Connect with us

Kolumne

Milanovićeva politika prema Hrvatima u BiH – retorika ultrahrvatska, učinak protuhrvatski!

Objavljeno

-

Zacijelo najvećom kočnicom stremljenjima Hrvata u BiH zadnjih desetljeća pokazuje se zalijepljena im etiketa „troublemakera“, dežurnih krivaca i uskogrudnih nacionalista, pozicionirajući ih tako u očima mnogih kao problem, a ne rješenje – problem čije bi rješavanje bitno relaksiralo Bosnu i Hercegovinu, tu luđačku košulju s 2 jednadžbe, a 3 nepoznanice.

 

Ta je percepcija nerijetko u prošlosti poslužila i kao moralno pokriće za sustavno nanošenje nepravde tamošnjim Hrvatima, što u Haagu, što u vidu zakonskih preinaka duboko suprotstavljenih slovu i duhu Washingtonskog sporazuma sklopljenom između Hrvata i Muslimana ’94, a potom ukalupljenog i u Daytonski mirovni sporazum, koji je uključio i Srbe, prethodno suočene s izglednim vojnim porazom.

Putinov i Erdoganov telal u elementu

Ipak, unazad nekoliko godina, kad se već činilo da su Hrvatima u BiH potonule sve lađe, i da svoja pisana prava mogu zakvačiti mačku o rep, došlo je do značajnih promjena u percepciji uzroka krize u BiH, koje su rezultirale postupnim uvažavanjem i prava konstitutivnih naroda, dotad duboko u sjeni takozvane građanske komponente – od odluke Ustavnog suda u predmetu Ljubić, kojom je postojeći izborni zakon proglašen neustavnim u elementima u kojima diskriminira prava Hrvata kao konstitutivnog naroda, sve do upravo dramatičnih promjena u tonu i retorici međunarodnih posrednika i moderatora, kako američkih tako i europskih. Vrhunac toga je nedavna ocjena Venecijanske komisije, kao mjerodavnog međunarodnog autoriteta, da prijedlog promjena izbornog zakona, što su ga tijekom pregovora s Muslimanima predstavili izaslanici Hrvata u BiH, u cijelosti zadovoljava norme kojima se uklanjaju prepreke za put BiH prema Europskoj uniji.

Sarajevska čaršija, naučena da ju se tetoši, to je doživjela kao hladan tuš. Suočena s konkretnim rješenjem na stolu, bez vlastita protuprijedloga koji bi zahtijevane standarde zadovoljavao, na tren je ostala je bez riječi i daha, da bi se ubrzo pribrala i u maniri internetskih i inih trolova stala u beskraj širiti temu, uspijevajući ju nekako razvodniti.

U takvim okolnostima, kad su opća politička konstelacija i inercija napokon, nakon čitava dva i pol desetljeća, počele raditi u korist Hrvata u BiH, kad se suparnika izvlači na čistac, i u slučaju nepostizanja dogovora, posve izgledno na njega prebacuje teret krivnje za to, zadnje što je tamošnjim Hrvatima trebalo je „nadogradnja“ koncepta tihe diplomacije urlanjem, predstavljenim kao lupanjem šakom po stolu. Jasno je da bilo kakvo zamućivanje vode, napose ako je popraćeno oštrom retorikom, suparniku samo pruža prostor za izliku kako bi prikrio vlastitu opstrukciju i u najmanju ruku ravnomjerno podijelio krivnju, u konačnici ju i opet prebacio na Hrvate, onako kako mu je to već uspijevalo za rata devedesetih i poraća. Kad inercija jednom krene na tvoj mlin, razumno je suzdržati se od suvišnih riječi i provokacija i ni u kom slučaju ne sijati nered. Sve što tada preostaje je zašutjeti i pustiti protivnika da se poput praseta koprca u blatnoj kaljuži koju je sam stvorio.

Ipak, Zoran Milanović, naizgled ničim izazvan, baš u tim trenutcima poseže za zapaljivom retorikom, upućujući čitav niz uvreda vodećim muslimanskim političarima, pružajući im tako prostor za opravdanje neprihvaćanja dogovora, a ujedno i materijal za izjednačavanje krivnje obiju strana. K tome, u trenutcima kad je najbitnije izbjeći bilo kakvo povezivanje Rusijom, i po mogućnosti suparnika povezati s njom, za što je postojao i još uvijek postoji prostor preko neformalnog skrbnika bosanskih Muslimana, turskog predsjednika Erdogana, Milanović je i tu mogućnost preventivno uništio.

Najprije posežući za kontinuirano besramnom proruskom retorikom, dodatno začinjenom prosrpskom u BiH, čega se klone čak i Putinovi domalo otvoreni štovatelji i saveznici, Orban i Vučić, da bi glede primanja Finske i Švedske u NATO savez nastupio kao neka vrsta Erdoganova telala. Kaubojski mlatarajući blokadom sve u šesnaest, razbio je led i tako Turčinu pripremio teren, usput ga ne propustivši pohvaliti zbog brige za nacionalne interese.

Avanturizam bez pokrića

Pritom uzrok Milanovićeva neuspjeha nipošto ne leži u tome što ga hrvatska vlada u toj misiji, unaprijed osuđenoj na neuspjeh, ne podržava, na koliko Milanovićevi opsjenari i ribari naivnih i priprostih duša sad to koristili kao izlaznu strategiju kako bi zamazivanjem očiju prebacili odgovornost s Milanovićeva samoubilačkog avanturizma na Vladu. Naime, da nije tako, ponajbolje svjedoči krah slovenske politike u istovrsnoj misiji blokade Hrvatske, premda je politički vrh „Dežele“ u tome bio jedinstven, a sve se zbivalo u neusporedivo manje dramatičnim općim sigurnosnim okolnostima. Slovenija je zbog takva načina rješavanja bilateralnih problema popila gadnu prekoatlantsku šamarčinu, u čemu su mudriji mogli iščitati kako u NATO savezu ipak nisu svi skroz jednaki. Jedan je poprilično jednakiji, onaj kojemu drugi ne mogu zavrtati ruku, a on njima itekako može, bez čega, napokon, tako velik savez ne bi ni mogao djelovati kao funkcionalna cjelina. Uvjetujući ulazak Finske i Švedske u NATO, Milanović je ujedno raspirio duhove blokade i u samoj Sloveniji, gdje opet rastu zazubice kako bi se štogod ušićarilo u nadi da bi se zbog Milanovićeve eskapade klatno na kojem visi američka batina sad moglo okomiti na Hrvatsku. Drugim riječima, nazire se da bi ishod kompromitirane arbitraže vrijedilo pokušati izboriti blokadom pristupa Hrvatske schengenskom prostoru, tog hrvatskog nacionalnog interesa prvog reda.

Da bi spriječila tu štetu, hrvatska diplomacija ima poprilično sužen manevarski prostor. Naime, nema joj druge nego prikazati Zorana Milanovića neubrojivim, pri čemu nažalost izostaje pomoć usnulih hrvatskih zdravstvenih institucija. Jer sve dok one šute o tome jesu li Milanoviću sve ovce na broju, taj, možda i zadnji realan argument kojim se može spriječiti enormna šteta, ostaje na klimavim nogama. Bez toga, koliko god se vješto opravdavala, Hrvatska se teško može oprati od sumnje da vodi dvostruku politiku, što pogibeljno utječe na njezinu vjerodostojnost, otvarajući prostor za djelovanje njezinim protivnicima.

Intuicija, a još više iskustvo, pokazuju kako se ciljeve puno elegantnije i učinkovitije postižu ako netko drugi blokira umjesto tebe, pa onda eventualno upasti u priču u najpogodnijem trenutku, jer tajming je u politici sve. Sad se može samo sa sjetom nagađati kakve bi sve mogućnosti stajale na raspolaganju hrvatskoj diplomaciji, ponajprije imajući u vidu status Erdogana kao svojevrsnog mecene sarajevske političke vrhuške (još mu je Alija Izetbegović Bosnu ostavio u amanet, ma što to značilo), da Milanović, kao političar (bezglave) muha kategorije nije istrčao prije teškaša Erdogana, unekoliko podsjetivši na onu – tko prvi pisne, žabi drek stisne! Time je zapravo osujetio sve blagodati koje je hrvatska diplomacija iz toga mogla izvući na dobro Hrvata u BiH. Jer jasno je kako Hrvatska nema nikakve šanse izboriti nešto više za Hrvate u BiH koristeći se istim, čak i radikalnijim metodama od tako velike i značajne zemlje kao što je Turska.

Goli razum nalaže da Hrvatskoj preostaje tek poslužiti se kontrom, tom, za slovenske blokade već oprobano uspješnom taktikom – nasuprot sirovim blokadama i suvišnim iskakanjima dosljedno inzistirati na postizanju zajedništva dogovorom, uključivanjem a ne isključivanjem. Imajući to u vidu, pokazuje se kako Milanović, zakrabuljen krinkom beskompromisne borbe za prava BiH Hrvata, ovdje ne radi samo za Putina (opstruirajući širenje NATO saveza), zbog čega ga kremaljski agitprop otvoreno hvali, nego i za Erdogana (služi mu kao presedan za stvaranje slike da nije sâm u protivljenju i ucjenjivanju), a u konačnici i u korist sarajevske čaršije, koju, inače, gadi na pasja kola.

Gdje će som nego na durdubak?

Uzme li se čak u obzir krhka mogućnost da Milanović sve to radi u dobroj vjeri i namjeri, drugim riječima, da taj državni reprezentativac u čak dvije discipline – skok u Partiju i skok s Patrije – nije korumpiran klasičnim sredstvima, tajna njegova „uspjeha“ zacijelo leži u vlastitom opisu samoga sebe. Naime, naglost, prijekost, neobuzdanost i nestrpljivost diskvalificirajuće su karakterne značajke za ozbiljnije bavljenje politikom na bilo kojoj razini, a kamoli kad je u pitanju njezina kraljevska disciplina – međunarodni odnosi.

K tome, priznajući da nije mudar, ali se zato bori za svoje nacionalne interese, Milanović političku mudrost suprotstavlja očuvanju nacionalnih interesa. Time zapravo čini dvostruku logičku grešku. Prvo, odgovor na pitanje što? (ostvarenje nacionalnih interesa) oštro suprotstavlja odgovoru na pitanje kako? (političkom mudrošću). Drugo, ta dva pitanja krajnje je nerazumno promatrati u odnosu ‘ili-ili’, jednostavno zato što idu ruku pod ruku. Da su odgovori na pitanja što? i kako? itekako međusobno povezani, u svoje je vrijeme znao zorno demonstrirati prvi hrvatski predsjednik, Franjo Tuđman, koji je sebi nasuprot imao znatno inteligentnijeg političkog suparnika i od Milanovića i od današnje vrhuške sarajevske čaršije, no ipak nedovoljno mudrog da u izravnom srazu s njim ne bi ostao kraćih rukava. U krajnje dramatičnim, izrazito snažnim emocijama nabijenim okolnostima, Tuđman svojedobno ipak nije zagrizao vukovarsku udicu (baciti sve karte na oslobađanje Vukovara ’91), za razliku od Milanovića, koji danas, hvatajući se lakomo kao som na durdubak, grize švedsko-finski mamac ili, bolje rečeno, navodi druge ribe da ga zagrizu. Vukovar je, znamo, danas u Hrvatskoj, hoće li Hrvata sutra biti u BiH?

Dvostruka kapitulacija

Kojim god motivima Milanović bio pritom vođen, uopće nema dvojbe da je krajnji politički korisnik njegove ultrahrvatske retorike zapravo njezina meta – sarajevska čaršija. Drugim riječima, isto zlo koje Hrvatima u BiH desetljećima radi Mesić kao „loš policajac“, Milanović im sad čini kao „dobar policajac“. Svi koji ga u tomu podupiru i na bilo koji način potiču tako što mu daju ideje, nazivaju njegovo posezanje za djetinjastim prečacima suvislim, smislenim političkim alatom ili ga pak omamljeni fatamorganom hvale da je u zadnje vrijeme nešto konkretno napravio na korist Hrvata u BiH, bili toga svjesni ili ne, zapravo rade protiv interesa hrvatskog naroda u BiH, ali i šire. Bili posrijedi tek politički diletanti ili poturice na plaći sarajevske čaršije, oni su ti koji politički aktivno sudjeluju u eutanaziji Hrvata u BiH, i stoga bi bilo iracionalno tretirati ih drukčije nego kao njihove političke neprijatelje prvog reda, živu prijetnju njihovu opstanku.

Krajnje je vrijeme da se to učini dok se još od Sizifova kamena nisu prometnuli u mlinski kamen oko vrata BiH Hrvata. U tome prednjače, vodajući druge na povodcu, oni akteri na političkoj sceni kojima Milanovićev očajnički juriš za navodni spas BiH Hrvata po svemu sudeći služi tek kao izlika da se ne naljute previše na predstojeći mu, sad već posve izvjestan, kako rekoše, „katastrofalan potez“ pomilovanja Perkovića i Mustača. A bude li ih se slučajno usudio poslije samo još jednom pomilovati, neka zna da će oni smjesta organizirati referendum protiv tog gnjusnog čina. Bila bi to doista trgovina u stilu novokomponiranih kvazi-desničara – vraćanje BiH Hrvata na početne postavke dežurnog krivca u zamjenu za pomilovanje udbaškog dvojca. Ili kraće – dvostruka kapitulacija na djelu!

Tuđman kao svjetionik

Osim očuvanja pribranosti na vrhuncu krvave vukovarske epopeje, predsjednik Tuđman danas može poslužiti i kao svjetionik postupanjem u možda i prijelomnom događaju njegove ere – prekidu agresije Muslimana na Hrvate sklapanjem Washingtonskog sporazuma pod kapom Amerike. Taj maestralan potez je omogućio da se već iduće godine izvedu pobjedonosne vojne operacije Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane uz asistenciju Armije BiH, što je donijelo mir i teritorijalnu cjelovitost Hrvatskoj i Bosni Hercegovini. To što su neki, ironično upravo oni koje je sama Amerika u Hrvatskoj instalirala na vlast, potom najvećoj svjetskoj sili okrenuli leđa – najprije suspendiravši gospodarske sporazume u područjima energetike i cestogradnje (Račan, Čačić), zatim vodeći politiku nekakvog nesvrstavanja, suprotnu prirodnim težnjama Hrvatske ka euroatlantskim integracijama (Mesić), a zatim i konačnog svrstavanja na mračnu stranu povijesti (Milanović prvo kao premijer, a sada i kao predsjednik) – tek je razlog više da se povijest ponovi, kako na unutarnjem tako i na vanjskom planu.

U tom smislu, izgradnja LNG-a na Krku predstavlja novi kamen temeljac za obnovu zavjeta savezništva s vodećom svjetskom silom na svekoliko hrvatsko dobro, čime se učvršćuje međunarodni položaj Hrvatske, bez čega nema pomoći Hrvatima u BiH. Ne manje zanimljivo, time se stječu i preduvjeti za neutralizaciju unutarnjih protuhrvatskih i protuzapadnjačkih elemenata, kad su se već tako lijepo pobrojali i poredali na prosvjednom skupu protiv izgradnje LNG-a početkom ožujka 2018. godine. Ne samo kad je o glumcima na pozornici riječ, nego i o rukama što potežu konce iz sjene.

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement
Komentiraj
Advertisement

Komentari