Pratite nas

Kolumne

Miljenko Stojić: Neka je meni dobro

Objavljeno

na

Prošlih smo dana svjedočili nesmiljenim napadima na Crkvu u Hrvata. Drznula se častiti neraspadnuto tijelo sv. Leopolda Mandića, neumornog ispovjednika suvremenog svijeta.

I zbog toga zavrijedi poduku veličina s lijeva. Prisjetimo se, na Golgoti to mjesto pripadaše onom neraskajanom razbojniku. Frcalo je na sve strane. Bi to znakom da postoji i dalje raspuklina u hrvatskom društvu. Ne mislim na vjernike i nevjernike, mislim na one koji su državotvorni i oni koji to nisu. Ti koji to nisu svađalački su raspoloženi, vjernici i nevjernici poštuju, uglavnom, jedni druge.

Ne događa se ovo samo nama u Europi. Nipošto ne smijemo zaboraviti Irsku. Slavni je to otok odakle su nam u Srednjem vijeku stizali monasi i vitezovi, znanstvenici i mističari, istančani pjesnici i neumorni kršćanski propovjednici… Život je tamo cvao, neprijatelji ga nisu uspjeli ugasiti unatoč svoj vatri. Ne učiniše to ni događaji iz 1916. Irci samo postaše čvršći i samosvjesniji. Danas nažalost sve izgleda drukčije. Politička korektnost došla im je glave. Učinila ih je mekima za opasnosti. Zanjihaše se oni veliki tornjevi, oni veliki križevi posijani po zelenom ozemlju. Kamo ideš, zemljo Irska?

[ad id=”93788″]

Kina očito zna kamo ide. Tamo je kršćanstvo počelo cvasti. Godišnje ih je više za nekoliko stotina tisuća. Računa se da će kontinentalna Kina ubrzo izbiti na čelo kršćanskih nacija u svijetu. Službeno je danas Kineza oko milijardu i pol, a kršćana 16 milijuna (onih koji pripadaju odobrenim crkvama), dok se neslužbeno računa s brojem od 70 milijuna. Ono što je vrlo zanimljivo jest da se obraćaju najbogatiji, najučeniji, profesori visokih škola i učilišta. Znamo da je na Zapadu obrnuto. Povjerovao je taj Zapad, naime, u stavove liberala. Neka je meni dobro, a što će s drugim biti baš me briga. Ali nešto će se očito morati dogoditi, kako u Kini, tako i ovamo na Zapadu. Kineska komunistička stranka ima 85 milijuna članova i očito će se suočiti s kršćanstvom. Zapad ima stotine milijuna zbunjenih urednih platitelja poreza i morat će se suočiti s Bogom, jer kršćanstvo je ovdje izgleda itekako umorno.

Izgubljenost Zapada pokazuje nam i ovaj rat protiv kršćana koji se upravo odvija. Svjetski je to rat, nikakav događaj s kraja tv dnevnika. Kao upaljač služe islamski fundamentalisti. Sve žele podvrći svome vjerovanju i ono ozemlje gdje ih nema nazivaju »dar al-harb«, ozemlje određeno za vođenje rata. Ne moraju pothvati biti nešto spektakularno. Tako je u Glasgowu u prošlom Velikom tjednu jedan pobožni musliman zaželio Sretan Uskrs svojim kršćanskim susjedima. I iste noći dokrajčen je s preko 30 udaraca nožem drugog muslimana. A Zapadu je i dalje bilo dobro, uživao je u svome hedonizmu i raspuštenosti.

Kako mediji izvješćuju, dobri sinovi Zapada su i salezijanci u Padovi. U svome kinu su za Uskrs ponudili jedan tzv. transrodni film. Pustimo sada koji, svejedno. Neki župljani su se pobunili. Ako je dotični film označen crvenim u SAD-u, kako može biti dobar u Italiji? Ne bi li u uskrsne dane trebao biti odgojan, a ne da nam prosipa neke kvazi učene teorije o društvenim odnosima? Nisam pratio što su dotični odgovorili na ovakva i slična pitanja, bi mi samo žao da se uopće dogodilo nešto takvo. Nije valjda današnje poslanje Katoličke Crkve da nam ponudi spolnu slobodu preko rodne teorije? Usijane glave izgleda baš to misle, jer kažu, treba se suobličiti ovom svijetu, treba biti suvremen. I zapljeskat će im sa suprotne strane, a njima će biti dobro. Postali su netko i nešto u očima onog dijela društva koje je bezbožno.

Ne bih sada nešto posebno o tome kako je kod nas. Rekli smo mrvicu na početku. Dodajmo samo da bi nam se mogla dogoditi tzv. reforma školstva. Rodna teorija, prostote, pornografija, kuca na vrata naših škola. Podupiru to neki i s lijeva i s desna. A nama svejedno odakle dolaze. Važno nam je samo zaustaviti ih. Očito nastavljaju tamo gdje je stao onaj nesretni Stipe Šuvar i njegova jugokomunistička školska reforma. Svijet treba tako oblikovati da bude na sliku i priliku onih što ih neki nazivaju pripadnicima razvaline. Tada će sva njihova iščašenost izgledati nečim prirodnim te će prirodno biti i progoniti one koji su drukčijeg uvjerenja. Ovo što se događa trenutno kršćanstvu na svjetskoj razini proizišlo je upravo iz tih korijena.

Sve ovo dobro znaju oni koji nameću ikone i simbole u suvremenom svijetu. Ne ćemo sada o Che Guevari kojega predstavljaju kao privlačnog revolucionara, a bio je zapravo nemilosrdni ubojica. Osvrnimo se kratko na poznatog pjevača Zucchera koji je prošlog mjeseca vrištao kroz talijanske i svjetske medije. U stilu blues izvodio je pjesmu Partigiano Reggiano, šaljući uobičajene komunističke i ine poruke. Zaboravio je pritom nadometnuti da su ti isti kojima pjeva u tom kraju Emilii-Romagni ubili 98 svećenika pod izgovorom slobode. Znamo da se još gore dogodilo kod nas jer su dotični imali više vremena na raspolaganju.

Očito nam nema druge nego se skrušiti i nastaviti vjerovati svome Bogu. Inače nam se može dogoditi kao Marksu. Želio je uništiti sve bogove, a život je skončao kao očajnik. Pogrebu mu je nazočilo svega jedanaest osoba. Potpuno je besmisleno da se nama nešto slično dogodi. Ta pokazano nam je kojim putem zaista ne bismo smjeli ići.

Miljenko Stojić/Hrsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

IMA NEŠTO VRJEDNIJE OD ZLATA, A TO STE VI, VATRENI!

Objavljeno

na

Objavio

Hvala Vam što ste nas učinili beskrajno sretnima i ponosnima. Hvala što ste nas na najbolji način podsjetili što sve možemo kad smo zajedno, kad smo jedna duša, jedno tijelo, jedno srce… i to je nešto najdracocjenije što ste nam mogli dati! Vrednije je to od svakog zlata, trofeja i titula, od svih slavoluka i pohvala!

Hrvatska danas zahvaljuje Bogu na tom daru i uz suze radosnice slavi Vaš uspon u sam vrh svjetskog nogometa.

Uz Božiju pomoć, učinili ste čudo i to ne samo na travnjaku: ujedinili ste Hrvatsku i sve naše ljude diljem svijeta i pobrali simpatije širom zemljine kugle.

Gledali smo ovih dana kako i oni koji do jučer nisu ni znali gdje se na zemljopisnoj karti nalazi Hrvatska pjevaju naše pjesme, nose naše zastave i dresove s crveno-bijelim kvadratićima i kliču Hrvatskoj. Zar i to nije dokaz Vaše veličine koja prelazi granice običnog sportskog nadmetanja? Rijetko je kad u svojoj povijesti naša zemlja izazvala toliko pozornosti i dobila toliko pohvala od vodećih državnika svijeta, uglednih javnih osoba, najznačajnijih i najvećih medijskih kuća i bila tako uvažavana i poštivana – i sve to zahvaljujući Vama i jednako dostojastvenoj publici koja Vas je pratila prostranstvima velike i ponosne Rusije, iz bitke u bitku, sve do same završnice u Moskvi.

Žrtva navijača koji su ne žaleći truda, vremena i novca po svaku cijenu željeli biti što bliže Vama također izaziva divljenje. Oni su bili ta spona između Vas i naroda kojemu ste priuštili nezaboravne trenutke.

Ovaj naraštaj će to pamtiti s ponosom.

I na žalost svih onih koji su (možda) i priželjkivali da im se pruži razlog kako bi se obrušili na hrvatske „nacionaliste“ i „desničare“, sve je prošlo u Božijem miru i redu.

Dokazali smo tko smo i što smo. I to je konačno vidio svijet.

Kad se milijuni ljudi širom svijeta tjednima okupljaju i slave sportske uspjehe svoje nacionalne vrste, a pri tomu nema ni jednog jedinog incidenta, onda je to najbolji dokaz kulture, zrelosti i civiliziranosti naroda koji voli svoje, ali isto tako poštiva tuđe.

Odnos ruskih domaćina prema nama bio je više nego korektan, čak sjajan i nije se promijenio čak ni nakon što smo ih eliminirali iz daljnjeg natjecanja. Rusi su se pokazali kao gostoljubiv i pristojan narod i zaslužuju sve pohvale.

I na kraju, kako ne spomenuti poseban značaj i dimenziju onoga što ste napravili, a tiče se buđenja tog osjećaja ponosa i optimizma u cijelom hrvatskom narodu – od Domovine do Herceg Bosne i dijaspore?

Znamo i svjesni smo svega što se kod nas u Hrvatskoj događa. Osim teškoća s kojima se srećemo, svjedoci smo, nažalost i radikalnih tendencija širenja pesimizma, pa i neke vrste destrukcije kojoj je cilj svima nama zagorčati život, oblatiti zemlju u kojoj živimo i dokazati kako smo nesposobni stvoriti sebi bolju budućnost. Sredstva se ne biraju – od grubog i primitivnog vrijeđanja svakog nacionalnog osjećaja, do ataka na naš identitet, svjetonazor, sustav vrijednosti i Katoličku crkvu. Udara se na same temelje naše opstojnosti, a sve to pod egidom „progresa“ i „napretka“, u ime „ljudskih prava“ i nekog tobožnjeg „suvremenog pogleda na svijet“.

A tko to čini?

Oni čije su metode sve samo ne demokratske.

Nismo li gotovo do jučer svjedočili opskurnim, monstruoznim i podlim napadajima na našeg ZLATNOG MOMKA Luku Modrića, kapetana reprezentacije i danas NAJBOLJEG NOGOMETAŠA NA SVIJETU (dobitnika Zlatne lopte na upravo završenom nogometnom SP)? Na društvenim mrežama kružile su fotografije kartonskih modela s njegovim likom, sa skalpelom pod bradom ili omotanim užetom oko vrata. Izravni poziv na linč, ubojstvo – poziv na zločin, zar ne? Patološki bolesnici koji to čine, uživaju, nažalost, neskrivene simpatije mnogih ljevičarskih, neoliberalnih i anarhističkih skupina, stranaka i udruga, pa i uvaženih persona iz ovog miljea koji o tomu šute kao ribe, kao da se ne događa – ali zato uredno tragaju za svakom kapom „nalik ustaškoj“ ne bi li „dokazali“ kako su Hrvati „fašisti“ i „nacisti“.

I taj momak, taj ZLATNI dečko Luka Modrić, koji je sve u životu stekao vlastitim znojem probijajući se krvavo, mukotrpno i uz golema odricanja do ovoga što danas jeste, odgovorio je svima u svom stilu: POSTAO JE NAJBOLJI u onome što radi i za promociju naše Hrvatske učinio neusporedivo više nego svi „drveni filozofi“ koji za debele novce prodaju maglu ovom narodu. I Dejan Lovren je bio na meti sa sličnim motivima, a danas je nogometna veličina kojoj se klanja svijet.

Prema izborniku Zlatku Daliću vladala je (najblaže rečeno) skepsa ili neka vrsta podozrivosti. I njegov je odgovor bio više nego rječit: uvrstio se među najbolje izbornike na svijetu i dečke za koje je rijetko tko vjerovao da mogu dalje od prolaska skupine, doveo nadomak tronu – učinio ih viceprvacima svijeta.

I još nešto: Zlatko Dalić pokazao je kako posjeduje izuzetne kvalitete kao stručnjak, ali i kao čovjek. I mnogima koji su već zaboravili što znače poštenje, čast, moral i poniznost, očitao je lekciju IZ LJUDSKOSTI.

Bog sve vidi i sve zna. I on učini da prije ili kasnije sve dođe na svoje.

Zato se nitko od njih – od našeg zlatnog izbornika do svakoga od 22 zlatna momka – ne odriče Boga.

To su hrvatski vitezovi lišeni svakog samoljublja, oholosti, egoizma i bahatosti. Oni su naš istinski ponos i od njih nacija itekako ima što naučiti.

Nadajmo se da će ljubav koja nas je ujedinila potrajati i da ćemo je njegovati. Zbog naše djece i njihove budućnosti.

A oni kojima to smeta, nek slobodno pate!

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

‘Srušili smo snove svima’

Objavljeno

na

Objavio

9gag stranica koju prati 40 milijuna ljudi piše sve pohvalno

Pobjeda hrvatskih nogometaša na SP u Rusiji, da dobro ste pročitali pobjeda jer ono što su oni napravili pobjeda je jednog malog ponosnog naroda iz najljepše države na svijetu. To srebro zlatnog sjaja, to zajedništvo i nacionalni naboj.

Bili su okidač da se jave i prospu svoju žuč oni koji predstavljaju talog društva te male ponosne države, iako oni, samo oni misle da su oni intelektualna i moralna elita te države ili možda neke druge.

Lijepo je ovih dana bilo biti ponosni pripadnik jednog veličanstvenog naroda i stih “Srušili smo snove svima” ima svoje potpuno značenje. Lijepo je bilo gledati narod kome pripadaš cijelim svojim bićem kako se veseli i diže na pijedestal pobjede svoje junake, ali bilo je lijepo čitati sve svjetske medije kako i oni slave jedan mali hrabri, ponosni narod i njihove idole kako ruše snove velikim ali i snove onoj benignoj, otrovnoj manjini u svojoj državi.

Možda zvuči pretendenciozno izjednačavati naše ruske junake s herojima Domovinskog rata ali ja osobno, a nadam se i velika većina Hrvata i svih onih kojima je stalo do svetog dresa, njih upravo tako gledam.

Gledam Luku, Dejana, Mandžu i sve druge kao ljude kojima je netko ukrao jedan dio njihovog života, ukrao im djetinjstvo i kako ih je život natjerao da sazrijevaju i bore se za svoju državu jer znaju da su i njihove sudbine utkane u nastajanje države za koju se toliko bore. Ne ovo nije patetika, ovo je surova istina. Svi oni su osobe koje su uspjele u životu, ostvarili su zavidne karijere, zaradili ogromne novce, krvavo su se borili i nitko im nije ništa nije poklonio. Sve to ostvarili su tamo gdje se rad i sve pozitivne vrijednosti mjere i vrjednuju na pravedniji način. Tamo gdje ne postoje povlaštene kaste koji mrze sve one koji za svoj rad moraju krvavo raditi odričući se svega onoga za čega se oni koji ih kritiziraju i omalovažavaju, izmišljaju pravno nebulozne optužnice i “virtualno” im odsijecaju glavu.

Nakon ovih prekrasnih, ponosnih mjesec dana, mjesec dana koji su ujedini domovinsku i iseljenu Hrvatsku, svima je jasno da se neke stvari u Hrvatskoj moraju promijeniti ako želimo dalje u bolje sutra. Za sreću tako malo treba, ali sreću treba i zaslužiti. Našu sreću treba nastaviti, ali nastaviti tako da se iz javnog, političkog, gospodarskog, pravosudnog, obrazovnog sistema, eliminiraju oni koji su kočničari hrvatskoj sreći i životu njenih građana. Hrvatsko društvo treba hitnu deratizaciji.

Hrvatskoj ne trebaju moralne i intelektualne veličine poput novinara koji se na račun novinarske akreditacije hrane za 15 kuna u saborskom restoranu, a svaki dan pljuju po onima koji su im to omogućili. Netrebaju im političke vertikale kojima je najveći uspjeh pokušaj da za svoju slavu na perfidan način “prodaju” komad svetog tla i koji smatraju da je držanje skala lopovu humano djelo, a najveći doseg im je znanje pravljenja krumpir salate.

Ne trebaju im političari koji se diče moralom, a imaju iza sebe pravomoćne presude za kriminal, kojim su se eto bavili kao nedozreli adolescenti u dobi od 28 godina. Ne trebaju nam oni koje država radi tri ruke u Saboru obilato nagrađuju da blate ono što je krvlju stečeno. Hrvatskoj treba lider, lider poput Zlatka Dalića.

Nazvao me noćas moj prijatelj iz Los Angelesa, profesor komunikologije sa UCLA i rekao:

Čestitam prijatelju, čestitam na nogometnoj reprezentaciji, na tvom ponosnom narodu i na tvojoj predsjednici. Tvoj narod i tvoja država ste globalni brend i nemojte dozvoliti da to prestanete biti. Rado bih se mijenjao za predsjednika države iako znaš da sam zakleti republikanac ali tvoja predsjednica postala je lider, lider svih onih koji u političare gledaju kao zlo. Ona je svojom neposrednošću, srčanošću i ljubavlju prema svojoj državi iskazanu kroz podršku reprezentaciji postala obrazac pozitivnog ponašanja lidera.

Ante Rašić/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori