Pratite nas

Intervju

Milijan Brkić: Bakir Izetbegović se tijekom rata sklonio u Hrvatsku, a sada nas optužuje za „agresiju“!?!

Objavljeno

na

Izetbegović besramno laže i provocira – upravo je RH njemu i njegovoj obitelji pružila gostoprimstvo i znatno pridonijela spasu njegovog naroda i BiH od uništenja!

 

Presuda uopće ne uvažava činjenicu da je Armija BiH u ofenzivnoj operaciji “Neretva 93” imala za cilj osvajanje većinski hrvatskih prostora južno od Mostara, izbijanje na more i zaposjedanje teritorija RH od Neuma do Ploča. Ispada da je Armija BiH bila na izviđačkom izletu!?! – istaknuo je  potpredsjednik Hrvatskog sabora i zamjenik predsjednika HDZ-a Milijan Brkić u opširnom razgovoru za Večernji list BiH.

Intervju koji je radila urednica Valentina Rupčić prenosimo u cijelosti:

Ne stišavaju se tenzije nakon presude hrvatskoj “šestorki” u Haagu, kako u RH tako i u BiH. Kako vi vidite presudu?

Iako je to iznimno teško, pokušat ću hladne glave reći što mislim. Prvo, ta je presuda u ozbiljnoj suprotnosti s činjenicama, s onim što se stvarno događalo tijekom razdoblja koje ona obuhvaća.

Drugo, ta žalbena presuda (isto kao i ona prvostupanjska) izgleda kao da naši okrivljenici nisu niti iznosili svoju obranu. Ta presuda, primjerice, uopće ne uvažava činjenicu da se u jednom razdoblju koje ona obuhvaća odvijala ofenzivna operacija Armije BiH pod nazivom “Neretva 93”, a da je cilj te operacije bio osvajanje većinski hrvatskih prostora južno od Mostara, izbijanje na more i zauzimanje teritorija RH, od Neuma do Ploča. Tijekom te operacije od Grabovice pa nadalje počinjeni su strašni, mnogobrojni zločini nad Hrvatima, civilima i zarobljenim, razoružanim pripadnicima HVO-a.

Želim istaknuti da su za mene svaki zločin i zločinac isti, bez obzira na to koje je nacionalnosti žrtva, a koje počinitelj. Za sve žrtve osjećam duboki pijetet i žaljenje, a prema svim zločincima osjećam prijezir.

Međutim, prema ovoj presudi, očito je da Haaški sud nije imao iste kriterije. Ispada da je Armija BiH, koja je željela zauzeti prostore u BiH nastanjene Hrvatima i dio teritorija RH, bila na izviđačkom izletu. A nužnu, izazvanu, opravdanu i, bolje rečeno, presudnu obranu koju je HVO provodio na prostorima gdje žive Hrvati Haaški je sud proglasio udruženim zločinačkim pothvatom, i još u njega uključio i hrvatsko vodstvo. Zamislite, Hrvatsku koja je pozvala Hrvate da na referendumu glasuju za samostalnost BiH, koja je prva priznala BiH, sama slala ili preko koje je prošla sva inozemna pomoć i naoružanje, pa čak i tijekom sukoba Hrvata i Bošnjaka, primala je na stotine tisuća bošnjačkih izbjeglica te zbrinjavala i liječila ranjenike A BiH, čak i tijekom sukoba s HVO-om.

Ponaša li se tako država koja ima nečasne namjere, koja je agresor na BiH, kako nam je to nedavno poručio Bakir Izetbegović na godišnjicu pada Vukovara?! A vidite, brojna obitelj Izetbegović tijekom cijelog rata bila je izbjegla upravo u tu Hrvatsku. A Bakir Izetbegović, ako se dobro sjećam, tijekom velikosrpske agresije, pa i muslimansko-hrvatskog sukoba, više je vremena proveo u RH nego u BiH. Uvijek se trudim stvari nazvati pravim imenom, pa ću to i sada jer je ta Izetbegovićeva tvrdnja besramna optužba i laž protiv RH koja je njemu i njegovoj obitelji pružila gostoprimstvo i znatno pridonijela spasu njegova naroda i BiH od uništenja. Jedino su više od RH za spas Bošnjaka i BiH napravili Hrvati iz BiH te pripadnici HVO-a!

Uputio bih apel našim susjedima Bošnjacima da ne nasjedaju na neutemeljene Izetbegovićeve dnevnopolitičke provokacije zbog ove presude. Jer, kada se spusti sva magla i prašina, ostat će samo gole činjenice da su Bošnjaci opstali ili izbjegli uništenje zahvaljujući i HVO-u, hrvatskom narodu u BiH i RH. Treba se prisjetiti i da su HVO i HV svojim operacijama u nekoliko navrata spasili opkoljeni Bihać i Cazinsku krajinu od vjerojatno i znatno veće tragedije od one koja je, nažalost, pogodila Srebrenicu. Osuditi nevine, kao ovom presudom, nije pravda, nego odmazda, i to nasumična, a ona nikome sreće nije donijela.

Presuda hrvatskoj “šestorki” za mene je činjenično i pravno neutemeljena, osobito u pogledu udruženog zločinačkog pothvata i nametanja jedne posve druge povijesne istine u kojoj je žrtva poslala agresor. U toj presudi se barata pojmom “udruženi zločinački pothvat” premda nema nikakvih dokaza, što i samo Žalbeno vijeće priznaje, za dva od tri uvjeta, koja je Haaški sud sam definirao, za to dokazivanje UZP-a. Na to su upozorili u svojim tekstovima Luka Mišetić i ostali ugledni pravnici. Nema dokaza ni o donošenju odluke o etničkom čišćenju ni o provedbi etničkog čišćenja. Jedino je dokazano da su se osobe, dakle vodstva RH i HVO-a, sastajale i da su sve one pripadnici istoga naroda?!

A kako u tom kontekstu komentirate čin generala Praljka u haaškoj sudnici?

Časni general Slobodan Praljak uložio je više od 22 godine svog života kako bi pobio optužbu, i to ne radi sebe, nego radi Hrvata u BiH i RH. On po svemu, cijelom svom životu, kao da nije pripadao ovom dobu, već nekim drugim romantičnim, epskim, časnim, viteškim vremenima, jednostavno je bio epski lik. Iako ga svi uspoređuje sa Sokratom, kao generala i časnog ratnika, mene ipak više podsjeća na divove toga vremena Ahila ili Hektora koji su jedan i drugi znali da će u zadnjoj borbi poginuti, ali im njihova čast nije dopustila od nje odustati. Njegov habitus, karakter i duh nisu bili spremni prihvatiti zdravo za gotovo onu uzrečicu koja završava “… tim gore po činjenice”! Na drastičnu nepravdu general Praljak odgovorio je drastičnim činom pred cijelom međunarodnom javnošću. Želio je tim činom zaštititi dostojanstvo svog naroda, dignitet domovine i svakog časnog branitelja, pa i svoj osobni jer uistinu je on takav bio. Njegov čin je krik nad nepravdom, vapaj i apel svima nama zajedno da se probudimo i shvatimo kako se moramo konkretno boriti za opstojnost našeg naroda u BiH. Zasigurno će ova presuda ostati zapisana crnim slovima u novijoj hrvatskoj povijesti, a posebno među Hrvatima u BiH.

I sami ste bili branitelj, bili ste na pragu obrane domovine, kako je gledati sve ovo što se događa nakon 20 godina?

Teško je i bolno svakom hrvatskom branitelju, kako u RH tako i u BiH, gledati ovu nepravdu. Zaboravlja se da su upravo zahvaljujući časnoj borbi i herojstvu hrvatskih branitelja i Hrvatska i BiH opstale. RH nikad nije imala za cilj pripajanje teritorija BiH, a upravo su ratne operacije koje su provodili HV i HVO spasile cjelovitost BiH. Herceg Bosna je nastala u ratu. Hrvati su se na takav način politički, a kroz HVO i vojno štitili od srpskog agresora. Ni u jednom dokumentu Herceg-Bosne ne prejudicira se odcjepljenje od BiH, a poglavito ne pripajanje RH. U svim službenim dokumentima naglašava se kako je Herceg-Bosna dio BiH. Sjetimo se ponovno sudbine Bihaća i što bi bilo da ga hrvatski branitelji nisu pomogli obraniti. Vjerujem, da sada pitate Bošnjake iz toga i drugih krajeva BiH, sigurno bi vam rekli da su ih hrvatski branitelji i Hrvatska spasili. Ponavljam, važno je naglasiti tko je sukobe započeo, a tko je sukobe želio okončati na miran način. Falsifikatori povijesnih činjenica te oni koji se nikada nisu pomirili sa stvaranjem hrvatske države nikako ne mogu prihvatiti činjenicu da je epilog hrvatske politike 90-ih, pod vodstvom predsjednika dr. Franje Tuđmana, samostalna, suverena, slobodna i demokratska Republika Hrvatska, punopravna članica EU i NATO-a, ali i cjelovita BiH.

Što Hrvatska može i što će pokušati učiniti?

Drugostupanjska presuda šestorici Hrvata na Međunarodnom sudu u Haagu itekako se tiče i same RH jer je riječ o pitanju koje zadire u zaštitu hrvatskih nacionalnih interesa. Poduzet će se svi raspoloživi pravni i politički mehanizmi kako bi istina i pravda pobijedile. Može se govoriti o opravdanom zahtjevu za revizijom presude u dogovoru s obranama petorice Hrvata u Haagu. Država Hrvatska u tome mora pružiti svu pomoć koristeći pri tome političke, diplomatske i sve ostale dostupne kanale. Predsjednica RH je u svom obraćanju u Vijeću sigurnosti, između ostalog, ponovila jasan stav da Hrvatska nije bila agresor u BiH te da je, naprotiv, pomagala BiH. Premijer Plenković i ministar Bošnjaković u nekoliko su navrata u razgovorima otvorili ovo pitanje i već se traže i poduzimaju koraci kako bi se što prije krenulo u obranu istine o Domovinskom ratu i ulozi Hrvatske te zaštiti i pomoći Hrvatima u Haagu.

Brojni hrvatski branitelji, generali… žrtve su montiranih optužbi i progona u BiH. Kada će stati obračun s prošlošću?

Sve je to dio kontinuirane strategije kojom se želi ispisati činjenično netočna povijest. Hrvati i hrvatske snage (HV i HVO) dali su najveći doprinos u obrani i oslobađanju BiH od velikosrpske agresije. Brojni časnici HVO-a, međutim, morali su otići iz BiH kako im se ne bi sudilo po drugom, strožem zakonu. Jer u BiH se pripadnicima triju naroda ne sudi po istim zakonima. Za jedne važi zakon iz bivše države, koji je stroži, a za druge iz poslijeratnoga razdoblja, koji je blaži. Pitam se kako je to moguće i gdje u BiH stanuje pravda. U procesuiranju ratnih zločina ne smije biti selektivnog pristupa. Inzistirat će se da se kaznene prijave protiv pripadnika HVO-a procesuiraju prema istim zakonima koji se primjenjuju na ostale. U tom kontekstu podsjećam opet i na odluku Europskog suda za ljudska prava u predmetu “Damjanović – Maktouf”. Poznajem generale HVO-a koji desetljećima trpe progon i nepravdu, podmetanje lažnih iskaza, svjedoka, montiranje optužnica. I nose se s tim jer znaju istinu i znaju kako su teško obranili svoju domovinu i dom. Nažalost, sve to s njima proživljavaju i njihove obitelji. I sam sam bio žrtva takvih pokušaja i nitko od nas ne zna je li gotovo s takvim političkim obračunima kroz pravosuđe u BiH.

Bili ste s premijerom Plenkovićem prije nekoliko dana u Mostaru u misiji smirenja tenzija i podrške Hrvatima. Što su vam predstavnici udruga i stranaka rekli?

Došli smo u Mostar kako bismo iskazali potporu sunarodnjacima u BiH, razgovarali s braniteljima, predstavnicima Hrvatskog narodnog sabora (HNS). Dotaknuli smo se svih otvorenih pitanja koje imaju Hrvati u BiH – o promjeni Izbornog zakona, europskom putu BiH i odluci suda u Strasbourgu koja sugerira da se riješe pitanje izbora članova Predsjedništva BiH i odlučivanje u Domu naroda. Na sastanku su nam predstavnici HNS-a jasno naglasili kako su upravo Hrvati predvodnici europskog puta BiH te kako euroatlantski put nema alternativu. Hrvatska će im pružiti svu potrebnu pomoć na tom putu. Naravno, u fokusu razgovora je bila presuda “šestorki”. Potrebno je i ne nasjedati na ciljane provokacije.

I u haaškoj presudi Milanu Martiću, primjerice, navodi se udruženi zločinački pothvat, no niste mogli čitati ili slušati da će na temelju toga žrtve tužiti Srbiju. Jer Haaški sud ne presuđuje državama i narodima, nego pojedincima. Stoga i sadašnje učestale, a posve neutemeljene tvrdnje da će “Bošnjaci tužiti RH” treba sagledati kao nastavak difamacijske kampanje i političkih pritisaka čiji je cilj “invalidirati” i Hrvate u BiH i RH u borbi za naša legalna i legitimna prava – od stvarne ravnopravnosti hrvatskog naroda u BiH do izmjene diskriminatorskog Izbornog zakona. Moramo i dalje punom snagom i voljom boriti se za ono što nam pripada po Bogu, pravdi i Ustavu BiH. Jer Hrvati ne traže ni više ni manje od onoga što imaju druga dva konstitutivna naroda.

Rođeni ste u BiH, živite u Hrvatskoj. Poznajete stanje u objema državama, osobito među Hrvatima. Je li moguće da se povijest na ovakve načine želi iskriviti?

Nikada svoje sunarodnjake nisam dijelio po mjestu rođenja, regionalnoj pripadnosti i sličnom. Kriteriji po kojima ih dijelim su poštenje, čast, domoljublje i djela koja stoje iza svakog od nas pojedinačno. Mi Hrvati iz BiH imamo neraskidivu vezu s RH i hrvatskim iseljeništvom diljem svijeta. Sudbina moje obitelji je bila takva da su se sedamdesetih odselili iz Klobuka kod Ljubuškog u Zagreb. Dio obitelji je u Zagrebu, brat u Australiji, rodbina razasuta po Hercegovini, Hrvatskoj i svijetu…, ali uvijek je to moja obitelj i te obiteljske veze nitko i nikada ne može pokidati. Isto je tako i s moje obje domovine – i RH i BiH. Povijest se ne može iskriviti dok je nas, dok se borimo da istina pobijedi. I ovi posljednji događaji pokazuju da zajedno moramo tražiti rješenja kako nam nitko ne bi pisao povijest, nijedna međunarodna institucija, sila ili drugi narodi.

Kao drugi čovjek HDZ-a i potpredsjednik Hrvatskog sabora, možete li reći što će Hrvatska moći učiniti kako bi zaštitila Hrvate u BiH i pomogla im?

Ono što hrvatski narod želi u BiH je mir, ravnopravnost, sigurnost, stabilnost, pravda i istina. Hrvati u BiH su bezuvjetnu ljubav uvijek darivali RH, uvijek su se žrtvovali bez ikakvih protuusluga. Spomen hrvatske države pobuđuje emocije kod Hrvata u BiH. Mislim kako bismo na tom domoljublju i mi Hrvati u RH trebali puno toga uraditi. Trebala bi RH vratiti svu onu ljubav i sav onaj doprinos od početka rata koji su Hrvati iz BiH iskazali prema RH. Mi smo nedjeljiv narod koji se nalazi u dvije domovine. Geostrateška, geopolitička, povijesna, kulturna, gospodarska i svaka druga povezanost RH i BiH je nedvojbena i neizmjenjiva. Stabilnost BiH i opstojnost Hrvata u BiH upravo znače i stabilnost RH. Imamo ustavnu obvezu i RH mora zaista iskreno skrbiti o Hrvatima u BiH. Ta pomoć mora biti osobito sada jaka, nedvosmislena i usmjerena jednom cilju – da Hrvati u BiH opstanu i ostanu te se izbore za svoja legitimna prava ne nasjedajući na provokacije o tobožnjoj kolektivnoj krivnji.

Mnogi prozivaju bivše dužnosnike RH da su svojim potezima pomogli u ovakvom ishodu presude “šestorki”. Kako to komentirate?

Nažalost, i ova presuda svjedoči da su nas koštali neodgovorni postupci i izjave nekih bivših hrvatskih dužnosnika. Bivši predsjednik Stjepan Mesić i bivša ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić svojim izjavama i djelima itekako su naškodili i RH i Hrvatima u BiH. I oni su dio u tom nečasnom, nemoralnom mozaiku djela koja su radili oni, ali i neki drugi protiv RH.

Završena je priča oko vaše diplome. Zašto vas se godinama povlačilo po medijima? Kako sada, s vremenske distance, na to gledate? Jeste li pogriješili?

Cijela je javnost upoznata s mojim slučajem. Bio sam izvrgnut nepravednom progonu. A sve je pokrenuto iz političkih razloga jer sam tada bio na poziciji glavnog tajnika HDZ-a. Visoki upravni sud donio je odluku da mi je diploma oduzeta nezakonito i nakon toga je Policijska akademija ponovno pokrenula postupak. Odlučio sam svima pokazati da mogu i “dva puta” diplomirati na istom fakultetu iako bi bilo bolje da sam diplomirao na dva fakulteta (smijeh). To je za mene završena priča. Okrenuo sam novu stranicu u knjizi života.

Nedavno je u Saboru RH izglasan Zakon o braniteljima koji na poseban način štiti pripadnike HVO-a. Što on donosi i jesu li u planu još neki zakoni?

Ministarstvo hrvatskih branitelja i ministar Tomo Medved, kao predlagač ovog zakona, vodio se svim smjernicama nužnima da se hrvatskim braniteljima HVO-a osigura puna zaštita, pomoć i prava koja zaslužuju. Prava branitelja HVO-a počet će se primjenjivati od 1. siječnja 2019. RH nastoji na institucionalnoj razini, uključujući i buduće izmjene pojedinih zakona, poput Zakona o hrvatskom državljanstvu, Zakona o prebivalištu te izbornih zakona, olakšati položaj Hrvata u BiH te, uz znatniju pomoć gospodarskih subjekata Hrvatske, pridonijeti stvaranju uvjeta za opstojnost i ostanak Hrvata u BiH. U Saboru RH, kada je u pitanju BiH, ne bi smjelo biti podjele jer, kad su u pitanju hrvatski nacionalni interesi, svi moramo provoditi ono što je naša ustavna, ali i moralna obveza prema našem narodu u BiH.

Mislite li da je međunarodna zajednica pogriješila u BiH, posebice u odnosu prema Hrvatima i svim potezima koje je povlačila, a čije se posljedice i danas osjete?

Teško je razumjeti da je u društvu koje se naziva demokratskim moguće, npr., grubo izigrati izbornu volju jednog cijelog konstitutivnoga naroda. Kao što je to bilo u vrijeme vlasti “platforme” ili Alijanse. Smatram nedopustivim i neprihvatljivim ne samo biranje nego i sami pokušaj biranja predstavnika jednog naroda od drugog naroda, kako su to neki radili. Skupina stranaka u FBiH, predvođena onima koje se nazivaju socijalističkim i demokratskim, kada su to radile, imale su pomoć i međunarodne zajednice. Znamo što su visoki predstavnici do sada radili, koliko su štetnih odluka donijeli, i to u najvećem broju slučajeva za Hrvate. Sjetimo se, i u slučaju “platforme” i biranja predstavnika Hrvata, presudila je međunarodna zajednica. Pitam se kome odgovara takvo što i kome je u interesu da je u BiH ovakvo stanje. U zemljama iz kojih dolaze svi ti stranci koji na takav način odlučuju uime naroda u BiH za takvo što vjerojatno bi bili, u najmanju ruku, politički potpuno diskreditirani, da ne kažem težu kvalifikaciju. Kreiranje takvih politika pogubno je za sve. Međunarodni sponzori mirovnih, političkih i ustavnih aranžmana ne smiju jednostrano raditi na reviziji Washingtona i Daytona, i to na štetu jedne strane potpisnice – na štetu hrvatskog naroda, koji ovdje živi stoljećima. Mora im biti jasno da i RH, kao supotpisnica Daytona, ima pravo i obvezu sudjelovati u procesu revizije Daytona i zaštiti Hrvata u BiH. Brojnost naroda ne smije biti razlog dvostrukih standarda.

Često dolazite u rodni kraj, Hercegovinu. Mislite li da je trend iseljavanja iz RH i BiH isključivo vezan uz egzistenciju ili ima i drugih problema i razloga?

Veliki problem je proces iseljavanja Hrvata iz BiH koji već dugo traje i treba ga zaustaviti. I to je posljedica neravnopravnosti Hrvata u BiH. Odlaze cijele obitelji, a ne, kao nekada, samo muževi, dok su žene i djeca ostajali na ognjištima. Nisu u pitanju samo financije i potreba da se prehrani obitelj jer nema posla, u pitanju je veliko nezadovoljstvo političkom situacijom u BiH i beznađem koje mlade obitelji osobito vide za budućnost svoje djece. Nešto se mora žurno učiniti i promijeniti. Nažalost, u tijeku je proces novog egzodusa i odlaska mladih i iz RH. U RH se moraju pokrenuti svi procesi kako bi se takav trend zaustavio i stvorili uvjeti za ostanak hrvatskih građana. Nove smjernice Vlade RH i demografska politika, prijedlozi novih zakona idu u tom smjeru kako bi se taj opasni trend zaustavilo.

Što biste poručili mladim ljudima koji sada uče povijest, što biste im naveli kao razlog ostanka u domovini?

Previše je križnih postaja u povijesti hrvatskog naroda bilo i to ne smijemo nikada zaboraviti. Kao što smo mi mladi početkom 90-ih ostali u RH i borili se za našu slobodu s puškom u ruci, pozivam danas mlade ljude neka ostanu u RH i svojim znanjem, sposobnostima i vještinama neka se bore za bolju budućnost. Nije bilo lako 90-ih, mnogima nije lako ni danas, ali RH ima prosperitetnu budućnost koju moramo graditi svi zajedno. Ono što želim poručiti mladima je da ostanu i da se bore za svoje snove jer nigdje sunce ne grije ljepše nego u domovini.

Kako gledate na sustavnu majorizaciju hrvatskog naroda u BiH i kako im Republika Hrvatska može pomoći da se izbore za jednakopravnost?

U prvorazredne nacionalne interese ubraja se i pitanje zaštite Hrvata u BiH koje se danas, nažalost, tretira gotovo kao građane drugog reda i koji u stvarnom životu nemaju ista prava kao i pripadnici ostala dva konstitutivna naroda. Velika je to nepravda. Svi u RH moraju napraviti sve što je u našoj moći kako bismo pronašli najpravedniji i održivi model po kojem ćemo zaštititi svoj narod u našoj drugoj domovini BiH. RH je i do sada skrbila o njima i to je naša i ustavna obveza. Nedopustivo je da se Hrvate u BiH majorizira i stigmatizira jer su branili domovinu, jer žele jednakopravnost i prava koja im pripadaju. Želi ih se sustavno svesti na nacionalnu manjinu, ušutkati njihove težnje i borbu za ostanak i opstanak u BiH. Hrvati su istinski graditelji BiH, temelj njezine opstojnosti. Sjetimo se samo 1991. i rezultata referenduma. I bi li uopće bilo BiH da nije Hrvata u njoj, ali i Hrvatske. To su upravo ključne činjenice koje se ne smiju zaboraviti. Zajedništvo Hrvata u BiH i Hrvata u RH mora sada biti snažno upravo onako kako su se nekada temeljem zajedništva u Domovinskom ratu stvarale hrvatske snage koje su zajedno branile i obranile RH i BiH na jedinstvenom ratištu. Jedan je hrvatski narod – jedan je Domovinski rat!

Davor Domazet Lošo: Hrvatska je vodila najčišći rat u povijesti ratovanja

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Jesmo li svi ponekad plagijatori?

Objavljeno

na

Objavio

PLAGIJAT JE „SMRTNI GRIJEH“  naglašava filozof prof. dr. sc. Kristijan Krkač

Predlaže osnivanje nacionalnog tijela koje bi se bavilo problemima plagiranja i bilo cehovski oblikovano. Sudionici ili članovi bili bi predstavnici javih i privatnih, sveučilišnih i visokoučilišnih sustava koji su objavili dovoljno izvornih znanstvenih radova u svjetskim publikacijama.

­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­


U javnosti države lexova, memoranduma, krivotvorenih diploma i sličnih pojava, gotovo ritmički se pojavljuju i slučajevi plagiranja. Stoga i dojam da sam 14. 04., komentirajući status Fejsprijatelja malone trebao biti „blokiran“. Za izbjegavanje te vrste mrežnog prijateljskog kažnjavanja izabrao sam ad hoc blitz-intervju, klasičan, s pitanjima i odgovorima, kao  način ne samo rasprave ili raspre između filozofa i novinara (taj sam, umirovljeni), nego i moguće  duela. Našli smo se. U novinarstvu se to opisuje kao copy&paste novinarstvo, a novine traju, poznato je – jedan dan… Pitanje plagijata, njegove strogosti i nijansa i u novinarstvu je, ipak od praktične koristi, opisano u zakonima i statutima. Slično kao i u znanosti, pogotovo glede vlasništva autorskih prava, a filozofi o tomu imaju svoje stroge znanstvene stavove s, i u kojima je nefilozofima, prilično teško ne samo snalaziti se nego i s njima baratati. Dobro su „naoružani“ filozofijom, logikom, etikom, i ostalim misaonim alatima. Sačuvao sam prijateljstvo.

Razgovaram s filozofom, prof. dr. sc. Kristijanom Krkačem.

Prije razgovora pojašnjenje. Prof. dr. Kristijan Krkač je (u nedjelju, 14. 04. 2019.) na FB objavio svoj post u kojem je naznačio, oko aktualne raspre o izboru za rukovoditeljicu Nacionalnog parka Krka, da je izabrana kandidatica u svojim natječajnim dokumentima plagirala predloženi program rada. Moj komentar je bio pitanje: je li materijal, koji je bio plagiran, bio zaštićen autorskim pravom. Bratoljub Klaić, naime, tumači sljedeće: plagijat je literarna krađa, prisvojenje tuđeg autorstva, izdanje tuđeg djela pod svojim imenom (od plagium – otmica čovjeka).

U čemu je, profesore, bio plagijat, dokumenta ili više njih, koji se ne bi baš mogli strogo tretirati kao znanstveni, više kao praktični?

Međunarodno priznat i u praksi korišten opis plagijata postoji (koji nije i sam plagijat iako ih postoji nekoliko desetaka različitih u manje važnim sitnicama, formi i stilu). Također i mjerilo plagijata koje se primijenjuje u praksi otkrivanja. Postoje računalni programi koji to otkrivaju. Postoji više njih i neki su precizniji od drugih ovisno o tome s koliko baza podataka raspolažu, tj. s koliko tekstova u njima mogu usporediti tekst koji provjeravaju. Ovdje govorim o znanstvenim radovima, dakle, člancima i knjigama. Slično je i s drugim dokumentima, napose tehničkim poput planova, prijedloga i sl. Tako dugo dok su takvi dokumenti izraženi tekstualno pa čak i raznim slikovnim, brojčanim i ostalim sredstvima i dok su potpisani imenom i prezimenom oni su podložni provjeri plagijata. Drugačija je situacija primjerice s patentima, tj. inovacijama, izumima, s umjetničkim djelima i sl., ali i ovdje postoje jasna pravila pod kojima se npr. neki stroj drži krađom nekog registriranog i zaštićenog patenta  temeljenog na izumu autora ili neko umjetničko djelo palgijatom ili pak citiranjem uzora ili učitelja. Iako se čini da mjerilo plagijata slabi kad se mičemo od znanosti prema tehnici ili primijenjenim praktičnim modelima, npr. prijedlozima upravljanja sustavima, situacija je nasuprot intuiciji još rigoroznija. Naime, takvi su modeli još strože podložni provjeri na krađu jer ne sadrže samo pozivanja na znanstvene rezultate, koje svakako treba navoditi, nego i pozivanja na razne praktične modele, načine i mjerenja uspješnosti primjene. Situacija s praktično primjenjivim stvarima je dakle, čini se, dvostruko ozbiljnija da štetu koju loša primjena lošeg modela može proizvesti i ne spominjemo.

RAČUNALNI PROGRAMI OTKRIVAJU PLAGIJAT

 Je li spomenuti program rada autorsko djelo?

 Ne znam, ali ako nije, trebao bi biti. Naime, prijedlog programa rada neke institucije, koji se tim više ocjenjuje na nekom natječaju, treba biti napisan vrlo oprezno. Prvo se treba referirati na sve zahtijevane međunarodne i nacionalne pravne akte koji postavljaju legalni okvir plana. Zatim na sve gospodarske varijable koje instituciju čine u najmanju ruku poslovno održivom, ako ne i profitabilnom. Treće, potrebno je jasno navesti specifičnosti djelovanja s obzirom na stvar u pitanju, tj. temeljnom djelatnošću kojom se institucija bavi, opisima poslova kojima se ostvaruje ta djelatnost i očekivanom učinkovitošću, ostvarivošću i mjerljivošću ciljeva. Sve to skupa počiva na nečemu što je negdje istraženo znanstveno, modelirano u praksi, itd., i svi ti dokumenti i procedure imaju autore i odgovorne osobe i njih je autor plana dužan navesti. Uz to dakako autor je dužan navesti i neku novost što autorov plan čini poredbeno boljim od ostalih s kojima svoj plan uspoređuje. Dakako, ovdje treba navesti, barem okvirno, plan poslovanja institucije, mislim na marketinški koji se tiče temeljnog proizvoda ili usluge, ali i istraživanja tržišta, financijski, poslovni i sve ostale elemente koji su nužni u cjelini poslovnog plana. Ovo je abeceda pa ne bih više o tome. Naime, s onim tko nikad u životu ništa nije stvorio kao svoj osobni rad ma koliko nemušt, traljav, neprimjenjiv ili ružan bio, o ovoj se temi nema o čemu razgovarati. Pogledajmo kako se Hrvati odnose prema svojim svjetski priznatim izumiteljima, inovatorima, umjetnicima i sl.

 Treba li biti strog?

 Poznata politika „čelične ruke u baršunastoj rukavici“ ovdje treba biti primjenjena bez iznimke, napose u RH koja je na, ili pri bijednom dnu, EU po mnogim parametrima pri čemu iz područja svojih struka ističem plagiranje radova, korupciju, nepotizam, sukob interesa, sivu ekonomiju, dominantno poslovanje s državnim i javnim institucijama u području javne nabave koja je leglo zla, itd. Osjetljivost na posebnosti treba bez daljnjeg postojati, ali ona se ne odnosi na snižavanje mjerila, nego na primjenu mjerila na različite stvarnosti. Krajnje je iracionalno, neučinkovito i dugoročno štetno ne postupati uopće i postupati jednako prema svima bez obzira npr. koliko su veliki, važni za lokalnu zajednicu, itd.

POLITIKA „ČELIČNE RUKE U BARŠUNASTOJ RUKAVICI“

Jesmo li svi mi ponekad, ali i češće, „“plagijatori“, jer se koristimo znanjima koja smo dobili od nekoga tijekom školovanja kroz udžbenike, literaturu, lektiru i ostale pisane materijale. Interpretiramo naučeno?

 Postoji nešto što se naziva opće znanje i specifično stručno znanje. Istina, tijelo općeg znanja (engl. common knowledge) iz godine se u godinu mijenja, ali ne prestaje postojati zato što se mijenja. Nešto ulazi, nešto ispada. Smiješna je situacija dostupna u kratkom video snimku u kojem bakica govori unuci da se javi majci s bakinog fiksnog telefona, jer se je njezina baterija ispraznila i unuka doslovno ne zna kako koristiti stari fiksni telefon s rotirajućim brojčanikom. To je znanje – kako –  ispalo iz općeg znanja, a služenje pametnim telefonom je ušlo. Primjerice, to da ljudi imaju 5 prstiju na ruci, nazivi prstiju i npr. specifičnost palca je opće znanje, ali to da se tijekom evolucije zbila rotacija palca, kada, gdje, kako i zašto se zbila je stvar znanstvenog otkrića i objašnjenja za koje je netko s imenom i prezimenom zaslužan. Na svu sreću danas imamo mnoge online enciklopedije koje možemo koristiti kao pretraživače i koje nas pouzdano dovode do takvih otkrića, izuma i sl., i imena njihovih otkrivača, izumitelja, autora, i sl. Postoji i cijeli niz teorijskih problema općeg znanja, tj. sadržaja, granica i promjene tog znanja i radi li se uopće o znanju, ali to nije tema. Uzmimo primjer paljenja vatre korištenjem kres-kamena. Znamo za to znanje – kako, imamo tu vještinu i manje-više smo sposobni prepoznati takvo kamenje i njime proizvesti iskru na zapaljivom materijalu i, uz dodavanje zraka, zapaliti vatru. To je opće znanje – kako –  koje nema autora, tj. izumitelj je nepoznat, ali za pretpostaviti je kako je to netko ipak prvi učinio u povijesti. Zamislimo, što je znanstvena fantastika, da doznamo konkretnu osobu koja je zapalila prvu vatru tim načinom. Je li ta osoba izumitelj tog načina? Jest.

 Je li cijeli sustav školovanja u stvari piramida plagiranja, od dna prema vrhu ili obratno. Svi ponavljamo ono što smo naučili i prihvatili kao svoje znanje, usvojili znanje?

Imao sam više sreće nego pameti raditi na svim razinama obrazovanja, od osnovne i srednje škole pa do preddiplomske, diplomske i doktorske razine na visokoobrazovnim institucijama u RH i EU i imam malo širi pogled na temu. Pregledni prikaz odgovora koji glasi nedvosmisleno – DA – vjerojatno ima nekoliko uzroka, motiva i razloga koje nisam istraživao pa se ne bih bavio nagađanjima.  Zdrav razum sugerira nekoliko elemenata koji bi mogli kao radna hipoteza figurirati kao suuzroci sveopćeg plagijatorskog miljea i kulture. Neki od njih su: podcjenjivanje izvornih doprinosa u teoriji i praksi, napose onih koji čine opće dobro cijeloj zajednici uz to što donose zaradu autorima, čemu je u podlozi opće nerazumijevanje izvornosti. Sjetimo se da originalnost u korijenu znači izvor pa bi originalan bio izvoran, a izvoran onaj koji je svojim učinkom blizu izvoru kako je svojevremeno poluironično komentirao A. Gaudi (arhitekt Bazilike Sagrada Familia u Barceloni za koju se nadamo kako ju neće sustići sudba katedrale Notre Dame de Paris koju gledam u plamenu dok ovo pišem), neznanje o tome što jest nečiji izvoran doprinos, a što nije i na koncu nekultura, kako znanstvena i autorska u pojedinim profesijama, tako i opća nekultura. Ne znam podatke, ali pretpostavljam i ovdje govorim za svoju usku struku ili struke, tj. filozofiju i poslovnu etiku, kako najmanje 50 posto izvornih znanstvenih članaka u tim područjima, objavljenih na hrvatskom u tuzemnim časopisima,  nemaju nikakvu izvornu znanstvenu novost i da su uglavnom manje-više spretne kompilacije, ili de facto plagijati, prethodno objavljenih tekstova najčešće svjetskih autora. Što se pitanja tiče, mislim da je obiteljski odgoj u ranoj dobi važan, što sugeriraju i neka istraživanja, napose kreativnost i vrijednost stvaranja. Ništa ne pridonosi razvoju senzibiliteta na autorstvo koliko vlastito stvaranje pa time i poštivanje stvaranja kod drugih. Ako su inženjeri ljudi koji razumiju kreativnu, tehničku, praktičnu i teorijsku stranu inovacije, izuma i stvaranja, pitajmo se nije li ni čudno zašto takvih kretativnih ljudi skoro pa uopće nema među npr. političarima?

NIŠTA NE PRIDONOSI RAZVOJU SENZIBILITETA NA AUTORSTVO, KOLIKO VLASTITO STVARANJE

Trebamo li uvijek navoditi – to me, primjerice, naučila moja teta u vrtiću, učiteljica, profesori raznih razina?

Ziher je ziher, tj. bolje navoditi više nego manje, naravski, s obzirom na zadanu temu, način, cilj i rezultat. I to je pravilo. Uvijek se u slučaju znanstvenog rada u svjetskom časopisu nađe dobar recenzent koji kaže kako je neke stvari suvišno navoditi, jer ih se, zamislimo, sve spominje u nekom uvodu ili sl., što je dovoljno. Ovdje su dvije poteškoće. Prva je trivijalna. U mnogim područjima, napose društvenim i humanističkim znanostima, dobar dio studenata ne uči se, primjerice, kako istražiti literaturu i napisati pregled literature kojim najčešće započinje svaki tekst nakon uvoda. Tu se treba jasno vidjeti koji su središnji autori, djela, članci, tvrdnje i argumenti za i protiv. I ovdje postoje mjerila, npr. indeksiranost časopisa u kojem je koji članak objavljen, broj citata članka ili nakladnik kod kojeg je kakav uvod u kakvo područje objavljen, itd.

Imali smo primjer ministra koji je bio označen, etiketiran kao plagijator. Više nije ministar. Je li i dalje plagijator ili je lišen te stigme ?

 Plagijatore imamo na svim razinama. Počnimo od toga da djeca prepisuju lektire koje nikad nisu, niti će ikad pročitati, npr. 500-tinjak straničica ruskog klasika. Na akademskoj razini, Bogu fala, postoje pametni ljudi koji su sposobni u preglednim člancima vrlo jasno, sustavno, pregledno i s druge strane razumno sažeti vrlo složene probleme, rješenja, rasprave koje se mogu protezati desetljećima. Vrijednost je tih radova u tome što skraćuju istraživanje ako su pouzdani i nepristrano napisani. Imamo plagijatore na najmanje 5 visokoobrazovnih institucija u RH. Ne samo da niti jedan nije dobio otkaz, da nikome nije zabranjen rad u RH, da nitko nije javno osramoćen, nego suprotno. Neki su branjeni u neobranjivim situacijama koje očito potpadaju pod pravilo plagiranja koje vrijedi u cijelom svijetu, ali očito ne i u RH, neki su ponovno pisali rad na istoj instituciji umjesto da su ekspresno izbačeni, neki su plagirali s interneta, neki pak cijeli niz različitih članaka, itd. Ne više od 2-3 sata dovoljno je da se konačna verzija teksta npr. članka „provuče“ kroz računalni program za provjeru plagijata, da se poprave sumnjiva mjesta, doslovne tiskarske pogreške (npr. autor je zaboravio napisati završne znake navoda i sl.), da se dodaju predložene reference i da se vlastiti tekst napiše koristeći sinonime tako da nije plagijat (uz dakako navod izvora) itd. U RH ne postoji ta kultura i usprkos svemu još dugo neće postojati. Ta je nekultura dijelom uzrokovana time da je u nekim strukama, u kojima imamo recimo 150-200 stručnjaka, teško napisati izvoran rad, jer nema ga tko recenzirati, zbog toga jer se nitko ne bavi s tom temom. Posljedica je da su recenzije formalne i loše. Uzrokovana je i time da je dijelom šire nekulture krađe, varanja, obmanjivanja i sl. Pretpostavljam kako najmanje 50 posto članaka u nekim strukama, koji su u RH,  na hrvatskom jeziku objavljeni kao izvorni, kad bi ih se prevelo na engleski ili drugi svjetski jezik ne bi mogli biti objavljeni čak niti u prvih 100 svjetskih časopisa u toj struci. To je hipoteza za istraživanje. Što se spomenutog čovjeka tiče najgora sramota ostaje tekst sveučilišta na kojem je doktorirao, a u kojem, ako se dobro sjećam, stoji da je prema pravilima doktorata, u vremenu kad je doktorirao, njegov doktorat prihvatljiv, ali da bi danas bio neprihvatljiv, tj. ne bi doktorirao prema današnjim pravilima.

PLAGIJATORE IMAMO NA SVIM RAZINAMA

 Kao kaugumu, rastezao se plagirani diplomski rad na policijskoj akademiji. Treba li stigmatizirati na taj način dobrog policajca, ili kazniti ga i dati mu prigodu za popravak? Kinezi (u trendu smo) kažu da za mačku nije važno koje je boje, nego lovi li i kako miševe?

Spomenuti čovjek je potpredsjednik Sabora RH i time je sama činjenica da je dva puta pisao diplomski rad na istom fakultetu sasvim dovoljna za potpunu javnu sablazan i povlačenje s te pozicije. Taj je čovjek taj rad pisao kao student i samo kao student. Ako su mu pri pisanju rada pomogla i ne-studentska znanja i iskustva, tim bolje, ali rad je studentski i šlus. Potreba visokog obrazovanja u RH napose kod tuzemnih sitnih politikanata često je motivirana time da na neke državne i javne službe ne mogu biti niti kandidirani ako nisu visoko obrazovani, a ponekad i osjećajem manje vrijednosti, krizom srednjih godina, i sl. Koliko je to dobro ne znam. Tako smo svojevremeno imali poplavu diplomiranih na Prometnom fakultetu, a danas imamo poplavu završenih stručnih diplomskih studija na ponekad dvojbenim poslovnim školama od kojih neke ne samo da nemaju tuzemnu akreditaciju, koju po zakonu trebaju imati, nego nemaju ni bilo kakvu međunarodnu pa je upitna kakvoća cijele institucije, jer se nikako ne može dokazati, čak niti na minimalno objektivan način.

Uozbiljujemo se. Plagiranje je osuđujuća pojava, važno za akademsku zajednicu, u institucijama, među znanstvenicima i praksi u znanstvenim radovima. Strogost je dobro došla. Kako se ta strogost „tretira“?

 Počeo bih s time da postoji niz plagijata u znanstvenim člancima, novinskim tekstovima, kolumnama istaknutih kolumnista kojekakvih portala (plagiranje Wikipedije je česta pojava). Ti ljudi nisu snosili nikakve posljedice. Krenimo od toga kako ne postoji nadležno nacionalno tijelo koji bi se bavilo tim problemima. Ono ne mora biti državno niti javno. Oni koji misle da to treba, najčešće misle iz perspektivne objektivnosti države, ali koliko je razumno državu poput RH koja je, kako sam spomenuo vrlo korumpirana, itd., držati državom u kojoj su se u tom moru korupcije stisnuli i opstali atoli, otočići i grebeni poštenja i iskrenosti? Nimalo i njihovi su motivi često i sami bitno nemoralni. Nema ništa loše u tome da se takvo nacionalno tijelo oblikuje kao cehovsko. Sasvim je dovoljno da u njemu sudjeluju najmanje po predstavnik javih i privatnih, sveučilišnih i visokoučilišnih sustava koji su objavili dovoljno izvornih znanstvenih radova u svjetskim publikacijama koje izlaze izvan RH i njoj bliskih država, dakle, ljudi koji nemaju mrlju što se etike znanosti i visokog obrazovanja tiče, a i imaju mjerljive međunarodne dokaze kakvoće rezultata rada. Članstvo bi se dakako moglo cirkularno mijenjati, a kako takav posao zahtijeva najmanje 40 sati rada tjedno te bi se ljude plaćalo članarinom svih, koji žele sudjelovati u radu i biti podvrgnuti rezultatima rada takvog etičkog tijela. Vrlo jednostavno.  Plaćamo ih da nas kritiziraju, gaze, napadaju i ispravljaju s ciljem da se kakvoća rezultata podigne, recimo, na neki svjetski prosjek i da se tu barem održava, možda i malo popravi. No, to nitko niti želi niti je spreman učiniti, jer pretpostavljam, mnogima bi se tad počeo njihati stolac na kojem sjede, kojekakve akademske i druge sinekure i dodatni izvor financiranja javnim novcem. O tome najbolje svjedoči odnos rada Odbora za etiku u znanosti i visokom obrazovanju i sličnih tijela na sveučilištima i fakultetima u nedavno živo raspravljanim slučajevima.

Postoje li domaći ili inozemni podatci o učestanosti znanstvenog plagiranja?

 Znam da postoji cijeli niz međunarodno istraženih i dokazanih slučajeva. Što se sveučilišta tiče, to se može zaključiti iz činjenice kako je određen broj ljudi, studenata i nastavnika, de facto izbačen s navodom kako je to učinjeno jer su uhvaćeni u plagiranju koje im je dokazano. Što se tiče plagijata u vezi s politikom može se, smije, a vjerojatno i treba reći kako je to dvostruka obmana. Naime, ako političar kao političar plagira nešto kako bi profitirao kao političar, kad se to otkrije i dokaže u skladu s međunarodnim mjerilima i s dokaznim materijalom, onda to šteti i politici, jer zloupotrebljava znanost i obrazovanje za vlastiti probitak, ali i znanosti jer je time srozana i pretvorena u sredstvo za nešto što sa znanošću izvorno nema nikakve veze. Jedini lijek u znanosti je strogost, ali treba imati na umu da znanost nije ni otok ni poluotok u društvu pa ako je društvo sustavno i planski korumpirano, teško je očekivati kako će se znanost otrgnuti od tog tsunamija politike. Međunarodna mjerila, objavljivanje u međunarodnim publikacijama, itd., zasigurno je bolji način od onog koji se u nizu javno raspravljanih slučajeva pokazao zadnjih nekoliko godina. Plagijat je smrtni grijeh. Ne samo da je to bezočna krađa s ciljem prisvajanja nečega što plagijatoru ne pripada, ne samo da je poniženje autora izvornog rješenja, nego je to, prije svega, poricanje samog predloška i morfologije studija, istraživanja i izvorno ljudskog poriva za otkrićem i izumom, pa je poricati tako nešto u srži neljudski. No, ne treba se u RH danas nadati bilo kakvom pomaku kada se radi o pitanju plagijata. Hrvati su u, eto, skoro 30 godina svoje samostalnosti uspjeli plagirati sami sebe, postati plagijat plagijata, plagirati sebe kao neplagijatore u slučaju očitog plagiranja i kao nacija, ali i kao skup pojedinaca s imenima i prezimenima, bilo da su plagirali, bilo da su šutjeli o tome, a profesionalna dužnost im je bila govoriti ne samo javno, jasno i glasno, nego i odlučno. U takvom društvu tražiti jednog koji će stati pred to društvo i, počevši od sebe, tražiti promjene nasuprot plagiranoj naciji, a pred očitom propašću u koju ona srlja na sve moguće načine, propašću koja ne bira sredstva njezinog uništenja, nije samo naivno nego je i neinteligentno i nerazborito, jer ne ćemo naći nikoga (parafraziram Izajiju 22:30).

Jeste li sigurni, pokušajmo se na kraju našaliti, da u odgovorima, u ovom intervjuu, niste uporabili neku misao, tezu, tvrdnju i sl., koja nije izvorno vaša, a niste naveli izvor, odnosno, jeste li nekog, ali ne svjesno plagirali?

 Nisam siguran, ali provukao sam ove odgovore kroz nekoliko online programa za provjeru plagijata pa je time vjerojatnost kako sam plagirao manja, vjerujem manja od 0,5. No jesam li time izbjegao svaku sumnju ne znam. Znam kako sam poduzeo sve razborite korake u smjeru izbjegavanja plagijata. Zanimljivo bi moglo biti kako sam, kad je slučaj plagiranja bivšeg ministra znanosti bio aktualan, izvukao 50-ak različitih definicija i/ili mjerila plagijata, usporedio ih i pokušao svojim riječima iskazati to mjerilo koje sam tad provukao kroz 10-ak programa za provjeru plagijata. Trebalo mi je oko sat vremena da sklopim kratak, jasan i neplagiran kriterij plagijata kojeg su tih 10-ak programa označili kao 100% izvoran, ali uspio sam. To mjerilo glasi ovako. Osoba A je pod vidom teksta T, kojem je autor osoba B, plagira T ako i samo ako: (1) A preuzima T bez navođenja B, (2) A navodi A, a ne B kao autora T i (3) A objavljuje ili pokušava objaviti T pod vlastitim imenom.

Intervjuirao Antun Drndelić

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Plenković – Komemoracije u Bleiburgu će biti – ona mora biti uz puno poštovanje prema žrtvama

Objavljeno

na

Objavio

Nakon summita u Dubrovniku, premijer Andrej Plenković dao je intervju za Hrvatski radio. S njim je u emisiji Intervju tjedna razgovarala Jasmina Popović, koja ga je odmah na početku pitala o konkretnim rezultatima razgovora i summita, kako za brodogradilišta, tako i općenito.

– Stavili smo naglasak na teme budućnosti, na teme gospodarstva. Budućnosti, mislim na memorandume koji se tiču Ministarstva znanosti, istraživanja, digitalnog društva, daljnje jačanje turizma, daljnje jačanje investicija. Konkretni sporazumi koje je HŽ infrastruktura potpisala s dvije kineske kompanije koje se bave izgradnjom infrastrukture su sporazumi koji će etablirati radne skupine i koji će nastojati vidjeti što možemo učiniti. Kad je riječ i o investicijama u luke, i u investicijama u željezničku prugu, uključujući za nas stretešku nizinsku prugu, detaljno smo na Jadrolinijinom katamaranu od Dubrovnika do Brijeste objašnjavali premijeru Liju i njegovim ministirma, suradnicima što bi to značilo u krajnjoj liniji i za kineski transport. Iz njihovih najvećih luka, koliko bi se skratio put prema Europi ukoliko bi njhovi veliki tankeri s robom za Europu završavali u Rijeci, išli nizinskom prugom prema Europi, prema srednjoj Europi, u odnosu na dodatnih 7 dana i vremena i troška ukoliko dolaze u luke sjeverne Europe. Bilo da je riječ o Hamburgu, Rotterdamu, Antwerpenu… Na taj način mislim da su osvijestili značaj Hrvatske kao potencijalnih mediteranskih vrata za kineske i azijske proizvode, rekao je Plenković.

– Što se tiče brodogradilišta, budući da je to bilo jedno od vaših pitanja, i tu smo temu otvorili, vrlo detaljno. Već su do sada predstavnici kineske državne kompanije koja se bavi brodogradnjom imali neke prve kontakte. Mi očekujemo dolazak izaslanstva na najvišoj razini. Ja u ovom trenutku ne želim podizati previše očekivanja, ali smo, vodeći računa o tome da u odnosu na vrijeme od prije 30-40 godina, kada Kina nije postojala ni u pogledu izgrade brodova među prvih 10 zemalja svijeta, ni u pogledu narudžbi, danas Kina proizvodi 45 posto svjetskih brodova – željeli ispitati i tu mogućnost. Premijer Li je razumio tu poruku. Doći će ovdje izaslanstvo na najvišoj razini, razgovarat ćemo i posjetiti i jedno i drugo brodogradilište. Nakon toga ćemo donositi zaključke, izjavio je premijer.

Novinarka ga je zatim pitala koji su rokovi u kojima bi se moglo radnicima posrnulih škverova dati nadu.

– Mi smo dali jamstva prošle godine, to je bilo tzv. međufinanciranje. Jamstvo je to koje je trebalo omogućiti restrukturiranje. Na žalost, taj prvi plan restrukturiranja nije prošao jer jednostavno nije bio dovoljno dobar niti za naše ministarstvo, niti za Europsku komisiju. Vlada je omogućila lani sve plaće, svim radnicima i u Rijeci i u Puli. Nakon toga i one tri mininalne plaće. Našli smo čak rješenje i u srpnju i kolovozu. Dakle, što se nas tiče, mi smo napravili sve što možemo, a radimo i dalje. Ovo je sada jedan pokušaj pronalaženja novog partnera. Bilo bi čudno da ovakvu prigodu, koja se danas otvorila i to zahvaljujući, mogu reći slobodno, kontaktima koje smo ostvarili premijer Li i ja – ne pokušamo iskoristiti na taj način. Vidjet ćemo nakon posjeta izaslanstva kineske kompanije, kazao je.

Potvrdio je i da je kineski premijer osobno zvao kineske brodograditelje kako bi se uključili u rješavanje krize u Uljaniku. Prema neslužbenim informacijama, jedan poziv je uputio u 4 ujutro.

– Ne želim podizati velika očekivanja. Ja kada vodim razgovore, vodim ih tako da onda kad dođemo do nekakvog zaključka – on drži vodu, što bi se reklo u političkom smislu. On je jako dobro razumio objašnjenje koje sam mu dao. Pojasnili smo sve do najsitnijeg detalja, dali im sve potrebne informacije. I kada oni dođu onda ćemo vidjeti, a da je on kontaktirao predsjednike uprava – je.

Novinarka je premijera pitala i zašto misli da će baš njegova vlada biti ta koja će realizirati projekt nizinske pruge.

– Moram priznati da je to kazao kineski premijer. On je razgovrao s nekim mojim prethodnicima na ovu temu, i doživio sve te razgovore neozbiljnima. Temeljem razgovora koje smo imali, nemojte zaboraviti da sam posjetio Peking i Šangaj u studenome, da smo i tada vodili razgovore, susreli se s predstavncima niza kompanija, otvorili smo vrstu dijaloga kakva do sada možda intenzivno nije postojala. U tome nam pomaže ovaj format 16+1, odnosno sada 17+1. Mislim da smo sada puno pripravniji. Uostalom, kineske su kompanije već uzele dokumentaciju koja je izšla na natječaj glede Luke Rijeka. Tu su stvari vrlo konkretne, a što se tiče modernizacije željezničke infrastrukture, dakle ambicija Vlade da se do 2030. uloži 3 milijarde u željezničku infrastrukturu – milsim da smo jako puno učinili na cestovnoj infrastrukturi i modernizaciji zračnih luka. Puno se ulaže i u luke. Dodana vrijednost europskih sredstava vidi se gdje god krenete. Očekujem da jednim kvalitetnim i ozbiljnim pristupom svih nadležnih resora i političkom voljom Vlade napravimo više nego što se do sada učinilo, rekao je Plenković.

Na koji način će se Hrvatska pripremiti za eventualni pojačan interes kineskih investitora?, glasilo je sljedeće pitanje.

– Bit politike EU u odnosima s Kinom je da igramo ravnopravnu utakmicu, a ne da ima ogrničenja na tržištu ili pak da postoje snažne subvencije koje onda čine tu tržišnu utakmicu nepravednom. Upravo je na tom tragu i dosadašnji interes Kine prema Hrvatskoj, a osobito od kad je CRBC dobio posao gradnje Pelješkog mosta na transparentnom natječaju. I činjenica da grade infrastrukturni projekt od strateškog interesa i najvidljiviji pojedinačni projekt koji se sufinancira EU sredstvima – to je poruka svima onima koliko je članstvo u EU Hrvatskoj važno. Kineske kompanije prepoznaju i osjećaju kakva je Hrvatska i u poslovnom smislu i u mentalitenom smislu. Mi smo se za sastanke u Zagrebu i Dubrovniku jako dobro pripremili, posebice oni resori na koje se to odnosi – promet, infrastruktura i gospodarstvo, kazao je Plenković.

U nastavku emisije komentirao je i oštre poruke upućene prema Vladi s komemoracije u Jasenovcu.

– Nisam imao vremena detaljno vidjeti što je sve kazano na ovoj, ja bih rekao neformalnoj komemoraciji koja je održana, u petak u Jasenovcu. Rekao sam predstavnciima i Židova i Roma i Srba i antifašističkh udruga u Hrvatskoj, kada smo razgovarali nekoliko puta – da smatram da je dobro i zdravo za društvo da postoji jedna, jedinstvena komemoracija. I dalje čvrsto stojim na tome, a da bi to ostvarili potrebno je dvoje. Vodili smo te razgovore i bilo bi dobro da dođemo do konsenzusa, rekao je.

Novinarka mu je zatim rekla da je ocjena svih onih koji su u petak bili u Jasenovcu da država nije poduzela sve da se zaustavi ili smanji negiranje holokausta i revizionizam te da je to ocjena i SDSS-a, no premijer je i na to odgovorio da ne zna što je u Jasenovcu rečeno.

– Ne znam što su oni kazali, ali što se tiče hrvatskih zakona, politike Vlade, HDZ-a – ne vidim iz kojeg se segemta mogla protumačiti, otkad sam ja na čelu HDZ-a i najmanja natruha revizionizma ili negiranja holokausta. Izjave koje smo kao Vlada dali u siječnju kad je bilo obilježavanje holokausta bile su toliko jasne i nedvosmislene…, rekao je Plenković dodajući da se revizionizam i negiranje holokausta mogu vidjeti samo kod ‘marginalnih aktera’ u hrvatskom društvu koji nemaju, kako je dodao, nikakve veze s HDZ-om i njegovom Vladom te on, napominje, takve stavove ne dijeli ni na kakav način.

Osvrnuo se i na komemoraciju u Bleiburgu.

– Naša je pozicija tu sasvim principijelna i jasna. Kao i što kod Jasenovca moramo imati jedinstvenu komemoraciju. Komemoracije u Bleiburgu će biti. U odluku koju su donijeli u Koruškoj ne bih ulazio. To je stvar između dvije crkve, a što se tiče komemoracije – ona mora biti uz puno poštovanje prema žrtvama, rekao je.

U nastavku ga je novinarka pitala i o navodnim špijunskim aferama te koliko one mogu utjecati na odnose sa Slovenijom i BiH.

– Apsolutna je besmislica, a to sam rekao i ranije, to da je SOA imala neke ambicije da se bavi, ne znam kakvim podmetanjima, pa u to upetljavati i našeg generalnog konzula. Meni je malo čudno da kad odem u BiH baš se na taj dan nešto tako dramatično izmisli, pa onda o tome treba pričati. O tome ja kao predsjednik Vlade ne želim niti trošiti riječi. Što se tiče Slovenije i tu sam jasno rekao da Vlada RH ne pretendira da utječe na medije u Hrvatskoj, a kamoli u susjednoj zemlji. Vraćamo se uvijek na istu temu, a to je pitanje arbitraže. Hrvatska je napustila arbitražni proces jer ga je Slovenija kompromitirala. Imate dogovor između agenta Slovenije i suca u procesu, na način da se utječe na druge suce. To da se dogodilo u nekakvoj trgovačkoj arbitraži u Parizu ili čak pred HGK – garantiram vam da bi svi suci i agenti odvjetnici izgubili svoj status i dok god žive ne bi mogli sudjelovati u bilo kojoj arbitraži. Vratimo se na bit – Hrvatska i Slovenija su susjedne zemlje koje imaju nekoliko otvorenih pitanja nakon raspada bivše SFRJ. S naše strane postoji dobra volja da ih rješavamo. Možemo ih riješiti, treba samo malo dobre volje, smatra Plenković.

Na kraju je prokomentirao i najavu srbijanske premijerke Ane Brnabić da će učiniti prvi korak i pozvati ga u službeni posjet Beogradu.

– Hrvatska će dogodine predsjedati Vijećem EU. Unazad godine i pol smo predsjedali Odborom ministara VE gdje je naša ministrica kandidatkinja za glavnu tajnicu i ako bude izabrana bit će to najveći uspjeh bilo kojeg hrvatskog dužnosnika u smislu izbora na neku dužnost u međunarodnim institucijama. Predsjedali smo SEI-jem i organizirali smo Summit 17+1. U procesu priprema za predsjedanje Vijećem EU obići ću sve zemlje jugoistoka Europe tako da će to uključivati i posjet Beogradu. U svibnju 2020. bit ćemo domaćini velikoga summita između članica EU i zemalja jugoistoka Europe.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari