Pratite nas

Kolumne

Miljenko Stojić: Bog i Hrvati

Objavljeno

na

Središte Ljubuškog. Kip majke s djecom privinutom u krilo, narod, političari. Ovih dana. Središte Ljubuškog. Žive majke kriju djecu u krilu, narod raspršen, političari mudruju o svjetloj budućnosti. Onih dana. Stojim i prebirem te misli u glavi. Zar je moralo baš tako biti?

Oni dani bili su dani Drugoga svjetskoga rata i poraća. Jugokomunisti tada u ljubuškom kraju ostaviše 758 žena bez muževa, 2.227 djece bez očeva. Rekoše da su nas oslobađali. A nesretni Nenad Stazić nedavno dometnu da su traljavo obavili posao, trebalo je tu još napraviti žrtava. Daleko mu kuća bila.

U ljubuškom kipu majke predstavljene su zapravo mnogobrojne hrvatske majke iz tih nesretnih vremena. Jedan smo narod, jedna nam je domovina. O granicama, pak, sada ne ćemo. No, predstavljene su i one djevojke čiji se mladići nisu vratili s vojne. Zajedno s ožalošćenim majkama nosile su kasnije crninu i sanjale o hrvatskoj slobodi. Njima zaista imamo zahvaliti da se to dogodilo. Podizale su svoju i bratovu djecu, molile se da Bog providi. I on je providio. U miru o svemu ovomu govorimo i razmišljamo.

Zlo se odavno borilo protiv hrvatskoga naroda koji je primivši katoličku vjeru ozbiljno shvatio što mu je činiti. Znao je lutati, kao i svi drugi narodi, ali se znao i vraćati s toga puta, što baš svi narodi nisu znali. I zbog toga ga je Bog izabrao kao nekada onaj židovski. Da nije tako, ne bi Karl Marks ustao protiv njega. Sjetimo se one tzv. revolucionarne godine 1848. Karl Marks i Friedrich Engels, kao glasnogovornici zle namisli zvane komunizam, umislili si da će zapaliti Europu, doslovno. A bio je izišao i iz njihova pera zli spis zvani Komunistički manifest. Međutim, opriješe se Hrvati. Ban Josip Jelačić uguši tu revoluciju u srcu Austrougarske, u Beču, ali je uguši i u Mađarskoj. Spomenuti dvojac je pobjesnio. Karl Marks nazva Hrvate bljuvotinom od naroda, potpuno zrelima za povijesni odstrjel i uklanjanje s pozornice naroda. Znamo da su to pokušali na Bleiburgu i Križnim putevima, ubijajući na stotine tisuća Hrvata, jednako vojnika, civila, žena, djece.

U pozadini su stajala razna tajna društva koja su i iznjedrila nešto tako zlo kao što je komunizam. Ali uzalud. Poput Mojsija Bog je u to vrijeme podigao zagrebačkoga nadbiskupa don Alojzija Stepinca. Stajao je neustrašivo i na braniku vjere i na braniku domovine. Nije ga se moglo kupiti. Radije je položio život nego da stupa njihovim zlim stazama. Smijali su mu se i strašili ga se u isto vrijeme. Znali su da je na pravoj strani, bez obzira što su se svakodnevno uvjeravali da je njihova strana ta prava. I onda dođe Kraljica Mira. Zagrli one majke, one djevojke, onu djecu koju tako žestoko ucviliše. Jer nisu zazivali osvetu, nisu zazivali krv, svjedočili su Božju veličinu pred zlom koje se bilo razbacilo na sve strane. I nesta toga zla. Hrvati staviše krunice oko vrata i otiđoše mu se usprotiviti kada ono namisli da će ih konačno strti. Tako su nekada s Bogom na usnama ginuli Židovi, ginuli »cristerosi« u Meksiku, ginuli vjernici u Španjolskoj kada komunisti pokušaše da im ona posluži za konačno potpaljivanje Europe.

Borba ni danas nije gotova. Bitke se sada odvijaju uglavnom na duhovnom polju. Nasrću sa svih strana ne bi li kršćanima, pa tako i Hrvatima, promijenili misao u glavi. Umjesto Boga trebali bi se okrenuti raznoraznim vrištećim zabludama iz medija. Tu su i žreci poput Sorosa koji nastoji vatru potpaliti svežnjevima novčanica. Na njihovu žalost ne ide im to previše uspješno od ruke. Tako Imoćani ovih dana pokazaše što o svemu tomu misle. Ne bismo znali što su uradili, da ne dreknuše na njih sa svih strana. Spališe Krnju i lik onoga Stazića. Oni o tome tako misle, sviđalo se to nekome ili ne. Ovi što su se razgalamili, nisu tako bili glasni kad su nedavno gorjeli živi ljudi zbog požara u onom staračkom domu u Andraševcu. Očito još nisu svladali abecedu demokracije. Morat će.

Dug je još put očito pred hrvatskim narodom dok ne dođe u obećanu zemlju. Jedan od uvjeta da se to ubrza zacijelo je shvaćanje da sam mora zavrnuti rukave kako bi se sve to dogodilo. Oni koju mu dolaze na odgovorna mjesta, počesto još nisu takvi. Posebno kada pristanu biti lutke na koncu onih iz sjene. Takvima se ne sviđa ni onaj kip u Ljubuškom, ni mnogo toga sličnoga. Recimo im stoga poput Imoćana da se ni oni ne sviđaju nama te visoko zavijorimo svoj hrvatski stijeg pred licem svoga Boga.

Miljenko Stojić/Hrsvijet.net

U Ljubuškom postavljen i svečano otkiven ‘Spomenik majci’

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Oglasi

Komentari