Pratite nas

Intervju

Mijo Matanović: Zdrava obitelj najveće je bogatstvo

Objavljeno

na

Mijo Matanović, predsjednik Kluba utemeljitelja HDZ BiH naš je Posavljak. U razgovoru za naš portal govori o danima stvaranja HDZ BiH, političkom životu Bosanske Posavine i predstojećim izborima.

Gospodine Matanoviću, jedan ste od osnivača HDZ BiH i predsjednik ste Udruge utemeljiitelja ove stranke. Možete li povući crtu između onih slavnih dana i danas?

– HDZ BiH se pojavio na političkoj sceni sredinom 1990.godine i otada djeluje, u početku kao pokret a danas kao moderna europska stranka sa ustrojem od temeljnih ogranaka na terenu do predsjedništva i samog predsjednika, koji se biraju na Saboru stranke ranije svake druge a u novije vrijeme svake četvrte godine. U samim počecima u HDZ se pristupalo iz uvjerenja, radi programa koji je ponuđen kao i zbog potrebe očuvanja hrvatskog identiteta, kulturnog blaga i tradicije, a danas su drugačiji motivi, veća sigurnost, lakše do uposlenja i društvenog prestiža. Bez obzira na motiv pristupa u članstvo postajemo dio velike stranačke obitelji koja danas broji preko 42 tisuće članova.

U prethodnom periodu obavljali ste niz visokih stranačkih dužnosti. Kako danas gotovo 30 godina od stvaranja HDZ BiH  vidite politički život Hrvata Bosanske Posavine?

– Kroz dvadeset i osam godina kontinuiranog rada u stranci na svim razinama od kojih ističem poziciju prvi predsjednik Općinske organizacije i prvi predsjednik Županijske organizacije te u tri mandata član predsjedništva HDZ BiH. Kroz to vrijeme stekao sam povjerenje Hrvata Odžaka i Posavine i zahvaljujući tomu u svim izbornim procesima sam dobijao značajan broj glasova na terenu a ponosan sam da do sada imam najveći broj na ime za izbore iz 2010.godine za županijsku skupštinu. U ranijim kandidaturama pri samom kandidiranju se vodilo računa koga kandidirati prolaskom kroz više filtera a danas su lobiranja prioritetna a sve manje kandidatura na temelju ranije utvrđenih kriterija.

U mandatima zastupnika u FBiH, ali i na drugim dužnostima na državnoj razini u Vašim se nastupima osjećala ta posebna veza s napaćenim posavskim narodom? Sjećam se 2014. godine i poplava. Kao dužnosnik HDZ BiH velike poplave zatekle su Vas u Sarajevu. Sjećam se razgovora pred sarajevskom katedralom. Tom prigodom vlro zabrinuta lica, pored Vas, bili su i predsjednik Izbornog povjerenstva BiH Stjepan Mikić, a posebno današnji dekan Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Sarajevu i kanonik Vrhbosanske nadbiskupije prof. dr. sc. vlč. Darko Tomašević.

 – Kao dijete Posavine usađena mi je roditeljskim odgojem da volim svoj rodnu grudu i da s ponosom i vedra čela mogu reći tko sam, čiji sam i odakle dolazim, taj osjećaj i danas u meni prevladava u borbi za bolji rodni Svilaj, općinu Odžak, Posavinu uopće a s pravom ističem i državu Bosnu i Hercegovinu u kojoj sa svojom obitelji živim. Silno me vrijeđa nepravda, suosjećam sa svima u potrebi, nastojim pomoći u okviru mogućnosti intelektualne i materijalne a najteže mi je bilo u vrijeme rata kad sam napuštao rodnu kuću i odlazio u izbjeglištvo sa obitelji i narodom a također i nemoć, stalni vapaj i molitva u vrijeme elementarne nepogode-poplave 2014.godine kada su dvije trećine prostora Županije bio pod vodom. Ne ponovilo se. U mnogobrojnim obraćanjima i kontaktima tražio sam da se pomogne oštećenim a zahvalan svima koji su pozitivno reagirali i pružili pomoć.

Proteklo je pet godina od tih dana i mnogo je projekata “protutnjalo” kroz Posavinu?

 – Peta je godina od poplava, bilo je raznih pomoći,doduše nedovoljno u srazmjeru sa štetama ali posebno ističem, pored humanosti i silnu volju i želju naroda posavskog da većinu šteta sanira i vlastitim materijalnim sudjelovanjem i svojim radom. Posebno raduje da će nasipi, koji dugo nisu obnavljani, u cijeloj dužini biti sanirani a samim tim i mogućnost plavljenja svedena na najmanju mjeru.

Kao što ste dobili povjerenje svoje stranke da budete predsjednik Kluba Utemeljitelja stranka Vam je povjerila i da budete nositelj liste u svojoj izbornoj jedinici? Hrvatskom narodu u Posavini niste nepoznanica već dobro poznata konstanta. Da li će smjer u kojem ste išli svih ovih godina biti isti ili će se mijenjati kad ponovno postanete nositelj najviših dužnosti u društveno-političkoj zajednici?

– U Predsjedništvo HDZ BiH sam predložen ispred kluba utemeljitelja a rezultat je to vremena kad sam pristupio stranci i kontinuiranog rada od utemeljenja do današnjih dana obnašajući vrlo odgovorne dužnosti na pozicijama: Župana Županije Posavske, Predsjednika Skupštine županije Posavske, Predsjednika vlade Županije Posavske, izaslanika u Domu naroda FBiH i jedan kraći period zastupnik u Hrvatskom saboru iz 11 izborne jedinice tzv dijaspore. Dosad, ova kandidatura, najteža je zadaća osvojiti direktan mandat u izbornoj jedinici za koju sam kandidat a cilj mi je dovoljno glasova za eventualni kompenzacijski mandat preko kojeg realnije mogu ući u parlament i nastaviti borbu za bolje sutra mom hrvatskom ali i ostala dva naroda. Biti čovjek i uvijek dostupan svima je moj životni moto i ne kanim ga mijenjati. Bit ću zagovaratelj jednakopravnosti svih naroda i građana ali i svih pozitivnih dostignuća da se u ovoj državi nešto značajno i vrijedno pažnje pokrene u gospodarskom smislu, promišljati demografsku obnovu, dostojanstvo branitelja naročito pripadnika HVO-a, boriti se za vladavinu prava, bolje obrazovanje, zdravstvo i socijalu te zagovarati europski put BiH.

Često Vas na pojedinim susretima vidimo u društvu najbližih. Za vas nema dvojbi – naše hrvatske i kršćanske vrijednosti ostaju temelj svim političkih akcija?

– Potičem iz tradicionalne katoličke hrvatske obitelji u kojoj je obitelj temelj društva, imam troje odrasle djece koji ne razmišljaju o odlasku. Društveno su korisna kroz kulturu i šport. Tvrdim da je zdrava obitelj najveće bogatstvo i jedan je od kvalitetnih načina da preko nje živimo bolju BiH i svih njenih naroda i građana.

Razgovarao: Anto PRANJKIĆ

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Povjesničar Stjepan Lozo: U NDH su Srbi provodili genocid nad Hrvatima, a onda su ‘strašne’ ustaše optužili za zločin nad njima

Objavljeno

na

Objavio

Više od 15 godina splitski povjesničar Stjepan Lozo radio je na prikupljanju građe za knjigu “Ideologija i propaganda velikosrpskoga genocida nad Hrvatima – projekt ‘Homogena Srbija’ 1941.“ kojom razotkriva kako su Srbi izvršili genocid nad Hrvatima, a onda svoje žrtve optužili za zločin nad njima! Četiri godine intenzivno je radio na pisanju knjige, pri čemu je bio izložen prijetnjama i pritiscima koji ga ipak nisu zaustavili u naumu. Za prilog Spektar Slobodne Dalmacije je pristao progovoriti i o mnogim drugim tabuima iz novije hrvatske povijesti.

Rekli ste da “nije zdravo napisati ovakvu knjigu”, a ipak ste je napisali. Zašto nije zdravo i zašto ste je napisali, što vas je nagnalo?

– Nije zdravo jer doslovce narušite zdravlje, a napisao sam je jer sam osjećao obvezu povjesničara i zov stotina tisuća nevinih pobijenih Hrvata u velikosrpskom genocidu. Svi mi očekujemo da će neke teške stvari za zajedničko dobro odraditi netko nepoznat drugi. Onda u jednom trenutku shvatite da je gluho doba noći, a taj “drugi“ ne pristiže, da ste taj “drugi“ zapravo vi sami, i da valja ustati i krenuti. Knjigu sam pisao godinama, sjedio, slabio vid i sve tjelesno što s tim ide. To je više od 700 stranica moga rukopisa, gotovo u cijelosti zahtjevnog historiografskoga govora, diskursa, pri čemu sam nastojao slijediti ideal kako dobra historiografija istodobno treba biti i književno djelo. Duhovni napor, gubitak nekih vještina i memorije osobnog života, to je posebna priča. Ujedno se i financijski devastirate, a nakon svega shvatite kako je tiho nestao vaš prethodni društveni život i da osim najuže obitelji komunicirate tek s još pokojim usamljenim jahačem kao što ste i sami.

Ja sam još i dobro prošao. Citirao sam na predstavljanju gospodina Hudelista, koji je 2005. godine krenuo pisati knjigu o sukobu Hrvata i Srba u 20. stoljeću, dakle ono o čemu govori i ova moja knjiga. Zbog te se knjige razbolio i praktično jedva živ ostao, a knjigu nije dovršio. Ja sam se, u nekom čudesnom hodočašću, uspio probiti kroz prašumu.

Tvrdite da su četnici i partizani izvršili genocid nad Hrvatima, a onda su upregli sva propagandna oružja da Hrvate optuže za genocid?

– Još gore od toga. Oklevetali su Hrvate za genocid nad Srbima preventivnom propagandom, s predumišljajem, već u lipnju 1941. godine, a onda počeli genocid nad Hrvatima. Nakon šoka koji je u velikosrpskim redovima usljedio uspostavom NDH 10. travnja 1941. godine, ne i komunista, jer oni tada nisu bili na suprotnoj strani od ustaša, usljedilo je konsolidiranje velikosrpskih redova. Već u lipnju 1941. godine velikosrpske snage imaju oblikovanu viziju i platformu daljnjeg djelovanja: stvoriti Veliku Srbiju provedbom općeg genocida nad Hrvatima koje prethodno treba snažno oklevetati. Tako krajem lipnja 1941. godine nastaju dva ključna dokumenta: “Homogena Srbija“ Stevana Moljevića, i “Valerijanov memorandum“ SPC. “Homogena Srbija“ je projekt, ono što treba napraviti, a to je stvoriti Veliku Srbiju i izvršiti opći genocid nad Hrvatima, dok je “Valerijanov memorandum“ propagandna poluga za izvršenje takvog projekta.

“Valerijanov memorandum“ široj javnosti u Hrvatskoj nije poznat. Što je to zapravo i zašto je to važno?

– Srpska pravoslavna Crkva izravno stoji iza besramne klevete Hrvata za genocid nad Srbima, te istodobno provedbe genocida nad Hrvatima već od lipnja 1941. godine. “Valerijanovim memorandumom“ treba mahati, i to pred nosom mnogih ignoranata koji s dozom apartheida i velikim neznanjem gledaju na Hrvate i njihove probleme. Od, primjerice, Carla Bildta i Efraima Zuroffa, do ovih moralnih jadnika i neznalica s domaćeg hrvatskog terena. A svakako da bi trebalo mahati i pred nosom rimskog biskupa Bergoglia, da ne govorimo o nosu njegove braće u vjeri i biskupstvu od Porfirija do Irineja iz Srpske pravoslavne Crkve.

“Valerijanov memorandum“ je službeni dokument SPC i predan njemačkim vojnim vlastima u Beogradu, a potom kao kleveta Hrvata raširen po čitavom svijetu. Memorandum je već u prvoj verziji od 24. lipnja 1941. godine oklevetao Hrvate za ubijanje više od 100.000 Srba. Druga verzija, plasirana najkasnije 8. kolovoza, kleveće Hrvate za ubijanje čak 180.000, a do rujna se već izlazilo s brojem od 300.000 pobijenih Srba u NDH, što je kasnije još uvećavano. Takve strašne klevete koje nemaju gotovo nikakve veze sa stvarnošću, ni 1 %, u knjizi to dokazujem, odaslane su izvan zemlje i snažnom propagandom velikosrpske mreže širene po čitavom svijetu. Takva sramotna laž ostala je nad Hrvatima do dana današnjega.

O kakvoj se propagandi i lažima radi može se vidjeti iz tvrdnji da su već u ljetu 1941. godine, primjerice, svi Srbi u kotarevima Imotski, Gospić, Glina, Grahovo, Korenica, Gračac, i nizu drugih, pobijeni i istrijebljeni. Riječ je o potpunim izmišljotinama što se lako može vidjeti i iz popisa stanovništva 1948. godine. Primjer nastranosti i dijaboličnosti takve propagande slučaj je kotara Lapac, pri čemu SPC kleveće Hrvate da su istrijebili Srbe, dok je istina izravno suprotna, Srbi su gotovo potpuno istrijebili Hrvate.

Izravna posljedica “Valerijanova memoranduma“ bio je pad vlade generala Simovića u Londonu i crnorukaško preuzimanje izbjegličke vlade te dovođenje Draže Mihailovića za ministra vojske, jednog od najvećih europskih zločinaca. U danima kada SPC plasira prvu verziju “Valerijanova memoranduma“, 23. lipnja 1941. počinje srpska pobuna u NDH. U istočnoj Hercegovini masovno stradavaju nedužni Hrvati, a na “srpski Vidovdan“, 28. lipnja 1941. Srbi čine i prvi genocidni zločin uopće na prostoru NDH. Pod vodstvom pravoslavnog popa Radojice Perišića vrše pokolj svega zatečenog stanovništva u Avtovcu, uključivo žene i djecu, te uništavaju čitavo neselje. Tako su Srbi počeli genocid nad Hrvatima uz istodobnu klevetu Hrvata za genocid nad Srbima. Sada ta propaganda izgleda sasvim prozirna, no nije bilo lako doći do ovakve rekonstrukcije i saznanja.

O projektu “Homogena Srbija” 1941. ne govori se u školskim udžbenicima, a ne pamtim ni da je ikad spomenut u vrijeme obrazovanja u bivšoj državi. A vidim da je riječ o projektu Velike Srbije i granicama koje su Srbi pokušavali ostvariti i 1991. napadom na Hrvatsku…

– Upravo tako. Taj je projekt dugo vremena bio potpuno prešućen, dok je hrvatska strana istodobno bila stigmatizirana i progonjena i za relativno sasvim bezazlena očitovanja. Hrvatska strana nikada nije izradila jedan takav dokument genocidnog i osvajačkog karaktera kao što je “Homogena Srbija“. Najviši velikosrpski interes bio je i jest da projekt “Homogena Srbija“ ostane u sjeni. I to je jedan od razloga zbog kojih su Hrvati goloruki ušli pod novu velikosrpsku agresiju i ponovno pretrpjeli seriju genocidnih zločina od 1990. do 1995

Prelistavajući knjigu koja je doista opsežna, da se zaključiti kako je Srbima obnova Jugoslavije 1945. bila nužna kako bi zataškali dotadašnje zločine i dokrajčili Hrvate koji su, po njihovoj propagandi, ionako, genocidni? Jesam li dobro zapazila taj detalj?

– Svaka Jugoslavija je zamrznuti konflikt i perspektivno neodrživ projekt. Ona, dakle, može poslužiti Hrvatima za okupljanje svoga etničkoga i povijesnog prostora, može Srbima za pokušaj stvaranja Velike Srbije, a može i nekim bosanskim Muslimanima za inauguriranje nacije i osvajanje prostora nepoznate veličine na štetu najprije starosjedilaca Hrvata, a onda i Srba i Crnogoraca. Malobrojni jugoslavenski nacionalisti ne mogu se prepoznati kao povijesni subjekt, prije kao sredstvo. Obje Jugoslavije nastale su nakon ratova. Međunarodne sile probleme ovoga prostora ne mogu razriještiti, a ni jedna nema potpunu prevagu, pa postupaju linijom odgode i prikrivanja problema. Kao domaćica koja nakon večernjeg druženja pospremi stol i vidljive plohe, a brdo nečistog nabaca u sudoper za sutra. Ili službenik koji na radnom stolu prikuplja predmete koje ne može tek tako riješiti, pa ih stavlja na hrpu dok ih ne strpa u neku ladicu i pobjegne od njih do daljnjega. Eto to su Jugoslavije. Nekakvo napuhavanje da bi masonska organizacija iz nekih svojih razloga “višega reda“ htjela baš Jugoslaviju, to se u mojim uvidima nije potvrdilo. Drugi je problem što je velikosrpska mreža aktivna u angažiranju masonske organizacije po nekim protuhrvatskim principima, o čemu ja u knjizi ponešto govorim. Na toj osnovi vidim i sada neke pokušaje, no po svim pokazateljima ta Srbija neće uspjeti, a ne vidim po čemu bi masonska organizacija u takvim pokušajima mogla profitirati.

Stevan Moljević i njegovi četnici, kao najsnažnija struja srpske politike, Jugoslaviju su prihvaćali tek kao prijelazni oblik Velike Srbije. Nakon izvršenja planiranoga genocida “po uskrsu Jugoslavije“, svi preostali Hrvati bili bi smješteni u smanjenu Hrvatsku nad kojom bi bila uspostavljena srpska hegemonija. To bi bio veliki koncentracijski logor potpunog uništenja Hrvata. Socijalistička Republika Hrvatska nije bila takva Moljevićeva Hrvatska, ali je imala neke njezine elemente.

Bojite li se da će vas optužiti za reviziju povijesti i još gore – za rehabilitaciju ustaškog pokreta i NDH?

– Tko će me optužiti, a da bih ga se ja bojao? Optuživali su me još u Jugoslaviji kao studenta povijesti. Nisu mi dali da uđem u hram božice Klio, ali me ipak nisu zaustavili. No ovdje mogu reći da postoji jedan drugi rizik. Kada sam počeo raditi ovo djelo, krio sam što radim i pazio koje stranice otvaram na internetu. Nadamnom je vršen progon kao da je ovo Velika Srbija o čemu ovdje nema prostora podrobnije govoriti. Oko hrama velikosrpskog zločina i laži izgrađeni su čitavi sustavi strašila i zapreka, tabua i falsifikata, pa i represije, koji tjeraju ili zavode nepoželjne. Ja sam porušio te lubanje i kosti, prošao pokraj straža i srušio im stupove hrama. Knjiga je tu i sada više ništa nije isto.

Tko će mene optužiti za revizionizam i rehabilitaciju ustaša i NDH? Četnici koji su rehabilitirali jednog od najvećih europskih zločinaca Dražu Mihailovića i kojem dižu spomenike. Oni koji daju nazive ulica po Stevanu Moljeviću, jednom od najmonstruoznijih zločinaca Europe. Ili oni koji to ne vide, a mene bi vidjeli? A gdje su tek povijesne činjenice.

Primjerice, u srednjoj Dalmaciji niti jedno srpsko selo nije uništeno. Kakve su to onda “strašne“ ustaše? U Imotskoj krajini prije rata i poslije rata postojala su i postoje sela u kojima ima pravoslavaca izjašnjenih kao Srbi, Glavina Donja, Nebriževac ili Crnogorci. Tko je tu pretrpio genocid? Pravoslavaca, izjašnjenih kao Srbi, bilo je i u zaseocima na Tijarici, kod Aržana, u Svibu, pa tko je tu pretrpio genocid? Ili u zaseocima u Dicmu, Lučanima, Biteliću? Ili u zaseocima Kaštelanske zagore, Broćancu, Ublima, Radošiću, nekolicini kuća u Brštanovu? Tko je tu pretrpio genocid? Kakav je to genocid ako ni jedan zaseok u kojem su živjeli Srbi nije, ne samo istrijebljen, nego ni pretrpio i jedan masovni zločin. A što je najzanimljivije, kad već govorimo o tim “strašnim“ ustašama i toj “strašnoj“ NDH, na istom tom prostoru srednje Dalmacije, srpski zločinci su pobili tisuće i tisuće potpuno nedužnih hrvatskih civila, uključivo i nebrojene žene i djecu, od Mosora i Kamešnice do Biokova, od Krke do Neretve.

Netko će reći da branite NDH?

– NDH je bila brod koji je puštao na sve strane. U NDH su Srbi provodili genocid nad Hrvatima i tko želi više o tome znati neka uzme moju knjigu u ruke. U tom smislu je i postojeća paradigma o “strašnim“ ustašama na neki način tvorevina velikosrpske propagande. Prava je, međutim, istina da ustaše do ljeta 1941. i srpske pobune nisu činili nikakve posebne zločine prema Srbima, to svatko može provjeriti u mojoj knjizi, te da su funkcionirali kao neka vrsta narodne samoobrane od velikosrpskoga genocida. Ne bi se, dakle, smjelo i dalje nasjedati na srpsku propagandu, niti bi trebalo s prljavom vodom nekih ustaša izbacivati i hrvatsko dijete. Tu moramo izoštriti pogled. Također, postoji nekoliko konceptualnih rješenja koje je afirmirala NDH i koja nisu nadomještena naročito uspješnijima. Primjerice, hrvatska nacija kao zajednica ravnopravnih katolika, muslimana i pravoslavaca. Također i pristup obrani hrvatske granice na Drini. I jedno i drugo je i danas aktualno i pripada korpusu moderne europske političke podloge, naravno uz specifičan pristup u odnosu na Drinu.

Kako se u sve to uklapaju srpske teze o ustancima i antifašizmu?

– Pitanje srpskih pobuna, “ustanaka“, ključno je u NDH 1941. godine, a nedovoljno je poznato ili krivotvoreno. Zbog boljeg razumijevanja šire prikazujem uspostavu Banovine Hrvatske u Kraljevini Jugoslaviji 1939. godine. Ona je nastala mirnim putem uz suglasnost i ključnih čimbenika međunarodne scene.

Nisu je uspostavili ni fašisti ni nacisti i nisu je vodili ni Pavelić ni ustaše. Pa ipak je i na takvu demokratsku Hrvatsku organiziran pokret “Srbi na okup“, koji se pretvorio u pravu prijetnju oružane pobune. Vojska je već do 1941. godine izišla na ekstremne srpske pozicije, to je učinila i SPC, to je činio i Srpski kulturni klub, a Srbi su snažno razvijali i dvije paravojne organizacije civila, četništvo i sokolaštvo, koje su bile ekstremno indoktrinirane, naoružavane i vojno obučavane. Sve to ukazuje da bi do oružanog okršaja Hrvata i Srba došlo i u Kraljevini Jugoslaviji i da se nije dogodio napad sila Osovine. Već je i Maček imao silnih problema s otvorenim četništvom, tako da je u cilju obrane Banovine počeo i represivne mjere. Po raspadu Jugoslavije. Hrvati su nastavili osnovno konstituiranje države, sada NDH, a Srbi su nastavili pobunjeničko gibanje i prenijeli ga s Banovine na NDH. Već u svibnju oni pokušavaju pokrenuti “Jurjevdansku“ pobunu (“Đurđevdansku“), no ona ne dobiva šire razmjere. Od kraja lipnja 1941. godine krenuli su u širu “Vidovdansku“ pobunu, posebno u istočnoj Hercegovini. Krajem srpnja nastavljaju s “Ilindanskom“ pobunom i širenjem oružane agresije pri čemu čine daljnje masovne zločine genocidnih razmjera nad Hrvatima. Srbi “ustanke” nisu dizali spontano, zbog nekakvih ustaških zločina, niti to ima ikakve veze s antifašizmom, već planirano i organizirano, sa svojom ideologijom, ikonografijom i ciljevima, nošeni protuhrvatskom mržnjom i strastima. To se s fascinantnom sličnošću ponavlja i 1990., odnosno 1991. godine.

U tom smislu, žrtve krivotvorine su i hrvatski partizani. Iz građe se vidi da nisu hrvatski partizani noć u kojoj su sve krave crne. Poraz sila Osovine bio je neminovan i mnogi hrvatski ljudi su mogli vidjeti prijeteću opasnost općeg velikosrpskog genocida nad Hrvatima. Valjalo je zadržati oružje u rukama. Zbog toga treba izoštriti pogled u odnosu na partizane Srbe i u pitanju provedbe “poratnog pokolja Hrvata“, kako ja nazivam partizansku fazu genocida nad Hrvatima od listopada 1944. do lipnja 1945. godine. Prije toga provedena je četnička faza genocida. Istodobni zločini komunističke revolucije zasebno su događanje s vlastitom genezom.

Prokazali ste i neke Hrvate koji su Srbima poslužili za provedbu paklenog plana likvidacije Hrvata i izlaska na more.

– Dosta prostora dao sam obradi Jure (Đure) Vilovića i osvjetlio ga u nepoznatom svijetlu prave sitne duše i, bez pretjerivanja, moralnog jadnika gotovo u svakom pogledu. Za razumijevanje “modusa operandi“ velikosrpskog uništavanja Hrvata historiografski je vrlo značajan, a vidio sam da nije dovoljno duboko osvjetljen, te da je neprecizno i lociran kao orjunaš, Jugoslaven. No ja sam pokazao da je on prezirao jugointegraliste i da je bio posrbica, četnički zločinac koji je pozivao na potpuni nestanak hrvatskog naroda prijelazom na srpstvo. Karijeru je okrunio radom u vrhu propagadne četničkog pokreta Draže Mihailovića, odmah uz Stevana Moljevića. Četnicima je propagandno marljivo služio i posebno im bio vrijedan kao “Hrvat“. Život je konačno završio plačući nad samim sobom. Ukazujem na fascinantnu sličnost takvog Vilovića s kasnijom pojavom nekolicine novinara-pisaca podrijetlom Hrvata, čak i u današnjoj Republici Hrvatskoj, pa se zaključci nameću sami od sebe.

Na predstavljanju knjige u Splitu rekli ste kako su službeni arhivi prepuni falsifikata koji su postavljeni da hrvatske povjesničare odvedu na krivi trag i da istina ostane nedosegnuta?

– Kada vas zanatu i etici povjesničara uče Mate Suić, Petar Selem, Ljubo Boban, Nada Klaić ili Mirjana Gross, da još neke druge iznimne osobe ovdje ne spominjem, onda je za vas kritičko mišljenje preduvjet i osnova na kojoj možete pokušati pisati povijest “onako kako je to zaista bilo“. Pri tome je odnos povjesničara prema izvoru temeljni moment historiografske kreacije. Svaki izvor mora se svestrano vrednovati, provesti kritiku izvora. Dokumenti u arhivima mogu biti krivotvorine nastale u suvremenosti događaja ili naknadno pa “uvaljene“ među drugu arhivsku građu. Mogu biti potpune ili djelomične krivotvorine. I tako dalje. U knjizi ukazujem na veći broj krivotvorina, no za to valja uzeti knjigu u ruke. Jako vidljivi dio današnje hrvatske historigrafije, posebno mislim na neke katedre suvremene povijesti čiji se čelni ljudi ističu svojim najčešće protuhrvatskim politikantskim komentiranjem svakodnevnice, daleko je na nižim granama od srpske, a nažalost i daleko je na nižim granama u odnosu na onu koja se razvila u komunističkoj Hrvatskoj.

Za Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu na kakvom sam ja studirao čak i u vremenu komunizma, bila bi sramota da predavaju pojedinci koji danas predavaju i deformiraju nove generacije hrvatskih povjesničara. U svakom slučaju, htio sam poručiti i nešto drugo: moramo pisati hrvatsku povijest čak i u slučaju da nam je uskraćena neka prvorazredna arhivska građa. Ako nam Srbi ne daju naše arhive koji se sada nalaze u Beogradu, što ćemo sjesti i kukati? Povjesničar mora pronaći način i davati odgovore na ključna pitanja svoje generacije.

Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Imamo bizarne situacije 2018. godine gospođa Esih, ja, NZH činimo oporbu, a gospođa Opačić je vlast

Objavljeno

na

Objavio

Saborski zastupnik Nezavisnih za Hrvatsku Zlatko Hasanbegović komentirao je za RTL prebjege u saborskim klubovima.

27 prebjega, pa i vi više niste dio HDZ-a, Sabor otpočetka do danas izgleda prilično različito, je li to prevara birača? 

“Promjena stranke u politici nije nešto neuobičajeno. Ovdje uz rijetke iznimke nije riječ o razilaženju zbog političkih ili ideoloških razloga, ovdje je riječ o moralnoj političkoj kaljuži koja je porušila sve kriterije političkog života, mi u Saboru imamo tektonski poremećaj.

Sabor bi trebao biti izraz biračke volje, bez obzira je li riječ o oporbi ili većini, ova saborska većina je prevara birača, ona nema temeljni izborni legitimitet.

Trebaju li nam onda prijevremeni izbori?

“To je jedini način kako bi se začeo proces konsolidacije hrvatske politike i parlamentarizma. Imamo bizarne situacije 2018. godine. Gospođa Esih, ja, Neovisni za Hrvatsku činimo oporbu, a gospođa Opačić je vlast.

Premijeru je očito glavni partner Bandić koji skuplja zastupnike, mislite li da će tražiti svoju poziciju u Vladi? 

“O tome ne znam, ako tražimo utjelovljenje te moralne kaljuže, to je ono što se naziva tzv. Klubom Milana Bandića u Saboru. On je započeo svoju nacionalnu politiku s jednim mandatom, a sada završava s 11. Javnosti je promaknuo jedan detalj, koja je geneza nastanka toga kluba, koji je u osnovi sakupljalište političkog otpada.

Supstrat toga kluba čine zastupnici nacionalnih manjina i o tome se nikada nije govorilo. Neki od njih su zlorabili poslovničku mogućnost i doveli sebe u privilegiranu pozticiju da su istvoremeno članovi dvaju saborskih klubova, što nijednom drugom zastupniku nije omogućeno.

Ovdje se ne radi samo o kameleonstvu, ovdje ima jasnih elemenata, ovdje je riječ o političkoj korupciji. Ovdje se ne okupljaju politički istomišljenici. Budući da Bandićeva stranka nema ni ideologiju ni vrijednosti, ti ljudi se okupljaju radi interesa.

U pozadini toga interesa stoji politička moć gospodina Bandića koju on crpi iz zloporabe položaja zagrebačkog gradonačelnika i človjeka koji bez bilo kakvih ograničenja raspolaže milijardama.

Parafrazirat ću Stipu Mesića – idimo tragom novca. Potražimo poveznicu između određenih financijskih dotacija koje idu iz Grada prema nekim manjinskim udrugama, manifestacijama, pokroviteljstvima i onda ćete imati odgovor što adi zastupnik mađarske, romske ili neke druge manjine u Bandićevom klubu.”

Vi ste i u Gradskoj skupštini, podržavate li ondje Bandića?

“Parlamentarna situacija se iz zakonskih razloga ne može uspoređivati s onom u Zagrebu. Vlast Milana Bandića ne proizlazi iz Skupštine nego iz njegovog mandata. U Skupštini ne postoji koalicija već tehnička radna većina oko konkretnih točaka i o svakoj točci na dnevnom redu se glasa.”

“U Gradskoj skupštini imamo različite situacije. Neki od zastupnika koji sad nastupaju kao moralni autoriteti prema Bandiću, koji fingiraju oporbu u Skupštini, na nacionalnoj razini s njime čine većinu, su donosili odluke i glasovali u korist nekih prijedloga kada smo mi bili u oporbi.”

Koliko na račun grada Zagreba Bandić skuplja nacionalne političke bodeove – danas rukovanje s Putinom, prije neki dan s kontroverznim političarem iz Jagodine?

Sakupljanje nacionalnih bodova. Ja neću ulaziti u motive jedne velike i ozbiljne države da daje odličje Bandiću. Samo ću podsjetiti na jednu stvar, i time ću reći što mislim o onome tko daje i onome tko prima odličje, prije malo vremena isto ovo odličje je dobio notorni Milorad Dodik, Ivica Dačić, Šešeljev šegrt Tomislav Nikolić i poznati Emir Kusturica.

Ne mogu zamislit da na svojim prsima nosim značku, a kamoli odličje koje su dobili ti ljudi. To je isto vezano uz kontroverzni susret s gospodinom Palmom, političkim blizancem gospodina Bandića.

Ovdje je pogaženo, ne ljudsko i političko dostojanstvo Milana Bandića, to je njegova stvar, nego je pogažano, političko i nacionalno dostojanstvo hrvatskog naroda, rekao je Hasanbegović za RTL

 

Marijan Knezović: Milan Bandić je definitivno čovjek s najmanje obraza u politici

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari