Pratite nas

Kolumne

Miljenko Stojić: Neka je meni dobro

Objavljeno

na

Prošlih smo dana svjedočili nesmiljenim napadima na Crkvu u Hrvata. Drznula se častiti neraspadnuto tijelo sv. Leopolda Mandića, neumornog ispovjednika suvremenog svijeta.

I zbog toga zavrijedi poduku veličina s lijeva. Prisjetimo se, na Golgoti to mjesto pripadaše onom neraskajanom razbojniku. Frcalo je na sve strane. Bi to znakom da postoji i dalje raspuklina u hrvatskom društvu. Ne mislim na vjernike i nevjernike, mislim na one koji su državotvorni i oni koji to nisu. Ti koji to nisu svađalački su raspoloženi, vjernici i nevjernici poštuju, uglavnom, jedni druge.

Ne događa se ovo samo nama u Europi. Nipošto ne smijemo zaboraviti Irsku. Slavni je to otok odakle su nam u Srednjem vijeku stizali monasi i vitezovi, znanstvenici i mističari, istančani pjesnici i neumorni kršćanski propovjednici… Život je tamo cvao, neprijatelji ga nisu uspjeli ugasiti unatoč svoj vatri. Ne učiniše to ni događaji iz 1916. Irci samo postaše čvršći i samosvjesniji. Danas nažalost sve izgleda drukčije. Politička korektnost došla im je glave. Učinila ih je mekima za opasnosti. Zanjihaše se oni veliki tornjevi, oni veliki križevi posijani po zelenom ozemlju. Kamo ideš, zemljo Irska?

[ad id=”93788″]

Kina očito zna kamo ide. Tamo je kršćanstvo počelo cvasti. Godišnje ih je više za nekoliko stotina tisuća. Računa se da će kontinentalna Kina ubrzo izbiti na čelo kršćanskih nacija u svijetu. Službeno je danas Kineza oko milijardu i pol, a kršćana 16 milijuna (onih koji pripadaju odobrenim crkvama), dok se neslužbeno računa s brojem od 70 milijuna. Ono što je vrlo zanimljivo jest da se obraćaju najbogatiji, najučeniji, profesori visokih škola i učilišta. Znamo da je na Zapadu obrnuto. Povjerovao je taj Zapad, naime, u stavove liberala. Neka je meni dobro, a što će s drugim biti baš me briga. Ali nešto će se očito morati dogoditi, kako u Kini, tako i ovamo na Zapadu. Kineska komunistička stranka ima 85 milijuna članova i očito će se suočiti s kršćanstvom. Zapad ima stotine milijuna zbunjenih urednih platitelja poreza i morat će se suočiti s Bogom, jer kršćanstvo je ovdje izgleda itekako umorno.

Izgubljenost Zapada pokazuje nam i ovaj rat protiv kršćana koji se upravo odvija. Svjetski je to rat, nikakav događaj s kraja tv dnevnika. Kao upaljač služe islamski fundamentalisti. Sve žele podvrći svome vjerovanju i ono ozemlje gdje ih nema nazivaju »dar al-harb«, ozemlje određeno za vođenje rata. Ne moraju pothvati biti nešto spektakularno. Tako je u Glasgowu u prošlom Velikom tjednu jedan pobožni musliman zaželio Sretan Uskrs svojim kršćanskim susjedima. I iste noći dokrajčen je s preko 30 udaraca nožem drugog muslimana. A Zapadu je i dalje bilo dobro, uživao je u svome hedonizmu i raspuštenosti.

Kako mediji izvješćuju, dobri sinovi Zapada su i salezijanci u Padovi. U svome kinu su za Uskrs ponudili jedan tzv. transrodni film. Pustimo sada koji, svejedno. Neki župljani su se pobunili. Ako je dotični film označen crvenim u SAD-u, kako može biti dobar u Italiji? Ne bi li u uskrsne dane trebao biti odgojan, a ne da nam prosipa neke kvazi učene teorije o društvenim odnosima? Nisam pratio što su dotični odgovorili na ovakva i slična pitanja, bi mi samo žao da se uopće dogodilo nešto takvo. Nije valjda današnje poslanje Katoličke Crkve da nam ponudi spolnu slobodu preko rodne teorije? Usijane glave izgleda baš to misle, jer kažu, treba se suobličiti ovom svijetu, treba biti suvremen. I zapljeskat će im sa suprotne strane, a njima će biti dobro. Postali su netko i nešto u očima onog dijela društva koje je bezbožno.

Ne bih sada nešto posebno o tome kako je kod nas. Rekli smo mrvicu na početku. Dodajmo samo da bi nam se mogla dogoditi tzv. reforma školstva. Rodna teorija, prostote, pornografija, kuca na vrata naših škola. Podupiru to neki i s lijeva i s desna. A nama svejedno odakle dolaze. Važno nam je samo zaustaviti ih. Očito nastavljaju tamo gdje je stao onaj nesretni Stipe Šuvar i njegova jugokomunistička školska reforma. Svijet treba tako oblikovati da bude na sliku i priliku onih što ih neki nazivaju pripadnicima razvaline. Tada će sva njihova iščašenost izgledati nečim prirodnim te će prirodno biti i progoniti one koji su drukčijeg uvjerenja. Ovo što se događa trenutno kršćanstvu na svjetskoj razini proizišlo je upravo iz tih korijena.

Sve ovo dobro znaju oni koji nameću ikone i simbole u suvremenom svijetu. Ne ćemo sada o Che Guevari kojega predstavljaju kao privlačnog revolucionara, a bio je zapravo nemilosrdni ubojica. Osvrnimo se kratko na poznatog pjevača Zucchera koji je prošlog mjeseca vrištao kroz talijanske i svjetske medije. U stilu blues izvodio je pjesmu Partigiano Reggiano, šaljući uobičajene komunističke i ine poruke. Zaboravio je pritom nadometnuti da su ti isti kojima pjeva u tom kraju Emilii-Romagni ubili 98 svećenika pod izgovorom slobode. Znamo da se još gore dogodilo kod nas jer su dotični imali više vremena na raspolaganju.

Očito nam nema druge nego se skrušiti i nastaviti vjerovati svome Bogu. Inače nam se može dogoditi kao Marksu. Želio je uništiti sve bogove, a život je skončao kao očajnik. Pogrebu mu je nazočilo svega jedanaest osoba. Potpuno je besmisleno da se nama nešto slično dogodi. Ta pokazano nam je kojim putem zaista ne bismo smjeli ići.

Miljenko Stojić/Hrsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Veliki proces zbog dva stola na tržnici

Objavljeno

na

Objavio

Bučno najavljivan i praćen proces protiv Milana Bandića, zagrebačkoga gradonačelnika, zbog toga što je dozvolio udruzi “U ime obitelji” prikupljanje potpisa za referendum na stolovima gradske tržnice, djeluje zaista bizarno.

Što je tu kriminalno? Bit će nemoguće dokazati kako je Bandić od tog posla imao neku materijalnu korist ili da je Grad Zagreb nešto izgubio, pa će optužnica najvjerojatnije biti odbačena. I mladi zastupnik optužbe djelovao je zbunjeno i nesuvislo jer se našao u nezgodnoj situaciji okrivljivanja bez krivnje. Kome je, prema tome, ovaj proces bio potreban?

Milan Banidć nije svetac, to već svatko zna.Osim što je politički prefarban svim mogućim duginim bojama, pa će ponosno staviti bedž s Titovim likom na rever da bi uklonio naziv trga s njegovim imenom, a sve za potrebe političkog trenutka, dugogodišnji čelnik glavnoga grada raspolaže enormnim bogatstvima, a sve to zahvaljujući svojem nesebičnom političkom radu za građane.

Uspio je čak podići i dvorac u Poganoj Vlaki. Našao se čak jednom prilikom u pritvoru zbog daleko ozbiljnije optužbe za korupciju i zloupotrebu položaja, ali to je već stavljeno ad acta, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Zato se ovaj proces zbog štandova ili banaka za potpise može razumjeti kao manevar tužiteljstva da, kad već nisu ulovili Bandića zbog nečeg velikog, barem nečim opravdaju svoju kampanju protiv njega, ili pak kao namjerno prikrivanje onoga što je teže i delikatnije.

Slično je svojedobno Ivo Sanader u suradnji s Državnim odvjetništvom, dok je bio na vlasti, aferom “Indexi” htio uvjeriti javnost i Bruxelles u vlastitu čistoću.

I nije samo Bandić u pitanju. O nesposobnosti ili (lošim) namjerama pravosudnih tijela (odvjetništava i sudova) svjedoči čitav niz drugih pokrenutih ili nepokrenutih slučajeva protiv visokih državnih dužnosnika (Sanader, Vidošević, Kalmeta, Jakovčić…) koji su, umjesto da štite državu, državu organizirali kao pljačkašku instituciju. Svi se ti slučajevi vuku godinama. Ili su optužnice loše sastavljene, ili sudovi zakone pretvaraju u sofističku filozofiju, pa i ako se donese neka presuda, u pomoć priskoči Ustavni sud.

U ovom Bandićevu procesu moguća je još jedna pretpostavka. Ovaj bi proces lako mogao biti i proces protiv Željke Markić i njezine udruge. Ako im se ne može (a možda i može) suditi, može ih se zastrašiti, uzdrmati, obeshrabriti, kompromitirati. Njihove referendumske inicijative ozbiljno drmaju jedan sustav koji je po mjeri vladajuće kaste. Vidimo kakvi se sve napori ulažu kako bi se pronašla kakva pogrješka u prikupljenim potpisima.

A ako je netko trebao sjesti na optuženičku klupu u vezi s referendumom, onda to nije trebao biti Bandić, koji je pomogao akciju jedne civilne udruge, nego onaj riječki gradonačelnik, koji je neustavno zabranio njezino prikupljanje potpisa u svojem gradu.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Benjamin Tolić: Penavin proboj

Objavljeno

na

Objavio

Vukovarski gradonačelnik Ivan Penava uputio je prije desetak dana hrvatskoj javnosti poziv na miran prosvjed zbog neprocesuiranja počinitelja ratnih zločina za srpsko-crnogorske oružane agresije na Hrvatsku. Prosvjed će se, rekao je, održati 13. listopada 2018. na Trgu Republike u Vukovaru.

Vijest je grunula iznenada. I još uvijek orlja poput potmule grmljavine koja izdaleka navješćuje oluju.

Što je u toj vijesti uzbudilo javnost? Ponajprije činjenica da je Penava HDZ-ov gradonačelnik. A kada je koja HDZ-ova niža vlast osudila postupanje ili nepostupanje HDZ-ove više vlasti? Događaj se osim toga doima kao prkos Plenkoviću. Penava je svoju tiskovnu konferenciju održao unatoč tomu što mu se nad glavom klatio još posve svjež primjer ličko-senjskoga župana i HDZ-ova veterana Darka Milinovića. Toga je HDZ-ova dužnosnika Plenkovićeva paradigmatična „inkluzivnost“ (uključivost) presudom svoga „visokoga časnog suda“ bez imalo oklijevanja isključila iz HDZ-a. „Visoki“ se „časni sud“ pri tomu držao malo previsoko: nije dopustio Milinoviću da izloži svoju obranu. Tim okolnostima treba dodati i neobično oštru obrazložbu Penavina poziva na prosvjed:

“Želim da prosvjed bude miran, apolitičan, bez stranačkih obilježja, a za afirmaciju temeljnih ljudskih prava. Mišljenja sam da su neki stavovi iznad politike, a neke vrijednosti iznad stranačke stege. Stoga je nakon gotovo 10.000 dana šutnje vrijeme da zajedno postavimo jasne rokove institucijama poput Ministarstva pravosuđa, Glavnog državnog odvjetnika, sigurnosno-obavještajnih služba i MUP-a da procesuiraju odgovorne za zločine na svim razinama ili da svoje mjesto ustupe onima koji su to kadri učiniti. Osobno ne želim, niti hoću graditi niti biti sukrivac za tako bolesno društvo, a svojom šutnjom, šutnjom gradonačelnika Vukovara, staviti svoj potpis za takvu prljavu i zloćudnu rabotu. Dosta mi je osjećaja gorčine, nepravde i izdaje i nedostojnosti prema tim ljudima svaki put kad im dođem na grob zapaliti svijeću i stoga je vrijeme da kažem dosta i dignem glas protiv društva koje ne štiti najslabije, koje ne poštuje i zaboravlja svoje heroje.“

Državna se vlast zgranula. Nije ju toliko prenerazio poziv koliko ju je osupnula lutherovska strast koja izbija iz svake riječi vukovarskog gradonačelnika. HDZ-ovi su obnašatelji državne vlasti upali u neobičan klanac zatvoren s obiju strana. Nisu mogli ni naprijed ni natrag. U prvom bi slučaju morali javno odbiti kazneni progon počinitelja ratnih zločina; u drugom slučaju izgubili bi Milorada Pupovca i – vlast, a dobili Ivana Penavu i – oporbu. Stoga su se malko pogubili, pa su s najviših mjesta padale neobične opaske o Penavinu pozivu.

Najviše su se, kako je i red, proslavili predsjednik Hrvatskoga [državnog] sabora Gordan Jandroković i predsjednik Vlade Republike Hrvatske Andrej Plenković. Stoga, iako je prostor članka ograničen, moram zabilježiti samo dva bisera. Jandroković je more iuganorum (po juganskom običaju) zaključio da iza te vukovarske prosvjedne „frtutme“ stoje ni manje ni više nego – „samoproglašeni suverenisti“, a Plenković nas je, oponašajući Kralja Sunce, obasjao hiperdemokratskom izjavom: Ne će meni nitko određivati s kime ću stvarati zastupničku većinu.

Naravno, ružičasti su mediji, Večernji list i HTV, odmah razumjeli kojim smjerom treba krenuti da se te dvije mudrosti temeljito razrade. Tako su se tamo čihala i još će se čihati „demokratska“ pitanja: Tko stoji iza prosvjeda? Koje udruge branitelja iz Domovinskog rata? Tko je taj vukovarski gradonačelnik? Što hoće taj čovjek? Zašto baš 13. listopada?

A nitko ne će ući u bit Penavina vapaja.

Ipak, malko su nas prosvijetlili. Ivana Puljić Šego, ona novinarka što je prijetila da će se iseliti na Mjesec ako Donald Trump bude izabran za američkoga predsjednika, poučila nas je, na Jandrokovićevu tragu, da suverenisti nemaju (?!) monopol na domoljublje, a Branimir Glavaš, na Plenkovićevu tragu, da se braniteljske udruge iz Domovinskoga rata ne smiju ponašati poput SUBNOR-a (?!).

Priopćili su nam i ponešto što nikomu od nas ne treba. Na primjer, da je Ivan Penava podrijetlom iz posuškoga Batina. I ponešto što svima nama treba. Na primjer, da nadnevak prosvjeda 13. listopada čuva uspomenu na onaj nesretni dan kada je godine 1991. propao pokušaj proboja hrvatskih oružanih snaga u opkoljeni Vukovar.

Što na to reći? Samo: Puno sreće Ivanu Penavi! Dao Bog da protivne sile ne osujete njegov prilično zakašnjeli, ali svakako plemeniti pokušaj proboja u srce i dušu hrvatskoga naroda.

Benjamin Tolić/Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari