Connect with us

Kolumne

Milanovićev stav o Domovinskom ratu – to je bio građanski rat koji smo sami izazvali smanjivanjem prava manjinama pa poslali siromašne i glupe u borbu

Objavljeno

on

[box type=”custom” bg=”#dfdbdb” color=”#000000″ border=”#” radius=”0″ fontsize=”17″]Bio je prevruć zagrebački dan u srpnju 1995. Tekle su posljednje pripreme za “Oluju” i dva ratna druga, dragovoljca, teško ranjena u operaciji “Maslenica”, je dopao dosadan posao regrutiranja u maloj zagušljivoj prostoriji s prozorom okrenutim prema nesnošljivom suncu. Prostoriju je “hladio” samo stari ventilator, jedan od onih s funkcijom pomicanja lijevo-desno što bi bio poželjan dodatak za bolje hlađenje da u krajnjoj lijevoj poziciji nije ispuštao glasan i teško podnošljiv visokofrekventni škripavi zvuk.

Prijatelji su mrzili tu malu prostoriju i prokleti škripavi ventilator. Poglavito su mrzili ovaj birokratski posao opće mobilizacije i žalili za “prvom crtom” koju, toga su bili svjesni, neće nikad više vidjeti zbog prirode ozljeda. Ipak, najviše su mrzili činjenicu da moraju gledati i slušati osebujne likove koji su proteklih pet godina na raznorazne načine izbjegavali dati doprinos Domovinskom ratu pa to pokušavaju izbjeći i sada, kad “se ide”.

Sjedili su za velikim stolom s tri hrpe fascikli. Jedna je hrpa bila za još neobrađene “nesuđene branitelje”, druga, najveća, je bila za nemobilizirane s, najčešće, liječničkim opravdanjima, a treća, najmanja, je bila za mobilizirane. Prijatelji, kao po dogovoru, pogledaju hrpe fascikli, a onda jedan drugoga, podignu obrve i zamašu glavama te se tako, bez izgovorne riječi, slože u mišljenju. Jedan od njih, s ratnim nadimkom Cooler, uzme slijedeću fasciklu s neobrađene hrpe i prodere se iz sveg glasa.

– Zoran M.!

Na vratima se pojavi uredno počešljani crnokosi mladić u skupom odjelu s kravatom. Prijatelji se opet pogledaju, ali sad u čuđenju.

– Sjednite Zorane… nije li vam malo vruće u tome?

– Dobar dan. – započne Zoran M. sjedajući na stolicu nasuprot prijateljima – Iskreno… jest malo.

– Pa što si se onda tako obukao, čovječe? U rat ćeš, a ne na pir…

– Kako molim lijepo? Kako u rat? Pa zar ne vidite da sam bogat i obrazovan… rekli su mi da u ovaj građanski rat ne…

– U kakav rat!? – lupi šakom u stol ljutito i prekine Zorana u izlaganju branitelj s ratnim nadimkom Pivac dok ga Cooler pokuša umiriti stavljajući mu ruku na rame.

– P…pa mislim, b…branitelji su ljudi iz siromašnijih obitelji s manje škole. T…to je činjenica. A ja sam elita.

Cooler pojača stisak ruke na ramenu Pivca, signalizirajući mu da ništa ne govori pa nastavi smirenim glasom.

– U redu je Zorane… u redu. Evo baš ovdje negdje imam… – započne pretraživati po džepovima MENSA test inteligencije koji je jutros istrgao iz novina da se kući zabavi s obitelji – Evo ga! Dakle, ovo je tipizirani test inteligencije Oružanih snaga Republike Hrvatske… ne možemo vam vjerovati na riječ. Evo vam olovka, imate pola sata za rješavanje.

Zoran se odmah dao na posao, a Cooler namigne Pivcu, koji je u čuđenju pokušao shvatiti o čemu se radi, i doda mu novine s jasnom porukom… čitaj i šuti. Neko vrijeme se čulo samo struganje olovke, šuškanje novina i škripanje prokletog ventilatora – ljevičara, kako su ga prijatelji prozvali.

– Evo… gotov sam! Za dvadeset i devet minuta! – prekine ih poslije duže vremena ushićeno Zoran.

Cooler uzme riješen novinski test i provjeri rezultat koji se nalazio straga. Pivac, koji je sve pratio, se nasmije, ali ga Cooler podbode laktom i obrati se Zoranu.

– Gospodine M. vi ste stvarno, hm, posebni… zahvaljujem, slobodni ste!

– Pa jesam vam rekao? Elita! Mogu li dobiti test da ga pokažem…

– Nažalost ne. Mora ostati kod nas u pismohrani. Doviđenja! – Zoran M. napusti prostoriju, a prijatelji prasnu u smijeh.

– Jebate Pivac, ovaj ima IQ kao čovječja ribica! Vidi što piše u rezultatima: “vaš IQ je manji od 60, za precizno utvrđivanje IQ-a koristiti specijalan test, javite se liječniku medicine rada”. Nije ni čudo što misli da je ovo građanski rat… jače “liječničko opravdanje” nitko dosad nije donio.

– Ma ja bih mu Cooleru isto bio rekao: “Ne možeš u rat jer si preglup, pobit ćeš naše…”. Ovako misli da je prepametan!

– A zašto mu objašnjavati? Pa nek’ jadnik misli što hoće… neće bit premijer, to je bar sigurno… – završi raspravu Cooler odlažući fasciklu Zorana M. na veliku hrpu.[/box]

[ad id=”68099″]

Ako premijera Zorana Milanovića nazovete “idiotom koji ne zna što govori” napravili ste mu prijateljsku uslugu kakvu mu nitko od njegovih najbližih suradnika, više puta dokazanih beskičmenjaka koji vežu konja gdje im gazda kaže, neće napraviti. Jer ako ga nekad “institucije koje rade svoj posao” prozovu zbog izjava u sukobu sa hrvatskim zakonima, baš ta činjenica, da ne zna što govori, će ga spasiti daljnjeg progona. Po toj logici mu je bivši ministar financija Slavko Linić, koji je nešto slično izjavljivao, u stvari, najbolji prijatelj.

Piše: Boris Traljić/Kamenjar.com

Jer samo idiotizmom se može opravdati Premijer Republike Hrvatske koji izjavljuje: “jer Hrvatska nije Danska i Finska u kojoj se zna čuti da je Finska za Fince, a svi ostali su gosti. Ali ta Finska nije imala građanski rat nikada, i nije imala situaciju usporedivu s Hrvatskom nikada. Ni Danska ni Njemačka na neki način.” Ova izjava nije izvučena iz konteksta, kako je Milanović tada tvrdio zbog onog što je rekao nakon par rečenica: “Mi ulazimo kao 28 članica, jedina članica koja je imala razoran rat i agresiju. To nitko drugi nema, srećom za njih. Mi nažalost imamo i moramo paziti što govorimo.“, jer je to samo zakašnjeli oportuni pokušaj krpljenja štete što je poglavito jasno iz poruke, upućene samom sebi, da mora paziti što govori.

Čime, nadalje, nego idiotizmom opravdati Premijerovu izjavu: “I prava manjina. Možda prije svega prava manjina. Jer mi smo zbog toga išli u rat, zbog toga smo napadnuti.“. Oprostite, ali stvarno nemam toliki talent ili ne mogu, ma da… jednostavno ne mogu naći riječi kojima bih ovo prokomentirao, a da ostanem u okvirima pristojnosti. Mogu samo konstatirati da je i ova izjava Milanovićevo negiranje agresije na Hrvatsku, jer ako smo mi “zakuhali kašu” onda je i napad Srbije opravdan. Trebam li uopće za primjer napada nakon “zakuhavanja kaše” spominjati Zaljevski rat te napade SAD-a i koalicijskih snaga na Irak, Afganistan…

Slijedeću Premijerovu izjavu čak ni idiotizam ne može opravdati: “Ti koji su stali s oružjem su u pravilu bili ljudi iz siromašnijih, s manje škole, iz siromašnijih obitelji, a elita je ostala na sveučilištima i u uredima. To su činjenice! Ja, kao i mnogi političari s ove i s one strane, Hrvatsku oružjem nisam branio!” Na prvi dio izjave, tzv. “činjenice”, se teško pristojno osvrnuti, ali zato, da ne bi bilo zabune, glede drugog dijela izjave treba znati – Milanović postaje “političar” tek 1993. kad ulazi u MVP, a znamo kad je agresija Srbije započela. Iz ovakvih izjava nije teško posumnjati da je i taj “ulazak u politiku” bio u cilju izbjegavanja ratnih vihora, tako da je izvjesna apsurdna situacija da je upravo Domovinski rat, na neki nastran “poludezerterski” način, stvorio aktualnog Premijera (vjerojatno bi u suprotnom bio neki birokrat u Trgovačkom sudu, a ne političar), da bi on danas poricao karakter Domovinskog rata.

Upravo je to, ugrađivanje djela poricanja karaktera Domovinskog rata u Kazneni zakon predlagao Ministarstvu pravosuđa predsjednik Županijskog suda u Zagrebu Ivan Turudić. Pod taj delikt bili bi slučajevi u kojima bi se tvrdilo da Srbija nije izvršila agresiju na Hrvatsku, ili da Domovinski rat nije bio oslobađajući, nego građanski i slično. Naravno, pažljivo formuliran kako se ne bi pretvorilo u verbalni delikt, a i dovoljno je koristiti copy/paste jer primjeri za to već postoje u francuskom i njemačkom Kaznenom zakonu.

Prijedlog ne samo da nije prihvaćen, što jasno jer bi Milanović vrlo brzo promijenio adresu boravišta koja bi onda, začudo, postala ista kao i adresa bivšeg premijera Ive Sanadera, nego je SDP shvaćajući tko je “meta” Turudićevog prijedloga pucao iz najjačeg oružja. Dobro, možda ne “najjačeg”, ali sigurno “najvišeg” jer je dvometraš Peđa Grbin, SDP-ov Vladimir Šeks s najvećim mogućim krimenom za jednog SDP-ovca (i to iz Istre!) kao snimljeni ljubitelj lika i djela Marka Perkovića-Thompsona, odgovorio Turudiću da mu je inicijativa nepotrebna jer je već člankom 325. stavkom 4 Kaznenog zakona propisano da će se kazniti zatvorskom kaznom do 3 godine zatvora ona osoba koja u svome govoru negira zločine agresije. Nemamo nikakvog razloga sumnjati u pravno znanje ovog “visokog” dužnosnika SDP-a pa se postavlja pitanje zašto već nisu, u skladu s navedenim člankom, “institucije koje rade svoj posao” podnijele kaznenu prijavu protiv Premijera? Jedino logično objašnjenje jest da to za “institucije” predstavlja unaprijed izgubljenu parnicu jer je obrani premijera Milanovića izuzetno lako (guglajte pojam “Zoranizmi“) dokazati da on stvarno ne zna što govori.

Nikad mi neće biti jasno kako je moguće da ovakva skupina ljudi, koja se danas zove Vlada RH, osvoji vlast u Hrvatskoj. Kako su se našli? Jesu li to prijatelji? Možda kolege koje su u tinejdžerskim godinama nagomilane hormone umjesto na “normalnim mjestima” praznili na sastancima Saveza socijalističke omladine ili Saveza komunista s temama “I poslije Tita Tito”, “Kako spriječiti uznapredovali hrvatski nacionalizam” i sličnim? Kažem vam, da smo ih svićom tražili

Ali tu smo gdje smo. Možda su se ove četiri godine “Kukuriku mandata” trebale dogoditi da se prizovemo pameti. Ne želim vam sugerirati koju stranku ili koaliciju ćete zaokružiti na predstojećim parlamentarnim izborima, ali bi bilo dobro razmisliti prije toga o poznatom Milanovićevom “mi ili oni“. Što to, u stvari, znači?

  • SDP ili oni?
  • Dokazano najnesposobnija Vlada RH ili oni?
  • Poricatelji karaktera Domovinskog rata ili oni?
  • Čelnici koji ne znaju što govore ili oni?
  • Ili najgore, čelnici koji znaju što govore, a ipak to govore ili oni?

Boris Traljić/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari