Pratite nas

Kolumne

Mirela Pavić: Kako bilo, drug Nešo je ionako samo groteskni spoj majčice Prirode i majčice Partije, a štoš…

Objavljeno

na

Ako me išta veseli, to je da mi jope postalo slatko brisat prašinu s TeVeja.

[ad id=”93788″]

Zakoniti je kupija neku televizijetinu koja se širi zidom dnevnog boravka ka crna umjetnička slika iz nikoga muzeja izgubljenih vrimena.

Oči su mi se na nju privikavale sve ovo vrime.

Znate li vi kako je gledat ‘Otvoreno’ sa Stazićevin noson potenciranin na petnaestu (okoprilike) iz večeri u večer?

Najlipše je izgledala ugašena. Unda san ja to svaki dan morala špricat sredstvon za cakla da zablišći kako bi navečer na Ligi prvaka ili nekoj već ligi koja je taj dan na ligašenju, mogla moja mala i hrabra četa uredno vidit, rećemo, nabor na Messijevoj štucni. Nekako mi, kažem, lakše u zadnje vrime, al još ne do propšnosti lako, brisat taj objekt jer mi se stalno činilo kako program Yutela, dok ju brisuckam, čistim od svih griha degutantnih uvlakača, štafetnopaličarskih koji su nikoj teladi pustinjskoj donosili dnevnu porciju  napoja, skupa sa svojim kolegama iz drugih medijskih kuća koje, ne da su opanjkavale i pljuvale svaku svetinju i veličale likove političkih oftrljića i stazića, nego i besramno promovirale svaku crveno-paklenu ideju, ma koliko išla u prilog sveopćem rashrvaćivanju i osiromašenju na svim poljima.

Čitan koliko su SLinićeve tzv. predstečajne nagodbe uništile malih poduzetnika i slabo mi dolazi. Desetke emisija preplavljenih pohvalnicama sa samonatjecanja, organizirane su na toj dalekovidnici kako bi se građanima ‘pojasnilo’ tko im želi utjerati ‘dobro’.

Prema tomu, bar mi je tu laknulo.

Nadam se objektivnosti, a ne onome čega se oporbena i ‘umjetnička’ bulumenta užasava i plaši – rušenju jednoobraznoga i užasno dogmatično-besmislenoga ponavljanja pismice što ju je nekidan u sabornici ispalija bivši premijer. Koji je rekao, između ostaloga, kako je proračun gotovo isti kao njihov. I zato njegov klub ne će dat podršku takvom proračunu.

Jer – ne valja.

Kažu stručnjaci kako proračun more bit sanacijski, održivi i reformski. Naš je, navodno, ovi prvi. Neš se maknit od sanacija još sto godina. Vaik nešto saniramo. Da bar sani(ta)rimo pa bakterije uništimo, al, neš majci, sanacija na na sanaciju – uvest ćemo pojam i hipersanacije. Uglavnon, premijer Orešković je sa svojim timskim timom otimario i bar to odradija. Što će bit od toga, straj me i promislit. Vaik san skeptična. Još nije smijenija Lozančića. Mislin kako oni igraju oko toga poker. Na svlačenje. Ko ostane zadnji, njegovo je misto šefića SOA-e. Neš ti mista.

Štoš u Hrvackoj s tajnin služban?

Štitit naciJonalnu sigurnost?

Ae. ‘Lipo’ je štićena. Kutije papirusina odlazile su noću s bivšim precednicima, bivšim ministrima i bivšim odanim slugama. Što je najgore, i kad su Smail-age odlepršale, uvik je osta negdi neko po zadatku. Janjičarsko dite, al ne manje zahvalno krvniku. Koga nije otkrila ni SOA ni POA, a odrađiva je sjajan posa ‘visokog neimenovanog izvora’. Tih. Miran. Nevidljivo pouzdan. Na lancu. Lanac je bija uvik dug onoliko koliko triba za zategnit i ugodit društvancu iz uglađene birtije ljevičarskih medijskih konobara i ‘servirki’.

Niku večer san gledala ‘Otvoreno’ na temu vojske na granici. Bila je ona teta što se svemu vaik čudi. I onaj Bosanac što je jema kampanju kontra referenduma o braku, a koji je na ‘čelnim’ (mrvičak neobično zatakve, al mora se tako reć) pozicijama u svin udrugama s puno velikih slova, koje bi Hasanovom zaslugom mogle uskoro kopat kuruzu. Pa je jasno čega se on boji.

A čega se bojala teta drugarica Sobol, nije mi bilo baš jasno.

S druge strane bija je ministar ‘s brcima’ i još neki barba Ivić, što je stalno diza i skida očale pa san se uglavnon na to koncentrirala u trenutcima u kojima san unaprid znala što će ona v.d. drugarica reć. Bože, pomislila sam, pa zar ovi stvarno ništa ne kontaju? Ili imaju toliko grijeha kako misle da bi ih netko, jer ima ovlasti u „građanskome ratu“ natukao?  Da bi domoljubi trošili metke umisto izbora kako bi došli na vlast? Pa nisu ONI ti koji su tili rat. Oni su u ratu pogibali.

“Centar za mirovne studije je također udruga proistekla iz Domovinskog rata. Da nije bilo rata, vjerojatno ne bi bilo niti našeg Centra.”

To je prije godinu dana cinički izjavija o svome Centru za mirovne studije, dotični dečec. Pa virujen kako bi mu rat baš odgovarao. Ako ništa, jope more postat ratni profiter. Koji mudrac! Uglavnon, tenkovi i topovi su ih pripali. Pada mi na pamet Cher kako na topu jaše, pa me suze oblile jer sam zamislila Stazića u sličnom položaju. Maras to ne bi moga obavit jerbo nema nijednu dlaku na glavi. A i uslikava se vaik daleko od tenkova. Osim kad je Grbin u blizini. I kad njega pomiša s antifašističkin tenkom. Ja isto mislin kako Karamarko i PodRepić (koji se baš nije iskaza) oće vojsku na granicu da bi napravili koncentracijski logor za neistomišljenike. I terorizirat će ih unutar te granice, hrvaCke, koja im je ionako draga ka koncentracijski logor, kako bi ih prisilili da ju zavole.

To bi bija priodgojni logor. Pcikički. Dalo bi im i fejzbuk. Da mogu komunicirat međusobno. I iznosit hrabra stajališta. Skupa s Jacom. Koja je utrnila zadnjih dana prstiće od afere s mirovinama. Nešto se ne javlja. Bit će smišlja što će napisat. A ministar Repić more objasnit kako se u njega našla neka (površno, al ipak) nacrtana karta koju su u vrime haaškovanja tražili ispod skuta bosanskih franjevaca i u kravljoj balegi po ledinama oko Knina, i kako to da ga dosad niko o tome nije ništa priupita, a sve ostale jest?

Čak i blogera Krulu.

Nema tu – ovo je nisko, ovo su tračevi. Ako ste pošli reformirat, a bome se okotiste bez ploda, reformirajuć, ajmo na sunčeko iznijeti sve – odgovarat i na neugodna pitanja. ESDePeov kadar se razmočvario u vidu savjetnika, dobrodušnih promicatelja mira u svitu, građa(evi)nskoga ‘posluha’  i potihoga antihrvatskoga ‘dejstvovanja’.

Zato Orešković ne vuče konkretne ni jače poteze. Popelo ga na ćuprijicu, a ljevici, zadnjih par dana, unatoč svim dosadašnjim ‘manama’ premijera, on odjednom postaje ‘simpatičan kanadski Hrvat’. Mostić se javlja kao nahoče nesritna djetinjstva, a HaDeZe ka zla maćeha.

Da, da. Iako ne znam kako se taj trojac mogao naći u istom romanu i u tim ulogama?

Zapravo, znan. Al mučin. Zgodno je vidit kako se transparentnost mjerila u Hrvata zadnjih godina. Priko agencije koja je upravo izgubila licencu za rad, Transparency Internationala. Čudan je naš odnos spram transparentnosti. Svi ju traže ka Sveti Gral. I svi se u nju kunu. A stvar je samo u licenci. Koju imaš, oli nemaš. Ljudskoj. Moralnoj. Patak Dačo jope provocira. Petrov mumlja o Šešelju, a bolji je bija mučat. Nek pusti Mireka Kovača da govori. Konačno.

Patak je Dačo, naime ‘besan ko kuče’ jer dolaze niki čudni ‘tonovi’ iz Zagreba koje je čak EU pripoznala. Ti čudni tonovi su, Dačo, tonovi novih nota. Dosad su bili dragačevski i kragujevački, a sad se kompozitor prominija, puževim korakom, al prominija. Iako je Dača vrlo lukavo iznio kako je ‘bivša hrvatska Vlada odnose sa Srbijom koristila u unutarnjopolitičke svrhe i prenijela to na ovu Vladu’, pa malko zacvilija po dobrom ugroženom običaju kako mu sad pritimo blokadom pregovora, a obećali smo kako ne ćemo, i kako je neumjesno govoriti o FeFelju (kao uvjetu za ulazak u EU) koji nije pitanje za Srbiju, vengo za Haag.

Prilipo.

Uglavnon, odma se nadoveza pričon o tome kako u HrvaCkoj jema ‘šešelja’ koji viču ‘za dom spremni i drže koncerte s Pavelićevim slikama’. Ja se sićan Mesićeva skupog ‘koncerta’ ispod Pavelićeve slike, pa molin dotičnog patka nek mu se obrati. Kad se godinama ne reagira, a iz Zagreba vodiš politiku pružanja ruke (u kojoj je uvik nošen na istok ‘regionski cvetak zanovetak’) onda dobiješ lipo prodiku i popovanje poticatelja mržnje i ratnih zločinaca, uobličenu u ‘diplomatsku notu’. Volila bih da je obratno. I da se ovako postavija neki naš neeuropski primitivac i očitao bukvicu četničkom trofrtaljku. Odma se dogodija nemili bombaški napad u Hrvatskoj. Rekli bismo, odličan i koincidentan ‘tajming’ da Pupy more i svoju ‘prosvidnu’ notu izbacit.

[ad id=”93788″]

Stazić je posta dežurni oporbeni stažist koji se sad okomio na ministra Medveda. Svega se on boji na ‘t’, oš topova, oš Tigrova, svega osim Tite. Čekan da napiše novi govor u kojem će iznit kako se gospodin u Tigrovima borija protiv njegovih ‘cveba’ u ratu. Jer drug desetar Stazić, pače od milja, Neša, ima ekskluzivno pravo reć kako ministar nije smija suborcima u Savskoj dat podršku.

I nek ga bude sram i stid zato.

Ko je Medvedu kriv što nije ‘pravolinijski’ odgojen i naučen da se suborce  izdaje i ubija. To je tija pedagoški drug Neša reć. Al nije. Da se Milanka ne pripane, bit će.

Kako bilo, drug Nešo je ionako samo groteskni spoj majčice Prirode i majčice Partije, a štoš.

Mirela Pavić/Hrvatski tjednik/Hrvatsko Nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Marko Ljubić: Može li se slaviti ćaću i ponižavati majku u susret Gospojini?

Objavljeno

na

Objavio

U susret s blagdanom Velike Gospe, napose iščekivanje, u ljudima, a naročito u djeci koliko god odrasla bila i koliko god vremenski odmaknuta od djetinjstva, te koliko god svoje djece, pa i unučadi imali, uvijek rasplamsa posebne emocije, najčešće u prisjećanjima i uspomenama. Svi ih imamo, ovakve ili onakve, a svačije su podjednako vrijedne zato što su neusporedive.

Jer su posve intimne.

Intimna sjećanja se dijele u krugu obitelji, najbližih prijatelja i ljudi, najčešće suputnika iz ranoga djetinjstva, jer jedino ti ljudi mogu biti sudionici tih sjećanja u punini. Sjećanja mogu također biti nit književnih djela, a ipak ostati dio ljudske intime, jer književna djela svatko opet doživljava na svoj jedinstven način. To su veoma lijepi trenutci u životu svakoga čovjeka, utoliko ljepši ukoliko su posebniji i zaštićeniji od pogleda onih kojima ne pripadaju. Upravo po tim sjećanjima i uspomenama smo svi – jedinstveni i posebni. S jednako snažnim emocijama, upravo uoči Velike Gospe, ljudi se prisjećaju i teških i lagodnih trenutaka, muke i slavlja, a svi mi obično u tim sjećanjima, upravo ukoliko je vremenski odmak od našega djetinjstva veći,imamo potrebu biti – djeca. Zato je Blažena Djevica Marija zapravo majka svima, ponajviše odraslima i starijima, a djeci po predanju i očekivanjima naučenim od starijih.

I Velika.

Velika Gospa.

BDMNa ovaj osvrt me je svojom specifičnošću upravo u osvit Velike Gospe potaknuo Milijan Brkić facebook statusom posvećenom svome pokojnom ocu, na četvrtu godišnjicu, kako Milijan kaže „ćaćine smrti“. Nemoguće je ne zastati pred tim činom, ali i pred porukama koje je Milijan, očito je misleći da je to ispravno i dobro, te poučno valjda svima, nehotice dovodeći svoga pokojnoga ćaću a time i sebe u poziciju uzoritosti, odlučio – podijeliti s najširom hrvatskom javnošću, ili točnije s hrvatskim narodom.

Nemoguće je ne zastati pred riječju – ćaća.

Kao što je nemoguće tu riječ odvojiti od riječi – majka, a u hrvatskoj katoličkoj naravi i duhu ljudi i naroda, i jednu i drugu riječ nemoguće je apstrahirati iz uspomena, a uspomene upravo ovih dana ispod krila Velike Gospe. Zajedničke hrvatske narodne Majke.

Očevi

A poruku Milijana Brkića svome pokojnom ocu, opet je nemoguće ne vrjednovati u kontekstu milijuna očeva, naših posebnih očeva, bili živi ili pokojni, koje nosimo u srcima i sjećanjima, koja dijelimo sa svojim najbližima. U prvi mah sam zastao prilično zatečen čitajućiMilijanove riječi. Nije da me nisu potakle na toplinu, ali bez obzira na to – svake sekunde nad tim riječima razvijao mi se u duši neki nejasni otpor, nešto slično osjećaju kao kad sam slušao Jandrokovića i Plenkovića kako nad odrom pokojnog Olivera Dragojevića govore o tome kako su u djetinjstvu slušali njegove pjesme, zaljubljivali se, i kako ih te pjesme podsjećaju na neke samo njihove dane kojima sve nas nepozvano pokrivaju. Jer ti dani, kao i svaka uspomena ne mogu nikako biti ničiji drugi, bez obzira radilo se o odmoru na makarskim plažama ili odmoru u berbi duhana u praskozorje, pa je utoliko i neobično i nepristojno, govoriti o svojim uspomenama u svima pripadajućem trenutku i simbolici pored tolikih živućih uspomena.

A ni Brkić, kao ni Jandroković ili Plenković – nisu književnici.

Upravo taj unutarnji otpor sam osjetio.

Naime, otac je uvijek stijena.

A majka je uvijek krilo topline.

Danas slavimo Majku.

Bez stijene i bez krila, moga, tvoga čitatelju, Milijanovoga, Andrejevoga ili Kolindina, nitko nije nastao, niti itko među nama ima te fine uspomene, odnosile se na iščekivanje Velike Gospe, godišnjice smrti naših najmilijih, ili nečega s drugih, makar i suprotnih vrijednosnih polazišta, nitko se nije mogao formirati.

Očevi i majke nisu na nas mogle utjecati u tolikoj mjeri i toliko nepromjenjivo životom, da se u svakome trenutku smijemo javno zakriliti znamenjem ćaće i matere, a pogotovo se to odnosi na dugogodišnja razdoblja ljudske ispovijedi, kojoj smo svi izloženi u zrelim i kasnijim godinama svojih života. Ispovjedi, bilo one katoličke, vjerske, bilo kakve, jer svi izvan svake sumnje svakodnevno razmišljamo o svojim životima, djelima i nedjelima, činjenjima i nečinjenjima. Zabluda je misliti da ima netko tko ne razmišlja o tome, bez obzira što činio, a druga je stvar – kako i s kojim životnim ciljem, te namjerama.

Svi smo mi imali i imamo očeve.

I svima su nam bili ili jesu stijena.

Ako ništa značenjem i potpisom podrijetla.

Kako se onda Brkić usudio ispričati nam priču o svojoj stijeni, zašto bi njegova stijena bila važnija od bilo čije, te je li upravo njegova stijena dovoljno čvrsta za slaganje svjetionika od milijuna ostalih hrvatskih stijena?

U kraju u kojemu sam ja odrastao očevi nisu puno govorili pogotovo s nama djecom, a samo pažljivim promatranjem i kriomice, moglo se osjetiti više nego znati, što misle u nekom trenutku o onome što mi radimo.

Poruke očeva smo rijetko saznavali

O očevim porukama, bar je tako bilo među mojim djetinjim prijateljima i prijateljicama, u našemu malome svijetu i susjedstvu, obično se nismo hvalili, nikada ih nismo isticali, nikada o njima nismo javno govorili ili jedan drugome poruke svoga oca pokušavali prenijeti kao bolje od onoga što je njegov otac njemu poručivao, šutnjom ili riječima, jer smo ih najčešće, gotovo u pravilu – kriomice saznavali. A kriomice stečeno se ne dijeli. Zato je samo jedan čovjek mogao biti otac svakome među nama. Poseban čak i svojoj djeci, jer je svakome od nas bila potrebna drugačija poruka. Zajedničkih očeva nije bilo. Nitko nikada nije svoga oca pokušavao proglasiti boljim od nečijega drugoga oca. Čak i u situacijama, a bilo ih je kad su nečiji očevi bili često pijani, manje imali od drugih, galamdžije, siledžije i seoski nevaljalci o kojima je selo šaputalo. Nikada djeci takvih očeva nismo pokušavali reći da je naš otac rekao ovo ili ono, ili nama kupio bilo što. Običaj je bio šutjeti o očevima pred djecom takvih očeva.Tako smo prvo nesvjesno, a kasnije svjesno štitili jedne druge.

Poruke očeva smo rijetko saznavali.

Obično bi to bilo neko slučajno prisluškivanje razgovora majke i oca, koje bi izdajnički stiglo do naših ušiju, obično tijekom podnevnoga odmora, između jutarnjega rada na njivama, ili tijekom večeri, kad bi se roditelji povukli u svoje sobe, a mi, ili čitali nešto, ili sjedili i gledali u zvjezdano nebo i nevidljive daljine, maštajući o koječemu. Tada, samo tada bi ponekad dopro do nas glas oca, obično u posebno teškim trenutcima, jer većina trenutaka je bila egzistencijalno nesigurna i teška, pa to nije izazivalo neko posebno raspoloženje ni kod koga, jer su se obveze roditelja smjenjivale i pristizale jedna drugu u neprekidnom nizu s rastom nas djece i onim što nas je čekalo, kako u školi tako i u crkvi. Tu roditelji nisu smjeli nešto – ne moći.

A pod osornim ili grubim zapovjedima da nešto uradimo, pognutoj glavi ili pogledu koji je bježao s naših očiju, slutili smo da se otac ne osjeća dovoljno dobrim ocem. Da se osjeća krivim.

Zbog toga osjećaja se i vole očevi kasnije u životu, kad prestane potreba za zaštitom, a oni postanu štićenici.

Milijanova poruka na godišnjicu smrti njegova ćaće, upravo uoči Velike Gospe, neizostavno svakoga tko ju pročita vraća u djetinjstvo i ljetna doba blagdana. Posebnih dana od najranijega djetinjstva do prvih zaljubljivanja i ljubavi.

Gospojina

Razdoblje čekanja Velike Gospe u mojim selima oko Mostarskog blata počinjalo bi neposredno nakon završetka škole, prvo Svetim Antom, preko Ivandana, zatim Petrovdana, Ilindana, pa Svete Ane, koja je simbolički otvarala vrata Gospojini. Tako smo mi zvali Veliku Gospu.

I nije to bilo razdoblje samo posvećenih i duhovnih trenutaka, nije se samo molilo Bogu i Blaženoj Djevici, iako jest više nego inače, nije se samo išlo u Crkve, nego su to uz rad, koji se danas naziva teškim, a nama nije bio uopće jer bismo se od prvih koraka navikavali na korisnost u obitelji, bili iz današnje prizme čarobni i neponovljivi trenutci djetinjstva. Bilo je to razdoblje u kojemu su ljudi morali voditi računa o svome društvenom statusu, prvenstveno jer su poselima svi navedeni blagdani bili, uvijek u drugom selu ili čak zaseoku u velikim selima i župama, prilika za dočekivanje rodbine i veliko slavlje, s gotovo neograničenim količinama hrane i pića. Slavili smo i mi djeca pogotovo, a očevi su morali imati i strpljenja i novca za goleme i opasne čak količine Kokte, koju su nam kupovali ispijajući pivo pred improviziranim gostionicama u neposrednoj blizini crkava, nakon Misa. Nikada se nije dogodilo da je nekome od nas, a svi smo dolazili, pitali novu Koktu dok nam je prethodna curila niz usne, odlazili malo podalje popiti onako halapljivo i na eks, gromko podrigujući iz nadutih trbuščića, pa se vraćali, bilo koji otac nešto promrmljao, prigovorio ili ne daj Bože odbio kupiti još. Izbog toga su to bili posebni dani, a kulminirali bi Velikom Gospom, koja se proslavljala u Širokom Brijegu.

Gospojina je bila vrhunac blagdana, veličanstvena i posebna,utoliko, jer je nama iz udaljenijih sela bila počesto i nedostupna, značajnija od bilo kojega blagdana ili bilo čega za društveni status ljudi, pa i nas djece, a zahtjevnija nakon svih tih blagdana i velikih, često i isrpljujućih opterećenja za obiteljske proračune, odnosno mogućnosti.

Upravo čekanje svoga župnoga blagdana, pa nakon njega Gospojine, bilo je razdoblje izdajničkoga razotkrivanja očeva i šutnje o njima. Što god govorili, ili ne govorili, znali smo sve.

Svi.

U takvim trenutcima bi se dalo osjetiti ili izdajnički čuti tu i tamo razgovore ćaće i matere i otkriti brige koje ih muče. Nikada se nije smjelo dogoditi da se na Svetu Anu recimo, koju smo mi slavili, nije imalo svega na pretek.

Niti se dogodilo.

Ali, već odlazak u Široki Brijeg na Veliku Gospu, bio je nužno podložan drugačijoj računici, moglo se i smjelo ne otići, a sve je ovisilo o mogućnostima obitelji. Kad je, i ako je nečiji otac radio u Njemačkoj, majke bi obično, praktično obvezno u prepunim autobusima ili s prepunim prikolicama kamiona vodile djecu na Brijeg, išlo bi se u Crkvu, a nije bilo uopće bitno ima li obitelj rodbine u Širokom Brijegu, koja bi pozivala na ručak kao mi na Svetu Anu. Majke bi imale novca za sve, djecu bi se nahranilo u priručnim gostionicama od sklepanih dasaka na svakome koraku ili iz trgovina, svatko bi dobio što želi, i nikakve tegobe ne bi bilo. Niti bi majke s djecom sagnutih glava, sramežljivo i ubrzano silazile niz Grabovinu s Brijega, iz koje su dopirali pjesma i smijeh ljudi koji nisu imali brigu nestašice, koja je nju mučila. Ništa kao odlazak na Brijeg na Gospojinu nije otkrivalo stanje u obitelji, niti raspoloženje oca. Niti je bilo savršenije poruke od toga što smo vidjeli i o čemu se nije govorilo.

Djecu se nije vodilo ondje gdje im se nisu mogle ispuniti želje.

Tad se šutjelo, nitko nikoga nije zapitkivao je li bio na Brijegu, zašto nije išao, a čak i najsurovija djeca nisu izazivala one koji nisu mogli otići. Rijetko su majke djecu plašile Bogom i Blaženom Djevicom, uvijek su nas ohrabrivale njihovom zaštitom, ali i Bog i Blažena Djevica bili su prst s neba ukoliko bismo se ogriješili o tu zapovijed.

Očekivalo se da svatko radi svoj posao

O tome se u obiteljima jako vodilo računa, a obično su majke bile te koje su nas poučavale da nikada nečim što mi imamo, ne smijemo izazivati djecu koja to nemaju. To je bila sva obiteljska pouka, kao i navikavanje da se mora – raditi i ići u Crkvu. Od sakupljanja murava s tri, četiri godine, čuvanja krava s pet, šest godina, čupanja trave za stoku nakon toga, zatim nizanja duhana, pa kopanja u prvim razredima škole, a učenje je bila obveza kao i sve drugo. Ništa ni više ni manje. Očekivalo se da svatko radi svoj posao, te da ga mora uraditi dobro.

I to je bio kompletan odgoj.

I tu dolazim ponovo na Brkića danas, te usporedbu onoga što on radi u politici s ćaćinim testamentom koji je sam objavio. I, ne štimaju stvari.

Ne znam dakle što je koji ćaća kojemu sinu ili kćerki govorio, pa ne znam ni što je Milijanov ćaća njemu govorio, ali znam da bar po pravilima moga djetinjstva u istome podneblju u kojemu je on odrastao, mi nismo govorili što su nam ćaće poručili. I nismo nikada odavali te tajne, štiteći ih kao svetinje, samo za sebe, kao najvišu dragocjenost.
Zato sam osjetio mučninu zbog javne objave takve uspomene.

I to upravo uoči Gospojine.

Nezapamćeno poniženje

Utoliko više što bih, ne samo ja, nego praktično cijeli hrvatski narod s obzirom da je Milijan zamjenik predsjednika vladajuće stranke i potpredsjednik hrvatskoga Sabora, imali pravo i mogli, naročito kad on ima potrebu svima nama javno obznaniti uspomenu na svoga pokojnoga ćaću i njegove poruke, postavljati pitanja Milijanu, čak i zbog poziva na odgoj i njegovome bratu – koliko su stvarno njihovi današnji javni životi, koji se i nas svih tiču, pogotovo njihova djela, sukladna tim porukama njihovoga ćaće, koje je Milijan objavio. Kako bi mu danas ćaća reagirao, s pravom ponosan na slavne podvige iz oslobodilačkoga rata, s pravom ponosan na sina jer je odbio povesti policiju na generala Norca, da vidi da mu sin trpi, a po funkciji i podržava poniženje majke domovine u svome krilu?

Teško, nezapamćeno poniženje.

Ne znam što je Brkić htio s tom objavom, ali vjerujem da nije htio izazvati ovakvu reakciju, niti ovakvo pitanje. Ali, ako već pretendira biti uzor uoči Gospojine, onda mora biti dostojan i pitanja, te dostojan zvanja oca i majke. Posebno majke domovine po očevom zagovoru.

Naime, milijunima ljudi ćaće su slale poruke, bili su im stijena, pa je neobično i pomalo krađa svim tim ljudima zbog svoje društvene i vrlo, vrlo sporne uloge po djelima, pretpostavljati upravo svoga ćaću. Kao i uspomene na Olivera nedavno, kao što Bojan Glavašević krčmi svoga slavnog ćaću, ili bilo što drugo.

Ne može politička funkcija donositi pravo na nametanje ljudima svojih osobnih uspomena,vniti su osobne uspomene i intima javnih osoba za ponudu u političkoj sferi. To me podsjeća na Plenkovićevo fotografiranje s kardinalom Bozanićem na Uskrs, koje je s malim sinčićem u naručju završilo kao – politička poruka upravo u razdoblju političkoga debakla s Istanbulskom konvencijom. Utoliko je, apogotvo u kontektstu žestokoga i potpuno zasluženoga osporavanja uloge Milijana Brkića u aktualnim nacionalnim nevoljama i realitetu, pozivanje na ćaću i emocije, zapravo više tragičan pokušaj izazivanja javne sućuti kod onih koji racionalno moraju promišljati o Milijanu visokom državnom dužnosniku, s pokušajem svođenja samoga sebe na jednoga od nas.

A nismo društveno i javno isti, niti u bilo čemu s pozicije odgovornosti – jednaki.

Niti na nas trebaju biti primjenjena ista očekivanja, niti zahtjevi, niti ocjene i vrednovanja.

I to nema veze s našim očevima.

Kao što se na nas nije mogla svaliti odgovornost naših ćaća u pričama o blagdanima i iz tisuća prigoda u našemu djetinjstvu i životu. Jer ne bi nam ti očevi mogli biti stijene da smo mi nosili njihove terete i odgovornosti, niti bi nam bili stijene da su nas teretili svojim tegobama. Stijene su nam bili ponajprije jer nisu s nama dijelili strahove, štitili su nas od njih i briga, a rješavali su probleme.

Uvijek.

Sumnjam naime da je Brkićev ćaća na jedan način odgajao njega, a na drugi način njegovoga brata, kao što i sumnjam da je u izrečenim porukama, koje je Milijan podijelio s hrvatskim narodom preko facebooka, ćaćina misao da je dobro u gradu Zagrebu s desetak ili koliko već formiranih firmi u nekoliko dana, neodvojivo od golemoga utjecaja brata, uzeti deset, petnaest ili dvadeset poslovnih prostora pred očima milijuna ljudi – koji imaju i očeve, i uspomene, i obiteljski odgoj, ali i potrebe.

I nužna očekivanja upravo od Milijana i sličnih.

Jer Milijan je dužan odgovoriti na očekivanja tim milijunima sinova i očeva, a ti milijuni nisu njemu. On je po svojoj poziciji u državi i društvu svojevrsni – ćaća. Ako je ćaća stijena, stijene ne smije puknuti, jer je ispod provalija. I ako je ćaća stijena, majka ne smije biti kurva. A upravo iz njegove vlasti, njegovu i našu Hrvatsku proglašavaju – kurvom. Zato ne znam što se krije iza poruke „spavaj mirno i bezbrižno ćaća moj“, u kontekstu opipljivih i realnih djela, činjenja i pogotovo nečinjenja Milijana državnoga dužnosnika, s jedne strane, te u kontekstu objavljenih poruka njegovoga ćaće, koje su sasvim suprotne po vrijednosnim kriterijama, s druge strane.

To jedno s drugim ne ide, pogotovo se s tim raskorakom ne ide u susret Velikoj Gospi. Majci hrvatskog naroda.

Marko Ljubić/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hrvatska i Izrael: Neka pati koga smeta

Objavljeno

na

Objavio

Foto: MORH/ T. Brandt

Zbog sve boljih odnosa države Hrvatske i države Izraela nisu u zemlji i oko nje svi sretni. Naprotiv, neki među nama i oko nas ne kriju iznenađenje, pa i razočaranje.

Izrael su, kao važnog međunarodnog igrača, koji presudno utječe i na SAD, određeni krugovi huškali na Hrvatsku. Jer, kako Izrael može biti prijatelj s jednom profašističkom državom?

Odnosi dviju država zaista su bili opterećeni sudbinom Židova u vremenu NDH. Pojedini izraelski aktivisti kao Efraim Zuroff, veliki prijatelj naših „antifašista“, koji se nada da Europa Hrvatskoj neće oprostiti Oluju dok on Srbiji oprašta Srebrenicu, panično traga za ostacima ustaštva i preživjelim nacistima, a i pojedinci u Hrvatskoj, kao Ognjen Kraus, predsjednik Koordinacije židovskih općina, opterećen negativnim emocijama, sjećanjima i predrasudama, nikako ne želi zajedno s predstavnicima vlasti na službene komemoracije.

Svoj prilog nepovjerenju dali su i bivši predsjednici Hrvatske Stipe Mesić i Ivo Josipović denuncijanski trabunjajući u Tel Avivu o još živoj ustaškoj zmiji, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Srbija u svojoj difamacijskoj strategiji igra na kartu progona Židova (i Srba) u Hrvatskoj, a da se nikada tamo ne spominje, recimo, Nedićev Judenfrei.

Početkom devedesetih KOS je organizirao rušenje židovskoga groblja u Zagrebu kako bi se to onda podmetnulo novoj državi.

Određene probleme predstavlja još uvijek neriješeno pitanje povratka židovske (ali ne samo židovske) imovine oduzete što u vrijeme NDH, što u vrijeme Jugoslavije.

No, srećom, kao da je to mučno razdoblje optužbi i dokazivanja iza nas, barem što se tiče službene Hrvatske i službenog Izraela. Nema u Hrvatskoj političara ni političke stranke koja se nije odredila prema Pavelićevu režimu i izrazila žaljenje zbog stradanja Židova.

Pomoć hrvatskih kanadera pri gašenju požara u Izraelu djelovala je kao poticaj stvaranju jednog novog prijateljstva.
Ne treba zanemariti ni privatno-poslovne veze, primjerice Jakova Sedlara ili Dragana Primorca.

Onda je došla kupnja borbenih zrakoplova koje smo vidjeli za proslave Oluje zajedno s izraelskom i američkom delegacijom.

Na zgražanje Aleksandra Vučića i na njegovu usporedbu Oluje s holokaustom reagirala je vrlo oštro Julija Koš iz Židovskog informativno-edukacijskog centra.

Povrijedilo ju je izjednačavanje holokausta kao plana uništenja jednog naroda s akcijom Hrvatske vojske da „reintegrira stranom vojnom agresijom i civilnom oružanom pobunom okupirani teritorij“, što je na taj način, kako ona navodi, definirano i presudama međunarodnih sudova.

I Izrael i Hrvatska trpe, doduše ne u istoj mjeri, neprijateljsko okruženje i to je još nešto što ih povezuje. Povezuju ih, ne treba idealizirati, i politički, vojni i trgovinski interesi. Postoji i jedan mali rizik, a zove se izlaganje međunarodnom terorizmu.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

 

Zajednički let hrvatskog i izraelskog pilota u MiG-u 21

 

 

Politički i vojni vrh na Plesu obišao izraelske zrakoplove koji će na obljetnicu Oluje preletjeti Knin

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari