Pratite nas

Kolumne

Miljenko Stojić: Neka je meni dobro

Objavljeno

na

Prošlih smo dana svjedočili nesmiljenim napadima na Crkvu u Hrvata. Drznula se častiti neraspadnuto tijelo sv. Leopolda Mandića, neumornog ispovjednika suvremenog svijeta.

I zbog toga zavrijedi poduku veličina s lijeva. Prisjetimo se, na Golgoti to mjesto pripadaše onom neraskajanom razbojniku. Frcalo je na sve strane. Bi to znakom da postoji i dalje raspuklina u hrvatskom društvu. Ne mislim na vjernike i nevjernike, mislim na one koji su državotvorni i oni koji to nisu. Ti koji to nisu svađalački su raspoloženi, vjernici i nevjernici poštuju, uglavnom, jedni druge.

Ne događa se ovo samo nama u Europi. Nipošto ne smijemo zaboraviti Irsku. Slavni je to otok odakle su nam u Srednjem vijeku stizali monasi i vitezovi, znanstvenici i mističari, istančani pjesnici i neumorni kršćanski propovjednici… Život je tamo cvao, neprijatelji ga nisu uspjeli ugasiti unatoč svoj vatri. Ne učiniše to ni događaji iz 1916. Irci samo postaše čvršći i samosvjesniji. Danas nažalost sve izgleda drukčije. Politička korektnost došla im je glave. Učinila ih je mekima za opasnosti. Zanjihaše se oni veliki tornjevi, oni veliki križevi posijani po zelenom ozemlju. Kamo ideš, zemljo Irska?

[ad id=”93788″]

Kina očito zna kamo ide. Tamo je kršćanstvo počelo cvasti. Godišnje ih je više za nekoliko stotina tisuća. Računa se da će kontinentalna Kina ubrzo izbiti na čelo kršćanskih nacija u svijetu. Službeno je danas Kineza oko milijardu i pol, a kršćana 16 milijuna (onih koji pripadaju odobrenim crkvama), dok se neslužbeno računa s brojem od 70 milijuna. Ono što je vrlo zanimljivo jest da se obraćaju najbogatiji, najučeniji, profesori visokih škola i učilišta. Znamo da je na Zapadu obrnuto. Povjerovao je taj Zapad, naime, u stavove liberala. Neka je meni dobro, a što će s drugim biti baš me briga. Ali nešto će se očito morati dogoditi, kako u Kini, tako i ovamo na Zapadu. Kineska komunistička stranka ima 85 milijuna članova i očito će se suočiti s kršćanstvom. Zapad ima stotine milijuna zbunjenih urednih platitelja poreza i morat će se suočiti s Bogom, jer kršćanstvo je ovdje izgleda itekako umorno.

Izgubljenost Zapada pokazuje nam i ovaj rat protiv kršćana koji se upravo odvija. Svjetski je to rat, nikakav događaj s kraja tv dnevnika. Kao upaljač služe islamski fundamentalisti. Sve žele podvrći svome vjerovanju i ono ozemlje gdje ih nema nazivaju »dar al-harb«, ozemlje određeno za vođenje rata. Ne moraju pothvati biti nešto spektakularno. Tako je u Glasgowu u prošlom Velikom tjednu jedan pobožni musliman zaželio Sretan Uskrs svojim kršćanskim susjedima. I iste noći dokrajčen je s preko 30 udaraca nožem drugog muslimana. A Zapadu je i dalje bilo dobro, uživao je u svome hedonizmu i raspuštenosti.

Kako mediji izvješćuju, dobri sinovi Zapada su i salezijanci u Padovi. U svome kinu su za Uskrs ponudili jedan tzv. transrodni film. Pustimo sada koji, svejedno. Neki župljani su se pobunili. Ako je dotični film označen crvenim u SAD-u, kako može biti dobar u Italiji? Ne bi li u uskrsne dane trebao biti odgojan, a ne da nam prosipa neke kvazi učene teorije o društvenim odnosima? Nisam pratio što su dotični odgovorili na ovakva i slična pitanja, bi mi samo žao da se uopće dogodilo nešto takvo. Nije valjda današnje poslanje Katoličke Crkve da nam ponudi spolnu slobodu preko rodne teorije? Usijane glave izgleda baš to misle, jer kažu, treba se suobličiti ovom svijetu, treba biti suvremen. I zapljeskat će im sa suprotne strane, a njima će biti dobro. Postali su netko i nešto u očima onog dijela društva koje je bezbožno.

Ne bih sada nešto posebno o tome kako je kod nas. Rekli smo mrvicu na početku. Dodajmo samo da bi nam se mogla dogoditi tzv. reforma školstva. Rodna teorija, prostote, pornografija, kuca na vrata naših škola. Podupiru to neki i s lijeva i s desna. A nama svejedno odakle dolaze. Važno nam je samo zaustaviti ih. Očito nastavljaju tamo gdje je stao onaj nesretni Stipe Šuvar i njegova jugokomunistička školska reforma. Svijet treba tako oblikovati da bude na sliku i priliku onih što ih neki nazivaju pripadnicima razvaline. Tada će sva njihova iščašenost izgledati nečim prirodnim te će prirodno biti i progoniti one koji su drukčijeg uvjerenja. Ovo što se događa trenutno kršćanstvu na svjetskoj razini proizišlo je upravo iz tih korijena.

Sve ovo dobro znaju oni koji nameću ikone i simbole u suvremenom svijetu. Ne ćemo sada o Che Guevari kojega predstavljaju kao privlačnog revolucionara, a bio je zapravo nemilosrdni ubojica. Osvrnimo se kratko na poznatog pjevača Zucchera koji je prošlog mjeseca vrištao kroz talijanske i svjetske medije. U stilu blues izvodio je pjesmu Partigiano Reggiano, šaljući uobičajene komunističke i ine poruke. Zaboravio je pritom nadometnuti da su ti isti kojima pjeva u tom kraju Emilii-Romagni ubili 98 svećenika pod izgovorom slobode. Znamo da se još gore dogodilo kod nas jer su dotični imali više vremena na raspolaganju.

Očito nam nema druge nego se skrušiti i nastaviti vjerovati svome Bogu. Inače nam se može dogoditi kao Marksu. Želio je uništiti sve bogove, a život je skončao kao očajnik. Pogrebu mu je nazočilo svega jedanaest osoba. Potpuno je besmisleno da se nama nešto slično dogodi. Ta pokazano nam je kojim putem zaista ne bismo smjeli ići.

Miljenko Stojić/Hrsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Politička odluka

Objavljeno

na

Objavio

Opasan politički voluntarizam

Glasovima 105 zastupnika u Hrvatskom saboru donesena je u petak 15. veljače politička odluka kojom se odbija raspisati referendume na zahtjev građanskih inicijativa »Narod odlučuje« i »Istina o Istanbulskoj« i svih onih više od 400 tisuča birača koji su ih potpisali, te je tako još jednom u Hrvatskoj očitovana prevlast politike ne samo nad više nego reprezentativnim dijelom političkoga naroda, nego i nad zdravim razumom.

Političke odluke koje se suprotstavljaju volji tako velikoga dijela biračkoga tijela uvijek su vrlo kratkovidne te vrlo rijetko mogu ostati bez ozbiljnih posljedica za one koji ih donose.

Također, političke odluke koje se suprotstavljaju zdravu razumu opasan su politički voluntarizam koji je uvijek oblik političkoga nasilja, za koje vrijedi narodna poslovica: Svaka sila za vremena.

Takvom odlukom 105 zastupnika s lijevoga i desnoga političkoga centra još je jednom blokiralo zaokret u hrvatskoj državnoj politici, tj. zaokret u upravljanju državom, premda gotovo svi u Hrvatskoj znaju da dosadašnje usmjerenje ne samo da ne daje dobre rezultate, nego upravo priječi stvarni boljitak, bez obzira na to kojega bila predznaka koalicija na vlasti.

Bez obzira na to što političari samo-reklamerski isticali, gotovo svima u Hrvatskoj veoma je jasno da bi zemlja s takvim resursima i komparativnim prednostima, kad bi bila bolje vođena, nakon dva i pol desetljeća života – evala, a sada umjesto da cvjeta zapravo tek grca.

Najbolji pokazatelj neprimjerena, neodgovorna i nemušta upravljanja Hrvatskom jest činjenica da baš ni jedno jedino područje društvenoga života na državnoj razini još uvijek nije postavljeno na stvarno zdrave, reklo bi se danas održive temelje niti je bez prikrivenih ili očitih interesa pojedinih skupina usmjereno općemu dobru odnosno općemu boljitku.

Neformalna velika koalicija

Naime, sadašnje stanje, koje se može opravdano smatrati više ili manje kaotičnim, upravo je idealno za pojedine interesne skupine kojima je njihov povlašteni položaj važniji od svake ideološko političke matrice.

Upravo političko odbijanje referendumskih inicijativa još je jednom očitovalo ne samo postojanje, nego i djelovanje tzv. neformalne velike koalicije i skrivenih tutora koji njome upravljaju.

Tu činjenicu više ne mogu previdjeti ni prosječni hrvatski birači, a ni oni koji su, često, u silnoj potrebi za boljitkom, do sada romantičarski gledali na pojedine političke stranke više ne će moći upadati u takvu zabludu.

Više je nego opasno kad politika zlorabi bilo koji pravni okvir, a u Hrvatskoj je to i danas višestruko opasno jer u njoj još uvijek žive manire upravljanja iz komunističkoga totalitarnoga sustava u kojem je pravni okvir bio tek privid kad se gledalo s pozicija vlasti, a tvrdi zid odnosno batina za sve pripadnike drugorazrednoga dijela društva.

Pravni okvir za iniciranje i raspisivanje referenduma na poticaj građanskih inicijativa – koliko god načelno bio s jedne strane sramotno restriktivan i jedva dostižan, a s druge strane nedorečen s ugrađenim »rupama u zakonu« za veči prostor manipulacije vlasti – u konkretnom slučaju građanskih inicijativa »Narod odlučuje« i »Istina o Istanbulskoj«, više nego grubo kršen je i izigravan.

Strah vladajućih elita

Prosječni hrvatski građanin nema ama baš ni jednoga jedinoga opravdanoga razloga da bi vjerovao političarima u pošteno prebrojavanje i poštenu, tj. nepristranu provjeru prikupljenih potpisa hrvatskih birača koji su se dobrovoljno i spontano uputili do štandova na kojima su potpisi bili prikupljani, tim više što vlasti nisu dopustile stvarni uvid u tobože nevaljale potpise.

Tzv. službena državna politika (zapravo mentorirana velikokoalicijska politika) i većina medija koji su u službi istih skrivenih ideoloških i političkih tutora usprotivili su se tim referendumima od same najave građanskih inicijativa o prikupljanju potpisa za njihovo raspisivanje, a bilo je mjesta u kojima su vlasti zabranile i onemogućile prikupljanje potpisa. Nitko nikada nije pozvan na odgovornost za to premda je to bilo očito kršenje ljudskih, političkih, ustavnih i zakonskih prava.

To početno jasno političko stajalište sada je u Hrvatskom saboru dobilo i službenu potvrdu i zato je to isključivo politička, voluntaristička i nasilna odluka koja nema veze s hrvatskom stvarnošću u političkom narodu ni s istinom o javno očitovanim mišljenjima svih birača koji su dali svoje potpise, pa bili i – kako se sada sve to izruguje – »nečitki«.

Takvo političko, a može se reći i politikantsko, odlučivanje istodobno očituje strah tzv. vladajućih elita i od referenduma i od probuđenih građana, ali i neizbježnu najavu da takav režim u Hrvatskoj mora ići svomu kraju, a to je i nova najava boljih vremena.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Ljubav začinjena perverzijom

Objavljeno

na

Objavio

Ljubav je vrlo složena kategorija koja uključuje nježnost, diskreciju, poštovanje, suosjećajnost pa i kajanje.

U poželjnoj ljubavi i prijateljstvu između dvaju susjednih država uglavnom nema ništa od toga. Ima ponajviše perverzije.

Tako su se nekako zadnjih dana i mjeseci intenzivirali i nanizali slučajevi sadomazohističkih odnosa između Hrvatske i Srbije, koji izazivaju osjećaje bijesa i poniženja, a nikako neke plemenitije emocije.

Evo, baš na Velentinovo, 14. veljače u državnom Muzeju „Mimara“ održana je prigodna svečanost u čast Dana državnosti i Dana vojske Republike Srbije.

Na skupu su, osim organizatorice i ambasadorice Mire Nikolić i Milorada Pupovca bili i predstavnici predsjednice i Vlade RH, a sponzorirao ga je Grad Zagreb i Atlantic grupa, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Hajde de dan državnosti, ali uveličati obilježavanje dana vojske države koja je ne baš tako davno napala zemlju i ostavila krvave tragove iza sebe, države koja je našega ministra obrane proglasila personom non grata, države čiji ministar vanjskih poslova neki dan ponavlja staru tezu o srpskoj vojsci koja je Dalmaciji donijela slobodu, to doista spada u političku perverziju.

Vrijedi apostrofirati ulogu Milana Bandića kao domaćina i sponzora, čime je on zaokružio svoju trilogiju koju je započeo pobratimstvom s glavnim Arkanovim jatakom, nastavio dodjelom Medalje Grada ministru vanjskih poslova bivše države u vrijeme kad je ta država razarala Vukovar da bi sada evo sve zaokružio predstavom u Mimari.

Posebno je zanimljivo kako o ovoj seansi nije bilo ni službenih priopćenja, osim priopćenja srbijanske ambasade, ni medijskih izvješća. Valjda zbog srama.

Ima toga još. Podsjetimo, na domjenku prije pravoslavnog Božića, kad je ono baš Bandić pronašao novčić sreće u razlomljenom hljebu, mitropolitu Porfiriju, koji je tako zanosno pjevao pjesmama o Draži i Momčilu, poklonio se cijeli državni vrh.

Vlada i nadalje plaća vlastite klevetnike u formi jedne tiskovine koja ne propušta priliku nazivati i tu vladu i državu ustaškima, a u skladu s tom navikom u posljednjem broju voditelja HDZ-ova odjela za medije naziva ustaškim revizionistom i ratnim huškačem.

Pretrgali su se svi na vrhu osuditi huliganski napad na vaterpoliste CZ, mada bi jednako prošli i igrači Dinama da su se pojavili na Rivi, ali nije baš bilo reakcija kad je razbijena spomen-ploča braniteljima ponad Dubrovnika, ili kad je jajima poliven Tuđmanov spomenik.

Nakon svega i izjava Mate Radeljića kako je bivša šefica zabranila spominjati velikosrpsku agresiju djeluje vjerodostojnije. Ne znam otkuda sve ovo dolazi, ali sam siguran da nikamo ne vodi, pogotovu ne prema ljubavi, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari