medije i pravosuđe?

Stoga ni najnoviju aferu, slučajno aktiviranu slučajno otkrivenom bubom, slučajno eto baš uoči izbora, slučajno sa HDZ-ovcima i HDZ-ovkama u glavnoj ulozi, ne treba promatrati isključivo kao „čestitku“ gremija pred nemili im, obnovljeni Dan državnosti, nego i kako bi se zataškale sjajne vijesti iz Bruxellesa o izglednih 10 milijardi eura za Hrvatsku, gotovo tri četvrtine na ime bespovratnih sredstava, a ostalo u obliku povoljnih kredita. Kako nema baš nikakva rezona da bi ta afera HDZ-u pred izbore išla u korist, očito je tek da mu nanosi nezanemarivu reputacijsku štetu, jasno je kako se radi o još jednoj potvrdi u nizu da HDZ nema nadzor niti nad „neovisnim“ medijima, a bome niti nad „neovisnim“ pravosuđem, uključujući istražna tijela (pri čemu je primamljivi pridjev „neovisan“ ovdje samo krinka za posve netransparentnu ovisnost o rukama koje povlače konce iz sjene). No, to je ujedno i pokazatelj koliko je HDZ onima, pod čijim su mediji i pravosuđe doista nadzorom, trn u oku. Prepoznat je kao jedini pozornosti vrijedan suparnik, iz čega bi svak’ kome je doista stalo do Hrvatske izvukao određeni zaključak, i prema njemu se pri političkim prosudbama ravnao.

Jedinog, dostojnog im protivnika sustavno slabe već godinama ponavljajući isti, povodljivome uhu mili obrazac – HDZ optužuju za unutarnju izdaju, ali i izdajstvo prema van. Za potrebe prvoga serviraju afere HDZ-ovih uhljeba, dok se u svrhu drugoga podgrijava priča „INA-MOL“, gdje HDZ, neovisno o tomu vodio ga Sanader, Karamarko, pa evo sad i Plenković, uvijek preko istog tjednika, a kasnije svi to kao po komandi prenose, bude optužen za pogodovanje Mađarima nauštrb hrvatskih nacionalnih interesa. Koliko god te optužbe bile bizarne, jer nije li upravo SDP MOL-u prodao 25% udjela INE, k tome i dodatnu dionicu koja je kupcu preko prava veta na strateške operacije, pa čak i one manjeg značaja, ustvari davala 50% udjela u upravljanju? Pa tko bi razborit očekivao kako će preuzimanje dodatnih 22% vlasničkog udjela za gotovo trostruko iznos, biti zapravo humanitarna pomoć Hrvatima, i da se to ne će odraziti na poboljšanje upravljačke pozicije MOL-a u INI? Ukratko, INA gremijima zapravo služi kao zlatna koka, em kao sredstvo ucjene svake HDZ-ove garniture za izdajstvo, em kao sredstvo odvraćanja ulagača pravosudnim progonom najvećeg pojedinačnog investitora u Hrvatsku, koju, kako politički, tako i kapitalistički, doživljavaju kao vlastito leno.

Unatoč tome, smutljivci u misiji razdora na desnom političkom polu cinično optužuju HDZ da si je sam kriv što nema nadzor nad medijima i pravosuđem, olako zaboravljajući kako ga je jedan Viktor Orban uspostavio tek ostvarivši dvotrećinsku parlamentarnu većinu, dobrim dijelom zahvaljujući i izbornom zakonu, posve suprotnom ovdašnjim prijedlozima udruga GONG i U ime obitelji. Dotle HDZ, upravo uslijed programiranog rasapa glasova na desnici, jedva skuca kakvu-takvu natpolovičnu većinu sa s ko’ca i konopca prikupljenim osiguračima u službi vladara iz sjene, čineći koliko je u takvim okolnostima moguće. Je li onda razboritije raspršenjem glasova povećavati utjecaj tih osigurača ili ga okupljanjem oko najjačeg smanjiti na najmanju mjeru?

Milijarde, milijuni, tisuće,… je li baš svejedno?

I dok motiv izdaje, unutarnje i vanjske, gremijima služi kao sredstvo pritiska i mrvljenja domoljubnih glasova, na HDZ istinski podivljaju tek kad ostvari kakav bitan iskorak u europskim poslovima. To navodi na zaključak kako im je upravo to, udaljavanje Hrvatske od Europe i igranje uloge čimbenika nestabilnosti u njoj, strateški cilj u službi spomenutih širih protueuropskih interesa. Ne treba zaboraviti kako je Ivo Josipović putem ulice prizivao rušenje HDZ-ove Vlade 2011. godine neposredno uoči završetka pregovora s EU, da bi, nakon što u tom naumu nije uspio, zauzeo pozu „Srđa Zlopogleđa“ i konstatirao kako to nije nikakav uspjeh. Iz perspektive onih koji su ga instalirali to doista i nije bio. U znak osvete Bajićev parni valjak se neviđenom silinom obrušio na HDZ, nakon čega je na krilima medijskih talambasa stranka doživjela težak izborni poraz, a pobjednik Milanović pokušavao mijenjati čak i Ustav kako bi spriječio izručenje „bondovskog“ dvojca Njemačkoj.

Nije slučajno ni što je upravo u vrijeme kad je Andrej Plenković igrao partiju života u Bruxellesu, koja je urodila njemačkom demokršćankom na čelu Europske komisije umjesto već umalo ustoličenog nizozemskog socijalista, nastupila usklađena medijska haranga protiv šestoro njegovih ministara, optuženih mahom za sitne prekršaje pri popunjavanju imovinske kartice napuhanih do razmjera endemske korupcije, a što je, u konačnici, rezultiralo izbacivanjem četvrtine Vlade iz stroja. Da Plenković nije stajao iza tih napada, kako su mu dežurni mutikaše imputirali, potvrđuje to što je do zadnjega stajao iza najžešće napadanih. Ako ih se doista htio riješiti, čemu bi i sebe izložio tolikoj reputacijskoj šteti?

Pomalo u sjeni strke oko korona virusa, prošla je vijest kako je HNB još sredinom travnja sa Europskom središnjom bankom (ECB) ugovorio valutni swap, zamjenu kuna za dvije milijarde eura, kako bi se osnažila monetarna pozicija Hrvatske, suočene s manjkom deviznog priljeva uslijed očekivano znatno slabije turističke sezone. Time su neutralizirani pritisci na slabljenje kune, koji bi, skroz izgledno, rezultirali novim slučajem franak, ovaj puta za dužnike u eurima. Treba reći kako se ovdje zapravo radi o čistoj donaciji u vrlo teškim vremenima, jer Europi kune ne trebaju, dok Hrvatskoj euri itekako trebaju, a što su mogli ishoditi samo ljudi koje respektiraju utjecajni donositelji odluka. Drugim riječima, Andrej Plenković se i u ovom slučaju pokazao igračem koji čini razliku, i to u milijardama eura. Stoga se doimlju posve deplasiranima prijedlozi kako bi bilo najbolje degradirati ga na poziciju ministra vanjskih poslova. To bi bilo otprilike kao da se Luku Modrića sa središnje pozicije u momčadi prebaci na bočnu, pa neka čeka dok mu drugi ne dodaju loptu, umjesto da ju sam uzme i kreira hrvatske akcije.

Plenkovićevi najozbiljniji konkurenti za mjesto novog predsjednika Vlade ne ostavljaju dojam igrača ni približno takva kalibra, štoviše, kao da nisu ni iz iste lige, a upitno je čak i bave li se istim sportom. Najspominjaniji mu protukandidat, Davor Bernardić iz SDP-a, dosad se dokazao tek na predmetima reda veličine stotina tisuća kuna, kako to pokazuje notorni slučaj stipendije poslovne škole „Cotrugli“, na koju izgleda dolazi red za otplatu. Tu je i Mario Radić, najozbiljniji čovjek u Domovinskom pokretu Miroslava Škore, i zašto ne, prema istom receptu kako je Zoran Milanović nudio mjesto premijera Boži Petrovu, izgledan kandidat za najvišu izvršnu dužnost u slučaju koalicije SDP-DOMPOK. Tako, naime, Pokret naziva sâm Radić, što bi valjda trebalo asocirati na MASPOK, čije je vodeće protagoniste, suprotstavljene Tuđmanu na izborima 1990., potegnuvši iz daleke Amerike tada došao podržati današnji frontman Radićeva pokreta. Međutim, uza sve Radićevo poduzetničko iskustvo i dojmljivu karijeru, vidljivo je kako se uglavnom bavio pitanjima reda veličine milijuna, a prema onome što je kazivao u nedavnim intervjuima, ni širi mu strateški zor u znatno sveobuhvatnijim državnim pitanjima ne seže puno dalje.

Kao i obično, ostaje vidjeti hoće li Hrvati opet progutati vazda jednako obojano medijsko-pravosudno kukavičje jaje ponuđeno im od gremija iz sjene, koji ni ne pomišljaju na promjenu taktike. A zašto i bi kad se dosad uvijek pokazala dobitnom? U svakom slučaju, dostatnom da razmrvi Hrvate i spriječi okupljanje oko najjačeg, jedinog koga su doista za to mjerodavni prepoznali kao prijetnju.

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Nikakve nove normale nema, to je samo dosjetka

Objavljeno

na

Objavio

Virus se potpuno izgubio iz medija, uvidjevši da nema šanse u borbi s vjetrenjačama. Ostao je tek gorak okus ljudske nezahvalnosti prema epidemiološkom stožeru koji je bio dobar u panici, a potom proglašen krticom desnoga centra i predizbornim maljem za vještice iz ljevice. Tako je uvijek u Hrvatskoj koja u doba smrtne opasnosti poput one u srpskoj agresiji, hvali i slavi branitelje i njihove zapovjednike, a onda pobjedničke generale izruči Haagu.

Sve se vratilo, ili gotovo sve, u staru normalu. Nikakve nove normale nema, to je samo dosjetka, ništa se u Hrvatskoj ne mijenja, usprkos Preradovićevoj tvrdnji da na ovom svijetu stalna samo mijena jest.

Mijenjaju se samo datumi iz novije hrvatske povijesti, odnosno nazivi značajnih datuma. Sada je 30. svibnja opet i službeno i državno Dan državnosti nakon što je dvadesetak godina bio narodno i neslužbeno živ u svijesti, trajno zapamćen usprkos malom datumskom zločestom zajedničkom pothvatu u režiji SDP-a i HSLS-a (Škrabalo) početkom stoljeća.

Opet se vijore zastave, na Trgu sv. Marka demonstrativno su stajali članovi Vlade sa zastavicama u rukama, nešto naroda zbijeno u prostor prema Kamenitim vratima. Vidjelo se i nekoliko pripadnika počasne bojne kojoj je Milanović oduzeo stilizirane povijesne kostime s obrazloženjem da njegovim dolaskom na Pantovčak prestaje feudalno razdoblje hrvatske povijesti i počinje građansko. Valjda buržujsko. Na glas o toj promjeni, poludio je feudokrat Stjepko Gregorijanec pa prošle subote usred svečanosti iz Medvedgrada opalio lumbardama po ionako krhkom Zagrebu, koji je uzvratio Gričkim topom.

Na brzinu improvizirana svečanost bila je dosadna Bogu i ljudima, samo je Kravat pukovnija unijela nešto živosti u odorama iz Tridesetgodišnjeg rata. Zapažena je odsutnost predsjednika države koji 30. svibnja ne priznaje Danom državnosti, i to samo zato što njegovi nisu pobijedili na prvim slobodnim izborima nego mrski mu pokret za samostalnost hrvatske države. Vrlo je zanimljivo da Zoki inzistira na 25. lipnju 1991. koji je bez ikakve sumnje jedini Dan nezavisnosti, budući da je tada donesena ustavna odluka o samostalnosti i suverenosti Republike Hrvatske. Zašto baš oksimoronski zanimljivo? Pa zato što njegovi pod vodstvom Račana nisu željeli 25. lipnja 1991. glasovati za tu odluku, a što su u stvari htjeli? Da se u jednoj, osobitoj alineji uz razdruživanje spomene u isti mah i moguće udruživanje. S kim? S Finskom, Latvijom? Nije precizirano. I sada bi Zoki da taj datum bude Dan državnosti, a ne onaj Dan nade da Hrvatska ne će šutkom pasti pred srpskim i srbijanskim pretenzijama, što je godinu dana poslije i ustavnom odlukom zapečaćeno na Dan nezavisnosti.

Elem, predsjednik države ruga se Danu državnosti kao smicalici jedne opcije, što je nepovijesno, neznanstveno i nedopustivo, to više što je u konstituiranju višestranačkog Hrvatskog sabora sudjelovala i na izborima poražena komunistička partija. Nije otišla u šumu. No, sada je u šumu (na Pantovčaku) otišao Milanović i prepoznatljivim stilom izaziva skandal za skandalom jer drukčije i ne može, očito. Kada je Tuđman govorio o političkim smušenjacima, onda još nije bilo Milanovića na javnoj sceni, tek se školovao kod Račana. Ustavotvorni Vladimir Šeks točno reče da Zokija treba legalnim načinom najuriti s Pantovčaka, članak Ustava postoji i po njemu treba žurno postupiti. Što kaže članak 104. Ili 105.? „Predsjednik Republike odgovoran je za povredu Ustava koju počini u obavljanju svojih dužnosti… O odgovornosti predsjednika Republike odlučuje Ustavni sud RH dvotrećinskom većinom.“ Hoće li se dogoditi opičment? Ne će. Da bi se opičilo prezidenta, postupak treba pokrenuti Hrvatski sabor dvotrećinskom većinom. Sabor je sada raspušten, a u Ustavni sud mora donijeti odluku o odgovornosti trideset dana nakon zaprimanja prijedloga. Čijeg? Pa Sabora, rekli smo. A kada novi sastav Sabora i nastupi, nema šanse da bi neka stranka ili koalicija sklona takvom prijedlogu mogla imati dvotrećinsku većinu. No, sva su čuda moguća. Veliki su izgledi da ćemo tragikomičnu političku pojavu trpjeti još godinama, a možda taj uđe i u drugi mandat, iskustva imamo. Hrvatska je to, ljudi moji. Narod se želi zabavljati.

Osim toga, postoji i drugi razlog zašto se Milanović pribojava Trga sv. Marka. Stojeći ondje, sigurno bi se prisjetio kako je u predvorje crkve poslao neodredljivu skupinu interventne policije da tuče hrvatske branitelje. Već tada je trebao biti najuren s mjesta premijera, ali ostao je i sada čak izabran za predsjednika države. I vrhovnog zapovjednika vojske, kojoj se na njezin dan obraća s nekoliko neartikuliranih uličnih riječi, što je perverzno podcjenjivanje hrvatskih Oružanih snaga.

Dobro, svečanosti su i bez njega – uz misu u sv. Blažu jer potresena Katedrala iznutra izgleda žalosno kao i izvana s dva križa privremeno nasađena – nastavljene podvečer pred zgradom HNK gdje je razmaknuta elita sjedila na udobnim stolcima, a publika stojećki pasla kulturu na livadi. Malo glazbe, pjevanja, malo baleta, dosta recitacija pjesama velikana u izvedbi glasovno i izražajno doista vrhunskih hrvatskih glumaca. Narod se u većem broju pojavio tek kasno navečer u Đurđevcu gdje je svojedobno iz topa ispaljen pijetao, ma sve je prštalo od rodoljubnih i domoljubnih hrvatskih pjesama što je vjerojatno zgrozilo antife koji su zaključili da se opet budi opasni hrvatski nacionalizam, čak se čula operna arija s riječima „Za dom, za dom“, što zaudara po fašizmu, čak se među čuvstvenim pjesmama iz svih krajeva Hrvatske pojavila i ona o Hercegovini, što vuče na teritorijalne pretenzije prema Izetbegovićevom vilajetu, na Banovinu Hrvatsku i slično, a pojava klerofašizma zapažena je u pjesmi „Rajska djevo, kraljice Hrvata“. Očekujem oštru reakciju habulinskih antifašista i Pupovačkih „Novosti“, te nova hapšenja što bi bilo staro normalno jer se čula i „Vila Velebita“. (Tamo negdje pedesetih pokupila me u velebitskoj raciji milicija, a kada su me utrpavali u maricu začuo sam glas „Njega pustite“. Glas mojega nastavnika u školi. U Kušlanovoj. Valjda je u fušu radio za „službu“. Kako bilo, sigurno mi je spasio dva ili tri rebra.Eto, to je bila škola za život.)

Lijepo su, vizualno, slavili i u Zadru, ali nisam vidio da se slavi u Rijeci, europskoj prijestolnici kulture. Vječna komunistička vlast u Rijeci grozi se pojma „država“ (hrvatska) sadržanog u državnosti, pa ne će valjda pjevati. Ako je europska prijestolnica, nije hrvatska, reći će obersneli, a imaju i tako problema sa svojim „opernim“ otvorenjem (ujedno i zatvorenjem) za koji su posudili tehničke čarolije iz Srbije, navodno na sumnjiv način ugovorene, ali ljubav je ljubav i ne gleda joj se u zube. Je li barem na vrijeme isplaćen umetnik Nemanja za inštalaciju crvene zvezde, ne znam. Nadam se da nije ostao kratkih rukava. A jako bi me zanimalo, čak privatno, koliko je za vrlo kreativnu inštalaciju i umeteonstvo dobio. Zašto privatno? Eto, recimo, ovu rubriku, „Hrvatske kronike“, pišem već petnaest godina za nula kuna po minuti, prenose je drugi, listovi i portali, a za prijenos mi plaćaju nula kuna, pa je li Nemanja barem dobio toliko koliko bih ja u blago normalnoj zemlji bio honoriran za, recimo, pedeset kolumna. No, kvragu i Nemanja i imanja, glede Dana državnosti sjećam se ipak da je prošlih godina, na krivi datum doduše, u Rijeci ipak slavljen Dan državnosti u organizaciji Zdruga katoličkih skauta Riječke nadbiskupije, Zajednice udruga Domovinskog rata Primorsko-goranske županije i Kluba navijača Armade. Nitko nije uhićen, ali je zapisan u bijelu knjigu. Hrvatska Rijeka mogla bi se pridružiti američkom prosvjedu pod nazivom „Ne mogu disati“.

Županije pod opasdom

Svašta se obećava u predizbornim izjavama, većinom staro normalno (manji porezi, veći standard, protiv korupcije), dosadašnja oporba nije već godinama ništa priskrbila jer se korumpira ili pokušava korumpirati samo one na vlasti, pa grmi protiv korupcije u želji da dođe u situaciju da i ona bude korumpirana. Nevelika novost su obećani zahvati u teritorijalni ustroj RH, s udarima ne samo na općine nego i županije koje treba ukinuti – kaže tako, recimo, Ivan Kovačić iz Stranke s imenom i prezimenom. Polazi mladac od činjenice da će „ako pitate osobu s Korčule ili Murtera, svi reći da su iz Dalmacije.“ Vjerojatno hoće, ali to je njemu znak da Dalmacija treba postati jedna regija, bez županija. A kako je to bilo u povijesti? Porfirogenet nabraja ne četiri nego jedanaest županija u Hrvatskoj, u ranom srednjem vijeku smještenih pretežito na području Dalmacije. Znači, Livno, Cetina, Imotski, Pliva, Pset, Primorje, Bribir, Nona, Knin, Sidraga, Nin, plus „gorske županije“ Krbava, Lika i Gacka kojima upravlja ban. Kako bi se proveo knez ili kralj da je pokušao ukinuti županije? Nismo mi devedesetih izmislili županijski ustroj, tradicija je to hrvatska i u taj ustroj ne treba dirati. Oni koji pokušavaju, zagovaraju regionalizam u smislu koji je Hrvatskoj u povijesti, iz raznih razloga, donio mnogo zla.

Bez medijske pozornosti

Od 18. svibnja počela probna iskapanja na Maceljskoj gori, u organizaciji Ministarstva branitelja. Iskapanja žrtava komunističkih zločina 1945. Samo dan poslije, 19. svibnja, ekshumirani su ostatci 82 „žrtve poslijeratnog razdoblja“. A Maceljska je šuma velika i to je, znači, tek početak početaka. Nisam vidio da su „službena glasila“ o iskopima objavila i jednu riječ. A mogla su barem 82 riječi. Za sada.

Rotor

Zagreb je proslavio svoj dan i zaštitnicu, Majku Božju od Kamenitih vrata. Službeno je otvoren i rotor da bi ljudi mogli brže stići u Remetinec.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari