Connect with us

Kolumne

Milanović ima veze s Rusijom koliko i s Mostom, a s Mostom koliko i s glavninom utjecajnijih medija

Objavljeno

-

Foto: Hina

Koliko god se zgražali nad nekim njegovim zapažanjima i idejama, glavnina utjecajnijih lijevo-liberalnih medija u maniri pretorijanske garde ili kakvom ajatolahu vjernih pazderana složno zapne čerečiti svakoga tko Zoranu Milanoviću stane na žulj. Kad zagrizu, ne puštaju. Danima, tjednima, mjesecima…

Čovjek koji o svima sve zna

Čime je ministar Banožić Milanovića ozlojedio, više-manje je poznato. Kao povod je poslužilo zakonito umirovljenje zapovjednika predsjednikove počasno-zaštitne bojne, no mogući dublji razlog sukoba naznačuje Milanovićevo frktanje oko nabave Rafalea. Na istome tragu mnogima je promaklo da je znak za početak sezone lova na Zvonimira Frku Petešića Milanović dao aludirajući kako je sporazum o strateškoj suradnji s Francuskom nastao u polutami Frkina kabineta, usput se požalivši da se pritom njega kao sukreatora vanjske politike zaobišlo. Svrha ovog teksta nije ulaziti u potankosti revno štancanih „afera“ koje se pripisuju bliskim suradnicima Andreja Plenkovića, nego tek uočiti koordinaciju u djelovanju pretežitog dijela viđenijih medija, od kojih niti jedan, naravno, nije u francuskom vlasništvu niti pod francuskim utjecajem, i Zorana MiIanovića. Dojam da ima vatre gdje ima dima pojačava razvoj prilično nategnute afere oko posjedovanja dionica domaćih banaka vodećih ljudi HNB-a, koju su plasirali isti mediji. No, čim se Milanović oglasio da krivnje svog prijatelja guvernera Vujčića ne vidi, medijski topovi su naglo umuknuli.

Otrcani scenarij obično se odvija ovako. Milanović vikne „drž’te lopova!“, suvremene inačice ankice lepej se puste s lanca, a besprijekorno uštimani medijski orkestar sve vrijeme hajci udara tempo. Potom Milanović dovršava dupli pas tračevima iz života naciljanih i njihovih najbližih, ali i drugih koji se usude propitkivati njegovu nepogrešivost, poput, primjerice, doktora Sriće. Ili, pak, plasira određenu informaciju, recimo – „u HEP-u kažu kako je supruga Glavnog inspektora obrane tamo privremeno postavljena za direktoricu“ – kao oblik pritiska kako bi iznudio željenu odluku. A nitko se ne pita odakle on to sve zna, tko mu sve te informacije pribavlja, i, napokon, ima li što sporno u svrsi s kojom se njima služi. Istina, svojedobno se pohvalio da je kao premijer sve znao o istragama policijsko-pravosudnih tijela još u fazi izvida, ali kako sad sve zna o svima i tamo gdje istrage nema? Tko mu to priprema bilježnicu nalik onoj Broja Jedan, lika iz  omiljenog mu Alana Forda, kojem je ista služila za ucjene? Doduše, u nedavnom je slučaju pojasnio da mu je informacija iz osobnog života pojedinca na kojeg se obrušio poznata zato što mu je neko vrijeme bio četvrti susjed. No, malo je vjerojatno da su mu baš svi kojih se dohvaća bili četvrti, peti, šesti,… ili koji već po redu susjedi.

Slijepi kraj zdravih očiju

Na sve što bi Milanoviću moglo štetiti, pa tako i na dokumentiranu prozivku da je bio članom Saveza komunista, što je u kampanji poricao, a s obzirom na okolnosti, jer u to je vrijeme služio kao ćato u Titovoj gardi u Beogradu, vrlo vjerojatno i slagao, odmah javno istupa specijalizirani stručni branitelj kako bi skrenuo pozornost i minimizirao štetu. Tvrtko Jakovina spremno uzvraća da je početkom devedesetih 97 tisuća članova Partije prešlo u HDZ, naglašavajući kako izvor nisu njegova istraživanja. Točno je, nisu njegova, nego Vladimira Goattija, beogradskog politologa, jednog od nebrojenih tamošnjih stručnjaka za lik i djelo Alojzija Stepinca, koji je to jednom negdje napisao ne navodeći izvor niti metodu, poslije čega tu tvrdnju prepisuju svi kojima ona odgovara, prihvaćajući ju kao neupitnu istinu. Inače, osoba s mrvom funkcionalnog mozga bi se zapitala kako je uopće bilo moguće taj broj utvrditi, i nakon toga nedvojbeno zaključila da ga je Goatti isisao iz malog prsta. Zanimljivo, istodobno dok kumi da mu starijeg sina prime u HDZ, slično kako je, kažu, njegov otac urgirao da njega prime u mladu hrvatsku diplomaciju, Milanović se hvali da na prijelazu u devedesete nitko njegov nije bio u Partiji. Na kraju će još ispasti da je njegov otac Stipe Milanović zapravo jedini autentični HDZ-ovac. Samo on u HDZ nije prešao iz Partije.

Ne manje samouvjereno od Jakovine medijski sveznadar Žarko Puhovski kaza da je pretjerano, a vjerojatno i izmišljotina, tvrditi kako Milanović i Most djeluju koordinirano, između redaka suflirajući da je riječ o HDZ-ovoj paranoji. Premda je teoretski moguće da je posrijedi tek puka slučajnost, nije zgoreg primijetiti otkad niska tih slučajnosti vuče korijen. Kako bi se to utvrdilo, prije svega se valja zapitati u čemu je zapravo bitna razlika između Možemo i Mosta. Ne po riječima, nego plodovima. Ukratko, kad Možemo dođe na vlast, na istaknutije pozicije SDP-ovce postavi, dok ih Most, kad se nađe u vlasti, tamo ostavi! I to listom Milanoviću najvjernije kadrove, ne samo na nižim upravljačkim položajima, nego i na najutjecajnijim dužnostima, od Cvitana u DORH-u do Radmana na HRT-u. Razumljivo je da sve te zbrda-zdola sklepane tvorbe nemaju dovoljno ljudstva za preuzimanje vlasti, no ne govori li poklanjanje povjerenja listom SDP-ovcima posve rječito o svrsi tih igrača s klupe? Štoviše, o Mostu to kazuje čak i više od s parlamentarnom ljevicom usklađenih, zajedničkih inicijativa za rušenje Vladinih ministara i politika, uz neizostavni zadah Zorana Milanovića iz prikrajka, s čijim se viđenjima aktualne političke zbilje posve slučajno poklapaju u većoj mjeri od oba SDP-a i Možemo.

Del ili Rodney?  

Ipak, jedan mostovac, preciznije član saborskog kluba zastupnika Mosta, još dulje i, nadasve, dublje prednjači u bliskosti sa Zoranom Milanovićem. Naime, u dubini Predsjednikova srca, zlobnici bi kazali – nogavice ili čega drugoga – spokojno prebiva Nino Raspudić. Kolike je samo hvalospjeve izrekao i ispisao u slavu Milanovićevog suverenizma, kao da mu je službeni hagiograf. Posebno se u tome istaknuo kad je najviše trebalo – uoči drugog kruga predsjedničkih izbora. K tome je kao jedan od rijetkih komentatora u medijima srednje struje, koji, ako već ne sadržajem, onda barem formom drže do određene razine, bez zadrške popularizirao pogrdne nadimke za Milanovićeve političke suparnike – njonjo i ćato – još u doba kad ih se sâm Milanović sramio javno izreći. Rame uz rame s Milanovićem se natjecao i u nepoštivanju hrvatskih institucija i legalnih operativnih i koordinativnih tijela u doba stoljetne ugroze javnog zdravlja – od Ustavnog suda, čije je ukidanje Raspudić otvoreno tražio, do Stožera civilne zaštite. Ali zato bi neželjene posljedice gotovo svake Milanovićeve verbalne eskapade marljivo peglao, sve kako bi, sloveći kao nekakav desničar, ublažio nezadovoljstvo desnog biračkog tijela. Dok je ovaj prilikom obilježavanja obljetnice Bljeska grubo zahtijevao da se spomen-ploča hrvatskim braniteljima baci, Raspudić je tumačio kako on zapravo nije takav, nego je namamljen, a namamio ga je, naravno, zločesti HDZ. Posljedice pogubne Milanovićeve politike u vidu iseljavanja (250 tisuća mladih ljudi iseljenih u Europu) Raspudić uredno fakturira Plenkoviću, videći ga jedinim odgovornim za tu pojavu. Obuzet manijom podmetanja kukavičjih jaja Plenkoviću i HDZ-u pravi se kao da ne vidi da je ogromna većina iseljenih otišla u doba Milanovićeve vladavine ili neposredno nakon nje, slijedom neodgovornih, nesuvislih i neuspješnih Milanovićevih politika. Slijep kraj zdravih očiju ne vidi ni da je Plenković u oba ključna demografska elementa – broju rođenih i migracijskoj bilanci s inozemstvom –  amortizirao pogubne trendove. Naime, dok je između 2012. i 2016. (doba utjecaja Milanovićeve vladavine) broj rođenih pao za 10%, za Plenkovićeva vladanja taj broj stagnira, što, imajući u vidu smanjivanje broja žena u dobi za rađanje, predstavlja pravo čudo. Donekle usporedivo tek s obratom gledišta Amerike na temu konstitutivnih naroda u BiH i njihova legitimnog predstavljanja, začudo opet za Plenkovićeve vlasti. Uz to, dok su za Milanovićeva premijerovanja ljudi iz Hrvatske uglavnom samo odlazili, u Plenkovićevo vrijeme u nju ipak i dolaze. Nevjerojatno je da to Raspudić, koji odaje dojam pismene osobe, ne zna. Stoga, ili to krivotvori namjerno, neki bi kazali da je korumpiran, ili je, pak, riječ o specifičnoj inačici fenomena „sličan se sličnome raduje“ pod radnim nazivom – Bulj s doktoratom u službi bulja s vokabularom.

A možda se Raspudić, usmjeravajući Most, kao navodno desno Možemo, pod Milanovićeve i SDP-ove skute, samo s nostalgijom vraća u mlađe dane, dok se ogrtao palestinskim šalom (a la Yasser Arafat) i ponosno prsio majicom sa zastavom komunističke Kube (osim ako nije u pitanju fotomontaža). No, sigurno nije montaža što se svojedobno na ponovljene upite Aleksandra Stankovića nikako nije uspijevao sjetiti je li primio honorar od poznatog „ultra-konzervativnog“ časopisa Feral Tribune za dva tamo mu objavljena članka. A to je bilo prije nego što je postao slavan pa se rupa u sjećanju teško može pripisati amneziji. Zacijelo ganuti Raspudićevim recentnim političkim radom, ni stari rivali s ljevice, s kojima bi nekad žustro polemizirao, više nisu tako naoštreni na njega. Jer kako drukčije objasniti da su ga, aludirajući na njegov modni izričaj, bezrazložno promaknuli u Dela Trottera iz Mućki, premda po svemu – figurom, životnom zrelošću i iskustvom, ali i intelektom – više vuče na mlađeg mu brata Rodneyja?

Trabant ili moskvič?

Treba li reći da je Raspudiću glupo i bespredmetno proglašavati Milanovića ruskim igračem? Ne vidi on tu nikakve veze, slično kao što ni Puhovski ne vidi povezanost između Milanovića i Mosta. Napokon, zašto bi Milanović uopće bio ruski igrač?

Samo zato što u jeku ukrajinsko-ruskih napetosti pokazuje dirljivo razumijevanje za sigurnosnu ugrozu Rusije iz druge, znatno slabije države, podosta udaljenije od Moskve nego što su, primjerice, baltičke države od Sankt Peterburga? Samo zato što upravo sad nalazi prikladan trenutak spominjati raširenu korupciju u Ukrajini, po istom receptu kako u harmoniji s ansamblom medijskih svirača za korupciju optužuje HDZ? Samo zato što baš sad Ukrajincima predbacuje kako slave gore koljače od Pavelića, posve na tragu diskreditacije Hrvata od strane srpske propagande ranih devedesetih? Samo zato što predlaže da se baš sad, kad je zapad korjenito promijenio retoriku glede Hrvata u BiH, njegove pregovarače istisne iz rješavanja tamošnje krize i zamijeni igračima po mjeri Vladimira Putina? Samo zato što se, čim je izabran za predsjednika RH, dječački veselio hitroj Putinovoj čestitki, popraćenoj pozivom na legendarnu vojnu paradu povodom Dana pobjede u Drugom svjetskom ratu? Samo zato što je žmirio kad se Agrokor u njegovu mandatu prebacio sa zapadnih kreditora na ruske? Samo zato što je pokazivao naklonost prepuštanju jadranskih lokacija, nekada povezanih s JNA, ruskim oligarsima i hrvatskim državljanima visokopozicioniranima na ruskome dvoru – od Kupara do Jadranke Lošinj s tendencijom proširenja na vojnu luku Kovčanje? Ako unatoč svemu tome Milanović nije ruski igrač, onda možda ni Raspudić nije Milanovićev trabant? Nego moskvič?

Hrvati u BiH napokon mogu odahnuti

Ipak, ima nešto u javnom djelovanju Nine Raspudića zbog čega Hrvati u BiH mogu biti zadovoljni. Naime, pozicioniravši se u javnom prostoru kao odašiljatelj crnih prognoza i vjesnik katastrofa, Raspudić se u pravilu ipak ne pokazuje dobrim vračem pogađačem. Tako je, netom što su mostovci, čiji je u to vrijeme bio tek medijski simpatizer, a moguće i ideolog iz sjene, počašćeni znamenitim vritnjakom iz Vlade, čarao je o skorom krahu Agrokora. Kad do toga ipak nije došlo, ustvrdio je kako je propast samo odgođena za godinu dana. A, eto, nam Agrokora i dandanas živa, samo pod drugim imenom. Neki bi rekli – alkar „bulj s doktoratom“ u ništa! Stoga, Hrvati u BiH mogu odahnuti kad Raspudić tvrdi da im se najesen sprema političko obezglavljivanje. Štoviše, sva je prilika da jednako „pogađa“ i kad Andreja Plenkovića, koji je u dobrom dijelu zapadnog svijeta znatno promijenio percepciju hrvatskog pitanja u BiH, označava pukim promatračem, anesteziologom. Podmećući Plenkoviću da nije spreman za Hrvate učiniti više kako ne bi ugrozio budući briselsku karijeru, Raspudić opet poseže za omiljenom mu metodom – zamjenom teza – inače, svojstvenom aktivistima s krajnje političke ljevice. I dok u slučaju iseljavanja mladih iz Hrvatske Plenkoviću prišiva odgovornost za Milanovićeva nedjela unatrag, sad za eventualni neuspjeh lijepi odgovornost Plenkoviću unaprijed, usput perući Milanovićeve ruke, koji, dok je mogao, nije činio ništa, a i sad hrvatskim naporima samo podmeće balvane.

Raspudić se, međutim, pokazuje znatno opasnijim po opći hrvatski interes kad hvali, nego kad kudi. Još je lanjskog proljeća hvalio Plenkovića zbog blagih mjera epidemiološke zaštite, argumentirajući to malim brojem umrlih u Hrvatskoj. To što je tada Hrvatska već imala 8 tisuća umrlih od korone, a mjereno viškom smrtnosti (što i Raspudić prihvaća kao razumno mjerilo) i preko 10 tisuća, tom velikom strategu nije bilo puno. Kako mu je to bilo premalo, kasnije je sa svojom družinom svojski zapeo poraditi na tom pitanju. Jer kako drukčije protumačiti mantru da cijepljeni jednako prenose zarazu kao i necijepljeni, nego kao poruku da je svejedno cijepiti se ili ne? Samo, zašto onda vrlo visoko procijepljene zemlje (gdje zarazu mahom prenose cijepljeni) u ovome valu imaju razmjerno 3-5 puta manje umrlih od mentalitetom im bliskih, ali tek napola procijepljenih zemalja (gdje zarazu prenose i cijepljeni i necijepljeni)?  S obzirom na uspješnost njegovih viđenja i predviđanja, prava je sreća po Hrvatsku i Hrvate, ma gdje bili, što iz bezdana Raspudićeve kognitivne disonance dopiru uglavnom mračni tonovi i tmurna snoviđenja.

Zašto Milanović verbalno drži stranu Hrvata u BiH?

Ukorak s Raspudićevim crnim gatanjima, optimizam Hrvata u BiH budi i Zoran Milanović. Njemu se, naime, može svašta spočitnuti, samo ne da nije dobro obaviješten. Sukladno tome, ne propušta srčanom retorikom uskočiti u pobjednički vlak kako bi stvorio privid velikih vlastitih zasluga za neko postignuće glede čijeg ostvarenja niti je luk jeo niti ga je mirisao. Zoran primjer je nabava vojnih vozila Bradley, gdje se prikazuje zaslužnim, premda je tek potkopao pregovarački položaj hrvatske strane podilazeći američkoj. Inače, Milanovićevo prividno geopolitičko glavinjanje svodi se na taktičko zamagljivanje pragmatičnim držanjem američke strane u pitanjima nabave vojnih materijalnih sredstava, čisto da se „glupi Ameri“ ne dosjete (jer njima je bitan samo biznis) uočiti njegova stajališta u krupnim geopolitičkim pitanjima. Tu, pak, nastupajući kao slobodan strijelac, sladostrasno razbija koheziju unutar NATO saveza i EU, izazivajući ovacije Rusije.

Uzevši navedeno u obzir, Milanovićeva snažna prohrvatska retorika u BiH, posve netipična za milje iz kojeg dolazi, teško se može drukčije protumačiti nego kao pokazatelj da se u pozadini stvari ipak dobro razvijaju za tamošnje Hrvate. Po svemu sudeći sad se i tu ukrcava na pobjednički vlak, kako bi pobrao lovorike kod onih koji misle da se uspjesi postižu prostačenjem i mlaćenjem prazne slame, a ne upornim i ustrajnim, pomno osmišljenim i organiziranim radom? Istina, ispadne li kojim slučajem drukčije, odgovornost za posljedice problema produbljenog vlastitim nečinjenjem svalit će, uz neizbježno sekundiranje dežurnih mu pomagača, na one koji su postigli znatne, naočigled vidljive pomake. I onda, nakon svega, neka netko kaže da Milanović i Raspudić ne čine ama baš ništa na korist Hrvata u BiH. Svatko u skladu sa svojim mogućnostima i, nadasve, sposobnostima.

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement
Komentiraj
Advertisement

Komentari