Pratite nas

Kolumne

Miljenko Stojić – Za Nju

Objavljeno

na

Ovaj ogled nisam mislio pisati. Računao sam neka prođu trenutni izbori za hrvatsku predsjednicu, predsjednik po svemu sudeći ne će biti, pa ću nakon toga malo razmisliti o svemu. Ali pade mi na um da bi to bilo oportunistički. Lako je pametovati nakon svega. I zbog toga se prihvatih pera, imajući na umu da bismo u sljedeću nedjelju, odmah to recimo, zacijelo trebali izići na te izbore. Raznorazni bi htjeli da ostanemo kod kuće, ali ne smijemo to učiniti zbog onih koji su pali u borbi za našu slobodu, zbog onih koji su ostali trajno narušena zdravlja u toj borbi, zbog onih koji će nas jednoga dana pitati gdje smo bili u ta vremena.

Prisjećam se prošlog kruga izbora. Najviše glasova dobiše trenutni hrvatski predsjednik Ivo Josipović, koji voli šetati po nekakvom »regionu«, i Kolinda Grabar Kitarović, čvrsto povezana sa zapadnim strukturama. Kod prvoga ne bi nijedne hrvatske zastave u prigodi slavlja. Mahali su nekim krugovima u boji, kao na kakvoj otkvačenoj tv predstavi. Kod ove druge itekako bi hrvatskih zastava. Mahalo se njima u ozračju slavlja, častilo domovinu i državu koju imamo. Ništa čudno, na Zapadu tako svi čine: i Englezi, i Amerikanci, i Nijemci, i Poljaci, i Talijani… da više ne nabrajamo. Jedino, dakle, Josipović i društvo misle drukčije. Za njih je hrvatska zastava simbol dijeljenja. Još gore, čisti nacionalizam. Naučili to u prošlo hudo komunističko vrijeme i nikako s tim prestati. Što ti je odgoj. Da su ikada patili za svoju domovinu, za tu zastavu, drukčije bi razmišljali.

Ali dolaze bolja vremena. U njima očito ljubav prema domovini i zastavi ne će biti samo oznaka onih koje obično nazivaju desničarima, ma što god to značilo, nego i onih koje, opet ma što god to značilo, nazivaju lijevima. Baš je prava šteta da se to odavno nije dogodilo. Domovinski rat bio je otvorio ta vrata, ali zalupiše ih, i to treskom, oni koji dođoše na vlast 3. januara 2000. Ne će njima nitko dirati njihove svijetle tekovine, kao što su recimo Bleiburg, Jasenovac duboko poslije Drugog svjetskog rata, bezbrojne jame, prepune tamnice, gospodarski slom i odlazak na tzv. privremeni rad, ludi snovi o jugoslavenstvu. Kakav Andrija Hebrang i njegovo hrvatstvo! Treba ščepati vlast i izmusti puk što se više može, ta svakako je glup i obična potrošna roba.

Očito je nekako slično razmišljao i Ivo Josipović dok se pred prvi krug izbora zaputio u Herceg Bosnu, u Mostar, na Široki Brijeg. Nisu mu više smetale te utvrde hrvatstva, svaki glas dobro dođe. Na Širokom Brijegu, primljen službeno kao trenutni hrvatski predsjednik na osobnu zamolbu, svjesno preskoči priču o bilo kakvom zločinu koji je tu počinjen. Vidio je razbijeno i obeščašćeno crkveno posuđe, vidio je fotografije zapaljene gimnazije, vidio je grobove pobijenih franjevaca, uzalud. On govoraše o kulturi, o fratarskom doprinosu znanosti. Kiša, ona teška sumorna kiša, s pravom je, rekao bih, padala toga dana. Otišao je, a da se on i Široki Brijeg nisu sreli. Nisam bio blizu pa ne vidjeh je li imao koju hrvatsku zastavu sa sobom. Teško. Ako s njom ne slavi, zbog čega bi s njom putovao?

A zastava je puno značila, i znači, dečkima koji su otišli u rat s krunicom oko vrata, tenisicama na nogama, slabim ili nikakvim oružjem u rukama. Tukli su se pod njom, umirali. Valjda će mi do kraja života ostati pred očima ono njezino motanje nakon pokopa i davanje u ruke određenom članu obitelji. Beskrajno tužan i beskrajno uzvišen i častan trenutak. Netko je život položio za svoju domovinu, za sve nas. U jednoj sam svojoj pjesmi napisao da bih želio da me jednoga dana pokopaju pod hrvatskom zastavom. Ali to je sa sobom nosilo poruku da bih toga trebao biti dostojan. Jesam li, pitam se dok ispisujem ove retke?

Kada ponovno odem u Zagreb, ako budu tamo, opet ću posjetiti branitelje pod onim glasovitim šatorom u Savskoj 66. Predbacuju im da su se pobunili zbog raznoraznih povlastica, a oni su samo ponovno stali na branik svoje domovine. Odnarođene političke elite htjeli su ih pretvoriti u sramotu hrvatskog društva. Šutjeli su, trpjeli zbog ljubavi prema svojoj zastavi i domovini, dok nisu shvatili da je dogorjelo do noktiju. I digli se, makar bili teški invalidi. Ministar Predrag Fred Matić, koji bi se trebao brinuti o njima, reče da ne zna zbog čega prosvjeduju. Nije ni čudo. Ako ga se za obranu Vukovara moralo tražiti po jadranskim ljetovalištima, on nikada ne će shvatiti ljepotu ljubavi za ono što je tvoje. Pritom ne braniš ni drugome da isto tako čini. Znali su to i mnogi Srbi pa su ustali u obranu hrvatske države, iako su s druge strane bili njihovi sunarodnjaci. Nisu mogli dopustiti da njihovo zlo uništi suživot, ali ne na jugoslavenski, nego, možemo to tako nazvati, na zapadni način. Ostaješ svoj, ali uvijek poštuješ društvo u kojem živiš i doprinosiš mu u svojoj moći. I tada je potpuno nevažno kojoj stranci pripadamo, važno je samo kako se odnosimo prema zastavi koja se vije iznad naše glave. Tek s pravilnim odnosom prema njoj društvo će biti zdravo. Tada se ne će događati da nekome bude čudno zbog čega je Dario Kordić onako veličanstveno dočekan nakon povratka iz haaške tamnice. Borio se, morao otići, ali časno, u tamnicu, tamo mu ništa nisu dokazali što su mu stavljali na teret, i onda je izdržao puste tamničke godine na koje je bio osuđen. To mogu samo oni koji imaju osjećaj za svoju domovinu i svoju zastavu.

[ad id=”40551″]

Ljubav se ne mjeri novcem. Ni tu jednostavnu činjenicu oni bez zastave nisu mogli razumjeti. Ovih dana predbacuju visinu mirovine 100-postotnom hrvatskom ratnom invalidu Đuri Glogoškom, čovjeku koji se ni vode nije u stanju sam napiti. Ne mogu shvatiti da to njemu ama baš ništa ne znači. Da znači, ne bi išao na ratište, kamo uostalom nisu išli ni Josipović ni Milanović, ne bi ni prosvjedovao, odnosno predvodio prosvjednike ovih dana. Sjedio bi kući i uživao tu mirovinu, koja je inače potpuno po zakonu. Ali on je iz skupine onih koji ne gledaju na sebe, nego su spremni iz ideala dati svoj život. I kako da ih razume ljudi kojima je vrhovno načelo u životu snaći se, osigurati si dobar materijalni život i to onda grčevito čuvati? Ostalo, po njima, može propasti. Tu spadaju i mnogi koji rade perom kao ja danas, naročito novinari. O nekima pišu ovih dana. Ne da mi se navoditi im imena, neka oni sami to riješe sa svojom savješću. Uglavnom, prije su mahali hrvatskom zastavom, sada im je prirodno da to ne čine jer su u skupini ovih drugih, ovih što mašu onim kružićima.

Iz dobro obaviještenih izvora saznaje se da su mnogi portali prošlih dana imali grdne poteškoće. Opet zbog zastave, domovine, i svega onoga što smo do sada govorili. Prenijeli su tekst Dana Radosa s američkog portala dailycaller.com. Naslov mu je »Kontrolira li Srbija Hrvatsku tako da joj ucjenjuje predsjednika?«. Mnogi rekoše da ga treba pročitati i da će sada izići na izbore iako nisu mislili. Otvorile su im se oči, jer je Dan ukratko razotkrio pozadinu onoga što nam se događalo u posljednje vrijeme i poučio nas, nenametljivo, o ljubavi prema svome. Čovjeku očito to prirodno. Slično razmišljaju i oni koji su samoinicijativno organizirali autobuse za glasovanje u prvom krugu izbora u Herceg Bosni, a misle opet, iako vrh HDZ-a BiH o svemu uporno šuti unatoč raznim prozivanjima. (Upravo pročitah vijest, onu najsvježiju, da su se ipak pokrenuli. Bolje ikad nego nikad rekao bi naš dobri puk.) Ova trenutna neokomunistička vlast učinila je sve da nekim hrvatskim državljanima uskrati glasovanje. Herceg Bosnu zbila je na četiri mjesta pa ti glasuj ako ti se glasuje. Ništa ne govore o tome da je to uskraćivanje ustavom zajamčenih prava svojim državljanima. Ma kakvi, oni su opijeni novom pravednošću Ive Josipovića. A čak je i na prošlim izborima za hrvatskog predsjednika bilo više glasačkih mjesta u Herceg Bosni. Uz Ivu Josipovića natjecao se Milan Bandić, potekao iz iste stranke kao i Josipović, iz SDP-a. I Herceg Bosna mu dade glasove, njih 100-tinjak tisuća. Neki rekoše da je u svemu tome debelo imao prste Ivan Bandić, predratni udbaš a danas hrvatski kadar u Tuzli, inače Milanov rođak, ali malko je to složenija priča od ova dva-tri retka pa je ostavimo po strani. Važno je da nam se otvaraju oči i da ćemo unatoč svim preprjekama u nedjelju izići na izbore. Htjeli ne htjeli biramo između još veće nezaposlenosti, siromaštva, tavorenja u jugoslavenskoj kaljuži te između otvorenih vrata na Zapad gdje ćemo imati priliku pokazati tko smo i što smo, pa kako nam bude.

Što god se u nedjelju dogodilo, ljubav prema zastavi ostat će neokrnjena. Zapravo, tko god pobijedi, morat ćemo stalno paziti da ide dobrim putem. Država nije ničija svojina, država je okvir za postojanje zbog kojega se daje i život, a kamo li ne malo truda i znoja. Ipak, valjda ne ćemo morati proplakati kao ono nekada Isus nad Jeruzalemom! Valjda! Znat ćemo u ponedjeljak.

Miljenko Stojić

glasbrotnja.net

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

BiH

Uhićenja osumnjičenih muslimana – Kazalište u režiji Bakira Izetbegovića

Objavljeno

na

Objavio

Bakir Izetbegović ne samo da je vrlo loš čovjek i još gori političar, nego dokazuje kako nema ni redateljskog dara, jer ovako naivne predstave pod radnim naslovom: „lov na potencijalne ratne zločince – bošnjake“ teško bi mogle proći kod djece predškolskog uzrasta, kamo li kod odraslih ljudi.

Tobožnje pompozno uhićenje 13-orice bivših pripadnika „Armije B i H“ zbog sumnji počinjenja ratnih zločina u Konjicu, kao i ovo zadnje vezano za „progon“ potencijalnih ubojica generala HVO-a Vlade Šantića (Hamdija Abdić zvani Tigar, Dedo Karabegović, Jasmir Topal, Ramiz Bajramović i Enver Keranović – svi bivši pripadnici „Armije BiH“ koji su – kako javljaju mediji – već pušteni na slobodu nepunih 24 sata nakon privođenja!), trebali bi valjda amortizirati opravdano ogorčenje Hrvata u B i H sramotnom haškom presudom, pri čemu su muslimanski zločinci i islamske glavosječe ostali netaknuti, neoptuženi i neosuđeni. Naravno i svijetu treba pokazati kako sarajevska vlast njeguje „pravnu državu“, iako je očito na svakom koraku da od nje ni zametka nema.

Prozirna medijska kampanja koja sve to prati po diktatu Sarajeva, još otužnije djeluje promatra li se u kontekstu pojave brojnih dokumenata koji svjedoče o planskom etničkom čišćenju područja Žepča, Jablanice, Konjica i drugih, što ih je vrh „Armije B i H“ planirao i dogovarao međusobno, što potvrđuju njihovi telefonski razgovori i prepiska. Dakle, tamo gdje je očito kako su poznati nalogodavci (Sefer Halilović, Zulfikar Ališpaga Zuka i drugi) ne reagira se, nego se uhićuje one koji su bili obični vojnici i eventualno izvršitelji ponekog zločina.

Bosna i Hercegovina je samostalna i neovisna država (ili bi barem tako trebalo biti) već više od 25 godina, ali u njoj ni „p“ od pravne države. Sudovi pod patronatom Sarajeva (i bošnjačko-muslimanske klike na čelu s Bakirom Izetbegovićem), svojim bošnjacima-muslimanima za ratne zločine sude po Krivičnom zakonu bivše SFRJ (koji je blaži), a Hrvatima po novom, oštrijem (KZ Federacije iz 2003.).

I gdje su tu pravda i pravna država? Kako se u istoj zemlji metodom segregacije mogu usporedo primjenjivati dva zakonodavna instituta od koji jedan pripada nepostojećoj zemlji?

Toga nema nigdje u svijetu!

Sarajevska vladajuća klika predvođena Bakirom Izetbegovićem od B i H nastoji napraviti prvi europski kalifat i sad je dobila vjetar u leđa upravo zahvaljujući mešetarima iz haškog sudišta.

Sva ona lupetanja Alijinog nasljednika o „nepostojećim narodima – Srbima i Hrvatima“, o „fašizmu u Hrvata“, ratne prijetnje koje upućuje susjedima, ali i islamizacija što se u B i H puzajući provodi, sad dobivaju neku vrstu „legitimiteta“ ili se barem tako presuda haškog sudišta herceg-bosanskoj „šestorci“ tumači u Sarajevu.

Ima, doduše i bošnjaka-muslimana koji smatraju da je ta puzajuća islamizacija koja ima za cilj promijeniti mentalitet muslimanskog naroda na području B i H i vratiti ga šerijatskom pravu i džihadu dugoročno opasnija čak i od terorizma i bombaških napada. Jedan od njih poznati je diplomat, novinar (bio dopisnik iz Kaira, Beiruta, Alžira, Sirije, Libije, Jordana, Izraela), publicist, veleposlanik B i H u više islamskih zemalja (Jordan, Irak, Sirija, Libanon) i dobar poznavatelj ove materije Zlatko Dizdarević. On u uvodu jednoga od svojih tekstova s temom islamizacije B i H piše:

 „Novostvoreni ‘duhovni ekstremizam’ na temeljima ciljano krivih tumačenja ima širom otvorena vrata za ulazak i ljudi i ideja čiji su rezultati djelovanja već sada, da ne govorimo dugoročno, razorniji od prijetnji terorista pojedinaca“. (Vidi: https://ba.boell.org/bs/2017/01/26/islamizacija-bosne-na-kojoj-adresi-je-opasnost; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 14.12.2017.)

Kako god bilo, propusti međunarodnih tijela, posebice UN-a – poput ovih vezano za posljednju hašku presudu, objektivno su potpora provođenju agresivne islamizacije ove zemlje, sa svim onim negativnim i štetnim procesima što ih ona sobom donosi.

Od tih silnih „hapšenja“ muslimanskih osumnjičenika za ratne zločine i njihovog „kažnjavanja“, naravno, neće biti ništa, a što se islamskih glavosječa – mudžahedina (koji su, da ne zaboravimo, bili ustrojbenim dijelom „Armije B i H“; primjerice, odred „El Mudžahid“ pripadao je 7. brigadi, 3. korpusu), oni za sarajevskog bega i njegovu kamarilu ne postoje. U svojim krvavim pohodima ubili su stotine Hrvata, a njih 400 tako što su im u svojim opskurnim i barbarskim ritualnim obredima nakon mučenja odsjekli glave.

I to su za vlast u Sarajevu bili „pojedinačni“ zločini i oni „nemaju nikakve veze s regularnim snagama „Armije B i H“ – iako je odred „El Mudžahid“ po nalogu Alije Izetbegovića formirao sam Atif Dudaković i jako se dobro zna kako je ova najzloglasnija zločinačka postrojba sastavljena od „Allahovih mučenika“ bila dijelom te vojske, pa samim time i pod zapovjedništvom spomenutog Dudakovića.

Sramotna kazna od 3 godine zatvora za njega kao ratnog načelnika Glavnog štaba „Armije B i H“, pri čemu mu se niti jedan jedini dokazani zločin prema zapovjednoj odgovornosti nije stavio na teret, najbolji je pokazatelj „pravde“ koja je provođena, kako na haškom, tako i na bosansko-hercegovačkim sudovima.

Slučaj s Konjicem, kao i ovaj s tobožnjim uhićenjem Hamdije Abdića i družine osumnjičenih za ubojstvo generala HVO-a Vlade Šantića, zasigurno nisu jedini. Bit će toga još – ovakvih fingiranih predstava koje su bacanje prašine u oči i alibi za one predstojeće akcije hapšenja Hrvata – „zločinaca“ koji su prava meta.

Da je u Sarajevu bilo imalo dobre volje, pitanje presuda za ratne zločine odavno bi već bilo riješeno, a ne bi se čekalo do danas. Ako se zauzme stav da su samo druge strane krive, a vlastiti narod bezgrešan, pomaka nema niti ga može biti.

Atmosfera u bošnjačko-muslimanskom političkom vrhu, njihovoj vodećoj stranci SDA i medijima koji su pod kontrolom Sarajeva sve je više nalik na euforiju uoči linča ili lova na vještice.

Bakir nikako da se okane bizantskih smicalica i šićardžijskog, šarlatanskog vođenja politike. To mu je babo Alija ostavio u amanet jer se i sam slično ponašao poučen taktikom svojih idola Slobodana Miloševića i Dobrice Ćosića s kojima je potajno dijelio Bosnu i nastojao stvoriti etnički čistu muslimansku državu na tlu B i H, dok se službeno cinično „zalagao“ za njezinu cjelovitost.

Zar sarajevski beg doista misli da će ove njegove sapunice (režirane lošije nego one turske u kojima se na groteskan način slavi i glorificira lik i djelo njegovog rahmetli babe Alije) bilo tko od Hrvata progutati?

A Europa?

Ona se bori protiv islamskog terorizma u svijetu, a u vlastitoj kući mu širom otvara vrata, hrabri ga i pothranjuje!? Bosna i Hercegovina je na najboljem putu da postane prva europska baza islamskog radikalizma i to upravo uz pomoć Europe!?

Kakvog li paradoksa!

Kako je moguće voditi tako nepromišljenu i u suštini autodestruktivnu politiku?

Moguće je, jer Europsku uniju vodi skupina diletanata koja donosi ad hoc rješenja od danas do sutra po diktatu vodećih zapadno-europskih država i SAD-a i njima je najvažnija supremacija nad ostalim članicama u skladu s trenutačnim interesima, bez ikakve vizije i predstave o budućnosti. Oni su na koncu tu Uniju i stvorili sebe radi i iz razloga osiguravanja svojih strateških i ekonomskih interesa, a nikako vođeni nekim višim ciljevima „pravde“, „demokracije“, „slobode“ i „napretka“, kako se s vremena na vrijeme znaju prigodničarski i razmetljivo hvaliti. Iza svega kriju se sebični interesi „velikih“. Sve drugo su floskule i tlapnje. Igrokaz.

Europa ima kratku pamet i nije joj prvi put da radi protiv vlastitih interesa. Dugoročno, od ovakvih poteza imat će goleme štete, ali to će kao i obično shvatiti tek kad bude kasno.

Kad im glavosječe i bombaši u još većem broju stignu u Berlin, London, Pariz, Amsterdam, Bruxelles…kad zaredaju novi teriristički napadi i kad njihovi građani više ne budu smjeli nosa promoliti iz svojih stanova i kuća ni u sred dana, tek onda će europskoj gospodi (možda) ponešto od svega biti jasnije.

Kao što je i Angeli Merkel možda poslije svega sinulo u glavu (mada to neće priznati) kako će Njemačku skupo koštati to što je ona osobno i velikodušno pozvala islamske migrante u svoju zemlju po sistemu navali narode.

Svaka škola se plaća.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Partijski model neprijatelja: Slobodan si i napredan ako katolike, kao što to radi Tomić, nazivaš bagrom?

Objavljeno

na

Objavio

Kolumnist Ante Tomić koji se voli predstavljati kao tolerantan i neopterećen lik, a prema kojem sam, nakon jada s kantom kojeg je doživio na splitskoj rivi, osjećala i svojevrsnu sućut, ovih je dana govoreći o vlasti koju imamo upotrijebio izraz katolička bagra.

Portal Index koji se isto tako voli nazivati nezavisnim, objektivnim i slobodnomislećim, ovih je dana komemoraciju generalu Praljku nazvao – balom vampira. Prije desetak dana isti portal, pozivajući se na nekakvu no name web stranicu objavio je vijest da je Hrvatska najgluplja zemlja na svijetu. Doduše na toj se web stranici može javiti bilo kakva šuša i napisati što god hoće. Tko se god sjeti može bilo koga ili bilo što nominirati za neku budalastu ljestvicu i glasovati.

No nije li totalno besmisleno kada se na takve izvore pozove neki portal koji želi biti relevantan. I ne samo da je prenese, već i pozove čitatelje da glasuju kako bi Hrvatska što prije zauzela prvo mjesto na top ljestvici glupih zemalja?! Zanimljiva je ta potreba da se ponizi svoja zemlja i da se narugaš svojim ljudima?! I uopće, koji film i koliku mržnju moraš imati u glavi da bilo koju državu ili njene ljude etiketiraš na taj način?

Da se razumijemo, nisam za to da se ukine i zabrani pisanje bilo kojem mediju i autoru, kao što se to u zadnje vrijeme događa na Facebooku koji zahvaljujući svojim algoritmima, a sukladno prijavama koje pristižu, ruši stranice portala kao što su to Direktno, Dnevno i Kamenjar. Samozvanom slobodnomislećem i progresivnom Indexu to je zabavno, a nisam primijetila ni da je HND reagirao.

Ne bih zabranila pisanje ni autoru poput Tomića koji, eto, tako olako jednu vjersku zajednicu naziva bagrom. Neka piše dok god ima vlasnika koji ga hoće plaćati, čitatelje koji će zbog njega kupovati novinu, pa i u konačnici, obožavatelje na splitskoj rivi. Međutim, smiješno je da se takvi likovi u javnosti predstavljaju kao napredni, liberalni, slobodni!?

Istina je jedino da je njihov mentalitet – komunistički. Jer ako ne misliš kao oni – po dobrom starom partijskom modelu unutarnjih, vanjskih, klasnih i tko zna sve kakvih neprijatelja – slijedi etiketiranje i vrijeđanje. Ako ih se usudiš kritizirati odmah ćeš biti proglašen ustašom, primitivnim desničarom, vjerski zadojenom bagrom, ratnim zločincem, ratnim huškačem, nazadnjakom itd. I za kraj još će ti poručiti da oni zastupaju pristojnu, normalnu i uljuđenu tihu većinu, za razliku od tih kamenjarskih desničara obožavatelja Thompsona i janjetine koji su bučni i nasilni.

Da zastupa tihu većinu poručio je ovih dana i stanoviti Nikola Puharić. On je dogurao do značajne i važne funkcije u društvu. Postao je, ni manje ni više, nego, pazi sad – koordinator programa pomirenja u Inicijativi mladih za ljudska prava. Doduše, Google ne prepoznaje značaj našeg važnog koordinatora Puharića pa kao najveći doseg njegovog javnog i društvenog djelovanja izbacuje intervju kojeg je ovaj dao Pupovčevim srpskim Novostima.

Kako bilo, koordinator za pomirenje i njegova Inicijativa mladih baš na dan komemoracije za generala Praljka, odlučili su pokazati svu svoju veličinu i širinu pa su organizirali paljenje svijeća i sućut za žrtve rata u BiH, ali samo onih koji su bili žrtve hrvatskih snaga u BiH.

Silvana Oruč Ivoš

Nemam ništa protiv toga da se svim nedužnim žrtvama, bez obzira na to čije su i tko je njihov krvnik i bez obzira na to koje su vjere ili nacionalnosti, svaki dan pale svijeće ali ovo što je napravila ekipa oko koordinatora za pomirenje Puharića stvarno je sramotno i jadno. Ili možda koordinator za pomirenje i sugovornik srpskih Novosti nikad nije čuo za zločine koje su muslimanske snage počinile nad civilima, starcima i djecom u selima Lužani, Gusti Grab, u Lašvanskoj Dolini, Sušnju kod Zenice, Trusini kod Konjica, selima Miletići, Čukle i Krpeljici kod Travnika, Vitezu gdje su djeca stradala, u Busovači, Doljanima, Bugojnu, Kiseljaku, Grabovici kod Mostara, Varešu, Fojnici, Križanićevom selu i Buhinim kućama itd. O srpskim zločinima nad Hrvatima i muslimanima neću ni govoriti. No za koordinatora za pomirenje oni ne postoje. Nisu zaslužili svijeću.

Kako god, na taj performans Inicijative mladih za ljudska prava došlo je jedva desetak ljudi što je jasna poruka što ljudi misle o tom sramotnom selektiranju nedužnih žrtava. Srećom, tom važnom performansu, koji se danima medijski najavljivao i reklamirao putem Facebooka, nazočilo je otprilike dvadesetak novinara i kamermana, što je popravilo dojam pa je ispalo da nije nazočna samo uža obitelj koordinatora Puharića.

Za razliku od tog velebnog okupljanja koje je medijski iznimno popraćeno, postoje i oni mediji koji, vjerovali ili ne, likuju jer je komemoracija za generala Praljka u Lisinskom, po njima, bila iznimno slabo popraćena. Ispod svih očekivanja. Jer se tijekom radnog dana po lošem vremenu u Lisinskom okupilo tek šest tisuća ljudi. To što je velika dvorana bila dupkom puna i što se komemoracija pratila i na ekranima u hodnicima Lisinskog, koji su također bili solidno popunjeni, nije važno. Jer što je to u usporedbi s koordinatorom Puharićem koji glasno govori u ime tihe većine i koji je uspio sakupiti čak deset (10) rođaka?

Silvana Oruč Ivoš / Hrvatsko Slovo

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari