Connect with us

Analiza

Milanović plaća po glasu više od Sinčića

Objavljeno

on

Najzanimljiviji, a nedostupan, podatak je koliko nas se zamišljeno uozbiljilo, a koliko se odmah na prvu cinično nasmijalo. Jer na treći način sigurno nije reagirao nitko do koga je došla vijest da će Ivan Sinčić, odnosno njegov Živi zid podijeliti u oko milijun obveznica kojima jamče svakom građaninu vratiti najmanje 5.000, a najviše 15.000 eura. Pitanje koje se odmah nameće je, “Zar u Hrvatskoj ima samo milijun stanovnika?” Nije teško provjeriti, Državni zakon za statistiku RH kaže da nas je po popisu stanovništva 2011. točno 4.284.889.

[ad id=”68099″]

Pa nije onda valjda, usprkos Zoranu Milanoviću i njegovom “vladanju”, nestalo preko tri milijuna Hrvata u četiri godine? U redu, reći ćete, već smo navikli na populistička lupetanja Živog zida i njegovog lidera, koji zbog svojeg revolucionarnog pristupa politici ima više kaznenih prijava od, svojedobno, komunističkog ideologa Moše Pijade. “Oni koji nemaju ni kuće ni zemlje ni stoke, brzo će se i sami priključiti nama, jer ćemo im obećati veliku pljačku“, izjavio je u zanosu ne vodeći računa o kaznenom zakonu. Oprostite… da ne bi bilo zabune zbog slične retorike… prethodnu izjavu pripisujemo Moši Pijadi na 1. zasjedanju AVNOJ-a 1942. godine u Bihaću, a ne Ivanu Sinčiću na konferenciji za medije prije nekoliko dana.

Piše: Boris Traljić/Kamenjar.com

Svi su ti revolucionari u povijesti isti. U mišjim rupama (čitaj: ilegali) pod utjecajem domaće votke ili brlje (prije stotinjak godina), odnosno žiže ili džointa (danas) priželjkuju uvjete za pokretanje klasne borbe – obrazovani, učeni i zavedeni filozofijom Karla Marxa (prije stotinjak godina), odnosno neobrazovani, samouki i, posljedično, nesvjesni zavedenošću filozofijom Karla Marxa (danas). Ili su i prije bili neobrazovani i samouki s džointom? Nebitno… zavedeni su bili prije, zavedeni jesu danas.

Broj godina zatvora (prije stotinjak godina), odnosno broj kaznenih prijava (danas) je glavni kriterij za penjanje u stranačkoj hijerarhiji. Jedino što je sigurno zajedničko revolucionarima prije stotinjak godina i ovima danas jesu posljedice priprema za klasnu borbu na psihofizičko zdravlje, pa zato ne treba zamjeriti Ivanu Sinčiću ako je u revolucionarnom žaru zaboravio broj hrvatskih građana. Možda je u pitanju i nešto banalnije… možda je stranka koja obećava pet do petnaest milijardi eura hrvatskim građanima imala dovoljno sredstava za umnožavanje samo milijun obveznica na rashodovanom šapirografu. Pa je zato nominalna vrijednost naštimana na 5.000 (15.000) eura.

PXL_100915_11564911Autor ovog teksta je siguran da je u pitanju druga stvar. U revolucionarnom žaru je Ivan Sinčić lapsusom govorio o obveznici po građaninu umjesto obveznice po obitelji, kojih po popisu stanovništva 2011. ima točno 1.215.865. “Ma sigurno je mislio na obitelji, pa ima valjda novaca za štampanje još tri milijuna obveznica!? Koliko uopće može koštati kopija na šapirografu? Ima on još novca od predsjedničkih izbora… koliko znam nije ga vratio.“, nije teško zamisliti Zorana Milanovića kako zabrinuto raspravlja s ministrom financija Borisom Lalovcem. Moraju biti oprezni, konkurencija ne spava…

Navedeni dvojac je najnapredniji novi soj marksista koji zastupa više-manje evoluirani marksizam Moše Pijade i nema apsolutne veze s marksizmom koji, a da toga nije ni svjestan, sprovodi Ivan Sinčić. Štoviše ako lidera Živog zida nazovete marksistom posljedica za vas može biti čvoruga na glavi ili šljiva na oku, a za njega je to samo još jedna kaznena prijava i penjanje, odnosno učvršćivanje, u hijerarhiji stranke.

Vratimo se mi Milanoviću i Lalovcu. Oni također sprovode klasnu borbu, ali na jedan uljuđen, demokratski način, poštujući institucije sustava poglavito prilagodbom zakona dok su na vlasti. Ta njihova “klasna borba” ima dva glavna obilježja: prvo, primjenjuju je tek u zadnjoj godini mandata i drugo, nije baš u skladu s marksističkim učenjem, prije je u skladu s učenjem alanfordovskog junaka Superhika, jer osiromašuju siromašne da bi obogatili bogate. Prije nego što objasnimo ovo drugo obilježje, nazovimo ovu “klasnu borbu” pravim imenom – kupovanje glasova.

Nitko stručan u Hrvatskoj ne želi reći koliki je danas kunski iznos duga hrvatskih građana po kreditima vezanim uz švicarski franak. Taj podatak ne zna ni Hrvatska narodna banka, pa se s njim neće baviti ni ovaj članak. Sve ovo se događa kao posljedica skoka tečaja CHF prema HRK te siječanjskog zamrzavanja na 6,39KN za CHF i neodoljivo podsjeća na, sjetit će se stariji, klirinški dolar. Gotovo potpuno u skladu s klirinškom filozofijom, danas imamo hrvatski obračunski tečaj za CHF. S tim odlukama, zaključujete i sami, Milanović ne bi bio daleko od Pijade (na kraju krajeva, ista su stranka) da ne mora, za razliku od “dobrih starih vremena”, demokratski pobijediti na predstojećim parlamentarnim izborima. Danas njemu ne treba “klirinški švicarac” da bi poput starijih prethodnika kupovao naftu klirinškim dolarima a plaćao jugoslavenskim dinarima, nego da bi kupovao glasove dužnika u CHF, a plaćao ih hrvatskim kunama. Nakon što mu je cijeli tržišno orijentirani svijet prigovarao zbog hrvatskog obračunskog tečaja za CHF on je odlučio sve to dovesti u red i zakonom o konverziji kredita dužnike u švicarcima prebaciti u dužnike u “domaću valutu”, euro, a tečaj CHF-HRK vratiti na normalni način obračuna. Tako će napokon začepiti usta zapadnim neoliberalnim kapitalistima. Hoće li?

Naravno da neće. Ta je odluka je potpuno u skladu s odlukama donošenima tijekom cijelog mandata aktualne Vlade, iz loše u goru. Ova konverzija košta. Puno, za Hrvatsku previše. Trošak koji je svojim modelima izračunala HNB je oko sedam do osam milijardi kuna, gube se devizne pričuve, očekuje se pad kreditnog rejtinga, nestabilnost tečaja kune, problemi s kreditiranjem… Iako vladajući tvrde da će trošak konverzije platiti banke, a proračun, odnosno Hrvatska država, odnosno mi ćemo podmiriti samo “bijednu” milijardu kuna zbog smanjene dobiti, vjerujte, kompletan trošak će podmiriti proračun odnosno Hrvatska država, odnosno mi. Jer teško da će Ustavni sud RH presuditi protiv najavljene tužbe banaka kad već postoji pravomoćna presuda Vrhovnog suda da je ugovaranje valutne klauzule vezane uz švicarski franak valjano. A poglavito to neće onda uraditi Međunarodni sud u Washingtonu koji bi mogao arbitrirati u ovom slučaju. Ne smijemo zaboraviti ni “bijednu” milijardu kuna koju su banke do sada izgubile na hrvatskom obračunskom tečaju za CHF. I to će na proračun, odnosno na nas.

Nadalje, ključno je naglasiti da se sve ovo događa zbog olakšavanja života kućevlasnicima [sic!], odnosno dobro i visoko situiranom sloju građana (ne baš previše pametnim građanima, kako su sami dokazali sklapanjem rizičnih kreditnih aranžmana), a na uštrb najsiromašnijih koji će njihove kuće sufinancirati. Radi se o oko 53.000 kućevlasničkih obitelji (znači Milanović očekuje približno 150.000 “sigurnih” glasova) koje prosječno po obitelji ovim Vladinim zakonskim prijedlogom dobivaju 17.000 eura. Naravno, i ovdje oni zaduženiji, kreditno sposobniji, odnosno bogatiji dobivaju više, a siromašniji manje. U Milanovićevoj kalkulaciji to je jednostavno, ako skupiš sto plastičnih boca po kontejnerima, sedam-osam dnevno imaš dati za “jadne kućevlasnike” (odnos troška konverzije prema proračunu RH). Sedam-osam boca dnevno pa tako godinu dana, a sto ih skupiš, ej… ne’š ti problema!

Posebno iritira činjenica da kad ovu, vrijeme će pokazati dugoročno neprovedivu i za Hrvatsku pogubnu, odluku racionalno kritizira čelnik oporbe Tomislav Karamarko predlažući “crnogorski model”, Milanović ga naziva eksplicitno “agentom banaka” i implicitno “ljubiteljem crnogorskog agresora”. Nadalje iritira da frontman cijelog posla oko konverzije, ministar Boris Lalovac ima kredit od oko 130.000 CHF, a službeno nije u sukobu interesa. Iritira i to što postoji oko 63.000 otplaćenih ili ranije tržišno konvertiranih kredita koji ne ulaze u ovaj Vladin populistički prijedlog zakona. Iritira što ne možemo doći do valjanog podatka koliko je “jadnih dužnika u švicarcima” tim kreditom kupilo drugu, treću ili n-tu nekretninu. Ipak najviše iritira što Milanović i Lalovac nisu tih sedam-osam milijardi kuna utrošili uistinu socijalno, pa makar i predizborno… da napokon dočekamo dan kontejnera punih PET ambalaže.

Dakle, šačica vas, osim onih 150.000 “pametnih švicaraca”, koji i poslije ove odluke želite glasati za koaliciju “Hrvatska raste”, uvjeravam vas da je puno bolje glasati za Živi zid. Sinčić, doduše, nešto manje plaća glasove, ali je i puno mudriji. Pametno se ogradio na konferenciji za medije da će novce dijeliti samo ako dobiju “priliku biti u Saboru i uspiju poništiti pretvorbu i privatizaciju“. Iako, za obje ove političke opcije danas mogu glasati samo Pijade-nostalgičari…

Boris Traljić/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari