Connect with us

Milijan Brkić Vaso kao grešni ‘jarac otkupitelj’

Published

on

Morao bi dati ostavku ako mu je stalo do povratka povjerenja u HDZ.U posljednjih nekoliko dana bivši načelnik hrvatske policije, sadašnji glavni tajnik HDZ-a i, ne treba smetnuti s uma, bivši dragovoljac Domovinskog rata, Milijan Brkić Vaso postao je, sudeći po javnim izjavama vladajućih i većine drugih političara, koji nisu članovi njegove stranke, utjelovljenje svih zala akademske i političke izopačenosti i pokvarenosti, tj. korupcije u Lijepoj Našoj.

Nakon što je u Narodnim novinama objavljena odluka da mu je poništena diploma diplomiranog kriminalista koju mu je 10. lipnja 2011. izdala Visoka policijska škola iz Zagreba (djeluje u sklopu Policijske akademije MUP-a), o njegovu 79% prepisanom ili plagiranom diplomskom radu (imenovano je stručno-stegovno povjerenstvo utvrdilo i javno obznanilo da je prepisao, s tiskarskim i pravopisnim pogreškama, 1285 od 1630 redaka diplomskog rada) javno su se o slučaju “Vaso” oglasili predsjednik Republike i Vlade, ministar unutarnjih poslova i ministrica vanjskih i europskih poslova, ministar obrazovanja, znanosti i sporta, brojni saborski zastupnici i zastupnice, stranački prvaci i novinski stavotvoritelji.

Nema, dakle, razloga da i sam, na samom početku ovog osvrta na taj nemili i nedragi događaj, izrazim svoje mišljenje. Ono glasi: iako Vaso doista, kako ću kasnije pokazati, nije učinio ništa više ili manje od onoga što čini između 70 i 80 posto studenata u Hrvatskoj, Europskoj uniji, Americi, Africi, Australiji i Aziji – varao je tijekom studija i tako se akademski nečasno ponašao – mislim da bi svakako morao dati neopozivu ostavku na mjesto glavnoga tajnika HDZ-a!

Tu bi ostavku morao podnijeti ako mu je stalo do povratka povjerenja u njegovu stranku, pa i u politiku i političare koje hrvatska javnost odavno doživljava kao ološ i moralne gubavce. Njegova je stranka već nepravomoćno osuđena zbog kaznenih djela koje je u njeno ime počinio njen bivši predsjednik, pa su je novinari i političari neznalice javno proglasili „zločinačkom organizacijom“, što je politička i medijska laž koju sam dokazao u ovom listu.

Iako su prepisivanje i plagijatorstvo danas najrašireniji u medijima i najmiliji novinarima tipa copy-paste, pokušaj pretvaranja Milijana Brkića u metaforu, utjelovljenje i žrtvenog jarca fantomske Jovanovićeve borbe protiv akademske korupcije, lako bi moglo HDZ pretvoriti i u „plagijatorsko-falsifikatorsku stranku“. Dakle, iako je suštinski točno da većina studenata barem jednom tijekom studija vara, točno je i to da stari Latini nisu bili glupi kad su smislili misao o dvojnim mjerilima: jednim koja vrijede za obične smrtnike, a drugim kojih se moraju pridržavati narodni izabranici: „Quod licet Iovi, non licet bovi“ iliti „Što je dopušteno Jupiteru, nije dopušteno volu.“

Ostavku ne bi morao podnijeti zbog nekontroliranih izjava stranački pristranih, spoznajno skučenih i agresivnih državnih dužnosnika upućenih na njegov račun, jer su one ljudski licemjerne, dvolične i podle. Primjerice, svi su SDP-ovi političari šutke prešli preko činjenice da članica njihova Predsjedništva i korupcijskim skandalima preplavljena sisačka županica Marina Lovrić-Merzel u emisiji Nedjeljom u 2 kod Aleksandra Stankovića nije znala čak ni naslov vlastita diplomskog rada: što je ozbiljan znak da ga nije ni pročitala, kamoli napisala. Sada se javno zgražaju i bjesne zbog otkrića 80-postotnog plagijata Milijana Brkića, naprečac su mu oduzeli diplomu i prijete mu kaznenim progonom, valjda razmišljaju i o privođenju i zadržavanju u predtamnici (pritvoru) pod izgovorom da bi mogao utjecati na svjedoke.

Ostojić i Jovanović

Dvojica ministara prednjače u goropadnosti: Ranko Ostojić i dr. Željko Jovanović. Ministar unutarnjih poslova Ostojić otvoreno mu je zaprijetio kaznenim progonom: „MUP i DORH će dogovoriti postupanje, uz eventualno ispitivanje Brkićeve kaznene odgovornosti. “Ministar Jovanović u više je navrata izrazio javno zgražanje nad Brkićevim studentskim nepoštenjem i varanjem. Najopakije je njega i njegova šefa spopao u Splitu 28. ožujka 2014.:

“Ja bih poručio gospodinu Brkiću, ali i Tomislavu Karamarku da je sramotna i uvredljiva za hrvatsku javnost i akademsku zajednicu nepodnošljiva lakoća nekritičnosti kojom pristupaju ovoj temi, gdje je dokazano da je rad plagijat i falsifikat. Takvim nekritičnim pristupom oni se, zapravo, rugaju hrvatskoj javnosti i akademskoj zajednici. (…) Plagijator i falsifikator na čelu policije, a on je bio ravnatelj policije, pokazuje da ti ljudi ne znaju uopće štititi zakon i pitam se što bi se dogodilo kad bi takva ekipa, koja falsificira i radi plagijate, ponovno došla na vlast. Vjerojatno bi nastavila na isti način pljačkati Hrvatsku kao što je to činila i do sada.“

Ostavku ne bi morao dati ni zbog izjave drugih „kolega“ političara koji su ga javno proglasili „diplomiranim kompilatorom“ (Dragutin Lesar), „falsifikatorom“ (Nenad Stazić), „prevarantom“, “kriminalcem“ itd.

Ministru obrazovnom, znanstvenom i sportskom Željku Jovanoviću, nažalost, puno je lakše podgrijavati medijsku, moralnu i političku paniku zbog „plagijatora“, „falsifikatora“, „kompilatora“ i „pljačkaša“ Vase, nego se ozbiljno baviti analizama i osmišljavanjem i primjenom politika usmjerenih smanjenju akademskog nepoštenja, prijevara pa i pokvarenosti i korupcije. Da mu je do toga stalo, organizirao bi najprije zatvorenu, ekspertnu, a zatim i javnu raspravu o rezultatima velikih istraživanja o nedopuštenim oblicima ponašanja na hrvatskim sveučilištima koja su provedena prije nekoliko godina i objavljena 2012. godine.

Veliko istraživanje na Sveučilištu u Zagrebu koje je, usput budi rečeno, platila Europska unija (u sklopu programa IPA 2008: „Promicanje pravnog okvira za suzbijanje diskriminacije i korupcije u svrhu osnaženja akademskog integriteta“), vodila je dr. Ksenija Turković koja je u jesen 2012. izabrana za sutkinju Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu.

Anketu među studentima organizirao je dr. Duško Sekulić, a među nastavnim i znanstvenim osobljem dr. Meri Tadinac i dr. Aleksandar Štulhofer. Rezultati istraživanja bili su toliko šokantni za većinom – u toj tematici – neinformirane članove Senata Sveučilišta u Zagrebu, da su rektor dr. Aleksandar Bjeliš i brojni dekani smišljali razloge kako dovesti sasvim u pitanje metodologiju online anketiranja. Rasprava je na Senatu bila pred samo ljeto (30. lipnja 2012.), a pažnja medija je isključivo bila usmjerena na tematiku koja je medijski zanimljiva, ali suštinski marginalna: spolne ucjene, aluzije, mitovi i napastovanja studenata i studentica od strane nastavnika/nastavnica.

Bogatom i krajnje zanimljivom („nakon šalabahtera“, doba interneta i mudrofona, kako nazivam smarthphone) problemu studentskih prijevara, prepisivanja i plagiranja, ali i drugim najozbiljnijim problemima naših sveučilišta (nepotizam, znanstveni, udžbenički i ini plagijati nastavnika) nije poklonjena baš nikakva pažnja. Oko njih je zavladala i vlada zavjera oportunističke šutnje dekana, rektora i – dr. Željka Jovanovića.

Iz nepreglednog rasadnika rezultata istraživanja, ovdje ću izdvojiti samo one koji se odnose na delikt koji je počinio Vaso Brkić: od 6287 studenata koji su sudjelovali u anketi samo 27,5% nije tijekom studija nijednom prepisivalo na ispitu. Njih je 19.4% prepisivalo jednom, a čak 53% više puta. Postotak je prepisivača, dakle, 72,5%!

Na Sveučilištu u Rijeci gdje je studirao dr. Željko Jovanović, taj je postotak još i viši: 75%. Ono što je, pak, najzanimljivije, jest da su ti postoci nešto niži od prosjeka na drugim sveučilištima Europske unije (od 75-80% studenata bar je jednom prepisivalo) i SAD-a (postotak se kreće od 75 do 95%).Problem sveučilišnih prijevara (koje se najkraće mogu ovako definirati: prikazivanje tuđeg rada, znanja i obrazovanja kao vlastitog) je, čak i statistički promatrano, previše važan i složen da bi se o njemu vodila pristrana politička i politikantska rasprava, u kojoj, primjerice, jednu od glavnih uloga ima Dragutin Lesar koji ima završenu tek srednju školu i Ranko Ostojić čija je logika: HDZ-ovci, sve ću vas, uz prethodni dogovor s USKOK-om i DORH-om, strpati u tamnicu

Vrata groblja

Što kazati na kraju? Očito je da je situacija u zemlji izuzetno teška i da Vlada nema jasnu ideju i viziju promjene nabolje stanja u ekonomiji, javnim financijama, stvaranju novih radnih mjesta, zaustavljanju puta u ekonomski ponor. Prošlotjedna istraživanja CROBAROMETRA pokazala su da je potpora Vladi pala na 22% i da 77% građana smatra da zemlja ide u lošem, krivom smjeru.

Povici držite lopova i traženje novoga (nakon Ive Sanadera) „jarca otkupitelja“ ili, narodski kazano, žrtvenog jarca u Vasi Plagijatoru jedino je čega se uspijevaju sjetiti sadašnji vlastodršci. U tajnovitom podzemlju naših ljudskih duša počiva atavistička, nesvjesna potreba za pronalaženje krivca za naše i opće grijehe – na drugoga. Ako nam dijete padne na ispitu ili razbije susjedu prozor, svatko od nas lako zaključi da je naslijedio zlo od onoga drugoga. Ako postigne uspjeh, hitamo susjedima i prijateljima i ponosno kazujemo: pogledajte očeva/majčina sina.

Vaso Brkić je za sadašnje vlastodršce „tuđi sin“: HDZ-ovac je, Hercegovac, „glupi“ policajac, „lažni“ branitelj. Riječju: idealni jarac otkupitelj glasnih pijevaca i pokornih koka i pjetlića Kukuriku koalicije. Evo kako znalci simboličnog govora i kulture Jean Chevalier i Alain Gheerbrant u Rječniku simbola opisuju smisao tog dragocjenog jarca: „Jarac otkupitelj opterećen grijesima naroda snosi kušnju izgona, udaljenja, progonstva; simbolizira osudu i odbacivanje krivnje, a odlazak mu je bez povratka. (…) Jarcem otkupiteljem naziva se čovjek koji nosi tuđe krivnje, a nema mogućnosti da se brani i nije zakonski osuđen. Predaja o jarcu otkupitelju raširena je na svim kontinentima. Prikazuje čovjekovu duboku težnju da svoju krivnju prebaci na drugoga i da zadovolji svoju savjest, kojoj je uvijek potreban krivac, kazna i žrtva.“ (Jesenski & Turk, Zagreb, 2007., str. 240).

Ovaj esej zamislio sam kao apel u prilog umjerenosti, osjećaja za mjeru i zdravog razuma. Završit ću ga stoga za mene netipično: mojim rimama nevještim prijevodom najljepših rokerskih protestnih stihova protiv krađe tuđih stihova, proze i glazbe koje je napisao stihoklepac i pjevač jednog od mojih omiljenih rock-sastava iz osamdesetih The Smiths: Steven Patrick Morrissey. Pjesma ima i znakoviti naslov: Vrata groblja.

Ako moraš pisati prozu ili poeziju

Riječi koje koristiš trebaju biti tvoje

Ne prepisuj (ne plagiraj), ne uzimaj na kredit

Uvijek postoji netko, negdje

S velikim nosom, koji zna

I koji će te uloviti i smijati se

Kad padneš

Koji će te uloviti i smijati se kad padneš

Nesretnog Vasu su Kukuriku-kolege ulovili i sada mu se smiju dok – pada. Prilično junački, nema što, posebno od Ranka Ostojića koji je prije godinu dana svojim baritonom zabavljao Nadana Vidoševića.

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari