Connect with us

Kolumne

Milanović i Komšić opet jašu zajedno

Objavljeno

-

Skoro savršen početak listopada za Zorana Milanovića. Netom što je, otegnuvši potpisati Zakon o izbornim jedinicama, filigranskim duplim pasom obnovio poljuljano povjerenje Marije Selak Raspudić, odvažio se i otopliti dulje vrijeme zahlađene odnose sa Željkom Komšićem, nominalno predstavnikom Hrvata u BiH u predsjedništvu susjedne države.

Poslije godina obostranog čašćenja najžešćim pogrdama napokon im je granulo sunce. Ovako lijepo se nisu slagali još otkako su onomad u Sarajevu zaigrali u istome dresu – crvenim šuškavcima – udarnički kopajući jamu pod tamošnjim Hrvatima.

 

Korak bliže Komšiću, ali i – prste dalje od Dodika!

Spomenuti tandem bi se, istina, i nakon toga katkad oko nečega složio. Primjerice, oko onog „švapskog svinjara“ Schmidta, čija je zacijelo najveća „svinjarija“ nametanje ključnog izbornog zakona u korist Hrvata. Pa se sad panično plaše da će slično učiniti i s drugim zakonom, čime bi Komšića potpuno izbacio iz igre, a iz Milanovićeva oka obrisao i zadnju krokodilsku suzu za Hrvate u susjednoj državi. Štoviše, okomivši se na Schmidta, crveni su šuškavci samo upotpunili trolist s Miloradom Dodikom, također poniklim iz gnijezda crvendaća. Milanoviću je banjalučki gazda toliko omilio da u vrijeme kad Amerika poručuje – prste dalje od Izraela! – srčano prijeti Amerikancima i Englezićima – prste dalje od Dodika! Inače će…, inače će,… a što drugo nego „frajerisati se“ kao lani u Madridu.

Na stranu solidarnost s Dodikom, kojega sad bole leđa a ne prepone kao svojedobno Milanovića, prznica s Pantovčaka je usklađenom anticionističkom subverzijom i suradnju s Komšićem podigao na kudikamo višu razinu. Dok je Komšić izraelsku veleposlanicu u BiH nazvao zlonamjernom izmanipuliranom budalom, Milanović je nakanu Izraela da se aktivno brani označio idiotskim potezom. Hitro je smetnuo s uma kako osveta, ma koliko samorazumljiva i neizbježna nakon užasnog, zadugo neviđenog masovnog zločina bila, nije jedini motiv za djelovanje.

Neutralizacija područja s kojega je pokrenut napad, uz možebitno stvaranje demilitarizirane zone, preventivni je čin samoobrane. Slično kao što je tijekom Domovinskog rata to bilo oslobađanje dijela neposrednog dubrovačkog zaleđa u drugoj državi koje su nastanjivali isključivo Srbi. Pa je li i to bio idiotski potez? Naposljetku, ima li Izrael uopće alternativu? Ako da, što bi ona bila? Čekati teroriste, koji i najmanje oklijevanje vide znakom slabosti, da im opet dođu i naprave svoj posao, a u međuvremenu im se trijumfalno krevelje i šalju pozdrave raketama?

Milanović je uspio izdržati ciglih 15 minuta hineći simpatiju za Izrael u jeku najvećeg mu stradanja u novijoj povijesti, da bi potom iz njega buknula prava ćud. Spustio je ručnu, bešćutno ispalivši naramak otrovnih strjelica prema napadnutoj državi i narodu. I nije mu to prvi put. Sad mu, doduše, ne smeta Vladina potpora najgorim nacistima, kao u slučaju Ukrajine, nego zastava Izraela na zgradi Ministarstva vanjskih poslova, podignuta u znak podrške i solidarnosti, što vidi idiotskom reakcijom. Sad već rutinski, nije propustio priliku ni relativizirati ruske zločine nad civilima u Ukrajini, primijetivši kako tamo tako odvratnih zvjerstava poput Hamasovog ipak nema. Pitanje je dana kad će odrješito ustvrditi kako Rusija u usporedbi s Izraelom ratuje humano, gotovo pa gospodski. Sve u svemu, ništa nova. Milanović se po navici obilno uneredio, i sad opet drugi moraju za njim čistiti hrvatsko lice pred uljuđenim svijetom.

 

Izrael je kriv i za Hamas

Pri ocjeni aktualnih zbivanja na Bliskom istoku nipošto ne treba gubiti iz vida kako Hamas nije neka marginalna teroristička organizacija poput nekoć Crnog rujna, palestinskih terorista koji su smaknuli izraelske olimpijce u Münchenu 1972. godine, nego je i izraz većinske demokratske volje biračkog tijela u Gazi. K tome, uživa veliku potporu i na Zapadnoj Obali, pušući za vrat tamo vladajućem, umjerenijem Fatahu. Stoga se ponajprije vrijedi zapitati odakle uopće tolike simpatije za Hamas među Palestincima. Kao svaka zločinačka organizacija, i Hamas osim surovog i nemilosrdnog lica, ima i ono drugo, zavodljivo – humanitarnu sekciju. Gradi škole i bolnice, prvi pritekne u pomoć ljudima u nevolji, primjerice, kad se nađu pod ruševinama uslijed bombardiranja, spašava čak i bebe,… dobro, samo neke bebe. Takvim pristupom zacijelo je privukao površne i povodljive osobe, one koje vraga vide tek kad, s rogovima na čelu i trozupcem u ruci, sav pozeleni od bijesa. A to mu, nažalost, nije jedino izdanje. Ne bi bio toliko uspješan kad gdjekad ne bi pokazao i ljubaznost, pa čak i pregrmio pokoje dobročinstvo, sve ne bi li u konačnici žrtvu upleo u vrzino kolo neizmjerno većeg zla. Tko ga takva nije u stanju uočiti u vlastitu dvorištu, kako će ga spaziti drugdje?

Objeručke časteći nečastivog, žitelji Gaze se nakon kratkotrajnog slavlja masakra nad Židovima sad na teži način uvjeravaju u onu kako je svatko kovač svoje sreće, ma koliko neki njihov politički izbor podmuklo relativizirali opravdanjima kako im je ekstremistički Hamas zapravo podmetnuo sâm Izrael. Ne, nemaju oni ništa s tim, jedino što su Hamas slobodnom voljom izabrali da vlada Gazom, ima tome već 17 godina. No, taman im udica i bila bačena, tko im je kriv što su ju progutali? Sva je prilika da im Izrael, pored namisli vlastitih srdaca, za to i nije bio potreban. No, islamiste diljem svijeta, ali i lijeve im saveznike – na ovim prostorima posebno su aktivni medijskim prostorom posve ovladali (post)titoisti – to ne sprječava da glavnim krivcem za popularnost Hamasa među Palestincima označe Izrael, ciljajući mu izravno u glavu – na premijera Netanyahua. Pa sad, evo, ispada da si je Izrael sâm kriv za Hamas, dok siroti Palestinci niti su luk jeli niti ga mirisali. A kad bi netko, primjerice, izbor Zorana Milanovića za predsjednika i 57 saborskih mu sljedbenika u prljavoj opstrukciji zajedničkog europskog programa vojne pomoći Ukrajini pripisao uplitanju stranog faktora, recimo, neke Hrvatskoj sve samo ne prijateljske države, uglas bi ga ismijali. S pravom. Jer kako god se okrene, sva odgovornost za to ostaje na njihovim biračima i medijskim podupirateljima.

 

Korifeji saveza titoista i islamista

I dok politički savez društveno-političke ljevice i islamista diljem Europe odavno nije novost, u Hrvatskoj i neposrednom joj susjedstvu njegova inačica poprima osebujan oblik u savezu titoista i islamista. Kripto-Hrvati Milanović i Komšić, kao olupine sablasti titoističke prošlosti, a istodobno i sluge islamista, predstavljaju korifeje tog saveza, ustrajno slijedeći tekovine, kako se preuranjeno mislilo, davno prohujalih vremena. Titova Jugoslavija se pod firmom nesvrstanosti isticala kao pokrovitelj arapskog terorizma u zlatnim mu sedamdesetima, pružajući mu logističku potporu i obučavajući neka od najzvučnijih mu imena. Titoizam i islamizam su prirodni saveznici i po tome što im ljudski život jednako ne vrijedi. Obje ideologije su se hranile i izrasle na fanatičnom žrtvovanju ponajprije vlastitih ljudi, bez milosti prema drugima i drukčijima. Specifičnost titoizma je što je uspio odnjegovati i radikalizirati čak i pojedine ovdašnje Židove, poput Milanovićeva pouzdanika Ive Goldsteina, nesuđenog veleposlanika RH iz njegova portfelja. I kako onda razborite Hrvate pouzdanje utjecajnih židovskih krugova u takve mutikaše ne će jednako čuditi kao što predstavnike Države Izrael čude nečuvene Milanovićeve poruke glede barbarskog napada na Izrael, disonantne u cijelom zapadnom svijetu.

S druge strane, u neku je ruku i razumljivo što Bošnjaci, obližnji narod kojega većina Hrvata prepoznaje kao bosanske Muslimane, stoje uz Palestince. Ne kumuje tomu toliko zajednička religija, koliko činjenica da su Bošnjaci od Palestinaca u cijelosti kopirali državotvorni koncept. Palestinci su zapravo Arapi, koji su se nakandno sjetili prozvati se Palestincima po zemlji koju nastanjuju, a ona naziv duguje još starim Rimljanima. Bošnjaci su, doduše, s kašnjenjem od nekih stotinjak godina, učinili to isto, k tome i s istim ciljem – radi stvaranja dojma kako je to isključivo njihova zemlja, da bi druge, makar na njoj živjeli i prije njih, prikazali došljacima. Za razliku od Palestinaca, koji svoj jezik zovu arapskim a ne palestinskim, bosanski Muslimani su se dosjetili čak i svoj jezik nazvati bosanskim – po zemlji na kojoj žive. Povrh toga, na palestinski uzor nakalemili su još jednu osobitost – izbor predstavnika drugih naroda po svojoj političkoj volji – utjelovljenje čega je upravo notorni titoist u službi islamizma, Željko Komšić. Pa toga nema ni u Libanonu.

 

I Hrvati „HAMAS“ za trku imaju

U korijenu razumijevanja sukoba koji zaokupljaju oči svijeta ne leži pitanje tko je gdje prije bio pa slijedom toga ima veće pravo i danas biti. Agresor se otkriva grubim kršenjem elementarnih civilizacijskih normi i temelja međunarodnog prava, iznebuha remeteći postojeće stanje kakve-takve ravnoteže, makar ono bilo obilježeno trzavicama slabijeg intenziteta. Da to nije jedina poveznica između agresije na Ukrajinu i šokantne eskalacije terora na Bliskom istoku, upućuje spoznaja kome potonje, pogleda li se šira slika, u ovom trenutku najviše odgovara. Pritom vrijedi primijetiti kako se ciničnim pripisivanjem odgovornosti za jačanje Hamasa Izraelu zameće i taj trag. Imajući to u vidu, jednostavno je nemoguće ostati nezainteresiran i neopredijeljen, a biti moralan. Opredjeljenje za strane u sukobima Ukrajina – Rusija i Izrael – Hamas neizbježno odražava i civilizacijsku pripadnost kako zajednica, tako i pojedinaca. Pritom je znakovito kako za hibridnim izborom posežu dva konstitutivna naroda u BiH – Muslimani (stoje uz Ukrajince i Hamas) i Srbi u BiH (navijaju za Ruse i Izrael), ostajući pritom međusobno komplementarni. Time zapravo potvrđuju kako, našavši se na geografskom razmeđu civilizacija, ne pripadaju ni ‘vamo ni tamo. Kod Hrvata, ne nužno samo u BiH, opet stara pjesma. Hrvati zapadnog civilizacijskog kruga su ‘vamo, a milanovićevci, objedinjujući ono najgore od Srba i Muslimana, skroz tamo daleko.

Onih 57 saborskih zastupnika, koji su izvedeni na čistac pokazavši slijepu vjernost Milanoviću uskratom potpore programu šire europske vojne pomoći Ukrajini, tim su se činom ujedno svrstali na onu stranu civilizacijskog limesa, nerazmrsivo vežući svoju političku sudbinu uz Pantovčak. Slijedom toga, sablažnjivim viđenjem zbivanja na Bliskom istoku Zoran Milanović progovara i umjesto zanijemjelih lijevih i desnih mu trabanata, a oni, šuteći, potvrđuju da se s njim slažu. Čeka se još samo da se svi zajedno uhvate za ruke u Hrvatsku antikorupcijsku Milanovićevu akciju spasa (HAMAS) pa da i Hrvati svoj „HAMAS“ za trku imaju. Nasušna je to potreba u vrijeme kad se hrvatska ekonomija navodno uvelike zasniva na sreći, a ne kao za prethodne vladavine „HAMAS-a“ – na nesreći. A na čemu će, kad su, baš poput originala, toliko opsjednuti uništenjem drugoga da im naposljetku uspijeva jedino ogoliti sebe. Hoće li ti golaći za sobom u ponor povući i Hrvatsku, pitanje je na koje odgovor mogu dati samo Hrvati, i tako pokazati jesu li na primjeru Palestinaca štogod naučili.

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement
Komentiraj
Advertisement

Komentari