Pratite nas

Komentar

Fra Mario Knezović: Milanoviću, prekardašio si, smiri se, sjedni

Objavljeno

na

Vrag mi ne da mira! Ne. Ja ne želi na takve poticaje pisati. Meni savjest i logika praktičnoga uma ne da mira, a ne vrag. Za mnoge, pa i za Zorana Milanovića, imao sam razumijevanja i čak povremeno, ovisno o njegovim postupcima, podržavao njegove čine, ali sad je kap prelila čašu. Ma što kap! Slapovi vode su prelili čašu. Što je previše je previše pa taman i od Milanovića bilo. Hrvatski blaženik Miroslav Bulešić je djelujući u Istri kao svećenik bio ubijen jer nije htio ušutkati svoju savjest i nije htio prestati govoriti što je zlo koje čine tadašnji predstavnici komunističkoga režima. Ubili su ga. Ubili su Udbini tvorci i ideolozi čovjeka i svećenika jer je Istinu stavljao na prvo mjesto. Danas nam trebaju Bulešići koji će biti spremni iskrvariti za načela istine. Taj isti Bulešić, sada blaženik, je 45 godina i nakon ubojstva bio ozloglašen i etiketiran kao da je najveći klerofašist, neprijatelj naroda, lažov, čimbenik mržnje itd. No, istina je, tama presporo ipak stigla. Stigla bi ta istina i ranije da nije bilo represivnoga sustava koji je svaku klicu istine koja bi se začela ubijao i gušio.

Nama je nedavno došla istina iz Njemačke. I istinu smo počeli uvoziti. Ta istina se opet želi prigušiti, ubiti. Ta istina se želi čak zlorabiti i oplemenjena lažima krivo usmjeriti. To čini Zoran Milanović i njegovi politički istomišljenici i sinovi sinova koji nikako da shvate što je izvor zla. U ime naroda ubijalo se narod!

Što je svijet Zorana Milanovića?

Stvorena je za predstojeće izbore „Narodna koalicija“. Ključno je pitanje koji je to narod u pitanju? Ako se Zoran Milanović odriče svojih donedavnih političkih istomišljenika Perkovića i Mustača, ako se odriče mnoštva koje slavi i obilježava Oluju, ako ne odlazi u svoj zavičaj na Alku, pitati se tko je onda ostao od toga naroda koji bi se mogao ugurati u taj „narodni tor“. Za Perkovića i Mustača je Milanović kazao da to nisu njegovi. Time se, poštovani ljevičari, odrekao vaših sinova i kćeri koje politički želi zastupati. Slabić je. Zar ti narode možeš i pomisliti da bi sutra tvoje interese mogao zastupati čovjek koji se odrekao osoba zbog kojih je cijelu državu bio upregnuo kako bi im ostvari zakonske povlastice? Zbog Perkovića je zakone mijenjao i prilagođavao. A sad ih se olako odrekao. Ostali su politička siročad. Ako se Milanović takvih odrekao zbog kojih je sve bio spreman učiniti što će biti od „običnoga“ svijeta kojega ponovno ima nakanu voditi? Sutra će svakome od nas, kad mu zatreba, reći „to nije moj svijet“.

Ako se na vlast želi doći kao „Narodna koalicija“ kako je moguće da taj vođa bježi od naroda? On kaže da bi u Kninu bio izviždan. I umjesto da se Milanović trezveno zapita zašto bi bio izviždan on krivi narod koji bi u demokratskome sustavu iznio svoje negodovanje. Ako bježiš od naroda kako možeš sebe zvati „narodnim“? Gospodine Milanoviću, kao svećeni i fratar, kao osoba kojoj savjest ne da mira, svim silama ću se boriti za to da i vi mene možete izviždati i uputiti mi kritiku. Stojim na dispoziciji. Ali neću pobjeći od vas gdje god vas susretnem, neću vas izbjegavati. Ja sam i vaš duhovni pastir bez obzira što kao stota ovca lutate izvan stada. Branit ću vaša politička i moralna uvjerenja s kojima se ne slažem, ali nikada i nikako ne mogu braniti drskost, uvrede, neistine koje izgovarate.

Nisam „dernečio“ u Kninu

Ja sam bio u Kninu na obilježavanju 21. obljetnice slavne akcije Oluja. Tek sam od vas naknadno saznao da sam ja bio na „derneku“ HDZ-a. Tako ste vi obilježili, uvrijedili, prozvali sve koji su tog dana bili u Kninu. Eto, po vama, i ja sam „dernečio“. I mene i mnoge ste svrstali ondje gdje ne pripadamo. Ja sam i vas očekivao u Kninu. Vi ste predvodnik „Narodne koalicije“ i ja sam dio toga naroda – nisam i nismo valjda mi biološka vrsta koja se ne bi mogla narodom zvati? U Kninu je bilo šarenilo političke različitosti. Nisu tamo bili samo HDZ-ovci. Jer ako su u Kninu bili isključiovo poklonici HDZ-a onda ne treba na demokratske izbore ni izlaziti. Većina bi se već dana znala. U Kninu je bilo mnoštvo svijeta koje voli Domovinu. U Kninu na „derneku“ HDZ-a je bio i mladića, članova vaše stranke SDP-a.

Ne želim im reći imena jer ćete uih „u ime naroda“ politički odstrijeliti. Vi očito, a to je stil i drugih vođa hrvatskih stranaka,ne podnosite drugačije. Ti vaši SDP-ovci su mi prišli. Zagrljeni s fratrom su pjevali stihove pjesme „Moja Domovina“. Nama je prišao i mladić u crnoj majici s križem. I njega smo zagrlili i pjevali. Bilo je tu osoba koji su me uvjeravali da je Mosta najbolje rješenje za Hrvatsku. Bio jer tu i onih, čuo sam ih, koji nisu sretni događajima i politikom HDZ-a. No, bez obzira na sve pjevali smo skupa i pjesme Hajduka i Dinama. U Kninu su bile osobe različitih uvjerenja i glazbenih ukusa. Zar to nije hrvatsko zajedništvo koje nam je potrebno? Dakle, u Kninu nije bilo jednoumno okupljanje niti je to bio nečiji predizborni skup. Ako je HDZ htio da to bude njihova promidžba sramim se te njihove nakane. Ali za to nemam dokaze. U Kninu je bila, ma koliko vam se činilo to nemogućim, svjesna Hrvatska, a ne zaluđena Hrvatska, koja je pjevala i plakala za Hrvatsku, ali i plakala nad stanjem pozicije Hrvata u BiH. Plakala je nad politikom i političarima koji su postali toliko sebeljubni da i najslavnije povijesne pobjede zlorabe u svrhu pridobivanja glasača i osvajanja vlasti. U Kninu je bila hrvatska mladost koja je unatoč serviranim lažima uspjela odrasti u istini o Domovinskome ratu.

Da su slušali političke čelnike ti istinu ne bi očuvali!

Spalimo mržnju, a ne srpsku zastavu

Da. U Kninu je bilo i događaja kojih ne treba biti. To osuđujem. Paliti nečiju zastavu ne treba. Vrijeđati bilo koga ne treba. U Kninu treba spaliti antagonizam. Treba spaliti mržnju.

Treba spaliti politikanstvo i populizam koje se gradi na krvi bojovnika. U Kninu treba spaliti mržnju. U Kninu se trebaju Hrvati, kao i 1995., zagrliti i pjevati „Zagrlimo se pred svima, neka vide da nas ima“. U Kninu treba s osjećajima progovoriti i o nevinome stanovništvu koje je zaluđeno vođama SAO Krajine svoj narod odvela u izgnanstvo. U Kninu treba izreći molitve za nevino stradale Srbe. U Kninu treba moliti za čin kajanja onih koji su iskočili iz sustava i činili zlo.

Gospodine Milanoviću, mogu razumjeti da vi ne doživljavate Hrvatsku kao mi.

Vam je Hrvatska kronološki događaj i pitanje slučajnosti. Meni i mnogima je Hrvatska ispunjenje sna. Vi vjerojatno niste kao mi imali prigodu od svoga oca ili majke, djeda ili bake slušati o ubojstvima Udbe, o Golim otocima, Staroj Gradišci. Vi niste odrastali u nametnutoj šutnji o Kardinalu Stepincu. Vi ste možebitno slušali o ljetovanjima u Kuparima, Brijunima, Igalu itd. To razumijem. Padom Jugoslavije i stvaranjem Hrvatske kod vas su se promijenili samo faktografski podatci. Ostalo je uglavnom ostalo isto. Ne. Ja vam ne niječem da vi ne volite Hrvatsku. Također ne želim kazati da je ja volim više od vas. Ja samo postavljam pitanje kakvu vi i koju Hrvatsku volite?

Zato se pitam, ako smijem, molim: Zar nije čudno, e moj narode, da netko poput Milanovića želi voditi Hrvatsku a ne slavi njezinu najznačajniju vojnu pobjedu? Zar je moguće stajati na čelu države koja je i Olujom stvorena a tu istu pobjedu ignorirati, a one koji je slave nazivati „dernečarima“?

Tko se ne odriče Tita podržava djela Perkovića i Mustača

Bojim se da ćemo ritmom takve politike opet doći da nam se presuđuje „u ime naroda“.

U ime naroda je Josip Broz Tito ubijao, zatvarao, progonio te raznim Perkovićima i Mustačima to naređivao. Možda će neki kazati pa nije to Tito činio? Ako to Tito nije naređivao i činio onda mu ne pripadaju nikakve zasluge, onda mu ne pripada politička veličina koju mu pripisuju njegovi. Ako nije naređivao onda nije imao vlast, a to znači ni značaja.

On je, to je svima jasno, sve naređivao i za sve znao. Time se Jugoslavija dičila. Naređivao je gdje će se graditi ceste, tvornice, kombinati itd. To mu priznaju njegovi i to mu ubrajaju u uspjehe. Zašto mu onda ti isti ne priznaju da je naređivao i sve ostalo?. Zar se mogao netko u totalitarnome sustavu drznuti i samoinicijativno nešto učiniti? Dakle, tko god i dalje misli da je Tito pozitivna ličnost taj podržava izravno čin i zlodjela Perkovića i Mustača. Tu nema jalovih filozofiranja i razvodnjavanja stvari. Gospodo činjenice su na stolu.

Ako se ne odreknete Tita, vi izravno podržavate djela koja su činili, što je i sud utvrdio, Perković i Mustač. Milanoviću je li i dalje za vas Tito pozitivna ličnost?

Zorane, smiri se, sjedni

Zorane, Zorane, smiri se, sjedni. To vam u je sabornici upućivao vaš stranački kolega Josip Leko. Tada vas je uhvatio nemir i strah. Strast je zavladala. Bili ste izgubili kompas.

Ne znam jeste le li ga još pronašli? Očito niste. I ja vam ponavljam. Smirite strasti.

Ostati bez vlasti nije kraj svijeta niti je osvajanje vlasti ispunjenje svih snova. Nemojte gaziti po ljudima koji kao ja i mnogi drugi drugačije promišljamo Hrvatsku. Godina je Božjega milosrđa. Kao grešan čovjek i nesavršen svećenik koji želi tražiti istinu, a vjerujem da je ta klica u vama još živa, uvijek ću vam stati na raspolaganje. Ispovjedaonice su pripravne. Kajanje je krepost i veliki dar. Griješiti je ljudski čin, a pokajati se je svetački čin koji poduzimaju samo veliki. Želim da idete putem svetosti i vi i svi drugi dužnosnici ma bilo kojoj političkoj opciji pripadali. Nije se grijeh pokajati. Zlo je u grijehu ostati.

Niste vi političari toliko važni

Draga politička gospodo. Nemojte si utvarati da ste prevažni. Rijetko vas je tko spominjao u Kninu. To je bio dan heroja, a ne dan političara. Toga dana ni Kolinda Grabar, ni Milanović, ni Plenković, ni Petrov nisu bili zvijezde. Zvijezde su, bar na jedan dan, bili branitelji kojima smo trajni dužnici.

I još ovo. Narode, zar nismo naivni i plitki. Srbi slave i obilježavaju poraz u Oluji, a mi svoju pobjedu prestajemo slaviti?

Fra Mario Knezović/fratar.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Zbog embarga je pao Vukovar, zbog toga smo imali puno žrtava, jer se nismo imali čime braniti

Objavljeno

na

Objavio

Buda Lončar masti i laže, naravno, kao i obično, pomaže mu “desnica” svojim nemuštim napadima.

Prvo, nije nama Lončar uveo embargo nego Vijeće sigurnosti, i to tako što su se najveći zagovornici opstanka jugoslavije Amerikanci udružili s pro-srpskim Francuzima i Britancima i oni su nam odlučili uvesti embargo.

A zadaća Bude Lončara, inače ratnog i poratnog zločinca iz vremena ww2 bila je da kao ministar vanjskih poslova Jugoslavije izlobira kod Rusa, a pogotovo kod Kineza, da ne ulože veto na tu Rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a od 25. rujna 1991.

Dakle, to je Budin tal u tom zločinu kad su dva naroda ostavljena u jednom masakru brahijalne srpske sile.  Drugo, kad se to 2006. otkrilo u knjizi Carole Hodge, Mesić, čiji je Buda bio savjetnik u prvoj reakciji je rekao da to plasiraju “ustašoidi iz Večernjaka”, jer je Mesićevo stanje svijesti tad b ilo jednako kao i 1992. kad je u Americi svjedočio o embargu i rekao otprilike da je to “kao da zaključate silovatelja i žrtvu u istu sobu i kažete im da ste im osigurali jednake uvjete”, dakle da je embargo za Hrvatsku štetan.

Međutim, kad su vidjeli da je to objavila ugledna britanska znanstvenica, kojoj se nije mogla lijepiti etiketa “ustašoida” prešlo se na plan B, i izmislila se laž kako je “embargo nama pomogao a ne odmogao”.

Još kasnije plasirana je laž da je Kadijević, kad je u ožujku 1991. išao u Moskvu od Jazova (tadašnjeg zapovjednika vojske SSSR-a) tražiti potporu za izvršenje vojnog udara u jugoslaviji, ugovorio i kupnju novog oružja od Rusa u vrijednosti od 2 milijarde dolara. Za ovu tezu nikad nitko nije ponudio niti jedan jedini konkretni dokaz, a ovu tezu je inače u jednu od svojih knjiga, na moje veliko iznenađenje, uvrstio i Ante Nazor. Tu jednostavno stvari ne štimaju.

Prije svega, rasprave radi, uzmimo da je ta teza točna i da je JNA stvarno naručila od Rusa oružja u vrijednosti od 2 milijarde dolara, i da dođu Ameri, Britanci i Francuzi i urote se uništiti Rusima taj posao, a Rusija ima pravo veta koje ne koristi? Tko je to toliko imberlan da može progutati jednu takvu laž?

Prava istina je da će vam bivši branitelji Vukovara reći kako u Vukovar nije stigao ni metak nakon 1. listopada 1991. I to je istina. Ali ne zato jer je Tuđman izdajnik, kao što će Buda, Mesić i njjihovi pijunčići po medijima tipa Krile, Boris Pavelić, Pilsel i slični tvrditi, nego upravo zato jer nam je 6 dana prije toga uveden embargo i uvoz koji se do tad vršio preko Mađarske je prekinut. Nakon toga JNA napada selo Marince između Vukovara i Vinkovaca i kida komunikaciju Vinkovci-Nuštar-Marinci-Bogdanovci-Vukovar i tad se Vukovar na lazi u totalnom obruču, a dalje je sve poznato.

JNA i Srbi ne samo da nisu trebali uvoziti nikakvo naoružanje, nego su ga mogli izvoziti i izvozili su ga. Vi ćete u dijamantskim ratovima devedesetih u Sierra Leoneu, LIberiji i sličnim afričkim zemljama često vidjeti fotografiju afričke djece od 13-14 godina kako poziraju s automatima firme “Crvena zastava” iz Kragujevca.

Lončar je, pokušavajući se obraniti, pozvao na Tuđmana, jer mu je to vjerojatno savjetovao Mesić koji je u više navrata posezao za strategijom posezanja za mrtvim svjedocima (na primjer kad je oklevetao Dunju Zloić – Gotovina da je ukrala torbu s novcem iz hrvatske dijaspore, pa kad ga je Dunja tužila on je rekao da mu je to rekao Fra Tomislav Pavao Duka koji je bi mrtav, ili kad ispalio laž da smo u Maslenici !izgubili 185 ljudi a nismo se makli ni milimetra” pa kad su branitelji reagirali onda je rekao da mu je to rekao Tuđman), međutim, danas je Budu upravo HDZ matirao i prenio djelove izjave upravo Predsjednika Tuđmana od 27. rujna 1991. dakle dva dana nakon usvajanja Rezolucije VS UN-a kojom je uveden embargo. Predsjednik Tuđman tad je rekao slijedeće:

“Budimir Lončar kontinuirano zastupa politiku izjednačavanja agresora Srbije i JNA i napadnutu Republiku Hrvatsku. (…) Lončar je propustio izraziti lojalnost Republici Hrvatskoj, čime se stavio na stranu protivnika mirnog demokratskog i pravednog rješenja jugoslavenske političke krize”.

Dakle, tu je sve jasno. Amerikanci, Francuzi i Britanci uveli su nam embargo, Buda Lončar je uspio uvjeriti Ruse i Kineze da ne stavljaju veto, zbog toga je pao Vukovar, zbog toga smo imali puno žrtava, jer se nismo imali čime braniti, dok su Srbi i JNA imali tenkova, topova, zrakoplova, bojnih brodova, raketnih sustava. raketnih lansera, VBR-ova, streljiva, granata, logističke opreme, inžinjerijskih pomagala i svih mogućih tvarno tehničkih sredstava potrebitih za ratovanje da su mogli ratovati 50 godina uzastopno bez obnavljanja zaliha i to protiv protivnika puno jačeg od razoružanog golrukog hrvatskog naroda.

I to je prava istina, a ovo što govori Buda Lončar, što pišu Pilsel i slični to su takve laži u koje ne vjeruju ni njihovi ukućani, jedini možda oni sami, jer oni svi imaju Mesićevski sindrom, kad nešto izmisle i ta laž koju su izmislili im koristi i onda oni polako s vremenom počnu vjerovati da je ta laž istina, iako im je u podsvijesti jasno da su je oni sami izmislili, ali za takvo što bi valjalo imati obraza, a kakvog obraza mogu imati likovi poput Mesića koji su i u Beogradu radili za KOS i s Vasiljevićem ugovarali uhićenje Tuđmana ili jedan Buda Lončar, koji je svojim lobiranjem, to je Davor Ivanković dobro napisao 2006. godine, osudio Hrvatsku na smrt!

Budimir Lončar ne želi primiti priznanje Grada Zagreba: Ovo je žalosni igrokaz koji sramoti moju domovinu

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Igor Vukić: ‘Prema Golom otoku i Gulagu, Jasenovac je bio sanatorij’

Objavljeno

na

Objavio

Danas kada čitam o Gulazima i o Golom otoku čini mi se da Jasenovac bio sanatorij prema tim logorima. Uzmite me za svjedoka.

Tako je u prosincu 1998. godine napisao Ivan Šoštarić, bivši jasenovački logoraš, u božićnoj čestitki upućenoj Dinku Šakiću, bivšem zapovjedniku logora Jasenovac.

Šakić je u tom trenutku u pritvoru u Remetincu čekao početak sudskog procesa, za koji se nadao da će biti pošteno proveden. Ove godine navršava se dvadeset godina od tog suđenja.

Tekst o Ivanu Šoštariću, koji se na kraju nije pojavio na prostoru za svjedoke, objavljen je u Hrvatskom tjedniku u listopadu 2015., a može se pročitati na web stranici Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac.

Jasenovac je bio sanatorij u odnosu na Goli otok i Gulag

Tekst o bivšem jasenovačkom logorašu Ivanu Šoštariću koji je 1998. htio svjedočiti u korist Dinka Šakića, objavljen u Hrvatskom tjedniku 15. listopada 2015.

Danas kada čitam o Gulazima i o Golom otoku čini mi se da Jasenovac bio sanatorij prema tim logorima. Uzmite me za svjedoka.
Tako je u prosincu 1998. godine napisao Ivan Šoštarić, bivši jasenovački logoraš, u božićnoj čestitki upućenoj Dinku Šakiću, bivšem zapovjedniku logora Jasenovac. Šakić je u tom trenutku u pritvoru u Remetincu čekao početak sudskog procesa, za koji se nadao da će biti pošteno proveden.
Unatoč trudu njegovih odvjetnika, Ivana Kerna i Branka Šerića, proces je okončan osuđujućom presudom. Ivan Šoštarić na kraju se nije pojavio kao svjedok pred sudom. U materijalu koji je prikupljan u pripremi tog sudskog procesa, nalazi se rukom pisana rečenica o Šoštariću: Nije htio svjedočiti, iako se prvo ponudio.
Nismo za sada uspjeli rekonstruirati tko je napisao tu rečenicu, koja sugerira da je Šoštarić zbog nekog razloga izgubio volju za svjedočenjem. Moguće je da je bio izvrgnut pritiscima iz političkih krugova kojima je nekoć pripadao.
Ivan Šoštarić, rođen 1924. godine, bio je u ratno vrijeme tajnik srednjoškolskog vodstva USAOH-a, Ujedinjenog saveza anfašističke omladine Hrvatske. Ta je skupina organizirala propagandno-terorističke akcije protiv Nezavisne Države Hrvatske i njezinih saveznika, poput dijeljenja letaka, rušenja telefonskih stupova, postavljanja eksploziva pod pruge i slično.
Šoštarić je u travnju 1944. upućen kao delegat u Drvar na 2. zasjedanje USAOJ-a, jugoslavenske krovne organizacije mladih sklonih komunizmu. Na putu je uhićen i doveden u pritvor u Đorđićevoj ulici u Zagrebu. Nakon kraće istrage, donesena je odluka o njegovoj internaciji u sabirni logor, na maksimalnu zakonsku kaznu od tri godine. U svibnju je redovnom linijom vlaka prevezen u Okučane pa odatle autobusom na izdržavanje kazne u Staru Gradišku.
U logoru je nove kažnjenike dočekao ustaški poručnik koji ga je pitao zašto je interniran. „Kažem da sam član antifašističke omladine Hrvatske, a on kaže da ustaše nisu fašisti. Lista moje papire i vidi da sam gimnazijalac i da sam tri godine bio u sjemeništu na Šalati u Zagrebu, a on je nesvršeni đak sa Širokog Brijega kod Mostara. Tako on gleda cijelu našu skojevsku grupu pa se okrene, i ode“, ispričao je Šoštarić u sjećanjima koje je napisao 1987. godine.
U Staroj Gradiški radio je u ličilačkom odjelu građevinske grupe. Primao je pakete od kuće i pisao pisma. Opisujući vrijeme provedeno u Gradiški, ne spominje nikakvo nasilje nad zatočenicima ili ubojstva.

Ivan Šoštarić, čestitka DInku Šakiću

Božićna čestitka Ivana Šoštarića upućena Dinku Šakiću

Najviše zatočenika iz Zagreba, Zagorja, Slavonije…

U kolovozu 1944. zatočenici su, kaže, pripremali pobunu. No umjesto toga u rujnu je stigla zapovijed uprave da svi zatočenici pokupe svoje stvari jer slijedi preseljenje u Jasenovac. „Invalidi bez nogu i s protezama stavljeni su na seljačka kola. Svaki logoraš nosi sa sobom svoju jadnu imovinu, neki vuku i perine, jastuke, vojničke kofere…“, opisivao je Šoštarić.
U Jasenovcu je također radio u građevinskoj grupi. Kopali su drenažu za veliku garažu koja se gradila u mjestu, preuređivali željeznički most na Savi kako bi ga mogli prelaziti i kamioni i slično. U siječnju 1945. obolio je od tifusa, a izliječen je u logorskoj bolnici. U veljači 1945. zajedno s velikim brojem jasenovačkih logoraša otpremljen je vlakom u logor Strasshof kod Beča, a potom u jedan logor kraj Linza. Prije toga su u Jasenovcu svi logoraši fotografirani za putovnice, a dobili su i njemačke radne ugovore s visinom nadnice i brojem dana godišnjeg odmora.
U svibnju 1945. logor u Linzu oslobodili su američki vojnici. Logoraši su se potom uputili u sovjetsku vojnu zonu, veoma uzbuđeni „zbog skorog susreta s ljudima iz prve zemlje komunizma“. Tu je uslijedilo prvo razočaranje. Sovjetski satnik vidio je među njima grupu od desetak logorašica rodom iz Slovenije. Zapovijedio je: mi vas oslobodili, davajte djevuške… Naišla je neka vojna patrola pa je taj put inicident spriječen.
Čini se da je Ivan Šoštarić svijest o tome da bi trebalo realno prikazati stanje u logorima Stara Gradiška i Jasenovac počeo razvijati u kasnim osamdesetima, kad su velikosrpski propagadisti počeli još snažnije koristiti jasenovački mit za obračune u Jugoslaviji. Vjerojatno su ga u tom stavu učvrstili i događaji iz Domovinskog rata. U pismu Večernjem listu 1995. godine opisao je kako su se bivši jasenovački logoraši redovito sastajali u klubu jednog zagrebačkog poduzeća. Neka novinarka im je tada rekla: „Pa to je nemoguće da ste vi kao Hrvati bili u Jasenovcu jer meni su moji Kordunaši pričali da su samo Srbi bili po logorima“. U drugom pismu Šoštarić citira svog prijatelja koji je kao gimnazijalac bio u zatvorima kraljevske Jugoslavije, kao student u Jasenovcu, a kao profesor na Golom otoku. „Na moje pitanje gdje je bilo najgore, odgovorio mi je: Jasenovac je bio sanatorij prema Golom otoku“, napisao je Šoštarić.
U osvrtu na logor iz 1987., Šoštarić je istaknuo da je u Gradiški i Jasenovcu bilo najviše zatočenika iz Zagreba, Hrvatskog zagorja, Slavonije, Podravine, a tek onda iz Bosne, Banije i Korduna. U Jasenovcu je vidio jednu likvidaciju, u listopadu 1944. godine. Riječ je bila o vješanju trojice zatočenika koji su u logor donijeli novine i poticali ostale na pobunu jer su Rusi ušli u Jugoslaviju. O tome su iskazivali i drugi zatočenici iz tog vremena, opisujući da je o sudbini trojice uprava logora provela disciplinski postupak.
Usput, Dinko Šakić u to vrijeme više nije bio u Jasenovcu, jer je 1. listopada otišao u Zagreb na drugu dužnost i u logor se više nije vraćao.
Svjedočenje Ivana Šoštarića moglo je ipak biti vrlo značajno za Šakićevu obranu, jer bi dalo dosta informacija o tome kakvi su bili stvarni uvjeti života zatočenika. Drugi svjedoci koji su saslušavani na suđenju, bili su mahom pripadnici komunističkih poslijeratnih struktura i o logoru su govorili u stilu poratnih propagandnih brošura. Njihova svjedočenja prihvaćalo i vijeće Županijskog suda u Zagrebu i uvrštavalo u presudu, a s time su se slagali i viši sudovi, koji su razmatrali Šakićeve žalbe.

Ivan Šoštarić, Jasenovac, Dinko Šakić

Ivan Šoštarić

Sud tražio da se ‘ne muče svjedoci’

Odvjetnici Dinka Šakića učinili su što su mogli u tim okolnostima. U završnim su riječima uravnoteženo prikazali prilike u jasenovačkom logoru, no njihovi govori nisu dopirali do šire javnosti. Pitanje je bi li to mogli i danas.
Nije im bilo dopušteno ni da obave suočavanje svjedoka koji su iznosili potpuno suprotna „osobna“ sjećanja o istim događajima. U nekim ispitivanjima odvjetnicima je uspjelo poljuljati iskaze svjedoka. Primjerice, svjedok bi govorio o teškim uvjetima života u logoru, a onda bi ga neki od Šakićevih odvjetnika pitao je li popravljao zube u logoru? „Kakvi zubi pa mi smo tamo bili bez ikakve zdravstvene njege“, glasio je odgovor. Onda bi odvjetnik izvadio autentični logorski dokument u kojem stoji da je taj svjedok prvo bio na pregledu, zatim na plombiranju pokvarenog zuba a potom i na kontroli.
Na kraju bi svjedok priznao da mu ta plomba još stoji u zubu, 55 godina nakon što je stavljena u logorskim uvjetima.
Obično bi pri takvim unakrsnim ispitivanjima uskakao sud s opaskom da ne treba mučiti svjedoke, koji su u poodmakloj dobi. A i oni bi se, pritisnuti pitanjima, odjednom počeli pozivati na slabo pamćenje i želju da zaborave logorske strahote.
Šoštarić je, čini se, bio čovjek drukčijeg karaktera. Po povratku iz Austrije 1945. odbio je ponuđena radna mjesta (mnogi bivši logoraši zaposleni su u vojsci, policiji, diplomaciji, državnim poduzećima, itd.) i nastavio se sam školovati i probijati kroz život. Završio je Fakultet za vanjsku trgovinu, radio u nekoliko poduzeća, a najdulje u Plivi od 1967. godine. U izjavi iz 1987. godine usudio se reći da je ustaškinja Maja Buždon u Staroj Gradiški bila vrlo elegantna i za njegove pojmove dosta fizički zgodna. U čestitki za Božić zaželio je svom bivšem čuvaru u logoru, Dinku Šakiću i njegovoj supruzi Nadi, puno zravlja i sreće. Šoštarićev nastup pred zagrebačkim sudom sigurno bi bio vrlo zanimljiv, ali već i njegova ponuda za svjedočenje u korist obrane dužnosnika sabirnog logora iz Drugog svjetskog rata, zasigurno spada među svjetske raritete.

Ivan Šoštarić, Jasenovac

Putovnica s kojom je Šoštarić iz Jasenovca upućen na rad u Njemačku

U logoru u Staroj Gradiški postojao i muški i ženski zbor

Nije samo Ivan Šoštarić bio potencijalno nezgodan svjedok za optužbu. U pripremi suđenja, policija i državni tužitelji 1998. saslušavali su niz bivših logoraša, a na kraju su na glavnu raspravu odlučili pozvati samo neke. Među njima nije bio Mijo Topljak, koji je tužiteljima ispričao da je u logoru radio u kulturnoj ekipi i pjevao u crkvi. To se odnosilo na logor u Staroj Gradiški, gdje je Dinko Šakić također jedno vrijeme bio u upravi. Topljak je rekao da je u logoru postojao i muški i ženski zbor. Za Šakića je čuo „da je bio poštenjak“. Ljuba Blazina je detaljno opisivala poljoprivredne radove na ekonomijama Stare Gradiške i Jasenovca. U logorima je bila od 1942. do 1944. U Staroj Gradiški nije vidjela nikakva zlostavljanja logoraša. Na izričito pitanje županijskog državnog odvjetnika ima li saznanja o masovnim likvidacijama, svjedokinja je odgovorila da o tome ništa nije čula, niti vidjela. Jedino se sjeća da je jedna logorašica uspjela pobjeći iz crkve jedne nedjelje kad su imali misu.
Na glavnu raspravu nije pozvana ni Pava Molnar koja je radila u krojačnici u Staroj Gradiški i krpala ustaške uniforme, koje su bile pune ušiju. Radila je i u magazinu robe i ponekad pretresala nove zatvorenike koji su dolazili u logor. Nije vidjela niti čula za masovne likvidacije. Nije neobično da nije pozvan ni Andrija Tomašek, koji je kao pripadnik komunističkog pokreta u Staru Gradišku interniran 1943. godine. Ondje je svirao u crkvi i pisao note za zbor, sve dok nije pušten kući u svibnju 1944. s još 110 zatočenika. Ivan Vuk opisao je nekoliko slučajeva u kojima su strijeljani zatočenici, ali je i objasnio da su to bile kazne zbog bijega i sličnih razloga, a redovito su prije strijeljanja pročitene presude.

Igor Vukić

Govor Igora Vukića na predstavljanju knjige ‘Razotkrivena jasenovačka laž’

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari