Pratite nas

Kolumne

Milorade, ma ne’š valjda sad među ‘pedere’?

Objavljeno

na

Milorade, satire štovatelju i meceno, pa to je bila samo lutka! Nije te zahvatio njanci jezičac ognjenoga plama, ma ni osmudilo te nije, a ti se već furiš i duriš… ugrožen si… zahtijevaš da represivni aparat ureduje. Mada znaš da se nikome još ništa loše nije dogodilo samo zato što se našao predloškom za krnju.

Istina, neke se krnje potom spaljivalo i u pravosudnim visokim pećima… Ali ne boj se, ne će to na tebe, to već gotovo dva desetljeća čvrsto drže tvoji… A ovi drugi što pale tvoj lik, kad već ne mogu djelo – “pederi” su to, Milorade, “pederi”! Uostalom, nisi li ih sâm s pozicije vlasti tom laskavom titulom okitio? I još prisnažio, da ne ostaneš nedorečen – u svakom značenju te riječi! A ako je u svakom, onda je valjda i u onome bez navodnika. I onda se čudiš kad ti se “komplimentom” uzvrati. Ma bolje ih pusti na miru, Milorade,… boli te dupe za njih… Ha, bolje za njih nego od njih, jašta. Nego, sad bi im se osvetio, i to ne tako što bi se spalio, nego iz vladajuće većine ispalio i pridružio saborskim “pederima”. Čudno,… čudno….

Milorade, oprosti, molim te, ali teško je i zamisliti da se političar takvog formata trka s arbitražnim Božom, Grmojem i Buljom tko će prvi iz sabornice vanka. Još manje da takva faca, nađe li se u zao čas s pogrešne strane vrata sabornice, strepi hoće li ga Novosti – bude li ih uopće, ako on doista ode i ne bude tamo gdje treba biti da ih bude  – bez daška satire okrstiti prononsiranim kvorumdžijom vladajućih. A bome niti da se jedna tako moćna politička figura preobrazi u pijuna koji glasa baš 100% po volji Velikog Aleksandra. Onog Aleksandra koji ga “mnogo ceni”, tu negdje u rangu trošnog otirača, toliko da mu je pred njegovim biračima drugarski spustio kako “ne mora da digne ruku baš za svaki predlog tamo u Saboru”.

Ali ništa nije nemoguće. Ta nije li Milorad s istim tim “pederima” – i Hasanom i Zekanom, i s ovima što na znak izjure iz sabornice k’o ptice trkačice – još ne tako davno, doduše u sklopu vladajuće većine, tikve sadio? No, tamo je ipak bilo komotnije, sigurnije. Mogao se čovjek osvrnuti oko sebe i na vrijeme uočiti pogibelj. S druge strane, oporbeni redovi ne pružaju ni izbliza toliki komfor. Poprilično su skučeni pa tu – kad si okružen, kao što Milorad reče a valjda to zna, “pederima” u svakom smislu te riječi – trebaš jako paziti komu okrećeš leđa. Pa kako bi onda političar takvog kova, iskustva i pameti uopće i pomislio postupiti poput onih koji se, čim im nešto ne bude po volji, više ne će igrati? I time se naći opet s “pederima” rame uz rame ili leđa uz… hm,… dobro…

Taman paćenik trpio strašne bolove zbog te nesretne goruće lutke s njegovim likom. Srce mu se kida, donja usna podrhtava, s vidljivim naporom guta knedlu po knedlu dok ga u duši guši… Napokon, i on je ipak samo čovjek, prinuđen stati na krajnju crtu kad dalje više ne ide. Mada u prošlosti, kad je bio mlađi, nije bio tako krut u pogledu crta. Nije mu bilo posve strano naći se s jedne strane crte, a djelovati kao da je s druge. Primjerice, u slučaju crta bojišnice onih ranih devedesetih. Dobro, netko je morao pobrojati svu tu pokrštenu srpsku decu. A kad puno broji, čovjek se lako i zabroji. Negdje u to doba Milorad se zabunio i udahnuvši nadu da je dr. Šreter živ. Ipak, tada kad je kao malokad vrijedilo – sad si živ, a sad više nisi – i za takve se zabune može naći razumijevanje. Čovjek se jednostavno lako pogubi kad tako živahno skakuće oko crte.

Milorad Pupovac: Stao sam na crtu preko koje neću prijeći

No, sad Milorad djeluje kao da se umorio i definitivno izgubio volju za ples oko crte. U njegovu umu stale su se rojiti neke tmurne misli, koje su ga dovele do nekakve crte uklesane u kamenu, crte iza koje više ničeg nema. Tako misli ujutro pa kad padne večer, opet misli to isto. Pa dođe novo jutro, duboka kontemplacija, i… ostane sve isto, postojano kano klisurina. I sa svakim izlaskom i zalaskom sunca ništa se ne mijenja,… sve jovo nanovo… A kako ti pomoći dobri Milorade? Kako, nego savjetom da budeš uporan, jer samo budeš li dovoljno uporan i strpljiv, svanut će ono jutro kad će ti sinuti da se sjetiš Tesle… Ne, učenjaka, … nego banke – Tesla! Evo banke Milorade moj! Banke do nule pa i dublje oglodanim kapitalom. A skupa s njom i prosvjetljenja… neusporedivog sa svom Teslinom elektrikom.

Milorade, kad već postupaš tako kao da ti je od malih nogu srcu posebno prirasla priča o Peći i vuku, a čini se da ti je vrlo dragom ostala i u ovim ozbiljnim godinama koje te neumitno sustižu, jasno je da ipak ne ćeš otići. Još jednom ćeš se, koliko god hinio da si ponižen, iznenadjen i uvredjen, kao pravi porezni patriot žrtvovati za Hrvatsku. Mada, dopusti primijetiti kako bi neke poetske pravice bilo i u tomu da to ovaj put propustiš učiniti.

Sjećaš li se, Milorade, kad si Milanovićevoj Vladi, iako formalno nisi bio koalicijski partner (mada su svi tvoji ljudi u ministarstvima i državnim službama ostali na svojim mjestima), sekundirao u svojstvu strateške pričuve, dok je mahniti Zoran, razračunavajući se s neposlušnima u Partiji, izgubio spočetka komotnu saborsku većinu? Spremno si tad aktivirao ručice iz talona. Sada svjedočimo sličnoj situaciji, samo su uloge drukčije podijeljene. U Plenkovićevoj strateškoj pričuvi pod Bandićevim se okriljem okupio dostatan broj, ironijom sudbine, do jučer okorjelih “milanovićevaca”, sad u nemilosti novog vođe. Stoga i Milan zna ono što i ti znaš. A znaš da on zna da ne buš izašel. I ne mora ti to pet puta ponavljati, kao što je to činio preko predstavnika svog saborskog kluba dok je još žetončiće marljivo prikupljao. Jer čak i kad bi izašao, nemaš kamo ući, a ima te tko zamijeniti onako kako si ti uskakao umjesto drugih. Odatle sve to cmoljenje o govoru mržnje kojeg potiču vladajući.

Grgur S./Kamenjar.com

Bandić o Pupovcu: ‘Ne bu taj izišel iz koalicije’

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Gaženje ili svjedočenje ideala?

Objavljeno

na

Objavio

Uskrsna poruka konačne pobjede života nad smrću, dobra nad zlom, istine nad neistinom, pravde nad nepravdom, slobode nad zarobljenošću, mira nad nasiljem ideal je usađen u svakoga čovjeka i čitavo čovječanstvo, no mnogi ga ljudi fascinirani manjim vrijednostima ignoriraju, odbacuju ili osporavaju. Kršćanstvo općenito, a osobito katolištvo, taj ideal njeguje i nudi ga svim ljudima kako za njihovo osobno dobro tako i za dobro formalnih i neformalnih zajednica kojima pripadaju, kao i čitavoga čovječanstva, poštujući svaku savjest koja je izraz i potvrda osobne slobode, tj. mogućnosti izbora.

Prihvaćanje, njegovanje i ponuda toga tako poželjnoga ideala nisu tek neka teorija, neka ideologija ili neka utopija, nego su utemeljeni na životnoj stvarnosti, povijesnoj stvarnosti koja ima svoje procese nastanka i razvitka koji su zdravorazumski provjerljivi. Premda Biblija nije znanstvena knjiga, ni povijesna ni zemljopisna, ona je ipak izniman, dragocjen izvor i za povijest i za zemljopis kao znanosti. Premda predaja, koja se prenosi s naraštaja na naraštaj i koja trajno živi u sadašnjosti, također nema znanstvenih, ni povijesnih ni zemljopisnih pretenzija, ipak je dragocjen izvor i za povijest i za zemljopis. Drugim riječima Isus Krist, njegovo djelovanje, njegova muka i njegov nauk povijesna su činjenica realizirana u točno određenim vremenskim i zemljopisnim okvirima te nema zdravorazumskoga razloga za njegovo osporavanje. U očima pak vjernika, kršćana, katolika, ne odričući se zdravoga razuma ni zdravorazumske kritičnosti, Isus je i uskrsnuo, oživio nakon što je preminuo i bio pokopan, ali ne više s materijalnim, nego s proslavljenim tijelom, što je iskorak iz ovozemaljske povijesti i zemljopisa u transcendenciju, natpovijest.

Natpovijesni događaj

Uskrsnuće Isusovo nije povijesni, nego natpovijesni, transcendentni događaj te se ne može dohvatiti tek zdravim razumom, nego isključivo vjerom, povjerenjem i slobodnim prihvačćnjem Božje objave. Isusovo uskrsnuće, premda je natpovijesno i transcendentno, ipak ima iznimno duboke korijene u povijesti i zemljopisu, kako prije otkrivanja praznoga groba tako i nakon spoznaje da je grob prazan. Naime, povijesno je provjerljiva iznimna promjena koja se dogodila nakon Isusova uskrsnuća, kako među njegovim neposrednim učenicima s kojima je živio i drugovao za svoga javnoga djelovanja tako i među neizbrojivim njegovim učenicima do danas, a od kojih su mnogi upravo zbog vjernosti Isusu Kristu uskrslomu prolili svoju vlastitu krv i žrtvovali svoje ovozemaljske živote. Upravo tolika dragovoljno prolivena krv svjedočanstvo je vjerodostojnosti uskrsne poruke i ideala koji ona donosi i jamči. Suvremeni čovjek, pa i suvremeno čovječanstvo, premda u najdubljoj svojoj intimi žudi za tim iznimnim idealom, premda za vjerodostojnost toga ideala postoje argumenti dragovoljno žrtvovanih života (a svaki je ljudski život predragocjen svakomu čovjeku da bi ga žrtvovao za nešto sumnjivo ili samo vjerojatno), mnogi se odriču pravoga, najboljega ideala i daju prednost manjim vrijednostima. Upravo to se događa i u suvremenom hrvatskom društvu u kojem se tomu najboljemu idealu suprotstavljaju sebični osobni ili grupni interesi. Naime, baš svako onemogućavanje stručnim i sposobnim članovima hrvatskoga društva da rade, djeluju i ostvaruju ono što mogu, u čemu su najbolji, gaženje je toga ideala. Svako privilegiranje pojedinaca jer su pripadnici ove ili one političke stranke ili političke opcije izravno je gaženje toga ideala.

Prilika za obnovu osobne vjere

Svako potiskivanje osoba jer se ideološki ne uklapaju u različite projekte ideoloških agenata neposredno je gaženje toga ideala. Svaka zloporaba deklariranih vrjednota za nasilje nad drugačijima i neistomišljenicima onemogućavanje je toga ideala. Svako nepoštivanje savjesti, posebno legalnoga i legitimnoga priziva savjesti, brutalno je gaženje elementarne osobne slobode, dakle i toga ideala… Više je nego tragično ako u takvim gaženjima, na bilo kojoj razini i u bilo kojim okolnostima, aktivno sudjeluju vjernici, deklarirani kršćani, katolici, jer njihovi su takvi postupci dvostruko štetni: onemogućuju opće dobro u hrvatskom društvu i sablazan su onima pred kojima bi trebali biti svjedoci ideala.

Ovogodišnja proslava svetkovine Isusova uskrsnuća, osobito za katoličke vjernike, nova je prilika za obnovu osobne vjere, osobnoga povjerenja i prihvaćanja Božje objave, za prepoznavanje i prihvaćanje jedinoga stvarnoga i neupitnoga ideala. Budu li oni koji se u hrvatskom društvu deklariraju kao katolici, a osobito oni od njih koji su na važnim državnim i društvenim vodećim položajima, stvarno prihvatili uskrsnu poruku, očistili se od napasti da manjim vrijednostima daju prednost pred jedinim pravim idealom, kojemu sam Bog jamči trijumf, hrvatsko društvo brzo će početi ozdravljivati. Zakažu li pak katolički vjernici, osobito oni na odgovornim mjestima, hrvatsko će se društvo mučiti u svojim krizama, a umjesto svjedočanstva uskrsne pobjede pružat će sablazan ostalim članovima hrvatskoga društva.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Kada je izgorjela Notre-Dame?

Objavljeno

na

Objavio

U ponedjeljak navečer vatra je većim dijelom progutala Notre-Dame. Svijet je trenutno, dok se požar još razbuktavao, obišao prizor pariške katedrale u plamenu, koji je stegao srce kršćaninu, ali i svakom ljubitelju umjetnosti i starine.

Simultano s događajem, globalno su kružile i lažne vijesti oko njega. S jedne strane proširila se fotografija dva mlađa tipa, bliskoistočnog izgleda, kako se samozadovoljno smiješe dok iza njih gori Notre-Dame.

Pokazalo se da je riječ o montaži s očitim ciljem usmjeravanja bijesa prema muslimanima.

No s druge strane, tragikomično se, dok je još požar buktio, iz zvaničnih, oligarhijskih medija širila vijest kako on nije podmetnut, štoviše da se nekakvih pedeset stručnjaka složilo kako vatra nije izazvana namjerno.

Otkud su to mogli znati dok požar još traje? Kulturološki je bilo zanimljivo vidjeli kako veliki svjetski mediji predstavljaju Notre-Dame svojoj publici.

O tome da je katedrala Naše Gospe sve odvojenija od svijeta, i da će se uskoro remek djela kršćanke civilizacije na Zapadu Europe promatrati kako Stonehenge, svjedoči i glavni podatak koji se isticao, a to je da Notre-Dame “godišnje posjećuje oko 14 milijuna turista, što je čini najposjećenijom građevinom u cijeloj Europi”.

Najmanje se govorilo o biti njenog postojanja, duhovnoj i vjerskoj, koja se onda na nižoj razini reflektira i kao umjetnička, potom i kao civilizacijsko-identitetska pa na koncu, na najnižoj razini i turističko-komercijalna dimenzija. Za zadnjeg boravka u Parizu Notre-Dame me posebno dirnula, piše Nino Raspudić / Večernji list

Ispred stare katedrale stražario je vojnik u punoj ratnoj spremi, što dovoljno govori o tome u kakvom je stanju Francuska danas, a odmah do njega dva mlađa muškaraca su se napadno ljubila i mazila, pokazujući time valjda kako oni to mogu ispred strašne klerikalne utvrde.

Primjereno otprilike kao da sam došao napadno žvakati sendvič od svinjetine ispred neke džamije ili sinagoge. Ugođaj su upotpunjavale tisuće turista, loveći pročelje katedrale i vlastite nasmiješene glave selfi-stickom i neka obnažena histerična prosvjednica za koju nije bilo jasno je li sotonistica ili borac za prava životinja.

Bolno sam osjetio napuštenost i usamljenost te drevne katedrale u svijetu kojem više ne pripada i od kojeg potpuno odudara. No ušavši u polutamu Notre-Dama iz takvog vanjskog svijeta dojam se promijenio.

Utroba katedrale je bila živa, osjećala se snažna duhovnost, za mene osobno jača nego, primjerice, u bilo kojoj rimskoj crkvi. Imao sam dojam da je Notre-Dame živa, a Pariz oko nje mrtav. Samo mjesec dana prije požara u Notre-Dame, gorjela je druga najveća pariška crkva Saint Sulpice.

O kretenizmu dijela naših medija svjedoči i to što su kao glavnu stvar uz Saint Sulpice, očito kopiranjem američkih izvora, naveli da je poslužila kako scenografija za snimanje treš filma Da Vincijev kod. Još da užgaju Sainte-Chapelle i kraljevsku baziliku Saint-Denis pa Pariz 21. stoljeća konačno može odahnuti!

Davor Domazet Lošo: Ništa ovdje nije slučajno! Ovo je prava istina o požaru u Parizu…

Pariz je stresan velegrad, u kojem se, osim nekoliko spomenutih crkava i velebnih muzeja, nema što lijepoga vidjeti. Već je 1986. psihijatar Hiroaki Ota skovao naziv ‘Pariški sindrom’, za psihički poremećaj kojeg kod dijela japanskih turista izaziva šok nesklada između slike Pariza koja im se nudi i o kojem onda maštaju, i realnosti koju zateknu kad u njega dođu.

Nema ljepote, nema “Esprita”, nigdje romantičnih uličica i profinjenih ljudi iz filmova i turističkih prospekta, već vas dočekaju siv, stresan grad, neljubazni, bahati domaćini, rijeka turista i otuđenih imigranata. Od “pariškog sindroma” koji uključuje halucinacije, paranoju, anksioznost, povraćanje i vrtoglavicu oboli dvadesetak japanskih turista godišnje.

Zanimljivo je da japanska ambasada u Parizu ima otvorenu telefonsku liniju 24 sata na dana za sve svoje građane koji su pretrpjeli navedeni šok. Pariz je vjerojatno grad koji najviše razočarava, jer pokazuje najveći raskorak između mita i stvarnosti. U zadnje vrijeme on čak više nije ni “grad svjetla” jer se na liniji eko-terora počelo štedjeti i na osvjetljenju spomenika.

U Pariz svake godine dolazi više od 17 milijuna stranih turista da bi vidjeli grad iz 19. stoljeća, u kojem, osim par izoliranih primjera kao što je crkva Notre-Dame, nema starine kakvu možemo vidjeti primjerice u Rimu ili Pragu. O Veneciji da i ne govorimo.

Najzaslužniji za to je barun Haussmann, urbanist koji je u službi Napoleona III. obnovio Pariz između 1852. i 1869. kad je srednjovjekovni centar grada sravnjen sa zemljom, a na njegovom mjestu napravljeni široki bulevari, parkovi i monotone uniformirane građevine, sva ona sterilna klasicistička monumentalnost koja krasi središte Pariza danas.

Zanimljivo je da su neki kritičari prigovarali da je takva radikalna transformacija grada imala političku motivaciju, konkretno, da se htjela olakšati kontrola buntovnog grada, je u novim širokim ulicama nije bilo moguće postaviti barikade.

Osim što je današnji Pariz većim dijelom arhitektonski monoton grad iz sredine 19. stoljeća, ni ljudi na njegovim ulicama ničim ne imponiraju. Dame su neuglednije i lošije odjevene od onih koje možete vidjeti u centru Zagreba ili Splita, upitno je koliko je tu uopće Parižana, jer se središtem grada uglavnom muvaju siromašni migranti i masovni turisti.

Protrče kroz Notre-Dame, uslikaju se podno željezne skalamerije Eiffelova tornja, nakon što se satima načekaju u Louvreu, uspiju na pet sekundi nadvirujuće se nad glavama sebi sličnih, na pet sekundi pod debelim staklom opaziti sliku talijanskog majstora i to je to za većinu posjetitelja “grada svjetlosti”. Pariz više nije svjetsko središte ni politike, ni umjetnosti ni inovacije kao što je bio u prošlosti.

Grad je to koji je velik još samo po inerciji, na krilima prošlosti i veličine prethodnih generacija – ukratko, veći i značajni jučer nego što je bio danas, a sutra će izvjesno biti globalno još manje relevantan. Dakle, dekadencija je ključna riječ kad govorimo o tom velegradu.

Što je onda u svemu tome Notre-Dame i u kojoj funkciji? Francuzima je, sudeći po izjavama većine njih, Notre-Dame nešto poput zgrade vrtića, na kojeg imaju neka maglovita sjećanja, prerasli su ga, djelom ga se i srame, sad su odrasli, zreli, svoji i žive život punim plućima idući prema grobu, ali ih je dirnulo kad je vrtić izgorio u požaru.

Golema većina Parižana je odavno dekristijanizirana. Notre-Dame su njihovi preci skrnavili još prije 240 godina za (ne)slavne Revolucije. S netolerancijom današnjih velikih pobornika tolerancije može se usporediti samo nerazumnost pobornika “Razuma” iz vremena Francuske revolucije, koji su prvo devastirali Notre-Dame, a onda je dekretom od 10.11. 1793. pretvorili u hram Razuma, pri čemu je središnji oltar postao oltarom boginje Razuma.

Nakon toga je katolička liturgija zabranjena u Parizu, a Notre-Dame je postala skladištem. Islamista, na koje se danas tovari krivnja propasti europske civilizacije, nije bilo ni na vidiku.

Palili su katedralu i za Pariške komune 1871., a 2019. se u Francuskoj u prosjeku skrnave dvije crkve dnevno. Katolika praktikanata je tamo danas oko pet posto, manje nego muslimana praktičnih vjernika. Notre-Dame je već odavno zapuštena, predstavnici crkve su još lani apelirali na pomoć i moglo se očekivati da će se prije ili kasnije dogoditi ovakvo nešto.

Kako je rekao jedan naš teolog, kršćanska zajednica može dočekati radosno Uskrs i pod vedrim nebom, to je snaga koja je postojala i prije katedrala, koja je od poludivljih naroda stvorila veličanstvenu europsku civilizaciju koja je danas na umoru.

Kršćanstvo će opstati, ne više kao dominanta već možda opet u katakombama, ali s civilizacijom koja je nastajala u Europi od konca srednjeg vijeka izgleda da je gotovo. Ona danas postoji kao mrtav spomenik, muzejska forma, ljuštura preostala od nekadašnjeg života. Slušaš Bachovu Misu, gledaš Leonardovu sliku, čitaš Dantea, diviš se građevini, a da se ne zapitaš što je bilo iza te divne forme. Što ih je nadahnulo?

U izjavama Parižana koje su se mogle čuti po CNN-u, France 24 i drugim kanalima nije bilo nijedne koja bi dotaknula bit tog mjesta, a to je da su kršćani prije 850 godina napravili Notre-Dame (Našu Gospu) kao veličanstveno mjesto za euharistiju i molitvu.

Umjesto toga, govorilo se o njoj samo kao o muzeju ili turističkoj atrakciji, često uz ogradu – nisam vjernik ali mi je žao te građevine.

Veliki požari uvijek sugeriraju apokalipsu. Vraćaju stvari u prapočelo, u prah i pepeo, pokazujući njihovu krhkost i prolaznost. Ne treba stoga činiti zlatnu telad od građevina, one su samo simboli, vanjski znakovi duha koji ih je izgradio.

Onome tko ostaje pri vanjskom pokazuje se samo šteta turističke atrakcije, ili umjetničkog remek djela. Onaj tko pokušava proniknuti u duhovni smisao iza toga svega, ovaj požar može interpretirati kao znak, ili konačnog kraja jedne civilizacije na tom mjestu ili možda kao mali potres koji će preokrenuti tendenciju i možda otvoriti novo poglavlje kršćanstva u Francuskoj.

Kao kuriozitet koji pokazuje kako Amerikanac, u svemu pa i u ludosti nastoji kopirati sve što vidi u Europi, zabilježeno je da je sutradan u katedrali u New Yorku uhićen neki tip s dva kanistera benzina.

Istoga dana, jedan hrvatski medij zapitao se bi li mogao izbiti sličan požar i u zagrebačkoj katedrali, svjedočeći i o našoj nesvjesna potreba da se kopira pariška moda. Što Japanci kažu na sve to, još nije poznato.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Kršćani, pogotovo u Europi, umukli su. I dolazi vrijeme da kamenje progovori…

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari