Pratite nas

Reagiranja

Ministarstvo ljubavi i izljevi mržnje i nesnošljivosti koje se kao smrad šire oko njega

Objavljeno

na

Jedan pogled HRVI I. skupine na umjetničke slobode u Hrvatskoj koje prikazuju ljubav, a imaju poseban učinak na jednu posebnu kategoriju stanovnika ove naše lijepe zemlje.A da smo imalo zemlja kakvu smo zamišljali tu bi skupinu trebalo čuvati kao kap vode na dlanu, a to su djeca i supruge naših poginulih suboraca i to je definitivno najosjetljivija i psihološki najranjivija skupina u ovom društvu.

Udovice i djeca poginulih pripadnika vojske kroz povijest ljudske civilizacije u bilo kojem normalnom narodu koji drži do svoje časti su svetinja i to je i dan danas. Svakodnevno  gledamo i čitamo priloge iz nekih drugih zemalja kada se slave godišnjice i obljetnice država i vojski odnos prema vojnicima, veteranima i njihovim obiteljima, pa smo tako nedavno imali prigodu vidjeti kada u Kongresu SAD na svečanom prijemu za pripadnike i članove vojske SAD cijeli kongres i vlada na čelu sa predsjednikom Donaldom Trumpom udovicu poginulog američkog vojnika pozravljaju sa 5-minutnim neprekidnim pljeskom i svi od reda stoje na nogama. Takve situcije možemo vidjeti diljem svijeta u zemljama čije se vojske u ratnim zonama kao što su Velika Britanija, Kanada, Australija,Rusija, a da ne govorimo o državi Izrael u koji je i živi i mrtvi izraelski vojnik stup zemlje i svetinja.

A što se događa u Republici Hrvatskoj sa onima koji su stvorili ovu državu i njihovim obiteljima, a u koje se svaka vlast prigodničarski kune i gdje su realnosti u našem stvarnom životu daleko od sve njihove lijepe priče. Ovdje je najveća  umjetnička sloboda i sloboda medija vrijeđati branitelje, invalide, supruge i djecu hrvatskih branitelja i cijeli Domovinski obrambeni rat i to traje i traje i nikako ne prestaje.

Sve se radi sustavno, proračunato i dugoročno da bi se negativno prikazali svi stvoritelji Hrvatske samostalnosti i Hrvatske države, jer sve nam mogu oprostiti samo jednu stvar baš i ne, to je ta Hrvatska koju smo mi stvorili na račun njihove nikada prežaljene Jugoslavije.  I tako je to krenulo redom: Najprije su počeli izručivati Haagu one koji su obranili hrvate u BiH i jug Hrvatske, zatim su naprasno umirovljeni hrvatski generali koji su digli svoj glas, pa su šikanirana djeca hrvatskih branitelja sa strane dijela visokog školstva, tj. Iz krugova Filozofskog fakulteta da im se slučajno ne bi dalo pravo upisa pod jednakim uvjetima, pa su na red došli branitelji sa prisilnim umirovljenjem i micanjem iz sustava MORH-a i MUP-a da bi kasnije za istu stvar bili proglašavani parazitima društva i neradnicima, onda smo na red došli mi HRVI od najmanje do najveće kategorije i evo na kraju na red dođoše supruge pokojnih naših suboraca i njihova djeca da budu tema umjetničkoj slobodi onih koji su se uredno sklonili od rata i nisu bili spremni podnijeti bilo kakvu osobnu žrtve u stvaranju ove zemlje jer oni ovu Hrvatsku nisu niti željeli.

A kako ih prikazuje umjetnička sloboda u filmu Ministarstvo ljubavi Pave Marinkovića ?

Na stranu prostote kojih nije malo u dijalozima koje se odnose na ove žene koje su propatile i prošle u svom životu što jedan Marinković ni zamisliti u svojoj glavi ne može, niti to ni želi. Najviše me pogodilo i zasmetalo to što su žene naših poginulih suboraca prikazane ni manje ni više već kao LOVNA DIVLJAČ i to u sezoni koja traje bez lovostaja i to se suptilno provlači kroz cijeli film. Na žalost su mediji u Hrvatskoj, jer ne mogu reći Hrvatski mediji jer to i nisu, već odavno napravili to da smo svi LOVNA DIVLJAČ u njihovom i našim stvarnim životima.

I zašto sam ja osobno kao hrvatski vojnik, časnik i invalid jako osjetljiv i senzibilan za ove žene i djecu, a to ne bih trebao biti sam ja, to bi trebali biti svi mi. Mi smo kao mladi otišli u rat braniti svoj narod, stvarati svoju slobodu i svoju državu i neki od nas bili smo mladi oženjeni i imali smo malu djecu, ali ni to nas nije spriječilo da ostavimo svoje fakultete, svoje poslove i svjesno odaberemo rizik ranjavanja i smrti, jer rat je takav i rat ranjavanja i smrt donosi.

I bili smo ranjavani i ginuli smo i to svakodnevno od Slavonije, Banovine, Korduna, Like, Dalmacije, Hercegovine i Bosne i to je trajalo nekoliko godina i poginulo nas je puno i previše. I iza naših mrtvih prijatelja su ostajele mlade supruge i malena djeca većinom predškolskog uzrasta ili u osnovnoj školi, a ne rijetko su te žene bile i trudne kada su im muževi pogibali tako da djeca nisu nikada vidjela svoje očeve. I gledao sam te supruge i tu djecu na sahranama njihovih muževa i očeva, kako ih razdiru bol i tuga i bile su ponosne jer su vjerovale da su njihovi muževi dali svoje živote za bolje sutra njih i svih nas, a u isto vrijeme i mene je kidala nemoć i tuga jer nisam kao i mnogi moji prijatelji mogao naći pravu riječ utjehe u tom trenutku i uglavnom smo šutjeli grizli usne i stiskali šake i u sebi i između sebe obećavali da ćemo ih zaštititi i čuvati jer mi smo ostali živi, mi prijatelji i suborci njihovih muževa. Mala je razlika između života i smrti bila tih dana, tu razliku su nerijetko pravile sekunde ili metri i lako je moglo biti da smo mi bili na njihovom, a oni na našem mjestu i zato smo nad otvorenim grobovima davali obećanja i sebi i onima koje smo pokapali njihovim obiteljima.

I nadali smo se kada prestane rat da će biti dobro, koliko može biti dobro i nama ranjenima i njima ožalošćenima u našoj državi Hrvatskoj i svemu smo se nadali osim da će te žene koje smo gledali kako plaču i kojima smo obećavali brigu u Hrvatskoj državi biti LOVNA DIVLJAČ u nečijoj umjetničkoj slobodi i da će tu umjetničku slobodu našim novcima plaćati naša Hrvatska država za koju su njihovi muževi dali svoje živote. Još mamje smo se nadali da će te filmove sa takvim umjetničkim slobodama prikazivati Hrvatska nacionalna televizija kada je jednom budemo  imali i da će te žene i njihova djeca biti LOVNA DIVLJAČ jer kako rekoše u filmu da je udovica poginulog brigadira Hrvatske vojskeu Dalmaciji  kapitalac, nešto kao jelen sa puno parožaka u šumama Baranje ili Slavonije.

I pitam sve svoje žive suborce od vojnika, časnika, generala a posebno one koji se nalaze na položajima i dužnostima, saboru, vladi da li su oni kada su pokapali svoje suborce mogli zamisliti da će supruge i djeca onih ljudi koje smo taj dan pokapali pod hrvatskom zastavom i za kojima smo plakali i nije nas bilo sram kao ratnika naših suza biti nečija LOVNA DIVLJAČ u umjetničkoj slobodi u našoj Hrvatskoj. I molim hrvatsku predsjednicu kao vrhovnu zapovjednicu vojske koju su utemeljili muževi ovih žena, kao ženu, kao majku da zaštiti ove žene koje su propatile puno u svome životi i da ne dozvoli da one i njihova djeca više nikada ne budu ničija LOVNA DIVLJAČ. I pitam sve nas do kada ćemo se sklanjati od onih koji Hrvatsku nikada nisu željeli i kada ćemo jednom reći dosta izrugivanju našim ranama, našoj djeci, našim pokojnim suborcima, našoj zemlji Hrvatskoj koju smo stvorili i do koje jedino još nama stalo da bude onakva kao u našim snovima 90-tih godina i što ćemo reći našim prijateljima na njihovim grobovima i jednom kada se sretnemo na nebu kako smo zaštitili njihove obitelji da ne budu LOVNA DIVLJAČ u nečijim umjetničkim slobodama.

Marko Radoš

Tajnik Udruge 100%-tnih HRVI I. skupine

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Kardinal Puljić odbacio tvrdnje da je usporedio Komšićev izbor s dolaskom Hitlera na vlast

Objavljeno

na

Objavio

Vrhbosanski nabiskup kardinal Vinko Puljić nije nikada usporedio novoizabranog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine Željka Komšić s bilo kojom povijesnom osobom pa tako ni s Hitlerom a u svojim je nedavnim propovijedima samo upozorio na potrebu mijenjanja nepravednih zakona, rečeno je u reagiranju u utorak kojega je potpisao glavni tajnik Biskupske konferencije BiH monsinjor Ivo Tomašević.

U reagiranju u povodu različitih medijskih interpretacija sadržine propovjedi kardinala Puljića 13. listopada u Mariji Bistrici i 14. listopada u Žepču monsinjor Tomašević je pojasnio kako je nakon telefonskih konzultacija s vrhbosanskim nadbiskupom koji je na putu u prilici prenijeti njegove riječi da je u tim istupima on govorio samo o zakonima kojima se legalizira nepravda i potrebi mijenjanja takih zakona a pri tom nije usporedio nikoga s bilo kojom osobom iz povijesti.

Podsjetio je da je kardinal Puljić u svojoj propovijedi u Mariji Bistrici najprije spomenuo da su Isusa raspeli po zakonu prema odlomku iz Evanđelja po Ivanu u kojem glavari svećenički i sluge odgovaraju rimskom upravitelju Pilatu, na njegovu primjedbu da na Isusu ne nalazi nikakve krivice: „Mi imamo Zakon i po Zakonu on mora umrijeti jer se pravio Sinom Božjim“.

Dodao je kako je kardinal Puljić podsjetio i na brojne nepravedne presude nakon svršetka Drugog svjetskog rata donesene na temelju zakona kada su osuđeni i mnogi nedužni ljudi, a velikom broju osobama i institucijama oduzeta je imovina koja do danas nije vraćena. Između ostalog, spomenuo je i Hitlerov dolazak na vlast uz pomoć zakona te zapitao, donose li se zakoni zato „da čovjeka brane, njegovo dostojanstvo i njegova prava?“.

“Kardinal Puljić nije usporedio nikoga s bilo kojom osobom iz povijesti koje je spomenuo bilo da je riječ o Isusu Kristu, koji je nevin osuđen na temelju tadašnjeg zakona, ili o onima koji su donosili zakone nakon 1945. ili o Adolfu Hitleru koji je donio takve zakone koji su mu omogućili apsolutnu vlast.

Kardinal Puljić stavio je ponovno u središte potrebu donošenja zakona koji će biti takvi, kako je i sam rekao u propovijedi, ‘da čovjeka brane, njegovo dostojanstvo i njegova prava'”, stoji u reagiranju dostavljenom medijima u BiH.

Puljić je, ne govoreći o osobama nego o procesu, aludirao na najnoviji znak nejednakopravnosti Hrvata u Bosni i Hercegovini nakon što je prema izbornom zakonu proglašenim protuustavnim u Predsjedništvo BiH za hrvatskog člana glasovima Bošnjaka izabran Željko Komšić, probošnjački političar hrvatskih korijena.

Nakon izbora 7. listopada američka veleposlanica u BiH Maureen Cormack konstatirala je kako je izbor Komšića u Predsjedništvo BiH zakonit i sukladan ustavu.

(Hina)

 

Kardinal Puljić: I Hitler je došao zakonom na vlast, no pitanje je kakav je to zakon pod kojim se oduzimaju prava Hrvata

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

LUČIĆ: Za Vildanu Selimbegović ja sam neprijatelj bez obzira na to pišem li istinu ili ne

Objavljeno

na

Objavio

UREDNICA OSLOBOĐENJA NE MOŽE SE OSLOBODITI PARTIJSKE TRADICIJE

Opet se oglasila Vildana Selimbegović, glavna i odgovorna urednica i direktorica Oslobođenja. Uglavnom neodgovorno i neuredno, kao i ranije. Ni riječi o avetinjskoj “vjestici” koja jest i nije objavljena u njezinim novinama, koje i ima i nema, poput čudesne Jelene iz sjajne Andrićeve pripovijetke.

U bijegu od uzroka i razloga polemike, daleko od činjenica i logike, navela je nekoliko podataka iz mog više puta objavljenog životopisa, dodala pokoju izmišljotinu tipa “rekao joj prijatelj” i krenula s konstrukcijama. Najprije je podijelila uloge i tipično za nemoralne osobe proglasila se uzornom i moralno superiornom.

Puna ljubavi i razumijevanja za druge i drugačije nazvala me je “mrziteljem svega drugog i drugačijeg”. Da ne bi bilo zabune, pojasnila je da mrzim sve one koji ne dijele moje “svjetonazore”. Baš tako, citiram: “…potpiruje mržnju prema svima koji ne dijele njegove svjetonazore.” Ona piše, a valjda i misli, da ljudi imaju više svjetonazora pa ih s drugima dijele ili ne dijele, ko kruške po Travniku.

Uopće ne sumnja glodurica da su ti moji “svjetonazori”, koliko god ih bilo, svi fašistički. Kaže, poraženi su i u onome i u ovome ratu. Prihvatila je moju primjedbu da nisam sudjelovao u Drugome svjetskom ratu, ali je odmah podmetnula: “da jest, bez sumnje bi bio na onoj strani koja danas ne može prežaliti što su Hitlerove postrojbe poražene”.

Tu je gospođa od kakve-takve novinarke i urednice postala gatara; čita misli, proriče budućnost, ali i učitava prošlost. Ona bi bez sumnje bila na pravoj, “antifašističkoj” strani, što dokazuje i “antifašističkom tradicijom” novina koje uređuje. Već je vidim s crvenom petokrakom na šajkači kako s Pala juriša na Sarajevo u oslobodilačkom pohodu. Što bi tek pisala da joj je vlasnik Heineken umjesto Sarajevske pivovare. Ipak, dovoljno je to što je ona u “ovom” ratu bila na pravoj strani, zajedno s Cacom, Ćelom, Abu Malijem, Abu Hamzom, Jukom, Zukom i Zoljom.

Što se tradicije Oslobođenja tiče, suvišno je danas dokazivati da je ona bila i ostala jednoumna i totalitarna, Druge i drugačije je isključivala na svaki način, pa i fizički. Podsjetit ću one koji su možda zaboravili “sretna vremena” i “slavnu tradiciju”, da je Oslobođenje bilo službeno glasilo Saveza socijalističkog radnog naroda odnosno Saveza komunista SR BiH.

Iz njega su radni ljudi i građani svakodnevno upijali mudrosti Milana Uzelca, Nenada Guzine, Seida Maglajlije i sličnih komunističkih klasika. Redovito su objavljivane plahte izvješća sa sjednica, konferencija i plenuma na kojima su se odgovorni drugovi i još odgovornije drugarice odlučno zaklinjali kako nema povratka na staro, nema restauracije građanskog sistema, nema povratka kapitalizma, a nije bilo ni robe široke potrošnje.

Dok su neprijateljski elementi tvrdili da struje nema svaki drugi dan, odgovorni patrioti su im se suprotstavljali tvrdnjom da struje ima svaki drugi dan. Bilo je i goriva, 20 litara po autu mjesečno, jedan dan voze parni, drugi dan neparni. Da ne spominjem onu stariju tradiciju Đure Pucara, Uglješe Danilovića, Osmana Karabegovića, Vlade Šegrta i sličnih demokrata i liberala, što su u poratnim godinama s istim žarom smicali i ljude i koze.

Pred sami kraj komunističkog režima, 1987. godine, na devetom, pretposljednjem kongresu, donesena je rezolucija u kojoj piše i sljedeće: “Zadatak je marksističke stvaralačke kritike da, u okviru estetskog pluralizma kao oblika slobode stvaralaštva, ne dopusti da se krijumčari ideološki i politički pluralizam nacionalističkog, građanskog ili bilo kojeg drugog antikomunističkog tipa.” Estetski pluralizam? To je kao da biraš koga ćeš od gore nabrojenih klasika čitati: poeziju Đure Pucara, prozu Osmana Karabegovića, političku teoriju Uglješe Danilovića ili sabrana djela Nijaza Durakovića. Ništa od svega toga, bila su to samo lupetanja čiji je smisao bio gradnja legitimiteta za puno jednostavnije i konkretnije stvari.

Naime, nakon svih tih ideoloških eskapada i sve revolucionarne isključivosti i zagriženosti, u fusnoti je zabilježeno da je prema podacima Službe društvenog knjigovodstva “posljednjih godina kod svakog drugog korisnika društvenih sredstava nađena povreda zakonskih propisa”. Drugovi su krali! Drugovi su nemilice krali, pljačkali, utajivali, krijumčarili, otimali, krivotvorili i baš ih je bilo briga što piše u službenom glasilu Saveza socijalističkog radnog naroda.

Toliko ih nije bilo briga da su nakon svega dopustili da te novine kupi lokalni pivar i da ih uređuje Vildana Selimbegović. U Sarajevu bez sumnje ima pametnih ljudi koji bi bili u stanju napraviti dobre novine, ali gazdi treba netko bez morala i skrupula, netko tko će oblatiti i diskvalificirati političku i poslovnu konkurenciju. Ona nije imala problema s profesionalnom etikom ili osobnim moralom.

Bez oklijevanja je prisvajala, potpisivala i objavljivala razne paraobavještajne uratke kao svoje “istraživačke” tekstove. Bio je to vrhunac podlosti i dojavničkog novinarstva, u Sarajevu odavno poznatog kao “vildanovština”. Koliko god sam ja bio obavještajac, još više je ona bila “paraobavještajka”.

Vildana Selimbegović je u skladu s opisanim moralnim dometima i intelektualnim sposobnostima te s tradicijom lista koji uređuje zaključila kako petorica od šestorice Hrvata koji su osuđeni pred Haškim tribunalom danas “okajavaju i Lučićeve grijehe”. Dodala je i kako je general Praljak “popio otrov u haškoj sudnici” kako bi neki drugi generali, a tu aludira na mene, “bili zbrinuti u zagrebačkim institutima”. Doista jeziva optužba, bilo bi krajnje nemoralno ne osvrnuti se na nju i ne vidjeti na čemu se temelji. Koji su to “Lučićevi grijesi”? Prvi moj grijeh, po ocjeni Vildane Selimbegović, jest taj što sam “u septembru 1993. zapovjednim tonom” tražio od upravitelja vojnog zatvora da dvojici djelatnika SIS-a omogući “nesmetan uvid u stanje u zatvoru”.

Činjenica je da sam u više navrata tražio trenutačno oslobađanje zatvorenika iz Gabele i Dretelja, a ponekad i pojedinačno oslobađanje nekih od njih. U tom kontekstu sam 19. rujna 1993. tražio “nesmetan uvid u stanje u zatvoru”.

Imalo inteligentan analitičar shvatio bi na temelju “zapovjednog tona zahtjeva za nesmetan uvid” da je do tada bilo smetnji i da nije bilo moguće dobiti realan uvid u stanje. Vjerujem da bih i uspio u svom naumu da muslimanski vojni i politički vrh nije tih dana pokrenuo operaciju “Neretva 93.” koju je vodio Sefer Halilović, a kojem je Vildana Selimbegović pisala i uređivala memoare. Ne znam je li i ona sudjelovala u koljačkom pohodu od Trusine do Grabovice i južnije, ali  je teško vjerovati da ne zna ništa o tome.

Drugi moj “grijeh” je u tome što sam u prosincu 1993. “revnosno, na 24 stranice potpisao i u Zagreb poslao saznanja o kriminalnim radnjama na području Hrvatske zajednice Herceg-Bosne”. Radilo se o podacima prikupljenim s terena, neki su iz sudske ili policijske evidencije, a neki su obavještajni podaci manje ili veće pouzdanosti, koje je tek trebalo provjeriti.

Vrijeme je pokazalo da je veći dio informacija bio točan, dok se za dio utvrdilo da nisu točni. Takvo zbirno izvješće poslano je i u Zagreb jer se dio osumnjičenih za počinjena kaznena djela kretao i po Hrvatskoj pa je bilo uobičajeno i opravdano nadzirati njihovo djelovanje. To izvješće, kao i brojna njemu slična, pokazuju da sam svoj posao radio odgovorno i časno.

Istraživao sam sva kaznena djela bez obzira na to tko je počinitelj. Volio bih vidjeti da je netko radio nešto slično u Sarajevu, da ne spominjemo dio središnje Bosne pod kontrolom Armije BiH ili sjevernu Hercegovinu. Upravo to dokazuje da nije bilo nikakvog “udruženog zločinačkog poduhvata” kojem bih pripadao, jer kakva bi to bila “zločinačka organizacija” koja istražuje i dokumentira “svoje zločine” i još šalje izvješća o tome.

Nije dovoljno biti glup, treba biti pokvaren pa optužiti policajca odnosno obavještajca za zločine koje je istraživao i otkrivao. Naravno, postoji i drugo objašnjenje tipično za šoviniste ograničenog intelekta i nikakva morala: Svi ste vi isti, svi ste vi fašisti, što god radili i kako god se ponašali. Vrhunac podlosti i zloće vidim u rečenici: “u njegovom svijetu uniformirana lica mogu silovati žene, ali žene ne mogu dobiti priliku da misle svojom glavom.”

Koja jeftina upotreba kriminalističkog dosjea i silovanih žena, koja kukavička i podla insinuacija. Ili je to možda vrhunac gluposti nekoga tko doista ne misli svojom glavom, nego postupa po davno postavljenim propagandnim obrascima. Na seminaru za radnike Udbe, u svijetu Vildane Selimbegović, održanom u Sarajevu nekoliko godina prije njezina rođenja utvrđene su teze o “primjeni zakonskih propisa u vezi politike gonjenja klera”. U njima je definirano i kazneno djelo “neprijateljske propagande” iz članka 118. Kaznenog zakona. Djelatnicima Udbe je objašnjeno: “Neprijateljska propaganda je iznošenje i prenošenje izvjesnih činjenica upravljenih na pridobivanje pristalica za nešto…

Za postojanje djela nije bitno da li se iznose istinite ili lažne činjenice, nego je bitno zašto se te činjenice iznose i u kojoj su mjeri one podobne da se njihovim iznošenjem postigne ono što se želi…” To je ta tradicija koju baštini i slijedi dnevni list Oslobođenje.

Unutar te i takve tradicije, kao Hrvat svjestan svoga identiteta, ja sam neprijatelj bez obzira na to pišem li istinu ili ne i bez obzira na to jesam li sprečavao ili činio zločine. Jer ja sam taj drugi i drugačiji, a moje su želje suprotstavljene njihovim. Znam da je to tako, i ne pokušavam stvari zvati drugim imenom. Mi smo bili i zauvijek ćemo ostati na suprotnim stranama, toliko suprotnim i suprotstavljenim da je i svaka daljnja rasprava besmislena, piše Ivo Lučić za Globus.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari