Connect with us

Kolumne

Milanović kao Milošević

Objavljeno

on

Isjecak/Dnevnik.hr

Čega se Zoran Milanović toliko boji da njegovi trolovi i trolice nemilice zasipavaju Ustavni sud zahtjevima za ocjenu ustavnosti iznenada spornog im zakona, pa čim u pouzdane medije „slučajno“ procuri nacrt odluke tragom jednog zahtjeva, već stiže drugi?

Nije li to neobično, tim više što je zakon, sada pod lupom, u vrijeme donošenja jednodušno hvaljen, a u laudama je prednjačio Milanovićev vjerni pobočnik Orsat Miljenić? Konačno, kakva to potencijalna mina tjera njegovu favoritkinju da i sama pristaje eskivirati zakonom predviđeni javni poziv? Sve to upućuje kako iza Milanovićeva zaobilaženja zakonske procedure pri izboru predsjednika Vrhovnog suda ne stoji tek kapric, ni svojstvena mu arogancija, kao ni alergija na travestiju, farsu, perike, grudnjake, štikle…, nego posve pragmatičan razlog.

Elegantan „en passant“

Upućeniji nagađaju kako bi se stvarni motiv za Milanovićev „en passant“ mogao kriti u bojazni da Državno sudbeno vijeće, iako mu to nije obveza nego tek raspoloživa mogućnost, ne zatraži sigurnosnu provjeru za njegovu kandidatkinju Zlatu Đurđević, čiji ishod je, čini se, poprilično dvojben. Izvori potencijalnog rizika zacijelo ne leže u tome što je profesorica Đurđević svojedobno žestoko kritizirala Vrhovni sud zbog odluke o izručenju Perkovića i Mustača, a još manje u tome što se rezolutno postavila kontra Marka Perkovića Thompsona u slučaju legendarne pjesme „Čavoglave“. Na sigurnosni rizik, znatno uvjerljivije nego, recimo, u slučaju potencijalnog sukoba interesa Tomislava Karamarka vezano za INA-MOL, upućuje tijesna rodbinska veza te novopečene medijske moralne vertikale s aktivnim sudionicima oružane agresije na Hrvatsku i pobune protiv nje, pritom još poprilično dobro pozicioniranima. A takvo što je i nakon rata, pa i za Račanove vlasti, predstavljalo nepremostivu prepreku i običnom ročniku Hrvatske vojske da stekne vojnički čin razvodnika.

Ovako bi, mimo procedure, rizik provjere sigurnosnog rizika bio elegantno uklonjen, a Đurđević  zasjela na čelo vrhovne sudbene vlasti bez prethodne sigurnosne provjere, koju, inače, svaki sudac mora proći, što se doimlje apsurdnim. Naime, kao sveučilišna profesorica prava, Đurđević nije morala prolaziti sigurnosne provjere, mada, kad je već tema na stolu, možda ne bi bilo loše i o tome razmisliti, napose kad su posrijedi državno financirana sveučilišta? Slijepi na ovaj apsurd, mediji nameću Đurđević kao idealnu kandidatkinju, koja će izvana, jer neposredno iskustvo sudske prakse nema, svojim punim osobnim integritetom (čime ga je stekla?) napokon isušiti tu pravosudnu močvaru, kaljužu, žabokrečinu… Koja, doduše, kako se pokazuje ovih dana, i nije tako neotporna na korupciju kako se uvriježilo misliti. Naime, ni uložene poveće svote novca ne pokazuju se dostatnim čak ni za izbor željenog predsjednika županijskog suda, a kamoli za željenu presudu u konkretnom postupku. Istina, hrvatsko pravosuđe još uvijek je daleko od idealnog. Lako podliježe ozračju linča, možebitno i ucjena, bez pardona osuđujući na dugotrajne zatvorske kazne osobe čije životno djelo zaslužuje nagradu i svekoliko društveno priznanje. Ipak, unatoč destrukciji temeljenoj na po tko zna koji put viđenom principu – Hvali vojsku, a ruši Tuđmana i zapovjednike! – graditeljevo velebno djelo opstaje i opstat će nakon njegova odlaska. Pitanje je, doduše, koliko dugo. Ipak, od nepravedne presude još bi strašnija poruka bila kad bi se pravedna mogla kupiti. To bi do temelja urušilo čitav sustav, i to sad kad je, i kad krivo sudi, hrvatsko pravosuđe znatno pravednije nego što je bilo dok je služilo kao puki instrument politike koja je sve znala, neka kaznena djela i sama režirala, ili u najmanju ruku obeshrabrivala pravosuđe da ih razotkrije. A to nije bilo tako davno…

Zašto je Zlata zlato, a Sessa Kessa?

Hrvatska pravosudna „močvara“ po rezultatima zacijelo još nije viceprvak svijeta, nije tomu ni blizu, ali za jednu močvaru pokazuje popriličnu otpornost na korupciju, pa i onu u vlastitim redovima. Možda ne pravodobno, ali u konačnici ipak šalje jasnu poruku da se korupcija, kako u aktivu, tako, nadajmo se, i u pasivu, ne isplati. Sve to unatoč raširenoj percepciji endemske korupcije i sveopćem uvjerenju kako je sve uspješno, ili barem uspješnije nego što je bilo, nužno i korumpirano. Stoga se teško oteti dojmu kako glavni problem Hrvatske danas nije indeks korupcije, nego su to indeks jala, indeks lijenosti i indeks gluposti. To su indeksi u kojima Hrvati marljivo nižu sve same petice. Mada to nipošto ne znači da im je korupcija mrska.

Uostalom, nije li školski primjer medijske korupcije kad se osuđenik, koji javno priznaje da je potkupljivao sudce, odjednom prometne u nedodirljivog moralnog autoriteta čim prosudi – Zlata je zlato, a Sessa blato (ili Kessa)? U upravo dijaboličnoj inverziji poput zvijeri ga se desetljećima tjeralo iz onoga u čemu je dokazana svjetska marka, da bi ga se sad u onomu gdje je zaglibio do grla proglašavalo vrhunaravnim etičkim arbitrom. Nije li stvaranje takve percepcija, ali i pristajanje uz njih, zapravo vrh korumpiranosti? Ili se vrhunac ipak dosiže nepristajanjem da se na dnevni red Sabora ne stavi Milanovićev prijedlog, u čijoj je srži namjerno zaobilaženje zakona u najširem mogućem luku? U tome su, što protivljenjem, što suzdržanošću, gotovo jednodušni i lijevi i desni, Milanoviću vjerni saborski sijamski blizanci (čast iznimkama, kojima se smjer pravosudne reforme pod paskom zaštitnika Perkovića i Mustača od izručenja ipak učinio sumnjivim). A možda se ljudi boje? Jer čim se neki otmu s lanca, Milanović hita dati nalog medijskim krvosljednicima da uhode kompletnu im rodbinu i sve ostale s njima na bilo koji način povezane.

I dok će pilatovski korumpirani, ili ipak sudom „javnosti“ ucijenjeni, Milanovićevi privjesci na desnom mu reveru balansirati po crti ekvidistance slijedeći putokaz prevladavajućih medija, pa u gazdinu samovoljnom kršenju zakonske procedure vidjeti tek farsu i igrokaz, usporedno mu dajući mig kako, predloži li prihvatljivog im kandidata, može računati na njih, taman i prekršio zakonsku proceduru, u poslušnika mu slijeva nervoza samo što ne preraste u domalo nesvojstvenu im vulgarnost. Tako do jučer, ako ništa, barem pristojni Peđa Grbin odjednom nestrpljivo poziva na praktičnost i pragmatičnost jer, kako reče, čemu se s procedurom zezati, znakovito dometnuvši – „da ne kažem nešto drugo“ – milanovićevski aludirajući na popularni vulgarizam? Ha, nije lako pobjeći od na tom političkom polu duboko ukorijenjene tradicije nepridržavanja zakona kao pijan plota.

Još jedan danajski dar za Milorada Pupovca

U priči oko kandidature Zlate Đurđević jedna potankost posebno bode oči. Naime, uravnoteženo pero, gurnuto na margine nekad cijenjenog dnevnog lista – jedno od rijetkih, ako ne i jedino, koje se usuđuje ovoj problematici pristupiti studiozno, i ući u meritum, ne svodeći priču, poput glavnine površnih mu kolega, na puko prepucavanje između dva brda – drznulo se pedantno pobrojati kako se dosad osam profesora prava izjasnilo protiv Milanovićevog zaobilaženja zakona pozivanjem na direktnu primjenu Ustava, dok ga je svega dvoje u toj nakani podržalo. Iako takvo što danas nije popularno primjećivati, stoji činjenica da tumačenje suprotno Milanovićevu jasno i nedvosmisleno podupiru profesori različitih svjetonazora, dok prilično zloslutno zvuči što Milanoviću drže štangu tek profesori istog etničkog porijekla, a vjerojatno i pripadnosti (Đorđe Gardašević i Biljana Kostadinov). Kojeg? Pa istog kao i Zlata Đurđević… Istog kao i glavnina onih koji su rušili ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske devedesetih.

Upregnuvši pripadnike srpske manjine u Hrvatskoj u narušavanje ustavnopravnog poretka, Zoran Milanović pokušava kopirati Slobodana Miloševića s početka devedesetih, samo što u ovom operetnom udaru na stabilnost hrvatskih institucija, prije svega, na vladajuću većinu, ne raspolaže tenkovima i topovima, nego pištoljem na vodu. No, i devedesetih se, kad su bili na većoj kušnji nego danas, među pripadnicima srpske manjine u Hrvatskoj našlo dovoljno mudrih glava, među njima i Milorad Pupovac, koje su uvidjele kako ih Miloševićevo huškanje vodi u propast, odigravši u ključnim trenutcima, primjerice, uoči međunarodnog priznanja Hrvatske, časnu ulogu. Milorad Pupovac se nije dao navući na tanak led niti kad ga je Ivo Josipović manje-više otvoreno pozivao da sruši vladajuću koaliciju uoči završetka pristupnih pregovora s EU, uslijed čega bi Hrvatska ostala valjati se u zapadno-balkanskoj kaljuži do tko zna kad. U znak „zahvale“ Josipović ga je etiketirao „etnobiznismenom“, naišavši na frenetičan pljesak onih toliko naviklih samo rušiti da drugo i ne znaju. Pa kako su rušili Jugoslaviju (palac gore!), sad s ne manjim žarom ruše Hrvatsku i zajedničku kuću europskih naroda (palac dolje!). A na takve se demokratski izabrano hrvatsko vodstvo nikad nije moglo osloniti s punim povjerenjem. Pa ni onda kad im je, za razliku od persone koja im je servirana za predvodnika, srce bilo puno hrabrosti, a ne žuči.

Ustavni patriot na kušnji

Kao iskusan i pragmatičan političar, Milorad Pupovac će zacijelo i u ovom slučaju znati prepoznati kukavičje jaje podmetnuto etničkoj manjini koju predstavlja. Kako je pokazalo jučerašnje glasovanje u Saboru, uspio se nekako othrvati početnom Milanovićevom naletu, no prava kušnja tek slijedi, jer ralje riboždera s Pantovčaka tek su napola otvorene. Malo je vjerojatno da Pupovac nije svjestan kako se Zlata Đurđević, diskreditiravši se pristajući na zaobilaženje zakona, sama eliminirala kao ozbiljna kandidatkinja. Sve kad bi se i prijavila na eventualni ponovljeni javni poziv, saborska potpora njoj ne bi značila drugo do zahtjev za raskidom vladajuće koalicije. Imajući to u vidu, može se očekivati da Pupovac ipak ne će zagristi Milanovićevu udicu, kao što svojedobno nije ni Miloševićevu, u čijoj su pozadini bili velikosrpski interesi, ali ni Josipovićevu, motiviranu interesima slijednika obavještajno-represivnog aparata naslijeđenog iz komunističkog totalitarizma, kojih je Milanović tek puka proteza. Ako ni zbog čega drugog, onda zato što se od jednog deklariranog ustavnog patriota očekuje da se pridržava Ustava i zakona.

U slučaju da se ipak još premišlja, Pupovcu bi moglo pomoći ako sve to još dobro prespava. Dosad bi, naime, kad god bi se dobro naspavao, uvijek znao donijeti ispravnu odluku, držeći se one „Ne vjeruje pamet srcu“, što razlikuje prave, rasne političare od u politiku zalutalih diletanata prepoznatljivih po motu „Ne vjeruje srce pameti“. Riječ je o onima kojima je sve bolje od situacije u kojoj se Hrvatska trenutno nalazi, a ona je u gotovo svakom pogledu barem pet kopalja iznad situacije u kojoj je donedavno bila, kad se vjerodostojnost Hrvatske – od gospodarstva do pravosuđa – gušila u smeću. A tako je zahvaljujući onima koji za to zaslužnu vlast podržavaju, a ne sputavaju.

Grgur S.

Podijeli članak s prijateljima

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari