Pratite nas

Kolumne

Miljenko Stojić: Što znamo o američkom predsjedniku Donaldu Trumpu?

Objavljeno

na

Što znamo o američkom predsjedniku Donaldu Trumpu? Mislim na nas kršćane. Izgleda mi malo, jer vijesti o njemu su protuslovne. Najviše ga spominju oni koji su na suprotnoj strani od njegova političkoga, a po svemu sudeći i ljudskoga, uvjerenja.

Obično ih nazivamo lijevima, iako je to šaren svijet. Ovih dana ponovno ih je sve iznenadio, ne mislim na priznanje Jeruzalema glavnim gradom židovske države. Vratio je Božić u Bijelu kuću. Napravljene su jaslice, okićeno je drvce, održao je skroz zanimljiv govor. A njihov, lijevi, Barack Obama sve je to bio protjerao.

Pa su se i zbog svega ovoga raspametili razni razvikani, ugledni… američki mediji. Trump nastupa smjelo i stječemo polako drukčiju sliku o njemu od one koju nam svaki dan utuvljuju u glavu.

Vjerujem da sa svime ovim nisu zadovoljni u firentinskoj biskupiji. Treba biti umilniji, uslužniji, ovaj svijet je multikulturalan… U posljednje vrijeme pohvalili su se odličnom suradnjom s muslimanskom, ili je možda islamskom, zajednicom u svome okružju. Kupili su zemljište i dali ga njima da na njemu naprave džamiju. Jedan od onih koji to nikako nije mogao provariti jest isusovac Samir Khalil Samir, profesor i odličan poznavatelj muslimanstva i islama. Između ostaloga pita se kako dotični biskup nije za nešto takvo pitao mišljenje druge biskupe, talijansku biskupsku konferenciju, bivše muslimane a sada kršćane… Ne, djelovao je sam i time otvorio Pandorinu kutiju. Jer, ako može u Firenci, zbog čega nešto takvo ne bi moglo na drugim mjestima?

Možda je ponajbolji odgovor primjer Indonezije. Velika je to država, velika je nabijenost muslimana, oko 220 milijuna. Dok islamisti, ne muslimani, nisu stali podizati nebrojene džamije koje je novčano podupirala Saudijska Arabija sve je teklo uobičajeno. Živjelo se, mogli bismo reći. No, sada tamo kršćane, a i druge, itekako progone. Smicalica je očito u pojmovima. Onaj Selam znači mir, ali onaj Islam znači podčinjavanje Alahu koji daje mir. Sve jasno onomu tko želi imati otvorene oči ili tko je pravi, a ne lažni mudrac.

No, ne bije se bitka za preživljavanje kršćana samo tamo u toj nekoj Indoneziji. Ta borba vrlo je živa i u Europi gdje kršćanstvo neprekidno napadaju i s lijeva. Upućeni politički komentatori kažu da su dotični ljevičari napravili pakt s islamistima. Preokrenut će lice Europe i uspostaviti novi svjetski poredak. Njihov George Soros to i ne krije, zbog čega su neprestana trvenja s mađarskim predsjednikom vlade Viktorom Orbanom. On, naime, želi napredak svoga naroda i na demokratskim načelima napredak svima onima koji k njima dođu kao gosti.

U pomoć mu neprestano pritječu Poljaci. Njihov novi predsjednik vlade Mateusz Morawiecki poziva Europsku uniju vratiti se svojim vrijednostima i kršćanskim korijenima. Ljevorukima se zbog toga diže kosa na glavi te su opet krenuli u boj protiv fašista.

Naravno, i dalje marljivo rade na dovlačenju novih imigranata u Europu. Tomu se protive Italija i Libija koje u posljednje vrijeme zajednički priječe priliv migranata na europsku granicu. Znaju to i razne nevladine udruge, podrazumijeva se lijevog usmjerenja, koje počeše vrištati o katastrofalnom stanju u izbjegličkim središtima u Libiji, o pravom ropstvu koje se probudilo… Zanimljivo, zaboravljaju one tisuće mrtvih stradalih na tom putu, po svemu sudeći, dobro promišljenom. Ne, nisu oni promišljali, učinio je to netko drugi, oni samo trebaju slušati.

Bremenita su vremena očito pred nama. I mi imamo te lijeve, te nevladine udruge, te jugoše… kako ih hrvatski puk časti svaki dan. Do nas je hoćemo li im dopustiti da nam razore dom ili ćemo ga uporno graditi zajedno s drugima svjesnima svoga poslanja. Europa će nam zbog svega toga prijetiti, kao što prijeti Poljskoj. Ništa nova.

Vidjeli smo to i na primjeru nedavne presude našoj šestorici u Haagu. Kažu, sve po zakonu i mora se poštivati taj njihov pravorijek. Mudraci jedni. A zaboravili su da je po tom načelu i Isus zakonski osuđeni zločinac. Još su ga zbog toga i razapeli na križ. Ne ćemo valjda prihvatiti tu osudu? Da, na djelu je i tada bila, između ostaloga, i međunarodna zajednica, ona rimska. Tako je to kad pravdu dijele oni kojima bi se ona najprije trebala dijeliti.

Budimo sretni da se Isus Krist rodio među nama ljudima. Zapjevajmo mu u čast. Ne će nas valjda uhititi kao što čine s kršćanima u Indiji pod optužbom da to predstavlja »prisilno prevjeravanje«. Slično je i u Pakistanu. Ali štogod bilo protivno našim opravdanim stremljenjima, ne dajmo se preplašiti. Bog je na našoj strani i mi ćemo pobijediti.

Miljenko Stojić / Hrsvijet.net

TRAGEDIJA ILI ORGANIZIRANA DIVERZIJA : ‘Saudijski princ nudi 5000 dolara svakom tko iz islamskih zemalja ode u Europu’?

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Je li ponovno došlo vrijeme za izlazak iz hrvatske šutnje?

Objavljeno

na

Objavio

Vjerujem da mnogobrojni građani naše zemlje, koje zanima što im se u Domovini događa prate medijska izvješća, a poneki i javne direktne prijenose događanja u našoj zemlji. Vjerujem da mnogi gledaju sjednice najvišeg zakonodavnog tijela, državnoga Sabora na isto tako državnoj “dalekovidnici”. Vjerujem da se mnogi čude, narodski rečeno, i “kad kod očiju ne vide” silna prepucavanja, fizičke nasrtaje i dobro orkestrirane i danima pripremane političke govore od kojih narod nema baš ništa osim poticaja na istu takvu mržnju i isto takvo necivilizirano ponašanje.

Neki dan, kaže mi susjed,  kako je nakon sjednice Sabora jednostavno eksplodirao na vlastitu suprugu, ni krivu ni dužnu. Kasnije joj se danima ispričavao i govorio kako ga je ponio Pupovac pričom o pederima na sjednici hrvatskoga Sabora. Ne spominju  se samo “pederi” danas u Saboru. Spominju se i “lisice”, “ miševi”, “mačke” itd…  Društvo je šaroliko. Slušajući takve priče zapitao sam se, da li je svrha nas branitelja i žrtva koje su podnijele obitelji poginulih i ranjenih  uzaludna ili netko iskorištava zbunjenu hrvatsku javnost?

Ne, definitivno, žrtva koju su platili naši poginuli branitelji i njihove obitelji, brojni branitelji koji su ostali bez dijelova tijela, nije uzaludna. Sve dok se u Saboru tipovi poput vječitih zastupnika sjede i ubiru masnu lovu za “pljuvanje” po hrvatskoj žrtvi, a hrvatski vojnici su se borili iza Crkvu i za moral, koje se sočnim riječnikom časte, borba još uvijek traje. Ne borba protiv zastupnika koji to govore. Oni će i onako u ropotarnicu povijesti u grob jednoga dana, kao i svi mi drugi i sigurno neće ponijeti milijune kuna, zarađenih   saobrskim govorima protiv hrvatskoga čovjeka i njegovih vrijednosti. Tada im sigurno neće smetati “pederi” koji se bore za tradicionalne hrvatske vrijednosti i katolička Crkva. Tada će biti u grobu u zemlji, bez obzira da li govorili  jesu li im  Srbija ili Hrvatska matična zemlja i njima će tada matična zemlja biti crnica ili mekuša s dva metra bez geometra kao i svima nama.

No, vrlo će zanimljivo biti poslušati što će se 28. veljače u Društvu hrvatskih književnika reći, kada se bude spominjao svojevrsni hrvatski politički bum “izlazak iz hrvatske šutnje”, događaj Tribine društva hrvatskih književnika, kada su ustali članovi Inicijativnoga kruga Hrvatske demokratske zajednice i najavno nastupili u Klubu književnika na Trgu Republike na broju 7 toga dana 1989. godine. Neki od njih, većina, i danas su živi. Zanima me što će reći i imaju li što reći? Koliko su zadovoljni stanjem nakon 30 godina? Hoće li se osvrnuti na Pupovčeve političke i verbalne napade na katoličku Ckrvu i hrvatske tradicionalne vrijednosti a koje su zagovarali te 1989. godine i nakon govora koje su izrekli?

Hoće li reagirati na sustavno “pljuvanje” po žrtvi hrvatskoga čovjeka u Domovinskom ratu i hoće li konačno stati u kraj samovolji onih koji danas predstavljaju demokraciju najnižim primitivnim mehanizmima koji od demokracije nemaju niti “d”? Zanima me hoće li idejni pratitelji predsjednika dr. Franje Tuđmana, Dubravka Horvatića, Drage Stipca, Dalibora Brozovića, pa i samih i danas živih, aktivnih sudionika “izlaska iz hrvatske šutnje” Nevena Jurice, Ante Kotrljana, Ivana Gabelice, Hrvoja Hitreca, Stjepana Šešelja i poglavito Vladimira Šeksa imati što reći svojim nasljednicima?  Zanima me jesu li oni zadovoljni ovakvim Saborom i ovakvom politikom države koju su stvarali i kojoj su udarili temelje? Snose li i oni dio odgovornosti što se saborski zastupnici tobože iz malih manjina, ali s ogromnom političkom moću verbalno sukobljavaju s stotinama tisuća hrvatskih građana? Je li došlo vrijeme da Hrvatska ponovno izađe iz šutnje?

U Starom zavjetu čitamo kako je 40 godina bilo vrijeme u kojem su Izraelci mirno živjeli a onda su dolazile promjene. Možda nama Hrvatima deset godina manje ne bi ništa značilo da revidiramo ono što se dade revidirati i da konačno, kao pravi nasljednici puta ljudi koji su nam stvarali ovu državu, jasno i čvrsto, unatoč prijetnjama i pritiscima, konce uzmemo u svoje ruke i krenemo naprijed. Možda je 30 godina, koje su prošle od 28. veljače 1989. do danas, donijelo dovoljno muke, jada, bijede i žrtve hrvatskoga naroda. Uvjeren sam da pokojni predsjednik i utemeljitelj moderne Hrvatske dr. Franjo Tuđman ne bi imao ništa protiv da se ova država i njezina vladajuća politika okrenu onim vrijednostima koje su nas krasile u periodu borbe za riječ, borbe za identitet, borbe za goli ljudski život, borbe za suverenu i jasnu Hrvatsku… Uvjeren sam da bi bio ponosan i na svoju Hrvatsku ali i na svoju Hrvatsku demokratsku zajednicu, koja nam je bila misao vodilja i smjernica pravog istinskog života na krvlju i muci stvorenoj rodnoj grudi u danima ponosa i slave. Da, nama je Domovinski rat bio “biti ili ne biti”. Jesmo, tu smo i ponosni smo i slavimo hrvatsku državu, ma koliko to određenim partnerima bilo krivo. I uvjeren sam da i da nas tako gledamo, istinski i riječju i djelom,  onda nam ne bi trebali niti referendumi, niti saborska galama, jer bi jasno i glasno znali reći ono što treba i kako spada, po hrvatski,  na svakom  mjestu i u svako vrijeme. I jedinstveni, a ne da nam tople političke fotelje čuvaju oni koji javno prozivaju naše tradicionalne vrijednosti.

Anto Pranjkić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Hrvatska samosvojnost i samosvijest ubijena je i raskomadana 2000-te

Objavljeno

na

Objavio

U Hrvatskoj bablje proljeće. To jest u Republici Hrvatskoj. Ističem to zato jer slušam i gledam državne dužnosnike različitih razina, ali i privatne osobe koje u nastupima – možda ste i sami opazili – u pravilu ne spominju Hrvatsku nego izgovaraju puno ime države, kao da ne znamo kako se zove.

Uvijek će reći „Vlada Republike Hrvatske“, primjerice, premda je iz konteksta posve očito da se radi o hrvatskoj Vladi, pa je dovoljno reći „Vlada“, ali eto. Moja izoštrena (možda i pretjerano) čula prepoznaju i u tome ostatke prošlosti, iz doba republika i pokrajina.

Vrlo će rijetko tko reći „hrvatska država“, jer to valjda zvuči pomalo populistički, a i nisu se još na nju naviknuli niti su svoju djecu naučili, a i kako bi i zašto, premda su tu sada već odraslu djecu inkorporirali u sve institucije upravo hrvatske države, te ona u ovom trenutku vladaju društvenim, kulturnim i političkim prostorom.

Ta velika djeca uspješno prepoznaju onu drugu veliku djecu koju su kod kuće učili o hrvatskoj državi i kada je nije bilo, te takvoj na sve načine onemogućuju karijere, držeći ju na niskim granama i u egzistencijalnom smislu, prokazujući ju s vremena na vrijeme kao strašne nacionaliste (njih iili njihove roditelje, nije važno, posljedice su iste), a sebe predstavljaju kao građane, borce za ljudska prava i eurounioniste, profete političke korektnosti, moralne vertikale i slično.

Da je riječ o izvrtanju istine, pa i povijesne istine, vrlo se lako domisliti, a i dosadno je ponavljati: rečeni današnji „stupovi društva“ u najvećoj su mjeri izdanci onih koji su uništili građansku klasu u prevratu poznatijem kao komunistička revolucija, onih koji za ljudska, ali i narodna (hrvatska) prava ne samo da nisu imali sluha nego su ih besprimjernom represijom bacali i u koš i kazamate, oni čija se politička korektnost ogledala u nasilnom gušenju političkog izričaja koji nije bio dopušten, te potpadao pod članak 133. (ako se ne varam).

Bez obzira na promjenu društvenog sustava i ustava, našli su načine da ostanu na nogama i u hrvatskoj državi, držeći ju isprva privremenom nepogodom, a zatim – vidjevši da je ipak žilava – rekli: ako je već kako jest, mi ćemo se prilagoditi i iskoristiti ju koliko se može, progurati se na ključna mjesta i solidno živjeti, a usput ju svrdlati kao potkornjaci i to s pozicija vlasti, ako je ikako moguće, a jest, sve dok se ne osuši, a onda ju razrezati pilama i spaliti.

Dok još nekako stoji, mrviti ju i demografski slabiti sve dok ne bude imala što roditi, opisanu djecu ne slati na gole otoke niti u stare gradiške nego ih se elegantno riješiti utapanjem u eurozemlje na zapadu, za što će nam još biti zahvalni jer idu na veće plaće, kao što su veće plaće imali kada se maršal dosjetio da ih pošalje na bauštele kako ne bi larmali i hrvatovali.

A doista hrvatska samosvojnost i samosvijest ubijena je i raskomadana dvije tisućite godine i stavljena u škrinju za zamrzavanje.

Ovaj uvod možete zaboraviti, ako želite, pisao sam ga iz osobne potrebe da nešto kažem, ili da pokušam artikulirati povijesni trenutak moderne hrvatske države koja se sve više pretvara u kostur čije je meso napola izjedeno, a crvi postali vrlo punašnima. Ali još smo tu i ne damo se, bilo je i gore i bili smo dolje više nego sada, a povijest kaže da na kraju uvijek pobjeđujemo, samo što zatim opet gubimo. Jer smo mi Hrvati kockari, nezavisni ljudi po karakteru, ali ovisni o kockanju.

3. siječnja 2000. Izbori – 11 dokaza kako su SDP, HNS i Stipe Mesić uništavali Hrvatsku!

Interpelacije i moralne akrobacije

U prošlom vrlo ugodnom tjednu u kronike treba upisati zabavne događaje u Hrvatskom saboru i drugdje, jer razonode nikada dovoljno. Interpelacija je u suvremenom Saboru neko vrijeme bila zanemaren pojam, a onda je uvedena da bi se nastavila prekinuta tradicija (inače je taj pojam, interpelacija, u drugom, ali ne previše različitom smislu preuzet iz marksističke literature).

Bit je interpelacije da bude pokopana, pa njoj u ovo vrijeme pribjegavaju samo očajnici, kao i nekad (premda su davno poneke interpelacije imale učinka, spominjao samo onu o krvavoj Odesi u vrijeme Prvoga svjetskog rata, koja je izazvala i komentar M. Krleže.) Prošlotjedno interpeliranje završilo je kako je i očekivano, a zatim su se i interpelanti i odbačajnici srdačno približili na temi referenduma, pa je velika koalicija u zanosu saborskog bratstva i jedinstva praktički ukinula institut referenduma, što će uskoro i ozakoniti.

Narod je po važećem Ustavu nositelj suvereniteta, što dobiva negativne konotacije u ovo doba, jer tko se na to poziva biva proglašen suverenistom, a ako još traži izmjene izbornog zakona, onda je šovinist i moralna mizerija. Zato vrlo začuđuje, ah, neurastenični ispad M. Pupovca koji bi trebao biti zadovoljan ishodom, budući da je cijelo vrijeme tvrdio kako se promjena izbornog zakona traži samo zato da bi umanjila manjine odnosno njihova predimenzionirana „prava“ da se u velikom broju a s malo glasova ukrcaju u Hrvatski sabor.

Što se dogodilo tom gospodinu koji je inače tako pribrano i dramskim pauzama frizirano još samo koji dan prije podmuklo skretao analizu izjave predsjednika Europskog parlamenta, Antonija Tajanija (Živjela talijanska Istra, Živjela talijanska Dalmacija) u smislu „praf vam bilo, Hrvati jer te i vi sami revizionisti“?

Koji je bio povod da u povijesti Sabora nezapamćenim bjesomučnim izljevom proglasi moralnim nakazama „neiživljene“ suvereniste, katolike i pedere. Bez sankcija. A trebalo bi mu zabraniti da se približi Hrvatskom saboru na pedeset metara. Oporbi je to valjda zvučalo prihvatljivo, pa nije reagirala, a koalicijski partner naime PHDZ, malo je prespavao taj skandal i onda shvatio da ipak mora nekako reagirati, ali tako da sačuva stabilnost Vlade, pa je pustio za govornicu jednu nježnu hadezeovku koja je obzirno prigovorila Pupovcu i na tome je ostalo. Hrastov zastupnik Zekanović imao je manje obzira i rekao što bi i većina Srba koji žive u Hrvatskoj rekla, da ih treba zastupati netko drugi a ne Milorad, pa čak ni Pupovac.

Talijanski zastupnik Radin (staro hrvatsko ime u hrvatskoj Bosni u srednjem vijeku, sjećam se velikaša Radinovića, ali i Radina u nomenklaturi bosanskih krstjana) nije bio iznenađen, njega je iznenadila samo izjava Tajanija, i ništa više od toga, ali gdje su bili zastupnici ostalih manjina, kako to da nitko od njih nije barem prigušeno rekao nešto obzirno o ispadu zastupnika srpske manjine koja ima većinu među manjincima, a ima i svog Miloševića?

Glede svojevoljnog odlaska Srba devedeset pete, odlaska koji oni poput Pupovca drže genocidom, srpski je zastupnik dao do znanja da se, valjda, povijest osvećuje Hrvatskoj jer sada mladi Hrvati u sličnom broju napuštaju Hrvatsku, što je baš bizantinski smišljeno i promišljeno. Zekanovića je nazvao praznom dušom, dok je on sam punom dušom i srcem za Hrvatsku i njezine interese, koje zastupa ne samo u Hrvatskoj nego i u Srbiji, u dogovoru s Vučićem, samo što ne pjeva „Ich hab mein Herz in Beograd verloren“.

Znači, što imamo danas u Hrvatskoj? U Republici Hrvatskoj? Isto što smo imali i prije, samo što su se orjunašima, velikosrbima (jugoslavenima) i ostalim protivnicima hrvatstva pridružili globalisti ili tek eurofili koji suvereniste vole otprilike kao jugoslavenski komunisti proljećare, pa kada im ne nalaze druge mane, onda posežu za provjerenim objedama o ustaštvu i fašizaciji jer to uvijek pali, budući da su oni, antisuverenisti, sada u krilu zapadnih europskih demokracija koje su pobijedile nacizam, fašizam i slične izme. Je li baš tako? Nije. Te su zapadnoeuropske demokracije pokleknule pred opisanim izmima i u mnogim slučajevima (ili svim) s nacistima možda ne baš srdačno ali ipak – surađivale. Sve dok se situacija nije promijenila, a znamo kako. I ne samo zapadnoeuropske nego i mnoge istočnije od Hrvatske, recimo Srbija.

Dobra stara Europa

Dokle smo došli u europskoj fascinaciji, ilustrira odluka Europskog suda o tzv. Škibolinom zakonu, koji je taj časni sud proglasio ništetnim i tako doveo Vlast u nezgodan položaj. Ta (taj) Vlast koji je srcem, dušom i ostalim dijelovima duboko ušao u eurounijsko tkivo, toliko duboko da mu ni rep više ne viri iz donjega dijela leđa sakrosantne Unije, sada je u škripcu. Što treba reći? Istinu, znači da se oslobađaju svake krivnje RBA i slične zadruge koje su iz druge države kao neovlašteni vjerovnici mnoge hrvatske građane dovele do prosjačkoga štapa, i da je to skandalozno?

Ma ne, sve što kaže Unija i njezin Sud sveto je pismo, taj je sud pravedan i nepolitičan (kao Haaški, recimo), taj Sud ni na koji način ne štiti velike i veće države Unije na račun manjih. Pa zašto bi se Hrvatska bunila, kada i u njoj samoj, (ne)zavisno od Unije, Hrvati mogu biti maltretirani bezočnim ovršnim zakonom, prepušteni i nadalje franačkom nasilju koje Vrhunski sud nikako ne može presuditi?

Čeka se ljeto, godišnji odmori, možda samoubojstva blokiranih? Banke u vlasništvu stranaca bezdušno proganjaju dužnike i izmišljaju svakojake psine, institucije u vlasništvu RH pridružuju im se (Fina ) i „privatno“ javno bilježništvo, država naoko ukida neke paraporeze, ali zatim pod drugim imenom uvodi nove.

Hrvatska država, odnosno Republika Hrvatska ne štiti svoje građane, što smo već mnogo puta ustanovili. Čak ni nogometne navijače. Eto je igrao Dinamo u Plzenu i ondje mladi boysovi popili poneko pivo, a htjeli su naravno gledati i utakmicu. Češka policija nije bila pripremljena, kažu novine. Ono što sam ja vidio (i vi sa mnom) u središnjem Dnevniku HTV-a jest nešto drugo: jasno se vidjelo da jake snage policije pucaju kao u westernima, valjda gumenim streljivom, da navaljuju kao mravi prema nekolicini hrvatskih fanova, koji su se skutrili, opkoljeni.

Jedan je teško ozlijeđen, neki lakše. I što Hrvatska, pa i boysi su njezini građani, ne? Hoće li nekako prosvjedovati? A ne, njih će i u Hrvatskoj dohvatiti, a češko policijsko nasilje prešutjeti. Kako to da sličnih događaja nije bilo na svjetskom prvenstvu u Rusiji? A tako, propisan je i utvrđen red, a kada reda ima onda nema nereda.

U Rusiji smo trijumfirali, makar i viceprvaci, a u pregledu nastupa i susreta predsjednice države u povodu četvrte (već!) godine njezina mandata, njezino pribivanje utakmicama na SP-u nije ni spomenuto, a ni sama ga nije spomenula koliko sam vidio, premda će upravo onaj moskovski trenutak odigrati podosta veliku ulogu u predsjedničkim izborima, ako se Kolinda kandidira, a hoće, i ako HDZ pokrene svoj stroj koji usprkos špici i nadalje postojano i poslušno stoji, a hoće.

Stoji i Tuđman pred zagrebačkim vodoskocima, rišu po njemu srpove i čekiće, gađaju ga jajima i bojama, jer on je ipak simbol suvremene hrvatske države koju dvadeset posto hrvatskih građana i nadalje ne može smisliti. Hoće li Tuđmana Hrvatska nekako zaštititi, njegov spomenik naime? Ima načina, ali kao da nema. Što slijedi iza srpova i jaja? Čeka li se neka manja eksplozija ili slično? Ili klatež čeka trenutak kada će ga razrezati kao svojedobno bana Jelačića?

Spomenuo sam Kolindu Grabar Kitarović koju sam još nedavno uzeo u zaštitu (vidjeti moj tekst „Kolindi ne pakirati“), držeći da se odjednom bila našla pod prekomjernom paljbom iz jednoga kuta desne strane spektra. Moja je teza bila da je Kolinda posve dobro reprezentirala Hrvatsku u svijetu, a u unutarnje stvari nisam zalazio.

Hvalio sam od početka projekt Tri mora i približavanje Višegradskoj skupini, u vrijeme kada Vladi tromorska ideja nije bila poćudna. A sada jest, opazili ste, što je možda bio jedan od uvjeta pomirbe. Bila je to i ostala ne samo strateška ideja u sve više dezorijentiranoj Europskoj uniji kojoj, premda ona to odbija priznati, takve inicijative u stvari ojačavaju bokove.

Uniji koja je uz to (i nezavisno od rečenoga projekta) napokon razumjela da je došao kraj nasilnom liberalizmu, nametnutom multikulturalizmu i svim potrošenim izmima, ali je to krivo shvatila kao Armagedon i umjesto da vidi što se događa, sada bi htjela – po riječima gđe Merkel – skupiti ostatke i opet ih slijepiti, pa nastaviti po starom.

Takozvani populizam iliti moderni nacionalizam nije ništa drugo do veliki pokret za ravnopravnost velikih, srednjih i malih koji se ne žele utopiti u naddržavi koja bi im vladala i zadirala duboko u njihove živote. Drugim riječima, mi smo svjedoci rasuća ideje liberalnoga totalitarizma.

A glede hrvatske predsjednice i unutarnjih posla, proslava njezine četvrte obljetnice pokazala je da vraća milo za drago spomenutom prekomjernom granatiranju, pa se, uvrijeđena, povukla u sigurni bunker neodredljivog umjerenjaštva, što je ljevica dočekala aplauzom. Koliko će joj to koristiti, pokazat će izbori. I nogometne tribine.

Vijeće za elektroničke medije

Vodi ga sada J. Popovac, bivši ravnatelj HRT-a. Vijeće nema bezazlenu funkciju, štoviše, ako mu nešto nije po volji, može “zaustaviti Reuters“.

Kada nema većih afera, na Vijeće se pomalo zaboravi, kao što se zaboravilo sve donedavno kada je za članicu predložena dugogodišnja novinarka i urednica na HTV-u Katja Kušec. Odmah se dignulo na stražnje noge Hrvatsko novinarsko društvo pod Hrvojem Zovkom i vehementno suprotstavilo prijedlogu s jednim i jedinim argumentom: da je Katja Kušec nakon odlaska prvoga predsjednika novoga novinarskog društva, HNIP (Hrvatski novinari i publicisti) preuzela vodstvo tog organizma u nastajanju koji je HND dočekao na nož. Zašto?

Postoji nekoliko književnih društava, postoje različita društva i udruge u istim branšama, i nitko od toga ne pravi pitanje. Riječ je o refleksu olovnih vremena kada je postojalo samo jedno Društvo novinara ili kako se već zvalo, pod partijskim nadzorom i s upravama odanim jugoslavenskom režimu.

Paradoksalno naoko, ali razumljivo ako se zna kako su stvarani i od koga financirani novi „hrvatski“ mediji, HND je pod hrvatskim imenom nastavio djelovati istim stilom kao u neprežaljeno doba, godinama bio na sceni jedan i jedini, njegova vodstva kao da su birana iz Beograda, pa kako se ne bi našao u čudu što su hrvatski novinari i publicisti odlučili da je dosta toga terora u samostalnoj hrvatskoj državi, te se organizirali i utemeljili HNIP.

Naravno da su vođe i vođice HND-a odmah pribjegli provjerenim etiketiranjima iz neprežaljenoga doba, proglasili HNIP zborištem zlokobnih desničarskih novinara, što nije odgovaralo istini, ali neka se nađe, a mahali su ilustrativno i nekim imenima novinarskih poslenika koji nisu po volji ni vladajućim, ma otkuda dolazili , poglavito oni novinari koji javnosti otkrivaju što se inače gura pod tepih.

Na žalost, i HNIP je trebao preboljeti dječje bolesti, stanovito frakcionaštvo koje se pojavilo ubrzo nakon osnivanja, što je blokiralo početne dobre pokušaje, pa i samu udrugu.

Lektira

Bez obzira što sam u ovom slučaju zainteresirana osoba pa bi se moglo govoriti o sukobu interesa, pokušavam biti objektivan. A ta objekcija kaže da je afera oko lektire, nametanje pa povlačenje, brisanje pa pisanje, samo javnosti ipak razumljiviji dio jedne besmislene kvazirevolucionarne reforme školstva pod palicom gospođe kojoj je humanističko područje strano i nerazumljivo, kao što su profesorima i nastavnicima nerazumljive rečenice iz uputnika, kurikula iliti kurikuluma.

Nitko nema ništa protiv da se školstvo u tehnološkom smislu prilagodi suvremenosti, ali je riječ tek o pomagalima nešto modernijim od šestara, ravnala i krede. Niti itko pametan ne misli da je loše raznim djeci atraktivnim uređajima olakšati ulazak u elektronički svijet, s tim da većina djece već ionako u tom svijetu živi i izvan škole.

No, zahtijevati od djece koja još nemaju temelje da sama analiziraju i dolaze do zaključaka, čudo je neviđeno. To je kao da ja ne znam tko je bio August, a tko Cezar, ali moram dati ocjenu stanja u tim vremenima. Tako nekako. Prve vijesti o uspjehu eksperimenta već dolaze, djeca nisu rasterećena nego još novim zahtjevima opterećena, a „ishodi“ su predvidljivi.

No, o lektiri: suvremeni hrvatski pisci prošli su kao palatin Lacković na krvavom križevačkom saboru i ostaje im da umru kako bi bili priznati, što se u Hrvatskoj vazda i događa. Većina bi ionako (ako nemaju „drugi posao“ što bi rekli u Americi) uskoro mogla umrijeti od gladi, budući da im nakladnici daju mizerne honorare, a o državnim potporama odlučuju nepoznati žiriji s poznatim poznanstvima.

U usporedbi (čak) s poticajima poljodjelstvu, književnost je daleko iza, a što i da se očekuje u državi koja za kulturu izdvaja 0,88. Piše mi jedan književnik da kultura za koju se daje ispod jedan posto nema budućnosti. I nema. Za posudbu iz javnih knjižnica, autori već dugo nisu vidjeli ni lipe.

U školskim knjižnicama, a vidio sam ih puno, gotovo i nema novih knjiga, djeca čitaju stara i prastara izdanja, s koricama zalijepljenim selotejpom. Ni ja ih ne volim uzeti u ruke. I na kraju, pitanje „Ane Frank“. Ta knjiga treba ostati u lektiri, ne iz literarnih nego iz civilizacijskih razloga. Toliko.

Još samo da zaokružim ovaj napis, kao što klasika zahtijeva i vratim se na republike i pokrajine: na filmskom festivalu u Berlinu nije bilo hrvatskog filma, ali smo u nekim filmovima iz republika i pokrajina sudjelovali s manjinskim udjelom.

Tako smo postali manjinci zahvaljujući HAVC-u i općoj kulturnoj situaciji u Hrvatskoj, gdje su sada na udaru slobodni umjetnici koji su (većina) u slobodnoj Hrvatskoj oslobođeni od lipa i kuna, slobodari u bestijariju birokracije koja i u kulturnom sektoru solidno živi i ima vremena za razne domišljaje.

Hrvoje Hitrec/HKV

 

Zbog čega su od izbora 2000. stvari u Hrvatskoj otišle pogrješnim putem?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari