Connect with us

Povijesnice

Mile Prpa: Prešućeni poratni zločin u središtu Zagreba

Objavljeno

-

Objavljujemo u cijelosti referat člana HŽD-a, gospodina Mile Prpe, kojeg je održao na 6. Kongresu Hrvatskog  žrtvoslovnog društva održanog u Zagrebu i Sisku 16. 17. i 18. lipnja 2013.g.

U vremenu, i neposredno poslije Drugog svjetskog rata, na našim prostorima svašta se događalo. Ali jedan događaj koji ima naprosto monstruozni karakter dogodio se, najvjerojatnije 19. svibnja 1945 g. u središtu Zagreba.

Toliko je prešućivan, da danas rijetko tko zna za njega, a trebali bismo svi znati. Ne samo da bismo svi trebali znati za taj događaj, već bi taj događaj trebao postati i istaknuti – simbol našeg nacionalnog stradanja.

Citiram tekst iz Slobodne Dalmacije objavljen 5. svibnja 2001.g

„Poslijeratna čistka je zahvatila sve društvene slojeve, bez obzira na spol ili dob. Palo je žrtvom i šezdeset djevojaka iz ženskog internata u Preradovićevoj ulici u Zagrebu, prema iskazu Krešimira Babića, od 13. veljače 1963. u Geelongu (Australija). Njemu se, kako navodi, 20. svibnja 1945. povjerio jedan hrvatski partizan koji je stražario ispred garaže u Solovljevoj ul. br. 18. gdje je radio kao mehaničar. Čovjek je shvatio da ima posla sa zemljakom. “Već noćima ne mogu oka sklopiti”, rekao je Babiću. “Evo, na primjer, prošle noći odveli smo kamionima izvan grada šezdeset djevojaka iz internata u Preradovićevoj ulici. Imale su između 16 i 20 godina. Strijeljali smo ih na prvoj okuci iza Velike Gorice, na cesti za Kravarsko. Još čujem krikove djevojaka: ’Što smo učinile? Za što nas optužujete? Zašto nas ubijate?’ Nikad neću zaboraviti kako su se stiskale jedna uz drugu, drhteći i plačući.” Završen citat.

Ove žrtve spominje i knjiga  Johna Ivana Prcele i Dr. Dražena Živića Hrvatski holokaust (dokumenti i svjedočanstva o poratnim pokoljima u Jugoslaviji),  i još nekoliko drugih povijesnih izvora.

Nu, prosuđujući o tom svjedočanstvu morali bismo biti vrlo kritični, ali gledano forenzički – činjenica je da su tamo pronađene njihove kosti, (pred tim dokazom padaju sve sumnje u istinitost iskaza), nadalje činjenica da su postojali svjedoci koji su ih i zakopali, činjenica da se već dugo godina tamo donosi cvijeće, pale svijeće i postavljaju improvizirani križevi.

Mjesto njihovog ubojstva trebalo bi postati kultno mjesto našeg nacionalnog stradanja, ali i ponosa. Krv nevinih djevojaka, vjerojatno nekima i oduzetog djevičanstva, vapi do neba…! Da su, kojim slučajem, ubijene iz vjerskih razloga svih šezdeset (ili koliko ih je već bilo) bile bi proglašene za svetice. Ali očito ubijene su iz ideološke mržnje prema narodu kojem su pripadale.

Dao sam i svoj vlastiti mali doprinos pjesmom koju sam spjevao u njihovu čast, da njihova žrtva nevinosti ostane zapamćena;

VILINSKO KOLO MRTVIH DJEVOJAKA

1.

Zaigralo šumom vilinsko kolo

šezdeset bijelih vila u svjetlini.

Zaigralo, – pa se i rasplakalo

šezdeset njinih majki u crnini.

2.

Šezdeset učenica iz internata

iz srcišta  samog Zagreb grada.

Nakon rata, nakon strašnog rata.

kako li samo nevino nastrada.

3.

Kad na trorog kapi ubojicama

crven zvijezda sjajem zatreptala.

Dva kamiona, pokrov  s ceradama

pred vratima đačkog doma  stala.

4.

Djevojčice penju u kamione –

na izlet u prirodu da ih vode.

Na livade cvjetne, proplanke one.

Tamo, tamo gdje miris slobode.

5.

Svibanjsko jutro svjetlošću blista,

priroda pleše ljepotom cvata.

Zelen šumarci bojom mladog lista –

i roj leptira ukoklo se hvata.

6.

Kravarsko se vidi, kamioni skreću

u šumu gdje lipe, breze, bori

Proljet u cvatu kao da nudi sreću,

ali slutnja neka u srcu im gori.

7.

Djevojčice u šumi, nevinost dana.

S trorogih kapa zvijezda se ljeska

Crvenom bojom, ko krvava rana –

pod njima zvjerski pogled se bljeska.

8.

Sad Marta, Matilda, Vesna i Goga

pohote grozne, žrtve postaše  prve.

Nož sijevnu, vapaj, krik do Boga

Matilda mrtva, mrtva leži isprve.

9.

Zašto nas ubijate, što smo vam krive?!

Nikome baš ništa učinile nismo!

Sad glas im drhtav u nevinosti žive!

Zbore – samo đaci, tek školarke mi smo.

10.

Ali divlja zvijer mržnje rikom riknu.

– Krive ste nam za to jer ste još žive.

Prasak pištolja, i  smrt na licu niknu

na bljedolikom licu djevojčice Ive!

11.

U srcima muk, drhte nabujale grudi,

tek u pubertetu te učenice svake.

Tijelo umire, a srce  život žudi –

ali orgija smrti uze i život Jake!

12.

Ana-Marija i Magda pokošene pale.

Krv lipta i zelenu travu kvasi.

Sunčane zrake krvavom sjenom sjale,

djevičanstvom smrti, nevinošću lasi.

13.

Muk tišine, tišina mukom vlada.

Krvnika urlik – Što čekaš, pali?!

Rafalna paljba rapsodiju sklada –

i kontrabas smrti krvcom ih zali.

14.

S licem u travi i Biserka leži,

krijes u očima i Anastazije mrtve.

Djevojčice u krvi, smrt sad bježi.

15.

Djevičanstva u travi pokošena bila,

sve mrtve; i obje Ljerke i obje Ane.

Šezdeset ljeta i tajna se krila,

kostima mrtvih dok svjetlost ne svane.

16.

Ne plačite majke, one za smrt ne mare,

– njih šezdeset sad vilama postale.

Ubojice klete plam pakla nek tare!

Vječno vilinsko kolo, gle, zaigrale.

 

(Zagreb, 20. 04. 2010 (Mile Prpa)

 

Zasad, sve što bismo mogli učiniti za njih to je da se u ime Hrvatskog žrtvoslovnog društva postave vijenci, zapale svijeće, i njihovo grobište obilježi križem. A za ubuduće trebalo bi istražiti njihova imena i točan broj pogubljenih, jer prema nekim izvorima bilo ih je sedamdeset, te na zgradu nekadašnjeg internata u Preradovićevoj ulici iz koje su izvedene trebalo bi, ako nam vlast dopusti, postaviti im spomen ploču.

Ali, za ubuduće,   ekshumirati njihove tjelesne ostatke, sačuvati ih i ugraditi u temelje  crkve koju bi na tom mjestu trebalo sagraditi – Crkve Blažene Djevice Marije. Uz crkvu, također sagraditi  i manji amfiteatar gdje bi se u mjesecu svibnju svake godine izvodilo glazbeno i plesno kolo na temu – Vilinsko kolo mrtvih djevojaka, prema pjesmi koju sam pročitao.

To je najmanje što možemo učiniti za toliku mučenički prolivenu krv nevinih, više djevojčica nego djevojaka. To je vjerojatno jedinstven primjer takvog stradanja u povijesti svijeta. I to stradanje trebali bismo pretvoriti u naše duhovno i nacionalno pasiansko bogatstvo i njihovo štovanje kao heroina života.

One su pale od ruku bezbožnika –  iz čiste mržnje prema životu i prema narodu kojemu su pripadale. Da su bile pripadnice bilo kojeg drugog naroda u Europi za njih bi već odavno znao cijeli svijet.

Mile Prpa/hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement
Komentiraj
Advertisement

Komentari

Oglas