Pratite nas

Kolumne

Milanović i drugovi odbacili sve maske, a idealna im bila sve vrijeme pred nosom

Objavljeno

na

isječak/HRT

Jedna od fama koja zaslugom takozvanih nezavisnih političkih analitičara i još nezavisnijih medija o Zoranu Milanoviću u javnosti vlada je kako se radi o izvrsnom govorniku, koji, doduše, nastupa na momente grubo, ali ipak iskreno i direktno, bez imalo okolišanja. No, kako to da jedan takav majstor žongliranja riječima, koji očito nije ni plavuša ni tuka, ima tako često potrebu pojašnjavati što je zapravo mislio reći?

Milanović ne samo što je sklon naknadnom pojašnjavanju smisla svojih riječi i potpunom izvrtanju prvotno izrečenog, kao, primjerice, nedavno u Okučanima, glede spomen-ploče poginulim braniteljima HOS-a za koju je bahato utvrdio da ju zbog uklesanog gesla „Za dom spremni“ treba baciti, nego to nerijetko pokušava činiti i unaprijed kako ne bi bio pogrešno shvaćen, pa se zapetlja kao pile u kučine.

Tipičan primjer takva govora bilo je nastupno obraćanje članovima diplomatskog zbora akreditiranima u Hrvatskoj, koje je obilovalo mnoštvom upadicama, ostavivši govor, ako se bezbroj po volji nabacanih natuknica tako uopće može nazvati, bez glave i repa. Govornik kao da je želio pokazati što sve zna, misli i osjeća, a ne dati neku suvislu poruku. Pritom se nije libio staviti u ulogu moralnog arbitra, određivati što je dobro a što nije, katkad ne stigavši dočekati ni iduću rečenicu kako bi sam sebi skočio u usta. Tko god je taj galimatijas morao prevoditi, nesumnjivo je proživio nemalu traumu i zaslužio beneficirani radni staž.

Taj veliki verbalni virtuoz nije se iskazao ni obraćanjem hrvatskim vojnicima na njihov svečani dan, lakonski obrazloživši trivijalnu čestitku stalu u ciglih 17 sekundi nastojanjem da sačuva neovisnost i izbjegne zlonamjerno tumačenje njegovih riječi u izbornoj kampanji.

Milanović održao govor: Gospođe i gospođo čestitam… To je to (VIDEO)

Čak je i nedavni poziv Austrijancima da posjete Hrvatsku, koja je u to vrijeme, kad mu Stožer još nije bio parastožer, bila sigurna od streptokoka, imao potrebu začiniti nepotrebnom najavom kako ne bi želio ispasti patetičan. Poziv čovjeka neprevedivih govorancija, te držanja i karizme kakvog komunističkog aparatčika ionako je u tamošnjim medijima ostao posve nezamijećen. A kako bi ta prigoda za turističku promociju Hrvatske prošla da se u Milanovićevoj ulozi našla energična, blistava žena u elegantnoj opravi, sad se može samo zamišljati.

Osim želje za prekomjernim objašnjenjima i opravdanjima, Milanović nerijetko ne može odoljeti nezdravom porivu da omalovažava, pa i vrijeđa. Ako već ne vrijeđa podmuklo i neizravno, uvrijedi izravno. Tako je Knin za njega 1991. bio ništa, mjestašce znano tek po tvornici šarafa i željezničkom kolodvoru za koje je Sinj bio Venecija, u svakom slučaju nedostojno obilježavanja najvećeg hrvatskog svjetovnog blagdana. Omalovažavajući Knin, i svodeći ga, poput kakva druida, na kultnu tvrđavu, Milanović zapravo ne nipodaštava samo grad (odakle uopće potreba da grad, preko kojeg put do tvrđave vodi, razdvaja od nje same?), nego događaj čiji se spomen slavi – veličanstvenu pobjedu Hrvatske vojske s oslobađanjem Knina kao vrhuncem. Možda u ono vrijeme ti glasovi nisu dopirali do Bruxellesa i Gorskoga Karabaha, gdje se u to predinternetsko doba Milanović skrasio, no Knin nije tada bio samo središte srpske pobune, nego i važno komunikacijsko, kako željezničko tako i cestovno čvorište, spoj Dalmacije s ostatkom Hrvatskom. Bitno je naglasiti kako tada tunela Sveti Rok još nije bilo, a pontonski most preko Masleničkog ždrila bivao je kao na dlanu izložen neprijateljskoj topničkoj vatri. I zaposjednuti Okučani, iz kojih je Milanović nedavno utekao brže nego pobunjenici za Bljeska ’95, iako višestruko manji čak i od „beznačajnog“ Knina, imali su sličnu važnost za Slavoniju, znatno povećavajući vrijeme i troškove prijevoza roba i ljudi.

Jednako kako neizravno omalovažava najsjajnija postignuća ondašnjeg Stožera HV-a, tako se uljez na dužnosti hrvatskog predsjednika prilično izravno ruga ulozi današnjeg Stožera civilne zaštite angažiranog u borbi protiv korona virusa. Pa sad taj samozvani stručnjak za epidemiologiju i infektologiju ocjenjuje kako je Stožer s međunarodno priznatim referencama i vrhunskim rezultatima jednostavno ništa. Prokljuvio je on te blefere koji bi njemu i narodu prodavali rog za svijeću. Svjećica mu se upalila kad je shvatio kako se pri „rukovanju“ laktovima ljudi glavama približe na pola metra, dok klasičnim rukovanjem ostaju na metar udaljenosti. Da bi se neposredno pošto je podijelio to razmišljanje s javnošću rukom počešao po kronično problematičnom mu nosu. To je slika i prilika pravog Milanovića, hodajuće proturječje koje samo sebe poriče već sljedećom rečenicom ili gestom, i unatoč tome uporno ostaje pri svome. I kako onda tom, kako bi u sjevernoj Hrvatskoj rekli – nedopovedanom čovjeku – objasniti kako rukovanje dulje traje od dodira laktom i da se aerosolne kapljice njime lakše prenose? Jednostavno, genijalac je utuvio sebi u glavu, i nije u tome jedini, kako on sve to zna bolje od mjerodavnih ljudi koji se time bave čitav život.

Lako za to što je Njegova Ekscelencija umislio da je epidemiolog, ali stanje mu se sad tako rapidno pogoršava da mu se pričinjaju i nepostojeća bića, pri čemu općoj konfuziji pridonosi što se ista javljaju u virtualnom prostoru. Tako u pomućenoj Milanovićevoj svijesti ono što je čvrsto i temelj, dakle Knin i Stožer, postaje ništa, dok mu se istodobno ništa priviđa u formi jazavaca na twitteru. Liječnici specijalizirani za jedno drugo područje medicine bi u ovome bez po’ muke prepoznali školske primjere kognitivne disonance s elementima uznapredovalih patoloških procesa. Zanimljivo je kako stručnjaka školovanih za tu materiju ima i u Saboru, ali kao za inat, oni pate od istoga sindroma pa Milanoviću ne mogu biti od neke pomoći, koliko god im volje za tim ne manjkalo. Naime, predvodnik kluba okuženih tom pošašću je po struci psihijatar, eto, baš onaj koji je Milanovića onako nevino zaljubljeno motrio pri njihovu prvom susretu. Prizor je to koji neumitno doziva iz sjećanja uglazbljene stihove panonskog mornara – „Prva je ljubav došla tiho, nezvana, sama,… za sva vremena skrila se tu negde, duboko u nama…“.

Na tragu one – „sličan se sličnome raduje“ – u psihijatrovoj sljedbi vlada opća pomama za Zoranom Milanovićem u toj mjeri da su crne krabulje, dizajnirane po uzoru na one kojima su se pri prepadima na diližanse koristili razbojnici na američkom Divljem Zapadu, ukrasili stiliziranim slovom „M“ – M kao Milanović. Možda njegov ponajveći fan, u svakom slučaju najvjerniji sljedbenik, je nesuđeni filozof, jedan iz reda onih – da je šutio, filozofom bi i ostao. Ali nije šutio, nego je u Sabor prenio naviku stečenu još za kolumnističkih dana. Upornim recikliranjem Milanovićevih naklapanja, uzimajući ih zdravo za gotovo, ujedno potvrđuje da ga s pravom bije glas velikog vjernika. Jer nije li potrebna gotovo pa nadljudska vjera da bi se povjerovalo kako je sve što Milanović kaže istina?

S druge strane, genijalni mislilac i uzorni vjernik veselo zaključuje kako sad nipošto ne bi želio biti u koži nešto manje mu dragom Plenkoviću. Pa kako mu ne će biti bolje u oporbenoj kožici, gdje zaštićen zastupničkim imunitetom bez ikakve odgovornosti može do mile volje lupetati o stvarima s kojima baš i nije familijaran, i još zauzvrat primati pristojnu plaću te uživati nemale beneficije, nego voditi danonoćne bitke za Hrvatsku na međunarodnim poprištima, bakćati se sa sindikatima i poslodavcima, natezati se s dementnim Predsjednikom i kojekakvim uličnim i saborskim potrkalima, sa svakom šušom koja pati od nekog oblika kognitivne disonance. I što god napravio, vazda budeš nekome kriv. Da je bolje ostati u hladovini oporbe, može zaključiti samo čisti genije, potencijal za Nobela, sad još i okuražen spoznajom da je u rekordnom roku, između prva dva saborska zasjedanja, svladao  vezivanje kravate. A tek mu teče 45-ta! Slučajno ili ne, krenulo ga, evo, baš u toj 45-toj, kao i idola mu Milanovića, samo što ovaj u toj dobi posta predsjednik Vlade, a vjerni mu follower tek saborski zastupnik. U svakom slučaju, taj dvojac teško da će naći razloga ikad zapjevati – „Loša bila četrespeta…“

Vrijedi se prisjetiti kako je Milanovićev priručni saborski mislilac ulazak u izbornu kampanju obilježio dijagnozom kako je Europa mrtva. Pa sad logički zaključuje koliko li tek onda mora biti mrtva Hrvatska kad od iste te mrtve Europe dobiva infuziju od 22 milijarde eura, a nije posrijedi ostavinska rasprava. Prema dotičnom je, doduše, i Agrokor, k’o u Oliverovoj pjesmi, već dvaput umra. Prvi put usred krize 2017., a potom i godinu dana poslije po isteku premosnog kredita. Mada, za nekoga dvaput mrtvog ta tvrtka, sada pod drugim imenom, djeluje poprilično živahno. Naposljetku, nije li taj vidovnjak i HDZ-u prorokovao da će se pretvoriti u jedno veliko mudo labudovo? S obzirom da mu proročanstva djeluju poput eliksira (čim nekoga proglasi mrtvim taj naglo živne), doimlje se ogromnim propustom što mostar…, ovaj mostovski Voltaire svoj dar nije pokušao unovčiti prodajući proročke usluge pod geslom „džaba ocrnjujem,… al’ ne za džaba“ i tako živjeti od poštena rada. Ovako, slušajući ga kako odlijepljen od stvarnosti u Saboru palamudi o onome s čime je definitivno na Vi, pokazujući time tek kako se tkanjem politike ni na kojoj razini nikad konkretno nije bavio, ostavlja dojam običnog uhljeba. No, zanimljivo bi bilo vidjeti vrijede li njegove moći i u obratnom smjeru. Kad nekome poželi da bude živ, hoće li tome, je l’… smrknuti? E, kad bi se samo sjetio laude Milanoviću okončati usklikom – Živio Zoran Milanović!

Onako kako se Milanović bolje kuži u epidemiologiju od epidemiologa tako se i njegova reciklirana saborska inačica bolje razumije u europska posla od Andreja Plenkovića. Sumnjičav je prema spinovima da je Plenković nabavio toliku lovu, a još više da ona stiže džaba, jer nitko ga ne može razuvjeriti kako nema besplatnog ručka. Iako se njima nikad nije bavio, čvrsto je uvjeren kako se europska posla, tako i raspodjela financijskih sredstava, rješavaju pukim determinizmom zasnovanim na transparentnim procedurama i fer pravilima. Sve je unaprijed određeno i tu nema baš nikakva prostora da se Hrvatska aktivnim djelovanjem izbori za veći dio kolača. A to u biti i jest posao rasnog političara – da učini ono što se diletantima čini nevjerojatnim. No, kad netko takav to i postigne, oni ne vjeruju vlastitim očima i dalje tupe po svom. Štoviše, držanjem jalovih prodika i demoniziranjem uvriježenih vidova političke aktivnosti (trgovina je prijezira vrijedna, lobiranje je muljanje, žetončići su prijevara) posredno promoviraju pasivnost i nečinjenje kao moralno uzvišeno poslanje. Prednost tog poslanja je što za njega nisu potrebne nikakve vještine ni znanja. No, ipak u svemu tome ima i jedan mali nedostatak – naime, nema nikakvih rezultata! Ničeg nema, kako je pjevao pokojni Arsen. Iza takvog nihilističkog načina razmišljanja zaogrnutog u veo moralnog čistunstva obično se kriju pogubljeni ljudi koji se ničim konkretnim u životu nisu bavili, a sve što su postigli, sličnost s Milanovićevim slučajem tu nije nimalo slučajna, servirano im je na pladnju. Slijedno tome, patologija oblika kognitivne disonance prisutnog u recikliranih Milanovića nije ništa dobroćudnija od one u originala. Iza krinke moralnog dociranja prikrivaju tek vlastitu nevoljkost ili, pak, nesposobnost za konstruktivan doprinos zajednici.

Danas, kad Hrvatska prolazi kroz neke druge bitke, u mnogome slične, a opet različite od one slavne čiju 25. godišnjicu za koji dan obilježava, drukčiji su u biti tek buntovnici bez razloga. Pritom neke zbunjuje što sada hrvatski Stožer ne ruše Srbi, nego neki drugi, mirne duše moglo bi ih se nazvati – posljednji Srbi u Hrvatskoj. Ne u smislu kakvi Srbi stvarno jesu, nego kakvima ih ti „posljednji Srbi“ sami vide, a vide ih isključivo kao rušitelje Hrvatske. Ne mogavši otrpjeti što Lijepoj Našoj bez njih u ključnim rolama ide primjetno nabolje, Milanović i drugovi, oni koji su u drugom krugu predsjedničkih izbora poticali na zaokruživanje brojeva 1 i 3 ili na ostanak kući, nemaju drugog posla nego podmetati Hrvatskoj balvane pod noge rušeći i prezirući red, disciplinu, lojalnost, marljiv rad, znanje, vrhunske rezultate i uspjeh. Nisu suglasni tek oko toga bi li Stožer smijenili ili bi mu usporili rad zakučastom pravnom regulativom, sve to u dinamičnim okolnostima gdje je pravodobno djelovanje od presudne važnosti. Stožer im se, naime, grdno zamjerio što suptilnim balansiranjem uspijeva pomiriti dva suprotstavljena cilja – štititi javno zdravlje i održavati preduvjete za turističku sezonu iznad svih očekivanja – čime ozbiljno ugrožava omiljenu im mantru „što gore, to bolje!“. Minirajući autoritet Stožera ignoriranjem preporuka, združeni petokolonaši (oni koji to čine svjesno iz patološke zlobe) i šestokolonaši (oni koji to čine nesvjesno uslijed pomanjkanja pameti) ne samo što ugrožavaju javno zdravlje, nego i s njim usko povezano gospodarstvo. Dok se ljudi u hrvatskoj diplomaciji i turističkoj zajednici grčevito bore za zadnjeg turista, oni magarećom tvrdoglavošću podrivaju turističku sezonu na njezinu vrhuncu, odvraćajući od Hrvatske posjetitelje iz zemalja u kojima se nošenje zaštitne maske uvriježilo, a to su baš sva emitivna tržišta hrvatskog turizma. No, u jednome im ipak valja dati za pravo. Sudeći prema onome što sve izlazi iz njihovih usta, tu doista ne pomažu nikakve maske, brnjice, krabulje, marame,… A da probaju staviti pampersice?

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Oglasi

Komentari