Pratite nas

Reagiranja

Ministarstvo ljubavi i izljevi mržnje i nesnošljivosti koje se kao smrad šire oko njega

Objavljeno

na

Jedan pogled HRVI I. skupine na umjetničke slobode u Hrvatskoj koje prikazuju ljubav, a imaju poseban učinak na jednu posebnu kategoriju stanovnika ove naše lijepe zemlje.A da smo imalo zemlja kakvu smo zamišljali tu bi skupinu trebalo čuvati kao kap vode na dlanu, a to su djeca i supruge naših poginulih suboraca i to je definitivno najosjetljivija i psihološki najranjivija skupina u ovom društvu.

Udovice i djeca poginulih pripadnika vojske kroz povijest ljudske civilizacije u bilo kojem normalnom narodu koji drži do svoje časti su svetinja i to je i dan danas. Svakodnevno  gledamo i čitamo priloge iz nekih drugih zemalja kada se slave godišnjice i obljetnice država i vojski odnos prema vojnicima, veteranima i njihovim obiteljima, pa smo tako nedavno imali prigodu vidjeti kada u Kongresu SAD na svečanom prijemu za pripadnike i članove vojske SAD cijeli kongres i vlada na čelu sa predsjednikom Donaldom Trumpom udovicu poginulog američkog vojnika pozravljaju sa 5-minutnim neprekidnim pljeskom i svi od reda stoje na nogama. Takve situcije možemo vidjeti diljem svijeta u zemljama čije se vojske u ratnim zonama kao što su Velika Britanija, Kanada, Australija,Rusija, a da ne govorimo o državi Izrael u koji je i živi i mrtvi izraelski vojnik stup zemlje i svetinja.

A što se događa u Republici Hrvatskoj sa onima koji su stvorili ovu državu i njihovim obiteljima, a u koje se svaka vlast prigodničarski kune i gdje su realnosti u našem stvarnom životu daleko od sve njihove lijepe priče. Ovdje je najveća  umjetnička sloboda i sloboda medija vrijeđati branitelje, invalide, supruge i djecu hrvatskih branitelja i cijeli Domovinski obrambeni rat i to traje i traje i nikako ne prestaje.

Sve se radi sustavno, proračunato i dugoročno da bi se negativno prikazali svi stvoritelji Hrvatske samostalnosti i Hrvatske države, jer sve nam mogu oprostiti samo jednu stvar baš i ne, to je ta Hrvatska koju smo mi stvorili na račun njihove nikada prežaljene Jugoslavije.  I tako je to krenulo redom: Najprije su počeli izručivati Haagu one koji su obranili hrvate u BiH i jug Hrvatske, zatim su naprasno umirovljeni hrvatski generali koji su digli svoj glas, pa su šikanirana djeca hrvatskih branitelja sa strane dijela visokog školstva, tj. Iz krugova Filozofskog fakulteta da im se slučajno ne bi dalo pravo upisa pod jednakim uvjetima, pa su na red došli branitelji sa prisilnim umirovljenjem i micanjem iz sustava MORH-a i MUP-a da bi kasnije za istu stvar bili proglašavani parazitima društva i neradnicima, onda smo na red došli mi HRVI od najmanje do najveće kategorije i evo na kraju na red dođoše supruge pokojnih naših suboraca i njihova djeca da budu tema umjetničkoj slobodi onih koji su se uredno sklonili od rata i nisu bili spremni podnijeti bilo kakvu osobnu žrtve u stvaranju ove zemlje jer oni ovu Hrvatsku nisu niti željeli.

A kako ih prikazuje umjetnička sloboda u filmu Ministarstvo ljubavi Pave Marinkovića ?

Na stranu prostote kojih nije malo u dijalozima koje se odnose na ove žene koje su propatile i prošle u svom životu što jedan Marinković ni zamisliti u svojoj glavi ne može, niti to ni želi. Najviše me pogodilo i zasmetalo to što su žene naših poginulih suboraca prikazane ni manje ni više već kao LOVNA DIVLJAČ i to u sezoni koja traje bez lovostaja i to se suptilno provlači kroz cijeli film. Na žalost su mediji u Hrvatskoj, jer ne mogu reći Hrvatski mediji jer to i nisu, već odavno napravili to da smo svi LOVNA DIVLJAČ u njihovom i našim stvarnim životima.

I zašto sam ja osobno kao hrvatski vojnik, časnik i invalid jako osjetljiv i senzibilan za ove žene i djecu, a to ne bih trebao biti sam ja, to bi trebali biti svi mi. Mi smo kao mladi otišli u rat braniti svoj narod, stvarati svoju slobodu i svoju državu i neki od nas bili smo mladi oženjeni i imali smo malu djecu, ali ni to nas nije spriječilo da ostavimo svoje fakultete, svoje poslove i svjesno odaberemo rizik ranjavanja i smrti, jer rat je takav i rat ranjavanja i smrt donosi.

I bili smo ranjavani i ginuli smo i to svakodnevno od Slavonije, Banovine, Korduna, Like, Dalmacije, Hercegovine i Bosne i to je trajalo nekoliko godina i poginulo nas je puno i previše. I iza naših mrtvih prijatelja su ostajele mlade supruge i malena djeca većinom predškolskog uzrasta ili u osnovnoj školi, a ne rijetko su te žene bile i trudne kada su im muževi pogibali tako da djeca nisu nikada vidjela svoje očeve. I gledao sam te supruge i tu djecu na sahranama njihovih muževa i očeva, kako ih razdiru bol i tuga i bile su ponosne jer su vjerovale da su njihovi muževi dali svoje živote za bolje sutra njih i svih nas, a u isto vrijeme i mene je kidala nemoć i tuga jer nisam kao i mnogi moji prijatelji mogao naći pravu riječ utjehe u tom trenutku i uglavnom smo šutjeli grizli usne i stiskali šake i u sebi i između sebe obećavali da ćemo ih zaštititi i čuvati jer mi smo ostali živi, mi prijatelji i suborci njihovih muževa. Mala je razlika između života i smrti bila tih dana, tu razliku su nerijetko pravile sekunde ili metri i lako je moglo biti da smo mi bili na njihovom, a oni na našem mjestu i zato smo nad otvorenim grobovima davali obećanja i sebi i onima koje smo pokapali njihovim obiteljima.

I nadali smo se kada prestane rat da će biti dobro, koliko može biti dobro i nama ranjenima i njima ožalošćenima u našoj državi Hrvatskoj i svemu smo se nadali osim da će te žene koje smo gledali kako plaču i kojima smo obećavali brigu u Hrvatskoj državi biti LOVNA DIVLJAČ u nečijoj umjetničkoj slobodi i da će tu umjetničku slobodu našim novcima plaćati naša Hrvatska država za koju su njihovi muževi dali svoje živote. Još mamje smo se nadali da će te filmove sa takvim umjetničkim slobodama prikazivati Hrvatska nacionalna televizija kada je jednom budemo  imali i da će te žene i njihova djeca biti LOVNA DIVLJAČ jer kako rekoše u filmu da je udovica poginulog brigadira Hrvatske vojskeu Dalmaciji  kapitalac, nešto kao jelen sa puno parožaka u šumama Baranje ili Slavonije.

I pitam sve svoje žive suborce od vojnika, časnika, generala a posebno one koji se nalaze na položajima i dužnostima, saboru, vladi da li su oni kada su pokapali svoje suborce mogli zamisliti da će supruge i djeca onih ljudi koje smo taj dan pokapali pod hrvatskom zastavom i za kojima smo plakali i nije nas bilo sram kao ratnika naših suza biti nečija LOVNA DIVLJAČ u umjetničkoj slobodi u našoj Hrvatskoj. I molim hrvatsku predsjednicu kao vrhovnu zapovjednicu vojske koju su utemeljili muževi ovih žena, kao ženu, kao majku da zaštiti ove žene koje su propatile puno u svome životi i da ne dozvoli da one i njihova djeca više nikada ne budu ničija LOVNA DIVLJAČ. I pitam sve nas do kada ćemo se sklanjati od onih koji Hrvatsku nikada nisu željeli i kada ćemo jednom reći dosta izrugivanju našim ranama, našoj djeci, našim pokojnim suborcima, našoj zemlji Hrvatskoj koju smo stvorili i do koje jedino još nama stalo da bude onakva kao u našim snovima 90-tih godina i što ćemo reći našim prijateljima na njihovim grobovima i jednom kada se sretnemo na nebu kako smo zaštitili njihove obitelji da ne budu LOVNA DIVLJAČ u nečijim umjetničkim slobodama.

Marko Radoš

Tajnik Udruge 100%-tnih HRVI I. skupine

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

S ‘državnim udarima’ u demokratskoj zemlji se ne šali, u bilo kojem kontekstu

Objavljeno

na

Objavio

ilustracija - Krešimir Macan / Ratko Knežević (u krugu)

Nakon što je portal Kamenjar prozvao Službenog PR Vlade Republike Hrvatske gospodina Krešimira Macana, zbog komentara na twitteru u kojem je indirektno optužio “Vatrene da su pokušali izvršiti ‘državni udar’”, po društvenim mrežama se pokrenulo pitanje njegove ostavke ili otkaza.

Nedugo potom oglasio se na facebooku i sam Krešimir Macan:

Poštovani, tijekom današnjeg dana sam na osobnom Twitter profilu (što je i naglašeno u opisu profila upravo da bi se izbjegle krive interpretacije) ironično prokomentirao jedan status na Twitteru kojeg nisam autor.

Zbog manipulacije tim mojim komentarom iz kojeg se sada pokušava konstruirati da sam ja osobno prozivao bilo izbornika ili igrače hrvatske reprezentacije zbog bilo čega u vezi dočeka molim vas da konstatiramo par činjenica:
Osobno na bilo koji način nisam prozivao niti izbornika niti igrače, dapače izrazio sam zadovoljstvo da je doček Vatrenih i naroda bio spektakularan i bez incidenata te da je takva slika Hrvatske otišla u svijet.

Izrazio sam i zadovoljstvo da zbog mudrosti svih nazočnih na proslavi nije prošla nikakva politizacija dočeka, već da je u svijet otišla veličanstvena slika slavlja i zajedništva.

Žao mi je da oni koji pokušavaju manipulirati dočekom u političke svrhe to nastavljaju i nakon što ih je doček zajedništva demantirao.
Svi izneseni stavovi, kao što sam i napisao ranije, su moji osobni i nemaju nikakve veze funkcijom na koju sam imenovan u Vladi Republike Hrvatske,
napisao je Macan.

“Ironični” komentar Krešimira Macana

Ratko Knežević mu je u komentaru objasnio:

Gospodine Macan vi ste PR savjetnik Predsjednika Vlade, “premijera” Hrvatske po Ustavu.

Vijest o Vašem namještenju objavljena je u svim medijima kao press release Hrvatske Vlade. Ako vi kažete “i to ne uspio državni udar” onda obični građanin misli da je pokušaja državnog udara bilo. Nažalost, to je tako. PR je ozbiljan biznis, jer je upravljanje percepcijom. Velika većina gradjana RH nije imala tu percepciju koja joj je – ne ulazimo sada u razloge – htjela biti nametnuta i Vi morate snositi konzekvence. S “drzavnim udarima” u demokratksoj zemlji se ne šali, u bilo kojem kontekstu. (Ratko Knežević).

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Udruga veterana 4. gardijske brigade: Kome smetaju hrvatski branitelji?

Objavljeno

na

Objavio

Začuđeni nevjerojatnom bahatošću državnih i lokalnih institucija, kao i širenjem mržnje od strane pojedinih medija i hrvatskih političara, u prvom redu prema hrvatskim braniteljima i hrvatskoj Predsjednici, Udruga veterana 4. gardijske brigade priopćava:

Zajedništvo kakvo je iskazano tijekom Svjetskog prvenstva u Rusiji, veličanstven doček naših nogometaša u svim gradovima Hrvatske, ponos i veselje u našim srcima nismo osjetili još od završetka Domovinskog rata tj. oslobađanja Hrvatske od srpske agresije. To veselje u zajedništvu u prvom redu su nam omogućili naši Vatreni, hrvatska nogometna reprezentacija na čelu s izbornikom Zlatkom Dalićem. Nesebičnu potporu pružili su im predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović pokazavši pred cijelim svijetom kako se voli Hrvatska, za razliku od nekih bivših predsjednika koji su svjedočili protiv svoje države, Ministarstvo obrane na čelu s našim ratnim zapovjednikom Damirom Krstičevićem, Ministarstvo hrvatskih branitelja, hrvatska policija i mnogi drugi.

Čvrsto i odlučno osuđujemo te smatramo nedopustivim istupe pojedinaca i pisanje nekih medija koji mržnjom truju hrvatski medijski prostor.
Oni su za zajedništvo, ali samo ako svi radimo i razmišljamo kao – oni.

Takvi mediji su se, po uzoru na istočne susjede, natjecali tko će više oblatiti legalno izabranu predsjednicu Republike Hrvatske Kolindu Grabar-Kitarović, tko će više puta hrvatskog branitelja i glazbenika Marka Perkovića Thompsona nazvati ultranacionalistom, ustašom, a predsjednik (nekad) Hrvatske seljačke stranke je u širenju mržnje toliko daleko išao da ga je nazvao “fašističkim smećem” samo zato što su Vatreni htjeli da im pjeva svoje domoljubne pjesme koje su njih, po njihovim izjavama bodrile prije i nakon svake utakmice na ovom važnom natjecanju kao i sve nas, uostalom.

Gospodinu Beljaku poručujemo da se odlijepi od četnikovanja jer samo za njih i njihove obožavatelje hrvatski branitelji su fašisti, a Hrvatska je ustaška tvorevina.

Zamjeramo i smatramo nedopustivim da vodstvo Grada Zagreba, kao organizator dočeka nije htjelo udovoljiti jednoj jedinoj želji Vatrenih, onih Vatrenih koji su nas nakon toliko vremena ujedinili i učinili ponosnima, a ta je da im pjeva njihov omiljeni pjevač. Takva bahatost i nepoštenje samo potvrđuju činjenice da takvim političarima nije stalo do Hrvatske i njenog zajedništva, osim ako oni sami nemaju nekakve osobne koristi, naprotiv, svojim ponašanjem su nam potvrdili da opstaju samo zahvaljujući razjedinjavanju hrvatskog naroda.

Da je u povijesnom trenutku za Hrvatsku uhvaćena prilika za atak na sve hrvatske branitelje, a ne samo na spomenutog hrvatskog glazbenika, dokazuje i činjenica da je hrvatska nacionalna televizija u svom dnevniku cenzurirala govor jednog od najzaslužnijih za uspjeh hrvatske reprezentacije, izbornika Zlatka Dalića, koji je izjavio da su igrali i za Hrvate u Bosni i Hercegovini, Hrvate u dijaspori, ali i za sve hrvatske branitelje.

Isto tako, gledajući sramotne izjave voditelja emisije “Nedjeljom u dva” Aleksandra Stankovića kako je blatio kapetana Vatrenih Luku Modrića i sve obožavatelje hrvatske reprezentacije u trenutcima kad su se borili na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji, možemo zaključiti kako se HRT priključila srpskim medijima u suludim napadima na Hrvatsku kao i na našu nogometnu reprezentaciju.

Zašto to nismo mogli vidjeti na Dnevniku HRT-a kojega svi plaćamo?! Kome smetaju hrvatski branitelji? Srami li se Hrvatska radio televizija tj. njezino vodstvo svojih branitelja koji su im i omogućili posao koji rade? Nije teško pretpostaviti.

Pozivamo vas da pogledate NECENZURIRANU IZJAVU izbornika Vatrenih Zlatka Dalića

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori