Pratite nas

Iz Otporaševe torbe

Milan BOBAN: ‘JA GOVORIM O HRVATSKOJ DRŽAVI’

Objavljeno

na

(Ovo pismo je izišlo u Hrvatskom Tjedniku br. 531., 7 lipnja 1988., strana 11/12)

Miroslavu Šimić Texas, 23 svibnja 1988. god.
MOSTAR

Dragi komšija,

Primio sam Tvoje pismo kojeg si mi poslao po moje bratu Rafi prošlog ljeta kao i materijale o slučaju suđenja dr. Andriji Artukoviću i novinske izreske glede širenja ideja o trećoj Jugoslaviji. Znači da ih ima među vama koji su protiv i prve monarhističke i druge komunističke Jugoslavije, to jest protiv vas, a da su – navodno – za jednu bolju i demokratskiju Jugoslaviju. Drugim riječima nije samo hrvatska emigracija protiv Jugoslavije, već su protiv nje i mnogi drugi s kojima se vi dnevno susrećete. Tu i jest srž problema kojeg neće riješiti međunarodni politički i diplomatski krugovi niti milijarde i milijarde dugova stranim zemljama.

Za sigurno mi nebi poslao taj materijal kada Te nebi mučili isti jadi koji su mučili u prošlosti sve one Hrvate koji su htjeli pošto-poto da ne izumre ime našega naroda, kako je to naš narodni guslar Željko Šimić rekao za Tvojg kolinovića Andrijicu Šimić:

” Da ne umre ime tog junaka,
jer ga pozna naša kuća svaka”.

Ja sam Tvoje pismo radijelio na 25 dijelova kako bih mogao što svrshiodnije na isto odgovoriti.

1. Ti počimaš svoje pismo: “Nemam namjeru da se upuštam u dijalog sa pripadnicima terorističkih organizacija (HDP idr.)…” Organizacija kojoj Ti pripadaš i služba koju zauzimaš ti diktiraju da tako pišeš ali ne da tako i misliš. To kažem zato što naš problem leži u nama i mi ga sami moramo i trebamo riješiti. U tu svrhu si mi i poslao naramak novinskih izrezaka i feljtona Udbaškog piskarala Đorđa Ličine o suđenju dra. A. Artukovića, kako bih se što bolje mogao pripremiti za zajednički dijalog. A što se tiče terorističke etikete za HDP (Hrvatski Državotvorni Pokret) i dr. hrvatskih hrvatskih organizacija, nisam toliko naivan da od Tebe zahtijevam da sa položaja kojeg zauzimaš u Udbi, hvališ i slaviš one koji su za Hrvatsku Državu, koja je negacija svakoj jugoslavenskoj državotvornoj koncepciji. Tato te razumijem i slažem se s Tobom u ovom pitanju.

2. Ja sam Tebe u mojem pismu oslovljavao sa “Vi” i nehotice učinio jednu udaljenost i odstojanje između nas dvojice. Ti si mene približio k sebi oslovljavajući me sa “Ti” i time uveliko smanjio političke, idiološke, socijalne i hrvatske razlike i udaljenosti, koje – ako ih je bilo i ako su postojale – nisu Tvoj niti moj prozavod, već proizvod onih koji ugnjetavaju slobodarske težnje drugih naroda, a među njih u prvom redu spada Jugoslavija. Iskreno priznajem da se i ovdje s Tobom slažem.

3. Ti se čudiš kako ja kao zreo čovjek još nisam shvatio da živim u zabludi, pišeš mi u svojem pismu. U zabludi su živijeli Hitler koji je kao Austrijanac radio i umro za Njemačku, i Tito koji je kao Hrvat radio i umro za Jugoslaviju. Stoga se nije niti čuditi da je između njih postojala velika sličnost. Prvi je imao svoju omladinu koja je imala svoju “štafetu” tj Hitlerovu štafetu. Hitler je svojom politikom uspio zapadnim bombama opustošiti Njemačku i od jedne stvoriti dvije, jednu Istočnu i jednu Zapadnu Njemačku. Tito je također imao svoju omladinu i njezinu, tj. Titinu “štafetu”, po uzoru Adolfa Hitlera. Tito je svojom antihrvatskom politikom uspio uništiti postojeću Hrvatsku Državu i od jedne napraviti ni jednu. Tito će zapadnim kreditima i kamotama uništiti svoju, svačiju i posljednu Jugoslaviju. U tome nema dvojbe, kako to guslar Željko Šimić kaže u pjesmi: Stabilizacija i dinar. Ako si Ti mislio da ja živim u zabludi zato što živim u Ameriki od koje “očekujem” da će pomoći Hrvate u našim opravdanim zahtjevima, onda se slažem s Tobom. Nas će pomoći samo istina a narodu treba reći istinu i onda ćete narod pomoći. Zato se ja borim da Tvoj i moj narod sazna istinu, koje se ja niti sramim niti bojim. U istini je spas!

4. Ti si potkrijepio svoje pismo sa “…kako to naši stari kažu…” Za sigurno si mislio na njihove pravedne i mudre savjete. Naši stari također kažu za one koji se uvijek hvale: Od sile puca a od rđe propada, što se doslovno može primijeniti na jugoslavensku silu, koja od silne Sile puca a od unutarnje krize i rđe propada.Ti voliš upotrebljavati stare izreke kao i ja. Znači i u tome se slažemo.

5. Sviđa mi se Tvoja riječ “pržun” misleći na mene i sve one Hrvate koji su za svoje nacionalne i političke ideale u zatvoru svjedočili za Hrvatsku. Neće biti na odmet spomenuti da su svi ljudi velikih i naprednih ideja, širokih pogleda bili u “pržunu”, iz kojeg su širili svoje: religiozne, političke, ideološke, filozofske i nacionalne ideje: Sveti Ivan Krstitelj, sv. Pavao, sv. Nikola Tavelić, budući hrvatski svetac Alojzije Stepinac, Tvoj koljenović Andrijaica Šimić s kojim se ponosi cijeli naš kraj, Lenjin, Staljin, Hitler, Pavelić, Tito, Andrija Artuković, Hebrang, Bruno i Zvonko Bušić i mnogi drugi. Ti i ne slutiš koliko si me počastio uvrstivši i mene među one koji su kroz zatvor postali “VELIKANI”, a i Ti slijediš jednog od gore navedenih, što bi u prenosnom smislu značilo da bi u danom trenutku i mene slijedio. A slijediti moju ideju znači: imati svoj ponos, svoj identitet, svoju nacionalnu državu, svoje vlastito gospodarstvo, svoju slobodu, svoj mir i blagostanje, svoj odgoj, svoju budućnost, svoju pravdu i ravnopravnost, svoj užitak u svojoj zaradi, svoj prosperitet i svoj standard života na visokoj ljestvici, svoju istinu i svoje vrline. Hvala Ti i kako vidiš da se i ovdje slažemo.

6. Što se tiće SFRJ-a naroda da će braniti svoju slobodu, to su ti narodi dokazali u travnju 1941. god., kada su se svi počeli boriti za svoje i za nekoliko dana raskomadali Jugoslaviju u nacionalne prirodne čestice. Ti narodi će to opet dokazati prvom prilikom. Vjerovati u raspad Jugoslavije nije borba protiv SFRJ-a naroda, već uočiti stvarnost koju su ti narodi SFRJ-a oblikovali stoljećima, svaki za sebe posebno. A za račun međunarodne diplomatske i političke igre, dokazalo se je u zadnjih 70 godina da se narodi SFRJ-a ne žele odreći svojeg vlastitog oblikovanja. A ja to cijenim! Ako to isto cijene narodi SFRJ-a, kako Ti kažeš, onda moram priznati da se opet slažemo.

7. Mene ne treba uvjeravati jer sam uvjeren “…da su se moji prijatelji hrbovci (Hrvatsko Revolucionarno Bratstvo) i luburićevci…” Članovi Hrvatsko Narodnog Otpora kojeg je osnovao na Ivan Planini 1944 god. hrvatski general Maks Luburić) ubacili 1972 god. u Hrvatsku s namjeromo ne da dignu ustanak, već da dignu hrvatskome narodumoral, koji je bio izblijedio poslije hapšenja, zatvaranja i proganjanja hrvatskog komunističkog vodstva u prosincu 1971 god., bolje poznat imenom “Karađorđevo”. Svojim maldim životima su dokazali da su u tome uspjeli, a svojom hrabrošću su u očima maladih Hrvatica i Hrvata postali RAMBO.Ti se slažeđ da se o njima snima film, a filmovi se snimaju samo o junacima, a ne o kukavicama. Zato i ja sebe gledam kakav bih nacionalno bio prikazan kada bi netko za pedeset ili sto godina htio snimati film o hrvatskim nacionalistima u hrvatsskoj političkoj emigraciji. Za sigurno me nitko nebi mogao svrstati u kukavice, izrode i doušnike. Da se o njima film snima, obadvojica se slažemo.

8. [ “…Ti znaš Milane kako su prošli…” odnoseći se na Bugojance. Oni su prošli kako su se bili dogovorili: Poginuti za Hrvatsku! a ne za ovaj ili onaj režim, ovog ili onog čovjeka, ovu ili onu ideologiju. Svrha čovječijeg života je odredjena: živjeti sebično za sebe kao pustinjak u pustinji i poginuti za svoju vlastitu svrhu kao drumski razbojnici koji ginu u pljačkanju kako bi se obogatili, ili živjeti za narod, za zajednicu, za koju se je vrijedno boriti i čak svoj život dati. Bugojanci su odabrali ono slavnije, časnije, i dokazali su da im ideal nije život već Majka Domovina Hrvatska! SLAVA IN! Bez njih se neće moći pisati buduća hrvatska povijest niti moći prešutijeti njihova imena i njihovo djelo. Ti se i ja u tome slažemo.

9. Veseli me da misliš kao i ja kada kažeš “…da diljem svijeta živi velik broj čestitih Hrvata…” Ja sam u “Pismu mojim komšijama” pisao da smo mi Hrvati razbacani po svijetu kao Židovi. I kao čestit narod nikakva nas sila neće moći uništiti, bez obzira na nečija priželjkivanja. Židovi su čekali i dočekali. Hrvati će čekati i dočekati će. Ti voliš čestitost Hrvata kao i ja, to jest da se i u ovoj točki slažemo.

10. Oni koji “nisu nasjeli sumanutim idejama kao Ti i bez ikakvih problema dolaze u svoju rodnu grudu…” ne čine povijest, jer se to od njih ne traži. Oni su dio našeg hrvatskog naroda od kojeg nisu pobjegli, kao ni ja ni mnogi drugi. Mi smo pobjegli iz Jugoslavije poradi Jugoslavije a ne iz Hrvatske poradi Hrvatske. Oni su spona između domovine i hrvatske političke državotvorne emigracije, a mi smo Ambasadori Hrvatske u stranom svijetu. Međusobno se poštivamo, pomažemo i trebamo jedni druge. Svake godine i iz godine u godinu sve ih je više i više koji posjećuju svoj rodni kraj, kako Ti kažeš “svoju rodnu grudu”, što uistinu znači: ako sam zbog jugoslavenskog pritiska, bijede i neimaštine morao napustiti domovinu, neću je zbog ugodna života i neograničene slobode na zapadu zaboraviti. Zato Te razumijem potpuno i uzimam ozbiljno Tvoju brigu o onim čestitim Hrvatima koji se ne misle nikako povratiti u svoju rodnu grudu. Zato obadvojica moramo raditi tako da povratimo povjerenje onim Hrvatima koji se ne misle povratiti zbog straha i životne nesigurnosti. Dakle, Ti si za povratak naših ljudi Hrvata kao i ja. I ovdje se slažemo.

11. Drago mi je da me potičeš da pitam mojeg brata Rafu o “… uživanju u slobodi…”, što sam i učinio. Svatko slobodu doživljava na svoj osobni način, pa tako i moj brat Rafo. Zatvorenik u zatvoru je toliko slobodan da se mora ustati u određeno vrijeme, sjesti na označeno mjesto, jesti što mu se dadne, raditi što mu se zapovjedi, ići u krevet kada mu se naredi, itd. On, zatvorenik, to smatra svojom slobodom unutar zatvorenih zidina. Dragi komšija ne bih bio iskren kada ti u kratkim crtama ne bih ispričao šta mi je moj brat Rafo rekao.

Na moj zahtjev on je otišao u Mostar, predao Ti moje pismo i još neke stvari, pozdravio Te kao i Tvoje kolege u uredu. Susret je bio prijateljski i pun oduševljenja sve dok Ti nisi počeo galamiti i vikati. Moj brat Rafo kao pametan čovjek pun zapadnog odgoja, nije se htio vama suprostavljati niti uzvraćati galamom. On je staloženo i mirno odgovarao na postavljena pitanja. Nije lagao niti svaljivao krivnju na druge, kao što to mnogi čine, koji vas prisilno posjećuju, da bi se opravdali i zaštitili od hrvatstva. Jedino što sam bratu zamjerio i prigovorio je to da je i on trebao vikati i nadvikivati i psovati, te kada iziđe iz njihova ureda, da ode u prvu i bližnju crkvu i ispovjedi se. Tvoje kolegu su Te upozoravali da se smiriš, našto si demostrativno izišao i moj brat Rafo Te više nije sreo niti vidio. Možda je to bila policijska taktika, kažem samo možda, ili Tvoja sloboda nad jednim susjedom i bivšim školskim kolegom, kako bi se što bolje udvorio svojim gazdama. Tvoji kolege u uredu su se ispričali mojem bratu zbog Tebe i rekli da oni školovane i pametne šalju na teren, a one ratne, iz rata, grube i glupe da šalju u tuče da ih se što više kompromitira.

Drugi i ostali susreti su bili vrlo ispitivački ali i prijateljski, sve u stilu “ljubeznisti”. Najviše je ispitivan zbog datuma na pismu, koji je 21 lipnja a moj brat došao tamo 11 lipnja. Moj brat Rafo nije mogao dati odgovor na to jer nije znao. Ja sam namjerno stavio datum 21 lipnja kako bih dao važnost točki 11 mojeg programa kojeg sam poslao u “PISMO MOJIM KOMŠIJAMA”, a što je uistinu značilo PETA GODIŠNJICA BUGOJANSKE AKCIJE.

Policijske metode, zastrašivanja i one magične riječi: sve mi znaom, nisu meni nepoznate. Sve policije svijeta upotrebljavaju psihološke metode, što je izjednačeno s terorizmom. Bilo bi glupo vjerovati da se jugoslavenska policija ne služi međunarodnim policijskim psihološkim metodama zastrašivanja. Zato sam u potpunosti razumio Tvoj i Tvojih kolega postupak prema mojem bratu Rafi. A još više kada ga je jedan od Tvojih kolega ispratio do vrata na polasku i rekao mu: “pozdravi Ti Tvojeg brata i recu mu da se mi sa njim slažemo što on piše, ali se Sarajevo ne slaže, a znaš da smo mi podložni Sarajevu a on onima u Beogradu”. Ubrzo kada Hrvati budu imali svoju državu, Ti i Tvoji kolege ćete i dalje ostati na državnim položajima za očuvanje države, u ovom slučaju Hrvatske Države, jer vi znate kako se to iz iskustva radi. Dakle i u ovoj točki se slažemo.

12. Što se tiče preziranja o kojem Ti govoriš, to je stvar osobnog ukusa. Američka politika iz Washingtona prezire američkog Indijanca iz savezne države Južne Dokote, gosp. Leonarda Peltiera, koji je u zatvoru od 1975. god. za svoje indijanske osjećaje. Njega je vlada iz Washingtona proglasila teroristom a ruski radio iz Moskve ga nazvao borcem za slobodu i dao mu 19 kolovoza prošle godine politički azil, ako ga vlada Washingtona hoće pustiti na slobodu. Na isti način i Jugoslavija postupa sa svojim političkim protivnicima, naziva ih svakakvim imenima, itd. Ako si Ti mislio na onaj prezir kojeg Jugoslavija prišiva svakom čestitom Hrvatu, osobito rodoljubu kao što sam ja i mnogi drugi, onda se ja s Tobom slažem.

13. Prirodno pravilo je da se nitko ne bori za grob, što Ti u pismu meni smopinješ “…i da Tvoji najbliži ni za grob Ti neće znati…” Ali se zato svi bore za život i mnogi uspiju a mnogi opet ne uspiju. Mi u emigraciji smo više-manje svi uspjeli i sa pomoću Božijom uspjet ćemo da nam se i za grobove znade. U točki dva ovoga pisma ja sam spomenuo kako smo se mi približili jedan drugome, zato me i ne čudi da se brigaš da li će se za moj grob znati ili ne. Ali budi uvjeren da na mome grobu neće biti natpis: Bio i nema ga, nego naš hrvatski nacionalni grb koji će jasno svjedočiti moje hrvatsko podrijetlo. U tome kontekstu si Ti htio to reći i zato se s Tobom slažem.

14. Ti mi pišeš “…Stvarno žalossno, ali nisi ništa drugo ni zaslužio…” misleći za moj grob za koji se neće znati ni gdje je. Svaki čovjek će zaslužiti onoliko koliko gdje uloži. Američki Nobelovac za MIR, pok. Martin Luther King je (1961) rekao između ostaloga i ovo: “A man who wont die for something, is not fit to live”. Prevedeno na hrvatski: Čovjek koji ne želi umrijeti za nešto, nije dostojan života. Skoro drugim riječima, mi bi rekli da vojnik koji nema ambiciju da jednog dana bude general, nikada neće biti dobar vojnik. Slično je i sa mnom. Majka me je rodila kao Hrvata i to je njezina zasluga. Moja je zasluga da ja to hrvatstvo dokažem i ako u tom dokazivanju padnem, znači da sam zaslušio umrijeti za nešto, to jest umrijeti kao dobar Hrvat za čiji grob će se uvijek znati. Ako bi takove okolnosti bile da se za moj grob neće znati, onda je više nego “žalosno”, kako si Ti to za mene rekao, te se u potpunosti s Tobom slažem.

15. “…Volio bih da možeš čuti ove svoje nekadašnje komšije i prijatelje kojima si Ti upućiva neka pisma, šta misle o tebi i Tebi sličnima…” Moji nekadašnji komšije i prijatelji za mene su moji doživotni komšije i prijatelji. Da Te ne bih razočarao, jedan naš komšija mi doslovno piše:

“Dragi Milane! Ma gdje god ti bio i bilo šta da ti se desi, znaj da te volim!” Tvoja komšinka.

Žao mi je da Ti poradi zaštite njezine sigurnosti ne mogu poslati kopiju njezina pisma. Zato čvrsto vjerujem da će ubrzo doći vrijeme kada ću Ti moći pokazati svu korespodenciju između mene i naših komšija. Tada bi se Ti čudom čudio šta mi komšije pišu. I spomenuto pismo je puno zabrinutosti, o kojoj ću Ti kasnije pisati. Ali ako si Ti mislio na one susjede koji su davno napustili Boga, svoj narod i Hrvatsku, onda se ja s Tobom slažem, jer niti sam ja zbog njih što izgubio, niti će drugi zbog njih što dobiti.

16. “…tek bi Ti bilo jasno na kakve si niske grane pao i da “uživaš ugled” običnog ustaškog teroriste…” Riječ “terorizam” je po prvi puta spomenuta za vrijeme francuske revolucije (1789-1799) kada je Maximilien Robespierre silom i terorom nagonio građane Pariza da gledaju egzekuciju njegovih političkih protivnika. Ta stratišta su toliko psihološki utjecala na Parižane koji su Roberspierrovo nasilje nazvali terorizmom. Koliko mi je poznato ni jedna država na svijetu nije imala zakon o i protiv terorizmu prije drugog svjetskog rata. Mnoge države su svako nedjelo i nasilje uđuture strpavali u “kriminal”, tako da su drumski razbojnici (sa Sicilije i drugdje), obijanje banaka, silovanje žena, kafanske tuče i ubojstva, politička i nacionalna borba, sve strpano u isti koš. Liga Naroda u Genevi (1932-1933) je po prvi put uzela u razmatranje razliku između navedenih čina i prekršaja. To je Liga učinila na pritisak Mađarske koju je tadašnja jugoslavenska vlada optužila za kriminalno djelo što je dopustila slobodno djelovanje Ustaškom Pokretu na Janka Pusti. Mađarska se je branila da je ona dopustila političko i nacionalno djelovanje hrvatskoj organizaciji koja ima svoje zakone i svoje pravo za nacionalnu borbu. Tako je Lički Ustanak iz 1932 god. postao nacionalno-političko-revolucionarni Ustanak, a ne kako ga je Beograd htio prikazati. Zato i Bugojansku Ustanak ima svoj revolucionarno-politički i nacionalni karakter.

Siva knjiga koju je izdalo Ministrastvo Vanjskih poslova NDH 1942 god., u kojoj su prikazani četničko-partizanski zločini nad nezaštićenim hrvatskim pučanstvom u Istočnoj Bosni, ne spominju ni jednom riječi terorizam, nego zločinstvo. Ja ne želim umanjiti ili opravdati prekršaje koji zaslužuju kaznu. Na suđenju Njegovoj Uzoritosti, Nadbiskupu Alojziji Stepincu (1946.) u Zagrebu, također ni riječi o terorizmu. Vidi knjigu: “Suđenje” – Lisaku, Stepincu, Šaliću i Družini, Ustaško-Križarskim Zločincima i Njihovim Pomagačima,” pa ćeš se osvjedočiti da drug Jakov Blažević, koji je bio tako nadut na sve što je mirisalo na hrvatstvo, nije mogao staviti na naslovnu stranicu “teroristi” nego je stavio zločinci, što je bio odraz onoga vremena. Kada bi on danas pisao tu i takovu knjigu, bez sumnje bi stavio riječ “terorista”.

Kada je u samoobrani Miro barešić u Švedskoj ubio jugoslavenskog Ambasadora Vladimira Rolovića, švedski zakon nije moga teretiti Miru Barešića za terorističko djelo, jer u to vrijeme Švedska nije imala zakona o terorizmu. Ona je uvela zakon o terorizmu negdje 1975 god., a Mirino ubojstvo je bilo 1971 god. Znači, ako se Matiju Gubcu, Zrinjskim i Frankopanima, Eugenu Kvaterniku Rakovačkom i drugima iz njihovog doba ne može pripisati terorističko djelo, po kakvu ukusu se to može pripisati Ustašama i meni koji nikada nisam bio Ustaša. Možda po ukusu nekog piskarala Stipe Jolića koji u svojim nastavcima u “Areni” donosi pod naslovom: “…Kako su Jugoslaveni osvojili Divlji Zapad bježeći od siromaštva u zavičaju i kako su mjenjali povijest Amerike…” Događaji u njegovim nastavcima su stariji od stotine i više godina, tj. doba kada Jugoslavije nigdje nije bilo. Kamo-kud bi bilo točnije da je on napisao da su to bili Austro-Mađari, jer su pod tim putnicama naši ljudi onoga doba putovali u tuđi svijet i u ovu zemlju Ameriku. Ovako, njegovi nastavci gube ozbiljnost jer je odmah u početku slagao. Tako neki piskaralo, Miodrag Djurić piše u Areni povodom smrti dr. Andrije Artukovića. On je svojom “žestinom” tako brzine pomješao da se više ne možeš snaći, što je istina a što je laž. Ja sam taj opis nekoliko puta pročitao nebih li ga negdje mogao svrstati, barem u neki romančić, ali, na svu žalost, to nisam mogao, jednostavno zato što svi romani imaju protivnika, a u njegovu članku nikoga nema osim Artukovića. Šta sam ovim htio reći je to da se i u mržnji treba športski vladati, a ne po onoj: udri ga nije ti ga majka rodila. Vjerujem da si Ti za FAIR PLAY kao i ja. Zato se i u ovoj točki slažem s Tobom.

17. “…eto prije nekoliko godina, i američke vlasti (te) zatvoriše…” Američki domorodci Indijanci su znali reći: “Samo mrtav Indijanac je dobar Indijanac.” Neznam kako bi to zvučilo Tebi i Tvojim istomišljenicima ako bih ja to usporedio sa: “Koga Washington i Beograd zatvoraju za političku i nacionalnu borbu, ne treba mu bolje svjedočanstvo od ovoga da je pošten čovjek, dobar rodoljub i još bolji Hrvat.”

Ja imam moje svjedočanstvo kojeg mi je izdao u New York-u američki Vrhovni sud da sam dobar i pošten građanin ove zemlje Amerike. Ovo svjedočanstvo je učinjeno od američkog papira kao i njihov dolar u kojem Jugoslavija vidi svoj spas i u kojeg vjeruje, pa ne vidim razloga zašto ne vjerovati i mojem svjedočanstvu da sam pošten čovjek. Ja znam, Miroslave, da Ti imaš svjedočanstvo kao nastavnik i da u njega vjeruješ. Pa i ja vjerujem u Tvoje svjedočanstvo, što znači da bi i Ti trebao vjerovati u moje svjedočanstvo tako da se i u ovome potpuno slažemo.

18. “…Ne znam iz kog razloga si mi poslao teze HDP-a,…” Teze Hrvatskog Državotvornog Pokreta su nacionalno-političke naravi a Ti si i taj koji se baviš i jednim i drugim, jer si u takvoj službi, itd. Mislio sam da si Ti adekvatna osoba za proštudirati ove teze i da po mogućnosti dadneš svoje osobne primjedbe, jer nas se sviju tiče. Mi ne smijemo zabiti glavu u pijesak kao noj i tvrditi da ništa ne vidimo i da problemi ne postoje. Nećeš sada, Miroslave, reći da mi u iseljeništvu živimo od idela a da vi tamo u domovini živite idealno. To bi bilo laganje sama sebe. Ja vjerujem da se Ti slažeš s ovim, jer u protivnom slučaju nebi naš narod i dan-danas napuštao svoju zemlju u potrazi za boljim životom, kada bi se tamo živijelo idealno. Eto, kako vidiš da se i u ovoj točki slažemo.

19. “…Ti uvijek kasniš. Tvoji prijatelji su mi to mnogo ranije poslali…” Ne radi se toliko o tome dali sam ja uranio ili okasnio koliko se radi o tome da Ti dobiješ dobar i čestiti materijal u ruke. Ti znaš čitati i imaš iagrađenu ideju, što je dobro, jer čovjek bez ideje je čovjek bez glave. Budući da Ti imaš i ideju i glavu, pa čitaj i napreži se kako bi Ti mogao optužnicu sastaviti protiv onih koji su te teze pisali i onih koji te teze zastupaju. Ja sam za te teze samo ih treba nadopuniti i usavršiti. Samo, Miroslave, budi FER te športski podnesi ako se ništa ne mogne naći inkriminiranog u tim tezama. Ti se slažeš da teze treba podvrgnuti analizi. I ja se slažem, tj. obadvojica se slažemo.

20. “…pa ti šaljem duplo plus Tvoje kćerke pismo…” Moja kćerka Iva/Drina je rođena u ovoj zemlji i građanka je ove zemlje. Ona je toliko pametna i školovana da je dva puta završila dav razreda u jednoj godini. Njoj se ne mogu prodavati rogovi za svijeće. Ja sam njoj i otac i kolega i kao takav slobodan sam sa njom o sveme razgovarati, jer ona mene uči a ne ja nju. Zato je ona upoznata sa svim mojim problemima i patnjama hrvatskog naroda. Na moju želju da ode sa svojom mlađom braćom posjetiti očev rodni kraj, izrazila je veliku zabrinutost i strah. Na upit zašto?, odgovorila je da će cijeli američki tisak o tome pisati, dvije vlade se zbog mene natezati, ako mi se išta desi. Kada se povratim svi moji kolege i školske kolegice će me gledati s jednom dozom rezerve. Eto, zato je ona pisala pismo američkoj vladi u Washington i tražila zaštitu od svoje vlade, da joj se nebi dogodilo kao australskom građaninu Dragoljubu Pantelić, koji je prošle godine osuđen u Šabcu samo zato što je bio obični član jedne srpske nacionalne organizacije u Australiji.

Ako Tebe, Miroslave, i Tvoje kolege muči sadržaj pisma moje kćeri Ive/Drine američkoj vladi, možete dokazati vašim postupkom kada ona dođe tamo u posjetu, da je ona bila u krivu. Ako vi njoj ne budete stvarali problema kao što ste fra. Šimunu Čoriću prošle godine, onda te ja Miroslave uvjeravam da će moja kćer Iva/Drina promijeniti svoje prvobitno mišljenje o Vama; ali moje ostaje nepromjenjeno. Ona se slaže da joj se ništa ružnoga i neugodnoga ne desi. Ti se također s tim slažeš a i ja se slažem. Eto, nehotice, opet se i ovdje slažemo.

21. “…Eto, samo toliko da vidiš da mogu bez Tebe…” Nije ovdje u pitanju tko može bez koga koliko su u pitanju narodi SFRJ-a koji gladuju, među njima i naš hrvatski narod. Da bi se narodima SFRJ-a moglo pomoći, postoji samo jedna mogućnost a ta je: “Podijeliti Jugoslaviju na njene prirodno-nacionalne sastave” i tako se osloboditi svih obveza stranim kreditorima. Nacionalne države naroda SFRJ-a nebi bili obvezni vraćati dugove koje je Jugoslavija uzimala i u svoje luksuze potrošila. Narodi SFRJ-a bi počeli svoje življenje iznova bez ikakovih opterećenja prošlosti. Nebi bilo više one: S IZDENIM U MLINICU. Ja znam za sigurno da Ti znaš šta ovo znači. Ti si za sreću i napredak našeg hrvatskog čovjeka i radnika kao i ja. Znači da se opet slažemo.

22. “.., ali Ti na kraju ipak kao poslušnoj i odanoj…” Jest, ja sam i poslušan i odan. Poslušan sam zato jer sam u tuđem svijetu ravnopravan domorodcima zemalja u kojima sam živio. Odan sam zato jer su njihovi zakoni temeljeni na bazi sitine i pravde, odvojeni od državno-političkog utjecaja, što dokazuje slobodu čovjeka. I na osnovu tog iskustva kojeg sam stekao u tuđini, želim mome narodu pomoći da i on osjeti blagodati te pravde, slobode i istine. Kroz stoljeća naš narod je trpio, kroz stoljeća naš narod je želio biti svoj na svome, kroz stoljeća naš narod je strahovao. Mislim da smo mi Hrvati toliko civilizirani da nam više nisu potrebna nikakva tutorstva iz vana, i da smo mi već jednom zaslužili slobodu VLASTITOG MIŠLJENJA. Ja sam poslušan i odan mojem vlastitom mišljenju kao i Ti i u tome se slažemo.

23. “…preporučujem da ovo pismo obavezno pokažeš svojim gazdama…” Meni je drago da si me oslobodio obveze na šutnju, jer inače ne iznosim moja pisma na vjetrenjaču za zračenje, kao što to mnogi rade. Zato ću udovoljiti Tvojoj želji i oba pisma poslati mojim gazdama, državotvornim Hrvatima koji se nalaze u Hrvatskoj, uključivši i Tebe. Ti kao profesionalni službenik i javni radnik imaš u tome iskustvo i vjerujem da si u pravu, jer između naših pisama nebi smijala postojati nikakva tajna, jer tajne su urota, a za urote se iđe u zatvor. Moram sa simpatijama priznati da se s Tobom slažem.

24. “…kako nebi imao neprijatnosti zbog izvještaja koji si mi poslao…” Negdje sam čitao da je neke bezvjerac godinama pisao knjigu u kojoj je htio prikazti da Bog ne postoji. Poslije tolikog napora i uzaludnog dokazivanja, završio je knjigu sa: “Fala Bogu da sam ju završio.” Slično bi se moglo reći i za Tvoje pismo u kojemu me želiš zaštititi i sačuvati od možebitnih neugodnosti. Ja ne mogu ostati na tome ravnodušan. Moram ti se iskreno zahvaliti i reći Ti da se s Tobom slažem.

25. Eto, dragi komšija, pa čitaj. Možd će ti nešto ostati u glavi kao uspomena na komšiju. Ali za sigurno ćeš uočiti u svih 25 točaka da se sa Tobom slažem. Onda ako je to tako, a tako je, ne vidim u čemu se nas dvojica nebi mogli slagati. Ako i postoji neko područje, kao zreli i odgovorni ljudi riješimo to na inteligentan način kao što to dolikuje civiliziranim ljudima. U Tvom pismu si me nazvao slugom i zato sam tu riječ ostevio kao završnicu ovog pisma od 25 točaka, kojeg slobodno možeš smatrati kao 25 polja hrvatskog narodnog i nacionalnog GRBA.

Jest, ja sam sluga ali ne rob našto si Ti vjerojatno mislio. Ja sam sluga dobrih stvari, domovine Hrvatske i moje obitelji. Meni ne treba čitati debelu Bibliju da bih mogao shvatiti biblijski smisao šta znači sluga. Moja Biblija je jako tanka. Ima samo šest riječi: “MOJ BOG, MOJA HRVATSKA I MOJA OBITELJ”. Znam da si i Ti tako mislio, onda sa politikom završavam ovih 25 točaka da se nas dvojica slažemo u gore navedenom.

Dragi komšija sada malo i o onome gdje se ja s Tobom ne slažem. Neka ovo ne bude između nas polemika nego dobronamjerna primjedba, dijalog i prijateljski razgovor.

1. Naime, prije nekoliko godina se je ženio Stjepan Boban, braco, sin Vlade Rapišića i u tom svadbenom veselju netko je zapjevao neke hrvatske pjesme. Navodno da si se Ti isticao u proganjanju tih pjevača, a da Ti nikada nije palo na um onaj poznati film: TKO PJEVA ZLO NE MISLI.

2. Kada se je moja Majka vratila iz Amerike u proljeće 1986. god., Ti si naredio Tvojim njuškalima da špijuniraju i uhode moju Majku i da prate što će i gdje će ona što reći. Ako je moja Majka, starica od 74 godine, toliko opasna režimu i državi koju Ti čuvaš, onda jadan ti je taj režim i ta država. Ja se borim za slobodnu Hrvatsku Državu u kojoj se njeni građane neće špijunirati.

3. Šta si Ti sve radio sa onim mladićima koji su se sastali pred odlazak u vojsku sa Matišića sinom? Pohapsio si ih, pod prijetnjom si ih nagonio da svjedoče da su “U” slovo od pršuta pravili, itd. Nagonio si ljude da se kunu i preklinju da je tu bila hrvatska zastava. Ovo treba prevesti na nekoliko svjetski jezika i poslati svim vladama svijeta da se upoznaju u kakvoj slobodi narodi SFRJ-a živu, o slobodi o kojoj si mi pisao da je moj brat Rafo uživao kada je tu bio prošle godine u posjeti.

4. Šta si učinio od Dragana Marić (Kalića?) Strpao si ga godinu dana u zatvor, tukao si ga i mučio.

5. Šta ti je bio kriv susjed Mirko Šimić kojega si mučio, tukao i uzto zatvorio si ga dvije i pol godine u zatvor. Čak je i na TV bio kao antidržavni elemenat. Našao si nekog uhodu koji je posvjedočio da je Mirko namjeravao dignuti u zrak trafostanicu.

6. Kako možeš za najmanje sitnice hapsiti ljude po cesti i odvesti u Mostarsku ćelovinu na saslušanje?

7. Šta su Tebi Tvoji susjedi krivi da im često puta pretreseš kuće, štale i pojete? Ne izgleda li to kao u ratno stanje?

8. Dali je Tvoj susjed toliko skrivio da si ga morao sjedati na WC školjku i puštati mu na glavu čas hladnu čas vruću vodu? Kada Ti ni to nije bilo dosta, onda si po njemu vršio pokuse sa svjetlom, itd.

9. Znaš li razlog zašto si odveo u Mostar Matu Šimića koji je Markočevičima rođak? Znaš li zašto si ga mučio i tukao, itd.

10. Kakav delikt je učinio Šale Grubišić, koji je na sprovodu svojem rođaku Juri Bazini rekao: “Laka ti bila Hrvatska zemlja.” U večer su ga uhapsili i doveli k Tebi u Mostar na saslušanje? Zemlja u koju je zakopan Jure Bazina i mnogi drugi je mijenjala gospodare u prošlosti, ali nju nije mogao nitko promijeniti. Sumnjam da ćeš i Ti uspjeti.

11. Navodno da si Ti naredio da poštar iz Sovića preda tebi sva pisma koja budu dolazila od mene. Je li to poštivanje međunarodnog poštarskog ugovora od 9 listopada 1874 god??? Kako Jugoslavija u to doba nije postojala, njezini današnji rukovodioci se mogu pozvati da njihova vlada u ono vrijeme nije postojala i da Jugoslavija nije podložna tom zakonu. U svakom slučaju bit će interesantno obavijestiti međunarodnu poštarsku Uniju u Bernu, Švicarska, za kršenje tih međunarodnih poštarskih prava.

12. Na strani pet točka 15 ovoga pisma rekao sam da ću Ti kasnije spomenuti neke stvari, što sada i činim. Iz navoda s kojima se s Tobom ne slažem, primjetit ćeš da mi moje komšije pišu. Jedna mi piše – ako je za vjerovati – da si se Ti meni osobno zaprijetio. Podvlačim što sam ranije rekao da bih tek tada posta ravnopravan svim onima koje je jugoslavenska udbaška zločinačka mašina poubijala.

Na kraju, dragi moj komšija Miroslave, želim Ti reći da jedna kinenska poslovica kaže: “Ako želiš napraviti deset tisuća koraka, najprije moraš učiniti prvi korak.” Mi Hrvati smo već učinili taj prvi korak. Sada radimo na 9999tom koraku. Još jedan korak i Hrvatska Država je tu!!! Sada možeš vidjeti koliko smo blizu cilju. Na Tebi je i svim drugima hoćeteli se pridružiti onima koji žele pomoći svojem narodu ili ne.

Ja ne govorim o rušenju, ja govorim o gradnji. Ja ne govorim o svađi. ja govorim o izmirenju. Ja ne govorim o napetostima, ja govorim o snošljivostima. Ja ne govrim o katolicima, muslimanima i pravoslavcima. Ja ne govorim o Hrvatima, Srbima i drugima. Ja govorim o HRVATSKOJ DRŽAVI.

Iskreni pozdravi Tebi i Tvojim kolegama u uredu.

Tvoj komšija Mile Boban.

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Iz Otporaševe torbe

Antihrvatski mediji u Hrvatskoj su najradikalnija politička partija

Objavljeno

na

Objavio

Ključni problemi u Hrvatskoj

 Kukuruz ne može očekivati pravednicu sa suda sastavljenog od kokošiju! (Afrička izrečica)

 

Hrvatsko nacionalno etičko sudušte (HNES) održalo je Javnu tribinu na temu etičkih i političkih zastranjivanja u današnjoj Hrvatskoj. Za taj skup odabrane su i teme:

  1. Hrvatska koja nestaje – odlaze nam Mladi; 2. Hrvatska koju su izdali – izborni zakoni; 3.Hrvatska koja uvozi – istanbulsko smeće konvenciju; 4.Hrvatska pred agresijom susjeda.

Na svaki odabrani naslov za Javnu tribinu (11./ 11./ 2017.) mogli bismo održati nekoliko  predavanja ili napisati nekoliko knjiga o ključnim problemima u Hrvatskoj, ali sav taj trud mogao bi izgledati kao krpež. No, ne zbog manjka dokaza, ili   sposobnosti  predavača koji su u kriterijama znanosti i domoljublja – vrhunski, nego zbog ‘izbornog zakona’ gdje Vladu u Hrvatskoj podržavaju i održavaju neprijatelji hrvatskog naroda.  Dakle,  zbog velikih  političkih partija, nazovimo stranaka, uvjek su otvorena vrata za manjince u sastavu vlade. Nakon izbora srpski i talijanski manjinci drže otvorenu vreću u ruci i tko daje više privilegija – oni su njihovi. Samo ta činjenica diskvalificirala je RH u ligi demokracija u svijetu.

Idemo dalje. Treba pogledati sudstvo u RH: tko su sudci, kako su i gdje su prije sudili? Vidjet  ćemo da su većina njih stekli iskustvo u jugoslavenskom, neprijateljskom i zločinačkom režimu od kojeg se mentalno i idejno ne mogu osloboditi. Mada, po ljudskim moralnim i pravnim odrednicama, suci bi trebali biti nepristrani, jer pravda ima samo jedno lice – lice istine i prvadnosti. Suci koji su skloni nekoj stranci ili novcu, umjesto da oni sude, njima bi se trebalo suditi. U Hrvatskoj ima na pretek takvih sudaca, kojima bi se trebalo suditi. Prepoznat ćete ih po njihovim plodovima – djelima.(Mt.7, 16.)

Dakle, bez pravog  pravosuđa država je osuđena na propast, jer će u njoj vladati osobna diktatura, kriminal, prostitucija, društvene nepravde i konačno kolaps društva i države. Primjera radi, navest ćemo nekoliko poznatih imena optuženika koji su do sada privedeni i osuđeni; kakve su kazne dobili i koliko su izdržali , u  zatovrima. USKOK  i  DORH-a  prestavili su 20. godina svog rada i – rezultati su slijedeći:

Milan Bandić – slobodan (platio je 15 mulijuna kuna jamčevine; Ivo Sanader – slobodan (u istražnom zatvoru proveo nekoliko godina); Zdravko i Zoran Mamić – slobodni (pušteni uz jamčevinu od 11 milijuna kuna; Tomislav Horvatinčić – slobodan (troškove suđenja plaća narod); Božidar Kalmeta – slobodan (proces tek počeo); Nadan Vidošević – slobodan (u istražnom zatvoru proveo 5 mjeseci); Branimir Glavaš – slobodan(tek mu je započelo ponovno suđenje); Petar Čobanković – (odslužio kaznu guljenjem krumpira); Vladimir Zagorac – slobodan (u Austriji osuđen na 5 godina zatvora); Ratko Maček – slobodan (dobio opomenu); Mladen Barišić – slobodan (kao pokajnik promjenio iskaz, čeka novo suđenje); Marina Lovrić-Merzel slobodna (provela 5 mjeseci u istražnom zatvoru); Tomislav Saucha – slobodan (političkom trgovinom kupio slobodu); Petar Pripuz – slobodan (platio jamčevinu 7,7 milijuna kuna); Damir Polančec – slobodan (proveo 10 mjeseci u zatvoru); Robert Ježić – slobodan (obećao da će vratiti 5 milijuna eura iz crnog fonda); Ivan Čehok – slobodan (izišao uz jamčevinu od 2,6 milijuna kuna); Slobodan Ljubičić Kikaš – slobodan (pušten uz jamčevinu od 5 milijuna kuna. Kako će završiti proces protiv Ivice Todorića?

U našoj maloj Hrvatskoj ima veliki broj ljudi koji se razbacuju s milijunima kuna, ili eura, koje su ”pošteno zaradili .” Da bismo stali u kraj kriminalu treba slijediti put novac (Follow the money): kako je, i na koji način stečeno bogatstvo? Evo, imamo  aferu Agrokor u kojoj se traži odgovor: kako je Ivica Todorić s Agrokorom stekao toliku moć, da je bio veći i jači od političkih stranka u RH? Todorić je uz srpske tajkune i ruske banke bio neokrunjeni kralj na Balkanu. Agrokor je ostavio tragove, samo treba slijediti novac i ustanovit će se poslovanje i život raskošnog Ivice Todorića i njegvove obitelji.  ” Argokor gubi 4 milijuna kuna dnevno; Zagrebačka banka upropastila 1287osnivača, HEP i INA su uništeni, a štetočine su glavni svjedoci i komentatori na HTV-u!” (hop) Netko mora odgovarati za ovaj slučaj i vratiti novac koji je ukraden, bilo poslovanjem na crno ili zatajom poreza.

Prvi neprijatelj države je nemoralno sudstvo u RH

Nisu procesuirani, čak ni privedeni u sudnicu, toliki ratni zločinci, veleizdajnici i kriminalci kojima je na osnovu utvrđenih dokaza HNES  izrekao presude, na osnovu čega je trebalo državno sudstvo odrediti kazne, ali sudstvo se oglušilo – što je također krivično djelo. HNES-a nije u mogućnosti dovesti (ni milom ni silom) optužene osobe na Javnu tribinu, ali su iznesena njihova nedjela: zločini,  zločinački pothvati, veleizdaja i kriminal. Dakle, procesi su profesionalno obavljeni samo što još država nije osnažila optužnice niti odredila zaslužne kazne.

Iako HNES nije državna institucija, niti ima zakonsku dozvolu pozvati optužene za zločine i kriminale na optuženičku klupu, te nakon utvrđenih dokaza o počinjenom zločinu ili kriminalnim  djelima –  ne može izreći valjanu kaznu..Ali, HNES je jedini hrvatski pravosudni forum na kojem se indetificiraju neprijtelji hrvatskog društva i države, po ljudskim dokazima i Božjoj pravednosti. Nema istinskog mira bez pravednosti, istine, pravde i solidarnosti. (sv.papa Ivan Pavaol II.)

”Naravno da nisu pronađeni krivci za svastiku na Poljudu kada su je stavili pod njihovo patronstvo. Znamo, tko je tada bio ministar unutarnjih poslova – Ratko Ostojić. No, kad govorimo o svemu tome što se događa i oko napada na hrvatsku reprezentaciju, pitanje je kako će se postaviti izvršna vlast. Problem je u vlasti koja ne reagira, a to traje od 2000. godine kada je počela detuđmanizacija. Nezamislivo je da netko zapali dva policijska auta u Splitu i da za to nitko do danas nije odgovaran. Pa napad na policajca ili vojnika je napad na državu.” rekao je Davor Domazet Lošo

Dočim, istodobno vodstva komunističkih i antihrvatskih partija u RH: IDS, SDSS, HNS,          SDP  traže zakonske kazne za izgovor hrvatsksog pozdrava – Za dom spremni. Vlade u Hrvatskoj izgubile su sposobnost za uočiti domaće i strane neprijatelje države i hrvatskog naroda. Nije ni čudo, jer vlade u RH imaju antihrvatske neprijatelje za koalicijske partnere.

Posebni problem države su neprijateljski mediji u RH

Ako ćemo otvoreno govoriti, onda moramo priznati da su sva glavna i vodeća sredstva za priopćavanje u RH u neprijateljskim rukama, bilo domaćih ili stranih vlasnika. Kolumnista  u  jednom dnevnom listu, čija se ”kanta” smeće prenosi i u drugi dnevnik, piše: ”Valja napokon pogledati istini u oči. To koliko našim ljudima treba dok  nešto          shvate. Zahvaljujući opisanom neurološkom poremećaju do mozga im još nije došlo da     su ustaše izgubile rat i da Jure Francetić i njegovi dečki već dugo vremena ne drže granicu na Drini. (slobodna.& jutarnji.)

Partizanski ”desetar” još nije shvatio da nema Tita ni živog ni mrtvog u Hrvatskoj;           trula trupina je u Beogradu, a njegovi spomenici i naslovi ulica na smetlištu. Hrvatska je u ratu protiv srpskocrnogorskih agresora – četnika, partizana i JNA smrtonosno dotukla          velesrpstvo i jugslavenstvo u Oluji. Velesrbi su potcijenili zakon prirode: Želja za otpor agresoru nalazi se u prirodi čovjeka.(Tacitus)

No, Oluja nije očistila sav ološ iz Hrvatske. Prema popisu u knjzi Vjekoslava Krsnika ima još 100 hrvatskih javnih, tajnih i pritajenih Jugoslavena. Autor pokazuje ”Mentalne komuniste u našem društvu i razotkriva antidržavnu strukturu u koju spadaju titoisti, regionalisti, globalisti, a koje je jednostavno naziva novojugoslavenima.”

Dakle, činjenica je da ta mala skupina od  ”100 novojugoslavena” kontrolira vlast, drže sredstva priopćavanja u svojim rukama, imaju stanovitu domaću i međunarodnu potporu, jer nekima nije u interesu samostalna Država Hrvatska na granici Balkana i Europe. ”Mediji u RH danas vrše mentalni i duhovni terorizam”( Lošo)  Predsjednik Amerike D.J. Trump je također  mediju uvrstio u ”političku stranku”, a neke medije i u teroriste.

Antihrvatski mediji u Hrvatskoj su najradikalnija politička partija, koja surađuje sdrugim antihrvatskim partijama,  strankama i društvima kako bi udruženim snagama uništili neovisnu državu hrvatskog naroda, koja je utemeljena na kostima i zalivena krvlju hrvatskih branitelja. Ako neprijatelji nesmetano nastave rušenje države, Hrvatska će imati stravične posljedice. Naime, već se na veliko osjeća nezadovoljstvo naroda, jer Vlada nema viziju za ostvarenje boljitka u budućnosti, zbog toga mnogi mladi idu u pečalbare. Statistike stalno donese broj nezaposlenih, tako su objavili da je 12.000 više nezaposlenih nego prošlog mjeseca, a to se ponavlja iz mjeseca u mjesec.

Dok hrvtska radna snaga ide obrađivati tuđa imanje u svijetu  hrvatska će Slavonija ostati u ledini, jer neće imati tko obrađivati velika polja, koja su nekada mogla žitaricama hraniti pola Europe. I, dok u Kanadi i Americi mladi ljudi idu iz grada na imanja (farm) baviti se gospodarstvom. Profesori sa sveučilišta i inžinjeri iz velikih poduzeća odlaze na selo sa svojim obiteljima i bolje žive nego kada su primali velike plaće u zagađenim gradovima, gdje su bili puno zauzeti s poslovima a malo s obiteljima. Hrvatska je duga i široka za radišnog čovjeka.

(NE)hrvatski midiji na udarnim vijestima i na naslovnicama pokazuju povorke momaka i djevojaka kako čekaju autobuse da ih voze u Njemačku ili Irsku, čak i u Tursku. Isti mediji također uljepšavaju život u tuđini s izjavama onih koji su otišli i kako su se dobro skućili u svijetu. Za hrvatski narod iseljavanje je pogubnije od kuge! Stoga nije čudo što neprijatelje hrvatske države toliko smeta hrvatski pozdrav Za dom spremni, jer su hrvatski branitelju u Domovinskom osloboditeljskom ratu s krunicom i ZDS dokazali       hrvatsku spremnost za obranu Lijepe naše. Ako narod nije spreman braniti svoj dom onda    nema ni smisla da ima domovinu. Drugim riječima, mediji ukazuju kako je ”bolje biti sluga u tuđini nego svoj gospodar u domovini”. Da su tako razmišljali naši pradjedovi, djedovi, očevi i majke, danas bi Hrvatska bila boravište Turaka, Srba, Mađara, Austrijanca, Talijan, čak i Kineza, a    Hrvati bi bili nacionalna manjina. Bogu hvala da nije tako!

Stoga treba uz hrvatske simbole, grb i zastava odlučno biti – Za dom spremni! Pustimo to na stranu što ZDS smeta našim neprijateljima, koji u svakom slovu ”U” vide ustašu. Mogu li Hrvati dopustiti da im domaći i strani neprijatelji određuju kako će se pozdravljati, što kako, i što slavili i gdje se Bogu moliti. Hrvatska domoljubna društvena i elektronska mreža  je izuzetno razvijena, preko koje se mogu dobiti sve bitne informacije iz domovine i svijeta, stoga bi trebalo bojkotirati dnevni tisak i vijesti na TV. Samo tako možemo se održati kao narod i dok Bog bude s nama imat ćemo slobodnu i samostalnu      državu hrvatskog naroda.

Treći neprijatelji države su srpsko-četničko pravoslavlje (svetosavlje) u RH

Pisao sam u nekoliko navrata o velesrpskom canceru u hrvatskom tijelu koji ”duhovno” truje hrvatsko društvo, u vjerskom i nacionalnom životu. I to samo s jednom nakanom: okupacija Hrvtske, odnosno proširenje ”Velike Srbije”, jer po riječima srpskog kaluđera patrijarha Irineja: ”Srbija je gdje žive Srbi”!

Nema države na svijetu koja bi mogla dozvoliti da se jedna takva šovinistička vanjska vjerska sekta učvršćuje u svim krajevima i u svim društvenim, stranačkim, vladinim i nevladinim strukturama, te otvoreno provocira domaće pučanstvo. Hrvatske su vlasti          dopustile, čak i zakonski učvrstile, da Srpska pravoslavna crkva u Hrvatskoj ima privilegij vjerske zajednice. Srpske vlasti i vjerske poglavice su zloupotrebili vjerski privilegij za srbizaciju, jer srpske ”pravoslavne” crkve u Hrvatskoj nisu građene kao bogomolje, nego za rasadnik balkanskog srbočetništva u europskoj Hrvatskoj.

Pravoslavci u hrvatskoj trebaju imati svoje organizirane, svoje vjerske zajednice, ali ne pod pokrovljem srpskog pravoslavlja, nego samo i jedino: Pravoslavne crkve u Hrvatskoj, kao što su Katoličke crkve, gdje se  misno slavlje slavi na hrvatskom jeziku, a ne srpskom. Dapače, kad zakonski uklonimo Srpsku ”crkvu” iz Hrvatske, onda ćemo otvoriti bolje mogućnost da sa Srbijom imamo dobre susjedske odnose i gospodarsku suradnju.

Ključno je pitanje za ključne probleme u Hrvatskoj, umjesto moje Zaključne misli,          citirat ću  nekoliko aktualni misli Zlatka Pintera: ”Zašto mi Hrvati nismo u stanju prijeći preko podjela i međusobnih sukoba? Kako to da ne možemo pronaći izlaz iz labirinta prošlosti i presjeći taj gordijski čvor koji nas drži zarobljenicima vlastitih predrasuda i ideoloških prijepora, nego se stalno i uporno vrtimo u začaranom krugu?

Imamo li snage suočiti se s nekim istinama i biti dosljedni u zastupanju i poštivanju          temeljnih činjenica i argumenata, ili ćemo do ”istrebljenja” i ”zadnje kapi krvi” voditi          unaprijed izgubljenu bitku? Pitanja su to koja manje-više opterećuju sve nas.” (hrsvijet.net) Svako odgađanje donosi nove probleme.

         Jedini smo narod na svijetu koji ima svoj Codex moralis Croaticum, to je ogledalo u kojem bi se svi političari osobno trebali pogledati. To je djelo Bogom nadahnuto i dato Hrvatima kao putokaz u njihovu budućnost. I zato ću ga citirati:

         ”Samo srca puna ljubavi za našu Hrvatsku, mogu je izvesti na Božji put, na put blagostanja i njenog svekolikog prosperiteta u budućnost”.

Srdačan pozdrav čelnicima i članovima HNES okupljenim na ovom Javnom skupu u Zagrebu, od kojih se očekuje govor istine i mudro i odgovorno obavljenje posla.

Želim vam mnogo uspjeha i s hrvatskom odanošću ostajem s vama ZDS,

Rudi Tomić

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Iz Otporaševe torbe

Kako se je stvarala urota protiv Hrvatskog Narodnog Otpora, HNO (1)

Objavljeno

na

Objavio

(Kako sam već u prošlom opisu najavio nastavak sjećanja dogodovština “Kako se je stvarala Urota protiv Hrvatskog Narodnog Otpora, HNO”, što sada činim iako nije kronološki. Kronološki ću nastaviti, jer znam gdje sam stao, ali ovog puta pojavila se iznimka. Neki koji prate ovu rubriku su izrazili zanimanje uloge Kreše Šimovića i aktivnosima Udbe u hrvatskoj političkoj emigraciji. Iznijeti ću u nastavcima opis do kojeg je došao dopisnik Hrvatskog Državotvornog Pokreta, HDP, koji je izišao u “Hrvatski Tjednik” iz Australije od 31 svibnja 1988., st. 12/13. Pošto su mi neke stvari poznate, jer se je radilo o ubojstivima istaknutih članova organizacije HNO, rado ću iznijeti i moje informacije koje posjedujem glede ovog slučaja. Nastojat ću navesti izvore ovih opisa kako bi se izbijegla sumnja vjerodostojnodst istih i podvlačim da ne ulazim u meritum istitinosti/neistinosti autora ovog opisa iz “Hrvatskog Tjednika”. Mile Boban, Otporaš.)


AKTIVNOST UDBE

DOSJE

ŠIMOVIĆ (I) dio


“Hrvatski Državotvorni Pokret, u sastavu svojeg djelovanja, na raznim frontovima nastoji pratiti neprijateljsku djelatnost, a pogotovu kada se  ta djelatnost primakne organizaciji HDP-a. Tako je u Europi HDP pomogao u otkrivanju Mageševe bande, a sve do ubojstva Palmea, kada se ime Kreše Šimovića pojavilo u svezi s tim, HDP je pokušavao pronaći podatke o njemu. Ima onih koji tvrde da je Šimović likvidirao Križana Brkića i Olofa Palmea, a i onih koji tvrde da je potpuno nevin. Ovaj nalaz će možda razpčarati i jedne i druge, ali ovo je najbolje do čega je HDP bio u stanju doći.”


KREŠIMIR (Stjepan) ŠIMOVIĆ – S obzirom na publicitet i misterioznost ovog Hercegovca želio bih vas upoznati novijim saznanjima. Kao što vidiš u prilogu ovog dopisa je šest listova na kojima su fotokopije 24 najvažnije stranice Šimovićevog jugo-pasoša. Moram naglasiti da je putnica originalna (nema tragova krivotvorenja ni preinake), ali fotografija (nečitljiva riječ, mo. Otporaš.) odudara od njegovog sadašnjeg izgleda. Mala je mogućnost tolike fizičke promjene u 12 godina ali pošto ipak postoji neka sličnost, lako bi to mogao biti njegov brat, tj. bratova fotografija. To nije rijetka pojava, a u Jugi je lako podvaljiva, da se iz pitaj Boga kojeg razloga na putnicu stavi druga slika kako bi je “taj” mogao koristiti. Posebno su po tome poznate hercegovačke općine i njihova korumpirana administracija, a Ljubuški je najpoznatiji po suradnji tj. sposobnom pokrivanju raznih švercera i partije. obično su to “komšije” i rođaci, posrijedi je naravno zarada.

Osobni podatci u putnici odgovaraju stvarnim “generalijama” KŠ. završio je SUP, zantasku školu u Ljubuškom, mehaničar. tri brata (?) i dvije sestre, od kojih je jedna završila biotehnologiju na zagrebačkom sveučilištu. jedan od braće je u državnoj službu?

kako se iz putnice vidi 1976. godine putovao je preko Austrije u Zapadnu Njemačku (24. kolovoza). zatim 28. veljače 1977. u Austriju (nema evidencije dalj…). U ožujku 1978. opet putuje u Zapadnu Njemačku (ulaz 2.3.78. u Salzburgu). Iste godine, 14 lipnja iz Zagreba leti (očigledno) u USA, jer 7. srpnja 1978. godine dobiva privremenu dozvolu boravka od američkih valasti. Tu se je oženio Hrvaticom (Ivka Matijašević) isključivo radi sređivanja boravka. (Upravo sam sada, dok ovo prepisujem, danas 31 listopada 2917. godine nazvao prijatelja Davora Bilavera koji je tada, te godine živio u Los Angelesu ili okolici, da li je poznavao ov gospođu Ivku Matijašević. Čim sam spomenuo njezino ime, prije nego sam ga i upitao za razlog zašto ga zovem, rekao je: da poznavao sam ja nju i ona je bila udata za udbaša Krešu Šimovića. Upitao sam ga da li mogu njegovo ime spomenuti, rekao je SVAKAKO, jer ja želim da se istina čuje i da se zna šta se je sve protiv nas Otporaša radilo. Mo. Otporaš.)Radio je kao električar i sl., družio se sa Slobodanom Radić i bio blizak nekim Hrvatima, članovima lokalnog ogranka HN Vijeća. nekoliko puta je odlazio u las vegas, kockati. Ubrzo je napustio surugu i pojavio se u okolici San Francisca. Bio je na nekoliko hrvatskih zabava i piknika. stanovao je u gradiću Burlingame (južno od San Francisca, mo.)  s mladom Amerikankom koju je obećao oženiti. Iznenada je nestao i opet se pojavio u Los Angelesu. To je bilo vrijeme velikih nesuglasica pojedinih članova HN Vijeća s dijelom lokalnog članstva Otpora. Tu se je priklonio onima iz HNV-a – iako nezainteresiran za politiku. jednom je došao u izravni sukob s Rankom Primorcem, pri čemu je zaprijetio samokresom.

Nedugo iz toga nudi se Hrvatu Franku Striškoviću da će on za “dobre novce” srediti Otporaše. Tražio je za prvi ruku pet tisuća dolara. Bio je nametljiv i svim silama nastojao sklopiti “posao”. Strišković prijavio lokalnoj policiji koja je u suradnji sa Sheriff Departmentom aranžirala sastanak koji su neprofesionalno snimali. (Na sudu “hrvatskoj desetorki” u Njujorku od 16 veljače do 14 svibnja 1982. godine saznalo se da je Detektiv LAPD – što je Los Angeles Police Department – hrvatskog podrijetla Zvonko Pavelić bio s tom tajnom policijom kao tumač, pošto je Zvonko savršeno govorio oba jezika. Frank Strišković je bio zaštićeni s imunitetom državni svjedok i pred sudom je sve priznao. Imunitet ga spasio svih daljnjih problema. Mo. Otporaš.) Još je prekršen zakon u nekim pojedinostima, jer je Strišković zaista donio pet tisuća dolara i prigušivač. Zato je ta sekvencija na njujorškom suđenju ostala nejasna, jer Strišković kao svjedok nije htio govoriti protiv sebe. (Branio ga državni imunitet a zaštićivao ga javni tužitelj Stuart Baskin. mo. Optopraš.)

U među vremenu, još u vrijeme Šimovićeve “poslovne ponude” navodno je predlagao da on likvidira “glavnog” u Otporu, Milu Bobana. To je saznala Marica Lević, (za podsjetiti je da su Marica Lević, Frank Strišković i još neki vodili hrvatski radio sat za Los Angeles i okolicu. Prijateljski i poslovno bili su bliski i ne bih se začudio niti iznenadio da je Frank Strišković tu tajnu za ubojstvo Mile Bobana povjerio Marici Lević. Marica Lević je istu večer nazvala Milu Bobana, mislim da je to bilo između Božića i Nove godine1978. Rekla mu je također da je obavijestila FBI i da će oni njega ubrzo nazvati, što se je i dogodilo. Još će o ovome biti govora. Mo. Otporaš.) i prijavila fereralnom redarstvu, otprilike riječima da se politički ne slaže s Bobanom ali ne želi da ga netko ubije. frderalni agent R. (Robert, Bob, mo.) Gereth je o tome obavijestio Milu Bobana (što je mogao biti i taktički potez), a nakon toga je Boban javno objavio kako ga “agent UDB-e Krešimir Šimović” namjerava ubiti. Tada se počeo stvarati imidž o K.Š. kao “udbinom profesionalcu”.

Šimovićevo kretanje pratilo je federalno redarstvo i nisu uočili ništa da je sklon kriminalu i da se bavi raznim sitnim prljavim poslovima. Svršetkom 1978. iznenada je nestao. (Ali prije nego je nestao sumnja se na Krešu Šimovića da je on “svojima” u Mostar napisao pismo kojeg je pronašao Detektiv Kriminalne Policije Zvonko Pavelić. Za bolje razumijevanje ovog slučaja, prepisivam to pismo ovdje, koje je potpisao neki Petar. Detektiv Zvonko Pavelić je na poziv obrane optuženih Hrvata na njujorškom suđenju pozvan za svjedoka, ali državni i javni odvjetnik Stuart Baskin se tome uporno suprostavio a sudkinja Constance Motley podržala javnog tužitelja, tako da Detektiv Zvonko Pavelić nije mogao svjedočiti niti na engleski prevedeno pismo kojeg je ovaj Petar pisao “svojima” u Mostar sudu dostaviti. Iz ovoga se iz visoka može primjetiti tko je koga štitio i zaštićivao. Mo. Otporaš.) Pošto je u to vrijeme ustrijeljen Križan Brkić, dobar dio Hrvata prihvatio je uvjerenje da je to učinio KŠ. Međutim, materijalni dokazi svjedoče suprotno.

Zdravo Prijatelji                Los Angeles  26. 9. 1978.

“DASE JAVIM DRAGI MOJ PRIJATELJU SA NEKOLIKO RIJEČI DA SAM DOBRO KAO ŠTO I VAMA ŽELIM SVE NAJBOLJE.

MISLIO SAM SE PRIJE JAVITI, ALI ZNAŠ KAKO JE. MALO JE NEZGODNO TO ZNAŠ I SAM ZBOG ČEGA. MOGU TI REĆI

DA SAM SE POČEO UKLAPATI U OVU SREDINU. MISLIM DA ZNAŠ KAKVA JE ONA. UPOZNAO SAM DOSTA LJUDI I 

SNJIMA SAM DOBAR, JER MORAM SVE DA NEĆU. KUPUJEM NOVINE I PRATIM ŠTO SE ZBIVA I TAKO. IMA DOSTA 

NOVOSTI KOJE NE MOGU JOŠ DA PIŠEM, PA ĆU DRUGI PUT. DOSTA SAM ČUO OD POVJERENI LJUDI ŠTO IMA I

ŠTO SE RADI I ŠTO SE SPREMA ALI NE UBRZO. PA ŠTO BUDE JAĆU JAVITI NA VRIME. PRIJATELJU PO SCOV PRILICI 

NEGDJE OKO 3 HILJADE JE SPREMNO DA POĐU KUĆI, MISLIM DA ME RAZUMIJEŠ (KADA?)

JA SAM BIO SA JEDNIM OD NJIH, ALI NASTOJIM DA SE PRIBLIŽIM GLAVNINI. JA MISLIM DA ĆU USPIJETI. ČIM

DOĐEM JAĆU TI MOJ PRIJATELJU JAVITI.

PRIJATELJU RADIĆ I NJEGOV ROĐAK OBEĆAVAJU DOSTA TOGA. NEBI PISAO SAD O TOME (ŠTO MAŽDA I ZNATE TKO I ŠTA)

JA ĆU VAM POMOĆI ŠTO MOGU JER VIDIM DA MOGU SAMO AKO MOGNEM OSTATI OVDJE, JER ŽENA NEŠTO SUMNJA I

KAŽE DA ME MORE POTRATI KUĆI KAD ONA ZAŽELI. KAŽEM AKO OSTANEM JA VAM ŽELIM PUNO POMOĆI MA ŠTO 

GOD BILO SAMNOM JER OSJEĆAM DA MORAM DA MORAM I HOĆU. PUNO POZDRAVA SVIMA VAŠ PRIJATELJ

PETAR.”

Već 19 siječnja KŠ prelazi jugo-austrijssku granicu. U travnju iste 1979. godine posjećuje Dansku, dakle već je tada tada mogao biti u Hmaburgu. U 1980. godini jednom je evidentirano prešao jugo-austrijsku granicu dne 1. srpnja 1980. godine, a na istom graničnom prijelazu Šentilj/Speilfild (blizu Graza) prijelazi i 30. svibnja 1981. godine. Još u siječnju (15.) 1981. u Hamburgu dobiva privremenu dozvolu boravka na tri mjeseca, zatim na devet mjeseci, pa na dvije godine, da bi 17. travnja 1984. dobio Unbefristet Aufenthaltserlaubnis – stalna dozvola boravka. Sve to u Hamburgu, gdje je bio vlasnik jednog restoranta.

Godine 1982. zrakoplovom dolazi u Ljubljanu 3. siječnja. iste godine od 29 studenog do 6 prosinca boravi u Španjolskoj. U 1983. godini nema evidencije o putovanjima ali se vidi da je na jugocarini 14. rujna 83. deklarirao dva teniska reketa. (Svi jugo-građani na stalnom radu u inozemstvu imaju pravo jednom godišnje unijeti bez carinjenja robe u vrijednosti – tada 5.000 din.)

Zatim, 7. ožujka 1987. iz Hamburga leti u Tunis (?) gdje boravi do 21. ožujka 1984. U kolovozu iste godine opet prelazi jugo-austrijsku granicu, a u srpnju iste godine je na carini deklarirao videorekorder “Olimpus” (22. srpnja). Dne 8. lipnja 1985. ponovno putuje u Španjolsku, a drugi srpnja ulazi u Francusku. 8. rujna 1985. prelazi jugo-austrijsku granicu na prijelazu Ljubelj. I taj pečat (Ljubelj 8.9.85.) najnovijeg je datuma u toj putnici, izdatoj od SUP-a Ljubuški dne 23. kolovoza 1976. Putnica je produžena na SUP-u Ljubuški 1. lipnja 1978. – znači pred putovanje u USA – ali je zanimljivo da je pri izdavanju 1976. naplaćena “taksa” 200 dinara, a dvije godine kasnije 100 dinara, što je nelogično s obzirom na inflaciju i sl.

Ista je putnica produžena od Yu konzulata u Hamburgu 10. listopada 1980. na pet godina )što je u redu, jer je 1979. Jugoslavija prihvatila međunarodnu obvezu o minimumu 5 god.) Postoji također zakon da mlada osoba ne može koristiti istu putnicu duže od 10 godina, pa se izdaje nova a stara se poništi i vrati posjedniku. Ali, Krešimirova stara putnica nije poništena. A “taksa” naplaćena u “biljezima” na konzulatru u Hamburgu (152 dinara) je apsurdna.

U drugoj polovici 1986. KŠ se je pojavio u gradiću Santa Cruz na obali Tihog Oceana, 130 km. južno od San Francisca. Kretao se uglavnom u društvu lokalnih građana, i zaista povremeno radio kao profesionalni trener tenisa. nije imao stalnu adresu i uglavnom je živio u stanovima svojih prijateljica, sve dok nije sreo Ljubomira Žaju (rođen u Trogiru 1959,-?) i jedno vrijeme stanovao zajedno s njim. Taj Ljubo Žaja je čisto amaterski izvještavao jugo-konzulat u San Franciscu o kretanju KŠ. Lj. Žaja je u ljeto 1984. upoznao Amerikanku Hrvaticu (iz Californije) i ona ga je dobavila u USA. Ubrzo nakon stjecanja američkih boravišnih papira Lj. Ž. je pokrenuo rastavu s tom djevojkmom. Prije dolaska u USA Lj. Ž. nije radio u građevinarstvu kao dizaličar        i nekoliko godina boravio u istočno-europskim državama. Pri dolasku u USA posjedovao je 15.000 dolara u gotovini. Ovdje je nastavio raditi u građevinarstvu.

Pošto KŠ nije imao vozačku dozvolu (Californije) LJ. Ž je bio u neku ruku njegov osobni vozač. Uglavnom su bili uvijek zajedno. Glavni izvor prihoda Krešimiru Šimoviću je bilo prodavanje narkotika (droga), konkretno kokaina i heroina. Uglavnom u američkim krugovima, ali ponekad i među mladima hrvatskog podrijetla. U jesen 1986. uhićen je od lokalnog redarstva, prilikom premetačine stana u kojem je živio i automobila koji nije bio njegov ali ga je KŠ koristio, pronažena je mala količina droge ( što se po US zakonu podrazumijeva da je količina za “osobnu uporabu”.), pa je KŠ nakon pritvora pušten uz adekvatnu novčanu kaznu. Iz pritvora je KŠ “izvadila” mlada američka građanka crne rase, vrlo atraktivna i povezana s gradskim redarstvom (Sana Cruz) a po zanimanju samostalni odvjetnik (lawjer). Ta je djevojka Šimovićeva vrlo bliska prijateljica (koju je trenirao tenis i njezinu društvu prodavao drogu). Istu djevojku KŠ je oženio početkom 1987. Prije toga je od Općinskog suda Ljubuški dobio sudsko rješenje kojim se raskida brak KŠ i Ivke Matijašević kao nevaljalo sklopljen. I u ovom slučaju se radilo o fiktivnom braku, sa svrhom pribavljanja “američkih papira”. Ova crna Amerikanka je poznata kao zastupnica prekršitelja US zakona u svezi narkotika, tj. prodaje droga. Udala se za Šimovića jer je bio atraktivan teniski trener sposoban nabaviti kokain iz posve drugih izvora nego je to uobičajno. zapravo KŠ je nabavljao drogu preko “jugo-mafije” (Turska, Mexico, USA) i tu su upleteni Srbi, Turci, Albanci i nešto Hrvata i Čeha.

KŠ se je prvi put javno pojavio među Hrvatima (zajedno sa svojim vozačem Lj. Žaja), na koncertu pjevača Olivera dragojević u veljači 1987. Odjeve u elegantno bijelo odijelo, KŠ se ni po čemu nije istica, tako da je ostao nezamjećen. Samo četvorica Hrvata su znali za KŠ-ovu nazočnost na ovom terenu (osim mlađarije koja je KŠ prihvatila kao svog drugog Hrvata). Dvojica njih (NM i VS), kada su upozoreni da je KŠ ponovo u SF Bay Area-i (a to je bilo mjesec dana prije koncerta Olivera D.) reagirali su prestračeno vjerujući da je KŠ “opet došao nekoga ubiti”.. Ni federalnom redarstvu nije bila poznata Šimovićeva nazočnost na ovom području.

Početkom lipnja 1987. godine održan je koncert pjevača Vice Vukova u okolici San Jose-a, organiziran od lokalnog odsjeka Hrvatske Bratske Zajednice. Na tom su koncertu pribivali brojni Hrvati različitih političkih uvjerenja. KŠ je bio u društvu svog vozača Ljube Žaje, te nekolicine lokalne mlađarije (Željko Tukić, Toni Jakovljević, Mara Miler, Tihomir Orašković, Rachard Kolomejac, Dinko Murgaš, Toni Talajić, Jozo Pranić i drugi – uglavnom Hrvati podrijtlom iz Hercegovine).

KŠ se je ponašao ležerno i slobodno, predstavljajući se novim poznanicima kao “Krešo Šimović iz Ljubuškog”. Time je privukao pozornost broja Hrvata koji su bili upoznati s “legendom” oko imena KŠ. Neki su pojedinci odma dogovorili plan da se KŠ nakon koncerta pristojno izvede na stranu i “malo oštrije” ispita i njegovoj prošlosti. Međutim, kako to obično među Hrvatima biva, za tu nakanu da se KŠ “izvede na stranu”, čuli su i neke koji nisu trebali, pa su za vrijeme pauze koncerta s tele-objektiv fotoaparatima slikali KŠ, i to s pristojne udaljenosti. Međutim, KŠ je ipak uočio da je u središtu pozornosti, pa je svog vozača Ljubu Žaju uputio gospodinu Srećku Čulini (koji se KŠ usudio najbliže prići i više puta ga slikao s udaljenosti svega 5 -6 metara) s molbom da mu pošalje fotografije kad budu gotove. Ubrzo nakon toga, a pred završetak koncerta, KŠ i njegov vozač su nestali. Nakon toga se KŠ više nije pojavljivao među Hrvatima. Ali je spomenuti “incident” na koncertu VV (Vice Vukova, mo.) privukao pozornost federalnog redarstva. Brzo su ga “locirali” i pratili njegovo kretanje, kao i kretanje Ljube Žaje – kojeg su najvjerojatnije pridobili za suradnju.

Negdje krajem ljeta 1987. KŠ je uhićen sa većom količinom kokaina. nisu mi poznate okolnosti suđenja, ali je osuđen relativno blago, mislim na dvije godine zatvora. Tvrdio je da je “kronični narkoman” i da se želi liječiti (što sud prihvaća kao olakšavajuću okolnost). Njegova supruga (odvjetnik) je uspjela isposlovati da se KŠ odobri da iz zatvora može ići na posao – bio je fiktivno zaposlen kao dekorator u prodavaonici pokućstva. Mislim da je plaćene i kaucija od strane poslodavca i supruge. Tako je KŠ zapravo samo morao prespavati u zatvoru. kada su u studenom 1987. dvojica švedskih kriminalističkih inspektora “obilazili” hrvatske kolonije, tobože radi ispitivanja navodnog sudioništva Mire Barešića u atentatu na O. Palmea (našto im je naknadno postavljeno pitanje, zašto su M. Barešić deportirali u Paragvaj, ako sumnjaju da je u atentat bio “umješan”), navodno su se, “kao usput” Šveđani jako interesirali za K. Šimovića. Odmah nakon, toga je Šimoviću ukinut izlaz iz zatvora i stavljen je pod najviši sigurnosni stupanj.

Negdje oko Božića KŠ je posjetila majka i sestra iz Hrvatske i tom prilikom bio je strogo čuvan i nije mu dopušten izlaz “za posjetu”, nego je sa svojima moga razgovarati samo u zatvoru. navodno je majka u razgovorima inzistirala da se KŠ odmah po isteku kazne vrati u Hrvatsku, što može, ali i ne mora imati dublji smisao.

Intezivnija istraga je ustanovila da je Kš kriminalac međunarodnog kalibra, da je tijekom boravka u Europi bio duboko upleten u mrežu “jugo-mafije”, da je bio u bliskim odnosima sa jugo-konzulatom u Hamburgu i Službom državne bezbjednosti u Ljubuškom odnosno Mostaru, te da posjeduje još dvije putnice (koje navodno nisu pronađene?).

U svezi događaja u Los Angelesu 1978-1979., priznao je da je pokušao od Striškovića iznuditi “nekoliko tisuća dolara” jer mu je trebalo za putovanje u Europu. u svezi toga je prošao i na poligraf-testu.

Izgleda da je “slučaj Palme” upleten koincidencijom, jer je imao crveni Porshe hamburške registracije, isto kao i Ante Brčić, teniski trener iz Splita, s boravkom u Zapadnoj Njemačkoj. A: Brčić je zajedno s poznatim kriminalcem Jovanom Mijuškovićem uhićen na graničnom prijelazu u Danskoj neposredno nakon atentata na Palmea. nakon toga je A. Brčić bio u Californiji (San Jose i okolaica) u posjeti prijatelju Slaviši Žungulu. Tu su odsjeli kod Milana Mandarić, negdašnjeg vlasnika lokalnog profesionalnog kluba u kojem je igrao Žungul, a sad igra Mihail keri (iz Crvene zvezde). (Mislim da se je taj “likalni klub” zvao Earthquake. tj. Potres.Treba provjeriti. Mo. Otporaš.) A. Brčić je u USA donio veću količinu skupocijenih krznenih i kožnih kaputa (pokradenih u Z. Njemačkoj), koje je ovdje prodavao ili razmjenio za drogu. Iz USA je odnio velkiu svotu gotovine, što je bio novac s. Žungula i još nekih jugo-američkih biznismena, koji izbjegavaju plaćanje poreza prebacivanjem novca na švicarske banke. A.B. sada živi u Splitu. On i Žungul su vlasnici jahte o kojoj je bilo riječi pri uhićenju u danskoj. Dakle, istraga nije mogla pronaći ništa konkretno o K. Šimoviću, odnosno nmjegovoj umješanosti u bilo koje ubojstvo. međutim, međunarodna istražna ekipa (koju predvodi jedan službenik u Londonu) još uvijek radi na “slučaju Palme”, i još nisu isključili mogućnosti da su spomenuta “trojica Jugoslavena” na neki način sudjelovali u pripremi atentata ili “pokrivanju” atentatora. Osobno mislim da je sve to “švedski posao”, da je po srijedi bio veliki novac i da pravi inicijatori neće biti nikada otkriveni.

dakle, KŠ je drak i sposoban, nije izobražen ali je vrlo inteligentan, za politiku je posve nezainteresiran, slabost su mu žene, kocka i droga. jančešće odgovara sa “ne znam”, “nije mi poznato” ili “za te nisam nikad čuo”. Na primjer, tvrdi da za ime Miro barešić nije nikada čuo.

Jedna korekcija: Brkić je ubije 22 studenoga 1978. Šimović je pred Novu godinu 1979. ponudio Striškoviću da će za “dobar novac” ubiti Milu Bobana. Marica Lević je 30 ili 31 prosinca o tome obavijestila R. Geretha, a ovaj je 1. ili 2. siječnja 1979. posjetio M. Bobana i s time ga upoznao. (I ja, Mile Boban, sada, 31 listopada 2017. godine, poslije skoro punih 39 godina donosim ovdje jednu korekciju, jer sam ja bio taj koga je Marica Lević nazvala jednu večer oko pola noću. To je bilo između Božića i Nove godine 1978. Ne sjećam se više točno koji dan i datum je to bio. Bio sam sam. Spavao sam. Supruga Annie sa šestero djece je otišla sprovesti Božić i Novu godine kod svojih roditelja u Pariz. Oko pola noći telefon zvoni. Digoh slušalicu i čijem ženski glas. Predstavila se. Poznavali smo se. Rekla mi je da su dvojica Hrvata došli u San Francisko da mene ubiju. To su Krešo Šimović i Slobodan Radić. Da je nazvala FBI. Da će oni mene ubrzo nazvati, što se je i dogodilo. Robert, Bob, Gereth agent FBI-a me je nazvao i rekao da ne izlazim iz kuće i da bi najbolje bilo da zovnem dobra prijatelja koji će preko noći biti s menom, a da će oni, tj. agenti FBI pratiti. Iako je bilo prošlo sat/dva poslije pola noći, nazvao sam prijatelja Ivana Nikolića da hitno i bez kolijevanja dođe kod mene i ako hoće neka sa sobom povede svoju suprugu. Nije dugo potrajal pojavio se je Ivan Nikolić i supruga mu. Mile Boban, Otporaš.) Namješteni razgovor o “poslu” između F. Striškovića, KŠ i Slobodana Radića odigrao se je 10 siječnja, a već 19 siječnja KŠ je bio u jugoslaviji.

Kraj izvještaja dopisnika HDP iz “Hrvatskog Tjednika” od 31 svibnja 1988.

Nastavlja se.

M.B./Otporaš

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari