Connect with us

Komentar

MILJENKO JERGOVIĆ O SLOBODI GOVORA

Objavljeno

-

Kad bi Miljenko Jergović mogao govoriti o slobodi govora, mi robovi hrvatske šutnje ne bismo ga mogli razumijeti, jer sloboda govora o kojoj se ne može govoriti je prisila šutnje o kojoj mora šutjeti, da parafraziram meni dragog austrijanca. No, on je progovorio i to ni manje ni više nego o presudi Europskog suda za ljudska prava o tome kako su uredništva međumrežnih dveri (hrv. „portala“) odgovorna za baš svaku riječ, pa i onu komentatora, objavljenu na tim istim portalima (http://www.jutarnji.hr/pozivi-na-mrznju-i-ubijanje-ne-pripadaju-slobodi-govora—/1370775/). Nemam niti vremena ni živaca sporiti se s tekstom, ali par prigovora imam, konkretno tri. Što od teksta preostaje, ako su prigovori prihvatljivi, odlučite sami.

[ad id=”68099″]

 M.J.: „Ideja o čitateljskim komentarima kao o prostoru javne rasprave, iznošenja i konfrontacije različitih stavova ili slobode govora, odavno je napuštena. Nema onog koji bi u takvo što vjerovao.“

KOMENTAR: Koliko mi je poznato, a teško da se po tom pitanju varam, u području pravne teorije, jurisprudencije i filozofije prava još uvijek se vodi velika rasprava o slobodi misli, govora i napose tiskane riječi. Dio te rasprave je trenutno živa rasprava o čitateljskim komenatrima u online novinarstvu (u SAD i u EU). No, globalna dilema je jasna – je li ta sloboda ovdje kako bi omogućila individulanu ili osobnu slobodu izražavanja, ili pak kako bi proširila polje razgovora o javnim stvarima? U oba slučaja moguće su zlouporabe (tu napetost lijepo opisuje i argumentira primjerice O. I. Fiss u knjizi „The Irony of Free Speech“ (Harvard, 1998)). Ideja je raspravljana, a samo zato što tko ne zna ništa o toj raspravi, ne pruža istome pravo tvrditi da te ideje nema. Dakle, netočno. Drugi dio navoda sadrži drugu vrstu netočnosti. Naime, postoje ljudi koji najiskrenije vjeruju u čitateljski komentar kao prostor javne rasprave. Njih u pravilu nazivamo anarhistima u području rasprave o raspodjelnoj pravdi (engl. „distributive justice“), tj. tehnički radikalnim libertarijancima (Nozick, Naverson, Sanders i drugi, a o tome postoji na hrvatskom i primarna i sekundarna literatura) i oni će tako nešto reći kad se otvori pitanje slobode govora. Uz to, uvijek postoji dovoljno ljudi koji koriste čitateljske komentare kako bi u javnu raspravu uveli temu i sadržaj koji ih se konkretno tiče i koji po naravi stvari spada u javnu raspravu, ali istovremeno nije medijski dostatno profitabilan tako da u iste de facto ne dospijeva. Još jednom, netočno.

 M.J.: „U Hrvatskoj ti su komentari isključivi prostor govora mržnje, zazivanja progona, uvreda i kleveta, i nitko ih drukčije i ne doživljava. Pritom, ne postoji razlika u političkom profilu komentara s obzirom na politički profil samog portala.“

MILJENKO-JERGOVIĆKOMENTAR: Ovaj navod iznosi iskustveni iskaz. Nisam siguran kako postoje istraživanja i rezultati istraživanja koji bi pokazali kako su „ti komentari isključivi prostor govora mržnje…“. Ako takvih istraživanja ima, ispričavam se. No, čak i ako takvih istraživanja nema i čak i ako je piščeva procjena točna, još uvijek postoje značajne iznimke pri čemu su komentari većinski argumentirani i racionalni prigovori, savjeti, upiti, odgovori, a manjinski „govor mržnje“. Sad, ako pisac drži kako su te iznimke zanemarive, a ne primjerice ogledni i najizvrsniji primjeri toga kako bismo trebali komunicirati pri komentiranju tekstova na portalima, onda je to ne samo opće normativno pitanje, nego i vrijednosno, štoviše moralno pitanje, a nisam siguran koliko isti stručan ili potkovan u pitanjima novinarske i čitateljske etike i je li zaista želio otvoriti tu temu s obzirom na neugodne činjenice kako iz vlastite biografije, tako i na one koje okružuju portal na kojem obajvljuje?

 M.J.: „Ograničava li ovakva presuda slobodu izražavanja? Naravno da ograničava, jer zašto bi netko bio slobodan da iz dana u dan poziva na protjerivanja, ubojstva i silovanja, kao što se to događa u Hrvatskoj…“ (…) „Ograničavanje ove vrste slobode izražavanja na internetu, ili sankcioniranje javnog govora pod tajnim imenom na javnom mjestu, ne razlikuje se od ograničenja brzine vožnje automobilom u centru Graza…“

KOMENTAR: Točno. Zaista postoje ograničenja slobode misli, govora i pisane riječi. Po tko zna koji put ponavljam abecedu teme. Sve se smije pisati tako dugo dok nije poticaj. Poticaj pak treba biti eksplicitan i nedvojben kako bi ga se moglo dokazati. Nadalje, sve se smije pisati tako dugo dok ne uključuje opscenost i klevetu. O obje teme već sam pisao i ne namjeravam se ponavljati (https://kristiankrkac.wordpress.com/2015/06/15/slucaj-dezulovic/ za slučaj pojave i mjerila opscenosti u praksi). Postoje na koncu izvanjska ograničenja te slobode koja se tiču pravednog suđenja i nacionalne sigurnosti. Načelno, autor se u navodu drži unutarnjeg ograničenja slobode, konkretno poticanja na „protjerivanja, ubojstva i silovanja“ kao kaznenih djela. Nisam sasvim siguran koliko je takvih komentara zaista po svojoj naravi eksplicitno i nedvojbeno poticanje. Moguće kako ih ima dosta. I njih treba sankcionirati. Točno. No, također nisam siguran je li to dio teme, jer tema je na početku bila kleveta, a ne poticaj. Naime, poticaj je unutarnje ograničenje slobode govora, a kleveta izvanjsko i sasvim se različito teorijski utemeljuju i u praksi identificiraju i sankcioniraju (i o ovoj temi postoji dostupna literatura na hrvatskom jeziku). Meni se čini kako autor želeći ograničiti slobodu govora načelno propušta, ili možda ne propušta, vidjeti kako time otvara prostor za manipuliranje s poticanjem na kazneno djelo, pri čemu bi se sve i sva moglo nazivati poticanjem, iako to nije niti eksplicitno, a ni nedvojbeno. Po uzoru na legendarnog „Soup-Nazia“ iz serijala „Seinfeld“ ovdje autora skupa s odlukom suda možemo nazvati „Komentator-Nacijima“, jer dok je interes suda pri odluci dobrim dijelom bio bitno ekonomske naravi, dotle mi osim gore navedenog interesa drugi interes autora ne pada na um.

Zamislimo da stručnjak za sigurnost ode u kakvo mondeno zagrebačko kino u kojem se, za razliku od ogromnih kino-centara, prikazuje superkvalitetna retrospektiva njemačkih sf-horora od njihove pojave do 30-ih godina 20. st. i pri tome zamijeti kako se sigurnosni uvjeti u dvorani korjenito krše. Upozori dostupno osoblje, ali ono ne reagira. Zatim pokuša upozoriti vlasnika, ali niti on ne reagira. Zatim glasno komentira kako bi mnogi mogli stradati u toj dvorani ako bi izbio požar, no niti tad nitko ne reagira. Zatim primjeti kako netko pali cigaretu i glasno uzvikne – „VATRA!“ pri čemu pušač naglo ugasi cigaretu, požar nije izbio u dvorani, ali gledatelji panično krenu prema izlazima. Zamislimo da vlasnik kino dvorane tuži tog posjetitelja, inače stručnjaka za sigurnost, za nanošenje poslovne štete i za poticanje. Poticanje na što? Čovjek je učinio dobro djelo. Nitko nije stradao. Požara nije bilo. Pušač je ugasio cigaretu. Vijest je dospjela u medije. Vlasnik će nevoljko potrošiti novac kako bi zadovoljio sigurnosne uvjete u dvorani. Što je u svemu tome poticaj? I poticaj na što? Ili moj omiljeni primjer znanstvenog članka Virginije Held u kojem ista analizira opravdanost terorizma i zaključuje kako je terorizam moralno opravdan u slučajevima u kojima skupina dugotrajno trpi raspodjelnu nepravdu. Je li taj tekst poticaj? Nije. No, je li poticaj ako bi se tko pozvao na taj tekst u komentaru kakvog članka na kakvom portalu? Nije jasno, ali nije jasno niti to bi li M. J. bio spreman to automatski odbaciti jer nije poticaj, ili bi to pak bez razmišljanja uvrstio među poticaje?

Kristijan Krkač/A Propos

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement
Komentiraj
Advertisement

Komentari