Connect with us

Kolumne

Milanovićev rad i Plenkovićev nerad

Objavljeno

-

Milanović sajam knjiga

Napokon se netko u agencijama za ispitivanje javnog mišljenja dosjetio postaviti pitanje koje više razotkriva nego prikriva. Naime, u proteklog tjedna objavljenoj anketi Crobarometra ispitanicima su, među ostalim, postavljena dva povezana pitanja – kako na skali od 1 do 5 ocjenjuju vlastiti životni standard, te kako ocjenjuju životni standard u Hrvatskoj općenito.

Znakovito, prva ocjena (3,17) osjetno, za čitavih 0,5 bodova, premašuje potonju (2,67), pri čemu čak trećina ispitanika vidi svoj standard vrlo dobrim ili čak i boljim od toga.

 

Ma, što pametno – genijalno!

Ocjena vlastitog standarda je očito dana iz prve ruke pa, pod pretpostavkom da je anketa provedena na reprezentativnom uzorku, u što se kao bit metode svoje profesije kunu sve anketne kuće, ona približno odgovara stvarnom stanju. Ocjena, pak, općeg standarda u Hrvatskoj sigurno nije dana iz osobnog iskustva, nego je odraz od strane prevladavajućih medija kreirane i posredovane istine, temeljem koje se stvara percepcija svega, pa tako i kvalitete života u Hrvatskoj. Tako je u biti statistički izmjereno koliko mediji zapravo iskrivljuju stvarnost. Stoga je razložno posumnjati da su i druge ocjene, koje ispitanici ne daju temeljem svog neposrednog iskustva, nego medijski posredovane istine, također izopačene. Pa tako i ona, s gledišta golog razbora vjerojatno najzačudnija, prema kojoj rad Zorana Milanovića redovito biva bolje ocijenjen nego rad Vlade Andreja Plenkovića. I dok neki, napose oni koji sadržajno i količinski rade baš poput Milanovića, nemaju nikakve dvojbe, moralne najmanje, vidjeti takav, srcu im očito prirastao „rad“ vrijednim visoke ocjene, mnogi među onima koji pozdravljaju Milanovićev rad bi zasigurno imali velikih problema artikulirati što to on uopće radi. Naravno, kad bi ih se to pitalo.

Zadovoljnima Milanovićevim radom pokazuje se, međutim, nepremostivom preprekom vidjeti što sve Vlada radi i postiže. Ni instant oporavak iz velike krize, ni zadržavanje vidno poboljšanog kreditnog rejtinga, ni svekolika izgradnja i obnova dotrajale hrvatske infrastrukture mahom sredstvima iz europskih fondova, ni upravljanje državnim dugom u maniri dobrog gospodara, ni pozicioniranje Hrvatske u međunarodnim institucijama debelo iznad zemlje njezine kategorije, ni spas u zadnji čas Agrokora na radost malih i srednjih hrvatskih dobavljača, ni spas kune od deprecijacije početkom korona krize, ni euro, ni Schengen, ni poseban partnerski odnos s Amerikom, ni izgradnja LNG-a, ni poboljšanje položaja Hrvata u BiH,… ništa od toga nije dovoljno da bi opravdalo povećanje plaća Vladinim dužnosnicima, najzaslužnijima za stvaranje okvira u kojem, unatoč silnoj korupciji i klijentelizmu, one svima rastu rijetko kad viđenom dinamikom. Ne dolazi u obzir čak ni povećanje koje bi uklonilo anomaliju da im plaće budu manje nego pojedinim, podređenim im državnim službenicima. Takvom pameću razmeće se i Marijana Puljak, koja se sirota sva pretrgla od rada u Saboru. Priznaje ona, doduše, kako joj neki kolege tamo više ubijaju oko nego što se ubijaju od posla, pa onda i to koristi kao argument protiv povećanja dužnosničkih plaća. Vrlo pametno! Ma, što pametno – upravo genijalno! A što se ne bi posvuda primjenjivalo to mjerila i plaće svima određivale po mjeri rada nesposobnjakovića i neradnika? Ako ništa, time je napokon razriješena ljubomorno čuvana tajna zašto je obiteljska politikantska radinost bračnog para Puljak prvotno nazvana Pametno. Pored njih se, naime, svi drugi doimlju pametnima. Dobro,… skoro svi.

Vođen najdubljom unutarnjom potrebom, mislilac opće prakse Zoran Milanović ispaljuje kako je ovo rat između Amerike i Rusije. Kad bi to bio rat između Rusije i Ukrajine, on bi, naravno, bio na strani Ukrajine, premda nam ona nije saveznik. No, kako to ipak nije taj rat, onda Milanović više nije ni na čijoj strani. Naprosto mora konstatirati da Amerikanci preko ukrajinskih mladića vode rat protiv Rusije. No, ako su ukrajinski vojnici tek obični plaćenici u službi Amerike, koja i formalno jest saveznik Hrvatske, što onda nalazi protuustavno u tome da ih hrvatski vojnici obučavaju? Toliko o stanju sinapsa među neuronima u jednoj neronovski temeljito spaljenoj glavi.

 

Samo trabanti grofa Wartburga ili i Putinovi moskviči?

Na Milanovićevu antuntunovsku logiku nasadila se svekolika bulumenta oporbenjačkih čuvara Ustava kao zjenice oka svoga. Čas ih mori što se zaobilazi Predsjednika u odlučivanju, čas im je upitno je li Ukrajina na saveznička zemlja, čas ih kopka što se primjenjuje pogrešan članak Ustava, a ponad svega ih skanjuje što se Hrvatska štreberski gura prva u rat, crtajući si metu na čelu… Evo, Arsen Bauk prijeti čak i kaznenom prijavom usudi li se saborska većina postaviti zastupnicima njegove partije očito škakljivo pitanje oko pristupanja Hrvatske zajedničkoj vojnoj misiji u okrilju EU, u sklopu koje je predviđena i obuka ukrajinskih vojnika usklađena s potrebama napadnute države. Za Bauka je to pravi bauk, ni manje ni više nego nemilosrdni atak na Ustav, usporediv tek s agresijom Rusije na Ukrajinu.

Božo Petrov se, pak, podsmjehuje Vladi što se navodno pozvala na pogrešan članak Ustava. Da mu je doista krivo zbog toga, onda bi ju valjda ispravio i uputio na pravi. Ovako ostavlja dojam kao da mu baš i nije previše stalo do pomoći Ukrajincima, nego da svoje bogato znanje o Ustavu koristi samo kao izliku ne bi li tu pomoć osujetio. Ipak, znatno izglednijim od toga da se Petrov preobrazio u ustavnopravnog znalca čini se da ga je opet netko pogrešno brifirao. Uostalom, bi li to bilo prvi put da se propali psihijatar nađe zavaljen na propalom kauču, šapućući na jastuku s propalim pravnikom, propalim diplomatom, propalim premijerom i, evo, propalim predsjednikom, u mladosti uspješnim tek kao prodavačem skupocjenih usisavača, a sada nimalo jeftine prašine?

Dotle Petrovljev kamerad Nikola Grmoja u maniri Aleksandra Vučića, kad se ovaj jadao da Hrvatska vrti oko prsta cijelu Europsku uniju ne bi li Srbiji prepriječila pristup ruskoj nafti preko svog ozemlja, pripisuje Plenkoviću, tom do jučer običnom briselskom ćati, upravo nadljudske moći. Evo, sad je čitavu Europsku uniju upregnuo u svoja kola, nametnuvši joj sveobuhvatan program vojne pomoći Ukrajini, samo kako bi njih, oporbenjake, umjesto nepokolebljivim čuvarima Ustava, prikazao pukim Milanovićevim trabantima. Na stranu što se takvima kontinuirano prikazuju ponajviše sami, Grmoja je tu tek dijelom u pravu. Naime, nisu oni samo Milanovićevi trabanti, nego su, baš poput grofa Wartburga sa sjedištem u zamku na Pantovčaku, ujedno i Putinovi moskviči. Barem ako je suditi po upornosti kojom opstruiraju pomoć Ukrajini tamo gdje joj je najpotrebnija, koja na trenutke nadilazi čak i onu kojom su potkopavali svaki pokušaj smanjivanja energetske ovisnosti Hrvatske o Rusiji.

 

Koljaža oko ustavnih začkoljica

Flagrantno kršenje Ustava jednostavno ne silazi s usana zbora oporbenjaka, a nikoga da bi pogledao što tamo doista piše. Naime, u članku 7, stavcima 3. i 5., na koje se poziva Vlada, regulira se ulazak oružanih snaga država saveznica u Republiku Hrvatsku, te odlazak oružanih snaga Republike Hrvatske izvan njezinih granica. Odluku o tome donosi Sabor većinom glasova svih zastupnika (njih 76), temeljem prijedloga Vlade uz prethodnu suglasnost Predsjednika. No, vezano za navedene stavke, Ustav predviđa i postupanje u slučaju da Predsjednik uskrati suglasnost. Tada odluku donosi Sabor dvotrećinskom većinom. Imajući to u vidu, ostaju tek dvije mogućnosti nesuglasja s Ustavom – jedna je sadržajne, a druga proceduralne naravi. Glede sadržaja, s Pantovčaka rogobore kako je Vladin prijedlog nevaljan zato što Ukrajina nije saveznička zemlja. Milanović, međutim, time praktički ispisuje optužnicu protiv sebe sama, jer bi to značilo da je u više navrata što kao premijer, što kao predsjednik, vodeći se mjerilima po kojima i Ukrajina, kao višedesetljetna članica NATO-ova programa Partnerstvo za mir, jest saveznička zemlja, djelovao neustavno. Pa nije isključeno da bi Arsen Bauk i protiv njega mogao podnijeti kaznenu prijavu. S druge strane, nije upitno je li Sabor ovlašten u konkretnom slučaju donijeti odluku dvotrećinskom većinom, nego je dvojbeno tek kako utvrditi je li Predsjednik uskratio suglasnost.

Budući da on odbija čak i razmotriti Vladin prijedlog, poznajući k tome njegovu ćud i prijezir prema proceduri, posve je izvjesno kako formalan, štambiljem ovjeren odgovor Vladi nikad ne će poslati. U takvim okolnostima Vladi i Saboru ne preostaje drugo do voditi se izostankom odgovora u razumnom vremenu kao kriterijem za utvrđivanje uskrate suglasnosti, pritom uzimajući u obzir i opetovano Milanovićevo javno protivljenje prijedlogu.

U cijeloj priči ima, doduše, još jedna caka, vrijedna pomnijeg razmatranja. Neimenovani izvori iz Ureda Predsjednika za medije objašnjavaju, a s njima se slažu i na tom tragu brifirani oporbeni akteri poput Bože Petrova, kako se u konkretnom slučaju ne smije primijeniti  članak 7., stavak 3. Ustava, na koji se Vlada poziva, a koji glasi: „Oružane snage država saveznica mogu prijeći granicu i ući u RH ili djelovati u skladu s međunarodnim ugovorima, na temelju odluke Sabora, koju predlaže Vlada uz suglasnost Predsjednika“.

Mišljenja su, naime, kako u ovom slučaju treba primijeniti članak 7. stavak 9. Ustava koji glasi: „Oružane snage država saveznica mogu prijeći granice RH radi vježbi i obuke u okviru međunarodnih organizacija kojima je RH pristupila na temelju međunarodnih ugovora, na temelju odluke Vlade uz prethodnu suglasnost Predsjednika“. Ključna proceduralna kvaka leži u tome, što uz taj članak, za razliku od prethodnog, Ustav ne predviđa mogućnost zaobilaženja Predsjednika saborskom dvotrećinskom većinom.

I doista, stavak 9. na prvi pogled sadržajem jest specifičniji i precizniji od stavka 3. Međutim, kako se tu ne radi o ograničenom jednokratnom događaju, nego o širem okviru, trajnijoj i fleksibilnijoj misiji međunarodne vojne pomoći, koja, lako moguće, već sad nadilazi okvire stavka 9, praktično je i pragmatično u ovu svrhu koristiti općenitiji stavak 3. Imajući to u vidu, njegova se primjena uopće ne doimlje pogrešnom, a još manje ostavlja mjesta bojazni da bi se njome zaobilazio Ustav. Da su toga svjesni i u Uredu Predsjednika RH, potvrđuje i to što se iz petnih žila upinju dokazati kako Ukrajina nije država saveznica, a što bi doista onemogućilo primjenu stavka 3. To, međutim, proturječi tumačenju savezništva u dosadašnjim odlukama, gdje je ono bilo temelj za djelovanje hrvatskih vojnika izvan granica Hrvatske, tako da se argumentacija Pantovčaka u konačnici svodi tek na to da je Milanović u pravu zato što je izabran izravno, većinom glasova.

 

Što znači biti saveznik?

U pozadini čitave ove ustavnopravne zavrzlame krije se zapravo pitanje postoji li kod pojedinih političkih aktera uopće želja i volja pomoći Ukrajini u okviru europske vojne misije. Naime, od same njezine najave Milanović se čvrsto postavio kao protivnik sudjelovanja Hrvatske u njoj, naglašavajući kako on to ne će odobriti. Pritom ga je dio oporbe podržao i prije nego što im je sadržaj materije bio poznat, a sad panično traže način kako bi se elegantno izmaknuli od izjašnjavanja oko tog pitanja u Saboru. I dok ih, primjerice, jako smeta kad vladajući odbijaju odgovoriti na njihova pitanja, sad, našavši se na vjetrometini, traže zaklon pod Milanovićevim skutima kao pilići pod kvočkom. Zašto bi to činili, osim ako u tome ne vide način da se osujeti odluka koja im nije po volji (kao što nije ni agresoru na Ukrajinu), a da sami za to ne snose formalnu odgovornost? U suprotnom, kad bi im doista bilo do pomoći žrtvi tamo gdje joj ona najviše treba, ne bi toliko cjepidlačili braneći Ustav od Vlade, nego bi u situaciji gdje on predviđa dva načina kako riješiti konkretno pitanje, podržali onaj koji ima (veće) šanse za uspjeh, taman i kad bi drugi bio prikladniji. U svakom slučaju, nipošto ga ne bi tako zdušno potkopavali, kao da im je čitava politička sudbina pupčanom vrpcom vezana uz Milanovića. Uostalom, ako se glavnina njih uspjela nekako othrvati njegovim pritiscima pri glasovanju o pristupanju Švedske i Finske NATO savezu – uz protivljenje svega troje ekshibicionista i bijeg iz sabornice uoči glasovanja nekolicine ogorčenih mrzitelja svakog, bilo zapadnog, bilo unutarhrvatskog zajedništva – u čemu je problem da se i sad izjasne kao slobodni ljudi? Taman nasjeli i na izliku, s Pantovčaka im nabačenu na volej, kako Hrvatska u ovoj misiji EU prednjači i štreberski se gura u prve redove, olako zanemarujući da je spremnost za pridruživanje izrazila natpolovična većina članica Unije – njih 14 od 27. Pri čemu tri države to objektivno i nisu mogle učiniti – Luksemburg, jer nema vojsku, a Austrija i Irska, jer su vojno neutralne.

Na slutnju da glavnina hrvatskih oporbenjaka nisu iskreni saveznici euroatlantskog vojno-političkog saveza i Ukrajine upućuje i to što im je čitavo vrijeme fokus na minimumu što Hrvatska kao saveznik mora učiniti, kao da nije svojom slobodnom voljom nego prisilom ušla u euroatlantske integracije. Iskren i odan saveznik, poglavito ako među drugima strši po tome što posjeduje ne tako davno stečeno neposredno ratno iskustvo, prije bi pitao što sve može učiniti. Upravo zato Vladin prijedlog počiva na najvišim općeljudskim vrednotama zapisanim u Ustavu RH, dok ih oporbenjačko zaplotnjačko protivljenje potire. To i ne čudi toliko, budući da se potonji osjećaju pobjednicima samo kad Hrvatska gubi – vjerodostojnost, vrijeme, novac,…

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement
Komentiraj
Advertisement

Komentari