Connect with us

Kolumne

Milanović napokon sveden na babe i žabe

Published

on

Što se više raspliće, ili možda bolje – zapliće, afera oko navodnog podmićivanja sad već bivšeg upravitelja Janafa, Dragana Kovačevića, to se javnosti nude intrigantnije teorije.

Posebno su zanimljiva nagađanja kako Kovačević nije marljivo poput hrčka prikupljao nezakonito stečena sredstva samo za sebe, nego da je bio i nekom vrstom kurira prema konačnom odredištu. Te sumnje nesumnjivo pothranjuje čak i za njegove visoke standarde neobično nervozno ponašanje predsjednika Zorana Milanovića.

Adresom protiv podudaranja adresa

Naime, glasila utjecajnog dijela duboke države, čiji je Milanović frontmen, pokušala su sanirati štetu promptno plasirajući informaciju kako se u vrijeme navodne primopredaje mita u famoznom klubu Dragana Kovačevića našao muž bivše Predsjednice, Jakov Kitarović. Uskoro je putem istih medija osumnjičenom potkupljivaču Peteku velikodušno sugerirano da se brani kako je gotovo dva milijuna kuna u gotovini predao Kitaroviću za potrebe Predsjedničine izborne kampanje, budući je nelegalna donacija lakše kazneno djelo od podmićivanja. No, takav scenarij objektivno stoji na klimavim nogama. Predsjedničini financijeri javno su obznanjeni, a i potrošnja tijekom kampanje se poklapa s deklariranim zakonito prikupljenim iznosom. Osim toga, zašto bi Grabar Kitarović slala baš vlastitog muža kako bi u veselom martinjskom ozračju u nazočnosti dvadesetak ljudi svečano primio vrećicu sa zatajenom donacijom? S druge strane, financiranje Milanovićeve kampanje baš i nije tako transparentno.

Naime, tvorac koncepta „normalnog predsjednika s karakterom“ Boris Malešević, mag političkog marketinga koji je nedavno altruistički pomagao i kampanju liste koja u Crnoj Gori čini prevagu u korist prosrpskog bloka, navodno je sve to radio pro bono, iz ideala, što pobuđuje barem zrnce razložne sumnje. Zrnce prerasta u zrno uzme li se u obzir kako je mjesto, danas kolokvijalno znano kao Klub Dragana Kovačevića, prije preseljenja u Slovensku 9 dijelilo adresu s Maleševićevim tvrtkama, što su otkrili novinari portala direktno.hr. Drugo, ništa manje zanimljivo podudaranje adresa, koje se također odveć ne spominje, odnosi se na ono Milanovićeve privatne tvrtke EuroAlba Advisory, od koje je živio izbivajući iz javne politike, i Korporativnog ureda Janafa (Miramarska 24).

Netko bi mogao pomisliti kako se napadnim preusmjeravanjem pozornosti na fantomski Kovačevićev klub u Slovenskoj, te njegovom pratećom mitologizacijom uz stvaranje dojma kako je svak’ koji je tamo zalazio nužno i korumpiran, zapravo prikrivaju začudne podudarnosti nekih drugih adresa. Pritom, do neba napumpani sočni detalji služe samo kako bi se zadovoljilo najniže nagone takozvanog malog čovjeka, do srži korumpiranog odgojem u komunističkom totalitarizmu, od zatajenja uvezene robe pred carinikom sve do bespravne gradnje. Toga očito nisu pošteđeni i neki mlađi (a tko ih je mogao odgojiti?) kad sanjaju sve ljude na poziciji moći, pa i one koji rade nešto na dobro i korist države, na mjestima gdje će im trebati tople pidžame. Pri tom se malotko pita je li baš klub u kojem se družilo i ružilo sve u šesnaest uz tamburaše i hostese, koji su prevladavajućim medijskim narativom u međuvremenu „unaprijeđeni“ u kriminalce i prostitutke, prikladnija lokacija za razgovore oko mutnih poslova od, primjerice, broda pored Omišlja, gdje se prema vlastitim riječima Milanović zadnji put susreo s Kovačevićem, čovjekom s kojim nije prijatelj, ali si je dobar.

Nebo i zemlja

Možda je upravo slutnja o konačnom odredištu istrage, koja danas, za razliku od vremena kad je on sve znao, očito može otići i u njemu neželjenom smjeru, nagnala Zorana Milanovića na zaključak kako DORH-ova taktika pritiska na osumnjičenike postupnim, doziranim puštanjem informacija u javnost nije dopustiva. Bez obzira što kao premijer toj, i tada vrlo raširenoj praksi nije pridavao veći značaj, niti joj se opirao. Odatle valjda i nervozno proglašavanje ovlaštenih službenika, profesionalaca, anonimusima koji maltretiraju ljude po vlastitom nahođenju, te želja za razgovorom s Plenkovićem na temu tko zapravo vodi ovu državu. Ne nalazeći razumijevanje za Milanovićevu srcu bliži koncept da jedan vodi sve, zalažući se da svak’ čini ono za što je po zakonu i načelu trodiobe vlasti zadužen, predsjednik Vlade ga je hladno odbio spomenuvši kako će s njim razgovarati samo o veleposlanicima, dakle, o onomu o čemu mora, budući im je u djelokrugu zajedničkih ovlasti. Plenković, naime, u ovim izazovnim vremenima ionako ima previše konkretnog posla da bi se bavio dokonim filozofiranjem i ispraznim teoretiziranjem. Možda je baš zato na dužnosti uspješan, a posljedično i današnja Hrvatska u svakoj opipljivoj i mjerljivoj kategoriji nebo i zemlja u odnosu na Milanovićevu guberniju.

Zanimljivo, Milanović optužuje Plenkovića za neodgovornost zato što ne tura nos tamo gdje mu nije mjesto, a sâm bježi od odgovornosti tamo gdje bi po naravi dužnosti trebao sudjelovati (izbor borbenog zrakoplova), što ga, međutim, ne sprječava da zaplotnjački radi pritisak na izbor. Ruku opranih od odgovornosti čas se Amerikancima dodvorava otvoreno navijajući za njihove zrakoplove i prije nego što su ponude otvorene, a kamoli evaluirane, čas zbori kako nam ih Ameri uvaljuju, čas je tek uvjetno za njihove zrakoplove, samo ako ostanu vjerni temeljnim vrijednostima te države, koja, ako reče, nije savršena jer je “nastala na radu, kuluku i crnčenju tamnoputih ljudi” i na “rasističkim i segregacionističkim” spomenicima podignutim krajem 19. stoljeća da Afroamerikance posjete da su roblje. Prihvaćajući retoriku tamošnjih najzadrtijih antifa ikonoklasta, nestabilni Milanović skače iz krajnosti u krajnost.

Plenković, s druge strane, diplomatski i uistinu državnički u oči predbacuje američkom državnom tajniku Pompeu pasivnost i nezainteresiranost Amerike spram Europe, navodeći Kinu kao primjer ne zato što bi ju osobno simpatizirao, nego kako bi Ameriku potaknuo na aktivnost. Pritom je svjestan kako ga utjecajni međunarodni čimbenici ne percipiraju samo kao zastupnika hrvatskih interesa, nego i kao sukreatora, a ne tek pukog provoditelja politike Europske unije. Na očaj svih ovdašnjih zarobljenika stoljetnog ropskog mentaliteta i kompleksa podčinjenosti Hrvata prema europskom središtu moći, koji ne mogu podnijeti činjenicu što Hrvatska više nije samo objekt nego i subjekt europske politike.

Dobivaju što su tražili 

Nakon što ga je Plenković otresao poput lista u listopadu, Milanoviću vazda gladnome sukoba, gladnijem čak nego i viška ribe – gdje taj jednom stane, sukobi ne jenjavaju (naime, neslavnu diplomatsku karijeru započeo je ranih devedesetih kao promatrač OESS-a u Nagorno Karabahu, području gdje se i danas ratuje) – nije preostalo drugo nego prepucavati se sa sebi ravnima – babama i žabama. Čini to u svojstvenom mu osornom stilu, nasumično izbacujući filipike u svim smjerovima poput stroja za izbacivanje teniskih loptica. Nije se ugledao, recimo, na saborskog zastupnika Nikolu Grmoju koji je kolegicama Puljak i Orešković uputio uglađenu konstruktivnu kritiku, ustvrdivši kako su pogriješile označujući Kovačevićev Klub Uredom predsjednika RH, a trebale su ga označiti Uredom Vlade.

Upravo suprotno, Milanović se s tim pametnim damama s imenom i prezimenom obračunao na osobnoj razini difamacijskim rafalima aluzija, doskočica i teško provjerljivih bapskih tračeva. S Oreškovićevom ga, čini se, veže i poseban rivalitet, s obzirom da je dotična pripremana kao zamjenska kandidatkinja u slučaju da on nije prihvatio kandidirati se za Predsjednika. Osjetivši se ugroženim, na momente je pokazivao takvu grubost i verbalnu agresiju da su tijekom kampanje, a i kasnije, iznimno skloni mu mediji njegov stil ocijenili trumpovskim, što u tim krugovima nipošto ne predstavlja pohvalu. To ga je toliko uvrijedilo da je pohitao sasuti naramak uvreda na Trumpov račun, usput odvrativši da sebe vidi sličnijim Bidenu. A glede potonjeg, čini se da je poput ćorave koke nabo zrno. Naime, osim što obojicu pamćenje događaja iz bliže prošlosti baš i ne služi, ni on nije poslovao s Albanijom jednako kao što Biden nije poslovao s Kinom. Eto, sličnosti!

I dok neke nije štedio zbog neprimjereno ležernih odjevnih kombinacija, u obračunu sa svima u svom prirodnom staništu Milanović nije ostao dužan ni bivšim kolegama iz SDP-a, od Ranka Ostojića do Peđe Grbina. No, za čelnika Partije ipak nije izabran onaj kojeg je jasno podržao pridruživši mu se u berbi grožđa na sâm dan prvog izbornog kruga. Neformalnim vođom saborske manjine ipak je postao Peđa Grbin, njegov štićenik, kako Milanović ne bez zajedljivosti reče. Time je u neku ruku i zadržan kontinuitet. Beru iz Gardalanda naslijedio je „najveći plišani medvjedić na svijetu“, čime je taj dio sabornice dobio vođu u cijelosti prilagođenog mentalnom uzrastu ogromne većine pripadnika saborske manjine. Čitava ta muljevita bara, prepuna kojekakvih kreketuša, prijetvornih narikača i guslara, djevičanski netaknutih bilo kakvim vidom konkretnog rada, sad može u miru upozoravati na nepravilnosti i afere. U pakosnim im srcima začas bljesne odraz totalitarne svijesti pa bi ispitivali, istraživali, isljeđivali ono o čemu blagog pojma niti ikakvih praktičnih iskustava nemaju. Ti priučeni, na brzaka sklepani političari iskustva nerijetko nemaju niti u lokalnim okvirima, a kamoli da bi Hrvatskoj nešto priskrbili u međunarodnom ringu. Pa i nije neko čudo što je upravo taj dio sabornice što činjenjem, što nečinjenjem i ravnodušnošću, pretpostavio Milanovića pristojnoj, reprezentativnoj, u svijetu cijenjenoj osobi. I u njemu sad dobivaju upravo ono što su tražili.

Ipak se kreće

Životareći na aferama, Milanovićevi priručni kreketavci, ujedno i vjerni sljedbenici pri svakoj opstrukciji rada Vlade, koriste svaku prigodu kako bi se zgražali nad sveprisutnom sistemskom korupcijom onih koji, kakvi su takvi su, ipak pune proračun, dakle, tanjur iz kojeg jedu. Štoviše, ogromna većina njih iz njega jede čitav život. Samo, kad im se sve to skupa toliko gadi, zašto onda ne vrate ono što im je pribavljeno tim nečasnim radnjama, uslijed kojih su se, na kraju krajeva, posredno i sami okoristili? Ne bi li tako njihova samodeklarirana moralna nadmoć dobila na uvjerljivosti i vjerodostojnosti? A evo im i dodatne prilike da na pošten način zasluže kruh svagdanji i pokažu koliko vrijede njihove ideje, znanja i vještine, sad kad im je Vlada pomogla izborivši se za izuzimanje od dvostrukog oporezivanja u poslovima s Amerikom. Neka ponude i prodaju nešto toj nekorumpiranoj Americi kad je već nekorumpirana Europa za njihove preširoke vidike očito premala.

No, izgleda da je od takvih rizičnih pothvata ipak lukrativnije izigravati nekakvu savjest društva i temeljem pojedinačnih primjera posvuda prisutne pojave poopćavati stanje na svekoliku stvarnost, ne mareći pritom za cjelovitu istinu i smjer u kojem se procesi kreću, a što možda i nije tako teško utvrditi. Naime, fokusiranje na pojedine slučajeve, koliko god atraktivno prezentirani bili, zamagljuje bit, a to je kumulativni utjecaj svih malverzacija, otkrivenih i neotkrivenih, na državne financije.

Hrvatska, naime, danas, sve do pojave korone, unatoč svim onima koji zakonito ili nezakonito grickaju javna sredstva, ipak ostvaruje višak na svim relevantnim državnim računima. K tome, ne manje važno, stvoreni je višak praćen osjetnim poreznim rasterećenjima. I kako se onda ne zapitati – koliko li se onda tek moralo potkradati dok se ostvarivao popriličan manjak, kao, primjerice, u vrijeme kad je Zoran Milanović sve znao?

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari