Milanović najavio samoubojstvo, a SOA, policija i hitna se češljaju

Anomalije, devijacije, odstupanja, neobičnosti,… obično lako zapnu za oči, no nerijetko budu i naznakom glomaznije nepravilnosti što se iza brda valja, poput vrha ledenog brijega upozoravajući na osam puta veći komad sante ispod morske površine.

 

Ima i veći grijeh nego biti ustaša i musliman

Premda ga već godinama u javnosti nema ni za lijeka, u anketama objavljenim prije tri-četiri tjedna negdašnja je medijska prima-babaroga, Zlatko Hasanbegović, iznenada osvanuo kao treća najnepopularnija osoba u državi, s preko 5% „podrške“ zabrinutih građana. Zbilo se to i prije no što će u medijima najšireg ideološkog spektra biti prokazan domaćinom navodno pročetničkim srpskim povjesničarima na skupu gdje je i sâm bio gost. Pa čime je to tako silno zabrinuo medije i građane? Što je tako gadno skrivio? Ta odavno već nije nepogoda po džepove kulturnjaka. Ha, kad se sve zbroji i oduzme, ispada da u današnjoj Hrvatskoj nije toliki grijeh biti ustaša i musliman, koliko je neoprostivo okrenuti leđa majčici Rusiji.

Hasanbegović se, naime, usudio stršati u svom jatu, glasujući u Saboru za pomoć Ukrajini. Tektonski razjarivši što podzemne, što nadzemne sile, zadužene kreirati mišljenje Hrvata, ali i domovinske mu jarane, iznova je prepoznat kao bezobzirni nevaljalac. Nikakvo čudo, jer je time medije istjerao načistac prokazavši još jednu nepravedno zapostavljenu im dogmu – jedino što desnici ne zamjeraju je rusoljublje. Ni u čem drugom ne valjaju, posvuda su sirovi i primitivni, samo su im, eto, u tom pogledu prihvatljivi, gotovo pa profinjeni. No, govori li to više o desničarima ili o lijevo-liberalnim medijima samim?

To je tek jedan u nizu simptoma, po kojima ovdašnji svijet medija neodoljivo podsjeća na „srpskom svetu“ svojstveno vučićevsko sjedenje na dvije stolice. Na naslovnicama i početnim stranicama umiljavaju se zapadnjačkoj matici, bez zadrške slijedeći proukrajinski narativ. No, čim se zađe nešto dublje, najprije u zonu neovisnih analitičara, a potom i kolumnjara, počinju izranjati disonantni tonovi, da bi se prema straga, sve do karikature, tamo gdje je još ima, do daske raspaljivao turbofolk u ritmu kazačoka.

U toj podvojenosti kao da se odražavaju dvije usporedne crte zapovijedanja – prozapadna i proruska. A da u biti preteže potonja, zorno pokazuje upravo Hasanbegovićev poučak, kao ogledni primjer kako mediji u praksi nemilosrdno kažnjavaju svaki konkretniji proukrajinski politički potez. U neku je ruku očekivano što narodnooslobodilački mediji podozrivo gledaju na aktivnosti hrvatskih povjesničara s izraženim interesom za Domovinski rat pa, nalazeći im još ozbiljniji krimen u kritičkom odmaku spram epopeje ovdašnjih komunističkih revolucionara dirigiranih iz Moskve, koriste svaku prigodu ne bi li ih difamirali. Manje je očekivano što taj krug povjesničara nailazi i na osudu naizgled drugih i drukčijih. Primjer je unezvijerena reakcija domovinskog komesara Penave, koji je Hasanbegoviću zbog nazočnosti na tribini u organizaciji hrvatskih povjesničara umalo udijelio ukor pred isključenje. No, odakle će hrvatski povjesničari crpiti spoznaje o tom dijelu hrvatske prošlosti, nego komunicirajući sa srpskim kolegama? Gdje su arhive nego u Beogradu? To Penavu ne zanima. Toliko ga ne zanima da se doimlje kako mu uopće nije stalo do rješavanja otvorenih pitanja iz zajedničke povijesti što u sferi politike, što u domeni povjesničarske struke.

Prigodno trubeći o tome, ostavlja dojam da na njihovu nerješavanju zapravo samo parazitira. Možebitno ga žuljaju i spoznaje na temu Domovinskog rata do kojih ti povjesničari dolaze, budući da se u njima zrcali i tko je tko danas u Ukrajini. A posredno i razotkriva tko je tko na političkoj pozornici u Hrvata.

 

Legalizacija otetog kao modus operandi

Druga, u javnosti viđenija osoba, na čijem primjeru se medijska podvojenost još zornije očituje, zacijelo je Zoran Milanović, stari Penavin ortak iz vukovarskih birtija. Mediji će njega gdjekad čak i blago prekoriti, ali samo ako prevrši baš svaku mjeru. No, čim oštricu kritike preusmjeri na ministre Vlade, vlade koju je majčica Rusija otvoreno proglasila neprijateljskom, stanu strastveno veličati bujicu verbalnog blata kojom se na nju nabacuje. Osim što se Milanović i mediji drže za ruke, usput se izgleda drže i one – neprijatelj mog prijatelja je i moj neprijatelj!

Čak i kad djeluje naizgled proturječno, Milanović zapravo ostaje savršeno dosljedan. Ilustrativan primjer je retoričko žongliranje na temu odnosa Kosova i Srbije. Donedavno se, naime, još zgražao što je Kosovo oteto Srbiji, ne ostavivši mjesta sumnji tko je otmičar (mi, Zapad), da bi odjednom okrenuo ćurak očekujući da sve članice Europske unije priznaju tu otmicu, valjda i međunarodni kriminal, kao svršen čin. Površnim analitičarima, koji ovaj verbalni „salto mortale“ tumače kašnjenjem uplate rate Milanoviću od strane albanskih mu prijatelja, olako, međutim, promiče da glagol očekivati može imati dvojako značenje.

U jednu ruku može biti znak cinizma i rezignacije, u drugu, pak, može poslužiti kao poticaj i poziv na akciju, s tim da kod Milanovića može istodobno značiti i oboje. No, nije li upravo očekivanje u smislu željnog iščekivanja priznanja Kosova, kako Milanovićev sofizam tumači glavnina medija, zapravo posve u duhu tradicije njegovih (a i njihovih) otvoreno totalitarnih mentalnih predaka, kojima nikad nije bilo mrsko legalizirati oteto kroz razne nacionalizacije, eksproprijacije i slične legalističke akrobacije? Jednostavno, voljeli su krasti, uvjereni kako to nitko nikad ne će ispitivati. Ta, nije li i sâm Milanović, kao premijer u, istina, ponešto izmijenjenim, demokratskim prilikama, posezao za metodama upadljivo nalik onima iz doba totalitarizma? Što obračunavajući se s nedovoljno poslušnim mu drugovima, što retroaktivno primijenjenim zakonima nasilno preinačujući ishode slobodnom voljom sklopljenih ugovora između privatnih osoba, a sve kako bi se razračunao s omrznutim mu kapitalistima, odvraćajući tako potencijalne i tjerajući postojeće ulagače podalje od Hrvatske, a za njima, po naravi stvari, i same Hrvate. U tomu mu se ne može odreći uspjeh.

 

Para nikad dosta! Na što ih troše?

U zadnje vrijeme Milanović sve češće i otvorenije dijeli s javnošću što ga tišti. Kaza tako da banke mogu kupiti ljude jer imaju novac. To mu zacijelo mora biti poznato iz prve ruke, budući da je iskusio kako je to dobiti kredit pod povoljnijim uvjetima, onima za mlade, i kad to više nisi. Nekima, čini se, pomno odabrane banke, kao nekom čarolijom, ispunjavaju sve želje. Pa i kad se ne zovu Željko, nego, recimo, Zoran. Nipošto ne zato kako bi zaposlenici tih banaka ušli u strukture vlasti nakon što Zoran postane premijer, nego iz puke samilosti prema potrebitome. Jer ako vodi kućno domaćinstvo onako kao što je vodio državne financije, Milanović takav Zoran zasigurno jest. I kako se onda, željan svake lipe, ne će ogrebati i za tih 2700 kuna mjesečno na ime tek jedne od stipendija mlađeg mu sina? I pored brojnih ušteda, svojstveno sisavcima državnog proračuna namirenih o državnom trošku, primjerice, za potrebe privatnog posjeta prijatelju u Albaniji ili ženinog privatiziranog đipanja u gombaonici MORH-a, izgleda da se još jedna stipendija mladog odlikaša pokazuje kao biti ili ne biti za kućni budžet Milanovićevih.

Bila to ili ne bila, urgiranje predsjednikovice za sinovljeve petice u svakom se slučaju već isplaćuje, što predsjednik s karakterom, zanimljivo, nije osudio kao čin, nego je, štoviše, ženi očitao bukvicu zato što je ostavila pisani trag. O, kako amaterski! O, kako naivno! I mediji su tada, mora se priznati, odigrali konstruktivnu ulogu u zametanju tragova, manje ili više uvijeno nastojeći opravdati povišenje ocjene iz matematike, ne spominjući onu iz latinskog. Posve razumljivo, jer latinski se podrazumijeva već i stoga što je mlađi Milanović ekstra talent u hrvanju grčko-RIMSKIM stilom. Pa kako onda takvu majstoru latinski padeži ne će ići od ruke kao grčko-rimski zahvati? Možda to nije jasno neznalici koja ga se usudila nepravedno ocijeniti, no bitno je da javnosti jest. Stoga, palac gore za medije! A usput i blaga drugarska kritika čisto da se ne umisle – zašto nisu ustrajali da se tog analfabeta izbaci iz školskog sustava kako tragikomičnim neznanjem ne bi i dalje trovao djecu?

 

Sâm na svome nišanu

Usred svih tih zbivanja Milanoviću je ovoga tjedna pošlo za rukom skoro nemoguće – nadići i sebe sama. Sijevnuvši poput groma iz vedra neba, zaprijetio je ni manje ni više nego samoubojstvom. Jer kako drukčije protumačiti izjavu, ne doslovce citiranu, nego malčice prerađenu radi gramatičke usklađenosti: Ako ti je tata bio komunjara i u dosluhu s Udbom, a sada se pretvaraš da si veliki tuđmanovac, moja si meta. Nećeš mi pobjeći, imam te na nišanu.

Jedan,… jedan,… dva,…  tu-tuuu,…tu-tuuu… dispečeru, helouuuu,… zovi čovika, zovi, zovi, čovika,… nije Zoki na koki,… na nišanu je… svom… jer netko ga sabotira… i cili život svoj… protiv njega lobira… pa kako to… nije mu jasno… kako to? E, da je on jedini komu to nije jasno! Svi su do jednog ovdje zakazali, osobito oni dužni djelovati u ovakvim prilikama. Lako još što drijemaju SOA, policija i hitna, ali što radi HDZ? Oni su najodgovorniji. Ni onih 7 pisama, koje doduše nije osobno pisao, nego ih je samo potpisao, nije im bilo dovoljno da shvate kako je čovjek jednostavno nesretno zaljubljen. Da su mu se barem udostojali odgovoriti, makar i kurtoazno, na Facebooku, ajde. Ovako su ga mučki doveli pred svršen čin, navodeći ga na suicidalne misli, u konačnici i da, ovaj put vlastoručno, napiše i osmo pismo – oproštajno. Osim toga, nepromišljeno su se doveli u situaciju da sad na Facebooku moraju pripremati izraze sućuti potencijalno najucviljenijima – Penavi i Raspudiću. Čini se kako se odgovorni odveć lakomisleno uzdaju u samoobrambene mehanizme koje je Milanovićev organizam razvio do neslućenih razmjera. Naime, čak i ako u cijev ne metne ćorak, nego bojevo streljivo, odvaži li se povući oroz, hitac bilo u glavu, bilo u srce, u ovom bi slučaju izvjesno bio tek pucanj u prazno. No, što ako je nišan spomenuo samo onako metaforički? Jer ima za to i drugih načina… Ali i drugih motiva. Možda u nagloj, iznenadnoj smrti vidi izlaz kako bi osujetio procesuiranje i izvršenje pravde? Na stranu sad to, za sve one koji Milanovićev vapaj nisu shvatili ozbiljno, mali podsjetnik kako je i njegov intimus od najvećeg povjerenja Fređa Matić svojedobno svako malo najavljivao da će otići iz Hrvatske – Drž’ te me,… drž’te,… da vam ne odem… I mnogi su mislili sve ne će, ne će,… a vidi ga sad u Bruxellesu. Istina, svako malo, čim se zaželi fašizma, dođe ovdje izvesti kakav luckasti performans, ali se ubrzo i vrati. Razumljivo, jer povjerena mu je briga oko Milanovićeva prvijenca, kojega je tako velikodušno udomio, valjda kako bi ga poučio tehnikama smirivanja hormona čijim se poznavanjem tako silno razmeće.

 

A što ako ga Zoka utoka ukoka?

U dramatičnim trenutcima egzistencijalne krize na Pantovčaku, dok Milanoviću život praktički visi o koncu, neki, istina rijetki mediji nisu na visini zadaće. Prednjači ona pogana handžar divizija koja, za razliku od večernjeg kurira, tog sluge pokornog hazjajina s Pantovčaka, uopće ne igra konstruktivnu ulogu. Štoviše, podmuklo i bezobzirno cipelari žrtvu gdje niti je travu jela niti ju je mirisala. Navodno je neki Milanovićev prijan, suseljanin iz Glavica kod Sinja, sela danas s razlogom oživjela nadimka „mala Moskva“, zatečen s 45 kilograma marihuane crnotržišne vrijednosti između 200 i 250 tisuća eura, što redom veličine obilno nadilazi iznos stipendije najmlađeg Milanovića. Neslavnog uhićenika se sad pod svaku cijenu želi dovesti u vezu s Milanovićem starijim, samo zato što je svojedobno razdragano slavio njegovu izbornu pobjedu. Pa što? Prvo, nije on Plenković, ili koji god HDZ-ovac, da bi ga se samo zbog toga razapinjalo. Drugo, i vrapci na grani već znaju, a kako onda ne će dobro obaviješteni mediji, da Milanović ne puši,… Nego šmrče,… naprosto zato što je alergičan na travu.

U ovom odsudnom trenutku za državu je ipak bitnije da ga je minula alergija na pomilovanja. Možda po inerciji pomiluje i nestašnog mu suseljanina, kad je već i prije donošenja najavljenog zakona svečano obznanio kako će pomilovati svakoga tko u medije pusti informaciju iz nejavnih istraga. U prijevodu, de facto je priznao kako sve te brižno probrane informacije u medije plasiraju njegovi, prokazavši krug oko sebe sama naručiteljem tih specijalnih operacija. Prateće složno bubnjanje „neovisnog“ medijskog orkestra služi tu tek kao neovisna potvrda navedenog. Izgleda da ti gremiji i dalje sva jaja polažu u Milanovićevu košaru.

Kako odgovarajuće zamjene nemaju, njihova se „krasnaja zvezda“ po svemu sudeći namjerava kandidirati i za drugi mandat. Pored naglog izljeva spremnosti na milost, potvrđuje to i što se određenom profilu birača opet umiljava povratkom u „Bog mode“, i to nakon što neko vrijeme Gospodina nije spominjao uzalud. Osim ako mu se na tom putu ne ispriječi sudbina. Ili vlastite odluke poput, recimo, one da ga Zoka utoka ukoka. Premda bi to nesumnjivo bio žestok udarac za hrvatsku političku i opću kulturu, stabilnost sustava i demokraciju uopće, zbog toga bi nemjerljivo više patio budući sastav nadzornog odbora Gazproma. Ili ipak Rosnjefta?

Grgur S.

 

Što vi mislite o ovoj temi?