Pratite nas

Kolumne

Miljenko Stojić – I mi prosvjedujemo

Objavljeno

na

Pokret »Black Lives Matter« (BLM), u okrilju »Inicijative protiv policijskog nasilja i rasizma«, protutnjao je Zagrebom, zapravo mislio je protutnjati ali ih se malo odazvalo iako je u pozadini bila »specijalna operacija« protiv hrvatske policije koja nas na našim granicama brani od nelegalnih migranata.

Puk je pročitao tu podlu namjeru, kao što su slične namjere pročitali u Londonu te prosvjeduju protiv pokreta BLM. Bit će ljut tata Soros, ali tko mu je kriv. Ipak ljudi više vole svoju slobodu, nego njegove budalaštine. Jer taj pokret sije samo nered i nasilje. Iskoristili su nesretnu smrt jednog osuđivanog kriminalca, Georgea Floyda, i pokušavaju preoblikovati svijet po svome, dati mu neprirodni »globalni« oblik.

Shvatio je to dobro vatikanski diplomat Carlo Maria Viganò te je napisao otvoreno pismo Donaldu Trumpu u kojemu jasno osuđuje pokret BLM i podržava Trumpa u naporima da mu stane na kraj. Griješi? Jesmo li dotične vidjeli u hodu za nešto uistinu dobro? Uzmimo npr. Hod za život ili borbu za nerođenu djecu, da ih se ne ubija dok su još u majčinoj utrobi. Kakvi!

Njihovo je životno obzorje dokidanje općeljudskih vrijednosti pod plaštem napredka. Tko hoće neka im povjeruje. Biskup Vlado Košić je jasan. Oni hrvatski političari koji ne budu za predstojeći Hod za život neka se ne nadaju glasu na skorim izborima. To je prosvjed katolika protiv njihova vladanja i stava. Ne znam je li se portal faktograf.hr oglasio glede toga.

Tata Soros i drugi globalisti ovlastiše ga da hrvatskom puku razjašnjava što je istina i da s društvene mreže Facebook uklanja ono što se u to ne uklapa. Tako je došlo i do toga da se okomio na portal pobijeni.info koji donosi provjerljive činjenice o ubojstvu 66 hercegovačkih franjevaca i o povijesnim okolnostima u kojima se sve dogodilo. Dotični su im pisali, oni se naposljetku oglasili i rekli da nisu krivi, da je to učinio netko drugi s društvene mreže Facebook.

I sad ti traži tko bi to mogao biti. Tragikomično kao u djelima Franca Kafke ili Georga Orwella. No, sve im je uzalud. Istina se probija, bez obzira na zaprjeke, čak i kad su zatvoreni arhivi iz doba jugokomunizma. Sve je više onih koji se bore za nju i tako provode tihu lustraciju u hrvatskom društvu. Ne može se naprijed s komunističkom prošlošću. Shvatit će to i kineski komunisti.

Mislili su uvaliti Zapadu 5G tehnologiju, pa im se sve obilo o glavu. Čak su i odnarođene europske elite barem mrvicu shvatile da se ne smije podrediti toj kineskoj komunističkoj oligarhiji. Oni nemaju milosti, jer komunizmu ljudski život ništa ne znači, važan je samo tzv. kolektiv. Vatikan je mislio s njima lijepo te je 2018. sklopljen poseban sporazum glede normalizacije odnosa. Međutim, od tada je došlo do većeg udara na katolike. Između ostaloga crkve se zatvaraju kao na tekućoj vrpci. Otvorene, za sada, mogu ostati one koje će tijekom sv. misa propovijedati patriotizam. Jasno je što je na stvari.

U Kanadi to ne traže. Crkve pokušavaju zatvoriti na drugi način. Posebni savjetodavni odbor za koronavirus predlaže da se dopusti okupljanje 50, najviše 100 vjernika do trenutka dok se ne pronađe cjepivo. Naravno, ne kažu kada bi to moglo biti. U isto vrijeme glede prosvjeda BLM-a šute, iako ih se tamo skupi puno više od 100. I da čovjek poslušno prihvati taj njihov prijedlog?! Budimo ozbiljni. Kao što oni neprestano ponavljaju ovih dana, držimo odstojanje.

Tamo gdje se život nije pogubio u zavrzlamama ispraznog umovanja nakon odbacivanja Boga, puno toga izgleda drukčije. Ljudi se bore, žele iza sebe ostaviti svijetle tragove, čak i onda kada im prilike nisu naklone. Lijep nam je primjer za to polaganje kamena temeljca Tvornice za preradu rajčica u Kruševu kod Mostara. Bilo je mnogo preprjeka, sve su do sada preskočene, uzdati je se u Boga da će i buduće. Hrvati u Herceg Bosni, BiH, žele dobro svome kraju i spremni su se pomučiti da tako zaista bude. Dokazali su to i u Domovinskom ratu. Mnogi su tada poginuli, među njima i osmero djece iz Viteza. Dogovoreno primirje, djeca izišla na svoje igralište, granata s položaja Armije BiH doletjela i posijala smrt. Video snimak toga stravičnog događaja nije htjela objaviti nijedna inozemna TV mreža, među njima i BBC, iako su se tada nalazili u Vitezu. Zaboravili su na busanje u prsa da su objektivni, da su »mainstream«.

Do dana današnjega nisu se glede svega toga proslavili ni razvikani mediji u hrvatskom društvu. Sasvim je druga priča kad se radi o Aleksandri Zec. Siju »Fake news«, rekao bi Donald Trump. Zbog toga im i smeta Imotski krnjo u liku Nenada Stazića s prošlih maškara. Žele odgovorne suditi, jer je, kažu, sve to govor mržnje. Satira im, dakle, ne leži, leži im Stazićev govor mržnje toliko puta već viđen.

Puk se ponovno smije jer maškare nikako da prestanu u liku tih naših antifa. Ali stat će se i njima u kraj, neka su posijani po raznim državnim ustanovama. Trenutno su na tapeti takvi u BiH. Ljudi ih prepoznaju u liku stranke SDA. Sve su veći zahtjevi da ih se izbaci iz vlasti, kad se došlo u takvu priliku. Žele napraviti BiH bez Hrvata i Srba. Rasplet slijedi.

Dok nas pokušavaju preplašiti koronavirusom i raznim drugim smicalicama, u Zapadno-hercegovačkoj županiji razmišljaju o zaštiti obitelji. Zbog toga uvode za trgovine neradni dan nedjeljama i blagdanima. Svatko ima tada pravo nazočiti sv. misi, zajednički objedovati i posvetiti se prijateljima ili onima koji su mu dragi. Antifama se, znam, diže kosa na glavi. Neka se smire, neka ne prosvjeduju, imaju oni još od prije putra na glavi. Prisjetimo se, nisu prosvjedovali 1991. kada su jugokomunisti i velikosrbi napali Hrvatsku, pod zaštitom raznih mračnih sila.

Prosvjedovali su 1995. kada se Hrvatska oslobodila akcijom Oluja. Htjeli su joj u Europi ili Bruxellesu nametnuti sankcije. Nije to dopustio Alois Mock i njegov stalni tajnik Albert de Rohan. Hvala im. Neka im imena žive vječno, kao što će vječno živjeti i naša Hrvatska. Antife će, pak, potonuti u mrak povijesti.

Miljenko Stojić

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Kolumne

Negativna evolucija povijesti ponovno ubija nadu milijunima ljudi

Objavljeno

na

Objavio

Događaji oko Hong Konga promijenit će sliku Kine u svijetu. Mnogi su je doživljavali kao “okrenutu sebi” i bez ambicija da nameće svoju ideologiju i sustav vladavine drugima. Sada možemo vidjeti da je to bila zabluda

Zadnjeg dana lipnja, točno na 23. obljetnicu predaje britanske uprave nad Hong Kongom, kineske su vlasti donijele dugo najavljivani zakon o sigurnosti. Radi se o drakonskom zakonu, koji je donesen kao odgovor kineskih komunističkih vlasti na prošlogodišnje masovne prosvjede u Hong Kongu.

Već sutradan je po tom zakonu uhićeno 300 prosvjednika, kojima sada prijeti izručenje Kini i proces pred tamošnjim sudovima. Po tom zakonu, oni mogu biti suđeni za terorizam, subverzivno djelovanje i doušništvo sa stranim silama zbog izražavanja mišljenja, čime se na drastičan način ukidaju vladavina prava i demokracija u ovoj nekadašnjoj oazi slobode na Dalekom istoku.

Britanski je premijer Boris Johnson na ovo reagirao nudeći građanima Hong Konga državljanstvo, dok je američki kongres donio zakon kojim se uvode sankcije za neke kineske državne tvrtke.

Premda je Zapad sklon gledati na kinesku strategiju isključivo kroz geopolitičku i vojnu optiku, kao u biti racionalnu strategiju u duhu ciničnog konfucijanizma, stvarnost nam govori kako je ideologija samo srce tog režima, koje on želi po svaku cijenu očuvati.

Kada je kineski predsjednik Xi Jinping preuzimao dužnost glavnog tajnika KP Kine 2013., istaknuo je kako “historijski materijalizam osuđuje kapitalizam na izumiranje, a socijalizam na pobjedu”. Samo se osjećajem ideološke ugroze režima mogu objasniti koraci koje kineske vlasti poduzimaju prema Hong Kongu, kao i prema susjednim zemljama i, konačno, konfrontacije sa samim Zapadom.

Iz tog osjećaja ugroze proizlazi i kineska želja za svjetskom dominacijom, njena vojna ekspanzija, masivne investicije u infrastrukturu u namjeri da se kontrolira svjetske trgovinske tokove, kao i otvaranje fronti u domeni informatičkog ratovanja. Dovoljno je spomenuti kako Kina od 27 susjednih zemalja samo s tri ima prijateljske odnose.

Prema tumačenju samog Pekinga, ostvarenje kineskog sna o “novom dobu” u direktnoj je sprezi s diskreditacijom sustava vrijednosti liberalnog kapitalizma, vladavine prava i demokracije. Unatoč prihvaćanju određenih mehanizama tržišnog kapitalizma, kineske vlasti vjeruju da su oni predvodnici sustava koji se nalazi u oštroj opoziciji prema kapitalističkom svijetu.

U internom partijskom dokumentu iz 2013. Govori se o tome kako se Kina nalazi “usred intenzivne ideološke kampanje” u borbi za opstanak. Kao glavna prijetnja opstanku Kine navode se “podjela vlasti”, “neovisno sudstvo”, univerzalna ljudska prava”, “zapadne slobode”, “ekonomski liberalizam”, “sloboda tiska” i “slobodna razmjena informacija na internetu”.

Iz promašaja maoističke etape kineski komunisti su izvukli pouku da Kina može biti jaka samo ako je integrirana s ostatkom svijeta. Međutim, primjer Sovjetskog Saveza ih je naučio kako “otvaranje” krije svoje opasnosti. Po njima, kolaps SSSR-a je započeo Hruščovljevom kritikom Staljina. Xi Jinping na pitanje “Zašto je propao Sovjetski Savez?” kaže: “Odgovor je u sferi ideologije – preispitivanje ideologije je ludost!” U svom čuvenom referatu s 19. kongresa KP Kine 2017. godine, Xi Jinping je obznanio kako Kina ulazi u “novo doba”.

Prema njemu, prošlo je vrijeme kada je Kina “skrivala svoju snagu i čekala svoje vrijeme”, što je bila deviza kojom se vodio njegov prethodnik Deng Xiaoping u prvoj fazi “otvaranja”. Sada je došlo vrijeme da Kina tu snagu otvoreno pokaže i aktivno se uključi u promjenu međunarodnih odnosa i ostvarenje plana za kineskom dominacijom.

Događaji oko Hong Konga svakako će promijeniti sliku Kine u svijetu, koju su mnogi doživljavali kao “okrenutu sebi” i bez ambicija da nameće svoju ideologiju i sustav vladavine drugima.

Sada na primjeru Hong Konga možemo vidjeti da je to bila zabluda, te da kineski režim ne preza od poduzimanja drastičnih koraka kako bi svijet uskladio sa svojom ideologijom i podvrgnuo ga svojoj kontroli. U osnovi beskrupuloznog ukidanja demokracije u Hong Kongu stoji ideološka motivacija kineskog režima, a ne racionalna strategija.

Scene koje danas gledamo podsjećaju na podizanje Berlinskog zida i početak Hladnog rata između nekadašnjeg SSSR-a i Zapada. Negativna evolucija povijesti ponovno zatvara horizont nade milijunima ljudi koji bježe od blagodati komunističkog raja, dok se slobodni svijet suočava sa spoznajom o naravi monstruma kojeg je desetljećima tetošio i hranio

Borislav Ristić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Milan Ivkošić: Za Hrvatsku bi na vlasti bio najbolji HDZ; ali bez Škore

Objavljeno

na

Objavio

Sutra dolazi olakšanje, kao sunce poslije tolike predizborne kiše koja je natapala zemlju do gnjecavosti. U toj kiši fraza i protufraza nije bilo nijednog uvjerljivog programa koji bi, od pojedinosti do pojedinosti, zadovoljio birače i naveo ih na glasanje za određenu stranku ili koaliciju.

Zapravo je jedini program imao HDZ ali ponajviše zato što je četiri godine bio na vlasti pa znamo kako vlada i kako bi vladao. Restart koalicija počinje svoj program naglašavanjem kako je riječ o “strankama bliskih svjetonazora i sličnih programa socijaldemokracije, lijevoga centra, progresivne i liberalne demokracije i zelenoga razvoja”, piše Milan Ivkošić / Večernji list

Zapravo i nisu trebali ništa drugo napisati jer svak zna reći da je za “sveobuhvatnu transformaciju ekonomije i društva”, da je “Hrvatska ekonomski slaba, demokratski deficitarna, obrazovno zastarjela, infrastrukturno zapuštena, socijalno podijeljena i administrativno neučinkovita”, da je potreban “novi početak”, itd., itd.

Kad bi, na primjer, neki radnik zaposlen u državnoj ili privatnoj tvrtki tražio koji bi mu program donio veću plaću, manje troškove života i sigurnu budućnost za njegovu djecu, ne bi našao manje-više ništa. Stoga ću ponoviti što sam već napisao: desni će glasati za desne, lijevi za lijeve, srednji za srednje, ekstremni za ekstremne, Srbi za svoje, Istrani za svoje…

U Hrvatskoj i nisu mogući spektakularni obrati na izborima i velika premoć neke stranke. Unekoliko se taj prevrat dogodio na početku 2000. godine kad je “restart koalicija” Budiše i Račana uvjerljivo pobijedila HDZ, ali od tada do danas SDP je na vlasti dvaput teško razočarao a Budiša i njegova stranka su nestali, pa današnja Restart koalicija nema šanse ponoviti uspjeh oporbe s početka 2000. godine.

Razočarao je nekoliko puta i HDZ, uključujući i Plenkovićev, no ipak će te dvije stranke osvojiti najviše glasova na izborima i biti glavne u jednoj ili drugoj koaliciji. Dakle, na kraju će Hrvatska odlučivati – Plenković ili Bernardić. Za Hrvatsku bi vjerojatno ipak bilo najbolje da pobijedi HDZ, što će se zacijelo i dogoditi.

Živimo u teškim vremenima, koronavirus bacio nas je na koljena, ali je vlast jako dobro vodila zemlju od početka pandemije i nastojala da posrnulo gospodarstvo ne padne. Stoga bi bila jako rizična promjena vlasti, kao otprilike kad bi zbog nekih razloga kirurga u osjetljivoj fazi operacije bolesnika zamijenio kolega. No to vrijedi samo u slučaju da HDZ vlada uz pomoć glasova manjinaca i još nekih, bez Škore. Sa Škorom to bi bilo gore nego velika koalicija.

Prvo, na što bi sličila koalicija u kojoj je jedan partner nastao kao suprotnost drugome? To bi bilo kao kad bi tko kome oteo ženu ali bi po dogovoru svi živjeli u istoj kući i dijelili isti krevet. Ni stari ni novi muž ne bi bili muževi, niti bi žena bila njihova žena. Ako bi se Škoro radi koalicije odrekao svojih stavova, zašto mu je onda uopće trebalo tim stavovima zavoditi dio birača? Slično načelo vrijedi i za Plenkovića – on može sa Škorom samo ako se “poškori”.

Stoga bi zasigurno koalicija Plenković-Škoro bila puno konfliktnija od negdašnje koalicije HDZ-Most. A ta konfliktnost u vremenu u kojem je Hrvatska u “konfliktu” s teškim stanjem u gospodarstvu i s pandemijom za zemlju bi mogla biti opasna.

Škoru zapravo nacionalni interesi ne zanimaju, on je od njih i dosad bježao, samoljubivi narodni pjevač i bogatun sigurno ne bi mogao podnijeti drugorazrednu ulogu u koaliciji pa bi bio spreman na svaki lom da bi bio prvi.

Zato bi on u koaliciju s HDZ-om samo uz uvjet da Plenković ne bude premijer, jer Plenković je jedina osobnost u stranci kojoj Škoro nije ni do gležnja a htio bi za glavu biti veći od njega. Iz slične samoljubivosti Mostu nisu uspijevali savezi s tom strankom.

Most i danas pamti svoja posrnuća na vlasti, pa se uoči izbora, premda slab te će jedva biti parlamentarna stranka, okomio i na HDZ i na SDP, kao da im je ravan. I iznova se pozivajući na narod kod kojeg stoji katastrofalno.

Dakle, treba moliti Boga da HDZ, bude li relativni pobjednik, izbjegne Škoru i vlast sastavi s drugim partnerima. SDP bi u teško neideološko stanje unio ideološke kriterije, a Škoro, okrenut samo sebi i svojoj ne postojećoj veličini, to stanje i ne vidi.

Milan Ivkošić / Večernji list

Sve na jednom mjestu. Usporedba uspješnosti vlada HDZ-a i SDP-a

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari