Pratite nas

Kronika

Mine su eksplodirale, a četnici su nam počeli pucati u leđa automatskim oružjem

Objavljeno

na

Općina Lovas

Na suđenju za pokolj Hrvata u selu Lovas na Višem sudu u Beogradu jučer je obrana iznijela svoje završne riječi. Odvjetnici optuženih traže oslobađajuće presude. Podsjećamo što se tamo događalo 1991…

Masakr nad nevinim stanovništvom malenog srijemskog sela započelo je u listopadu 1991. godine. Dva dana nakon što je Hrvatska proglasila neovisnost od Jugoslavije i nakon što je JNA  zauzela to područje uz pomoć paravojnih formacija Dušan Silni odigrala su se brutalna ubojstva.

Sve je počelo 10. listopada, a trajalo do 18.10 kada su civile natjerali da hodati po minskom polju. Naime, srpske paravojne postrojbe  su natjerale skupinu od 50-ak Hrvata “očistiti” minsko polje. Prije toga su im rekli da idu u berbu grožđa. Prisilili su mještane da se drže za ruke i hodaju ravno po minskom polju. Tek tada ljudi su shvatili da su im ispod nogu nagazne mine. Preživjeli su natjerani da pokupe ostatke leševa… O tom događaju 2017. snimljen je i dokumentarac ‘Krvava berba grožđa‘, piše 24sata.hr

U krvavom pohodu na Lovas ubijeno je između 70 i 85 mještana Lovasa, a 1341 civil natjeran je da napusti svoje selo.

Napad na Lovas je bio dijelom akcije kojim se “čistilo” teritorij za napredovanje velikosrpskih postrojbi u okolici Vukovara. U napadu na Lovas sudjelovale su četničke postrojbe, Dušan Silni i Beli orlovi. Tako navode i Ujedinjeni Narodi u svojem izvještaju.

Poput Auschwitza: Mučeni i ubijani s bijelim trakama oko ruku

Zapalili su crkvu u Lovasu, a zatim natjerali hrvatske mještane da kao znak raspoznavanja da nose bijele vrpce oko ruke.Na hrvatskim kućama morale su stajati bijele plahte. Zapalili su, uništili i opljačkali 261 kuću.

Već na ulazu u selo u svom automobilu ubijen je Antun Sabljak, umirovljenika Ivana Ostruna odveli su u kafić i strijeljali, a mnogi su izvučeni iz podruma gdje su se skrivali i smaknuti. Samo tog prvog dana ubijeno je 23 hrvatskih stanovnika Lovasa. Stanovništvo je mučeno na najstravičnije načine. Batinani su pendrecima, šipkama, kabelima. Vadili bi im zube, stavljali sol na rane, mučili elektro-šokovima, bušilicama im bušili noge… Tortura nisu bile pošteđene ni žene.

Stručnjaci Ujedinjenih naroda počeli su ekshumacije žrtava iz masovne grobnice u Lovasu u lipnju 1997. U toj grobnici otkriveno je 68 leševa.

Na mjestu masovne grobnice podignut je spomenik žrtvama  kao i križ kako bi označio lokaciju minskog polja.Još jedna masovna grobnica sa šest leševa otkrivena je u obližnjoj šumi Jelaš, zajedno sa tri pojedinačna groba.
Žrtve su dostojanstveno sahranjene u ožujku 1998. godine.

Masovna grobnica Lovas po broju žrtava najveća je nakon one na Ovčari.

Preživio hod po minskom polju

Lovro Gerstner(59) preživio je mučenje, zlostavljanje i ‘krvavu berbu grožđa’ u okupiranom Lovasu 1991. Ranjen je i jedva je preživio.

– Kada je svanulo jutro 18. listopada 1991. godine, stigao je četnički zapovjednik pa je počelo izdvajanje. Mlatili su nas puškama, nogama, palicama, željeznim šipkama, boli noževima. Cijelo je dvorište bilo krvavo. U međuvremenu je došlo naređenje da idemo »brati grožđe«. Odveli su nas do kraja sela. Putem su ubili Boška Bođanca koji više nije mogao hodati, pa ga je jedan od četnika šutnuo nogom u kanal i pustio rafal po njemu. Tada sam shvatio da ne idemo brati grožđe. Doveli su nas u djetelinu, tj. u minsko polje koje su postavili četnici i jugovojska. Morali smo se držati za ruke, a nogama smo razgrtali djetelinu – ispričao nam je svojedobno Lovro Gerstner.

Kada su došli do mina, stali su. Neki je četnik gurnuo jednog od ljudi. Čovjek je pao preko užeta, a u tome su se trenutku aktivirale dvije do tri mine. Četnici i jugovojnici ležali su za to vrijeme u djetelini, 50-ak metara iza njih.

Mine su eksplodirale, a četnici su nam počeli pucati u leđa automatskim oružjem. Mene je metak pogodio u nogu te sam pao u djetelinu. Oko sebe sam čuo jauke i zapomaganja te gledao poginule i ranjene. Cestom je tada stigao landrover iz kojeg je izišao neki oficir i upitao što se događa. Četnički zapovjednik mu je odgovorio: ‘Ustaše su bježale iz sela i utrčali u svoje minsko polje.’ A oni su nas doveli s namjerom da nas sve poubijaju. Oficir je naredio da se ranjenici iznesu s minskoga polja – prisjetio se u razgovoru  Lovro.

Govorili su nam u ambulanti u Šidu: ‘Oni svoje kuće vidjeti neće’

Odvezeni su u ambulantu u Tovarnik gdje nisu dobili nikakvu pomoć već su direktno prevezeni u Šid.

– U šidskoj ambulanti su nas previli. Došao je neki kapetan koji nam je naredio da očistimo svoju krv s poda. To smo činili onako ranjeni i izmučeni. Oficir je vikao i na medicinske sestre koje su nas previjale govoreći: Oni svoje kuće neće vidjeti.

Pobacali su ih u kamion i dok su se vozili kroz Šid zaustavila ih je vojna policija koja je naredila da ih odvezu u Lovas u ambulantu. No kad su tamo stigli pojavili su se četnici.

Pojavila se grupa četnika koji su nas htjeli dokrajčiti pa je lovaski doktor zatražio iz Komande deset vojnika rezervista da nas čuvaju. Konačno nam je bilo malo lakše. No, doktor nam po naređenju nije smio dati ništa jesti. Bili smo tako četiri dana bez hrane, iskrvareni i izmučeni. Peti dan su nas, teže ranjenike, prebacili u Mitrovicu u bolnicu – priča Gerstner koji je tada završio u sobi sa srpskim ranjenicima.

– Stavili su me u sobu s njihovim ranjenicima. Trpio sam prijetnje smrću svaki dan i noć. Osam dana bilo je kao osam godina. Deveti dan došao je iz Lovasa doktor Kačar po nas četvoricu. Izvukao nas je iz bolnice i odvezao u Lovas. U to vrijeme u selu se stanje malo smirilo. Ostali su rezervisti jugovojske. Nisu nam ni oni bili naklonjeni, ali nije više bilo četnika. A onda je došla naredba da svi moramo napustiti selo.

Ostao invalid za cijeli život

Lovro Gerstner 5. prosinca 1991. godine ugledao je Zagreb. S autobusnog kolodvora morao je odmah u bolnicu. Operiran je, uslijedile su dvije godine liječenje u toplicama.  Ostao je invalid, nesposoban za posao, narušenog zdravlja. Noga mu je utrnuta i dana danas, šepa dok hoda…

Njegovo svjedočenje kako i svjedočenja još nekolicine preživjelih objavljena su u spomen knjizi „Krvava istina (novome životu ususret)“ koja je nastala u povodu dvadesete obljetnice ukopa posmrtnih ostataka 68 lovaskih Hrvata, žrtava srpske agresije, koji su 1991. godine većinom bili pokopani u masovnoj grobnici, te u nekoliko pojedinačnih grobnica na groblju u Lovasu.

Maratonsko suđenje za ratne zločine

Haaški sud dodao je zločin u Lovasu na popis optužbe protiv Slobodana Miloševića. No on nije dočekao presudu. Umro je prije donošenja presude, u ožujku 2006. godine.

Optužili su za progon, istrebljenje, ubojstvo, mučenje, okrutno postupanje, prisilno raseljavanje, bezobzirno razaranje gradova i pljačkanje vlasništva i Gorana Hadžića, bivšeg predsjednika Republike Srpske Krajine. Ni on nije dočekao presudu. Uhićen je 2011, a već 2015. zbog tumora na mozgu i potrebe za  kemoterapijom pušten je na privremenu slobodu. Umro je u srpnju 2016.

Srbijanske vlasti optužile su 14-oricu da su, kao pripadnici JNA, lokalne teritorijalne vlasti i paravojne formacije “Dušan Silni” lišili života 70 osoba. Suđenje je otpočelo 2008., a saslušano je 213 svjedoka. Presuda je donesena u lipnju 2012. godine. Skupina je osuđena za ubijanje civila na ukupno 128 godina zatvora. Najviše je dobio Ljuban Devetak, pripadnik formacije Dušan Silni koji je upravljao selom. On je osuđen na 20 godina zatvora.

U obrazloženju presude navedeno je da su svi oni proglašeni krivima zbog kršenja pravila međunarodnog prava te je utvrđeno da su počinili ratni zločin nad civilnim stanovništvom.
No Žalbeni sud u Beogradu u siječnju 2014. bez ikakvog obrazloženja ukinuo presudu te naložio da se suđenje za zločine u Lovasu ponovi. 

Kazneni postupak za zločine u Lovasu pred srbijanskim sudovima ušao je tako u 11. godinu i još nije pravomoćno okončan.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kronika

16. rujan 1991. bio je strašan za sve Petrinjce

Objavljeno

na

Objavio

U obrani Petrinje i ratnim zločinima koje su počinili JNA i domaći četnici ubijeno je 598 ljudi. Na današnji dan 1991. u sisačku bolnicu dovezeno je 40-tak ranjenih gardista i civila iz Petrinje, Bresta i Mošćenice. Poginuli su pripadnici Zbora narodne garde Edo Remeta, Stjepan i Zlatko Žugaj, a za vrijeme napada u Tvornici je ubijen Ilija Dumbović.

Stjepan Komes ubijen je nakon teškog i nečovječnog mučenja. Prije nego što je ubijen, odrezana mu je ruka, nakon čega je umro je od teških ozljeda i krvarenja.

U ratnim danima Petrinje crnim slovima je upisan 16. rujna 1991. godine, jer je i to bio dan razaranja Petrinje i dan kada se u gradu dogodio težak ratni zločin za kojeg nažalost, još uvijek nitko nije odgovarao, piše portal Udruge veterana 2 gardijske brigade.

Kod Vile Gavrilović zarobljena je skupina pripadnika Zbora narodne garde, koji su nakon toga, kao zarobljenici i strijeljani. Među njima su bili Ivan Caban, Zdenko Grgec, Nevenko Muškić, Marijan Pećirko, Mišo Svoboda, Ivan i Vlado Žugaj, te nekoliko pripadnika ZNG-s iz drugih krajeva Hrvatske. Kod vile Gavrilović zarobljeni su Ivan Kovačević i Ivan Pleša, a kod Nove bolnice ubijen je Dejan Gregec.

Ubijanje 17 zarobljenih policajaca i gardista – mladih duša i hrvatskih junaka

U nastojanjima zadržavanja grada u hrvatskim rukama, na položajima oko Nove bolnice i Vile „Gavrilović“ zarobljeno je i strijeljano 17 pripadnika MUP-a i Zbora narodne garde. 16. rujna 1991. ugasilo se 17 živih svijeća, u nebo je uzletjelo 17 mladih hrvatskih duša, hrvatskih junaka koji su nam darovali slobodu…

U sisačku bolnicu dovezeno je 40-tak ranjenih gardista i civila iz Petrinje, Bresta i Mošćenice. Poginuli su pripadnici Zbora narodne garde Edo Remeta, Stjepan i Zlatko Žugaj, a za vrijeme napada u Tvornici je ubijen Ilija Dumbović, a  Stjepan Komes ubijen je nakon teškog i nečovječnog mučenja. Prije nego što je ubijen, odrezana mu je ruka, nakon čega je umro je od teških ozljeda i krvarenja.

Cijeli dan bio je strašan za sve Petrinjce.

Prijepodne u 11:40 iz pravca vojarne ”Vasilj Gačeša” počeo je minobacački napad na Petrinju, Brest i Mošćenicu. U 13:57 od Slatine tenkovi su krenuli prema Drenčini i Češkom selu. U 16:35 pogođen je rezervoar amonijaka u Tvornici Gavrilović u kojem se nalazilo 87 tona amonijaka.

U 17:10 pripadnici tzv. JNA ušli su u poslovni krug Tvornice i razarali ga, a Hrvati koje su zarobili odvezli su u glinski zatvor. Sa 6 granata pogođen je i Finel, a granate su padale na Mošćenicu i Pračno. U 20:05 vatrogasna vozila specijalne jedinice iz Zagreba dolaze do Bresta, no tzv. JNA nije dopustila gašenje požara u Gavriloviću.

Od krhotina neprijateljske granate na današnji dan prije 22 godine teško je ranjen i tadašnji petrinjski župnik Stjepan Levanić, koji je od nastalih ozljeda ostao trajni invalid.

U obrani Petrinje i ratnim zločinima koje su počinili četnici, većinom iz grada i okolice, ubijeno je 598 ljudi.

Izvor: narod.hr/udruga2gbr-gromovi.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kronika

Zagaj pored Sanskog Mosta: Beru gljive kako bi preživjeli

Objavljeno

na

Objavio

Nije nama problem ići, raditi. Nije problem niti za hranu. Sami si proizvedemo što nam je potrebno i odemo u šumu, pronađemo gljive a brat Željko iste prodaje na tržnici i nešto se pribavi, ali je problem kada djeca krenu u školu jer nemamo za knjige niti za odjeću i obuću. Kada bismo mogli riješiti taj problem  bili bismo presretni, kaže samohrana majka Sandra Šeić.

Piše: Anto PRANJKIĆ

Dok hitamo  iz pravca Prijedora ka Sanskom Mostu pored nas ostaju brojne kuće i površine zemljišta. Obradivog ali neobrađenog. Suvozač mi kaže da je to naselje gdje su nekada žvijeli Hrvati. Pitam ga gdje su oni danas. Kaže, većinom su u Zagrebu i Njemačkoj, ali ih ima na svim stranama svijeta. Protjerani su, izbjegli, raseljeni.

Uz sami grad smjestilo se selo Poljak u kojemu danas žive Hrvati. Najnaseljenije je hrvatsko mjesto u ovom dijelu Federacije BiH. Tu živi negdje oko 50 starijih mještana, ali prema njihovim riječima, oni se ne boje za svoju budućnost. U sastavu njihovog mjesta je mali Zagaj u kojem se događa svojevrsna demografska bomba. Od ukupno 20-tak mještana u Zagaju živi i osmoro učenika, a ako sve bude kako treba na godinu će u školske klupe i Tanja Zelić:

– Voljela bi ići u školu. Malo se družiti sa vršnjacima. Meni je, znate, ovdje jako lijepo. Imam koke, koze i ovce i svog ljubimca konjića, ali bi bilo lijepo razmijeniti koju i sa kolegama vršnjacima, kao velika priča Tanja. Pitamo ju gdje je naučila tako lijepo govoriti a ona će kao iz topa:

– I ovdje imamo internet. I vidimo svašta, pa tako i znamo, kaže 6-godišnja Tanja, koja sa bakom Ljubom, njezinim partnerom Danom  i tetkama, učenicama srednje škole,  živi u Zagaju, malom mjestu u blizini Sanskog Mosta, u živopisnoj prirodi punoj ljepota, ali i opasnosti:

– Ovdje imamo veliki problem. Naime, iz planine se znaju spuštati vukovi u potražnji za hranom, pa se bojimo za djecu. Osnovni je problem što nam djeca odavde idu u školu i po sedam kilometara: od toga idu po pet pješice, jer autobus ne može doći. Moraju proći kroz šume i to nam daje nespokoj, kaže samohrana majka Sandra Šeić, čiji osnovci Valentina i Marko svakoga jutra pješače kilometre kako bi došli do škole, a poslije dolaska sa majkom i ujakom, koji je i osobom s posebnim potrebama,  idu u šumu brati gljive kako bi nešto zaradili za život,a sretni su i zadovoljni. Još Marko zna i minstrirati na svetim misama nedjeljom i blagdanom.

Zagaj Cesta koja stvara probleme pa autobus ne može doći i odvesti dječicu u školu, pa pješače po osam kilometara

– Nije nama problem ići, raditi. Nije problem niti za hranu. Sami si proizvedemo što nam je potrebno i odemo u šumu, pronađemo gljive a brat Željko iste prodaje na tržnici i nešto se pribavi, ali je problem kada djeca krenu u školu jer nemamo za knjige niti za odjeću i obuću. Kada bismo mogli riješiti taj problem  bili bismo presretni, kaže Sandra i ističe kako ima vrlo vrijednu djecu, koja ju ponekad iznenade i cvijećem:

– Dobri su. Marljivi. Znaju iznenaditi lijepim gestama i ljudi ih vole. Skromni su. Sretni su i zadovoljni s ovo malo što imamo, kaže ponosna majka i ponavlja da je najveći problem dio ceste koji vodi od početka Zagaja do u unutrašnjost zaseoka:

– Autobus ne može dolaziti i problem je veliki. Bila bi nam velika pomoć kada bi nam netko mogao pomoći da saniramo cestu, onda ne bismo morali svako jutro ustajati i djecu voditi u školu. Autobus bi mogao dolaziti po njih i problem mračne i nepregledne šume u koju dolaze vukovi kad su gladni bio bi riješen, kaže Sandra.

Prema riječima sumještanina Ante Ljevara već je izrađen projekt i čeka se dobra volja određenih donatora kako bi se ova cesta mogla sanirati:

– Sve smo pripremili i spremni smo predati zahtjeve gdje god to treba. Važno je da riješimo ovaj problem i da nam djeca bezbrižno mogu u školu, kaže Ljevar i ističe kako su ljudi ovdje vrlo vrijedni  i da im treba jako malo za zadovoljstvo.

– Valjao bi neki manji stroj, kojim bi mogli si pomoći u obradi zemlje. Neki mali motokultivator ili slično, što bismo svi u mjestu mogli koristiti, kaže sumještanin Dane, ali najveći je problem već spomenuta cesta.

– Rado bih maloj Tanji kupio bicikl, ali cesta nije povoljna za vožnju, pa mi ju nekako teško gledati kako pati, ali nije tužna, nego je uvijek raspoložena i sretna, ističe Ljevar.

Ovo malo selo u blizini Sanskoga Mosta, gdje ljudi beru gljive kako bi preživjeli, a sretni su i zadovoljni sa ono malo što imaju, svojevrsni je primjer svima nama kako treba živjeti.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari