Pratite nas

Intervju

Milijan Brkić: Bakir Izetbegović se tijekom rata sklonio u Hrvatsku, a sada nas optužuje za „agresiju“!?!

Objavljeno

na

Izetbegović besramno laže i provocira – upravo je RH njemu i njegovoj obitelji pružila gostoprimstvo i znatno pridonijela spasu njegovog naroda i BiH od uništenja!

 

Presuda uopće ne uvažava činjenicu da je Armija BiH u ofenzivnoj operaciji “Neretva 93” imala za cilj osvajanje većinski hrvatskih prostora južno od Mostara, izbijanje na more i zaposjedanje teritorija RH od Neuma do Ploča. Ispada da je Armija BiH bila na izviđačkom izletu!?! – istaknuo je  potpredsjednik Hrvatskog sabora i zamjenik predsjednika HDZ-a Milijan Brkić u opširnom razgovoru za Večernji list BiH.

Intervju koji je radila urednica Valentina Rupčić prenosimo u cijelosti:

Ne stišavaju se tenzije nakon presude hrvatskoj “šestorki” u Haagu, kako u RH tako i u BiH. Kako vi vidite presudu?

Iako je to iznimno teško, pokušat ću hladne glave reći što mislim. Prvo, ta je presuda u ozbiljnoj suprotnosti s činjenicama, s onim što se stvarno događalo tijekom razdoblja koje ona obuhvaća.

Drugo, ta žalbena presuda (isto kao i ona prvostupanjska) izgleda kao da naši okrivljenici nisu niti iznosili svoju obranu. Ta presuda, primjerice, uopće ne uvažava činjenicu da se u jednom razdoblju koje ona obuhvaća odvijala ofenzivna operacija Armije BiH pod nazivom “Neretva 93”, a da je cilj te operacije bio osvajanje većinski hrvatskih prostora južno od Mostara, izbijanje na more i zauzimanje teritorija RH, od Neuma do Ploča. Tijekom te operacije od Grabovice pa nadalje počinjeni su strašni, mnogobrojni zločini nad Hrvatima, civilima i zarobljenim, razoružanim pripadnicima HVO-a.

Želim istaknuti da su za mene svaki zločin i zločinac isti, bez obzira na to koje je nacionalnosti žrtva, a koje počinitelj. Za sve žrtve osjećam duboki pijetet i žaljenje, a prema svim zločincima osjećam prijezir.

Međutim, prema ovoj presudi, očito je da Haaški sud nije imao iste kriterije. Ispada da je Armija BiH, koja je željela zauzeti prostore u BiH nastanjene Hrvatima i dio teritorija RH, bila na izviđačkom izletu. A nužnu, izazvanu, opravdanu i, bolje rečeno, presudnu obranu koju je HVO provodio na prostorima gdje žive Hrvati Haaški je sud proglasio udruženim zločinačkim pothvatom, i još u njega uključio i hrvatsko vodstvo. Zamislite, Hrvatsku koja je pozvala Hrvate da na referendumu glasuju za samostalnost BiH, koja je prva priznala BiH, sama slala ili preko koje je prošla sva inozemna pomoć i naoružanje, pa čak i tijekom sukoba Hrvata i Bošnjaka, primala je na stotine tisuća bošnjačkih izbjeglica te zbrinjavala i liječila ranjenike A BiH, čak i tijekom sukoba s HVO-om.

Ponaša li se tako država koja ima nečasne namjere, koja je agresor na BiH, kako nam je to nedavno poručio Bakir Izetbegović na godišnjicu pada Vukovara?! A vidite, brojna obitelj Izetbegović tijekom cijelog rata bila je izbjegla upravo u tu Hrvatsku. A Bakir Izetbegović, ako se dobro sjećam, tijekom velikosrpske agresije, pa i muslimansko-hrvatskog sukoba, više je vremena proveo u RH nego u BiH. Uvijek se trudim stvari nazvati pravim imenom, pa ću to i sada jer je ta Izetbegovićeva tvrdnja besramna optužba i laž protiv RH koja je njemu i njegovoj obitelji pružila gostoprimstvo i znatno pridonijela spasu njegova naroda i BiH od uništenja. Jedino su više od RH za spas Bošnjaka i BiH napravili Hrvati iz BiH te pripadnici HVO-a!

Uputio bih apel našim susjedima Bošnjacima da ne nasjedaju na neutemeljene Izetbegovićeve dnevnopolitičke provokacije zbog ove presude. Jer, kada se spusti sva magla i prašina, ostat će samo gole činjenice da su Bošnjaci opstali ili izbjegli uništenje zahvaljujući i HVO-u, hrvatskom narodu u BiH i RH. Treba se prisjetiti i da su HVO i HV svojim operacijama u nekoliko navrata spasili opkoljeni Bihać i Cazinsku krajinu od vjerojatno i znatno veće tragedije od one koja je, nažalost, pogodila Srebrenicu. Osuditi nevine, kao ovom presudom, nije pravda, nego odmazda, i to nasumična, a ona nikome sreće nije donijela.

Presuda hrvatskoj “šestorki” za mene je činjenično i pravno neutemeljena, osobito u pogledu udruženog zločinačkog pothvata i nametanja jedne posve druge povijesne istine u kojoj je žrtva poslala agresor. U toj presudi se barata pojmom “udruženi zločinački pothvat” premda nema nikakvih dokaza, što i samo Žalbeno vijeće priznaje, za dva od tri uvjeta, koja je Haaški sud sam definirao, za to dokazivanje UZP-a. Na to su upozorili u svojim tekstovima Luka Mišetić i ostali ugledni pravnici. Nema dokaza ni o donošenju odluke o etničkom čišćenju ni o provedbi etničkog čišćenja. Jedino je dokazano da su se osobe, dakle vodstva RH i HVO-a, sastajale i da su sve one pripadnici istoga naroda?!

A kako u tom kontekstu komentirate čin generala Praljka u haaškoj sudnici?

Časni general Slobodan Praljak uložio je više od 22 godine svog života kako bi pobio optužbu, i to ne radi sebe, nego radi Hrvata u BiH i RH. On po svemu, cijelom svom životu, kao da nije pripadao ovom dobu, već nekim drugim romantičnim, epskim, časnim, viteškim vremenima, jednostavno je bio epski lik. Iako ga svi uspoređuje sa Sokratom, kao generala i časnog ratnika, mene ipak više podsjeća na divove toga vremena Ahila ili Hektora koji su jedan i drugi znali da će u zadnjoj borbi poginuti, ali im njihova čast nije dopustila od nje odustati. Njegov habitus, karakter i duh nisu bili spremni prihvatiti zdravo za gotovo onu uzrečicu koja završava “… tim gore po činjenice”! Na drastičnu nepravdu general Praljak odgovorio je drastičnim činom pred cijelom međunarodnom javnošću. Želio je tim činom zaštititi dostojanstvo svog naroda, dignitet domovine i svakog časnog branitelja, pa i svoj osobni jer uistinu je on takav bio. Njegov čin je krik nad nepravdom, vapaj i apel svima nama zajedno da se probudimo i shvatimo kako se moramo konkretno boriti za opstojnost našeg naroda u BiH. Zasigurno će ova presuda ostati zapisana crnim slovima u novijoj hrvatskoj povijesti, a posebno među Hrvatima u BiH.

I sami ste bili branitelj, bili ste na pragu obrane domovine, kako je gledati sve ovo što se događa nakon 20 godina?

Teško je i bolno svakom hrvatskom branitelju, kako u RH tako i u BiH, gledati ovu nepravdu. Zaboravlja se da su upravo zahvaljujući časnoj borbi i herojstvu hrvatskih branitelja i Hrvatska i BiH opstale. RH nikad nije imala za cilj pripajanje teritorija BiH, a upravo su ratne operacije koje su provodili HV i HVO spasile cjelovitost BiH. Herceg Bosna je nastala u ratu. Hrvati su se na takav način politički, a kroz HVO i vojno štitili od srpskog agresora. Ni u jednom dokumentu Herceg-Bosne ne prejudicira se odcjepljenje od BiH, a poglavito ne pripajanje RH. U svim službenim dokumentima naglašava se kako je Herceg-Bosna dio BiH. Sjetimo se ponovno sudbine Bihaća i što bi bilo da ga hrvatski branitelji nisu pomogli obraniti. Vjerujem, da sada pitate Bošnjake iz toga i drugih krajeva BiH, sigurno bi vam rekli da su ih hrvatski branitelji i Hrvatska spasili. Ponavljam, važno je naglasiti tko je sukobe započeo, a tko je sukobe želio okončati na miran način. Falsifikatori povijesnih činjenica te oni koji se nikada nisu pomirili sa stvaranjem hrvatske države nikako ne mogu prihvatiti činjenicu da je epilog hrvatske politike 90-ih, pod vodstvom predsjednika dr. Franje Tuđmana, samostalna, suverena, slobodna i demokratska Republika Hrvatska, punopravna članica EU i NATO-a, ali i cjelovita BiH.

Što Hrvatska može i što će pokušati učiniti?

Drugostupanjska presuda šestorici Hrvata na Međunarodnom sudu u Haagu itekako se tiče i same RH jer je riječ o pitanju koje zadire u zaštitu hrvatskih nacionalnih interesa. Poduzet će se svi raspoloživi pravni i politički mehanizmi kako bi istina i pravda pobijedile. Može se govoriti o opravdanom zahtjevu za revizijom presude u dogovoru s obranama petorice Hrvata u Haagu. Država Hrvatska u tome mora pružiti svu pomoć koristeći pri tome političke, diplomatske i sve ostale dostupne kanale. Predsjednica RH je u svom obraćanju u Vijeću sigurnosti, između ostalog, ponovila jasan stav da Hrvatska nije bila agresor u BiH te da je, naprotiv, pomagala BiH. Premijer Plenković i ministar Bošnjaković u nekoliko su navrata u razgovorima otvorili ovo pitanje i već se traže i poduzimaju koraci kako bi se što prije krenulo u obranu istine o Domovinskom ratu i ulozi Hrvatske te zaštiti i pomoći Hrvatima u Haagu.

Brojni hrvatski branitelji, generali… žrtve su montiranih optužbi i progona u BiH. Kada će stati obračun s prošlošću?

Sve je to dio kontinuirane strategije kojom se želi ispisati činjenično netočna povijest. Hrvati i hrvatske snage (HV i HVO) dali su najveći doprinos u obrani i oslobađanju BiH od velikosrpske agresije. Brojni časnici HVO-a, međutim, morali su otići iz BiH kako im se ne bi sudilo po drugom, strožem zakonu. Jer u BiH se pripadnicima triju naroda ne sudi po istim zakonima. Za jedne važi zakon iz bivše države, koji je stroži, a za druge iz poslijeratnoga razdoblja, koji je blaži. Pitam se kako je to moguće i gdje u BiH stanuje pravda. U procesuiranju ratnih zločina ne smije biti selektivnog pristupa. Inzistirat će se da se kaznene prijave protiv pripadnika HVO-a procesuiraju prema istim zakonima koji se primjenjuju na ostale. U tom kontekstu podsjećam opet i na odluku Europskog suda za ljudska prava u predmetu “Damjanović – Maktouf”. Poznajem generale HVO-a koji desetljećima trpe progon i nepravdu, podmetanje lažnih iskaza, svjedoka, montiranje optužnica. I nose se s tim jer znaju istinu i znaju kako su teško obranili svoju domovinu i dom. Nažalost, sve to s njima proživljavaju i njihove obitelji. I sam sam bio žrtva takvih pokušaja i nitko od nas ne zna je li gotovo s takvim političkim obračunima kroz pravosuđe u BiH.

Bili ste s premijerom Plenkovićem prije nekoliko dana u Mostaru u misiji smirenja tenzija i podrške Hrvatima. Što su vam predstavnici udruga i stranaka rekli?

Došli smo u Mostar kako bismo iskazali potporu sunarodnjacima u BiH, razgovarali s braniteljima, predstavnicima Hrvatskog narodnog sabora (HNS). Dotaknuli smo se svih otvorenih pitanja koje imaju Hrvati u BiH – o promjeni Izbornog zakona, europskom putu BiH i odluci suda u Strasbourgu koja sugerira da se riješe pitanje izbora članova Predsjedništva BiH i odlučivanje u Domu naroda. Na sastanku su nam predstavnici HNS-a jasno naglasili kako su upravo Hrvati predvodnici europskog puta BiH te kako euroatlantski put nema alternativu. Hrvatska će im pružiti svu potrebnu pomoć na tom putu. Naravno, u fokusu razgovora je bila presuda “šestorki”. Potrebno je i ne nasjedati na ciljane provokacije.

I u haaškoj presudi Milanu Martiću, primjerice, navodi se udruženi zločinački pothvat, no niste mogli čitati ili slušati da će na temelju toga žrtve tužiti Srbiju. Jer Haaški sud ne presuđuje državama i narodima, nego pojedincima. Stoga i sadašnje učestale, a posve neutemeljene tvrdnje da će “Bošnjaci tužiti RH” treba sagledati kao nastavak difamacijske kampanje i političkih pritisaka čiji je cilj “invalidirati” i Hrvate u BiH i RH u borbi za naša legalna i legitimna prava – od stvarne ravnopravnosti hrvatskog naroda u BiH do izmjene diskriminatorskog Izbornog zakona. Moramo i dalje punom snagom i voljom boriti se za ono što nam pripada po Bogu, pravdi i Ustavu BiH. Jer Hrvati ne traže ni više ni manje od onoga što imaju druga dva konstitutivna naroda.

Rođeni ste u BiH, živite u Hrvatskoj. Poznajete stanje u objema državama, osobito među Hrvatima. Je li moguće da se povijest na ovakve načine želi iskriviti?

Nikada svoje sunarodnjake nisam dijelio po mjestu rođenja, regionalnoj pripadnosti i sličnom. Kriteriji po kojima ih dijelim su poštenje, čast, domoljublje i djela koja stoje iza svakog od nas pojedinačno. Mi Hrvati iz BiH imamo neraskidivu vezu s RH i hrvatskim iseljeništvom diljem svijeta. Sudbina moje obitelji je bila takva da su se sedamdesetih odselili iz Klobuka kod Ljubuškog u Zagreb. Dio obitelji je u Zagrebu, brat u Australiji, rodbina razasuta po Hercegovini, Hrvatskoj i svijetu…, ali uvijek je to moja obitelj i te obiteljske veze nitko i nikada ne može pokidati. Isto je tako i s moje obje domovine – i RH i BiH. Povijest se ne može iskriviti dok je nas, dok se borimo da istina pobijedi. I ovi posljednji događaji pokazuju da zajedno moramo tražiti rješenja kako nam nitko ne bi pisao povijest, nijedna međunarodna institucija, sila ili drugi narodi.

Kao drugi čovjek HDZ-a i potpredsjednik Hrvatskog sabora, možete li reći što će Hrvatska moći učiniti kako bi zaštitila Hrvate u BiH i pomogla im?

Ono što hrvatski narod želi u BiH je mir, ravnopravnost, sigurnost, stabilnost, pravda i istina. Hrvati u BiH su bezuvjetnu ljubav uvijek darivali RH, uvijek su se žrtvovali bez ikakvih protuusluga. Spomen hrvatske države pobuđuje emocije kod Hrvata u BiH. Mislim kako bismo na tom domoljublju i mi Hrvati u RH trebali puno toga uraditi. Trebala bi RH vratiti svu onu ljubav i sav onaj doprinos od početka rata koji su Hrvati iz BiH iskazali prema RH. Mi smo nedjeljiv narod koji se nalazi u dvije domovine. Geostrateška, geopolitička, povijesna, kulturna, gospodarska i svaka druga povezanost RH i BiH je nedvojbena i neizmjenjiva. Stabilnost BiH i opstojnost Hrvata u BiH upravo znače i stabilnost RH. Imamo ustavnu obvezu i RH mora zaista iskreno skrbiti o Hrvatima u BiH. Ta pomoć mora biti osobito sada jaka, nedvosmislena i usmjerena jednom cilju – da Hrvati u BiH opstanu i ostanu te se izbore za svoja legitimna prava ne nasjedajući na provokacije o tobožnjoj kolektivnoj krivnji.

Mnogi prozivaju bivše dužnosnike RH da su svojim potezima pomogli u ovakvom ishodu presude “šestorki”. Kako to komentirate?

Nažalost, i ova presuda svjedoči da su nas koštali neodgovorni postupci i izjave nekih bivših hrvatskih dužnosnika. Bivši predsjednik Stjepan Mesić i bivša ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić svojim izjavama i djelima itekako su naškodili i RH i Hrvatima u BiH. I oni su dio u tom nečasnom, nemoralnom mozaiku djela koja su radili oni, ali i neki drugi protiv RH.

Završena je priča oko vaše diplome. Zašto vas se godinama povlačilo po medijima? Kako sada, s vremenske distance, na to gledate? Jeste li pogriješili?

Cijela je javnost upoznata s mojim slučajem. Bio sam izvrgnut nepravednom progonu. A sve je pokrenuto iz političkih razloga jer sam tada bio na poziciji glavnog tajnika HDZ-a. Visoki upravni sud donio je odluku da mi je diploma oduzeta nezakonito i nakon toga je Policijska akademija ponovno pokrenula postupak. Odlučio sam svima pokazati da mogu i “dva puta” diplomirati na istom fakultetu iako bi bilo bolje da sam diplomirao na dva fakulteta (smijeh). To je za mene završena priča. Okrenuo sam novu stranicu u knjizi života.

Nedavno je u Saboru RH izglasan Zakon o braniteljima koji na poseban način štiti pripadnike HVO-a. Što on donosi i jesu li u planu još neki zakoni?

Ministarstvo hrvatskih branitelja i ministar Tomo Medved, kao predlagač ovog zakona, vodio se svim smjernicama nužnima da se hrvatskim braniteljima HVO-a osigura puna zaštita, pomoć i prava koja zaslužuju. Prava branitelja HVO-a počet će se primjenjivati od 1. siječnja 2019. RH nastoji na institucionalnoj razini, uključujući i buduće izmjene pojedinih zakona, poput Zakona o hrvatskom državljanstvu, Zakona o prebivalištu te izbornih zakona, olakšati položaj Hrvata u BiH te, uz znatniju pomoć gospodarskih subjekata Hrvatske, pridonijeti stvaranju uvjeta za opstojnost i ostanak Hrvata u BiH. U Saboru RH, kada je u pitanju BiH, ne bi smjelo biti podjele jer, kad su u pitanju hrvatski nacionalni interesi, svi moramo provoditi ono što je naša ustavna, ali i moralna obveza prema našem narodu u BiH.

Mislite li da je međunarodna zajednica pogriješila u BiH, posebice u odnosu prema Hrvatima i svim potezima koje je povlačila, a čije se posljedice i danas osjete?

Teško je razumjeti da je u društvu koje se naziva demokratskim moguće, npr., grubo izigrati izbornu volju jednog cijelog konstitutivnoga naroda. Kao što je to bilo u vrijeme vlasti “platforme” ili Alijanse. Smatram nedopustivim i neprihvatljivim ne samo biranje nego i sami pokušaj biranja predstavnika jednog naroda od drugog naroda, kako su to neki radili. Skupina stranaka u FBiH, predvođena onima koje se nazivaju socijalističkim i demokratskim, kada su to radile, imale su pomoć i međunarodne zajednice. Znamo što su visoki predstavnici do sada radili, koliko su štetnih odluka donijeli, i to u najvećem broju slučajeva za Hrvate. Sjetimo se, i u slučaju “platforme” i biranja predstavnika Hrvata, presudila je međunarodna zajednica. Pitam se kome odgovara takvo što i kome je u interesu da je u BiH ovakvo stanje. U zemljama iz kojih dolaze svi ti stranci koji na takav način odlučuju uime naroda u BiH za takvo što vjerojatno bi bili, u najmanju ruku, politički potpuno diskreditirani, da ne kažem težu kvalifikaciju. Kreiranje takvih politika pogubno je za sve. Međunarodni sponzori mirovnih, političkih i ustavnih aranžmana ne smiju jednostrano raditi na reviziji Washingtona i Daytona, i to na štetu jedne strane potpisnice – na štetu hrvatskog naroda, koji ovdje živi stoljećima. Mora im biti jasno da i RH, kao supotpisnica Daytona, ima pravo i obvezu sudjelovati u procesu revizije Daytona i zaštiti Hrvata u BiH. Brojnost naroda ne smije biti razlog dvostrukih standarda.

Često dolazite u rodni kraj, Hercegovinu. Mislite li da je trend iseljavanja iz RH i BiH isključivo vezan uz egzistenciju ili ima i drugih problema i razloga?

Veliki problem je proces iseljavanja Hrvata iz BiH koji već dugo traje i treba ga zaustaviti. I to je posljedica neravnopravnosti Hrvata u BiH. Odlaze cijele obitelji, a ne, kao nekada, samo muževi, dok su žene i djeca ostajali na ognjištima. Nisu u pitanju samo financije i potreba da se prehrani obitelj jer nema posla, u pitanju je veliko nezadovoljstvo političkom situacijom u BiH i beznađem koje mlade obitelji osobito vide za budućnost svoje djece. Nešto se mora žurno učiniti i promijeniti. Nažalost, u tijeku je proces novog egzodusa i odlaska mladih i iz RH. U RH se moraju pokrenuti svi procesi kako bi se takav trend zaustavio i stvorili uvjeti za ostanak hrvatskih građana. Nove smjernice Vlade RH i demografska politika, prijedlozi novih zakona idu u tom smjeru kako bi se taj opasni trend zaustavilo.

Što biste poručili mladim ljudima koji sada uče povijest, što biste im naveli kao razlog ostanka u domovini?

Previše je križnih postaja u povijesti hrvatskog naroda bilo i to ne smijemo nikada zaboraviti. Kao što smo mi mladi početkom 90-ih ostali u RH i borili se za našu slobodu s puškom u ruci, pozivam danas mlade ljude neka ostanu u RH i svojim znanjem, sposobnostima i vještinama neka se bore za bolju budućnost. Nije bilo lako 90-ih, mnogima nije lako ni danas, ali RH ima prosperitetnu budućnost koju moramo graditi svi zajedno. Ono što želim poručiti mladima je da ostanu i da se bore za svoje snove jer nigdje sunce ne grije ljepše nego u domovini.

Kako gledate na sustavnu majorizaciju hrvatskog naroda u BiH i kako im Republika Hrvatska može pomoći da se izbore za jednakopravnost?

U prvorazredne nacionalne interese ubraja se i pitanje zaštite Hrvata u BiH koje se danas, nažalost, tretira gotovo kao građane drugog reda i koji u stvarnom životu nemaju ista prava kao i pripadnici ostala dva konstitutivna naroda. Velika je to nepravda. Svi u RH moraju napraviti sve što je u našoj moći kako bismo pronašli najpravedniji i održivi model po kojem ćemo zaštititi svoj narod u našoj drugoj domovini BiH. RH je i do sada skrbila o njima i to je naša i ustavna obveza. Nedopustivo je da se Hrvate u BiH majorizira i stigmatizira jer su branili domovinu, jer žele jednakopravnost i prava koja im pripadaju. Želi ih se sustavno svesti na nacionalnu manjinu, ušutkati njihove težnje i borbu za ostanak i opstanak u BiH. Hrvati su istinski graditelji BiH, temelj njezine opstojnosti. Sjetimo se samo 1991. i rezultata referenduma. I bi li uopće bilo BiH da nije Hrvata u njoj, ali i Hrvatske. To su upravo ključne činjenice koje se ne smiju zaboraviti. Zajedništvo Hrvata u BiH i Hrvata u RH mora sada biti snažno upravo onako kako su se nekada temeljem zajedništva u Domovinskom ratu stvarale hrvatske snage koje su zajedno branile i obranile RH i BiH na jedinstvenom ratištu. Jedan je hrvatski narod – jedan je Domovinski rat!

Davor Domazet Lošo: Hrvatska je vodila najčišći rat u povijesti ratovanja

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Zlatko Dalić: Nakon utakmice s Nigerijom sve se promijenilo

Objavljeno

na

Objavio

FAH

Zlatko Dalić dao je intervju Večernjem Listu, Iva Puljić Šego piše da je trajao više od sat vremena. Za vrijeme intervjua, gotovo svakih pet minuta su ga prekidali sugrađani Varaždinci i drugi došljaci koji su mu htjeli stisnuti ruku i, naravno, slikati se s popularnim trenerom reprezentacije.

Dalić je strpljivo prihvatio svaku čestitku i svako fotografiranje. U utorak ga još čeka doček u rodnom Livnu, a potom odlazi u vikendicu u Novalju, gdje se veseli ribarenju s lokalnim stanovnicima. Telefon mu neprestano zvoni, ali na nepoznate brojeve ne odgovara. Aktivan je na Twitteru, njegovi pojedini tvitovi, pokazuje nam, imaju i do 1,5 milijuna pregleda. On osobno tvita ili njegov sin kad tata izbornik ne stigne. Pokazuje nam i poruke s ponudama za trenerski posao u milijunskim iznosima, ali konačnu odluku ostaje li u reprezentaciji još nije donio. I molio nas je za kraj da istaknemo njegove pomoćnike: fizioterapeute, liječnike, ekonome, kuhare, menadžericu Ivu… Svima je neizmjerno zahvalan, piše Večernji List

Koliko ono imate godina?

Previše.

Pedeset dvije ako sam dobro upamtila?

Haha.

Izgledate znatno mlađe, i uživo, ne samo na fotografijama.

Kad se ne sekiram (smijeh).

Bit će i livanjski geni?

Geni kameni (smijeh).

Dok smo vas fotografirali, rekli ste mi da želite svoj život natrag?

Da, imao sam sedam-osam mjeseci mira kad sam se vratio iz Emirata. Razumijem da je zbog Svjetskog prvenstva i rezultata koji smo ostvarili krenula euforija i pritisak. Nije mi problem sa svakim zastati, slikati se, popričati. Čovjeka to umori, istina, ali i pričinjava veliko zadovoljstvo.

Prvi ste put doživjeli baš ovako velike ovacije?

I u Aziji sam imao sličnu situaciju. I tamo nisam mogao u šoping otići a da me netko nije zaustavio i slikao se sa mnom. Ali ipak ne ovako…

I tamo ste doveli klub u finale Azije.

Da, ali ovdje je moj narod, moja zemlja, moji ljudi, moji prijatelji. Neusporedivo je to.

Bili ste tužni kada smo izgubili u finalu.

Jesam, i bit ću do kraja života tužan. Ostaje žal jer Hrvatska nije svjetski prvak, a trebali smo biti pobjednici po svemu: kvaliteti, igri… Ali, dragi Bog je htio da mi to ne osvojimo. Nismo izgubili od bolje ekipe, nego od ekipe koja je bila sretnija. Žal zbog toga nikada neće proći.

Kako ste spavali prije finalne utakmice, a kako poslije nje?

Prije utakmice najmirnije u životu. To mi je bila najlakša utakmica, došli smo u finale i igračima sam rekao neka uživaju u igri. U smislu psihe to mi je bila jedna od najlakših utakmica.

A nakon poraza?

U hotelu smo imali završno druženje, došli su nam članovi obitelji. Ali bio sam snužden, nisam se mogao opustiti sve dok nismo avionom ušli u hrvatski zračni prostor. Kada sam vidio MiG-ove koji su nas dočekali, kao da sam se probudio. Tada su živnuli i igrači, počeli su jedni drugima potpisivati dresove iz finala. Tada sam počeo shvaćati da smo napravili sjajnu stvar iako je žal i dalje prisutan.

Zrakoplov vas je prije slijetanja provozao iznad Trga, već ste iz aviona vidjeli more ljudi koji su vas čekali. Kakav je to osjećaj?

Vidiš te MiG-ove koji prilaze, sve u tebi raste… Diže se adrenalin, ali kad smo sletjeli… Pa prošli Buzin i s one lagane uzbrdice vidjeli rijeku ljudi u Novom Zagrebu… Baš kako pjesma kaže, neopisivo.

Satima ste sjedili na krovu autobusa i držali Vidu za majicu, nije vam se ruka ukočila?

U tom smo busu bili šest-sedam sati, premoreni, neispavani. Nestalo nam je vode, hrane, nismo mogli na WC… Ali nitko nije ni sekunde pokazao znakove umora i nervoze. Samo se dizala atmosfera. Polovicu sam puta bio u donjem dijelu busa, ali kad sam vidio da je to postalo pomalo opasno jer smo došli u Savsku, gdje smo prolazili ispod tramvajskih šina, popeo sam se na krov.

Niste mogli gledati Vidu kako skače po krovu i riskira da padne?

Počela je i kiša, pa je na krovu već bilo i sklisko. Nisam samo ja držao Vidu, možda jesam najviše, ali čuvali su ga i Luka i Suba. Onda je Vida čuvao Šimu. Svatko je pazio na svakoga.

Prema igračima ste, očito, imali očinski pristup. Je li i to pomoglo da vas prihvate kao trenera i kao autoritet?

Kao što sam već rekao, njima nije trebao čovjek koji će ih naučiti igrati nogomet jer ga oni igraju na vrhunskoj razini. Njima je trebao čovjek koji će ih malo posložiti, dati im samopouzdanje, taktiku, dati im pažnju koju zaslužuju. U meni su prepoznali da im ja kao trener mogu pomoći da postignu veliki rezultat u reprezentaciji. Luka Modrić je napravio sve u životu kao klupski igrač, ali u reprezentaciji dosad nije ništa ostvario. Govorio sam im da ja vjerujem u njih i da ćemo korak po korak doći do uspjeha. Možda mi nisu odmah vjerovali, ali nakon utakmice s Nigerijom sve se promijenilo.

Ta je utakmica bila presudna?

Ona je bila okidač i ona je stvari stavila na svoje mjesto. Argentina ih je posebno dignula, a nakon tih utakmica oni su gurali mene.

U kojem smislu oni vas?

Da mogu, da žele, da će dati sve od sebe. Tada sam shvatio da nas nitko do kraja ne može zaustaviti i da će se dogoditi nešto veliko. Dogodila se fantazija, ali morali smo biti svjetski prvaci. Teško će se ponoviti ovakva generacija i ovakva situacija. Kada smo bili u Americi, dao sam izjavu koja je bila opasna za mene. Rekao sam da imamo sjajne igrače, ali da nemamo rezultat koji ide uz takve igrače i da nije problem samo u izbornicima. Ne može uvijek izbornik biti kriv i igrači moraju promijeniti neke stvari. Moraju znati da vrijede i da moraju dati sve od sebe za reprezentaciju. Igrači su prihvatili da nije dovoljna samo njihova kvaliteta, nego da je moraju i pokazati u rezultatu.

Što pamtite kao teške trenutke u prilagodbi između vas i igrača?

Prije Svjetskog prvenstva nisam ih dobro poznavao, proveli smo samo nekoliko dana na pripremnim utakmicama u Americi. Dok s nekim ne provedeš neko vrijeme, ne možeš steći osjećaj o čovjeku. U reprezentaciju sam došao bez koncepta, razrađenih treninga. Oslonio sam se na svoj osjećaj i osnovno je bilo da izgradim tim. Sve ekipe koje su imale jake pojedince, ali nisu bile tim, ispale su sa Svjetskog prvenstva. I Messi s Argentinom i Neymar s Brazilom, a mi, Francuska, Belgija… išli smo dalje.

Tko je lider među igračima, je li to Modrić kao kapetan ili…?

Svatko je na svoj način bio lider.

Koga igrači najviše slušaju osim vas?

Uvijek je kapetan taj koji prenosi njihove zahtjeve meni i moje ideje njima. Kada sam htio nešto rješavati, onda bih zvao Ćorluku, Rakitića, Mandžukića i Luku, to su stariji igrači s kojima sam razgovarao o svemu prije nego što bih na kraju donio odluku.

Je li neke igrače trebalo posebno tješiti, koji su emotivniji, prema kojima ste morali imati poseban pristup?

Prema svakome sam imao drugačiji pristup. Shvatio sam da nekim igračima ne mogu nešto reći pred svima, da ne mogu sa svima isto razgovarati. S te sam se strane dosta potrošio.

Tko vam je bio najzahtjevniji od igrača?

Možda će zvučati čudno, ali nijedan nije odbijao moja razmišljanja. A ja ni s kim od njih nisam imao problema. Njima nekolicini sigurno je bilo tešku, a tu mislim na Ćorluku, koji je lider reprezentacije, ali je bio zamjena. Ljudsku kvalitetu koju je on pokazao, to je za svaku pohvalu.

Taština kod njega nije proradila?

Ja sam odlučio da će on biti zamjena i to sam mu rekao, a on je zaista pokazao veliku lojalnost prema meni i prema ekipi. A znam da mu je bilo jako teško i shvaćam ga jer sam i ja bio igrač. Zatim Milan Badelj, koji spletom okolnosti nije igrao iako je u mojim planovima bio jedan od stožernih igrača. On je tako pametan dečko i sve razumije, dobar je igrač, ali opet spletom okolnosti nije igrao. Znam da mu je to teško palo, ali nijednom gestom nije pokazao da je razočaran ili nezadovoljan. A imao je pravo jer je prije toga bio stožerni igrač. Moram im biti zahvalan na velikoj toleranciji i lojalnosti koju su mi pokazali. Zato im je bilo žao kad smo se rastajali.

Je li vama rastanak bio težak nakon toliko adrenalina?

Oduševilo me jer smo se dogovorili da nakon dočeka ne ide svatko svojoj kući, nego idemo na večeru bez obzira na to što je doček trajao više od sedam sati. Dakle, mi smo u ponoć, zajedno s našim obiteljima, išli u restoran. Uglavnom se ekipa razbježi nakon povratka s turnira.

Igračima ste dopustili da njihove obitelji budu s njima u Rusiji?

Karantena je bila 50 dana, ako je obitelj i došla do hotela, onda su igrači sa suprugama i djecom bili u kafiću na kavi.

Dakle, seksa tih 50 dana nije bilo?

Ne znam, nisam držao svijeću nikome (smijeh). Niti sam ijednom igraču ulazio u sobu, oni su vrhunski profesionalci i znaju što je za njih najbolje.

Ali niste odobrili seks?

Tih 50 dana bio je spartanski režim. Pogotovo u kampu, u šumi, u koji nitko nije mogao doći. Obitelji su došle na kavu u Soči, gdje smo bili u velikom hotelu. A u Moskvi, kad smo ušli u polufinale i finale, onda sam dopustio da obitelji igrača budu s njima u hotelu. Izolacija više nije bila potrebna jer je cilj bio ostvaren, a uoči polufinalne i finalne utakmice trebalo je doći do opuštanja. I zato sam pustio da im u hotel dođu obitelji, što se pokazalo dobrim. Kad su im djeca istrčala na teren, to je bilo prekrasno. Naježio sam se kad sam to vidio.

Koja vam je utakmica bila najteža?

Pola godine od izvlačenja parova, u mojoj se kući govorilo samo o Nigeriji. Bila mi je već puna kapa i Nigerije i tih igrača, cilj je bio da prođemo prvu utakmicu. To je start. Kad pogledam cjelokupno Prvenstvo, utakmica s Danskom bila je ključ svega. Nakon grupe rekao sam – što nam znači što smo dobili tri utakmice u grupi ako ne prođemo osminu finala. Što smo radili, ništa, hodali po Rusiji i “džaba krečili”.

Rakitićev zadnji penal s Danskom dočekali ste s glavom među rukama?

Nisam spustio glavu jer nisam mogao gledati nego zato što smo tri puta imali situaciju da sve riješimo tijekom utakmice. Šansa Rebića, pa Lukin penal… Pa je li moguće da ne možemo riješiti do pete šanse?! Sve je naopako išlo u toj utakmici, ali na kraju je dobro završilo.

Što ste govorili igračima u poluvremenu; često bi se u drugom poluvremenu vraćali kao druga ekipa?

Prvo se maknem na nekoliko minuta kad se spustimo u svlačionicu. Sa svojim suradnicima napravim analizu, a njih pustim da predahnu. Jer tih prvih pet minuta ako im govoriš, to nema svrhe. Oni su tada još pod dojmom utakmice, pod adrenalinom, puls im je visok… I tada bilo što govoriti nije učinkovito, a i lako može doći do problema. Oni s terena dođu nervozni, ljutiti, bijesni. Smiri se, odmori, skini kopačke, neka ti puls padne, onda se ja pojavljujem. Ovisno o situaciji, ali najčešće minimalno govorim o onome što je bilo, ali ispravljamo ono što je bilo loše. No najvažnije je da im ja donesem mir.

Znači nema vikanja u svlačionici?

Ne, u ova dva mjeseca samo sam jednom dignuo glas.

Kada?

Na treningu prije Danske. Radili smo prekide protiv nas i nije išlo kako treba. Pa su dečki počeli razgovarati, komentirati, onda sam ja reagirao da je dosta i da se moraju koncentrirati. Smatram da nema svrhe da ja vičem jer to stvara kontraefekt. Igrači onda u meni vide nervozu, strah, pa i oni postaju takvi. Ako u meni vide mirnoću, čovjeka koji zna kako doći do cilja, onda se to prelijeva i na njih.

Već ste govorili da vam je vjera jako važna, jeste li na samom turniru imali rituale vezane za molitvu?

Uvijek govorim da sam vjernik i katolik. U Livnu je moja rodna kuća prva do crkve. Fratri su mi susjedi. Moji otac i majka tako su me odgojili, a tako i ja odgajam svoju djecu. Ne sramim se reći da sam vjernik, a vjera mi daje veliku snagu. Sve što sam u životu napravio i sve u čemu sam uspio jest od dragog Boga i vjere. Puno sam puta bio u teškim situacijama, bio sam pred zidom i nisam vidio izlaz. Svi u takvim situacijama traže pomoć od Boga, tako sam ga i ja prizivao. Znam da me Bog prati i da mi daje snagu kada mi zatreba. Bog je moja velika inspiracija. Naravno, ni ja nisam idealan, imam svojih grešaka i problema, krivih poteza. Ali to je ljudski.

Trenutak molitve na turniru?

Na svom iPadu imam nekoliko molitvi koje čitam u hotelu prije nego što se ukrcam na autobus uoči utakmice.

Koje su to molitve?

Zahvala Bogu za dan, molitva za uspjeh u poslu i molitva Gospi. Kad pročitam te molitve, onda sam miran i spreman. Uvijek imam krunicu u džepu hlača, a kada mi je teško, onda je držim u ruci.

Za vrijeme utakmica nismo vidjeli da imate krunicu u ruci?

Ne pokazujem krunicu, nego je stisnem u šaci u džepu. Kad smo primili gol, ne znam više od koga, krunica mi se urezala u ruku koliko sam je jako stisnuo. Kada igrači izađu na teren, ja odem u kut nasamo, poljubim krunicu, prekrižim se tri puta i onda izađem na teren. I to je ritual koji svaki put napravim. Bože, pomozi. Može netko imati nešto protiv toga, ali to sam ja.

Dio rituala je bila i bijela košulja, je li ona bila uvijek ista ili ih imate više?

Bile su dvije bijele košulje, to su sponzorske, Joopove košulje. U bijeloj se košulji najbolje osjećam. U njoj sam krenuo, pa je nisam skidao do kraja turnira.

Kod sportaša je izraženo praznovjerje?

Nisam ja toliko praznovjeran, ali bijelu košulju volim.

Spominjali ste Livno i rodnu kuću, koliko vas je vaš rodni kraj odredio?

Sve polazi od doma, od kućnog odgoja. Otac mi je bio učitelj, poslije je radio u općini, a majka je bila kućanica. Bilo nas je troje djece, brat i sestra stariji su od mene 10 i 12 godina. S 15 godina otišao sam od kuće u Split.

Je li teško tako rano otići od kuće?

Jest i rijetki opstaju. Odeš u veliki grad koji je pun izazova, lako se možeš izgubiti. Kada sam iz Livna otišao u Split, samo sam molio Boga da ne iznevjerim roditelje, da ne napravim neku grešku i da se ne vratim u Livno. Jer ako bih se ja vratio u Livno, to bi značilo moj poraz. To bi značilo da nisam uspio, tako bi to bilo doživljeno u Livnu. Zato sam stalno mislio na sutra, i to me tjeralo naprijed.

Već ste govorili da vam ništa u životu nije bilo servirano?

Ništa u životu nisam dobio na dlanu, za sve sam se pomučio i baš zbog toga ne dam na sebe. Bilo je trenutaka kada nisam imao ništa. Ali o njima ne želim razmišljati. Imao sam kriza i bračnih i ljudskih i sportskih, ali iz svega sam izašao još jači. Nikad prvi neću nekoga dirati, ali na sebe ne dam.

Kada spominjete brak, vi ste sa svojom suprugom od rane mladosti?

Od srednje škole.

Nije lako izdržati brak kad se tako mladi vjenčate?

Nije lako, normalnije se rastati nego očuvati brak. Ali tolerancija je pridonijela da smo opstali.

U svojim ste porukama na podršci zahvaljivali i braniteljima, i vi ste sudjelovali u ratu?

Nikad to nisam htio potencirati jer je to s moje strane bilo mizerno i neusporedivo s ljudima koji su dali svoje živote ili izgubili članove obitelji. Kad je počeo rat, vratio sam se iz Mostara, gdje sam igrao nogomet, u Livno. Prijavio sam se u HVO, no ljudi su prema meni bili blagi, pa me nisu poslali na prvu liniju, nego sam kombijem dva-tri mjeseca prevozio hranu na ratište. Tada je Slobodna Dalmacija objavila da Stanko Poklepović pita gdje je Zlatko, to su u Livnu vidjeli i pustili me da odem trenirati.

Braniteljima se svidjelo što ste ih se sjetili.

Bez branitelja ne bi bilo Hrvatske, dali su sve svoje… Da nije bilo branitelja, ne bi bilo ni ovih što pišu protiv njih. Nemam ništa ni protiv koga, ja nisam ni lijevo ni desno, samo želim Hrvatsku u kojoj se poštuje i cijeni emocije i zajedništvo. Mene politika ne zanima, zanimaju me ljudi. Bio sam na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj, Njemačkoj, Austriji i Poljskoj kao navijač. Nosio sam šahovnicu i pjevao. Nisam pao s neba, igrali smo za naše ljude koji su dali i zadnju kintu da dođu u Rusiju na utakmice.

Jesu li vas iznenadile kritike manjeg dijela javnosti zato što ste doveli Thompsona na Trg da vam pjeva na povratku iz Rusije?

Umjesto da gledamo kako ćemo na valu uspjeha reprezentacije napraviti nešto dobro za Hrvatsku, mi se pitamo tko je pjevao i što je pjevao. Thompson je pjevao “Lijepa li si”, mi s tom pjesmom krećemo iz hotela na stadion. Ona trešti na najjače u autobusu. U svlačionici opet slušamo “Lijepa li si”. To je pjesma o ljubavi, o domoljublju, Hrvatskoj. Ta je pjesma naša himna i dečki su htjeli da nam Thompson pjeva tu pjesmu. Ne vidim u tome ništa loše. Nikakvih tu političkih poruka nema i zašto bi nam netko priječio da slušamo tu pjesmu. Onaj kome ta pjesma ne odgovara nije bio na Trgu.

Thompsonu je usred pjesme “Geni kameni” isključen mikrofon na Trgu?

Neću to komentirati.

Je li Thompson vaš prijatelj?

Da, bio sam na pet-šest njegovih koncerata. Bio sam u Čavoglavama. Nikad ne bježim od svojih prijatelja i svojih stavova. Poštujem sve, zvali su me iz Blica, Avaza, Kurira, svima sam dao intervjue. Ne dijelim ljude, sa svima razgovaram i sa svakim ću zastati, slikati se…

Luka Modrić navodno voli i jednu pjesmu Mate Bulića?

Da, Matinu “Domu mom”. Naš je repertoar bio: “Domu mom”, “Lijepa li si”, “Moja domovina” i “Nije u šoldima sve”.

Je li vam i predsjednica Grabar-Kitarović prijateljica? Zajedno ste bili i na rukometnim utakmicama?

Izuzetno je cijenim i poštujem. Zajedno smo bili na rukometnim utakmicama, tada smo se i upoznali. Ona je iskreno i bez uvijanja, sa srcem navijala za reprezentaciju.

Bilo je polemika zato što je dolazila u svlačionicu nakon utakmica.

I Angela Merkel je dolazila k svojima pa nikome to nije smetalo. Kad je Merkel, onda je dobro, kada je Kolinda, onda nije dobro. Gdje je tu realnost? Shvatio bih da smo bilo koga vrijeđali ili napadali, ali mi samo ističemo što osjećamo.

Predstavljaju li vam teret očekivanja koja su se stvorila u vezi s vama, vi ste trenutačno sigurno najpopularnija osoba u Hrvatskoj?

Ne znam koja su to očekivanja. Ja sam samo nogometni trener koji radi svoj posao.

Prvo je očekivanje da ostanete u reprezentaciji?

Mogu još dvije godine s reprezentacijom, ali rekao sam da sam nakon Amerike donio odluku da odem. Ne mogu podnijeti da ljudi koji dvaput u životu nisu šutnuli loptu odlučuju o mojoj sudbini. Ja sam neovisan i neopterećen, ali ne mogu dopustiti da se netko igra sa mnom i da me za dva mjeseca opet netko smjenjuje.

Je li korijen problema u Hrvatskom nogometnom savezu?

Zahvaljujem im na šansi koju su mi dali. Ali rekao sam stvari koje mi smetaju. Hrvatskog izbornika mora se zaštititi kao instituciju, ne kao Zlatka Dalića. To je tvoj izbornik, štiti ga. Ako hoću da moj pomoćnik bude taj i taj, onda neka bude, a ne da se za to moram boriti mjesecima. Zbog Svjetskog prvenstva nisam s time htio izlaziti van jer sam znao da ćemo napraviti nešto veliko, u suprotnom ne bih prešao preko toga.

Od vas su i očekivanja da budete pokretač promjena u HNS-u?

Nisam ja taj koji će to mijenjati.

Ali vi ste dali taj pozitivni impuls koji bi trebao dotaknuti razne društvene točke.

Sa svoje strane za Hrvatsku ću učiniti sve što mogu.

I igrači su pokazali svoj stav kada nisu htjeli da članovi Izvršnog odbora budu u avionu s reprezentacijom na povratku iz Rusije?

To dečke trebate pitati. Prvo, ne želim fajt ni rat, samo štitim sebe ako me drugi ne žele zaštititi. Neke sam stvari prešutio, ali nisam zaboravio.

Jeste li prelomili, ostajete li izbornik?

Kada sam vidio toliku pozitivu, narod koji je stao iza mene, nemam pravo da ne preispitam svoju odluku o odlasku. Doček – Zagreb, Varaždin, Miholjac, Split… Ne mogu ignorirati pola milijuna ljudi i više koji su nas dočekali u Zagrebu.

Ćiro je bio treći, ali ovakve ovacije nije dobio.

Hrvatska je konačno ono što ja hoću, emocija i zajedništvo. Samo četiri ili pet privedenih na više od pola milijuna ljudi na ulicama. Pa nama su se bakice vješale na bus, plakale. I sad netko hoće to pokvariti. Sve te emocije dale su mi snagu, ali moram biti i jako oprezan.

Da, čovjek vrlo brzo može s vrhunca slave pasti na dno.

Pogotovo kod nas, za trenutak si u blatu. Novac me ne inspirira niti je moja motivacija.

Čitala sam da vam azijski klubovi nude plaću od pet milijuna dolara godišnje?

Kome bilo pravo, kome krivo, ja sam drugi trener na svijetu. I ta brojka od pet milijuna dolara godišnje za drugog trenera svijeta je premalena.

Koliko zarađuju vrhunski treneri?

Ne znam, nisam u tom svijetu, ali sigurno od 15 do 20 milijuna godišnje. Ne želim sipati floskule, svakome je novac bitan, ali meni nije prvi motiv.

Je li stigla i ponuda nekog kluba iz Europe?

Trenutačno ne odgovaram na pozive s nepoznatih brojeva (haha).

Sanjate li finalnu utakmicu s Francuskom?

Ne, niti ću ikada pogledati snimku.

Je li Luka Modrić najveći igrač?

Da, i da nismo ušli u finale, on bi zaslužio tu titulu. Prvo, on je velik čovjek.

Po čemu?

Po svojoj jednostavnosti, komunikaciji, svom teškom životnom putu. Fantastičan čovjek.

I on je doživio kritike zbog svjedočenja u slučaju Mamić?

Ne želim to komentirati.

Koliko je reprezentaciji značilo to što nije bilo Zdravka Mamića?

Ne želim komentirati druge.

Što vam je rekao Deschamps nakon pobjede Francuske?

Zlatko, prvi put si tu, sjajan uspjeh. Ja sam odgovorio da je njemu drugi i da mu čestitam. Bio je vrlo korektan.

Razgovarala: Iva Puljić Šego/Večernji List

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Dalić: Najidealnije je da sad odem, ali dajte mi još koji dan za odluku

Objavljeno

na

Objavio

Iako tajming nije idealan, jer slavlja po Hrvatskoj još traju, razgovor s izbornikom Zlatkom Dalićem neizbježno počinje pitanjem: jeste li zakazali igračima okupljanje uoči sljedeće utakmice, s Portugalom?

– Ne zakazujem ja okupljanja, to je zadaća Saveza. Nisam ni razmišljao o utakmici s Portugalom – uzvraća Dalić okolnim putem, ali odmah potom širom otvara dušu.

– Sada je idealan trenutak da odem! Odluku sam donio još poslije Amerike, sa svojom obitelji, i ta odluka je u meni. Ali, dolaskom u Zagreb, kada sam vidio onaj doček, tu svoju odluku moram preispitati. Zbog tih običnih ljudi, koji su mi najvažniji, zbog tih emocija… Pitam se: imam li ja sada pravo te ljude iznevjeriti?

Što vas je potaknulo na odluku od odlasku?

Preko nekih stvari ne mogu

– Prešao sam preko nekih stvari preko kojih nikada ne bih prešao, samo zbog Svjetskog prvenstva, jer sam bio uvjeren da ondje možemo nešto napraviti. Šutio sam, trpio sam neke stvari, dovoljno sam iskusan, neovisan, neopterećen, a Hrvatska mi je san. Što mi je zasmetalo? Najprije, četiri mjeseca slagao sam svoj stožer, gubio energiju na to.

Dalje, nakon poraza od Perua u Americi, neki zovu telefonom, smjenjuju me, konzultirali su i igrače o tome. Srećom, bilo je tamo pametnih ljudi koji su to zaustavili. Dalje, klubovi pišu priopćenja (vjerojatno misli na Osijekova, nap.a.), nitko iz Saveza na to ne reagira.

Ne zbog mene, Zlatka Dalića, nego zbog integriteta izbornika. Napadaju me, a nitko me ne brani. Zato sam tako odlučio; ne smijem dopustiti da me za dva mjeseca, opet nakon prvog poraza, neka “dva frajera” opet smjenjuju

Zamjerate li Šukeru što vas nije zaštitio?

– Predsjednik Saveza prema meni je bio izuzetan. Bio sam trener u dosta klubova, uvijek me predsjednik nešto pitao, sve ga je zanimalo… Davor mi nikada ništa nije rekao; osim – ti si izbornik, radi po svome, i na tome kapa mu do poda.

Ne govorim ja sada o Davoru, nego o ljudima oko njega. Nisam balavac, da će sa mnom raditi što hoće, a ja ću šutjeti. Ja sam stekao ime svojim krvavim radom, trudom, i sad će neka dvojica-trojica odlučivati o mojoj sudbini. Ja ću sam odlučiti o svojoj sudbini. Samo hoću mir, stabilnost.

Jeste li razgovarali s igračima o tome?

Moglo bi ih pogoditi ako odete? – Razgovarao sam s pola njih, oni su moja obitelj. Dok sam ja izbornik, bit će onako kako igrači hoće. Oni su mene podržali, ja respektiram njih, oni mene.

A što ako kažu – šefe, nemojte otići?

– Ta odluka stoji u meni. Život me naučio da je najljepše otići kad si na vrhuncu, kad si najbolji, kao što je napravio Zidane, kapa mu do poda.

Počeli su vas smjenjivati još nakon Grčke?

– Da, i tada je bilo deset ljudi koji su to čuli i nisu reagirali. Sve ja znam, više ja znam nego što oni misle. Zahvaljujem se Davoru na povjerenju, i Izvršnom odboru, oni su me postavili. Ali, da je moglo puno bolje, moglo je.

Je li vas zaljuljala kakva ponuda?

– Kad je Hrvatska u pitanju, novac mi nije bitan. Jedino ako me zovu Real ili Barcelona. Ali, za novcem neću ići. Samo hoću respekt, kojega je dajem svakome; i vama, i navijačima, oružarima…

S Dalićem smo razgovarali u kafiću Contra u Varaždinu, piše Večernji list. Izbornik je i dalje u sedmom nebu, uživa u pažnji sugrađana, dijeli autograme, fotografira se sa svima…

– Živimo najljepše trenutke. Jesmo nakon polufinala i finala očekivali doček u Hrvatskoj, ali nismo očekivali ovako nešto, ovoliko ljubavi, emocija, nismo ni slučajno. Tri dana Hrvatska slavlja, presretan sam, preponosan, prezadovoljan što vidim toliko jedinstva, zajedništva, stare i mlade kako se vesele, plaču, toliko ushićenja. Možda je to i sjajnije od našega srebra!

Svi će ostati ako bude OK

Jesu li se slegnuli dojmovi iz finala?

– Nisam se radovao ni u Moskvi, ni u avionu, i tek sam živnuo kad sam “ovo” vidio u Zagrebu. U finalu smo bili bolja momčad. Presudio je penal koji se ne svira u finalu SP-a. Sudac se pet puta vraćao i gledao snimku; ako nisi siguran, onda ga ne sviraš. To nas je dotuklo, nismo se imali snage više vratiti. Nikada neću prežaliti taj finale, cijeloga života to će mi biti u glavi. I nisam pogledao snimku finala, ništa nisam vidio, ne mogu to gledati.

Koji je sljedeći cilj reprezentacije?

– Osvojiti Europsko prvenstvo. Prema ovome što su pokazali, koliko su bili kompaktni, zajedno, oni to mogu napraviti, ja sam u to siguran.

Je li vam netko od igrača najavio oproštaj?

– Svi će oni ostati, ako bude sve OK. Nisam dobio informaciju da će netko otići, ali svatko odlučuje o sebi, svojoj karijeri, zna svoje motive. Luka Modrić može iznijeti još EP, odigrati još dvije godine.

Takve je građe, radnik je, profesionalac. Opet; srebrni si na svijetu, najbolji si igrač SP-a, osvojio si Ligu prvaka, što ćeš više… Naravno da treba ići u pomlađivanje, i Liga nacija mora biti prvi korak u tom smjeru, ali oni su drugi na svijetu, ne možeš ih sad eliminirati. Jer, svi oni su dobro igrali, pa i Strinić i Pivarić koji su bili toliko osporavani.

Dalić je još pod emocijama, pod dojmom svih događanja posljednjih dana… – Kad pogledate doček u Splitu, Zadru, Varaždinu, Miholjcu, Slavonskom Brodu… tko onda može zabraniti da Hrvatska igra u Splitu? Ljudima iz Livna, Omiša, Dubrovnika, da gledaju reprezentaciju u Splitu… Sad su se pokazali na Rivi da hoće, da žele, a probleme rješavajte na drugom mjestu, a ne preko reprezentacije – ističe Dalić i nastavlja:

– Devedeset pet posto ljudi u Hrvatskoj pjeva i slavi uz pjesmu “Lijepa li si”. I sad tih pet posto određuje koga ćemo mi slušati? E nećete! Mi ćemo slaviti s kim mi hoćemo! Igrači su mi rekli – mi hoćemo da bude ta pjesma, i ta pjesma će biti! “Lijepa li si” nam svira u autobusu kad krećemo na utakmicu, u svlačionici poslije utakmice… Što ima u toj pjesmi loše? Domoljubna je, ljubav, država, jedinstvo, sloga, emocije.

Mene politika ne zanima, želim samo da Hrvatska bude kakva je sada: jedinstvena, puna emocija i zajedništva. A ovih pet posto? Neka pati koga smeta! Ne paše ti? Nemoj doći na Trg! Mi nismo slali negativne poruke, samo ljepota, uživanje, emocije, i sad nam hoće to uzeti. E nećeš!

Hoćemo li na valu uspjeha u Rusiji uspjeti pokrenuti stvari u društvu, pozitivne pomake, investicije u nogomet?

– Ne vidim svrhu svega ovoga što smo napravili ako se to ne dogodi. Ali, na žalost, mi se sad bavimo time tko je pjevao? Ma pusti tko je pjevao; pjevao je onaj tko je zaslužio, koga su igrači htjeli.

Nikola Kalinić će dobiti medalju?

– Ja se na to neću vraćati. Rekao sam da je to neuspjeh, moj poraz, nešto zbog čega nisam sretan, niti na to ponosan. Sve sam napravio da do toga ne dođe. Odluka je da on dobije premije i medalju, bio je s nama u kvalifikacijama, a hoće li je uzeti ili neće, to je njegova stvar.

Prihvatili biste njegovu ispriku?

– Ja sam kršćanin, katolik, ja praštam. Ne mogu to zaboraviti, ali normalno da bih oprostio. 
Ali, o tom potom. Nisam ja na potezu.

(Večernji list)

 

Dalić o Thompsonu: Pjevao je pjevač koji je naša himna

 

 

VIDEO! Zlatko Dalić za Bujicu, nakon veličanstvene fešte u Varaždinu!

 

 

 

 

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari