Pratite nas

Intervju

Ministar Edin Ramić: I izmjene Izbornog zakona BiH su potrebne

Objavljeno

na

Kada god imam priliku odazovem se svakom pozivu za pomoć. Smatram da je to obaveza prevashodno čovjeka, kao ljudskog bića, a tek onda kao odgovoran pristup osobe koja obavlja javnu funkciju. To je i doživljaj i dar svakog dobrog čovjeka da pomaže u svakoj prilici. Pomagati drugima u nevolji čini nas boljima, ispunjenijima i sretnijima. Zato ću se odazvati svakoj prilici, ukoliko mi obaveze to dozvole. Ta namjera me dovela i do Zagreba.

Kao što je poznato Bosanska Posavina je raseljena, napuštena i uništena. Često izgleda kao područje bez nade, kao područje bez budućnosti, jer ne postoje institucije niti ljudi koji žele pomoći tom narodu. No, pored upornih Posavljaka postoje i svijetli primjeri koji svojim radom svjedoče da postoje ljudi koji žele i hoće pomoći. Pored Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske na čelu sa državnim tajnikom Zvonkom Milasom i njegovom savjetnicom sa posebnim položajem za BiH Žanom Ćorić, ovih dana čujemo sve češće i konkretne poteze ministra za raseljene i prognane osobe Federacije BiH Edina Ramića. Najavu njegova dolaska na donatorsku večer za pomoć jednom oboljelom dječaku iskoristili smo za razgovor.

Gospodine Ramiću, kao dopredsjednik stranke SDA BiH, kako vidite trenutnu političku situaciju u BiH?

 – Od količine kompromisa i intenziteta dogovora političkih stranaka u vlasti koji će voditi ovu zemlju, zavisi kuda i kako ćemo ići dalje. Moram kazati da bez obzira na zastoj koji smo imali evo već godinu dana u formiranju vlasti, stvari su se konačno počele pomjerati nabolje. Politički dogovori napreduju i imamo kompromise, makar i minimalne, oko najvažnijih pitanja. Usvojen je Program reformi čime je deblokiran i intenziviran NATO put Bosne i Hercegovine, radi se na imenovanju novog saziva Vijeća ministara BiH i provedbi dogovora o slanju Programa u Brusseles. Istina je da su svi koraci prespori, ali se pomjeraju. Slijedi nam i proces formiranja izvršne vlasti na federalnoj razini, kao i u određenim županijama. Politička situacija u zadnjih godinu dana nije bila na zadovoljavajućoj razini, ali konačno su se počele stvari pomjerati i idu u dobrom pravcu. Vjerujem da ćemo brzo imati značajnije pomake jer su napravljeni dobri rezultati u proteklom mandatu, kao i neophodne pripreme da se krene u konkretizaciju projekata na terenu, od infrastrukturnih i ekonomskih do razvojnih i investicijskih, ali i ispunjenja obaveza prema EU integracijama.

Kako vidite položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini? Može li se konačno izmijeniti famozni Izborni zakon?

– Svi narodi u ovoj zemlji moraju imati jednaka prava, bez diskriminiranja po bilo kojoj osnovi i bez obzira na kojem pedlju zemlje živjeli. Bez uvažavanja osnovnih prava svih naroda i građana ne možemo govoriti o drugim segmentima jednakopravnosti. Ako je djeci Bošnjacima u obrazovnim ustanovama u entitetu Republika Srpska uskraćeno pravo na svoj jezik, jezik svog naroda, ili djeci bilo kojeg konstitutivnog naroda, ako nismo svi jednaki pred istim zakonom ili nemamo pravo da biramo ili budemo birani, onda još uvijek ne možemo govoriti o punoj ravnopravnosti naroda. Činjenica jeste da smo došli do jednog stadija Ustava kojeg moramo mijenjati i dopunjavati kako bi uklonili sve nedostatke sa kojima se susrećemo u praksi. Imamo više presuda upravo radi ustavnih ograničenja.

Izmjene Izbornog zakona su također potrebne i one moraju osigurati provođenje svih presuda Evropskog suda za ljudska prava i presuda Ustavnog suda BiH. Bazirana na tim presudama, rješenja moraju osigurati jednakost svih građana u izbornom procesu na cijelom teritoriju BiH, isključujući uspostavu bilo kakvih izbornih jedinica zasnovanih na etničkom principu. Međutim, smatramo da je pregovore o rješenjima Izbornog zakona u vezi sa Gradom Mostarom potrebno odvojiti od pregovora u vezi sa ostalim izmjenama Izbornog zakona. To je potrebno što hitnije dogovoriti kako bi se omogućilo održavanje izbora u Gradu Mostaru naredne godine, pri čemu se mora osigurati ravnopravna pozicija konstitutivnih naroda i građana u jedinstvenom Gradu Mostaru, te isključiti bilo čija dominacija ili diskriminacija kao i svaka podjela na etničkom principu.

Izmjene su potrebne i moramo raditi na njima, stoga vjerujem da možemo dogovoriti i sretnija i pravednija rješenja, ukoliko budemo išli korak po korak, jer je dosadašnja praksa pokazala, da se teško ili nikako prave pomaci, ukoliko hoćemo jednim rješenjem obuhvatiti sve što godinama nismo uspjeli kompromisom rješavati.

Ono što imamo trenutno nije najsretnije rješenje, jer omogućava diskriminaciju i kršenje ljudskih prava, a to potvrđuju i presude, kako Evropskog tako i Ustavnog suda BiH.

Kao ministar Izgnaninih i raseljenih osoba Federacije BiH  imate li alate kojim možete pomoći Hrvatima Bosanske Posavine i Republike Srpske u obnavljanju domova i stvaranju uvjeta za održivi povratak?

– U proteklom mandatu mi smo u Federalnom ministarstvu raseljenih osoba i izbjeglica  radili dosta upravo na stvaranju uslova za održivi povratak te sanaciji i izgradnji domova za povratnike širom Bosne i Hercegovine, pa tako i u regiji Posavine.

Ministarstvo realizira više programa i projekata namijenjenim povratničkoj populaciji i stvaranju uvjeta za održivost povratka.

U oblasti razvojnih projekata održivosti povratka izdvojili bi programe izgradnje i sanacije infrastrukturnih i drugih objekata od značaja za širu društvenu zajednicu u mjestima

povratka na prostoru Bosne i Hercegovine, potom programe podrške zapošljavanju/

samozapošljavanju povratnika u poljoprivredi i zapošljavanju povratnika u malom gospodarstvu.  Također tu su programi podrške investicijskim projektima u cilju zapošljavanja povratnika, programi podrške razvoju startup (početnog biznisa) povratnika te pomoći u obavljanju

pripravničkog staža kroz rad bez zasnivanja radnog odnosa povratnika sa VSS.

 

U okviru podrške obrazovanju kao i humanitarne djelatnosti svakako treba istaknuti programe kao što su stipendiranje studenata-povratnika na područje Republike Srpske gdje smo samo u ovoj godini dodijeli 349 stipendija, zatim sufinansiranje troškova prijevoza učenicima srednjih škola povratnicima iz Federacije BiH u Republiku Srpsku, kao i dodjela novčanih sredstava porodiljama povratnicama na području Republike Srpske.

Pored toga finansiramo projekte udruženja raseljenih lica, povratnika i izbjeglica iz oblasti kulture i sporta, usmjerenih na unaprjeđenje položaja i statusa ovih kategorija društva, zatim osiguravamo pojedinačne jednokratne novčane pomoći pojedincima i udrugama te dodjelu humanitaranih paketa sa hranom i higijenskim potrepštinama, kao i izdajemo dozvole za humanitarne projekte  međunarodnim nevladinim organizacijama.

Federalno ministarstvo raseljenih osoba i izbjeglica implementira i pet projekata (Transfer Ministarstva, OPEC, SDF, RSP i CEB II) namjenjenih obnovi postojećih i izgradnji novih stambenih jedinica na području cijele BiH, a koji se finansiraju iz budžeta Federacije BiH, donatorskih i kreditnih sredstava. Realizacijom navedenih Projekata u 2019. godini, završena je ili je u toku izgradnja i obnova ukupno 952 stambene jedinice.

Od ovog ukupnog broja za povratnike u regiju Posavine u proteklom mandatu osigurali smo oko 3,6 miliona KM za obnovu ili izgradnju 144 stambene jedinice povratnicima. Riječ je o izgradnji i obnovi domova po sistemu „ključ u ruke“, te donacija u građevinskom materijalu i finansijskim sredstvima.

Brojni državljani BiH koji se nalaze u Republici Hrvatskoj nisu upoznati niti s osnovnom procedurom za stjecanje prava na obnovu. Koji su osnovni uvjeti potrebni  kako bi jedan povratnik mogao dobiti obnovu u Federaciji BiH?

– Ministarstvo radi u skladu sa zakonskom procedurom koja podrazumjeva primjenu odredbi Zakona o raseljenim osobama i povratnicima u Federaciji Bosne i Hercegovine i izgnanicima iz Bosne i Hercegovine. Svi naši programi i projekti za koje provodimo kao i javni pozivi za korisnike nalaze se na službenoj web stranici Ministarstva sa jasnim uslovima, kriterijima, potrebnom dokumentacijom, rokovima, pravom učešća i sl. Tako su početkom tekućeg mjeseca raspisani javni pozivi za   podnošenje prijava za programe pomoći održivog povratka, i to javni pozivi za podnošenje prijava za programe pomoći održivog povratka „Podršku zapošljavanju/samozapošljavanju povratnika u poljoprivredi u periodu 2020. i 2021.godine”, te program „Izgradnja i sanacija infrastrukturnih i drugih objekata od značaja za širu društvenu zajednicu u mjestima povratka  na prostoru Bosne i Hercegovine u periodu 2020. i 2021 godine”.

Pored toga, objavljen je i “Javni poziv izbjeglicama iz Bosne i Hercegovine, raseljenim osobama u Bosni i Hercegovini i povratnicima u Federaciju Bosne i Hercegovine  za podnošenje prijava za obnovu i rekonstrukciju stambenih jedinica u cilju povratka na područje općina Federacije Bosne i Hercegovine” te “Javni poziv izbjeglicama iz Bosne i Hercegovine, raseljenim osobama u Federaciji Bosne i Hercegovine i povratnicima iz Federacije Bosne i Hercegovine za podnošenje prijava za obnovu i rekonstrukciju stambenih jedinica u cilju povratka na područje opština Republike Srpske”.

Ovo je poziv povratnicima za podršku koju ćemo osiguravati u naredne dvije godine, pa tako i način da se prijave naši povratnici sa područja Posavine.

Već ste u nekoliko slučajeva pomogli Hrvatima Bosanske Posavine. O čemu se radi i u kojoj mjeri?

– Ključni programi Federalnog ministarstva raseljenih osoba i izbjeglica odnose se na

održivost povratka, kako bi povratnici koji su se vratili u svoja prijeratna prebivališta imali uslove za život.

To su projekti saobraćajnog uvezivanja povratničkih zajednica s ciljem poboljšanja uvjeta za poduzetništvo, kao i ostale aspekte života, kao i pomoć u samozapošljavanju i

zapošljavanju.  U proteklom periodu, otvorili smo mnoge dionice puteva, od kojih povratnici imaju direktnu korist, jer u ovom vremenu kada je komunikacija i transport ljudi i roba

od prijeke potrebe, nemoguće je zamisliti održivi povratak u povratničkim selima, koja su

komunikacijski odsječena.

Posavina ima značajnu povratničku zajednicu koja zaslužuje podršku svih resornih nadležnih ustanova i institucija. Mi cijenimo svakog povratnika i njegove potrebe, zato je nismo izostavili iz naših programa, i tako će i ostati.

U ovom mandatu za općine u regiji Posavine, Odžak, Derventu, Domaljevac-Šamac, Šamac, Brod, Modriča, Vukosavlje, Pelagićevo, Orašje, osigurali smo ukupna  sredstva u iznosu od preko 5,2 milijuna KM. Od toga je direktno iz proračuna Ministarstva podržano 47 projekata za održivost povratka, u iznosu od skoro 1,7 milijuna KM.

Najveći dio se odnosi na izgradnju i sanaciju putne infrastrukture, potom obnovu i izgradnju objekata obrazovnog, sportskog i kulturnog značaja, kao i vjerskog te sakralnog karaktera, zatim sanaciju i izgradnju vodovodne mreže, zapošljavanje u maloj privredi, podrška za start-up (početne) biznise.

Često dolazite među Hrvate Bosanske Posavine i nudite pomoć. To je neuobičajena praksa političara ne samo iz reda drugih nego i hrvatskoga naroda. Što Vas pokreće da činite korak više u odnosu na druge?

– Najbolji sud o radu Federalnog ministarstva raseljenih osoba i izbjeglica, kao i mene kao ministra, daju svakodnevno sami povratnici. Često čujemo od samih ljudi na terenu da je ovo Ministarstvo posljednji oslonac za povratnike. Lijepo je to čuti, ali uvijek tom prilikom želim naglasiti da svakako ima još državnih institucija čiji je zadatak da doprinesu

povratku.

Rad u službi svog naroda i države Bosne i Hercegovine je poziv koji svakom patrioti čini čast. Svaki put kada obradujemo povratnike, među kojima je većina ostala bez članova obitelji, domova i imovine, moguće je osjetiti snažnu pripadnost zajednici, ljudsku

ispunjenost i smisao koji nadilazi funkcije i pozicije, ali i politiku.

Pošto dolazim iz povratničke sredine, veoma dobro razumijem ljude u Posavini. Smatram da svi trebamo raditi svoj posao najbolje što možemo i tako doprinositi boljem životu naših sugrađana te graditi našu domovinu Bosnu i Hercegovinu.

Činjenica je da ste i sami bili prognanik i da dolazite iz kraja koji je mnogo propatio za vrijeme i poslije rata. Jesu li to razlozi da bolje razumijete i prognanike Hrvate?

– Mandat sam posvetio cilju da ostvarimo što bolje rezultate, koji podrazumijevaju bolje uvjete života i rada povratničkoj populaciji. O tome svjedoče činjenice, izgrađenih i

obnovljenih skoro tisuću domova na prostoru cijele zemlje, osigurano više od 2500 radnih mjesta povratnicima putem investicijskih projekata i projekata zapošljavanja /samozapošljavanja u privredi, asfaltirano više od 100 kilometara dionica puta u

povratničkim zajednicama, osigurano 1400 stipendija za mlade povratnike kao i

pripravnčki staž za 250 mladih visokoobrazovanih povratnika  te prevoz za 820 učenika.

Kao što sami kažete, kao prognanik dolazim iz kraja entiteta RS-a, koji je na vlastitoj koži osjetio sve nedaće agresije i postratnog života, znam i osjećam stvarne probleme ljudi. Tamo i danas živi moja porodica i moja djeca. Često sam na terenu, razgovaram sa

ljudima i razumijem potrebe ljudi koji su se vatili na svoja prijeratna ognjišta.

Ova populacija ne smije biti zanemarena i treba našu podršku, a mi svi koji obavljamo državne funkcije moramo preuzeti i odgovornost da radimo te ponudimo konkretne

rezultate, koje će najbolje osjetiti povratnici i njihovi uslovi života i rada.

Za nekoliko dana dolazite u Zagreb na donatorsku večer kako biste pomogli jednom dječaku. Nismo li svi pozvani pomagati ljudima u nevolji?

– Kada god imam priliku odazovem se svakom pozivu za pomoć. Smatram da je to obaveza prevashodno čovjeka, kao ljudskog bića, a tek onda kao odgovoran pristup osobe koja obavlja javnu funkciju. To je i doživljaj i dar svakog dobrog čovjeka da pomaže u svakoj prilici. Pomagati drugima u nevolji čini nas boljima, ispunjenijima i sretnijima.

Zato ću se odazvati svakoj prilici, ukoliko mi obaveze to dozvole. Ta namjera me dovela i do Zagreba.

Uskoro nam dolazi i Nova 2020. godina što je to na čemu trebamo raditi kako bi stvarali povjerenje jednih među drugima te kako bi bolje i ljepše zajednički živjeli u BIH?

– Upravo ova 2020. godina treba biti prekretnica u razmišljanjima i radu sviju nas, a posebno onih koji čine vlast i kreiraju politike naše zemlje. Bosna i Hercegovina kao država svih njenih naroda i građana mora biti svima prioritet, patriotizam i zajednički rad na građenju, a ne raskrajanjima zemlje, zajednički rad na ekonomskom jačanju, novim radnim mjestima, izgradnji infrastrukture, kvalitetnijem obrazovanju uz potpuno poštivanje bogatstva različitosti koje imamo i dostojanstva svakog čovjeka.

Naravno moramo snažnije i odlučnije krenuti ka evropskim integracijama i NATO savezu, raditi na ispunjavanju obaveza, kao i osiguravati reforme te donositi nove zakone, koji moraju omogućiti Bosni i Hercegovini dalje napredovanje ka stabilnoj demokratiji, zasnovanoj na vladavini zakona, najvišim standardima ljudskih prava i jačanju ekonomskog razvoja.

Razgovarao: Anto PRANJKIĆ

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Ivan Anušić: Domoljublje trebamo pokazati zajedništvom, a ne unošenjem razdora

Objavljeno

na

Objavio

arhiva

Ime Ivana Anušića sve se češće spominje u javnom prostoru. Otkako je postao župan Osječko-baranjske županije spominje ga se u kontekstu županije koja povlači sredstva iz EU fondova te uvodi jedinstvene mjere za razvoj istoka Hrvatske. Povezao je i svih pet slavonskih županija u zajedničkom uredu u Bruxellesu, vodio je kampanju Kolinde Grabar-Kitarović i sada je kandidat za jednog od ključnih ljudi HDZ-a. O njemu se zna da je sa sedamnaest godina branio Hrvatsku te da je 12 godina bio na čelu jedne od najuspješnijih općina u Hrvatskoj Općine Antunovac.

Često ističete kako imate pune ruke posla u Osječko-baranjskoj županiji, no ipak ste se upustili i u unutarstranačku kampanju za jednu od čelnih pozicija unutar HDZ-a, mjesto potpredsjednika. Koji su vaši motivi?

Kao i u svemu što radim, moj motiv je boljitak Hrvatske. Kao načelnik Općine Antunovac borio sam se za boljitak općine, kao župan danas radim na osiguravanju boljih uvjeta za život svih stanovnika Osječko-baranjske županije, a kao potpredsjednik HDZ-a borit ću se za bolji život u Hrvatskoj jer HDZ ima odgovornost za Hrvatsku, a imat će ju i nakon idućih parlamentarnih izbora. U ove stranačke izbore idemo kao tim koji se dokazao i koji može HDZ povesti do nove pobjede na parlamentarnim izborima. Ovi su izbori više od stranačkih, jer o HDZ-u uvelike ovisi kakva će Hrvatska biti u budućnosti i u kojoj će se mjeri ispuniti očekivanja hrvatskog naroda. HDZ je ključna politička snaga hrvatskog naroda temeljena na državotvornim, domoljubnim, demokršćanskim i narodnjačkim vrijednostima koje je postavio naš prvi hrvatski predsjednik i prvi predsjednik HDZ-a dr. Franjo Tuđman.

Znači li to da ćete na idućim lokalnim izborima ponovo biti kandidat za župana ili imate drugačije političke ambicije?

Moje su ambicije političke samo u tolikoj mjeri u kolikoj je politika potrebna za dolazak na određenu funkciju. Politiku nikad ne stavljam ispred rasta i razvoja što se jasno vidi i kroz moj rad u županiji. Svaki grad i općina u našoj županiji imaju barem jedno gradilište koje je inicirala Osječko-baranjska županija bez obzira koja je politička opcija na vlasti. Provodimo niz kapitalnih projekata za čiju je realizaciju potrebno više od jednog mandata i to je jedan od osnovnih razloga zašto ću ponovo zatražiti povjerenje Slavonaca i Baranjaca za još jedan mandat župana. Nedavno smo kroz Projekt Slavonija, Baranja i Srijem od Vlade RH dobili 35 milijuna kuna za projektnu dokumentaciju novog KBC-a Osijek, ishodili smo dozvolu za Regionalni distributivni centar, započeli smo projektiranje Gospodarskog centra. Radimo puno projekata, no ova tri su primjeri projekata za koje treba više vremena od jednog mandata. Posljednje dvije godine zabilježili smo pozitivne gospodarske pomake, povećava se broj obrta, raste broj zaposlenih. U Slavoniju i Baranju su se ljudi počeli vračati i to je najbolji znak da idemo u dobrom smjeru.

Jeste li zadovoljni u kojem smjeru ide Hrvatska demokratska zajednica i smatrate li da treba nešto mijenjati?

Uvijek ima prostora za bolje i to nam svima treba biti motiv bez obzira na to kojim se poslom bavimo. Hrvatska demokratska zajednica vodi Hrvatsku, a Hrvatska bilježi gospodarski rast i političku stabilnost. Nije dobro za sve građane Hrvatske danas, u žaru kampanje za unutarstranačke izbore i zbog vlastitih interesa tvrditi drugačije. U protekle tri godine Vlada je povukla niz izvrsnih poteza koji su rezultirali pozitivnim promjenama, mirovine su rasle dvaput, a minimalna i prosječna plaća triput više nego u mandatu prethodnih triju vlada. Broj zaposlenih najveći je od neovisnosti, a nezaposlenost nikada manja. Povećana su socijalna davanja, rodiljne i roditeljske naknade. BDP raste za oko 3%, ali na zdravim osnovama i bez zaduživanja. Javni dug smo smanjili za gotovo 13 posto BDP-a, a uspješno se provodi porezna reforma. Dvije godine zaredom proračun je u suficitu što nije zabilježeno od kako postoji hrvatska država, a svi projekti koje ova Vlada radi su projekti koji grade bolju budućnost Hrvatske. Svatko tko gleda interese svog naroda neće ovome stati na put.

Čini se da se referirate na učestala prozivanja Mire Kovača kojeg ste već i prije pozivali da spusti tenzije jer one štete HDZ-u. Nedavno ste rekli da to potvrđuje i reiting stranke prema posljednjim anketama.

Upravo tako, kad imate stranku koja vodi Vladu u pozitivnom smjeru i onda vam u jeku unutarstranačke kampanje pada reiting stranke, jasno je tko je odgovoran. Građani su nažalost posljednjih tjedana izloženi napadima i iznošenjem neistina s ciljem osobnog probitka unutar stranke. Žalosti me da netko svoj interes stavlja ispred interesa HDZ-a i Hrvatske.

Mislite li pri tome i na Penavu koji je nedavno izjavio da Plenkovićava Vlada ništa nije dala Vukovaru?

Žalosno je da gradonačelnik Grada Heroja svoj grad koristi u političkom obračunu. Ja kao hrvatski branitelj koji je sa 17 godina išao braniti domovinu ne mogu razumjeti da se netko danas usudi vukovarsku žrtvu koristiti kao predmet političkih podjela i kalkulacija. Mnoge smo naše vrijednosti iz Domovinskog rata lošim politikama marginalizirali, to se ne smije dogoditi s Vukovarom. Vukovar je univerzalna hrvatska vrijednost, vrijednost koju je branila cijela Hrvatska. Gdje su rame uz rame bili i Dalmatinci, Slavonci, Baranjci, Hercegovci, Ličani, Bosanci, Istrijani, Zagorci, Međimurci… Vukovar je obranio Hrvatsku i zbog toga nikada ne smije biti predmet političkih podjela ni političkih kalkulacija. Simbol naše snage i našeg otpora kada je bilo najpotrebnije, danas treba biti simbol zajedništva i okupljanja oko najvažnijih hrvatskih vrijednosti. Domovinski rat, branitelji, Vukovar, nestali… to su vrijednosti koje nas kao narod povezuju, a nikako nas ne smiju razdvajati. To su vrijednosti na kojima je nastala naša država i prema kojima se ja kao hrvatski branitelj odnosim s pijetetom.

Spomenuli ste da ste branitelj, sa sedamnaest godina ste pristupili Hrvatskoj vojsci i odmah otišli na ratište. Ne govorite puno o 11 godina provedenih u uniformi hrvatskog vojnika i policajca, no za dalmatinski portal ste nedavno govorili o ratnim zbivanjima.

Čovjek se ne može ne sjećati rata. Nažalost moja su sjećanja teža jer sam izgubio brata i puno svojih prijatelja, vršnjaka pred kojima je bio život. Ratovao sam na gotovo svim ratištima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini i kada me novinar portala pitao o sjećanjima na borbe u Dalmaciji, jednostavno su se vratila sjećanja. I danas se pitam kako smo s tako malo naoružanja, ali puno srca za Hrvatsku uspjeli doslovno pokositi treću europsku vojnu silu. Bili smo mladi i spremni život dati za slobodu svoje Domovine. I čuvao nas je Bog, jer u svom Antunovcu sam imao susret sa srpskim vojnicima na tenku oči u oči. Spasilo me to što sam na glavi imao šljem JNA s jako malim prelijepljenim hrvatskim grbom preko zvijezde i u ruci pušku kojom se JNA služila u to vrijeme. I do puške sam došao na vrlo neobičan način. Vojarna Lug je bila jedno od najvećih vojnih skladišta u Jugoslaviji, okružili smo ju i JNA je tamo ostala bez struje i vode pa su odlučili napustiti objekt. Usred noći su krenuli kroz šumu i nabasali na nas 14 koji smo držali položaj. Njih 55 protiv nas 14. Došli su nam s leđa i bili naoružani do zuba. Kad su krenule borbe jedan naš je blefirao i u jednom trenutku rekao da će svi izginuti jer se nalaze u minskom polju. Odlučili su se predati ako netko od nas priđe. Otišli smo zapovjednik, jedan dečko i ja i tada sam zarobio tu pušku.

Koja su vam ratišta bila najgora?

Svako je bilo drugačije. Možda je najteže ipak bilo u Slavoniji koja je ravna i sakrit si se mogao jedino u zemlju, a zbog preglednog terena te tenk mogao vidjeti i na kilometar, dva, a bilo je i puno snajperista. Na Velebitu ili Maslenici znaš iza čega se možeš sakriti i zbog toga je bilo lakše, no s druge strane su vremenski uvjeti bili strašni, puhali su orkanski vjetrovi i temperature su bile ispod minus 15 stupnjeva. U Mostaru sam doživio najgore ulične borbe i nije bilo ni sekunde odmora. Bili smo jedni od drugih na 15-20 metara, oni se u 3 u noći zalete ili u 6 ujutro, do tebe su za 5 sekundi! Ogledalom smo morali provjeravati iza uglova ima li koga. Je li to bila hrabrost ili ludost, danas više nije ni bitno, držalo nas je zajedništvo i ljubav prema domovini.

U nekoliko ste prilika govorili o „novom“ domoljublju. Što ste konkretno mislili?

’91. godine je domoljublje bilo uzeti pušku i braniti nacionalne interese, braniti svoje domove kako bi stvorili neovisnu i suverenu Domovinu. U tome smo uspjeli i danas je domoljublje nešto potpuno drugo. Danas se domoljublje mjeri razvojem kroz projekte, povećanjem BDP-a, otvaranjem novih radnih mjesta i osiguravanjem kvalitetnijih uvjeta školovanja, rada i općenito života ljudi u Hrvatskoj. Danas domoljublje trebamo pokazati zajedništvom, a ne unošenjem razdora među svim hrvatskim ljudima pa tako i našim članovima HDZ-a. Domoljublje se može mjeriti i čuvanjem nacionalnih interesa i štićenjem hrvatskih granica, a ova je Vlada pokazala da je domoljubna Vlada vraćanjem vojske u hrvatske gradove. Vrati li smo Hrvatskoj vojsci sjaj iz Domovinskog rata, naši su i policajci i vojnici danas bolje opremljeni. Vratili smo im dostojanstvo, a ono je bitno za svakog čovjeka.

Kampanju za unutarstranačke izbore vodite pod sloganom „Odvažno za Hrvatsku“, što je to što odvažno nudite u svom programu?

I nakon ovih izbora, kad zbijemo redove poslije 15. ožujka ostat ćemo najjača politička stranka u Hrvatskoj. Poboljšat ćemo funkcioniranje stranke, učvrstiti naše jedinstvo, iskoristiti veliki potencijal koji stranka ima u svom članstvu, aktivnije uključiti žene i posebno mlade snage. Jačat ćemo položaj Hrvatske u Europi i svijetu ujedno štiteći hrvatske interese. Naše su glavne smjernice domoljublje i promicanje nacionalnih interesa, promicanje obiteljskih vrijednosti i demografska revitalizacija te pravedna i učinkovita država, sve s ciljem uspješne i razvijene Hrvatske.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Neispričana priča jednog od najvažnijih Plenkovićevih ljudi, njegov ratni put je filmski

Objavljeno

na

Objavio

Ivan Anušić prepričao je situaciju kada se našao sam pred tenkom u Slavoniji, opisao je ulične borbe u Mostaru i druge akcije…

Dobro znamo imena političara koji su sudjelovali u Domovinskom ratu, stranke nemaju zadrške pohvaliti se obolom kojega su u obrani Hrvatske dali pojedini visoko pozicionirani dužnosnici ili ljudi na njihovim listama. No, nakon kave u hotelu Park s našim sugovornikom, šokirali smo se kako se malo zna o njegovom ratnom putu. Da, guglanjem se može doći do informacija da je bio na bojištima od Slavonije, Dubrovnika i Mostara, ali detalja baš i nema. Znali smo da nakon tih terena mora imati zanimljivu priču, pa smo inzistirali da je izbaci iz sebe, nisu nas previše zanimali politički programi na koje je sada fokusiran. Nakon što smo odslušali što se sve napravilo u općini na čijem je čelu bio 12 godina, kako je postao župan, dobili smo ono što smo željeli, piše dalmatinskiportal.hr

‘Jeste li gledali seriju Nestali?’, nametnulo se pitanje nakon jednog njegovog sjećanja. Ivan Anušić nam je odgovorio da nije gledao Lokasovu seriju, ali da je čuo da je dobra.

Našli smo se na Bačvicama jer je u tijeku unutarstranačka kampanja, dan ranije je u Splitu održan skup Plenkovićeve opcije u kojoj je on kandidat za potpredsjednika HDZ-a. Čitatelji Dalmatinskog portala možda su ga zapamtili kao šefa izbornog stožera Kolinde Grabar-Kitarović, iako je davao dosta odmjerene izjave, pa u tom showu i nije došao do izražaja. No, vratimo se u 1991. godinu i ratni Osijek, na rečenice koje su nas posjetile na Nestale…

– U napadu na farmu Orlovnjak su nas opkolili, ušli su s tri strane, nekako sam uspio izaći iz obruča i našao se pred – tenkom. Mislio sam da se radi o našima, a Srbi su bili sigurni da sam ja njihov vojnik. Počeo sam komunicirati s tenkistom, vikao sam da se vrati nazad jer nema više nikoga, a on je razumio da se vrati jer ima još, kako su nas zvali, ustaša. Povukao se, a ja sam se vratio u kukuruze. Bili smo 12 sati u okruženju, na desetak metara od neprijatelja. Mnogi su tu stradali, samo nas 11 se izvuklo, ja sam izašao zadnji. Ni danas ne postoji logično objašnjenje kako sam preživio.

Pitali smo ga kako srpski vojnici nisu prepoznali da se ne radi o njihovom čovjeku…

– Imao sam JNA šljem, samo s malim hrvatskim grbom, a u ruci automatsku pušku koju sam od njih zarobio.

Zanimljiva je i ta priča…

– Vojarna Lug je bila jedno od najvećih vojnih skladišta u Jugoslaviji, a kako je bila u našem okruženju i odsječene struje i vode, 55 vojnika je odlučio napustiti objekt. Usred noći su krenuli kroz šumu i nabasali na nas 14 koji smo držali položaj. Došli su nam s leđa i bili naoružani do zuba – imali su puške, bombe, zolje… Počelo je ‘rokanje’, a onda je naš Sinković blefirao i u jednom trenutku im rekao da će svi izginuti jer se nalaze u minskom polju. Njihov ‘komandir’ je rekao da će se predati, ali da netko od nas priđe. Nije bilo svejedno. Otišli smo zapovjednik, jedan dečko i ja. I tako mi je predana puška.

Zanimljivu situaciju doživio je nedavno u Ozlju. Sreo je čovjeka koji se sjetio da je sredinom rujna 1991. u Antunovcu boravio u njegovoj kući, gdje su ga Anušići nahranili, obukli i dali nešto novca da otiđe kući u Ozalj. Taj čovjek je bio jedan o vojnika koji su s transporterom JNA prebjegli na hrvatsku stranu, svi su bili Hrvati i Albanci osim vozača – Srbina.

– Mahali su bijelim krpama, predali su se, a samo je jedan od njih ostao s nama u vojsci. Srbin Nenad Krstić. Ostao je boriti se na našoj strani, voziti ‘svoj’ transporter, a nažalost je od granate poginuo već nakon 15 dana.

Sa 17 godina je uzeo pušku i branio svoje selo, sa specijalcima je tijekom Bljeska oslobađao Slavoniju, ne može prežaliti što nije sudjelovao u Oluji jer je promjenom postrojbe bio zadužen za čuvanje istočne granice, a otkrio nam je zašto Maslenicu smatra akcijom koja je bila prekretnica u Domovinskom ratu.

– Tada smo vidjeli da njihova vojska nije vojska, nego prljave, zarasle, smrdljive pijandure koje nemaju nikakvu disciplinu ni red, ni motiv da bi tamo bili, jer su se razočarali i u svoju vlast i u same sebe. Samo je bilo pitanje vremena kada ćemo se mi konsolidirati do te mjere da ih kompletno iskidamo, što se i dogodilo u Oluji.

Prošao je brojna bojišta, kaže da je razlika ogromna od terena do terena.

Foto: Privatni album

– Na Velebitu ili Maslenici znaš iza čega se možeš sakriti, pa je u tom smislu Slavonija bila najnezgodnija, siguran si jedino ako se ukopaš što dublje u zemlju. Slavonija je ravna kao tepsija, tenk te vidi na 2 kilometra i gađa te, a i snajperi su bili strašno opasni. U Mostaru, pak, nije bilo sekunde odmora. Bili smo jedni od drugih na 15-20 metara, oni se u 3 u noći zalete ili u 6 ujutro, do tebe su za 5 sekundi! To su bile strašne ulične borbe. Ogledalima bismo provjeravali tko je iza zida. Zapovjednik obrane nam je bio Mijo Jelić, tada 22-godišnjak. U dubrovačkom zaleđu bi se osvajale čuke, 30 posto nas je u jednoj akciji poginulo, a to su okršaji u kojima nema izvlačenja poginulih. Tko pogine na čuki, ostaje tu. Ipak, najteže mi je bilo na Velebitu jer su vremenski uvjeti bili strašni, puhali su orkanski vjetrovi i temperature bile ispod minus 15 stupnjeva.

Ivan ima četvero djece, zanimalo nas je kako bi se postavio da mu 17-godišnji sin kaže da ide na bojište, kao što je on rekao svojim roditeljima pa su oni učinili sve da ga spriječe u tome, ali nisu uspjeli.

– Moj baš ima 18 godina! Da dođe do rata i da ima te godine koje spominjete, ne bih mu dozvolio da pobjegne iz Hrvatske, ali da ide na prvu crtu onako kako sam ja išao, sigurno mu ne bih dao! Mene je Bog spasio, nemam racionalnijeg objašnjenja, jer sam u svakom trenutku nekako znao što trebam napraviti kako bih izvukao živu glavu, neka intuicija me vodila i preživio sam situacije u kojima su skoro svi oko mene izginuli. Dakle, moj odgovor bi mu bio da treba proći dobru vojnu obuku prije odlaska na ratište. Danas smiješno zvuči ovo što ću vam reći: zadužio sam M48 pušku, nosio je 15-20 dana, a ona uopće nije imala udarnu iglu, bila je neispravna. U ruci sam zapravo nosio štap i da mi kolega nije rekao da je isprobam, saznao bih kada bi već bilo kasno.

Kada Anušić nakon naših par pitanja samo kaže ‘bilo je tu svega’, osjetimo da bi nam mogao ispričati još dosta herojskih situacija, ali kao da ima blokadu…

– Da mi nije poginuo brat i još dosta prijatelja, drugačije bi mi bilo sjećati se rata. Jedan od mojih najboljih prijatelja nije stigao ni imati curu, s 18 je poginuo, ništa nije stigao doživjeti u životu. Brat mi se oženio 10. 6. 1991., poginuo 16. 12.  iste godine, a žena mu je rodila sina 12. 4. 1992. Zove se Ante, kao i on, a brat je dobio ime po djedu koji je skončao u Bleiburgu.

Slušajući Anušićevu priču, za kraj smo ga morali pitati kakav bi film želio pogledati o Domovinskom ratu. Vidimo da ima materijala za scenarij…

– Hrvatski vojnici su bili sve samo ne vojnici, ne postoji takva vojska. Hrvati su pokazali toliku dozu hrabrosti i spremnosti da poginu za svoju državu, a tolika podcjenjivanja i omalovažavanja smo doživjeli. Nitko nam nije dao više od 24 sata da ćemo izdržati. To što su odradili dečki po Dalmaciji, Banovini, Slavoniji, to je nevjerojatno, graniči s ludošću! Da se snima film o hrvatskom vojniku trebalo bi prikupiti sve informacije od izravnih sudionika, a redatelj ne bi smio biti iz Hrvatske, nego netko tko zna posao. Pogledajte kako to Amerikanci rade, a mi smo rat vodili ispred naših domova.

S Anušićem smo se dotaknuli još nekih tema, ali o njima ćemo samo ukratko: poručio je da je Vukovar ostao gotovo jedina neokaljana hrvatska svetinja koju su branili ljudi iz cijele Hrvatske, te da nitko ne smije baratati s tom žrtvom kao s nečim svojim, za Krstičevića je rekao da nema puno ljudi s takvom karizmom te da se dokazao kao vojnik i političar, a ni sebe ne doživljava najboljim govornikom, no izrugivanje s tim drži tužnim. Pozdravlja uključivanje u politiku bivših ratnih zapovjednika, tvrdi da se radi o dokazano sposobnim ljudima koji neće nikada raditi protiv naroda i države, a kao primjer navodi SAD gdje je i te kako poželjno političaru u CV-u imati i epizodu u vojsci. Mesiću zamjera što je umirovio generale, a smatra da je tadašnja vlast namjerno ‘rasturila Hrvatsku vojsku’, a u tom čišćenju je i on umirovljen u 28. godini (‘I ostali koji su imali sličan ratni put’).

Vučićeve izjave ga ne iznenađuju jer, smatra, njegovo političko preživljavanje ovisi o tome koliko će napadati Hrvatsku. On današnju borbu ne vidi u zveckanju oružjem već međunarodnoj suradnji i podizanju standarda hrvatskih građana. Drži da srbijanski predsjednik nije promijenio ćud, ali to ga ne brine niti bi na tom strahu trebali graditi svoju budućnost jer je goloruki hrvatski narod devedesetih ‘prebio’ treću vojnu silu Europe, tako da nema brige…

dalmatinskiportal.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari