Connect with us

Kolumne

Milanoviću su Putin i Rusija isto što i nekom torcidašu Livaja i Hajduk

Objavljeno

-

Medijsko stiskanje figa Zoranu Milanoviću u otvorenom navijanju za Rusiju protiv Ukrajine do lakta je već ušlo u novu fazu. I dok se domalo još ponegdje na istaknutijem mjestu mogao vidjeti ili pročitati poneki pristojan i suvisao komentar sve samo ne pristojnih eskapada spadala s Pantovčaka, sad ih, kao da su oguglali, samo prenose bez komentara, kao da je riječ o elementarnoj nepogodi u Bocvani.

 

Netko sjedi na dvije stolice, netko zagazi u jednu

Za omlohavljele glasove javnosti Milanovićeve lamentacije nisu vrijedne osvrta, kamoli analiza i dizanja panike, a kako su samo nekad energično gazili njegovu prethodnicu, posebno nakon što joj je Trump spomenuo Krk. Sad kao da ih opet nadimlju ruski plinovi pa im nije gnjusno to što ih Milanović ispušta, nego im bude gnjusno kad ga se u tome razotkrije.

Obrušavaju se na rijetke koji se usuđuju ukazati na nesnosan vonj i stisnutih nosova viknuti – car je gol! U svekolikoj hrvatskoj medijskoj antiutopiji knjiga je kao u glasovitoj Andersenovoj bajci spala na jedno slovo. Ironično, riječ je o Facebook profilu vladajuće stranke. Zločesti HDZ je taj koji nasrće i nalijeće na sirotog predsjednika, izravno izabranog apsolutnom većinom glasova, i to samo zato što izražava svoje mišljenje. A što prikrivanje Milanovićevih nestašluka može značiti nego posredno priznanje da i glavnini viđenijih medija srce kuca za Rusiju, samo što to ne mogu izravno posvjedočiti kako se ne bi zamjerili stranim gazdama? Pritom se ne može isključiti ni mogućnost da uz njih imaju još neke druge neformalne gospodare, kao svojevrsnu paralelnu liniju zapovijedanja. Ili, narodski rečeno, sjede na dvije stolice, što u Milanovića ipak nije slučaj.

Za razliku od sedmih silnika, koje licemjeran dvostruki život ne sprječava da si uzimaju moralno pravo kreketati drugima o njihovoj korupciji, on postojano kano klisurina sjedi samo na jednoj. Doduše, odveć mekanoj i toploj da bi bila riječ o stolici u samo jednom značenju te riječi, pa se katkad doimlje kao da na njoj ne sjedi, nego da je svojski ugazio u nju.

 

Milanović zdušno druka za Rusiju i tuži se da ga Plenković uokolo tužaka

Možda je upravo to razlog zašto Milanović čini pokrete kao bik prije hvatanja zaleta čim mu se pred očima ukaže Plenković, a ukazuje mu se stalno… i kad ga ima, i kad ga nema. Ohrabren svekolikom medijskom, sad više ne samo prešutnom potporom, ugazitelj s Pantovčaka spočitava Plenkoviću što ga opanjkava pred svijetom da je proruski nastrojen. Kao da se radi o nekoj velikoj, najstrože čuvanoj tajni, kao da druge države nemaju kanale u Hrvatskoj preko kojih odmah doznaju sve što on blebne. Istina, Milanovićev galimatijas u doslovnom je smislu neprevediv čak i na hrvatski, a kamoli na druge jezike, no bit i srž eksplicitnih poruka što ih odašilje ne ostavljaju mnogo mjesta dvojbama, ma koliko ih se autor trudio zamagliti proturječnostima.

Ako ne u istoj rečenici, onda najkasnije u idućoj. Milanović se potužio na Plenkovića i zbog neobjektivnosti. Jer samo njega proziva zbog proruskih stajališta, a ne i druge koji, po njemu, istupaju s istih pozicija. Pritom zanemaruje dvije stvari. Osim što nema nikoga u euroatlantskim krugovima tko bi se makar približno tako očito svrstao na stranu Rusije, strani državnici ipak nisu predstavnici hrvatske države. Oni ne narušavaju vjerodostojnost hrvatske vanjske politike, dovodeći ju u nemoguću situaciju da mora pojašnjavati suprotstavljena stajališta odašiljana sa službenih hrvatskih adresa, što opako miriše na sjedenje na dvije stolice. Ujedno time tjera hrvatsku diplomaciju na nepotrebno rasipanje energije, smanjujući joj manevarski prostor za djelovanje po drugim bitnim pitanjima. K tome, za razliku od terceta vođa koji pokušavaju sjediti na dvije stolice (Erdogan, Orban, Vučić), i zasad im to balansiranje ide od ruke, Milanović mladalački, iz sveg glasa, skandira slogane u slavu i čast majčice Rusije, što spomenutim osvjedočenim ruskim prijateljima ne pada na pamet. U tome je, ipak vrijedi priznati, znatno manje prijetvoran nego kad se iščuđava što finski predsjednik o nepravdi koja se čini Hrvatima u BiH tako malo zna, a zna otprilike onoliko koliko je i Milanović znao dok je već bio etablirani političar u usponu.

 

Milanović poput Torcide, ali i Armade

Drukajući sve vrijeme nesmanjenom žestinom za Putina i neuništivu i nepobjedivu Rusiju, koja gdje jednom kroči, više se ne povlači, vatreni navijač Milanović neumjerenim optimizmom zapravo potiskuje loše sjećanje na ne tako davne ruske poraze u istočnoj Europi i Afganistanu. Fanatičnim navijačkim žarom unekoliko podsjeća na nekog zagriženog torcidaša kad zbori o Livaji i Hajduku. A i obožavane ekipe su im otprilike jednako nepobjedive. Kao, uostalom, i Srbi ’95, kad su utjecajni međunarodni faktori 4 godine brižno uzgajani mit o njihovoj nepobjedivosti umalo iskoristili ne bi li ih proglasili ratnim pobjednicima. Da bi im odjednom nešto bljesnulo pred očima pa ih otpuhala oluja daleko, daleko,… tamo daleko od mora. I doista, pušući u ruski rog, Milanović je već ispucao skoro sve srpske trikove iz tog razdoblja.

Ukrajinci, endemski korumpirani poput HDZ-a, mu dođu kao ekstremnijem torcidašu čak ne ni Dinamo, nego Hrvatski nogometni savez ili pak sami Vatreni – dabogda sve izgubili! Kad druka za Kremlj, Milanović poprima i obrise stanovitog riječkog huligana, onoga kojega je svojedobno toliko očarala Putinova armada, koliko i Milanovića legendarna moskovska vojna parada na Dan pobjede, pa se posve raspametio, spjevavši iz dubine svoje katoličke duše najtoplije lirske stihove meštru tame – rokaj barba Putine, samo rokaj! Tamo gdje dotični huligan, koji je svojedobno običavao očijukati na Pantovčaku s Ivom Josipovićem, a sad i za nasljednika mu Milanovića nalazi mahom lijepe riječi (kako i ne bi kad obojici srce kuca za CSKA?), uživa glas uzornog obraćenika i katolika, zašto Milanović ne bi bio uzoran Hrvat? U konačnici, ondje gdje prvi može postati saborski zastupnik, zašto potonji ne bi bio predsjednik države?

 

Malo dobrih ljudi? Što malo? Samo dvojica!

Kako bi izglancao sjaj svoje slike i prilike u onih Hrvata koji, valjda u strahu od inflacije, hrle kupiti rog za svijeću, Milanović hodočasti po obljetnicama postrojbi iz Domovinskog rata. I radi ono što najbolje zna – dijeli! Vazda laprda o malo dobrih ljudi koji su obranili Hrvatsku, premda je jasno, čak i gleda li se samo borbeni sektor, a nije samo on obranio Hrvatsku, da onoliku bojišnicu nije moglo držati malo ljudi. Jasno je to i iz broja poginulih, ranjenih, oboljelih, ali i onih koji se još uvijek okupljaju na obljetnicama postrojbi strpljivo slušajući kako im s Marsa pali lik drobi u facu o malo dobrih ljudi. No, tu je po svoj prilici ipak riječ o pomno isplaniranoj računici. Jer kako opravdati pomilovanje Perkovića i Mustača, a da se na istovrsne molbe 250 branitelja ni ne obrecneš, nego time da su upravo njih dvojica to malo dobrih ljudi, dok je ovih 250 jednostavno previše da bi bili dobri. Jašući na istom valu, Milanović povlači crtu razdjelnicu između ratovanja ’91, koje uzdiže kao golo junaštvo, moguće i stoga što su tada Perković i Mustač bili aktivni, i onog kasnijeg, nakon priznanja, kad je sve bilo luk i voda.

Kad čak ni on osobno ništa nije mogao pokvariti, premda se za svaki slučaj radije držao pričuvnog položaja na visovima Gorskog Karabaha. No, to ipak nije bila druga utakmica, nego drugo poluvrijeme iste utakmice tijekom kojega se također ginulo. A da bi se izvojevala pobjeda, pokazalo se nužnim u poluvremenu posjesti na klupu neke ne odveć pouzdane igrače, među njima i Perkovića i Mustača. Slično kao što su u nedavnoj utakmici protiv Danske Vatreni u prvom poluvremenu pred naletima premoćnih domaćina nekako održali remi, da bi u drugom dijelu veličanstveno trijumfirali.

 

Je li Hrvatska vojska doista okončala rat protiv svoje volje?

U oštroj konkurenciji Milanovićevih ludorija najluđe obično ostaju slabije zamijećene, poput teze kako je Hrvatska vojska pokrenula završne operacije u BiH ujesen ’95 protiv svoje volje, na nagovor drugoga, s jasnom aluzijom na Ameriku. Prije svega, vojska u demokratskim državama, a Tuđmanova Hrvatska u tome nije bila iznimka, nema vlastitu volju nego služi kao instrument politike. Vojska je autonomni subjekt sa svojom voljom samo tamo gdje caruju vojne hunte i u militariziranim totalitarnim satrapijama poput Titove Jugoslavije. No, to je manje bitno. Bit Milanovićeve poruke svodi se na omalovažavanje najsjajnijih postignuća hrvatskih vojnika i njihove žrtve soljenjem rane da se tada ginulo zaludu, za tuđe interese, a ne hrvatske, unatoč tome što je okončanje rata u susjednoj državi donijelo mir i tamošnjim Hrvatima, a njime su ujedno stvoreni preduvjeti za mirnu reintegraciju Podunavlja i zaokruživanje Hrvatske u međunarodno priznatim granicama.

No, prema Milanoviću, sve je to bilo protiv hrvatske volje i interesa samo zato što se on poklopio s interesom drugoga, danas najmoćnijeg protivnika Putinove Rusije, prema kome ne skriva gađenje.

 

Providno spletkarenje altruista Nobila

Da su u tijeku završni otkucaji sata do trenutka kad će si Milanović priskrbiti još jedan zvučni nadimak (Pomilovanović), svjedoči istup Ante Nobila u mediju s iznimnim razumijevanjem za patnje dvojca Perković-Mustač. Upada u oči kako se Nobilo vodi dvostrukim kriterijima kad je posrijedi pravosudni tretman počinitelja navodnih zločina s hrvatske strane u Domovinskom ratu i onih ispred obavještajno-represivnog aparata u doba komunističke Jugoslavije. U svom zalaganju za opće dobro bio bi znatno uvjerljiviji kad bi ista mjerila koja primjenjuje na branitelje Hrvatske primijenio i na aktere u službi zaštite svoje prve, neprežaljene domovine Jugoslavije. Jer ako je interes branitelja, kako kaza, utvrditi sve ratne zločine, pa i one hrvatske, onda je valjda i interes časnih pripadnika obavještajno-sigurnosnog aparata bivše države koji su se stavili na raspolaganje hrvatskim vlastima utvrditi i procesuirati sve mirnodopske zločine službe kojoj su pripadali. Nobilo naglašava kako je posebno angažiran oko zločina počinjenih s hrvatske strane zato što je hrvatska država tu zapela, dok one sa srpske čak i prerevno procesuira.

Pa nije li hrvatska država zapela i oko procesuiranja udbaških zločina, toliko da je dosad jedini procesuirala jedna druga država? Kako to da u Nobila naglo splašnjava altruistički poriv da bude korektivom pravosudnih vlasti pri rasvjetljavanju zločina organiziranih od strane vladajućih struktura u bivšoj državi? Šteta, jer time ostavlja dojam da upirući prstom u druge samo zameće krvave tragove države u kojoj je stasao i za čiju se bolju prošlost još uvijek bori. Pritom se doimlje jednako uvjerljivim kao kad tvrdi da je zahtjevom za pomilovanjem Perkovića i Mustača doveo Milanovića bez njegova znanja u neugodnu situaciju, kunući se kako tu nije bilo nikakvog dogovora unaprijed. Da ga nije bilo, jednako je izgledno kao da ga nema ni između Milanovićevih pokrovitelja iz sjene i onih koji na lancu drže prevladavajuće medije, čija je specijalka izjednačavanje Plenkovića i Milanovića.

 

Kako je i Plenković postao ruski igrač

Od svih izjednačavanja tih baš po svemu antipoda napodmuklije zvuči teza kako obojica djeluju proruski – i Milanović, kojeg ruski agitprop samo što ne proglasi svetiteljem, i Plenković, koga tamo ne mogu smisliti u mjeri da Hrvatsku od samih početaka agresije na Ukrajinu uzimaju na poseban pik. Dok se za Milanovićeva vladanja inatilo Njemačkoj pa su tamošnji poslodavci otvarali tvorničke pogone u Srbiji, zaobilazeći Hrvatsku u najširem luku, a ne uvijek transparentni ruski utjecaj spremno koristio nepopunjeni prostor kapilarno se proširivši svim porama hrvatskog društva i ekonomije, Plenkovićeva krivnja se sastoji u tome što posljedice navedenog nije u hipu eliminirao. Ova logička akrobacija nalik je onoj kao kad bi se u nogometu jednako krivilo onoga koji je zabio autogol i onoga koji je izjednačio rezultat. Jedino „prorusko“ što mogu Plenkoviću naći pod noktom je kurtoazna pohvala ministra Grlića Radmana poeziji Sergeja Lavrova u zadnjim pokušajima sprječavanja rata, te navodna Plenkovićeva predaja Agrokora u ruske ruke, čega se kao slamke spasa rado hvata i sâm Milanović, za čijeg se mandata, netom po okupaciji Krima, Agrokor prebacio na ruske izvore financiranja. Proruskim djelovanjem karakteriziraju uravnoteženje ruskog i zapadnog utjecaja u vlasničkoj strukturi tvrtke, povratak na zapadne izvore financiranja, naplatu hrvatskih malih i srednjih poduzeća, te OPG-ova u zamjetno većem postotku u odnosu na druge potražitelje, te zaštitu zakona znanog kao Lex Agrokor od nezadovoljnih ulagača na mjerodavnim sudovima u New Yorku i Londonu, sve to praktički bez ijedne utrošene kune iz proračuna.

Alternativa tomu je bila učvršćivanje Agrokora u ruskim rukama kroz restrukturiranje koje je prethodni vlasnik već bio dogovorio pod kapom ruske banke i ravnanjem internacionalnog eksperta za mastodonte u stečajevima, gospodina Alvareza.

 

Nekad prebjezi na hrvatstvo, danas konvertiti na euroatlantizam

Okoštali mozgovi formirani u komunističkom totalitarizmu Plenkovićevu krivnju vide ponajprije u tome što stvari ne prelama preko koljena, što u maniri Putina i Orbana ne upravlja pravosuđem, pa čak i dijelom ekonomije u nominalno privatnom vlasništvu, i tako se obračuna s lokalnim proruskim elementima, mahom domaćim klijentima kojima je povjereno upravljanje ruskim kapitalom u Hrvatskoj. Međutim, u prijelomnim općim međunarodnim okolnostima, koje po mnogo čemu podsjećaju na one koncem osamdesetih, bezbolnijim rješenjem se čini poticanje prijelaza tih krugova na hrvatsku (i euroatlantsku) stranu, slično kao što je onomad Tuđman, s više vlasti u rukama od Plenkovića danas, radije odlučio privoljeti na suradnju Perkovića, Mustača i ekipicu. Pritom bi malokoga začudilo ako su upravo njihovi nasljednici i doušnici najtješnje povezani s domaćim zastupnicima ruskog kapitala u Hrvatskoj. Trenutno stanje u medijima, kao svojevrsno zrcalo odnosa snaga moćnih interesnih grupacija, gremija, zasad ne nagovještava da se ta tranzicija iz nužde razvija optimalnom dinamikom. Štoviše, izglednije je da se još traže opipljivija jamstva kako bi se transfer kritične glavnine prebjega zgotovio. No, čak i ako bi se taj proces u dogledno vrijeme odvio do kraja, u konačnici ostaje otvoreno pitanje povratne sprege nakon normalizacije odnosa s neprijateljem. Imajući u vidu kako su obraćenici na hrvatstvo pohrlili nazad u dušmanovo okrilje netom po silasku Tuđmana s političke i životne pozornice, neizbježno se nameće pitanje kako spriječiti da njihov put ne slijede i aktualni prebjezi na euroatlantizam. Pa opet sve iovo nanovo!

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement
Komentiraj
Advertisement

Komentari