Pratite nas

Kolumne

Milanović naredio prisluškivanje sudaca Ustavnog suda, čak i hapšenja!

Objavljeno

na

Pojedine sutkinje i suce Ustavnog suda prisluškuje se i prati, a na udaru tih paraobavještajnih, politički motiviranih akcija, je i sama predsjednica Jasna Omejec – povjerio mi se ozbiljan čovjek, iz njihovih redova, tvrdi Bujanec

Dobro upućeni izvor potvrdio je za Bujicu – ono što već neko vrijeme znaju i neki ljudi u samom vrhu vlasti, SOA-i, MUP-u, na Županijskom sudu u Zagrebu, ali i u Uredu predsjednice: u dogovoru s prvim pendrekom SDP-a Ostojom Rankovićem, šefom PNUSKOK-a Mariom Bertinom i Glavnim državnim odvjetnikom Dinkom Cvitanom, Milanović je prvo ilegalno, a sada i uz nalog – pod mjere stavio sutkinju Ustavnog suda Slavicu Banić i suca Marka Babića, a na udaru privatne političke milicije SDP-a našla se i viša sudska savjetnica na Ustavnom sudu Karmen Gospodinović piše Velimir Bujanec /direktno.hr

 Najbliži suradnici Zorana Milanovića, a poglavito stručnjaci za PR koji žive od prodaje magle, uspjeli su autoritarnog šefa SDP-a uvjeriti da radikalnom retorikom sustiže HDZ i da će situacija u parlamentu nakon izbora biti tijesna. Zbog toga Milanović sve više vjeruje u mogućnost ostanka na vlasti, a da je neće mirno predati, pokazuje nekoliko posljednjih poteza koje je povukao zajedno s najbližim suradnikom – Ostojom Rankovićem. Prvo je smijenjen Alen Klabot, zapovjednik elitne Antiterorističke jedinice Lučko. Ta je policijska jedinica i te kako važna u represivnom sustavu i svakoj je vlasti važno imati je pod kontrolom. Klabotovog nasljednika izabrao je osobno Ostoja Ranković i njegovo će se ime znati za koji dan – tvrdi naš izvor. Nadalje, zamjenika umrtvljene Vesne Pusić – Joška Klisovića Milanović je poslao u diplomatsku misiju po stranim ambasadama u Zagrebu. Cilj je diplomatsko osoblje zapadnih sila uvjeriti da je HDZ „fašistička organizacija“, a Tomislav Karamarko – „ustaša“ i da ne bi bilo dobro da takvi preuzmu vlast u Hrvatskoj! SDP-ov RTL, Radmanovizija, YUdex i još hrpa medija pod kontrolom Kukuriku vlasti, zaduženi su za treći dio paklenog plana: medijski izvršiti pritisak na predsjednicu Kolindu Grabar – Kitarović da mandatarsko mjesto ponudi Milanoviću, a ne Karamarku. Milanović se nada skupiti veći broj potpisa izabranih saborskih zastupnika pa je već naložio kontroverznom Peđi Grbinu da krene s javnim pritiscima na Pantovčak. Najvažniji – četvrti krak Milanovićevog tihog državnog udara, proteže se prema Ustavnom sudu…

Tu otkrivamo skandal koji je nezabilježen u dosadašnjoj demokratskoj praksi. Priča je veća od američkog Watergatea! Prvi ju je nanjušio novinar „Večernjaka“ Gojko Drljača, koji je iz igrokaza Borisa (Obrada) Lalovca i Denisa Smaje iz Udruge „Franak“, ispravno iščitao konture udara na Ustavni sud. Lalovcu se „omaklo“ da raspolaže informacijama kojima nikako nije mogao raspolagati, kasnije je nevješto pokušao sve demantirati, no bilo je očito da se Ustavni sud kao najveća pravna instanca u zemlji, nalazi na meti Milanovićeve partije.

Pojedine sutkinje i suce Ustavnog suda prisluškuje se i prati, a na udaru tih paraobavještajnih, politički motiviranih akcija, je i sama predsjednica Jasna Omejec – povjerio mi se ozbiljan čovjek, iz njihovih redova, koji je u konačnici spreman stati i pred kameru! Kako danas nema Bujice jer je četvrtak i s obzirom da se čovjek boji za život, ali i za to da bi priča mogla biti zataškana, sada je objavljujem na Direktno. Osmog studenog u Hrvatskoj bi uistinu moglo doći do promjena pa će na naplatu napokon doći sve ono protuzakonito što su godinama činili glavni nositelji represivnih poluga Milanovićevog režima, tada bi se i ova priča mogla ispričati u tzv. mainstream medijima… Da bi kompromitirao Ustavni sud, šef SDP-a okupio je svoje komesare: Ostoju Rankovića i Marija Bertinu, a u kolo su upleli i Dinka Cvitana, bez kojeg stvar ne može biti „legalna“. Cvitana su na svoju stranu pridobili jednostavnim obećanjem da će u slučaju ostanka Partije na vlasti i dalje biti Glavni državni odvjetnik, a smjena koja ga čeka i nije neka novost, s obzirom da se zna kako HDZ već ima svog favorita za to mjesto…

Pakleni plan za Milanovićevo rušenje Ustavnog suda i cijelog hrvatskog pravnog poretka, ide otprilike ovako: još u vrijeme privođenja izvršnog predsjednika Dinama Zdravka Mamića, Dinko Cvitan navodno je naložio SOA-i tajno praćenje, kako braće Mamić, tako i njima bliskih osoba. Upitno je jesu li mjere provođene protiv Mamića uopće bile zakonite, a kroz prisluškivanje su “zakačeni” i neki razgovori koje je vodio s članovima Nogometnog saveza, nekim pravnim ekspertima, ali i šefom Hrvatskog helsinškog odbora Ivanom Zvonimirom Čičkom! Mamić se, navodno, konzultirao je li novi Zakon o sportu, koji je stupio na snagu 09. kolovoza ove godine, u skladu s Ustavom. Poseban naglasak u podnijetom Zahtjevu za zaštitom ustavnosti za kojim su posegnuli nogometni dužnosnici, stavljen je na tzv. retroaktivnu primjenu zakona, nazvanu „Mamićevom klauzulom“, opisanu u čl. 13. st. 4. Zakona o sportu. Iako je HNS-ovo obraćanje Ustavnom sudu posve legalno i legitimno, Zoran Milanović je zajedno sa svojim asistentima – Cvitanom, Bertinom i Ostojom Rankovićem, pokušao cijelu priču kriminalizirati. Središnja obavještajna agencija (SOA) tijekom svojih „akcija“, koje su provođene u dogovoru s pojedincima iz PNUSKOK-a, zabilježila je kontakt sutkinje Ustavnog suda Slavice Banić s Mamićevim bliskim prijateljem Paškom Dodićem, inače uglednim zlatarom. U njegovom kafiću „Gold“ u zagrebačkoj Dubravi viđena je s Dodićem, što samo po sebi ne predstavlja baš nikakav krimen. Zatekao se tu i Zdravko Mamić, no sadržaj njihovog razgovora nikada nije snimljen. Ali ga je zato stvorila mašta, inače nemaštovitog Zorana Milanovića! Milanović „pretpostavlja“: Mamić je uz pomoć svog frenda Paške angažirao sutkinju Slavicu Banić i suca Marka Babića, kako bi srušio sporni članak Zakona o sportu! Kako za ovakvu teoriju zavjere SDP-ova pendrek-ekipa nema baš nikakvih dokaza, treba ih prikupiti naknadno – na „legalan“ način … Ipak, riječ je o sucima Ustavnog suda i tu kiksevi nisu dopušteni, jer bi se SDP-u, u ovo predizborno vrijeme, mogli i te kako obiti o glavu…

Mjere PNUSKOK-a i mjere koje je poduzimala SOA trebalo je pod hitno „legalizirati“. Temeljem Milanovićeve teorije zavjere, a prema tvrdnjama našeg izvora, 06. listopada ove godine Županijski sud u Zagrebu zatražio je nalog za provođenje tajnih mjera i izvida, koje uključuju i suce Ustavnog suda! Nalog je izdan bez znanja i iza leđa predsjednika Županijskog suda Ivana Turudića, mimo uobičajenog protokola, a potpisao ga je, navodno, SDP-u bliski sudac – Krešimir Devčić!

Pod krinkom progona navodne kriminalne hobotnice Zdravka Mamića, od 06. 10. 2015. pod nepoznatim brojem KIR, izdan je nalog za tajnim praćenjem i prisluškivanjem sutkinje Ustavnog suda Slavice Banić, više sudske savjetnice na Ustavnom sudu Karmen Gospodinović, suca Marka Babića, Paška Dodića, Damira Vrbanovića i Zdravka Mamića! Mjere – prema tvrdnjama istog izvora – provodi kriminalistička policija na čelu s načelnikom Vitomirom Bjelićem, a pod izravnim su nadzorom Zorana Milanovća, Maria Bertine, Dinka Cvitana i Ostoje Rankovića! Prema ovom paklenom planu, mjere bi trebale trajati do 05. studenog 2015. Milanović je uvjeren da će kroz prisluškivanje i praćenje definitivno „uhvatiti“ kompromitirajuću komunikaciju između sudaca Ustavnog suda i ranije spomenutih aktera ove priče. Cilj operacije je jasan: tri dana prije izbora vodeće televizije prikazivale bi spektakularno uhićenje sudaca Ustavnog suda, navodno bliskih HDZ-u i Karamarku i ponovo uhićenje „omraženog“ Mamića.

Da bi se u cijelu priču umiješao i HDZ, Milanović je već pripremio medijske napade na Slavicu Banić i Marka Babića kao osobe bliske Tuđmanovoj stranci i Tomislavu Karamarku. Ovakvim bi se scenarijem posve sigurno izazvala ustavna kriza, išlo bi se na totalno uništenje HDZ-a i nepriznavanje njegove izborne pobjede. Zoran Milanović nikada nije skrivao svoj bijes pojedinim odlukama Ustavnog suda. Ustavni suci često su rušili protuustavne zakone Kukuriku većine. Vlastito neznanje i nesposobnost Milanović može objasniti jedino političkim ocjenama o ustavnim sucima kao „desničarima“ što ni iz bliza ne odgovara istini.

Na kraju razgovora vođenog na tajnoj lokaciji u Zagrebu, isti nas je izvor upozorio na neizdrživo stanje u represivnom aparatu i mnogobrojne zlouporabe u kojima ne želi sudjelovati većina službenika i agenata koji svoj posao nastoje obavljati profesionalno i korektno. Upozoreni smo da se pod ilegalnim mjerama para-obavještajaca povezanih s vlašću nalaze i neki novinari, ali i predsjednica Ustavnog suda Jasna Omejec, predsjednik Županijskog suda u Zagrebu Ivan Tururdić, šefica Uskočkog odjela Županijskog suda Jasna Smiljanić, gotovo svi dužnosnici Nogometnog saveza, ali i operativci SOA-e koje se sumnjiči za curenje priča poput ove…

Velimir Bujanec

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Zoranova Partija je bila na drugoj strani

Objavljeno

na

Objavio

Slavimo Dan državnosti. Obilježavamo 30. obljetnicu konstituiranja višestranačkog Hrvatskog sabora, nakon 45-godišnje diktature jedne, komunističke partije. Zoran Milanović ne voli taj datum. Za njega je to “datum kada je jedna stranka – nije bitno koja – preuzela većinu u tri vijeća Sabora Socijalističke Republike Hrvatske”. Za njega to nije radostan dan kada je voljom naroda Hrvatska iskoračila iz komunističkog totalitarnog sustava na put prema neovisnoj državi. Za njega je to tužan dan kada je njegova Partija izgubila i vlast i monopol na vlast. I tu je korijen ove priproste banalizacije Dana državnosti od aktualnog predsjednika države.

Prema osobnom nahođenju aktualnog predsjednika države, hrvatski Dan državnosti bio je u 9. stoljeću. Čak tisuću godina prije nastanka modernih europskih nacionalnih država. “Ovo je malo privatluk”, kaže predsjednik, komentirajući 30. svibnja kao Dan državnosti. To je, po njemu, “datum koji nas dijeli” pa bi on opet vratio Dan državnosti na 25. lipnja, “datum koji nas ne dijeli”. A ne dijeli nas nikada samo ono što izglasa Partija. No ni to baš nije sretan datum za Milanovićevu partiju. I tog 25. lipnja 1991., kada je Sabor izglasao deklaraciju o neovisnosti, Zoranova Partija je bila na drugoj strani. Ivica Račan je izveo svoje zastupnike iz sabornice kada se je glasovalo o Deklaraciji. Sjećate li se zašto? Jer u Deklaraciju nije ugrađeno stvaranje jugoslavenske asocijacije!

I kada je preimenovana Partija (SDP) 2000. ponovno osvojila vlast, odlučila je promijeniti i izbrisati sve što podsjeća na prvo desetljeće hrvatskog višestranačja, stvaranja, obrane i oslobađanja države (u njihovu izričaju “mračne devedesete”). Jedan od prvih poteza bilo je ukidanje Dana državnosti 30. svibnja, koji je narod istinski osjećao i slavio. Za Partiju je to i dalje bio dan kada su izgubili vlast i monopol na vlast, a godinu dana poslije i Jugoslaviju. Prihvatljiviji im je ipak bio 25. lipnja, dan kada su se odbili izjasniti o neovisnosti hrvatske države. A kako bi izazvali potpunu zbrku i relativizirali i državu i Dan državnosti uveli su i – Dan neovisnosti, 8. listopada. E tog je dana (1991.), dan nakon što je JNA raketirala Banske dvore, pritisnuta raketama i tenkovima JNA, i Partija napokon digla ruku za hrvatsku neovisnost.

Tuđmanov govor

Konstituirajuća sjednica Hrvatskog sabora 30. svibnja 1991. ostat će upamćena i po programskom govoru izbornog pobjednika, a potom i prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. Govor je to koji i danas plijeni svojim sadržajem i vizijom, čiji su značajni dijelovi do danas ostali neostvareni. Evo tek kratkog podsjetnika.

“Naše prvotne zadaće moraju biti da promišljenim koracima i odlukama zakonodavne, izvršne i sudske vlasti svim građanima i svojim državljanima osiguramo: normalne uvjete za slobodno poduzetništvo i stvaralaštvo, pravnu i građansku sigurnost, rad, štednju i slobodan život u civilizacijskom poretku po uzoru na demokratske države suvremenog svijeta”, poručio je Tuđman. Kao sljedeće prioritete je naveo: uključivanje u Europu i europeizaciju Hrvatske, ustanovljenje poretka pravne države i modernizacija državne uprave, duhovna obnova, odnosno “stvaranje društva u kojem će ljudske i radne sposobnosti, te građanske i moralne vrline, a ne podrijetlo i svjetonazorsko opredjeljenje, određivati položaj i vrijednosne sudove o pojedincu u društvu”, stvoriti uvjete za pravnu i financijsku sigurnost svih gospodarsko-poduzetničkih pothvata, demografsko oživljavanje, povratak i uključivanje iseljeništva, nužnost promjena u javnim službama…

“Stari režim ostavlja nam na mnogim područjima duhovnu i materijalnu pustoš, osobito u školstvu i obrazovanju. Potreban nam je koliko povratak našim općeeuropskim obrazovnim tradicijama, toliko i korjeniti zaokret u budućnosnu informatičku eru. Na području kulture i umjetnosti valja ukloniti posljedice prisile idejnoga jednoumlja”, govorio je Franjo Tuđman pred Saborom prije 30 godina. Tjedan dana ranije, prije predaje vlasti, Partija je predala JNA oružje hrvatske Teritorijalne obrane, čime je Hrvatska praktički razoružana, nasuprot Miloševićevu velikosrpskom projektu i JNA spremnoj da ga provede.

Čitajući trideset godina “starog” Tuđmana, koji je slavio demokraciju, slobodan politički izbor i u nemogućim uvjetima stvorio državu i slušajući njegova aktualnog nasljednika Milanovića, koji slavi komunizam, relativizira demokraciju, prezire državu i u ime “progresivnosti” i “modernosti” ukida jedan za drugim simbole državnosti, stječe se dojam da u nas vrijeme ide unatrag. No to su samo duge i teške posljedice one “moralne pustoši”, “idejnoga jednoumlja” i jugoslavenskog nacionalizma, koji nisu nestali s višestranačjem i s raspadom jugoslavenske države, već su kao korov premrežili i preuzeli sve stranke i partije, sve sustave hrvatske države i društva.

Da bi stvorio hrvatsku državu, Franjo Tuđman morao je istisnuti iz sebe Titova generala. Da bi danas mogao postati hrvatski predsjednik, Zoran Milanović mora u sebi čuvati i njegovati Titova gardista. Da bi opravdao povjerenje svojih komesara.

Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: Izazov povratka u normalno stanje

Objavljeno

na

Objavio

Povratak u novo normalno stanje

U središnjem Dnevniku HRT je u nedjelju 24. svibnja objavio rezultate istraživanja agencije Promocija plus na uzorku od 1400 ispitanika o povratku učenika u škole po kojem čak 48,8 % pitanih smatra da školsku godinu treba završiti bez dolazaka učenika u školu, dakle virtualno, a 32,9 % ispitanika da bi se svi učenici trebali vratiti u školske klupe.

Doda li se tomu da se 5,9 % pitanih izjasnilo za povratak srednjoškolaca te 3,9 % pitanih za povratak osnovnoškolaca, ispada da je za povratak u normalu 42,7 % pitanih, a protiv povratka de facto 14,5 % više, jer u te se na neki način ubrajaju i oni koji se ne mogu odlučiti. Taj rezultat istraživanja, može se reći, govori više o odnosu prema povratku u normalno stanje negoli samo o povratku ili nepovratku učenika osnovnih i srednjih škola u školske klupe.

Dakle, ne ulazeći u opravdanost stajališta pojedinih obitelji koje su često u specifičnim okolnostima, posebno zagrebačkih obitelji koje ne mogu poslati djecu u školu oštećenu potresom, nego neku drugu, rezultat istraživanja može se uzeti kao dobar pokazatelj odnosa ljudi prema povratku u normalno stanje s posustajanjem opasnosti od širenje koronavirusa i s popuštanjem strogoće mjera zaštite.

Prema tom istraživanju povratka u normalu pribojava se više od polovice pitanih (57,2 %), što znači da povratak u normalno stanje ne će biti nimalo lagan te da se i na tom povratku treba smišljeno poraditi.

Premda privremeno i relativno kratko zamrzavanje kretanja i života u zatvorenom radi strogih mjera zaštite od širenja koronovirusa očito ima mnogo veće posljedice negoli se to vidi na prvi pogled. To privremeno i relativno kratko stanje prouzročilo je u mnogom ljudima dubok strah s kojim se sada, kad je opasnost u Hrvatskoj gotovo iščeznula, svatko na svojoj razini, i osobe i institucije, trebaju svjesno, promišljeno i odgovorno suočiti. Sadašnje stanje zahtijeva najprije hrabrost za svjesno i smišljeno odmicanje od sebe pritiska koji je bio stvoren i koji je utvrđivao i umnažao strahovanja.

Za tu nužnu hrabrost postoje jaki zdravorazumski argumenti: bolest COVID-19 u Hrvatskoj se zapravo nije očitovala kao smrtonosna (od onih koji su javnosti predstavljani kao umrli zbog koronavirusa u velikoj su većini bile osobe teško nagriženoga zdravlja), a ni kao jako proširena (službeno predstavljani broj ukupno zaraženih u Hrvatskoj mnogo je manji od drugih realnih svakodnevnih smrtonosnih bolesti kao što su npr. pobolijevanja od raka, srčani i moždani udari).

Osim toga svaki čovjek kojemu je nešto nametnuto radi očuvanja svoga ljudskoga dostojanstva dužan je propitivati što je to što mu je nametnuto, koliko je opravdano i dokle to mora podnositi, odnosno dužan je, kad to razboritost nalaže, svjesno se i snažno oduprijeti nametnutomu. U povijesti čovječanstva nikada ni jedna moć onima kojima je nešto nametnula nije vratila potisnutu ili oduzetu slobodu, nego su se uvijek i pojedinci i institucije za svoju slobodu morali izboriti. Oni koji nešto nameću bilo opravdano bilo neopravdano mogu samo popustiti u svom nametanju, a oni kojima se nešto nameće moraju se uvijek nanovo izboriti za svoju slobodu ili ostati zarobljeni.

A koliko su osobe i institucije oslobođene u konkretnim prilikama mjeri se po stupnju vraćanja u redoviti život i djelovanje, u normalno stanje. Ne treba nasjedati parolama i promidžbi o tobožnjem »novom normalnom stanju« jer je to smišljena podvala da se ljude što dulje drži u strahovanju i jer normalno stanje ne može biti u isto vrijeme i normalno i nenormalno.

U stvarnosti svako stanje ili je normalno uz svakodnevne, štoviše često i časovite, više ili manje uobičajene promjene, ili je nenormalno zbog ograničenja koja mu oduzimaju normalnost. No normalno stanje nikada, baš nikada ne nastaje samo po sebi, nego za njega i na njemu treba smišljeno, trajno i promišljeno raditi.

U povijesti čovječanstva smjenjuju se epohe koje imaju svoja specifična svojstva i oznake, a u svakoj epohi već po zdravom razumu razlikuje se što je normalno, a što nenormalno stanje. Ako bi nakon koronavirusa i nastala nova epoha u povijesti čovječanstva, što se već sada čini vrlo izvjesnim, zdravi razum opet će razlikovati što je normalno, a što nenormalno stanje.

Popuštanje opasnosti od širenja epidemije i popuštanje zaštitnih mjera stoga je vrlo izazovan povijesni čas koji zahtijeva vrlo energično, promišljeno i brzo djelovanje za povratak u normalno stanje. Izazov je to za sve osobe i institucije, sve djelatnosti i sve segmente društva, a osobito za sve odgovorne, da se uz respektiranje zaštite zdravlja izbore za što puniji život, za što bogatije djelovanje.

Sadašnji povijesni trenutak posebno je izazovan za kulturu i duhovnost, za obnovu njezina djelovanja i očitovanja, jer samo kultura i duhovnost osvježavaju, njeguju i unaprjeđuju ljudsko dostojanstvo. Sadašnji povijesni trenutak velik je izazov i za crkvene i vjerske institucije koje su pozvane uz dodatne napore što prije i što snažnije vratiti puninu života i djelovanja.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari