Pratite nas

Kolumne

Milanović šumom, Škoro tajgom, a kuda će HDZ?

Objavljeno

na

Ljevicu simboli navodno ne interesiraju. Oni su za nju odavno prevladana kategorija, relikt prošlosti, igračka za dokone desničare. Stoga bi bilo razložno očekivati da igre sa simbolima prepusti onima koji u tim ionako nevažnim obilježjima nešto vide. Ipak, ma koliko prema njima bila deklarativno indiferentna, ljevica, bilo institucionalna, bilo izvaninstitucionalna, katkad na simbole reagira zapanjujuće zapjenjeno, ostavljajući dojam kao da joj baš i nije posve svejedno. Tako, primjerice, uvjereni ljevičari zagrebačkim Trgom sv. Marka gotovo beziznimno marširaju s kapama šiltericama nabijenima na glavu bez obzira na godišnje doba, sve samo kako im se u vidno polje ne bi ušuljala tamošnja znamenita sablazan – prvo bijelo polje na hrvatskom grbu.

Tuđmanove odore i Tuđmanova bista – OUT!

Sudeći po prvim potezima, prema simbolima također na riječima ravnodušan, ali zato na djelima neobično poduzetan, novoizabrani Predsjednik Zoran Milanović ne odstupa od uvriježenog stereotipa klasičnog ljevičarskog političara stacioniranog u Hrvatskoj. To i nije neočekivano uzme li se u obzir da ga je izabrala ljevica uz pomoć trećaša (ne učenika trećeg razreda osnovne škole, nego onih koji su u drugom izbornom krugu zaokružili broj 3, bilo doslovce, bilo ostavši kod kuće). Tako, slijedeći primjer prethodnika mu Mesića, Milanović nije časio časa utisnuti već ustaljeni pečat detuđmanizacije provevši dizajnerski makeover počasne predsjedničke garde. Živopisne odore nadahnute povijesnim motivima zamijenio je svečanim odorama suvremene Hrvatske vojske koje ni po čemu ne plijene posebnu pozornost, a kamoli da bi imale potencijal izrasti u turističku atrakciju. Stručno obrazloženje ovog poteza dao je nekada komunistički društveno-politički radnik, a danas postkomunistički građanski aktivist, Žarko Puhovski, okarakteriziravši Tuđmanove crvene mundire mađaronskima, pozivajući se pritom na navodnu izjavu nekog mađarskog predsjednika, koji se kao iščuđavao što su ga Hrvati dočekali u mađarskim uniformama. Mada sama činjenica što su Hrvati preko 800 godina s Mađarima dijelili državno zajedništvo čisto logički gledano ne ostavlja puno mjesta čuđenju zbog te sličnosti. No, ljevica slabo mari do logike, više polaže na muziku za uši onih Hrvata koji u sve većem broju hrle puniti magareće klupe pod rednim brojem 3.

Ipak, izraženi anti-mađaronski refleks u ljevice ima logičko objašnjenje i, naravno, posve druge motive. Naime, za Milanovićeva vođenja hrvatske Vlade ovdašnje je pravosuđe nesmiljeno proganjalo najvećeg pojedinačnog ulagača u Hrvatsku, mađarsku naftnu tvrtku MOL. Dotle se Milanović nabusito obrušavao na mađarskog kolegu Orbana, autokrata kakve on ne trpi u toj mjeri da mu je jednom prigodom i posprdno salutirao, što je ovaj popratio sažalnim pogledom, više upućenim narodu koji je Milanovića izabrao negoli njemu samome. Predsjednik izabran od ljevice i trećaša podnosi, naime, samo osvjedočene demokrate – Erdogana, koji ga je prvi nazvao i čestitao mu na izbornoj pobjedi, i naravno Putina, čiji je poziv na paradu povodom Dana pobjede u Drugom svjetskom ratu, ali i u znak sjećanja na uvođenje demokracije po mjeri ljevičara (valjda i trećaša) u Hrvatsku i drugdje, dočekao ozarena lica objeručke ga prihvativši. Malo koga upućenijeg bi iznenadilo ako bi krajnji pozadinski korisnik pravosudnog progona MOL-a bila baš ta sila, poglavito uzme li se u obzir kako je Milanovićeva Vlada bila prilično kooperativna prema njoj, spremna prodati ruskim ulagačima bivša odmarališta JNA (primjerice, Mali Lošinj i Kupari), smještena na lokacijama koje Titova armija sigurno nije birala slučajno.

Ništa manje nemilosrdnim nego prema povijesnim odorama počasne postrojbe Hrvatske vojske Milanović se pokazao prema bistama velikana hrvatske povijesti (Tuđmana, Stepinca, Mažuranića,…). Vodeći se onom o brdu i Muhamedu, ne mogavši više izjednačiti maršala Tita s njima (nakon što je njegovu bistu s Pantovčaka deložirala osoba koju najokorjeliji milanovićevci nazivaju „Koka = Zoka“), Milanović ih je elegantno sve uklonio, izjednačivši ih tako s voljenim Maršalom čijem je duhu služio još u postrojbi JNA koja je čuvala njegov grob. Osim toga, lapidarnim izbacivanjem lapidarija iz predvorja Dvora omogućio je da se tamo pripravi mjesta za nešto drugo. Zašto ne i za izložbu o holokaustu u Hrvatskoj? Ta, nije li Milanović svojedobno označio NDH avangardom masovnih progona Židova u svjetskim razmjerima, dakle, uzorom nacističkoj Njemačkoj u toj raboti?

Što sa Škorinim minusom?

Zadnjim Milanovićevim potezom ostao je osupnut predsjednik prezidija Domovinskog pokreta Miroslava Škore, Miroslav Škoro. Sad samo što ne kaže – „Da sam znao da će Milanović baciti biste hrvatskih velikana u koš, ne bih mu asistirao za pobjednički izborni koš! I neka zna, ne ću mu više asistirati! Ne ću njemu,… Bernardiću ću! Pa nek’ mu bude krivo!“ Rezolutnim stajalištem po pitanju bista Škoro je nesumnjivo napravio dojmljiv iskorak. Donedavno je još, primjerice, našavši se za vrijeme kampanje u verbalnom klinču s Damirom Gregoret na RTL-u, uplašeno kolutao očicama ne znajući je li trebalo ili nije izbaciti Titovu bistu s Pantovčaka. No, ne treba mu zbog toga odveć zamjeriti. Nije sirotan tada još znao ni treba li 30. svibnja slaviti kao Dan državnosti. Sve nešto, neka kaže narod,… neka kažu stručnjaci,.. pitajte njih, što ste se mene uhvatili,… mene nije sram priznati da znam da ništa ne znam,… I nakon nekoliko potpitanja, obračun mačke i miša skončava Škorinim oborenim pogledom u maniri dječaka zatečenog u nemaloj neugodnosti. Možda i zato što se, kad je posrijedi 30. svibnja 1990., Škorina sjećanja ne poklapaju s onima većine Hrvata. Jer za njega je to bio tek jedan u nizu lijepih sunčanih dana kao stvorenih za svirku „našim“ ljudima u bijelome svijetu, neovisno o boji i količini pojedinih krvnih zrnaca.

Kako bilo da bilo, suočen s konkretnim novinarskim pitanjima Škoro se otpočetka doimao i još uvijek se doimlje kao da je zalutao u posve mu strano okruženje, bez imalo dara za posao kojeg bi se latio, doduše, samo prijepodne. Ne samo što ne laže ni izbliza tako uvjerljivo kao podupiratelj mu Stipe Mesić, nego više djeluje kao kad bi, recimo, stariji brat Navojec zaigrao u nogometnoj repki, pa se dodavao s Modrićem i Rakitićem, nakon čega bi se, gle iznenađenja, lopta odjednom odbila od njega kao od stupa, pretvorivši se u asistenciju suparniku za izglednu kontru. Samo što bi se tomu malotko čudio, ni izbliza kako se neki sad iščuđavaju što se lopta od Škore odbila Milanoviću u for.

Pomalo ispod radara provukla se vijest kako je Miroslav Škoro sukladno postignutom izbornom rezultatu ostvario pravo na naknadu troškova kampanje u iznosu 827.501 kuna. Pritom su poslovično lijeni mediji Hrvatske prikazali tek jednu stranu medalje. No, usporedi li se to s iznosom koji je Škoro prijavio kao trošak namaknut iz vlastitih sredstava (2,15 milijuna kuna), ostvarivši k tomu i ukupni manjak od 364 tisuće kuna, za kojeg nije javno poznato da bi ga podmirio netko drugi, čak i kad bi čitavu tu naknadu iskoristio za umanjenje osobnog troška, svejedno ostaje u minusu od gotovo 1,7 milijuna kuna. E, sad, vjeruje li tko da je umješni poslovni čovjek Škoro bacio u vjetar vlastitih više od 200 tisuća eura na utrku u kojoj je očigledno imao tek neznatne izglede za pobjedu?

Ili je to, kao i neke druge vidljive i nevidljive troškove, ipak podmirio netko drugi? Tko? A tko drugi doli onaj koji je Škori najviše darovao u naturi – organizacijski kadar, zamjetan kapilarni utjecaj u mnogim društvenim sferama i porama, nepodijeljenu podršku lokalne Z1 televizije, čiji doseg ipak značajno nadmašuje područje Grada Zagreba, a koja se tijekom kampanje prometnula u Škoroviziju,..

Škorovizija na plinski pogon

Prirodno veseli svaki uspjeh nekog hrvatskog poduzetnika koji se ne ustručava proširiti posao ukaže li mu se prilika. Nije u tome iznimka ni onaj vlasnika Prvog plinarskog društva (PPD), koji je nedavno pribavio paket dionica Fortenova grupe nešto veći od 6%, što zbrojeno s udjelima ruskih banaka prelazi 50%. Ipak, nije li malčice neobično da tvrtka čija je prevladavajuća djelatnost uvoz ruskoga plina (temeljem ekskluzivnog desetogodišnjeg ugovora) – tog, kako za gospodarstvo, tako i za kućanstva iznimno osjetljivog energenta, navlastito u državi koja nema dostatne vlastite izvore, a do izgradnje LNG-a na Krku ni neke alternative – preko vlasnički povezane tvrtke kupi televiziju? A onda ta televizija daje svesrdnu podršku isključivo jednom predsjedničkom kandidatu – Miroslavu Škori. Ne bi li od tvrtke koja upravlja općim dobrom strateškog značaja bilo prirodno očekivati političku neutralnost? I nije li tomu očito suprotna situacija zanimljiva i s motrišta nacionalne sigurnosti?

Netko dobrohotan mogao bi pomisliti da je vlasnik PPD-a uočio kako hrvatski medijski prostor vapi za medijem koji će artikulirati tradicionalni domoljubni, možda čak i kršćanski svjetonazor, i pokušao začepiti tu u nebo vapijuću prazninu. Međutim, aktualna uređivačka politika Z1 televizije ne daje mu za pravo. Osim emisije Bujica, koja je barem glede priča o prošlosti katkad doista domoljubno orijentirana, a zadržana je iz portfelja prethodnog vlasnika, u ostalim informativnim emisijama fokus je pomaknut poprilično ulijevo u odnosu na zatečeno stanje, što se odražava ne samo u izboru tema, nego još i više u izboru gostiju, komentatora aktualnih zbivanja.

No, čak i taj dio informativnog programa pružao je bezrezervnu potporu kandidatu Škori tijekom čitave kampanje. Slučajno, eto, baš kandidatu koji je poprilično sumnjičav prema ujedinjenoj Europi, štoviše, ne trudi se skriti prijezir prema njoj, kandidatu koji, baš poput drugih diljem Europe, slične parole umata u suverenistički celofan, a u pozadini budu uvijek oni koji na ovaj ili onaj način njeguju razgranate gospodarske veze s Rusijom. Ogledni primjer je stranka FPÖ u Austriji, čiji je čelnik uhvaćen s prstima u pekmezu nakon što je tražio rusku financijsku pomoć pri pokušaju preuzimanja tamošnjeg dnevnika profila „24 sata“ kako bi ostvario ključni pomak u izbornom rezultatu. Riječ je o stranci na svadbenom piru čije se istaknute dužnosnice pojavio glavom i bradom Vladimir Putin, ne libeći se zaplesati s (doduše, više ne tako) mladom.

HDZ između Europe i plinovitih istočnih izmaglica

Više je nego zanimljivo kako se retorika kritičara aktualnog vodstva HDZ-a, ujedno i oponenata na skorim stranačkim izborima u HDZ-u, zapanjujuće podudara s onom Miroslava Škore, toliko da po nekim pitanjima čak revidiraju stajališta iz vremena kad je utjecaj glavnine njih na politiku stranke bio nemjerljivo veći. Tako sad neki među njima podupiru i referendum o izbornom zakonu u kojem je još 2014. HDZ prepoznao kukavičje jaje, tj. da se iza inicijative „Birajmo zastupnike imenom i prezimenom“ krije tek jedno ime i prezime, ono Roberta Podolnjaka, stručnjaka iz komisije Ive Josipovića koja se bavila istom tematikom. Dolaskom Andreja Plenkovića na čelo stranke odjednom se odmiču i od Istanbulske konvencije koja im u Karamarkovo vrijeme nije smetala. Iako sad tvrde da ju nikad nisu ni podržavali, činjenica je da tada nisu upozorili kolegice koje su ispred stranke tražile ratifikaciju Konvencije na njezinu navodnu toksičnost, nego su razvukli kez od uha do uha, što bi se nekome moglo učiniti i kao znak podrške. Štoviše, i oni koji su bili tik uz Kolindu Grabar Kitarović u predsjedničkoj kampanji 2014. nisu se sjetili upozoriti ju na možebitnu štetnost te Konvencije za koju se ona tada svesrdno zalagala. I kako ih onda doživjeti dosljednima i vjerodostojnima?

Logistička i infrastrukturna podrška PPD-a Škori i podudaranje stajališta HDZ-ove Opcije za promjene s njegovima prizivaju iz sjećanja jedan trenutak s početka srpnja 2016. godine. Tada je, naime, dospijevao kredit PPD-a HDZ-u u iznosu 4,2 milijuna kuna s izdašnom kamatnom stopom (7,5%), kojeg je vlasnik PPD-a odbio produžiti nakon što je prethodno to već dvaput učinio, i to baš kad je bilo izvjesno da će Andrej Plenković kao jedini kandidat preuzeti kormilo HDZ-a. Znakovita je Plenkovićeva poruka iz toga vremena – „Tražit ću političku odgovornost onih koji su donosili odluke. U ovom se slučaju ne radi samo o tome je li ta pozajmica bila zakonita već je stvar političkog odabira od koga se i zašto ona uzima.“ Možda danas postaje nešto jasnije o kakvom se političkom odabiru radi.

Naposljetku, oni, koji se danas hvale kako je u njihovo vrijeme HDZ svaki put pobijedio na izborima, radije neka se prisjete kako su u najvažnijoj utakmici tako pobijedili da stranka nije imala ni svog predsjednika Vlade, da bi manje od pola godine potom morali tražiti nekoga tko će im izvaditi kestenje iz vatre. I našli su ga, svaka im čast! Pravi potez, samo zašto ga sad žele poništiti pristajući uz poprilično plinovite izmaglice? Zašto, ako im je HDZ iznad svega?

Grgur S.

* Stavovi i mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne moraju nužno odražavati stajališta portala

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Izazov povratka u normalno stanje

Objavljeno

na

Objavio

Povratak u novo normalno stanje

U središnjem Dnevniku HRT je u nedjelju 24. svibnja objavio rezultate istraživanja agencije Promocija plus na uzorku od 1400 ispitanika o povratku učenika u škole po kojem čak 48,8 % pitanih smatra da školsku godinu treba završiti bez dolazaka učenika u školu, dakle virtualno, a 32,9 % ispitanika da bi se svi učenici trebali vratiti u školske klupe.

Doda li se tomu da se 5,9 % pitanih izjasnilo za povratak srednjoškolaca te 3,9 % pitanih za povratak osnovnoškolaca, ispada da je za povratak u normalu 42,7 % pitanih, a protiv povratka de facto 14,5 % više, jer u te se na neki način ubrajaju i oni koji se ne mogu odlučiti. Taj rezultat istraživanja, može se reći, govori više o odnosu prema povratku u normalno stanje negoli samo o povratku ili nepovratku učenika osnovnih i srednjih škola u školske klupe.

Dakle, ne ulazeći u opravdanost stajališta pojedinih obitelji koje su često u specifičnim okolnostima, posebno zagrebačkih obitelji koje ne mogu poslati djecu u školu oštećenu potresom, nego neku drugu, rezultat istraživanja može se uzeti kao dobar pokazatelj odnosa ljudi prema povratku u normalno stanje s posustajanjem opasnosti od širenje koronavirusa i s popuštanjem strogoće mjera zaštite.

Prema tom istraživanju povratka u normalu pribojava se više od polovice pitanih (57,2 %), što znači da povratak u normalno stanje ne će biti nimalo lagan te da se i na tom povratku treba smišljeno poraditi.

Premda privremeno i relativno kratko zamrzavanje kretanja i života u zatvorenom radi strogih mjera zaštite od širenja koronovirusa očito ima mnogo veće posljedice negoli se to vidi na prvi pogled. To privremeno i relativno kratko stanje prouzročilo je u mnogom ljudima dubok strah s kojim se sada, kad je opasnost u Hrvatskoj gotovo iščeznula, svatko na svojoj razini, i osobe i institucije, trebaju svjesno, promišljeno i odgovorno suočiti. Sadašnje stanje zahtijeva najprije hrabrost za svjesno i smišljeno odmicanje od sebe pritiska koji je bio stvoren i koji je utvrđivao i umnažao strahovanja.

Za tu nužnu hrabrost postoje jaki zdravorazumski argumenti: bolest COVID-19 u Hrvatskoj se zapravo nije očitovala kao smrtonosna (od onih koji su javnosti predstavljani kao umrli zbog koronavirusa u velikoj su većini bile osobe teško nagriženoga zdravlja), a ni kao jako proširena (službeno predstavljani broj ukupno zaraženih u Hrvatskoj mnogo je manji od drugih realnih svakodnevnih smrtonosnih bolesti kao što su npr. pobolijevanja od raka, srčani i moždani udari).

Osim toga svaki čovjek kojemu je nešto nametnuto radi očuvanja svoga ljudskoga dostojanstva dužan je propitivati što je to što mu je nametnuto, koliko je opravdano i dokle to mora podnositi, odnosno dužan je, kad to razboritost nalaže, svjesno se i snažno oduprijeti nametnutomu. U povijesti čovječanstva nikada ni jedna moć onima kojima je nešto nametnula nije vratila potisnutu ili oduzetu slobodu, nego su se uvijek i pojedinci i institucije za svoju slobodu morali izboriti. Oni koji nešto nameću bilo opravdano bilo neopravdano mogu samo popustiti u svom nametanju, a oni kojima se nešto nameće moraju se uvijek nanovo izboriti za svoju slobodu ili ostati zarobljeni.

A koliko su osobe i institucije oslobođene u konkretnim prilikama mjeri se po stupnju vraćanja u redoviti život i djelovanje, u normalno stanje. Ne treba nasjedati parolama i promidžbi o tobožnjem »novom normalnom stanju« jer je to smišljena podvala da se ljude što dulje drži u strahovanju i jer normalno stanje ne može biti u isto vrijeme i normalno i nenormalno.

U stvarnosti svako stanje ili je normalno uz svakodnevne, štoviše često i časovite, više ili manje uobičajene promjene, ili je nenormalno zbog ograničenja koja mu oduzimaju normalnost. No normalno stanje nikada, baš nikada ne nastaje samo po sebi, nego za njega i na njemu treba smišljeno, trajno i promišljeno raditi.

U povijesti čovječanstva smjenjuju se epohe koje imaju svoja specifična svojstva i oznake, a u svakoj epohi već po zdravom razumu razlikuje se što je normalno, a što nenormalno stanje. Ako bi nakon koronavirusa i nastala nova epoha u povijesti čovječanstva, što se već sada čini vrlo izvjesnim, zdravi razum opet će razlikovati što je normalno, a što nenormalno stanje.

Popuštanje opasnosti od širenja epidemije i popuštanje zaštitnih mjera stoga je vrlo izazovan povijesni čas koji zahtijeva vrlo energično, promišljeno i brzo djelovanje za povratak u normalno stanje. Izazov je to za sve osobe i institucije, sve djelatnosti i sve segmente društva, a osobito za sve odgovorne, da se uz respektiranje zaštite zdravlja izbore za što puniji život, za što bogatije djelovanje.

Sadašnji povijesni trenutak posebno je izazovan za kulturu i duhovnost, za obnovu njezina djelovanja i očitovanja, jer samo kultura i duhovnost osvježavaju, njeguju i unaprjeđuju ljudsko dostojanstvo. Sadašnji povijesni trenutak velik je izazov i za crkvene i vjerske institucije koje su pozvane uz dodatne napore što prije i što snažnije vratiti puninu života i djelovanja.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ki bi, da bi – u našoj Hrvatskoj

Objavljeno

na

Objavio

Moto:

Prenimo se braćo mila, Hrvatska nas vila zove,

Neka bude svakom svoje, Hrvatska Hrvatom!

August Harambašić

(1861-1911)

 Iskon i opstanak

Ova hrvatska narodnosna crtica temelji se na nizu Svevišnjih, bioloških i povijesnih natuknica tvoreći sažetu priču o Hrvatima i njihovom jučer, danas, sutra, i to od praskozorja naših rodoslovlja do svog najsjajnijeg bivstva nastalog primitkom 1992. u Ujedinjene narode, potvrđenog 1995. Olujom i 2009. pridruživanjem u NATO te 2013. ulaskom Republike Hrvatske u Europsku Uniju i 2020. njenim predsjedanjem.

Hrvati su do svojih domovinskih prostora na zapadnoj strani od istočne granice Zapadne Europe tekli i dotekli, kroz više tisućljetno razdoblje prije Krista i kroz šeststoljetno doba nakon pojave Krista, krećući se u prostorima od Kanaana dotičući Egipat na jugu i Ind na istoku te prolazeći s obje strane Kavkaza, Kurdistanom i Perzijom, pa preko Zakavkazja i Karpata  alpsko-srednjoeuropsko-mediteranskim područjem. Istovremeno su bilježili i učvršćivali tragove svoga višestoljetnoga puta i danas znanim postojbinama u širim prostorima Tanaisa i Krakova, kao i važnim međuetnijskim stapanjima od huritskih, hauravatiških, ukrajinskih, sarmatskih, antskih i inih do najvažnijih ilirskih i vlaških korjenika čiji se opstoj na ruševinama Rimskog carstva našao na vjetrometini mogućeg velikog europskog sukoba između Franaka i Bizanta. Dolazak malobrojnog, ali dobro organiziranog konjaničkog naroda s poznavanjem sedla, stremena i uzda, među milijunski autohtoni puk koji je u prostor pristizao kroz više od dvadeset tisuća godina – donekle je stabilizirao uzburkano područje i time pomogao da zasja prvotna iskra etnogeneze tog svekolikoga stanovništva u hrvatski narod, kojem etimologiju imena Hrvat prema nekim novijim spoznajama stavlja se u kontekst postojanja neke vrste vladajuće kaste u nekolicini euroazijskih plemena i etnija – nazivane Hrvati. Tome nije usuprot niti spoznaja o iskonu imena Hrvat, kao onih ljudi koji u pradavnim dobima posjedovahu zemlju.

Zanimljivo je i saznanje da su Hrvati odvajkada bili dobri bojovnici koji su se u ratovima uvijek znali neprijatelju odhrvati i izvojevati pobjedu u ratu, pa tako i iznjedriti ime hrvatsko svome rodu i porodu. Otuda Hrvatima najvjerojatnije niče – ime, jezik i životna snaga, a od autohtonog starosjedilačkog stanovništva pak izvire – genetička slika s najbrojnijom haploskupinom Eu7, koja je u postotku veća nego u bilo kojega svjetskoga naroda te je stoga i nazvana hrvatskom (I. Jurić 2005.). Poslije Aachenskog mira 812. hrvatske su zemlje potpale pod franačku, dakle, zapadnoeuropsku zonu interesa i u njoj su i ostale, a ta se istina i izričaj imena hrvatskog jasno nazire već i kroz povijesne zapise o knezu Trpimiru 852., o knezu Branimiru 879., o kralju Tomislavu 925. i nizu kraljeva iz vladarske dinastije Trpimirovića s najslavnijim među njima Petrom Krešimirom IV., koji je vladao od 1058. do 1074. sve do kralja Zvonimira 1100., što 1408. proizlazi i iz dokumenta ”Dalmatie, Croatiae et totius Sclauoniae regnorum bani” (B. Ručević 2020. 37.)  kao i kroz svekoliko kulturno bivstvo Hrvata do danas.

Pritisnuti povijesnim lažima koje promicahu mnoge sile za vremena Hrvati su svoj opstoj obranili na sve moguće načine, i to prekrasnim ča, kaj, što jezikom, kulturom i oružjem. No, što učiniti kada se takva neshvatljiva negativna sila iznjedri u vlastitom narodu? Možda najbolje poslušati riječi: ”Zaborav vlastitih korijena i vlastite povijesti na početku je svakog ljudskog otuđenja!“ (Kardinal Josip Bozanić, Homilija na Božić 25. prosinca 2009.) Genetička otkrića potvrdila su autohtonost Hrvata te i to da naša prošlost na današnjim domovinskim prostorima seže sve do paleolitika. Narod ne ostaje niti opstaje temeljem genetičkog podrijetla jer je etnogeneza političke naravi, kao što je i očuvanje rezultata etnogeneze obveza vlasti za domoljubno i državotvorno vođenje politike.

Konfucije i odnarođena vlast

Kinez Konfucije je temu odnarođene vlasti objasnio u deset načela, koja ‘Vjesnik’ bilježi još 11. ožujka 2005., i to:

Prvo načelo: Kvari mladež, otuđuj je vjeri, probudi u njoj zanimanje za spolna pitanja, dopusti da postane površnom, razori njen mladenački polet. Drugo načelo: ”Postigni nadzor nad svim sredstvima propagande.” Treće načelo: ”Oduzmi narodu zanimanje za njegovu državu usmjeravanjem pozornosti na sport, seks, igre i druge niskosti.” Četvrto načelo: ”Razdvoji narod u neprijateljske skupine, razvuci skandale na dugo i široko. Peto načelo: ”Uništi povjerenje naroda u njegovo prirodno vodstvo izlažući ga nepovjerenju, pogrdama i neopravdanim prigovaranjima.” Šesto načelo: ”Govori neprestano o demokraciji i pravdi, vlast drži nemilosrdno i čvrsto, koliko je moguće.” Sedmo načelo: ”Ohrabri vladu da pretjeruje u postupcima i uništi time povjerenje u nju, diži neprestano cijene i unapređuj opće nezadovoljstvo.” Osmo načelo: ”Izazivaj nepotrebne štrajkove u proizvodnji prijeko potrebnoj za život.” Deveto načelo: ”Raspiruj nemir u javnosti te istodobno zahtijevaj popustljivost i blag postupak vlade protiv takvih nemira.” Deseto načelo: ”Prouzroči svim sredstvima slom svih moralnih vrlina, počevši od poštenja, umjetnosti i povjerenja u zadanu riječ.”

Kako se ono nakon obično istinitih priča na filmu kaže, pa tako i ovdje: ”Konfucijeva dva i pol tisućljeća stara načela ne odnose se na nikoga u nas, sličnost je samo slučajna?!” A Kinezove riječi treba ponavljati da ih ne zaboravimo!

Hrvatska raspolučenost u predizborju

Takva razdrobljenost uobličena u matematički razlomak danas je paradigma ”homo politicusa” u Hrvata na političkoj desnici raspršena u više desetaka stranaka i strančica i sve one lebde u brojniku spomenutog razlomka – dok se u nazivniku niti ne nazire program oko kojeg bi se te stranke i strančice okupile, a kamoli prijedlozi o dva ili tri stožerna centra (HDZ, MOST, DOMOVINSKI POKRET) koji bi morali moći pronaći zajednički nazivnik kroz srodni državotvorni program te bi se tada lako mogli zbrojiti u pobjedničku snagu za sljedeće izbore. Iz takvih homo politicusa izvršimo mijenu u homo sapiense što u stvari jesmo i pred kojima su otvorena i Božja svemirska vrata kroz koja su neki već prošli. To je jednostavno učiniti samo treba htjeti i odgovoriti si na pitanje: ”Ča barjak ne viješ, jer to je barjak pravi – crven, bijeli, plavi?” A zastave neka se vijore i pjesme neka se ore od Dana državnosti 30. svibnja 2020. do Dana pobjede 5. kolovoza 2020. Tada ćemo vjerujem zasigurno već znati da u Hrvatskom saboru opet sjedi toliko potrebna prohrvatska većina?!

Sapienti sat!

Božidar Ručević

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari