Pratite nas

Milanović mora otići. Izvanredni izbori su jedino moguće rješenje!

Objavljeno

na

To je premijerov pokušaj zastrašivanja, ali mene se ne može zastrašiti. Zamjeram mu što to djeluje na moju obitelj – kazao je Slavko Linić.

Bivši ministar financija i saborski zastupnik SDP-a Slavko Linićnastavio je u današnjoj emisiji HRT-a Hrvatska uživo “sipati” optužbe protiv premijera Zorana Milanovića za kojeg je jučer rekao da ga želi uhititi i strpati u zatvor.

– Ne mislim više o uhićenju. Evidentno je da su službe po Milanovićevu nalogu pokušavali komunicirati s mojim prijateljima, kopaju se mnoge predstečajne nagodbe i provjerava se sve oko mene, a da ne postoji nalog DORH-a. To je premijerov pokušaj zastrašivanja, ali mene se ne može zastrašiti. Zamjeram mu što to djeluje na moju obitelj – kazao je Slavko Linić i dodao da će sve prijaviti parlamentarnom odboru te odbacio jučerašnje navode aktivista da je u Sabor stigao zahtjev za skidanje njegova zastupničkog imuniteta. Linić je kazao da će u pisanom zahtjevu saborskom odboru “pokušati dokazati” svoje tvrdnje da ga službe uhode.

“On je okrenut osobnim, a ja nacionalnim interesima”

– Ja razumijem premijera Milanovića. To je sukob onih koji uvijek rade i onih koji nisu baš odgovorni na poslu. Mi se u tome žestoko sukobljavamo. Zato je on okrenut osobnim, a ja nacionalnim interesima – rekao je Linić i dodao da je imao samostalnost u svom radu u Ministarstvu financija.

– Ogroman broj ministara bio je odgovoran i vrijedan i poštivali su zadane brojke u proračunu, a drugi nisu. A sankcija nije bilo – požalio se Linić na praksu u Vladi u kojoj je bio dvije i pol godine te ponovio da smatra da premijerov prijatelj na čelu NO Ine Siniša Petrović ne štiti interese Hrvatske i Ine, nego MOL-a.

“To ni u snu nisam mogao pomisliti”

– Moje kolege u stranci moraju se opredijeliti je li Linić čovjek koji krade Hrvatsku ili je to bila spletka njihova predsjednika koji želi maknuti čovjeka koji može raditi 13 sati dnevno – kazao je bivši ministar koji nije očekivao da će mu se to dogoditi u njegovoj stranci u kojoj djeluje više od 20 godine.

– U 20 godina se mnogo afera vezalo uz mene i sve to mogu prihvatiti, da moji politički oponenti blate moj rad. Ali da vam to radi predsjednik stranke, ni u snu nisam mogao pomisliti – kazao je Linić te dodao da je zaustavljao sve akcije koje bi bile protuzakonite te je kao ministar branio interese Hrvatske oko tema kao što su plaćanje poreza, a otkrio je da se s Milanovićem nije slagao niti koje tvrtke treba kreditirati. – Zasmetao sam mu kao osoba, a bio je izložen i pritiscima svojih prijatelja i rodbine – otkrio je Linić razlog zbog kojeg je smijenjen u Vladi.

“Za autokratsko ponašanje predsjednika sam dijelom i ja kriv”

– Cilj su premijeru bile medijske spletke jer mu je tako bilo najlakše riješiti se političkih protivnika – kazao je Linić te dodao kako svojim jučerašnjim istupom nije želio dobiti “potporu jednog člana ili jedne organizacije SDP-a. – Želio sam da svi članovi stranke čuju o čemu se radi i koje su razlike između mene i Zorana Milanovića – kazao je Linići dodavši da mu je jučer “ogroman teret pao s leđa”.

– U stranci ima straha zbog mnogo čega. Tko god je imao drugačije mišljenje, nije bio dobar za stranku. Za autokratsko ponašanje predsjednika sam dijelom i ja kriv – priznao je bivši ministar objasnivši da je šutio dok je Mirela Holy morala otići s ministarskog mjesta, kao i kada je iz SDP-a izbačena Aleksandra Kolarić.

– Holy je izbačena zbog jednog SMS-a, a hoćemo li govoriti o Jovanoviću i način na koji se pobrinuo za svoju sudbinu. Ima mnogo različitih kriterija u sadašnjem SDP-u – rekao je Linić.

“Djelovao sam u interesu Kraša”

– Ministri su se bavili gospodarstvom i nije nam smetao u tom dijelu. On nije imao autoritet da presiječe neke stvari, a zbog toga smo bili slabije efikasni – kazao je bivši ministar te dodao da je premijer kriv što nije donesen porez na nekretnine. – Vjerojatno tu ima i osobnog problema jer vi i obitelj imate neke nekretnine i ne želite da se usvoji porez na nekretnine – kazao je Linić o premijeru Milanoviću i opstruiranju poreza na nekretnine koji bi, po njegovim riječima, udario na one koji imaju prazne nekretnine.

– Nema dvojbe da sam djelovao u interesu Kraša – rekao je Linić o slučaju tvrtke Mali biskviti. – Time smo zaustavljali uvoz koji bi konkurirao Krašu – dodao je Linić i iznio svoj stav da je neprihvatljivo novac HBOR-a ulagati u uvoz i konkurenciju ovdje u Hrvatsku. Na pitanje je li Zoran Milanović nepošten političar, Linić je kazao da ne bi govorio o poštenju, ali da misli kako premijer “osobne interese stavlja ispred državnih”.

“Izvanredni izbori su jedino moguće rješenje”

– Mislim da Milanović nije uspješan premijer i u ove dvije godine nije iskoristio šansu. Stranka se mora boriti za svoj imidž, a zbog lošeg djelovanja predsjednika stranke taj imidž smo izgubili i treba promijeniti predsjednika.  U stranci smo previše podijeljeni da bismo išli na novog mandatara Vlade u Saboru. Istina je da bez novih izbora ne možemo obavljati posao. Izvanredni izbori su jedino moguće rješenje – kazao je Linić.

– Za mene više u politici nema mjesta, i u slučaju da me izbace i SDP-a, kao i u slučaju da Milanovića smijene s predsjedničkog mjesta u stranci – rekao je Linić i dodao da je za njega priča gotova i da će se povući iz politike.

 

josipovicPredsjednik RH Ivo Josipović zatražio je od Sigurnosno-obavještajne agencije da provjeri navode bivšeg ministra Slavka Linića da je premijer državne službe upotrebljavao za političke obračune, a o rezultatima provjere ovisit će hoće li sazivati i sjednicu Vijeća za nacionalnu sigurnost. Javnosti poručuje “da jamči da će se istina doznati, bila ovakva ili onakva, da će država, u ovom segmentu za koji je on odgovoran zajedno s premijerom, funkcionirati zakonito i sukladno s Ustavom”.

– Sukobi koji su se dogodili na političkoj sceni u sklopu vladajuće stranke moraju se raščistiti unutar stranke, ali se ne smije dogoditi da taj sukob utječe na državu i njeno funkcioniranje. Ja ću u skladu sa svojim ovlastima, a već sam to i zatražio od SOA-e, u vezi s mogućim nadzorom gospodina Linića, zatražiti sve one provjere koje mogu kao predsjednik republike sukladno Ustavu i zakonu zahtijevati i o tome ću izvijestiti javnost. Neovisno o tome što će se događati u saborskom odboru, znamo da se ovdje odlučuje i po stranačkoj liniji. Ja to želim izbjećijer je važno za državu, Vladu i za vlast da bude transparentna i vjerodostojna u vezi s optužbama koje su na stolu. Optužbe su ozbiljne i provjera onoga što se dogodilo doista je pitanje vjerodostojnosti države – objašnjava Ivo Josipović te dodaje da je razgovarao s premijerom jutros i rekao mu je, kaže, “da je nužno da se optužbe raščiste na potpuno vjerodostojan, transparentan i jasan način”.

– Rezultati će uslijediti brzo. O rezultatima te provjere, koja će biti stručna provjera i ona koju mogu kao ovlašteni nadzornik sigurnosne službe obaviti, ako tako smijem reći, ovisi hoće li se održati daljnja sjednica jednoga ili drugog tijela, vidjet ćemo. Javnost će o tome biti vrlo jasno i transparentno obaviještena – tvrdi predsjednik države.

Nije želio ulaziti u nagađanja koliko bi ova afera Linić-Milanović mogla utjecati nabudućnost SDP-a.

– Ja u stranačke odnose neću ulaziti, kao što nisam ulazio ni kada je bila riječ o HDZ-u. To je stvar stranaka, ali ponavljam, unutarstranački odnosi ne smiju imati utjecaj na funkcioniranje države – kaže Josipović. Na pitanje treba li raspisati prijevremene izbore, odgovara da je to stvar parlamentarne situacije te da on kao predsjednik RH koji je na neki način partner i Saboru i Vladi o tome ne može odlučivati.

 
 U sutrašnjem prilogu Obzor Večernjeg lista pročitajte veliki intervju sa bivšim ministrom financija Slavkom Linićem – VL 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

IVICA ŠOLA: Strahote ’68: totalitarnu državu zamijenio je totalitarni pojedinac

Objavljeno

na

Objavio

U Hrvatskoj nikada dosta ustaša i partizana, posebno u svibnju. To se vidjelo i tijekom rada tzv. Plenkovićeve komisije koja se bavila naravi totalitarnih režima i njihovim naslijeđem, nacifašizmom i komunizmom. Kako to u životu biva, dok se bavimo zlima prošlosti, promiču nam zla sadašnjosti.

Ove godine obilježavamo jednu obljetnicu koja stubokom određuje našu nemilu sadašnjost i njen dominantni mentalitet, a vezan je baš za (živi) totalitarizam, to je pola stoljeća od famozne šezdesetosmaške revolucije. Taj događaj i njegove posljedice zaslužuje itekako rezime. Taj rezime nisu karmine, već tulum koji traje do danas.

Dok mi u Hrvatskoj i Europi govorimo o totalitarnim državama i društvima, ova revolucija stubokom je promijenila sudbinu Zapada i dovela do jednog opasnog fenomena današnjice, to je totalitarni individuum. Totalitarizam nije više politički, već kulturološki fenomen, piše Ivica Šola / Globus

Bit šezdesetosmaške agende možemo sažeti u tri njene temeljne karakteristike: ona je bila edipovska, narcisistička i arogantna.

Edipovska zato što joj je srž i temeljna nakana bila ocoubojstvo. Otac (pater), shvaćen simbolički kao freudovski superego, simbol je autoriteta, zabrana i svih “zala” koje stoje na putu emancipacije individuuma, bilo žene u sklopu feminističkog delirija, bilo muškarca, stavljenog na optuženičku klupu u statusu svjedoka pokajnika.

Zato sve što miriše na oca treba ubiti. Otac kao pater, kao patria (domovina, otadžbina), kao patrijarhat, kao pater familias, kao Sveti Otac (religija) u tom procesu je nabijen na kolac, potom, poput vještice, spaljen na lomači, a njegov pepeo prosut je u kanalizaciju kao relikt tlačiteljske prošlosti.

Novo je geslo “zabranjeno zabranjivati”, pa se Edip, nakon što je ubio oca, preoblači u Narcisa, pojedinca, sebičnjaka koji živi u kući od zrcala i svagdje vidi samo sebe i vlastito ostvarenje. Narcis je u svojoj biti infantilan, pa tako ubijenog oca na horizontu Zapada zamjenjuje neodgovorno dijete kultom Petra Pana, vječite mladosti i slobode koja se ravna samom sobom bez bilo kakve (društvene) odgovornosti.

Slijedom rečenog, evo i treće karakteristike šezdesetosmaške revolucije, a to je arogancija. Narcis je arogantan jer ruši sve staro kao patrijarhalno, kao represivno, koje stoji na putu njegovu dionizijskom deliriju i opijenosti samim sobom i svojom slikom, svojom samoregulirajućom slobodom.

Nastupa najopasnija diverzija u povijesti Zapada: infantilni narcis kida vezu između slobode i limita, između moći i odgovornosti, između želje i žrtve, između seksa i rađanja, između povijesti i prirode, između zasluga i rezultata, a svi ovi raskidi mogu se podvesti pod onaj temeljni raskid koji stoji u korijenu svih spomenutih, a to je raskid između dužnosti i prava, pri čemu nitko ne želi dužnost, već samo prava, svi govore o pravima, ali ne u kontekstu nekog objektivnog ili zajedničkog dobra, već u kontekstu sebičnog i infantilnog samoostvarenja. To je dominantni tip čovjeka današnjice začet u epruveti šezdesetosmaškog laboratorija, čovjek koji govori samo o pravima, ali ne i o dužnostima, već od osnovnoškolske dobi.

Koncept (ljudskih) prava izvorno je plemenit i dobar koncept koji ide protiv pretenzija totalitarne države da pokori pojedinca. Danas, odvojen od dužnosti, doveo je do toga da totalitarni pojedinac pokorava državu koja treba providjeti njegove želje i prava, od kolijevke pa do groba. Slikovito, to je problemu koji je,prije ‘68., u svom inauguracijskom govoru Kennedy sažeo u rečenici: “Ne pitajte se što vaša država (zemlja) može učiniti za vas, pitajte što vi možete učiniti za svoju državu.”

Države na Zapadu danas stenju pod teretom svih tih silnih prava koje je proizveo duh šezdesetosme jer ta prava nisu više utemeljena na razumu i čovjekovoj razumnoj naravi, već na (slijepoj) želji. Sažmimo sve u rečenicu iz romana “Besmrtnost” Milana Kundere u kojoj ovaj pisac supsumira, kako kaže, svu ružnoću današnjega vremena; to je vrijeme u kojem se “svaka želja automatski želi pretvoriti u (ljudsko) pravo”.

Na državi je samo da ispunjava spolne, rodne, socijalne… želje totalitarnog pojedinca. Tako prava totalitarnog pojedinca samo umnažaju dužnosti demokratske države i onih koji stvaraju novac, jer da biste nekom pripisali pravo, netko (mali poduzetnik) mora preuzeti dužnost.

Paradoks je sljedeći, u totalitarnoj državi pojedinac nije slobodan, u demokratskoj državi država nije slobodna, ona je feminizirana, majka kućanica, “sluškinja” koja stalno mora umnažati sise kako bi odgovorila sve objesnijim zahtjevima totalitarnog pojedinca i njegovih sumanutih želja koje se svakim danom sve više umnažaju.

Ja želim biti žensko, nema problema, država će ti platiti operaciju, ja želim dijete, nema problema država će providjeti, ja želim status braka, nema problema, država će to riješiti, ja želim… Kultura u kojoj se i imanje djeteta (dijete kao posjed, stvar kao iPhone ili automobil) naziva “pravom” jest kultura u kojoj je ludost i arogancija narcisizma legalizirana kao norma, a ljudska i ina prava poprimaju razmjere sekularne religije, neka vrsta posljednje utopije.

U takvom narcističkom društvu totalitarnog pojedinca mikroidentiteti, poput spolnih/rodnih LGBTIQ… niču kao gljive poslije kiše, dočim se guše povijesni makroidentiteti, nacija, religija…, sve što miriše na tradiciju, normu. Društvo “ere prava”, kakao je pisao Bobbio, u kojem se svatko bori samo za sebe i svoje pravo jest društvo koje proizvodi usamljenu gomilu, skup atomiziranih pojedinaca koji zajednički život čine nemogućim, društva se i države urušavaju jer se urušava zajednica kao takva.

Tamo gdje totalitarni pojedinac i njegove želje postaju automatski norma ili zakon, svaki drugi zakon je aboliran, prije svega onaj zdravog razuma. Čovjek se reducira na konzumenta, bonvivana i singla koji se ne želi ženiti niti preuzimati bilo kakve obveze, pa mi onda na Zapadu drvimo o demografskoj katastrofi, previđajući da je to samo posljedica delirija totalitarnog pojedinca koji izvan sebe i svog samoostvarenja ne vidi ništa drugo.

U sprezi sa sveučilištima, koja su pokorili u sklopu gramscijanskog “marša kroz institucije”, svoju manjinsku kulturu i etos nametnuli su kao dominantnu, pa uz pomoć novog bigotizma zvanog “politička korektnost” još ono malo “nazadnih snaga” što je preostalo žele ušutkati ili isključiti iz društva.

Naime, budući da ljevičarska politička revolucija nije uspjela, šezdesetosmaši i njihova djeca na sveučilištima i kulturnim institucijama okrenuli su se jezičnoj revoluciji zvanoj politička korektnost, pa riječi sa sufiksom fobija niču svaki dan kao korov, uvode se nove riječi i zamjenice, etiku su zamijenile etikete, a zakoni, kao u Kanadi, počinju propisivati kako koga treba oslovljavati, inače idete u zatvor zbog “govora mržnje”. Antiseksizam, antirasizam, antifašizam, antidiskriminacija…, i svi ti deseci “anti-” postali su prazni pojmovi, tek maljevi za udaranje po onima koji odskaču od njihova jezičnog puritanizma.

Države su popustile pred ovom orvelovskom rabotom pa svaki dan lifraju zakone dodvoravajući se patologiji preobučenoj u modernost, u progres, u borbu protiv nasilja (Istanbulska), a zapravo se ne radi ni o kakvom napretku, već o vremenu u kojem su poremećaji ušli u modu pod krinkom raznoraznih prava, odvojenih od bilo kakvih dužnosti i zakona, utemeljenog ne u slijepoj želji, to ima i životinja, već u čovjekovoj razumnoj naravi.

Proglasivši pak istinu konstruktom, u procesu zakonodavstva ostvarilo se Hobbesovo “proročanstvo” kako “auctoritas, non veritas facit legem” (autoritet, ne istina čini zakone), iz čega slijedi i odvajanje prava i pravde na tragu Hansa Kelsena koji kaže kako nešto “nije zapovjeđeno zato što je pravedno, već je nešto pravedno zato što je zapovjeđeno”, a zapovjeđeno je da je “zabranjeno zabranjivati”.

Politika u klasičnom smislu šezdesetosmaše ne zanima, oni težište prebacuju s javnog na privatno, pogotovo na svevrišteće “probleme” seksualnih prava i sloboda. Ona je zapadna inačica maoizma i njegove “kulturne revolucije”, baš kako je upozorio Revelli: “Šezdesetosma je bila zapravo kulturna revolucija. Ili antropološka, rečeno još snažnije, u smislu premještanja žarišta na svagdašnji život, na stilove života”, posebno kada je obitelj u pitanju.

Mao Ce Tung je svoju kulturnu revoluciju provodio u ime totalitarne države, šezdesetosmaši u ime totalitarnog pojedinca. Ima li razlike u ove dvije kulturne revolucije? U biti ne. I totalitarna država i totalitarni pojedinac plod su samovolje. Mao Ce Tung se samo dao istetovirati, obukao traperice, ošišao na irokezu, i pustio drugima da isto od sebe rade što ih je volja. Da, volja, ili u prijevodu – zbogom pameti.

Ivica Šola / Globus

 

Ivica Šola: Što mislim o Živom zidu? Isto što i o Lenjinu

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

21. studenog – Marija Majka Crkve

Objavljeno

na

Objavio

„Marija, kao Majka Krista, Majka je vjernika i pastira, Majka Crkve“

Na Duhovski ponedjeljak Crkva slavi spomendan Marije Majke Crkve. Ovaj naslov poznat je vjernicima već od prvih vremena. Temelji se na Božanskom materinstvu, na Marijinoj aktivnoj prisutnosti s Kristom u djelu spasenja ljudskoga roda, što je temeljni odnos Marije s Crkvom.

Stoga je papa Pavao VI. kao krunu Drugog vatikanskog sabora, 21. studenog 1964., proglasio Mariju „Majkom Crkve“, majkom svega Božjeg naroda, vjernika i pastira, koji je nazivaju majkom ljubaznom, i želi da tim imenom presveta Djevica bude još više čašćena i zazivana od svega kršćanskog naroda.

Budući da je Ona Majka Isusa Krista, koji je od prvog trenutka svojeg utjelovljenja u njezinu djevičanskom krilu Glava i svojega mističnog Tijela, što je Crkva, Marija je i Majka Crkve.

„Marija, kao Majka Krista, Majka je vjernika i pastira, Majka Crkve“, rekao je papa Pavao VI.

Kod nas se štovanje Marije Majke Crkve proširilo na poticaj zagrebačkog nadbiskupa Franje Kuharića, na čiju je molbu sv. papa Ivan Pavao II. 1979. godine odobrio uvođenje blagdana Blažene Djevice Marije Majke Crkve za cijelo područje Biskupske konferencije bivše Jugoslavije te je također odredio da se on slavi svake godine na Duhovski ponedjeljak.

Marija je Majka Crkve, ne kao neko daleko i nedostupno biće, već kao blaga i osjećajna majka, koja se brine za Crkvu Božju i za sve čovječanstvo koje hodi prema vječnoj domovini, u zagrljaj Trojedinoga Boga.

Presveta Djevice, Majko Crkve, bezgrešna Marijo!
Tebi predajem svoju dušu i tijelo.
Sve molitve i djela i trpljenja.
Sve što jesam i što posjedujem.
Skrušena srca predajem ti se u okove ljubavi!
Ostavljam ti potpunu slobodu da se koristiš sa mnom
za izbavljenje ljudi i na pomoć svetoj Crkvi, kojoj si Majka.
Želim od sada činiti sve s tobom, po tebi i za tebe.
Znam da vlastitim snagama ništa ne mogu.
Ti, pak, sve možeš što je po volji tvoga Sina i uvijek pobjeđuješ.
Učini, dakle, Pomoćnice vjernih, da moja obitelj, župa i cijela Domovina
budu istinskim kraljevstvom tvojim i tvojega Sina.
Amen.

(vjeraidjela.com/Laudato)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati