Pratite nas

Kolumne

Mirela Pavić: Kako bilo, drug Nešo je ionako samo groteskni spoj majčice Prirode i majčice Partije, a štoš…

Objavljeno

na

Ako me išta veseli, to je da mi jope postalo slatko brisat prašinu s TeVeja.

[ad id=”93788″]

Zakoniti je kupija neku televizijetinu koja se širi zidom dnevnog boravka ka crna umjetnička slika iz nikoga muzeja izgubljenih vrimena.

Oči su mi se na nju privikavale sve ovo vrime.

Znate li vi kako je gledat ‘Otvoreno’ sa Stazićevin noson potenciranin na petnaestu (okoprilike) iz večeri u večer?

Najlipše je izgledala ugašena. Unda san ja to svaki dan morala špricat sredstvon za cakla da zablišći kako bi navečer na Ligi prvaka ili nekoj već ligi koja je taj dan na ligašenju, mogla moja mala i hrabra četa uredno vidit, rećemo, nabor na Messijevoj štucni. Nekako mi, kažem, lakše u zadnje vrime, al još ne do propšnosti lako, brisat taj objekt jer mi se stalno činilo kako program Yutela, dok ju brisuckam, čistim od svih griha degutantnih uvlakača, štafetnopaličarskih koji su nikoj teladi pustinjskoj donosili dnevnu porciju  napoja, skupa sa svojim kolegama iz drugih medijskih kuća koje, ne da su opanjkavale i pljuvale svaku svetinju i veličale likove političkih oftrljića i stazića, nego i besramno promovirale svaku crveno-paklenu ideju, ma koliko išla u prilog sveopćem rashrvaćivanju i osiromašenju na svim poljima.

Čitan koliko su SLinićeve tzv. predstečajne nagodbe uništile malih poduzetnika i slabo mi dolazi. Desetke emisija preplavljenih pohvalnicama sa samonatjecanja, organizirane su na toj dalekovidnici kako bi se građanima ‘pojasnilo’ tko im želi utjerati ‘dobro’.

Prema tomu, bar mi je tu laknulo.

Nadam se objektivnosti, a ne onome čega se oporbena i ‘umjetnička’ bulumenta užasava i plaši – rušenju jednoobraznoga i užasno dogmatično-besmislenoga ponavljanja pismice što ju je nekidan u sabornici ispalija bivši premijer. Koji je rekao, između ostaloga, kako je proračun gotovo isti kao njihov. I zato njegov klub ne će dat podršku takvom proračunu.

Jer – ne valja.

Kažu stručnjaci kako proračun more bit sanacijski, održivi i reformski. Naš je, navodno, ovi prvi. Neš se maknit od sanacija još sto godina. Vaik nešto saniramo. Da bar sani(ta)rimo pa bakterije uništimo, al, neš majci, sanacija na na sanaciju – uvest ćemo pojam i hipersanacije. Uglavnon, premijer Orešković je sa svojim timskim timom otimario i bar to odradija. Što će bit od toga, straj me i promislit. Vaik san skeptična. Još nije smijenija Lozančića. Mislin kako oni igraju oko toga poker. Na svlačenje. Ko ostane zadnji, njegovo je misto šefića SOA-e. Neš ti mista.

Štoš u Hrvackoj s tajnin služban?

Štitit naciJonalnu sigurnost?

Ae. ‘Lipo’ je štićena. Kutije papirusina odlazile su noću s bivšim precednicima, bivšim ministrima i bivšim odanim slugama. Što je najgore, i kad su Smail-age odlepršale, uvik je osta negdi neko po zadatku. Janjičarsko dite, al ne manje zahvalno krvniku. Koga nije otkrila ni SOA ni POA, a odrađiva je sjajan posa ‘visokog neimenovanog izvora’. Tih. Miran. Nevidljivo pouzdan. Na lancu. Lanac je bija uvik dug onoliko koliko triba za zategnit i ugodit društvancu iz uglađene birtije ljevičarskih medijskih konobara i ‘servirki’.

Niku večer san gledala ‘Otvoreno’ na temu vojske na granici. Bila je ona teta što se svemu vaik čudi. I onaj Bosanac što je jema kampanju kontra referenduma o braku, a koji je na ‘čelnim’ (mrvičak neobično zatakve, al mora se tako reć) pozicijama u svin udrugama s puno velikih slova, koje bi Hasanovom zaslugom mogle uskoro kopat kuruzu. Pa je jasno čega se on boji.

A čega se bojala teta drugarica Sobol, nije mi bilo baš jasno.

S druge strane bija je ministar ‘s brcima’ i još neki barba Ivić, što je stalno diza i skida očale pa san se uglavnon na to koncentrirala u trenutcima u kojima san unaprid znala što će ona v.d. drugarica reć. Bože, pomislila sam, pa zar ovi stvarno ništa ne kontaju? Ili imaju toliko grijeha kako misle da bi ih netko, jer ima ovlasti u „građanskome ratu“ natukao?  Da bi domoljubi trošili metke umisto izbora kako bi došli na vlast? Pa nisu ONI ti koji su tili rat. Oni su u ratu pogibali.

“Centar za mirovne studije je također udruga proistekla iz Domovinskog rata. Da nije bilo rata, vjerojatno ne bi bilo niti našeg Centra.”

To je prije godinu dana cinički izjavija o svome Centru za mirovne studije, dotični dečec. Pa virujen kako bi mu rat baš odgovarao. Ako ništa, jope more postat ratni profiter. Koji mudrac! Uglavnon, tenkovi i topovi su ih pripali. Pada mi na pamet Cher kako na topu jaše, pa me suze oblile jer sam zamislila Stazića u sličnom položaju. Maras to ne bi moga obavit jerbo nema nijednu dlaku na glavi. A i uslikava se vaik daleko od tenkova. Osim kad je Grbin u blizini. I kad njega pomiša s antifašističkin tenkom. Ja isto mislin kako Karamarko i PodRepić (koji se baš nije iskaza) oće vojsku na granicu da bi napravili koncentracijski logor za neistomišljenike. I terorizirat će ih unutar te granice, hrvaCke, koja im je ionako draga ka koncentracijski logor, kako bi ih prisilili da ju zavole.

To bi bija priodgojni logor. Pcikički. Dalo bi im i fejzbuk. Da mogu komunicirat međusobno. I iznosit hrabra stajališta. Skupa s Jacom. Koja je utrnila zadnjih dana prstiće od afere s mirovinama. Nešto se ne javlja. Bit će smišlja što će napisat. A ministar Repić more objasnit kako se u njega našla neka (površno, al ipak) nacrtana karta koju su u vrime haaškovanja tražili ispod skuta bosanskih franjevaca i u kravljoj balegi po ledinama oko Knina, i kako to da ga dosad niko o tome nije ništa priupita, a sve ostale jest?

Čak i blogera Krulu.

Nema tu – ovo je nisko, ovo su tračevi. Ako ste pošli reformirat, a bome se okotiste bez ploda, reformirajuć, ajmo na sunčeko iznijeti sve – odgovarat i na neugodna pitanja. ESDePeov kadar se razmočvario u vidu savjetnika, dobrodušnih promicatelja mira u svitu, građa(evi)nskoga ‘posluha’  i potihoga antihrvatskoga ‘dejstvovanja’.

Zato Orešković ne vuče konkretne ni jače poteze. Popelo ga na ćuprijicu, a ljevici, zadnjih par dana, unatoč svim dosadašnjim ‘manama’ premijera, on odjednom postaje ‘simpatičan kanadski Hrvat’. Mostić se javlja kao nahoče nesritna djetinjstva, a HaDeZe ka zla maćeha.

Da, da. Iako ne znam kako se taj trojac mogao naći u istom romanu i u tim ulogama?

Zapravo, znan. Al mučin. Zgodno je vidit kako se transparentnost mjerila u Hrvata zadnjih godina. Priko agencije koja je upravo izgubila licencu za rad, Transparency Internationala. Čudan je naš odnos spram transparentnosti. Svi ju traže ka Sveti Gral. I svi se u nju kunu. A stvar je samo u licenci. Koju imaš, oli nemaš. Ljudskoj. Moralnoj. Patak Dačo jope provocira. Petrov mumlja o Šešelju, a bolji je bija mučat. Nek pusti Mireka Kovača da govori. Konačno.

Patak je Dačo, naime ‘besan ko kuče’ jer dolaze niki čudni ‘tonovi’ iz Zagreba koje je čak EU pripoznala. Ti čudni tonovi su, Dačo, tonovi novih nota. Dosad su bili dragačevski i kragujevački, a sad se kompozitor prominija, puževim korakom, al prominija. Iako je Dača vrlo lukavo iznio kako je ‘bivša hrvatska Vlada odnose sa Srbijom koristila u unutarnjopolitičke svrhe i prenijela to na ovu Vladu’, pa malko zacvilija po dobrom ugroženom običaju kako mu sad pritimo blokadom pregovora, a obećali smo kako ne ćemo, i kako je neumjesno govoriti o FeFelju (kao uvjetu za ulazak u EU) koji nije pitanje za Srbiju, vengo za Haag.

Prilipo.

Uglavnon, odma se nadoveza pričon o tome kako u HrvaCkoj jema ‘šešelja’ koji viču ‘za dom spremni i drže koncerte s Pavelićevim slikama’. Ja se sićan Mesićeva skupog ‘koncerta’ ispod Pavelićeve slike, pa molin dotičnog patka nek mu se obrati. Kad se godinama ne reagira, a iz Zagreba vodiš politiku pružanja ruke (u kojoj je uvik nošen na istok ‘regionski cvetak zanovetak’) onda dobiješ lipo prodiku i popovanje poticatelja mržnje i ratnih zločinaca, uobličenu u ‘diplomatsku notu’. Volila bih da je obratno. I da se ovako postavija neki naš neeuropski primitivac i očitao bukvicu četničkom trofrtaljku. Odma se dogodija nemili bombaški napad u Hrvatskoj. Rekli bismo, odličan i koincidentan ‘tajming’ da Pupy more i svoju ‘prosvidnu’ notu izbacit.

[ad id=”93788″]

Stazić je posta dežurni oporbeni stažist koji se sad okomio na ministra Medveda. Svega se on boji na ‘t’, oš topova, oš Tigrova, svega osim Tite. Čekan da napiše novi govor u kojem će iznit kako se gospodin u Tigrovima borija protiv njegovih ‘cveba’ u ratu. Jer drug desetar Stazić, pače od milja, Neša, ima ekskluzivno pravo reć kako ministar nije smija suborcima u Savskoj dat podršku.

I nek ga bude sram i stid zato.

Ko je Medvedu kriv što nije ‘pravolinijski’ odgojen i naučen da se suborce  izdaje i ubija. To je tija pedagoški drug Neša reć. Al nije. Da se Milanka ne pripane, bit će.

Kako bilo, drug Nešo je ionako samo groteskni spoj majčice Prirode i majčice Partije, a štoš.

Mirela Pavić/Hrvatski tjednik/Hrvatsko Nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Od hrvatskih političara gori mogu biti samo hrvatski birači

Objavljeno

na

Objavio

Nekad davno, dok je u Hrvatskoj još vladao komunizam, postojala je samo jedna partija, Savez komunista. No, i u takvom sustavu gdje nije bilo slobodnih izbora, stvarni život probijao je svoj put, pa je bilo izbora s više kandidata. Postojale su, naime, partijske frakcije koje su za čelne funkcije kandidirale svoje ljude. Na taj su način 1980-ih birani i šefovi partije i omladine.

Tridesetak godina poslije, u višestranačju, kao da radimo puni krug nazad. U vladajućem HDZ-u održani su izbori za novog predsjednika Mladeži HDZ-a. Nije bilo protukandidata, pa je glatko prošao momak izabran prije toga u stranačkom vrhu, 29-godišnji Ivan Vidiš. Naravno, ima savršeni životopis, koji podsjeća na karijerni put šefa stranke Andreja Plenkovića, za kojega je, uostalom, Vidiš kao pripravnik i radio u Bruxellesu u doba kad je Plenković bio europarlamentarac , piše Davor Ivanković/VečernjiList

Vidišev je otac, naravno, diplomat i MVP-ovac, kao i kompletna aktualna vladajuća politička elita Hrvatske. Mladi Vidiš je vjerojatno dobar izbor, no porazno je što je svoju političku karijeru započeo uz demokratski deficit. Bez natjecanja, sučeljavanja s protukandidatima, odmjeravanja i svladavanja vještine izborne kampanje, nego je već kao mladi političar postavljen dekretom. To je kriva poruka i time mu je već u startu učinjena medvjeđa usluga. No, ako mladi Vidiš nije imao izbora, imao je vrh HDZ-a, no ipak je mladež natjerao na izbore po dekretu. S tih izbora mediji su Vidiša samo spomenuli, ali su citirali Plenkovića i glavnog tajnika HDZ-a Gordana Jandrokovića. Plenković je svojoj mladeži poručio da bude hrabra i odvažna, Jandroković da mora biti buntovna, kritična, kreativna i inovativna. Kako će, za ime Božje, ti mladi biti sve to kada ih se zarana podučava dekretu vodstva umjesto demokratskoj proceduri. Da slušaju šefove, pa će, još ako imaju i društveni pedigre, ući u kastu državnih činovnika. I kako onda sada zvuči poruka vladajućih mladima da ostanu ovdje, da će biti bolje. Ma na temelju čega? Poruka im je to da nikad neće imati priliku za demokratsko natjecanje.

Plenkoviću i njegovu vodstvu to očito nije problem jer u hrvatskoj političkoj javnosti najvažniji je rezultat, a ne procedura. I Plenković je u ljeto 2016. na čelo HDZ-a došao bez protukandidata. Bilo je zainteresiranih, kao i u slučaju mladog Vidiša, ali su im stranački oligarsi “sugerirali” da odustanu od kandidature. I jesu, pod parolom da bi “njihova kandidatura dovela do polarizacije unutar HDZ-a”. Olakotna okolnost pri izboru Plenkovića je to da baš i nije bilo vremena za “širi izborni postupak”, jer je do parlamentarnih izbora bilo samo nekoliko mjeseci. Bez obzira na taj alibi, sada, s obzirom na nastavak nedemokratskog unutarstranačkog trenda, može se reći da će ono započeto u demokratskom deficitu kasnije završiti demokratskim deficitom.

Da procedura, principi i kakav-takav moralni ustroj hrvatskog parlamentarizma tonu prema dnu pokazujue i aktualni parlamentarni kaos, kao i onaj u zagrebačkoj skupštini. U postupcima u kojima više ništa nije sveto sada već deseci zastupnika i vijećnika pretrčavaju u drugi tabor, kao na sajmovima na hrvatskim periferijama. Sve bizarnije pretumbacije postaju model, a ne poremećaj. Zašto? Prvo, zato što to nimalo ne smeta onima koji čine moralni harakiri, drugo, stoga što to nimalo ne smeta vladajućima i osigurava im poziciju, a treće, ujedno i najgore, zato što takvu rabotu hrvatski birači još uvijek ne kažnjavaju. Naprotiv. Za njih ti vješti politički nakupci postaju narodni junaci i hajduci, kojima treba aplaudirati jer su se dobro snašli.

Za razliku od situacije u Saboru i zagrebačkoj Skupštini, kada je ona očajna Splićanka dala mito splitskom kirurgu da joj spasi muža, po zakonu je bila jednako kriva zbog davanja mita kao i onaj tko ga je primio. Za taj moralni rasap u politici posljedice bi trebali snositi i prebjezi i oni koji su ih na to navukli. A kada je riječ o prebjezima kojima je bila ugrožena egzistencija i pristojan život, što ih stavlja u poziciju ucijenjene žrtve, tada je krimen onoga koji ih je politički vabio i veći. I dok nema sumnje da prebjezi imaju svoj rok trajanja u politici samo do idućih izbora, nije sigurno da će i vladajući osjetiti posljedice. Politički pragmatizam Plenkovića i Bandića jest efikasan, premda nakaradan politički i moralno. Postoje veliki izgledi da oni nastave s istom praksom zato što nemaju straha da će im se to obiti o glavu. Jer da je drukčije ne bi Hrvati Bandića birali šest puta, ili Stipu Mesića dva puta. Nažalost, od hrvatskih političara gori mogu biti samo hrvatski birači.

Davor Ivanković/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ma baš njih briga za tamo neke ustašoidne Hercegovce

Objavljeno

na

Objavio

Josip Jović – Tko se sve to tamo miješa u BiH

Saborska Deklaracija o položaju Hrvata u BiH kreće se u okviru već milijun puta izrečenih stavova o cjelovitosti, eurointegracijama, ravnopravnosti i konstitutivnosti. Prigovori Bože Petrova i Milijana Brkića kako je riječ o nedovoljno jasnom i konkretnom apelu, koji je Brkić nazvao lukom i vodom, apsolutno su na mjestu.

Ostaje dojam kako je Deklaracija donesena više radi umirivanja vlastite savjesti nego radi želje da se nešto stvarno i učini, pa se predlagači, osim Bože Ljubića, i nisu pretjerano trgali u obrani od kritika i napada.

U saborskoj su raspravi na Deklaraciju žučno i zlobno reagirali Vesna Pusić, Nenad Stazić i još neki s tog spektra duginih boja, ali s jedne druge točke gledišta. Oni su Deklaraciju ocijenili kao flagrantno miješanje u unutarnje stvari druge države te kao nastavak “pogubne Tuđmanove politike”.

A tko se sve nije miješao i ne miješa se u unutarnje stvari susjedne države za koju je uopće teško kazati da je država i koje ne bi ni bilo da nije tog miješanja. Miješa se SAD, miješa se EU, miješa se Rusija, miješa se Srbija, miješa se na naročit način i Turska, a da nitko od ovih koji su sada graknuli nisu ni slova prozborili.

Opasno je samo kad se miješa Hrvatska, koja je također potpisnica i jamac Daytonskog sporazuma na koji se svi, s različitim tumačenjima, pozivaju. Ma baš njih briga za tamo neke ustašoidne Hercegovce, najbolje da nestanu.

O “miješanju Hrvatske” prosvjedovao je trojac bivših visokih predstavnika (Bildt, Ashdown, Schiling), koji su “stabilnost” gradili potiskivanjem najmalobrojnijih, a pridružili su im se Stjepan Mesić i Ivo Josipović. I Željko Komšić na valu bošnjačkog unitarizma, na kojem je isplivao na mjesto člana Predsjedništva, vrišti o miješanju Hrvatske, prijeteći kako bi Hrvati u središnjoj Bosni mogli doživjeti sudbinu sunarodnjaka u Posavini.

Zašto, pitaju se protivnici Deklaracije, nije bilo prigovora na izborni sustav onda kad je izabran Dragan Čović, nego tek sada nakon Komšićeva izbora. Opet jeftino i netočno. Čović je biran po tada važećem izbornom zakonu, a tek nakon toga je Ustavni sud taj zakon proglasio neustavnim. Njegovu promjenu tražile su sve hrvatske stranke u BiH pune dvije godine prije najnovijih izbora. Čovićev je izbor bio legitiman jer su ga birali Hrvati kao svoga predstavnika, dok su Komšića birali Bošnjaci, što je čista podvala i izigravanje duha Daytona.

I ne radi se samo o izboru članova Predsjedništva, nego i o izboru zastupnika u domovima naroda. Svođenje cijelog problema na unutarstranačke i osobne motive je namjerna banalizacija problema. Ne radi se tu ni o HDZ-u ni o Čoviću ni o Komšiću. Oni su samo likovi jedne višedesetljetne, pa i višestoljetne drame.

Josip Jović/SlobodnaDalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari