Pratite nas

Reagiranja

Ministarstvo ljubavi i izljevi mržnje i nesnošljivosti koje se kao smrad šire oko njega

Objavljeno

na

Jedan pogled HRVI I. skupine na umjetničke slobode u Hrvatskoj koje prikazuju ljubav, a imaju poseban učinak na jednu posebnu kategoriju stanovnika ove naše lijepe zemlje.A da smo imalo zemlja kakvu smo zamišljali tu bi skupinu trebalo čuvati kao kap vode na dlanu, a to su djeca i supruge naših poginulih suboraca i to je definitivno najosjetljivija i psihološki najranjivija skupina u ovom društvu.

Udovice i djeca poginulih pripadnika vojske kroz povijest ljudske civilizacije u bilo kojem normalnom narodu koji drži do svoje časti su svetinja i to je i dan danas. Svakodnevno  gledamo i čitamo priloge iz nekih drugih zemalja kada se slave godišnjice i obljetnice država i vojski odnos prema vojnicima, veteranima i njihovim obiteljima, pa smo tako nedavno imali prigodu vidjeti kada u Kongresu SAD na svečanom prijemu za pripadnike i članove vojske SAD cijeli kongres i vlada na čelu sa predsjednikom Donaldom Trumpom udovicu poginulog američkog vojnika pozravljaju sa 5-minutnim neprekidnim pljeskom i svi od reda stoje na nogama. Takve situcije možemo vidjeti diljem svijeta u zemljama čije se vojske u ratnim zonama kao što su Velika Britanija, Kanada, Australija,Rusija, a da ne govorimo o državi Izrael u koji je i živi i mrtvi izraelski vojnik stup zemlje i svetinja.

A što se događa u Republici Hrvatskoj sa onima koji su stvorili ovu državu i njihovim obiteljima, a u koje se svaka vlast prigodničarski kune i gdje su realnosti u našem stvarnom životu daleko od sve njihove lijepe priče. Ovdje je najveća  umjetnička sloboda i sloboda medija vrijeđati branitelje, invalide, supruge i djecu hrvatskih branitelja i cijeli Domovinski obrambeni rat i to traje i traje i nikako ne prestaje.

Sve se radi sustavno, proračunato i dugoročno da bi se negativno prikazali svi stvoritelji Hrvatske samostalnosti i Hrvatske države, jer sve nam mogu oprostiti samo jednu stvar baš i ne, to je ta Hrvatska koju smo mi stvorili na račun njihove nikada prežaljene Jugoslavije.  I tako je to krenulo redom: Najprije su počeli izručivati Haagu one koji su obranili hrvate u BiH i jug Hrvatske, zatim su naprasno umirovljeni hrvatski generali koji su digli svoj glas, pa su šikanirana djeca hrvatskih branitelja sa strane dijela visokog školstva, tj. Iz krugova Filozofskog fakulteta da im se slučajno ne bi dalo pravo upisa pod jednakim uvjetima, pa su na red došli branitelji sa prisilnim umirovljenjem i micanjem iz sustava MORH-a i MUP-a da bi kasnije za istu stvar bili proglašavani parazitima društva i neradnicima, onda smo na red došli mi HRVI od najmanje do najveće kategorije i evo na kraju na red dođoše supruge pokojnih naših suboraca i njihova djeca da budu tema umjetničkoj slobodi onih koji su se uredno sklonili od rata i nisu bili spremni podnijeti bilo kakvu osobnu žrtve u stvaranju ove zemlje jer oni ovu Hrvatsku nisu niti željeli.

A kako ih prikazuje umjetnička sloboda u filmu Ministarstvo ljubavi Pave Marinkovića ?

Na stranu prostote kojih nije malo u dijalozima koje se odnose na ove žene koje su propatile i prošle u svom životu što jedan Marinković ni zamisliti u svojoj glavi ne može, niti to ni želi. Najviše me pogodilo i zasmetalo to što su žene naših poginulih suboraca prikazane ni manje ni više već kao LOVNA DIVLJAČ i to u sezoni koja traje bez lovostaja i to se suptilno provlači kroz cijeli film. Na žalost su mediji u Hrvatskoj, jer ne mogu reći Hrvatski mediji jer to i nisu, već odavno napravili to da smo svi LOVNA DIVLJAČ u njihovom i našim stvarnim životima.

I zašto sam ja osobno kao hrvatski vojnik, časnik i invalid jako osjetljiv i senzibilan za ove žene i djecu, a to ne bih trebao biti sam ja, to bi trebali biti svi mi. Mi smo kao mladi otišli u rat braniti svoj narod, stvarati svoju slobodu i svoju državu i neki od nas bili smo mladi oženjeni i imali smo malu djecu, ali ni to nas nije spriječilo da ostavimo svoje fakultete, svoje poslove i svjesno odaberemo rizik ranjavanja i smrti, jer rat je takav i rat ranjavanja i smrt donosi.

I bili smo ranjavani i ginuli smo i to svakodnevno od Slavonije, Banovine, Korduna, Like, Dalmacije, Hercegovine i Bosne i to je trajalo nekoliko godina i poginulo nas je puno i previše. I iza naših mrtvih prijatelja su ostajele mlade supruge i malena djeca većinom predškolskog uzrasta ili u osnovnoj školi, a ne rijetko su te žene bile i trudne kada su im muževi pogibali tako da djeca nisu nikada vidjela svoje očeve. I gledao sam te supruge i tu djecu na sahranama njihovih muževa i očeva, kako ih razdiru bol i tuga i bile su ponosne jer su vjerovale da su njihovi muževi dali svoje živote za bolje sutra njih i svih nas, a u isto vrijeme i mene je kidala nemoć i tuga jer nisam kao i mnogi moji prijatelji mogao naći pravu riječ utjehe u tom trenutku i uglavnom smo šutjeli grizli usne i stiskali šake i u sebi i između sebe obećavali da ćemo ih zaštititi i čuvati jer mi smo ostali živi, mi prijatelji i suborci njihovih muževa. Mala je razlika između života i smrti bila tih dana, tu razliku su nerijetko pravile sekunde ili metri i lako je moglo biti da smo mi bili na njihovom, a oni na našem mjestu i zato smo nad otvorenim grobovima davali obećanja i sebi i onima koje smo pokapali njihovim obiteljima.

I nadali smo se kada prestane rat da će biti dobro, koliko može biti dobro i nama ranjenima i njima ožalošćenima u našoj državi Hrvatskoj i svemu smo se nadali osim da će te žene koje smo gledali kako plaču i kojima smo obećavali brigu u Hrvatskoj državi biti LOVNA DIVLJAČ u nečijoj umjetničkoj slobodi i da će tu umjetničku slobodu našim novcima plaćati naša Hrvatska država za koju su njihovi muževi dali svoje živote. Još mamje smo se nadali da će te filmove sa takvim umjetničkim slobodama prikazivati Hrvatska nacionalna televizija kada je jednom budemo  imali i da će te žene i njihova djeca biti LOVNA DIVLJAČ jer kako rekoše u filmu da je udovica poginulog brigadira Hrvatske vojskeu Dalmaciji  kapitalac, nešto kao jelen sa puno parožaka u šumama Baranje ili Slavonije.

I pitam sve svoje žive suborce od vojnika, časnika, generala a posebno one koji se nalaze na položajima i dužnostima, saboru, vladi da li su oni kada su pokapali svoje suborce mogli zamisliti da će supruge i djeca onih ljudi koje smo taj dan pokapali pod hrvatskom zastavom i za kojima smo plakali i nije nas bilo sram kao ratnika naših suza biti nečija LOVNA DIVLJAČ u umjetničkoj slobodi u našoj Hrvatskoj. I molim hrvatsku predsjednicu kao vrhovnu zapovjednicu vojske koju su utemeljili muževi ovih žena, kao ženu, kao majku da zaštiti ove žene koje su propatile puno u svome životi i da ne dozvoli da one i njihova djeca više nikada ne budu ničija LOVNA DIVLJAČ. I pitam sve nas do kada ćemo se sklanjati od onih koji Hrvatsku nikada nisu željeli i kada ćemo jednom reći dosta izrugivanju našim ranama, našoj djeci, našim pokojnim suborcima, našoj zemlji Hrvatskoj koju smo stvorili i do koje jedino još nama stalo da bude onakva kao u našim snovima 90-tih godina i što ćemo reći našim prijateljima na njihovim grobovima i jednom kada se sretnemo na nebu kako smo zaštitili njihove obitelji da ne budu LOVNA DIVLJAČ u nečijim umjetničkim slobodama.

Marko Radoš

Tajnik Udruge 100%-tnih HRVI I. skupine

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Čije je nebo nad Istrom?

Objavljeno

na

Objavio

Čitam danas 22.travnja 2018 godine, kako se predsjednik IDS-a, Boris Miletić,  hvali da je uspio u namjeri demilitarizacije Istre, i  sa premijerom g. Plenkovićem  i  ministrom obrane g. Krstičevićem, uspio dogovoriti da neće avioni prelijetati nebo nad Istrom.

Čije je to nebo pitam vas? Jeli IDS-ovo ili  Hrvatsko ? Koji je Miletić faktor uopće da takvo što traži? Pa nije Istra njegovo leno, nije je dobio u miraz ili nasljedstvo? Zar smo sa za to borili, pitaju se branitelji?

Zar ostaviti dio hrvatskog neba nezaštićen? Koje će iduće dijelove neba ili teritorija tražiti, da ne bude pod hrvatskim suverenitetom?

Za nas istarske Hrvate veoma razočaravajuća vijest, s obzirom da dobro poznajemo i osjećamo IDS-ovu politiku prema nama i domovini Hrvatskoj.

Po Ustavu RH

Članak 2.

Suverenitet Republike Hrvatske neotuđiv je, nedjeljiv i neprenosiv.

Suverenitet Republike Hrvatske prostire se nad njezinim kopnenim područjem, rijekama, jezerima, prokopima, unutrašnjim morskim vodama, teritorijalnim morem te zračnim prostorom iznad tih područja.

Vjerujem da ste svi upoznati  sa IDS-ovom Programskom deklaracijom, Statutom i djelovanjem u proteklih 27 godina od njegova osnivanja.

IDS vodi od samog svog osnivanja protuhrvatsku, iredentističku i separatističku politiku, uvijek na štetu nas istarskih Hrvata. IDS sistematski zatire svaki spomen na hrvatstvo Istre. U studenom 2017 godine Istarska Županija ukinula je financiranje Kalendara Jurina i Franina, koji je izlazio od 1923 godine kao cjelogodišnje obiteljsko štivo, posvećeno istarskom čovjeku. Taj Kalendar je bio svjetionik istarskim Hrvatima, i svim građanima Istre u čuvanju starih običaja, putokaz u poljoprivrednim radovima, a kao kulturna baština trebao je naići na razumijevanje Istarske Županije, ali nije ?

Dok nasuprot tomu za Dane Srpske kulture po istarskim gradovima svake godine ima sredstava. IDS se hvali  multietničnosti, multikulturalnosti i tolerancijom, ali kriteriji su im dvostruki. To vrijedi za sve, osim za Hrvate.

Podsjećam vas na to, kako je izviždana Predsjednica na proslavi sjedinjenja Istre sa maticom zemljom u rujnu 2017 godine, na sam spomen mons. Bože Milanovića!

Podsjećam i premijera g. Plenkovića  kako ga  je Boris Miletić napao prigodom darovanja Vile Idole Porečko-Pulskoj biskupiji, reagirajući žestoko na njegove  riječi, da je Katolička crkva sačuvala hrvatski identititet u Istri.

Svaki i najmanji spomen hrvatstva i Katoličke crkve za IDS i njegovo vodstvo, Jakovčića, Miletića i Flega, je sporno, jer im je zapreka potpunog preuzimanja Istre.

Napominjem da je ovaj zahtjev za demilitarizaciju samo korak ka proglašenju Republike Istre. Sve imaju spremno, sva obilježja državnosti; Statut Istarske Županije, grb, zastavu, himnu, monetu, radio postaju koja emitira na internetu, putovnicu, osobnu iskaznicu, standardizacija made in Istria, istrovnicu , i samo čekaju pogodan trenutak. Ako nema HV-a u Istri, zatvori se tunel Učka i evo vam Republike Istre.

Nemojte misliti da preuveličavam, javno sam objavila  sve moje tekstove u kojima upozoravam na opasnu politiku IDS-a!

Iz svega navedenog što se IDS-a tiče, dobro treba promisliti,  jer oni nisu dobronamjerni. Poznato je da je Boris Miletić sin bivšeg pripadnika JNA!  Tada mu nije smetala JNA u Puli , nije smetalo ni turizmu, a sada mu smeta, jer je to Hrvatska država, pa samim time i Hrvatska vojska.

Lili Benčik

Miletić: Ratni zrakoplovi neće nadlijetati Istru

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Mladen Pavković: Stop Vulinu! Odličan potez hrvatske politike!

Objavljeno

na

Dugo je trebalo, ali napokon se i to dogodilo – Ministarstvo vanjskih i europskih poslova RH osudilo je izjavu ministra obrane Republike Srbije Aleksandra Vulina u kojoj tvrdi da o njegovu dolasku u Republiku Hrvatsku „…može odlučiti vrhovni komandant Vojske Republike Srbije, gospodin Aleksandar Vučić, a nikako o tome ne mogu da odluče hrvatski ministri“ te ga je zbog toga do daljnjega proglasilo personom non grata, tj,. nepoželjnom osobom u hrvatskoj državi!

To je odličan i hvala vrijedan potez, kojeg je trebalo povući i mnogo ranije, jer je riječ o čovjeku koji ne govori istinu, koji neprestano mlati praznu slamu i na najgrublji i najprimitivniji način obračunava se s braniteljima i građanima Republike Hrvatske, što nikako ne doprinosi  razvoju dobrosusjedskih odnosa i punog međusobnog uvažavanja.

Sada je i više nego očito da tamo gdje ratni zločinac Vojislav Šešelj stane, Vulin, Dačić, pa i Vučić  nastavljaju dalje.

Hrvatska se napokon probudila od četničkih provokacija i rekla – dosta!

Komentirajući priopćenje hrvatskog ministarstva, Vulin je uz ostalo rekao da je mislio da je u Europi zagarantirana sloboda kretanja, da im smeta njegovo ime (sic!), odnosno ono što govore Srbi.

Naglasio je da je „ovo sve pokušaj Hrvatske da ušutka nekoga tko govori istinu“, a da je najstrašnija istina o Jasenovcu „ne samo što se tamo dogodilo, već i to što sadašnja Hrvatska neće čak ni da se pokaje za to što je uradila“.

Pored toga, podsjetio je da su predsjednika Srbije u Hrvatskoj dočekale „ustaše koje su ga vrijeđale na najbrutalniji način“, a da će Vučić na ovu provokaciju, da on nije dobro došao u Hrvatsku, vrlo brzo reagirati na „državničkoj razini“.

Zanimljivo je da Vulin, ali i ostali najviši srbijanski politički dužnosnici, neprestano okreću ploču, kao da se u Hrvatskoj ništa drugo nije dogodilo nego uspostava Nezavisne Države Hrvatske i ustaški logor Jasenovac.

Što se Hrvati imaju ispričavati za NDH ili za logore u vrijeme II. svjetskog rata, tim prije što ova i ovakva hrvatska država postoji tek od početka devedesetih godina prošlog stoljeća?  Hrvatska je pod vodstvom dr. Franje Tuđmana nastala u krvi! Vulin i slični zaboravljaju da je Srbija bila agresor na Republiku Hrvatsku, da je iza nje zasad ostalo oko 150 masovnih grobnica, na desetine tisuća ubijenih, protjeranih i osakaćenih nevinih Hrvata, uništeno gospodarstvo, pa čak i bolnice koje im nisu bile svete.

Godinama su držali u okupaciji hrvatske teritorije, poput Vukovara, Knina i drugih mjesta.

Oni se ne sjećaju da su iz središta Beograda i tenkove s cvijećem slali da uništavaju sve što hrvatski diše, a još manje da su u Srbiji postojali najstrašniji logori za Hrvate.

Nu, u želji da sve to i drugo prikriju, srbijanski „zečevi“, poput Vulina, namjerno nas vraćaju sto godina unatrag. Kad bi se i riješilo pitanje „Za dom spremni“ oni se s time ne bi zadovoljili, već bi našli drugu temu, i tako u nedogled.

Dok službena Srbija ne prizna da su bili agresori, dok ne plati ratnu i inu odštetu, dok se ne ispričaju za sva zla koja su nam učinili, sa ovom bi državom do daljnjega  trebalo zamrznuti političke i druge odnose, jer ne kaže se bez razloga „ne vjeruj Danajcima ni kad darove nose“.

Vjerujemo da proglašavanjem personom non grata jednog srbijanskog ministra za našu državu ipak dolaze druga, bolja vremena, jer inzistiranje na dobrosusjedskim odnosima s državom koja to ne želi, samo je gubljenje vremena.

Očito će još mnogo vode proći Dunavom dok ćemo postati prijateljske zemlje.

Stoga Vuline, sretan ti put i – doviđenja!

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati