Pratite nas

Milanović je čuđenje u svijetu! Europski političari o našem premijeru: ‘Nismo vidjeli bahatijeg, bezobraznijeg i neodgojenijeg političara od Milanovića!’

Objavljeno

na

“Osobno mislim da hrvatski premijer živi u nekom svom svijetu, a ne u stvarnosti. Nakon ovoga, povratka više nema.”, kaže europarlamentarka Ruža Tomašić.

Europska komisija pokrenula je postupak uvođenja sankcija Republici Hrvatskoj zbog neprovedbe europskog uhidbenog naloga odnosno neizručenja Josipa Perkovića njemačkom pravosuđu. Tim činom su europski birokrati pokazali da ih itekako zanima “Lex Perković” i demantirali sve izjave  političara iz garniture Kukuriku koalicije da je to sporedno pitanje u Bruxellesu. Sad je očito, na djelu je bila velika obmana hrvatske javnosti i bacanje pijeska u oči. Jedino je u svemu tome neobjašnjivo zašto se premijer Milanović i njegov kabinet ponašaju tako tvrdoglavo i bahato, pokazujući usput svima  da ne znaju provoditi pravnu stečevinu Europske unije.

Možda je najbolji odgovor ponudila hrvatska europarlamentarka Ruža Tomašić koja je za Dnevno.hr pokušala objasniti svima nama teško objašnjivo ponašanje našeg premijera.

“Kad smo bili u Europskom parlamentu, jedna europska dužnosnica nam je u hodniku rekla da nisu vidjeli bahatijeg, bezobraznijeg i neodgojenijeg političara od hrvatskog premijera Zorana Milanovića. Osobno mislim da hrvatski premijer živi u nekom svom svijetu, a ne u stvarnosti. Nakon ovoga, povratka više nema.”, kaže Tomašić. Dodaje da nam se sve ovo događa zbog nečije tvrdoglavosti te pojašnjava da ćemo, ako nam uvedu sankcije, izgubiti 40 milijuna eura novčane pomoći.

SDP će proći kao HDZ

Tomašić podsjeća kako je lijeva hrvatska politička opcija bila frivolna kad se pregovaralo o ulasku i kako su pristajali na sve zahtjeve briselskih birokrata.
“Kad smo ulazili u Europsku uniju, pristajali smo na sve zahtjeve koje su od nas tražili i sada kada samo napokon ušli, oni se ponašaju ovako kako se ponašaju. A upravo oni su bili najveći zagovornici ulaska u Europsku uniju! Najtužnije od svega je što će obični narod platiti ceh takvog njihovog ponašanja. SDP će sa Zoranom  Milanovićem proći kao i HDZ s Ivom Sanaderom, nevjerojatno da nisu ništa nisu naučili iz tog primjera. Osobno me ne čudi ništa što Zoran Milanović odluči, ali me čudi ponašanje Kukuriku koalicije. Ne moraju trčati predsjedniku Josipoviću, jedino što trebaju je smijeniti  Milanovića.”, smatra Tomašić.

I stručnjaci su složni da je cijela nacija taoc premijerove tvrdoglavosti i neprovođenja europske pravne stečevine. Najnoviju situaciju u kojoj se Hrvatska našla komentirao je  politolog Anđelko Milaradović.
“Ne mogu shvatiti da jedna osoba cijelo društvo dovodi u talačku situaciju zbog svog egoizma. Nakon što se njemačka kancelarka Angela Merkel nije pojavila na svečanosti proslave ulaska u Europsku uniju, već je tada bilo jasno da su odnosi ozbiljno poremećeni. Premijer Milanović je front otvorio na pogrešnom mjestu, umjesto da rješava bitna životna pitanja hrvatskih građana. Što je ova Vlada mislila – biti jednom nogom na Zapadnom Balkanu, a drugom na zapadnom Balkonu?!  Zašto bi svi mi bili u talačkoj situaciji zbog nečijeg egotripa?” pita se Milardović.

Milanović nastavlja “voziti” po svome do kraja

Smatra da premijer Milanović neće odustati od svog stava i da će ići do kraja, kako je, između ostalog, i sam rekao. “Vjerujem da će naš premijer nastaviti “voziti” po svome. Pritisci iz Europske unije će ga lomiti i treba ga lomiti! On jednostavno tjera mak na konac i igra igru s nultim rezultatom. To on može činiti u svom privatnom životu, no on je premijer jedne države i igra s nultim rezultatom neće proći.”, pojašnjava Milardović.

Sad kad je postalo svima jasno da je premijer Milanović u potpunosti izgubio politički kredibilitet kod svojih europskih kolega, pravo je pitanje  što će učiniti njegove kolege iz Kukuriku koalicije. Naš sugovornik tvrdi da premijerovi najbliži suradnici, ljudi iz SDP-a koji racionalno razmišljaju, ali i predsjednik Ivo Josipović, trebaju izolirati premijera, odnosno distancirati se od njega. Ako pak to ne žele i imaju nekih dvojbi što učiniti s premijerovim egom, Milardović im postavlja logično pitanje: “Što vam je na prvom mjestu – vi ili društvo koje predstavljate?”

Europarlamentarci začuđeni Milanovićevim ponašanjem
Ivana Maletić, vrsna stručnjakinja za pitanja EU fondova i zastupnica u Europskom parlamentu, za Dnevno.hr je iz Bruxellesa komentirala najnoviji razvoj događaja. Silno je razočarana ponašanjem premijera Milanovića i upornim inzistiranjem na “Lex Perković”. “To može napraviti samo netko tko ne razmišlja o dobrobiti svoje zemlje jer je toliko naštetio ugledu države i to u samom startu. Europarlamentarci već dulje vrijeme upućuju na egoistično Milanovićevo ponašanje. Pitaju se što je uzrok: neznanje ili bahatost? Komentiraju da ne znaju što je od tog dvoje gore. Premijer Milanović jednostavno ne želi odstupiti od onoga što je zacrtao i gotovo. Koga on štiti? Za što se on bori s time?”, kaže Maletić. Dodaje kako danas u Europskom parlamentu nisu spominjali sankcije, no tema “Lex Perković” itekako je zanimljiva europarlamentarcima.
DamirGalić/dnevno

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

Treća druga godišnjica smrti prof. Ivančića: Bio je veoma uvjerljiv i proživljen svjedok vjere u Isusa Krista

Objavljeno

na

Objavio

Tri godine je prošlo od odlaska velikog čovjeka vlč. Tomislava Ivančića. svećenika, teologa, filozofa, kanonika, sveučilišnog profesora, utemeljitelja hagioterapije i još mnogo toga.

Donosimo 10 njegovih veoma poznatih i poticajnih misli.

1. Ništa ne raduje kao radost koju si dao drugome, jer to je ljubav!

2. Kad oprostiš svom neprijatelju, kad ga razumiješ, kad ga počneš poštovati, tada on počne i tebe i sebe poštovati. Ti si tada riješio problem. Zlo je nešto čega nema. Kad unosiš dobro, ti zapravo ispunjavaš praznine postojanjem, dobrotom, zdravljem i mirom.

3. Nauči misliti velike misli.Nauči govoriti velike riječi. Nauči biti svijetao. Donosi svjetlo svojim riječima. Donosi svjetlo svojim mislima. Donosi svjetlo svojim djelima. Budi svjetiljka koje ne osvjetljuje samo sebi put. Budi svjetiljka koja osvjetljuje put i drugima.

4. Boga se, dakle, može čuti i s njime razgovarati. Uvjerenost u to da Bog postoji daje upravo to komuniciranje s njime. Tko je jednom razgovarao s Bogom, taj više ne sumnja u njegovo postojanje. Još više, to ga komuniciranje mijenja tako da čovjek počne činiti i čudesna Božja djela. Ona tako potvrđuju Božju prisutnost. Vjernik je zapravo čovjek koji razgovara s Bogom. To je molitva.

5. Želiš li živjeti osmišljeno, a to znači sretno, trebao bi svaki dan oprati svoju dušu, kao što pereš i uređuješ svoje lice i tijelo. Trebao bi svojoj duši dati najljepše misli svjetla, obećanja i dobre vizije. Potrebno je dušu oprati od svih negativnih misli i vijesti. Potrebno je dušu osloboditi od negativnosti i osjećaja uzaludnosti i bezuspješnosti, a osobito od osjećaja depresije, samosažaljenja i optuživanja drugih.

6. Ljubav je jedino tlo na kojem se raste, koje se nikada ne može izgubiti i na kojem čovjek živi vječno. Iz dubokih korijena plodovi rastu polako, ali ostaju trajno. Svojoj duši treba dati najljepše misli svjetla, obećanja i nade.

7. Tko u čovjeku ne gleda zlo nego dobro, taj je na Božjoj strani, ima Božje oko. Tko gleda zlo, a ne dobrotu, taj je na strani zloga i ima njegov pogled. Ne suditi i ne osuđivati, gledati dobro – to znači biti na Božjoj strani i biti jak kao Bog – imati zdrave oči.

8.  Bit vjernik znači patiti, ali i dobiti snagu protiv patnje; plakati, ali i biti utješen; biti ranjen, ali i zaviti rane; biti u mraku, ali i dobiti svjetlo za izlazak iz mraka; umrijeti, ali i uskrsnuti.

9. Bit kršćanske poruke jest obraćenje. Znači da ne postoje nepromjenjive i tragične, katastrofalne životne situacije. Uvijek se može nanovo početi i uvijek treba podignuti glavu i ići naprijed.

10. Padovi dokazuju da si samo čovjek. A čovjek je ograničeno biće, ovisno o Bogu. Padovi ti dokazuju da je realnost života da možeš pasti. Važno je, međutim, ne ostati ležati nego se dignuti i ići naprijed. Padovi se tako popravljaju da im se nasmiješiš, oprostiš sebi i drugima i kreneš još odlučnije naprijed.

Tomislav Ivančić rođen je 30. studenog 1938. godine u Davoru u Župi Marije Kraljice i sv. Jurja mučenika, od oca Đure i majke Marije r. Gelemanović. Godine 1960. stupa u Bogoslovno sjemenište u Zagrebu, a nakon 6 semestara na Katoličkom bogoslovnom fakultetu odlazi na studij u Rim. Godine 1966. zaređen je za svećenika, a godinu dana kasnije postiže licencijat, da bi 1971. doktorirao u Rimu na Katedri fundamentalne teologije s disertacijom: „Nereligiozno  kršćanstvo kod Dietricha Bonhoeffera“.

Iste godine postaje asistent pri Katedri fundamentalne teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, a 1998. imenovan je dekanom istog fakulteta. Godine 2001. izabran je za rektora Zagrebačkog sveučilišta, a od 2010. godine imenovan je profesorom emeritusom.

Zagrebački nadbiskup kardinal Franjo Kuharić imenuje ga 1983. kanonikom Prvostolnog kaptola zagrebačkog, a Sveti Otac Benedikt XVI. imenuje ga monsinjorom 2010. godine.

Papa Ivan Pavao II. imenovao ga je 2004. godine članom Međunarodne teološke komisije, a na drugi mandat iste komisije, 2009. godine, potvrdio ga je papa Benedikt XVI.

Ivančić je poznat po tome što je osnovao Centar za duhovnu pomoć u kojem je razvio i primjenjivao terapijsku metodu duhovne medicine, hagioterapiju. Njegovi seminari duhovne obnove bili su vrlo popularni u Hrvatskoj, ali i izvan njenih granica.

Za cjelokupni istraživački teološki i filozofski rad, prvi hrvatski predsjednik, dr. Franjo Tuđman, odlikovao ga je najvišim priznanjem za znanstveni rad – redom Danice hrvatske, medaljom Ruđera Boškovića. Utemeljitelj je Zajednice Molitva i Riječ i Centra za duhovnu pomoć.

Mons. dr. Tomislav Ivančić, svećenik Zagrebačke nadbiskupije, preminuo je u 79. godini života i 51. godini svećeništva, u petak, 17. veljače 2017. godine.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Američki odgovor velikosrpskim nakanama u Crnoj Gori i BiH

Objavljeno

na

Objavio

Velikosrpska politika u posljednje je vrijeme doživjela dva značajna imovinska poraza u bliskom nam susjedstvu. Crnogorski je parlament na samom kraju prošle godine usvojio Zakon o slobodi vjeroispovijesti kojim se osobito pogođenom osjetila Srpska pravoslavna crkva. Jer, novi zakon propisuje da će svi vjerski objekti koji predstavljaju kulturnu baštinu postati državna imovina, ako vjerska zajednica nema dokaz da je ona vlasnik. SPC, koja je nakon stvaranja prve Jugoslavije prisvojila imovinu Crnogorske pravoslavne crkve, ovim zakonom gubi i imovinu i politički utjecaj.

Zato su (veliko)srpske političke opcije nastojale prirediti jedan destabilizacijski scenarij u Crnoj Gori već za novogodišnje i božićne blagdane. A ovih dana diljem Crne Gore SPC održava prosvjedne litije i molebane.

Prosvjednu je atmosferu pokušao u vojnoj odori srpske vojske dodatno uveličati srpski ministar obrane i dežurni Vučićev provokator Alaksandar Vulin (poznato, zar ne), koji se zaputio na obilježavanje dvadesete obljetnice ubojstva Pavla Bulatovića Miloševićeva ministra obrane u ratnim devedesetima. No Vulinu je dopušteno ući u Crnu Goru, ali ne i njegovoj odori.

Ovih se dana novi imovinski udar velikosrpskoj politici dogodio Republici Srpskoj. Ustavni sud u kojem većinu i dalje imaju stranci (ajmo reći da je realno pod američkim nadzorom) presudio je da je Zakon o poljoprivrednom zemljištu, koji je lani donijela Republika Srpska, djelomično neustavan.

Odnosno da vlasnik nekadašnjeg državnog i društvenog zemljišta nije Republika Srpska već država BiH. To je toliko pogodilo Milorada Dodika da je presudu nazvao “državnim udarom” najavivši srpski bojkot u radu institucija BiH i nestanak Bosne i Hercegovine u sljedećih godinu dana.

No od velikog srpskog bojkota očito neće biti ništa osim velike početne buke. Odmah mu je donedavni ministar sigurnosti Dragan Mektić, (onaj koji je ratovao s hrvatskom SOA-om), a danas zastupnik u parlamentu BiH, odgovorio da on neće bojkotirati rad institucija BiH jer vjeruje da će Dodik na kraju sve prihvatiti kao što je to i dosad činio.

“On je potpisao ANP i ulazak u NATO da bi sjeo u fotelje u institucijama BiH”, opleo je prigodno Mektić po Dodiku, optuživši ga da želi vlasništvo nad poljoprivrednim zemljištem kako bi ga mogao “rasparčavati i pretvarati u građevinsko”. Mektić, protiv kojeg je nedavno potvrđena optužnica za kazneno djelo “visoke korupcije” jer se kao ministar sigurnosti malo zaigrao s europskim fondovima, optužuje Dodika da mu je na pameti samo osobna korist i mešetarenje. I to je dio dnevnoga političkog folklora u BiH.

No presuda Ustavnog suda koja zaustavlja nakanu Republike Srpske da se proglasi vlasnikom državnoga poljoprivrednog zemljišta, mnogo je više od dnevnoga političkog folklora. Ona, osobito kada je se promatra usporedno sa zbivanjima u Crnoj Gori, govori o zapadnom, prije svega američkom pritisku kako bi se oslabile velikosrpske ambicije u BiH, a preko njih i ruski utjecaj.

Nije nikakvo otkriće da je u ratnim devedesetima Srpska pravoslavna crkva bila aktivni sudionik, jedan od glavnih nositelja propagande u ratu za etnički očišćene teritorije koji bi činili – Veliku Srbiju. U prvim godinama rada Haaškoga suda čak se vrlo ozbiljno razgovaralo da bi se na optuženičkoj klupi trebao naći i netko iz Srpske pravoslavne crkve.

No kasnije se rad tužiteljstva pretvorio u takvu travestiju da su čak i srbijanski državni i vojni dužnosnici, s izuzetkom Slobodana Miloševića, izbjegli optuženičku klupu za zločine u Hrvatskoj i BiH. Ali, ma koliko bilo poznato sudjelovanje SPC-a u ratu za veliku Srbiju, ono se tada nastojalo potisnuti iz pamćenja i analiza, jednako kao i njezino destabilizirajuće djelovanje u novim drržavama. Sve dok nije došlo na red – geopolitički red. A to se dogodilo kada je preko pravoslavlja Rusija ušla u ciljani prostor NATO-a, odnosno SAD-a, opstruirajući i ometajući proširenje.

Nakon što je prošle godine autokefalnost (nasuprot Ruskoj pravoslavnoj crkvi) ponovno ostvarila Ukrajinska pravoslavna crkva, istim putem očito kreću Crnogorska i Makedonska pravoslavna crkva, u novim članicama NATO-a Crnoj Gori i Sjevernoj Makedoniji.

Prije deset ili dvadeset godina bio je nezamisliv zakon koji bi praktički oduzeo SPC-u sve ono što je u Crnoj Gori nakon 1918. prigrabila. To je postalo moguće tek nakon što je NATO-u i SAD-u počelo smetati. Iz sličnih je razloga međunarodna politika, vođena SAD-om, u Daytonu legalizirala rezultate srpskoga etničkog čišćenja, u ime dugoročnijih političkih ciljeva (Kosovo, Makedonija) i poklonila vojno poraženoj srpskoj vojsci Republiku Srpsku.

A danas stavlja veto na raspolaganje zemljištem. I to je izgleda kao prvi korak u demontaži Republike Srpske. To znaju i Dodik i Mektić, koji trenutačno igraju različite uloge za iste – srpske interese. Pitate se vjerojatno, a za čije to interese igra Dragan Čović, koji je odmah nakon presude Ustavnog suda potrčao u Banju Luku podržati Milorada Dodika? A ovaj mu je, ispred etnički očišćene Republike Srpske, još jednom obećao dati – treći entitet. I ja se pitam čije to interese zastupa višestruki akademik, doktor i veliki vođa? Interese hrvatskog naroda u BiH izvjesno – ne štiti, piše Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

‘Crna Gora na rubu građanskog rata’

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari