Pratite nas

Kolumne

Miljenko Stojić: Njihov ili naš Božić?

Objavljeno

na

Odjeknulo je gromoglasno, a onda se nastojalo sve stišati. Kardinal Bozanić pozvao je na trodnevnu molitvu za Domovinu. Trenutnoj neokomunističkoj vlasti takav potez se nije nimalo svidio. Pa sve ide dobro, što hoće taj čovjek?!

I razvikani mediji gurnuše sve u stranu. Nevažna tema. A uostalom, što može ta molitva? Gubljenje vremena, idemo mi rasplićati regionalne i svjetske probleme. Vjernici i domoljubi, pak, reagiraše drukčije. Dobro shvatiše što je kardinal želio poručiti, odlučiše Božić dočekati u molitvi, ne samo za Domovinu, nego i za mnogo drugoga, kao i iz jednostavne ljubavi prema Bogu. Oni slušaju glas svoje duše i svoga srca te tako pokušavaju oblikovati svijet oko sebe.

     Jedan od onih koji će zacijelo biti u našim molitvama ovih dana je i Veljko Marić. Hrvatski je branitelj, trenutno zatočen u srbijanskim tamnicama. Optužen je za navodni ratni zločin. Ne ulazeći u to je li optužba točna ili lažna, on kaže da je lažna, kao država nismo smjeli dopustiti da ga uhite po zakonu kojim su svoju nadležnost protegnuli na sve zemlje bivše Jugoslavije. Već odavno Hrvatski je, nekada državni, sabor trebao o tome raspravljati, ali nije. Kad se ipak ovih dana uspjelo razbiti tu blokadu i taj slučaj staviti u saborsku proceduru, protiv su bili velika većina zastupnika SDP-a, svi zastupnici HNS-a, SDSS-a te ostalih zastupnika manjina. To su ti što bi htjeli voditi nam državu i što se hvale da sve ide dobro, a svakim danom sve je više nezaposlenih, svakim danom sve više rasprodaju zajedničko nam dobro umjesto da se pohvale svojim radom.

     Ovakvima već nekoliko mjeseci na žulj su stali hrvatski branitelji. Prosvjeduju u Savskoj 66, ispred Ministarstva branitelja, valjda hrvatskih, jer toga nema u nazivu. Oni čije ostavke traže ne žele ih dati. Oni slušaju glas svoje partije, svejedno pod kojim se imenom krila, a ne glas onih za čije se dobro navodno brinu. Već viđeno kroz dugih mračnih 45 komunističkih godina. Izvjesno je da će za Božić biti isto. Branitelji ne odustaju, ne odustaje ni partija. Što je s pukom Božjim? On će pohrliti prema jaslicama. Gdje? U Savsku 66 gdje su branitelji, 100 postotni hrvatski ratni vojni invalidi, ili će se praviti da se to njega ništa ne tiče govoreći da je sve gola politika? Nadam se da ćemo znati izabrati te spojiti i Savsku 66 i naše župne crkve. To bismo trebali znati i na izborima za hrvatskog predsjednika koji su tik iza Božićnog slavlja. Na jednoj strani je onaj koji plovi u maglama »regiona« i baš ga briga za Veljka Marića i druge branitelje, na drugoj strani njih dvoje koji bi trebali biti drukčiji, na trećoj jedan mladac. Ne uvrijedivši ovoga posljednjega, vjernici bi trebali birati između njih dvoje. Bilo bi bolje da su se uspjeli dogovoriti i da ih je samo jedno, ali sad što je tu je. Krhke su nade da će se netko od njih odreći svoga hoda prema službi hrvatskog predsjednika, ali ne bi smjele biti krhke nade da će u drugom krugu onaj tko ne dobije pozvati svoje glasače da glasuju za onoga drugoga. Hoće li tako biti? Ne bude li, unatoč svemu, to će značiti da je dotični bio tuđi igrač. Glasači bi trebali biti pametni, odbaciti ga i prikloniti se kandidatu iz svoga jata.

     Takva je, dakle, naša trenutna društvena stvarnost. Ipak je lakša od stvarnosti u Sjevernoj Koreji, Kini ili Pakistanu. O prvoj zemlji kao da sve znamo. Svakim nas danom bombardiraju vijestima o njoj. Prisjetimo se sada samo radnih logora. Nije ništa lakše ni na slobodi, ali kada te zaključaju u taj radni logor, odakle se teški izlazi, još teže bježi, možeš se gotovo pozdraviti sa životom. Glavno im je obilježje suparništvo, čak i s članovima obitelji. Mora se jesti, mora se biti politički ispravan da te ne bi odstranili kao nepotrebnu jedinku. Ništa čudno, u srži je to komunizma. Prisjetimo se jugoslavenskih komunista. Osim borbe sa svojim protivnicima, borili su se i međusobno, jer su morali pokazati da su na ispravnom putu. A on je imao i zavoja, i nepreglednih dionica, i zasjeda, tako da su mnogi na njemu pali. U Kini kao da je naizgled odlanulo. Počeli su slaviti Božić, bez obzira sviđalo se to partiji ili ne. Ulice su okićene, trgovine posebno. Žali se i partija i puk da to vodi prema zaboravu kineske tradicije, ali se žale i kršćani. Nije to ono što kršćanstvo uistinu jest. To je samo žeđ za novcem, ona zapadna žeđ zbog koje se mnogi bune ovih dana diljem Europe i SAD-a, mnogi kojima je ta žeđ ukrala Božić i svela ih na običnu robu u proizvodnji. Valja nam pratiti taj kineski hod, a pratit ćemo i hod malobrojnih kršćana u Pakistanu. Tamo priča s Asiom Bibi još nije završena. Mogu je objesiti svakoga trenutka. Skupina žena optužila ju je da je nešto govorila protiv islamskog proroka Muhameda. Ona je sve porekla, ali tko nju sluša. Državni zakon glede očuvanja prorokove časti je takav da si kriv samo ako budeš optužen. Neumoljiv je zbog toga što je puk neumoljiv. Netko im je usadio u glavu da ih se ne smije kazniti kad brane prorokovu čast, a obrana je dotičnom nevjerniku skinuti glavu. I uz to uzviknuti da je Bog velik. Da ne bi! Ne znam hoće li naša sestra kršćanka Asia dočekati ovaj Božić. Znam samo da se za nju treba moliti, kao i za sve druge progonjene kršćane u svijetu, uključivši i one na tzv. Zapadu. Ako prisežemo na demokraciju, onda neka ona bude i za kršćane.

     Što pojedini koji žele biti utjecajni misle o demokraciji, može se lijepo vidjeti na primjeru pedofilije u današnjem svijetu. Nekoliko su godina time, s pravom ili ne, bičevali Katoličku crkvu. Tražile su se velike količine novca, a usput su mislili i papu posjesti na optuženičku klupu. Pojedini su se nakon više desetljeća odjedanput prisjetili da ih je netko napastovao. Određeni kažu da su svime ranili Crkvu, meni se čini da su joj isprali rane, bez obzira što to nisu htjeli. Pod utjecajem društva u kojoj je Crkva živjela u nju se uvuklo mnogoštošta što tamo nikako ne spada. I bilo je krajnje vrijem da se to izbaci, da ona prodiše, da se pokaže u svoj punini svoga ćudoređa. Tako, pak, nije s Hollywoodom. Amy Berg, holywoodska dokumentaristica, proslavila se razotkrivanjem pedofilije u krilu Katoličke crkve. Pljeskali su joj, slavili je, filmove joj širili okolo. Kad se tema ocrtala, palo joj je na pamet pozabaviti se istom stvari u okrilju Hollywooda. I krivo je mislila. Svi su je odbacili. Ne žele uopće govoriti o toj temi, kamo li da joj budu uz bok. Lijepi naš Hollywood, lijepi naši zapadni mediji. Demokracija, ljudska prava i slično tome, tako malo stanuju u vašoj sredini. Mrvicu kao da je drukčije u Londonu, ali izgleda samo zbog toga što je sve otišlo toliko daleko da se više ne može skrivati. Pedofili u službi Njezinog veličanstva. Nisu se samo zadovoljavali tom nastranošću, njima su djeca bila obična potrošna roba. Ubijali bi ih nakon što bi ih iskoristili. Ti pokvarenjaci i ubojice bili su zastupnici, ministri, policijski službenici, generali, važni poslovni ljudi. Ujedinili se u zlu. Hvala lokalnim medijima koji su sve razotkrili i prisilili vlast da se o spomenutome barem počne razgovarati. Ne bih sada o tome imamo li ovu trenutnu šutnju o Katoličkoj crkvi zahvaliti upravo ovom otkriću. Ti krugovi bili su, naime, najglasniji u njezinoj osudi. Pričekajmo malo i vidimo kako će se sve odigrati. Treba biti čovjek da bi mogao ljudski djelovati.

     Ljudi svakako jesu Krešimir Šego i biskup Vlado Košić. Prvi je ovih dana završio svoj ovozemaljski život. Pokopali smo ga koliko smo mogli i znali doličnije. Bio je hrvatski književnik, bio je hrvatski domoljub, bio je vjernik. Već dva desetljeća svoje je talente stavio u službu Kraljice mira. Mrvicu mi je bio »čudan« na početku, onda kada sam ga primao u Informativni centar »Mir« Međugorje (ICMM). Već je poznati pjesnik, ovo će samo na njegovu glavu navaliti gomilu protivnika. Tako i bi. Nije ga bilo strah, podržavao sam ga i podržavam ga. Vjerujem da mu je Gospodin dao mjesto u svome kraljevstvu. Drugi je još živ. Ovih dana, na sv. misi zadušnici, usporedio je dvojicu Franja, Kuharića i Tuđmana. Nije mu to trebalo, rekli bi oni »razboriti«. I on je sebi na glavu navalio gomilu nezadovoljnika. Rekao je i štošta drugo, domoljubni i katolički mediji su to objavili, valjda smo čitali. Neka, podržavam i njega. Samo kukavice bježe s bojišta.

     Božić je puno ljepši u društvu s dobrim ljudima. Neke smo spomenuli, neki nisu mogli doći na red, nekih ćemo se zacijelo sjetiti. Zajedno s njima mijenjajmo sebe i svoju okolinu. Nešto slično je osjetila i Frama iz Mostara pa su pozvali pučanstvo da ne psuje. Kažu da je vrijeme s tim prestati. Uistinu jest, kao i s mnogo drugoga što nas veže. Razriješimo te spone i budimo slobodni, ne čekajući da nam kojekakvi probisvijeti donesu slobodu. Da znaju i mogu, sebe bi najprije oslobodili.

Miljenko Stojić/HRsvijet

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Marko Ljubić: Kome komemoriraju generali – suborcu Praljku, svojoj ratnoj slavi ili hrvatskoj nacionalnoj državi?

Objavljeno

na

Objavio

Patrik Macek/PIXSELL

Skrivajući informacije o posmrtnim događanjima oko pokojnog generala Slobodana Praljka, dopremi tijela u Hrvatsku, te o njegovoj sahrani, od hrvatskoga naroda, država je još jednom pokazala da nema ni malo povjerenja u onu običnu, ljudsku i osobnu svijest ljudi, narodne vrijednosne standarde i samopoštovanje, da ne cijeni ni malo osobne tradicionalne vrijednosti goleme većine hrvatskih ljudi, i da se izrodila u nešto sasvim drugo od nacionalne države. Za koju su, vođeni idejom stvaranja samostalne Hrvatske, svoje vojnike u borbu do smrti i hrvatski narod u cjelini predvodili hrvatski generali u Generalskom zboru.

Kome i što komemoriraju ratni generali?

Valja odmah istaći da je više neupitno i iskreno prihvaćene slobode i nacionalne samosvijesti oslobođeno u Praljkovom zadnjem činu pred međunarodnim kaznenim haškim Sudom nego u svim oslobađajućim presudama hrvatskim časnicima i generalima, pa i od oslobađajuće presude generalima Gotovini, Markaču i Čermaku.

Golema je razlika.

On je s prijezirom odbacio nadležnost nevjerodostojnih, u svim ostalim slučajevima slavilo se njihovu – nadležnost. Stoga, ako već nije vrijeme za slavlje, jer nije, valjalo se i moralo, još uvijek mora i morat će u svakom danu postojanja hrvatskoga naroda iskazivati poštovanje tom činu samooslobođenje, jer je upravo taj čin – pravac koji Hrvatsku vodi iz mraka u kojemu se održava ova komemoracija Generalskog zbora.

Jer, dok god generali govore samo na komemoraciji, njihova vojska je sve slabija.

Zato je pitanje imaju li, mogu li i hoće li uputiti svoj glas izvan komemoracije?

Ako je Generalova posljednja želja bila – bez groba i pogreba, zašto bi netko tko bar minimalno poznaje hrvatski narod mislio da je nužno u potpunoj tajnosti obaviti sahranu i prekriti ga potpunim javnim zaboravom? Prikriti činjenice o dopremi njegovih posmrtnih ostataka Hrvatskoj, njegovoj obitelji, trenutku sahrane, silno podsjeća na zapise iz knjiga i sjećanja rijetkih živućih suvremenika o obračunu komunističkog režima s neistomišljenicima – koje se ubijalao nakon smrti.

Skrivanje informacija o posmrtnim dođajima oko generala Praljka podsjeća na procedure sahrana presuđenih nacističkih zločinaca nakon nuernberškog procesa, kako bi se izbjegla identifikacija njemačkih generacija s ljudima u čiju krivnju i zločinačku odgovornost nitko zdrava razuma nije ni trunke sumnjao, jer ju je cijeli svijet vidio i bila je neupitno potkrijepljena dokazima.

Provalija između presude Praljku i realnih činjenica

Kako će hrvatska država i međunarodni centri moći premostiti provaliju između presude hrvatskog časnika Slobodana Praljka i realnih činjenica, autentičnih sjećanja i milijuna dokaza koji vrišteći ukazuju na – neodrživost te presude?

A moraju, jer ta blokada informacija i šutnja ukazuje na tretman ili opasnog zločinca ili na paničan strah od sudjelovanja u prljavštini presude.

Dakle, kako?

Silom!

Prjevarom!

Do kada i s kojom cijenom?

Sramotno je da svaka informacija o posmrtnim protokolima s pokojnim Generalom i svim relevantnim detaljima od izuzetnoga interesa za hrvatski narod nije javno objavljena, jer se na taj način suvremena hrvatska država svrstava posve uz organsku cjelinu s bivšom komunističkom Jugoslavijom, koja je ubijala svoje oponente, sahranjivala ih na nepoznatim mjestima, i zauvijek zakopavala elementarne činjenice o njima.

Uništavala istinu, kako bi preživjela laž.

Točno na to asocira skrivanje činjenica o sahrani Generala.

Jer, ako se već svi sramni postupci pokušavaju sakriti iza njegove posljednje želje o ispraćaju u krugu obitelji i bez groba, onda valja naglasiti da njegova posljednja želja nije bila, niti je mogla biti, da se naciji koja ima pravo na informacije – uskrati te informacije.

To uveliko nadilazi Praljkove privatne oporuke i pokazuje cilj i namjeru državnoga poretka da Praljka koji pripada hrvatskome narodu sakrije, njegovu poruku uništi, da osuđenika suda čiju je nadležnost s prijezirom odbio strpa nazad u hašku ćeliju i zauvijek pokuša zatvoriti stranicu o postojanju toga čovjeka i jednoga hrvatskog ratnog generala.

Šutnja Generalskog zbora, tisuća braniteljskih udruga, institucija navodno slobodne i samostalne Hrvatske, medijskog mainstreama, potvrđuje samo to da imaju isti politički nerv, isti kodeks ponašanja i isti model djelovanja kao i sve zloćudniji poredak u ovoj sramnoj operaciji, kao i onaj poredak protiv kojega su se borili i stekli časničku ratnu slavu.

Kako se to dogodilo i zbog čega?

Prinudna šutnja

Zar su organizatori prijenosa posmrtnih ostataka i sahrane uistinu mislili da će ljudi nahrliti na Mirogoj i time iskazati prijezir prema posljednoj želji čovjeka koga poštuju?

Nelogično.

Nesuvislo.

Potpuno neutemeljeno u dosadašnjem ponašanju hrvatskoga naroda.

Državna vlast koja je sve organizirala, naravno, nije to mislila. Bojala se nijeme kolone tisuća ljudi uz ceste, bojala se možebitnoga okupljanja, koje ne bi bilo pod kontrolom neke organizirane i odane grupacije koja će nagomilanu energiju držati pod kontrolom i određivati limite dopuštenoga proboja. Jer, ništa se u ovome slučaju nije prepuštalo – slučajnosti.

Ništa.

Zato se primjenjuje nezapamćena blokada i manipulacija, zataškavanje, prinudna šutnja.

Hrvatski narod je morao znati kada tijelo pokojnog generala Praljka stiže u Zagreb.

Morao.

Možda bi se ulicama od aerodroma s imenom, tom presudom kriminaliziranoga, pokojnog Franje Tuđmana, do zadnjega počivališta uredale tisuće Hrvata, stajali bi možda nijemo sa svijećama i poklonom čovjeku koga poštuju i žele ga ispratiti.

Možda i ne bi.

Ali zaslužili su sami odlučiti.

To su pitanja na koja ni jedna država nema pravo odluke, ako je slobodna i demokratska.

Svakako u tim možebitnim nijemim tisućama promatrača i poštovatelja ne bi bilo onoliko neiskrene histerije i tezgaranje, onoliko umjetnoga slavlja i pokušaja naplate presuđene slobode kao u slučaju generala Gotovine i Markača, ali bilo bi čistijeg poštovanja, jer bi bilo svakako lišeno lažne pravovjernosti, interesenog svrstavanja i pokušaja brisanja vlastitih promašaja i lutanja.

Skrivanje informacija o pokopu

Skrivajući informaciju o sahrani generala Praljka, suvremena hrvatska država je zapravo relativizirala stvarnu radost hrvatskog naroda zbog oslobađajuće presude Gotovini i Markaču, a sudionici tih slavljeničkih kolona koji će komemorirati Solobodanu Praljku pod organizacijom Generalskog zbora, samo će, ili potvrditi da su nekada bili generali, a danas ugašeni dvojbeni časnici jer se nisu usprotivili krajnje nečasnom odnosu države prema svome suborcu, ili da u toj slavi još ima života.

Nije uvijek i zauvijek časnik onaj tko nosi svečane odore, znamenje i zaslužena priznanja.

Bitni su ljudi koji nose te odore i priznanja, ljudi koji dok god postoje imaju obvezu prema svojim odorama i priznanjima na njima, jer – generalsku čast uvijek treba pokazivati.

Poštovanje se odaje ljudima a ne priznanjima.

Zašto ni nakon tjedan dana od strašnoga događaja nemamo informaciju, odnosno potvrdu, gdje je umro general Praljak, iako Hrvatska ima stotine vrhunskih patologa, forenzičara, stručnjaka koji samo na temelju informacije o otrovu koji je ispio General mogu u sekundi izreći potpuno preciznu informaciju o tome kad je, nakon koliko minuta i gdje umro hrvatski General?

Ali – nemaju gdje.

Nitko im nije omogućio nacionalnu pozornicu s koje to mogu reći.

Zašto to pitanje nismo čuli ni u jednoj emisiji tzv. mainstreama, pogotovo na HRT-u, zašto to pitanje nije pokušala otvoriti ni jedna navodna suverenistička medijska alternativa, televizija, radio, bilo tko?

Zašto to pitanje nisu potakli suborci, generali koji organiziraju komemoraciju svome ratnome suborcu?

Je li skrivanje informacije ispunjavanje Angiusovoga zahtjeva na Vijeću sigurnosti – ne smije se dopustiti!?

Je li na toj platformi već ranije pripremljena reakcija Facebooka koji je zadužen da uguši svaki pokušaj bilo kakvoga pitanja ili izraza slobodne ljudske sumnje ili volje milijuna ljudi u ono što im je prikazano i što mu se pokušava nametnuti. U ime „interesa šire zajednice“?

Koje to?

Manipulativni udari

Cinizam je trenutka da će na komemoraciji u organizaciji Generalskog zbora, udruženja nekoliko desetaka ratnih generala HV i HVO govoriti i autor sjajne knjige o informacijskoj manipulaciji, o proizvodnji zaborava i pristanku na zaborav, profesor Miroslav Tuđman i sam ratni general. Kako je moguće pomiriti iskazivanje počasti Generalu, a istovremeno ne pokušati učiniti ništa da se spriječi ta golema manipulacija u kojoj sudjeluju svi koji imaju bilo kakvu mogućnost upozoriti na nju – a šute.

Od trenutka moralnog sloma međunarodnog pravnog poretka u haškoj sudnici, od trenutka dubinskoga ispita hrvatske današnje državnosti i državne infrastrukture, glavni mediji ne prestaju s organiziranim manipulativnim udarima i preusmjeravanjem pozornosti nacije.

Svakoga onoga tko se pobuni, kao što je uradila UiO zahtjevajući ostvarivanje svrhe svoje države histeričnom se kampanjom ismijava, propovijeda i zagovara se nemoć i bespomoćnost, država reagira šutnjom ili izjavama o svojoj nemoći, iako UiO i rijetki među nama – adresiraju odgovornost za duboke poremećaje jedinome tko smije i može biti pozvan riješavati probleme nasrtaja na slobodu komuniciranja – svojoj nacionalnoj državi.

Državi koja nikako ne smije reći da ne može ništa učiniti!

Nikako!

Nakon prvotnoga šoka nepredviđenim Praljkovim činom, jer su očito sve drugo bili predvidjeli i imali spremljeno, manipulacija je započela teći nesmiljenom žestinom.

RTL je istoga dana ispod svojih vijesti emitirao informaciju o tome da je Radovan Karadžić teško pogođen Praljkovom smrću, da su bili kao braća, zatim je tu informaciju reemitirao portal Dnevno kojim ravna Andrea Latinović, a onda se to širilo mrežama, a već se mrežama širi srbijanska priča o tome da je general Praljak kao nekakav zatvorski diler nudio otrov „svome drugome bratu“ Ratku Mladiću, a ovaj odbio.

Je li se netko javno zapitao kome je, kako i kada palo na pamet pitati obitelj Radovana Karadžića je li on boluje zbog smrti svoga „brata“, a istodobno zanemariti tisuće Praljkovih suboraca i dokazane braće, zna li netko odakle ta informacije i tko je iz Haaga gdje se Karadžić nalazi mogao, te zašto, ponuditi tu informaciju medijima?

Ne.

Takvih pitanja nema.

Obavještajni rat

A upravo rukopis svrstavanja hrvatskog ratnog junaka s njegovim bivšim neprijateljima, ljudima koje cijeli suvremeni svijet percipira kao zločince, od čijih je vojski branio svoj narod, i ispod čijih su ratnih rukopisa ostale zapisane tisuće smrti i užasa, silno ukazuje na prljavi obavještajni rat kome se tepa nazivljem – hibridni, na matricu žestoke manipulacije i kuhinju beogradskih tajnih službi čiji su prsti izvan svake sumnje duboko u svim ratnim i pogotovo poratnim događajima, a epilozi ovo čemu svjedočimo. Sa snažnim osloncem na ekspoziture u Hrvatskoj.

Koristi li aktualni hrvatski mainstream svjesno podvale beogradskih službi, je li to neki zajednički pakleni plan ubijanja uzora u hrvatskom narodu, radi njegove lakše i sigurnije pacifikacije i usmjeravanja u nove zajednice čije je ceste probijao upravo haški sud ovakvim presudama?

Smiju li to odšutjeti ratne vojskovođe kad već politike šute?

Štogod bilo, blokada informacija i opipljivo nastojanje prekrivanja debelim javnim slojem zaborava svega oko generala Praljka ukazuje na zlokobnost pozadinskih namjera i ciljeva.

U takvoj prljavoj rijeci nitko tko drži do svoje higijene ne pliva.

Informacije o pojačanoj sigurnosti zbog Adventa u Zagrebu, policijski djelatnici u studiju HRT-a koji neizravno, a otvoreno plaše naciju mogućim terorizmom, ističući kako će psi obučeni za otkrivanje eksploziva krstariti centrom Zagreba, samo zorno pokazuju stupanj zastranjivanja manipulativne srži navodno nacionalne države, koja umjetno izaziva krize i prijetnjom nasiljem – kontrolira događaje.

To tako naime ispada u kontekstu sveopće manipulacije čak i ako država ima indicije o terorističkoj prijetnji. Kad nema povjerenja, nema ga, a ovakvim serijskim manipulativnim rukopisom samo pojačava nepovjerenje u nepremostive raspukline, koje se u jednome trenutku moraju početi premoštavati silom.

Jer druge moći neće biti.

Jesmo li nakon svega čemu svjedočimo na pragu toga?

Baš me zanima kako će HRT i ostali mainstream mediji, koji redovito izravno u svojim programima izvještavaju s prosvjednih skupova ili zahtjeva opskurnih antifa skupinica ispred Sabora, popratiti najavljeni prosvjedni dolazak skupina mladih i studenata podrijetlom iz BiH koji namjeravaju donijeti državnoj Vladi poruku – S prijezirom odbacujemo vaše podaništvo?

Služe li dakle i ratni generali manipulaciji zalažući ratnu slavu, ne samo svoju, nego svoga naroda, nemoguće je ne pitati se javno u ovome trenutku?

Šutjeti o tome da je netko organizirano i ciljano sakrio informaciju o dopremi posmrtnih ostataka pokojnog Generala u Zagreb, o izostanku toliko nužnih informacija o svemu nakon događaja u Haagu, konačno o tome kad je ispraćen General prema svojoj želji, nije zalog primjerene komemoracije, nije poštovanje, nije ni – viteški, časnički i ljudski. I to se pitanje, ta teška dvojba nad Zagrebom i nad Hrvatskom ne može rastjerati nikakvim govorima.

Hrvatska, svaki Hrvat, pa i generali će morati reći i učiniti više od prigodnih riječi na komemoraciji.

Marko Ljubić/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Udruženi zločinački pothvat i hrvatska ne-država

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska kao država uistinu nije osuđena za udruženi zločinački pothvat progona Muslimana/Bošnjaka u BiH. Jer Haaški sud uistinu nema mandat suditi državama.

Hrvatska također nije osuđena za agresiju na BiH. Jer Haaški sud uistinu nema mandat suditi za agresiju. U posljednjoj presudi Haaškog suda protiv Jadranka Prlića, Brune Stojića, Slobodana Praljka, Milivoja Petkovića, Valentina Čorića i Berislava Pušića Hrvatska je samo p(r)okazana kao ne-država.

Zašto ne-država? Pa zato što se samo ne-državi može dogoditi da međunarodni sud njezinim državljanima sudi po pravnim standardima koje ne primjenjuje ni na koga drugoga.

Riječ je o tzv. trećem obliku udruženog zločinačkog pothvata, koji je po svome pravnom rezonu vrlo blizak boljševičkim revolucionarnim sudovima, jer potpuno kolektivizira krivnju i suđenje čini suvišnim, piše Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Svi se smiju Zagrebu

Samo tako se mogao presuditi svehrvatski UZP, iako su baš u vrijeme njegova presuđenog trajanja, od srpnja do studenog 1993. godine, „oslobodilačke“ snage A BiH, potpomognute stranim islamskim borcima mudžahedinima, bile u velikoj ofenzivi u središnjoj Bosni i Hercegovini, nastojeći prodrijeti dolinom Neretve do jadranske obale i „osloboditi“ taj prostor od „okupacijskog“ hrvatskog stanovništva, počinivši pritom niz brutalnih zločina, uključujući i one obredne.

HVO ih je uspio u tome spriječiti i zato mu je suđeno kao – okupacijskoj vojsci. Kada bi Hrvatska uistinu bila država, a ne ne-država, onda joj se ovakva presuda ne bi mogla dogoditi.

Država Srbija je, primjerice, iz svih optužnica protiv Srba nakon 2002. godine, kako za zločine u Hrvatskoj, tako i za zločine u BiH, uspjela izbaciti kvalifikaciju „međunarodnog oružanog sukoba“. I zato se danas službeni Beograd podsmjehuje službenom Zagrebu kao osuđenom agresoru.

Upravo u tom se razdoblju ne-država Hrvatska osobito trudila, s najviših institucionalnih adresa, dokazati da je bila agresor na BiH: od političkih deklaracija i dostave dokumentacije, preko potpune paralize institucija u zaštiti državnog interesa, u prvim redu DORH-a i obavještajne zajednice.

Da se je Hrvatska u proteklih dvadesetak godina ponašala kao država, a ne kao državna ljuštura izbušena bivšim jugoslavenskim tajnim službama (personificiranim u KOS-u), onda ovakve presude nikada ne bi ni bilo. No ostavimo sada prošlost. Okrenimo se sadašnjosti i budućnosti.

Kada bi današnja Hrvatska funkcionirala uistinu kao država, a ne kao nedržavna ljuštura, onda bi joj ovakva presuda bila nelagoda, ali ne nepremostiva. Nelagoda bi bila jer će je ne samo bošnjačko, već i srpsko vodstvo nastojati iskoristiti za ostvarenje svojih političkih ciljeva, preko suđenja za ratne zločine u BiH.

Završni politički obračun s Hrvatima u BiH preko suđenja za ratne zločine pred bosanskohercegovačkim sudovima već je pripremljen kroz dosadašnja suđenja: Hrvati se tretiraju kao agresori i u odnosu na Bošnjake i u odnosu na Srbe (međunarodni oružani sukob), cilja se na zapovjedni kadar, a ne na počinitelje, model udruženog zločinačkog pothvata iz presude Prlić i ostali samo će olakšati nakane.

Zato je realno očekivati, možda već oko Božića, novi val optužnica protiv zapovjednika HVO-a za mostarsko područje, ali i prvi val optužnica za završne operacije HV-a i HVO-a protiv srpske vojske Maestral i Južni potez u jesen 1995. godine, na kojima već dva desetljeća srpske službe nastoje optužiti cijeli zapovjedni vrh HV-a i HVO-a, na čelu s Antom Gotovinom i Damirom Krstičevićem.

U sadašnjosti, hrvatska se državna politika nalazi u okolnostima vrlo usporedivim s onima u jesen 1993. godine, kada je završna podjela karata u BiH bila na vidiku, srpsko-muslimanski politički dogovor na pomolu, a Hrvatska pred slomom i to još s atributom agresora i pod prijetnjom sankcija.

Danas je opet na vidiku nova podjela karata na Balkanu, sa BiH kao središnjom točkom i povratkom SAD-a na političku scenu. Hrvatska je politički iznimno oslabljena i ovom presudom, ali i sustavnim potpirivanjem drugih susjedskih sporova, opstanak Hrvata u BiH je upitan, hrvatsko članstvo u EU-u i NATO-u neiskorišteno.

Nastavi li se politički ponašati kao ne-država, Hrvatskoj je otvoren put u balkansku zajednicu, a ratnim zapovjednicima u srpske i bošnjačke zatvore.

Igrajmo na Ameriku

Takvu budućnost još uvijek može spriječiti – Hrvatska koja se ponaša kao država. U sličnim i zbog rata težim okolnostima 1993. godine Tuđman je učinio zaokret potraživši strateško partnerstvo sa SAD-om i jačajući Hrvatsku vojsku.

Premijer Plenković i predsjednica Grabar-Kitarović (ako se mogu dogovoriti) danas to mogu učiniti pokazujući da Hrvatska uistinu želi biti strateški partner SAD-a na Balkanu. To, među ostalim, znači da je LNG na Krku već trebalo dovršiti.

A ne se igrati balkanskih trgovaca obećanjima. Drugo i jednako značajno je jačanje hrvatskih državnih institucija – iznad svega pravosuđa i obavještajne zajednice. A jačanje može početi upravo njihovim čišćenjem od supočinitelja u montiranom udruženom zločinačkom pothvatu.

Bez obzira jesu li to činili svjesno ili nesvjesno, zbog potkapacitiranosti, zbog vlastitog ili obiteljskog dosjea u Beogradu, Sarajevu i Banjoj Luci… Bez takvog državnog zaokreta – budućnost je u istočnom koruptivnom klupku.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Tko želi da Hrvata u BiH više ne bude?

HAŠKA PRAVDA: Za zločine u hrvatskobošnjačkom ratu – Hrvatima 273, Bošnjacima 8,5 godina zatvora

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari