Pratite nas

Povijesnice

Mile Prpa: Sto godina od krvave Odese (1916 – 2016. g.)

Objavljeno

na

Godine 1916. dogodio se prvi put, u cjelokupnoj povijesti u odnosima hrvatskog i srpskog naroda, masovni pokolj hrvatskih domobrana (ratnih zarobljenika u Rusiji) od strane Srba i ruskih Kozaka u Odesi.

Riječ je o segmentu hrvatske prešućene povijesti koja je predodredila hrvatsko-srpske odnose za narednih sto godina, tj sve do danas, ali kako stvari stoje i za narednih nekoliko stotina godina. I upravo zbog toga, to ne smijemo izbrisati iz memorije ni hrvatskog ni srpskog naroda.

Tema koja je obrađena u Codexu moralis Croaticum. Zbog toga, i zbog stogodišnjice tog događaja, prenosimo u cijelosti tekst iz Codexa…!

“Pokolj hrvatskih vojnika u Odesi – Grozote Odese – Hrvatska povijest je magla, gusta magla da bi se skrivala od hrvatskog naroda brojna slavna ali i vrlo tragična događanja, koja se jednostavno nisu smjela znati radi političke koncepcije suživota na ovim balkanskim vjetrometinama koju je nametnula velikosrpska koncepcija vlasti.

Kroz obje Jugoslavije nije se smjelo znati ni što je u hrvatskoj povijesti Gvozdansko, junaštvo bez premca dotad nezabilježeno u svjetskoj historiografiji, nije se smjelo znati ni o Jurišiću tadanjem hrvatskom Leonidi, i jednom od najvećih junaka u svjetskoj povijesti, i brojna druga slavna povijesna događanja koja oslikavaju hrvatski narod kao jedan od najherojskijih naroda u svijetu uopoće.

Ali nažalost, ne samo da su prešućivani slavni događaji, već su jednako tako prešućivani i tragični događaji, jer bi dali potpuno drugu – vrlo ružnu sliku o nekim južnoslavnskim narodima, jer je ta ružna slika rezervirana samo za Hrvate, a ne za druge narode na Balkanu. Nažalost, ni mlada hrvatska država RH, ne trudi se gotovo nikako da se ta slavna i tragična povijest zapamti i da bude dostupna cijelome narodu, ali i svjetskim povjesničarima. To je prepušteno samo pojedincima da tu i tamo o tome napišu koji članak.

Godine 1916. na istočnim frontovima pod utjecajem Jugoslavenskog odbora i srpske vlade, počelo se novačiti hrvatske domobrane iz ruskog zarobljeništva (što nije bilo u skladu s međunarodnim ratnim pravom), kako bi stvorili neku jugoslavensku dobrovoljačku postrojbu na solunskom bojištu. Okupljeni u Odesi, Hrvati-dragovoljci tražili su da budu upućeni na bojište pod jugoslavenskim, a ne pod srpskim imenom i znakovljem, čemu se protivili srpski časnici. U napetu ozračju, punom nepovjerenja, izbijali su sukobi s tragičnim posljedicama. Među njima najpoznatiji je pokolj prvih 18 dragovoljaca u listopadu 1916. godine. Dovoljni sami sebi, Srbi, ne samo da nisu cijenili dragovoljce nego su radili sve da bi im zagorčali život: Dragovoljci časnici bili su neravnopravo materijalno tretirani, kazne nad vojnicima bile su drastične a bilo je i nasilnog regrutiranja tzv. »silovoljaca«. Slučaj s dobrovoljcima u Odesi bio je nagovještaj odnosa u budućoj državi ako pobijedi srpska koncepcija o njezinu stvaranju.

Tako su još tijekom 1916. i 1917. godine Srbi i ruski Kozaci prisiljavali hrvatske vojnike u ruskom zarobljeništvu da pristupe jugoslavenskoj legiji. Pri tome su se služili fizičkom prisilom (premlaćivanjem), obrednim ponižavanjima (hrvatske vojnike su tjerali da kopaju vlastite grobove), ubojstvima (nabijanjem na kolce, razapinjanjem na križeve) i ponižavanjem mrtvih tijela (bacanjem istih u more).

Prema podacima dr. Slavka Pavičića i ing. Franje Perše, počinitelji su Srbi i ruski Kozaci. Mjesto zločina je Odesa. Točan broj nikada se neće saznati, a prema tim izvorima on se kreće i do nekoliko tisuća hrvatskih vojnika i časnika koje su Srbi i ruski Kozaci na razne načine pobili i bacili u Crno more.

Razlog zašto su smaknuti je taj što su odbili pristupiti tzv. jugoslavenskoj legiji pod srbijanskim insignijama, šajkače, kokarde i sl. Osim što je prisilna mobilizacija ratnih zarobljenika nedopustiva, tzv. jugoslavenska legija je bila i nacionalno ponižavanje hrvatskih zarobljenika, jer ih se u njoj tjeralo da se odreknu hrvatskog imena i da postanu Srbi.

Već prije toga Srbi su brojne hrvatske zarobljenike nabili na kolce ili su ih osakatili žive, odrezavši im djelove tijela Zabilježeno je svjedočenje jednog grobara iz Odese koji je rekao da su mu Srbi jedne noći dovezli tijela 18 Hrvata da ih ukopa. Kad je zaiskao osobne podatke mrtvih Hrvata, jer se to moralo po propisima, Srbi su mu doslovno odgovorili: “To su Hrvati, pa ne morate znati”. Dr Aleksandar Horvat, predsjednik Čiste stranke prava, doznavši o odeskim grozotama, reagirao je 6. srpnja 1918. u Hr-vatskome državnom saboru interpelacijom naslova – Grozote u Odesi.

Tom prilikom mu, u tadanjem Hrvatskom saboru, nitko nije povjerovao u istinitost tih događanja, a kamoli da su iz svega toga izvukli neku pouku. Događanja u Odesi bila su prvi i vrlo uvjerljivi dokaz što se Hrvatima u budućnosti piše ako uđu u zajedničku tvorevinu – Jugoslaviju.

O tome je Miroslav Krleža pisao: “U Odesi je počelo. U krvavoj Odesi, u »Kanatnom zavodu«, gdje se masakriralo en mass i gdje su pokapajući mrtvace rekli onom grobaru, da ne treba da znade tko su ti ljudi, »jer to su Hrvati«. U Odesi se klalo, tamo su pucale kosti i tamo su se davili utopljenici.” (Miroslav Krleža)

Gotovo cjelokupna povijest dvadesetog stoljeća (od 1916. do 1995. g.) bila je u znaku masovnog stradanja Hrvata po uzoru na prva odeska masovna stradanja 1916. i 1917. g.

Pouke svega toga ni do dan danas nisu sjele u glave i srca mnogih ljudi u Hrvatskoj, a poglavito ne u glave nekih političara. Ne smijemo zatvoriti svoju knjigu povijesti da bismo znali voditi svoj narod u budućnosti. Vuk nije kriv što je zaklao ovce, već pastir koji ih nije čuvao. Permanentna komponenta hrvatske politike je – politička naivnost sve do dana danas. A dobri politički pastiri u hrvatskom narodu vrlo se rijetko rađaju da bi ga mogli voditinarod u slobodi i dostojanstvu.

Nikad ne zaboravimo povijest jer je najveća učiteljica života, a posebno malim narodima. Događaji u Odesi iz 1916. i 1917. g. moraju nam uvijek biti pred očima kao opomena da se čuvamo i u budućnosti. Povijest se često puta – ponavlja. Povijest i patnja nas uče cijeniti slobodu.”

Zato nužno treba poduzeti sljedeće:

  1. Na najvišoj državnoj razini zakazati svečanu komemoraciju odeskim žrtvama iz 1916. i 1917. godine, povodom stogodišnice njihovog stradanja.
  2. Pozvati sva hrvatska glasila bilo tv, radio programe, tiskovna ili internetska koja su još u hrvatskim rukama da bezuvjetno prenesu ovaj članak
  3. U crkvi Sveta Mati slobode održati misu za odeske žrtve uz nazočnost hrvatske vojske i hrvatskih branitelejla, te predstavnika državne vlasti.
  4. Na podesnom mjestu u Zagrebu, možda u Maksimiru ili na Mirogoju, izgraditi spomenik odeskim žrtvama.
  5. Izdati monografiju o njihovom stradanju, a posebno organizirati javni susret povjesničara na tu temu.

Sve ovo je potrebno učiniti da se jasno i glasno pokaže, tko je prvi i nad kime, počeo vršiti pokolje, koji su imali katastrofalnu ulogu u odnosima dva naroda.

Svi elementi ukazuju da je to bio odnos vuka i jagnjeta. Ili odnos jačeg i slabijeg, a u konkretnom slučaju odnos zmeđu politički promućurnih i političkih naivnih.

Da ne bi bilo zabune, Hrvati, a posebno njihovi političari, gotovo odreda se svi pokazali politički naivnima, što je donijelo neizrecivu nacionalnu trgediju hrvatskom narodu.

Mile Prpa

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Mirna reintegracija hrvatskoga Podunavlja

Objavljeno

na

Objavio

Nakon dugotrajnih konzultacija Vijeće sigurnosti UN-a prihvatilo je 15. siječnja 1996. dva važna dokumenta za budućnost Republike Hrvatske.

Rezolucijom 1037 uspostavljen je UNTAES, prijelazna uprava UN-a u istočnoj Slavoniji, a rezolucijom 1038 privremeno je produžena promatračka misija na Prevlaci.

Vrijeme je pokazalo kako će pravni problem poluotoka na ulazu u Boku kotorsku, ujedno najjužnije točke hrvatskog kopna, ostati neriješen.

Stoga su tijela UN-a na tom teritoriju bila nadležna sve do 2002., a određena pravna pitanja sa susjednom Crnom Gorom i dalje su ostala neriješena. No zato se, s obzirom na ratne traume i nužnost povratka izbjeglih, problem reintegracije okupiranog hrvatskog Podunavlja odmah krenuo rješavati.

Tekst Rezolucije o prijelaznoj upravi u hrvatskom Podunavlju opsežan je dokument u kojem je naglašeno kako je zadaća UNTAES-a vratiti prognane. Iako su pobunjeni Srbi tražili da mandat UN-a traje pet godina, predviđeno je da početno razdoblje prijelazne uprave traje 12 mjeseci.

Već 17. siječnja glavni tajnik UN-a Boutros Boutros Ghali imenovao je bivšeg generala američkog zrakoplovstva Jacquesa Paula Kleina privremenim upraviteljem za istočnu Slavoniju.

Klein je stožer UN-a prebacio iz Zagreba u Vukovar i pokazao se vrlo aktivnim u provedbi cjelokupnog procesa reintegracije. 31. siječnja donesena je nova rezolucija kojom se odobrilo slanje prvih 100 vojnih promatrača u istočnu Slavoniju, Baranju i Srijem na šest mjeseci.

Već u veljači UN je obznanio da će sastav UNTAES-a činiti vojne snage od 4963 vojnika kojima će zapovijedati belgijski general Jozef Schoups.

Donošenjem Rezolucija 1079 i 1120, mandat UNTAES-a produžavao se dva puta po šest mjeseci, a unatoč nezadovoljstvima, napose hrvatskih Srba, završio je 15. siječnja 1998., čime je okončan proces mirne integracije hrvatskog Podunavlja u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske. (HRT)

facebook komentari

Nastavi čitati

Povijesnice

15. siječnja 1992 – Govor dr. Franje Tuđmana u povodu priznanja Hrvatske (VIDEO)

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska je 15. siječnja 1992. postala međunarodno priznata zemlja i uspostavila je diplomatske odnose s Njemačkom, državom koja je odigrala bitnu ulogu u priznavanju Hrvatske u svijetu založivši svoju sveukupnu političku i gospodarsku težinu kako bi pokrenula pasivnu Europu i potaknula ostalih jedanaest članica Europske zajednice da priznaju neovisnost i suverenitet RH.

Današnji dan – 15. siječnja 1992. – bit će zlatnim slovima uklesan u cijelu, četrnaeststoljetnu, povijest hrvatskog naroda na ovome prostoru, za nas svetom tlu između Mure, Drave, Dunava i Jadrana.

Nakon što je proglasila svoju samostalnost i suverenost, i raskinula svoje državno-pravne veze s bivšom jugoslavenskom državnom zajednicom, Republika Hrvatska postigla je i međunarodno priznanje svoje neovisnosti, rekao je te večeri Predsjednik Franjo Tuđman u obraćanju naciji preko televizije.

Toga dana Hrvatsku su za redom priznale: Belgija, Velika Britanija, Danska, Malta, Austrija, Švicarska, Nizozemska, Mađarska, Norveška, Bugarska, Poljska, Italija, Kanada, Australija, Francuska, Finska, Švedska. To su već prije učinile Sveta Stolica, Njemačka, Island, Estonija, Litva, Latvija, Slovenija, Ukrajina i San Marino.

Sljedećih su dana europski pisani i elektronički mediji gotovo bez iznimke pozdravljali odluku svojih vlada.

Izuzev njemačkih medija, koji su priznanje Hrvatske slavili i kao njemačku diplomatsku pobjedu, ostali su isticali da su političari za zakašnjenjem shvatili što se događa u tadašnjoj Jugoslaviji, kritizirajući njihovu dotadašnju neučinkovitost. (HRT)

 

26 GODINA OD MEĐUNARODNOG PRIZNANJA DOMOVINE

 

13. siječnja 1992. Vatikan priznao Hrvatsku

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Komentari