Pratite nas

Kolumne

Mirela Pavić: Ligada à terra natal!

Objavljeno

na

Gledan zakonitog kako čvršće od Očenaša drži daljinac, čitan vijesti, bacan ćukici lopticu i čak uspijen začikat koju kad mi štogod zanimljivo naleti, štogod vridnije od čitanja naslova.

U zadnja dva tjedna oko mi zapase za onaj cvitak, jasenovački. I unda skužin kako je ispod istog cvita svaki dan druga kolona. I postava. Petsosedamnesta je bila u nedilju. Tako mi se učinilo. Kad su vidili da su u svim prijašnjima svi mučali, oni su odlučili na lakat progovorit. Potomci onih koji su cvit jasenovački zalivali nakon ’45. Pa zaboravili da je dida bija tamo s kapon jednon u ponediljak, drugon u utorak,  a trećon u sridu.

[ad id=”93788″]

I priša onima koji su se samoprozvali – osloboditelji.  U četvrtak.

Tribalo mu je čas posla za sve te obrate i okrete, pa kud neš bi ateist i antifa? Bogu je tribalo i više da svit stvori, el. Ae. Reklo na teveju da je to bila ‘treća’ komemoracija. Uimeisusovo?!? Tek treća? A zna se ko je s brojkom tri vazda koketira. Pa mu i brojčano pasalo treći poć. Treći poć i tražit treći put. I cila ekipica su oni s trećega puta.

U organizaciji Saveza antifašističkih boraca i antifašista (SABA) Republike Hrvatske, u suradnji s Antifašističkom ligom Hrvatske, Savezom Roma u RH Kali Sara, Vijećem romske nacionalne manjine grada Zagreba, te udrugama civilnoga društva. I jasno – Srpskim narodnim vijećem (SNV-u bi tribalo malkoc nabit na nos kako 37 eura godišnje Hrvatska izdvaja za svakog Srbina, a Srbija za Hrvata 1 euro. Ne znan jesu li išli 38. ojerić iskopat ovin mitingom u Jasenovcu, ali znan kako čim stisnen slovo ‘a’ na tipkovnici (bilo kojoj u kući), otra s nje rič antifašisti. Sama.

I nazvali su svoj ‘marš’ kolonom sjećanja. Bože mili, mislin se, da ste bar doslovno u koloni sićanja i nestajete tamo daleko na obzorju. Spasila bi se. Dakle, tamo su bili svi bivši. Bivši pricidnici i bivša vlast i bivši premijer. More bit kako će i pricidnica svatit kako su ‘naši’ bili prvi tamo, a ‘njihovi’ zadnji. Kad drugi put bude ‘držala’ kako je zajedništvo važno.

Mesić se prosuja s ‘istinom u lice’ o Pavelićevoj državi kojoj je upravo pivao pod slijom poglavnika u Australiji ( jel se to kaže – prostitutka, rećemo, politička, a? Ono kad nešto činiš za pare?), i ustvrdija kako on i njegovi smetaju ‘nekima’. I odma je lipo reka – lažu da politiziramo oni kojima smeta! Lažu! S obzirnon da se uzvrpoljija i kani vratit u politiku, moje najmilije čedo (more i ‘moj najmiliji čedo’ – samo naglasak prominimo), sva trepećem od sriće kako ću mu gledat posljednji pad. Konačni, valjda ako biologija ne umiša svoje prste pa ode samo kao ‘bivši’, ali ne i osramoćeni.

Dakle, kako su tamo bili bivši, logično je da su ti ‘neki’ o kojima Stevica brazdi i ore, sadašnji. Virujen kako je to Mesićevo u redu i ‘sadašnji’ isto misle jerbo niko nije beknija na ovo da ih se optužuje da lažu. A i što bi sadašnji jemali lagat ako su ošli tamo, stavili vijence i sviće i mučali. Dr. Tuđman je isto išao u Jasenovac. Tile nije. Bit će ga bilo straj da ga za onu jednu nehajnu nožicu ćopne kostur neke žrtve ubijene tamo iza Drugog svickog rata. Koja je bila u antifa logoru, a ne Pavelićevu.

Je li ih bilo 10, 15 ili 88, nevažno je.

I omjeri su nevažni kad se laže. Laže na veliku hrpu. Jerbo ono što cili Božji svit osuđuje (čak i Englezi), Stevan fali. Komunistički totalitarizam. A more ga falit jer izmišlja hrvatofašizan. Dotud će doć, virujte vi meni. Tako da, čim Romi negdi stvore državu, molin svekoliko pučanstvo da bez izbora, direktnim naslijeđem opali Stevana Burduša za doživotnog precednika jerbo ipak je za takoga čovka bit samo počasni precednik SABA-e i bez kunića – propast. Oš vako, oš nako. Dakle antifašističkifašist Stevan Mesić, osoba, izjavija je ovo:

“Ako netko govori kao ustaša, ako zastupa i promiče ideje što su ih zastupali ustaše, ako ističe njihovo znakovlje i simbole, ako pjeva njihove pjesme, onda je on ustaša. I zato nije nikakvo pretjerivanje, a još manje laganje, ako se kaže, da se nad današnju Hrvatsku nadvio ustaški zloduh. Danas se vodi neskriveno obnavljanje idejne osnove ustaške zločinačke države.”

Nosalo to transparent: ‘Hoćemo antifašističku Vladu!’ Oduševilo me, matere mi. Tila san in odgovorit ispod slije, dobit ćete je, dašta ćete, samo budite uporni. Pišite zlatnoj ribici. Pod treću  želju. Prve dvi vam znamo. Pa ćete u toj državi živit sami. Vas dvista, trista profića. Dok ne osnujete UDBU. I potribite se sami jerbo bez izmišljenih neprijatelja, ne iđe vam drugovi, ne iđe. Sad ću ja to malkoc isporavit, pa se more reć i vako:

„ Ako netko govori kao ‘antifašist’, ako zastupa i promiče ideje što su ih zastupali fašistoidni komunisti, ako ističe njihovo znakovlje i simbole, ako pjeva njihove pjesme, onda je on komunističkofašistički antifašist. I zato nije nikakvo pretjerivanje, a još manje laganje ako se kaže da se nad današnju Hrvatsku nadvio antifašističkokomunistički zloduh. Danas se vodi neskriveno obnavljanje idejne osnove jugoslavensko-komunističko-fašistoidne zločinačke države.”

Etogac. I bilo bi baš lipo da se neko usudi, baš ka što se on usudi, bez imalo srama, izgovorit ove riči, a? Zamislite! Odma bi vam s komemoracije naki tužni i prižalosni, skrušeni od ‘sućuti’, oči iskopali. Jacika Kosoruša je izjavila kako se na svakom mistu di su žrtve mora vaik govorit. Bit će se sitila veselica s drugovima koji su volili sve što je drugar’ca Jacika govorila, a sva njihova mista CK sastančenja uvik su svršavala nekim zlom. I nekom žrtvom. Pa je često govorila na mistima zločina. Oće to.  Milančica se stiskala u crnin uskin gaćama između Burduša i Zloke von Hiće, a Igor Dragovan je drugarski mava vitru da joj ne zamrsi kosu.

Izgledali su baš lipo, paćenički. Nošeni vitron.

ustastvo2

[ad id=”93788″]

Milanović je djelova smireno i staloženo. Ponosno, baš nako, partizansko-drugarski. Ka da mu je, božemprosti, neko malo nečega ‘dao’. A di i ne će kad je nikidan istrošija sve testosterone. Grmija je o tome kako desnica ne razumi što je ‘civilno društvo’ ni internet ni viralni prostor. A unda doda – to je za njih prostor za prijetnje?!? Ček malo, ili san ja porabambila ili se on jope naša u nedostatku logike: kako moš ne znat di je prostor u kom pritiš nekome? Aj, Zlokić, matereti, otiđi do prve vrbe, otkini šibu, pa je odnesi ćaći. Il šefu SOA-e.

A što će nama šef SOA-e? Koji još nije imenovan, vengo tamo sidi onaj što je dobija nogu. Što će nam ministri, zapravo, što će nam uopće Vlada? I  predsjednica? Baš nam je dobro. Ova manita uokolo po uredima, UN-u, gubi dijasporu koju joj otima ‘neprijateljska emigracija’ (bit će), ministarstva pljačkaju sama sebe, Dikobraz najavljuje povratak u politiku; imamo više komemoracija u Jasenovcu, nego pacijenata po udrugama. Bome bismo mogli ustati jedno jutro i vidit Stazića kao premijera, a Dikobraza i Pusića kako se čepušaju koji će biti precednik države na samo njima znanim antifa-izborima. Zbogom pameti otkad se pod napretkom socijalističkoga samoupravljanja i društvene solidarnosti, prišlo na ‘multikulti toleranciju’.

Inače, imali smo jednu situaciju di je stariji vodnik uvatija ‘lično’ šefa službe koji je maznija 280 iljada eura i dvi kile zlata. Navodno je propivala neka drugar’ca koja je s njime sve osmislila. Di se to regrutira, majketimile? U Ostojinu resoru? Čitan o glavnom osumnjičenom. Ako bi se snima Mad Max 345, jemali bismo glavnoga junačinu. Jest da mu manjka malo kreativnosti, naturščik je, ma posa ne pita. Ako moraš maznit, a linčina si, mazneš otamo di samo ruku moraš ispružit. Triba je dobit odavno otkaz, ma je avancira namisto toga, nečastan otpust prije 16 godina mu je milošću plave kapice oprošten, pa nika krađa merđana, pa jope niki bus koji je pratija do granice s Hercegovinom, pa vamo-tamo, op, zeko skočija na funkciju u Zagrebu.

A i di bi, majketi s takin referencama? Na selu bi ga zatuklo.

Najbolje je u glavni grad. Tamo jema puno svita pa se sve manje primijeti. Kakve veze jema Ostoja su tizin, vidit će se. A koliko se drugova omrsilo tamo lažnim prometnima, provalama, trpanjem ljudi u ludnice nakon insceniranih incidenata? Ideološka lopina ne minja stil, ne evoluira pameću nit bojom. I sad mi neko more reć da sve nije namišteno? Ministarstvo unutarnjih poslova za kojim je škičao Most od prvoga dana, a?

Čije su smicalice tribale bit skrivene? Moje nisu, materemi.

A Ostoja predsjednik Saborskoga odbora zaslugom istoga Mosta. Jemamo tripartitni MUP. Prilipo.

I tako, dragi moji Hrvati, oću reć prikrštenici u ustaše, nema, majci, više pozivanja Thompsona na nika sumnjiva ustašovanja po školama i ustaškin časnin sestrama jerbo će vam se antife krvi napit. A Thompsona ćemo zamolit da obriše sve albume koje je nasnimija jerbo inače Fefelj ne će moć unić u srpsku vlast. I ministra Lovru molimo da ne pozdravlja s ‘Faljen Isus’, vengo sa ‘Zdravo, Marija’. Jerbo će antife mislit da se obraća drugar’ci Ingrid. Dakle, uzalud nam trud svirači: ako rečemo kako ustaša neima, šugoslavenske šuge će dobit knedle u grlu i facijalni grč istovrimeno. Jerbo da nisu probudili utvare, ne bi bilo mantranja ni njihova postojanja.

Legitimno ne moreš reći – postalo je sve previše hrvatsko, a mi mrzimo Hrvate, hrvatsku državu i sve što miriši na ‘h’, osim heroina. Sav svit bi to osudija. Al kad kažeš – ‘mrzim ustaško’, to se duplo konta. I naplaćuje – iznutra i izvanka. A kad si trulež od čovika iznutra, ne moš mirisat ka ruža. To je i Shakespeare znao. A di ne će mala. Pa kad se u Zagrebu more odavat prosvidna počast (a što je drugo vengo to?) Jasenovcu i  tako besramno i podlo trgovat žrtvama na ‘sniženju’, a Šešelj  voljom naroda (što će naše antife blagoslovit i podržat ih, ka takve, pri ulasku u EU) uć u parlament, more i mala (i ovi put) jope po svome:

Ligada à terra natal!

Mirela Pavić

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Bernardića ne ruše partijski drugovi nego YUTA

Objavljeno

na

Objavio

Ne ruše Davora Bernardića partijski aktivisti, svi ti “hajdaši i dončići” redom i na preskok usijane boljševičke glave, “ušutkani stazići i drčni marasi”, “krezubi Arsen Bauk i Slovenac Obersnel” – nije riječ o partijskim frakcijskim sukobima niti ga u tom žalosnom igrokazu doista brani partijski brončani odljevak Zlatko Komadina.

I Rajko Ostojić je posve mala i nevažna faca iz sjene koja čak i pod političkim reflektorima izgleda jadno i nemoćno. Sve je to samo smišljena predstava s hrpom jadnika na jednoj ili drugoj strani u režiji i po scenariju pravih partijskih tajkuna, onih što udbinim novcem na inozemnnim računima doista upravljaju SDP-om, a za vrijeme Ivice Račana i Zorana Milanovića uz svesrdnu potčinjenost Stjepana Mesića i Ive Josipovića bili su potvrdili svoj status gospodara Hrvatske. Ni pod Andrejom Plenkovićem im uopće ne ide tako loše.

Vladarima partijskog novca, izvučenog u vrijeme bivše države na inozemne račune, se u studenom 2016. dogodio Davor Bernardić i od tada ga pokušavaju srušiti. Zadaću je dobio gubitnik unutarpatijskih izbora čuveni ljubitelj Sutjeske i Tjentišta, Ranko Ostojić, ali bez većih uspjeha.

No nije Bero prvi takav slučaj; Partiji se prije toliko godina, točnije u lipnju 2007., dogodio i Zoran Milanović, ali je Partija uspjela Zokiju podmetnuti Ranka Ostojića za Ministra unutarnjih pitanja i potpredsjednika Partije i Slavka Linića za ministra finacija – a njih dvojica dobro su upućeni u „partijsku omertu“ o novcu, partijskom novcu na inozemnim računima. Izborna unutarstranačka demokracija dvaput je uzastopce dovela na čelo Partije ljude koji nisu bili dio zločinačke udbaške organizacije poznate pod imenom YUTA i upaljen je crveni (nego kakav) partijski alarm.

Na Beru se otvoreno i žestoko okomila YUTA, organizirana zločinačka organizacija Titine Jugoslavije, svi oni koji su partijskim novcem, tj. državnom pljačkom na računima off-shore kompanija sklanjali velike sume novca. Procjenjuje se svake godine na račune takvih off-shore kompanja sklanjalo deset posto BDP bivše Jugoslavije, i tako godinama. Riječ je o desecima milijarda ondašnjih US dolara. To je novac od državnog šverca droge: heroina i konoplje (Alkaloid Skopje i Droga Portorož), šverca naoružanja Nesvrstanima preko raznoraznih „Genexa“, „Inexa“, „Jugometala“, „Astre“ slovenskog „Smelta“ „Privredne banke“ a velikim velikim djelom i kroz INA-u. Zato velika povika na MOL, jer INA više nije partijska “kasica-prasica”.

U tom „poslu“ sudjelovala su i jugoslavenska, tj. hrvatska brodogradilišta, s tim su poslom ispumpavanja novca nastavila i u samostalnoj Republici Hrvatskoj. To je razlog zašto Danko Končar želi biti strateški partner Uljanika i 3. maja – želi uništiti dokumente takvog načina „poslovanja“.

YUTA je tim novcem krenula u privatizaciju najvrednije hrvatske imovine bilo da se radi o tvrtkama ili nekretninama ili hrvatskim bankama. Bezvrijedni dio privatizacije, onaj oslonjen na poslovanje s SSSR-om, ostavili su HDZ-ovim novopečenim tajkunima. Tipičan primjer je razvikani Miroslav Kutle, a sve s namjerom da bi se ljevičarski mediji mogli iživljavati na lošoj hrvatskoj privatizaciji i pretvorbi, i za to prozivati HDZ i Franja Tuđmana. YUTA-in novac na inozemnim računima netaknut je preživio Domovinski rat. Bitna sastavnica YUTA-e je i HRT, uvijek Radio televizija Zagreb, i danas partijski bastion, predvodnik ljevičarsko-komunističkih medija.

Lista „odabranih i zakletih“, jamaca tvrdog partijskog kontinuiteta nije dugačka, uvijek je to bila mala skupina, ali se svodi na provjerene „skojevce“ drugog naraštaja, generalske sinove i na nekolicinu udbaško-partijskih osoba od najvećeg povjerenja.

Sve su to poznata javna imena pripadnika “duboke države” koja se u privatizaciji i hrvatskim vladama sa svojim mrežama pouzdanika pojavljuju od samog početka suverene i samostalne Republike Hrvatske, zapravo koju godinu prije – od Markovićeve privatizacije: Goran Štrok, Emil Tedesci, Vanja Špiljak, Davor Štern, Anto Nobilo, Slavko Linić, Danko Končar, Franjo Gregurić… neizostavni Božo Prka i Franjo Luković, i da se ne nabraja. Njihove su banke, ministarstva, uprave, a nakon privatizacije i najzdraviji komadi hrvatskog gospodarstva.

Naravno tu je i politički i imovinski vlasnik Istre i Končarov lokalni zakrilnik, Ivan Jakovčić, koji upravo gostuje kao predavač na „Međunarodnom institutu za bliskoistočne i balkanske studije“ (IFIMES) u Ljubljani s temom „Zapadni Balkan i europske integracije“. On kao iskusni europski parlamentarac tlapit će o zapadnom Balkanu, ali o svom položaju „don Jakovcicha“ u kriminalnoj organizaciji IDS-a vjerojatno neće spomenuti.

YUTA je neprikosnoveni gospodari situacije u SDP-u, po njenom je nalogu Milorad Pupovac shvatio da je najbolje vezati konja tamo gdje ti gazda kaže. U tom kontekstu treba promatrati i kooptiranje HNS-a u Plenkovićevu vladu, jer nije bila u pitanju izdaja dotadašnjeg koalicijskog partnera nego je iz YUTA-e stigao takav naputak.

Zato nije bilo dovoljno pustiti niz vodu Davora Bernardića; samo ga sramotno umočiti u katram i uvaljati u perje, već ga je trebalo onako zaplotinički, komunistički smjeniti i SDP prepustiti provjerenom kadru kontinuiteta, streljnikovu poput Ranka Ostojića, koji je čovjek YUTA-ina povjerenja i kontinuiteta. Ili pak ostatke partijskih ostataka predati klaunovima poput Gordana Marasa i SDP prepustiti povijesti?

Partijski novac je već dobro opran i još bolje sklonjen, tragovi udbaškog novca pometeni i staru majku Partiju treba pospremiti u ropotarnicu prošlosti, jer im ovako „demokratiziranog“ unutarpartijskog izbora ne jamči kontinuitet. Mogao bi se Partiji u budućnosti dogoditi neki novi Bero. Jer Davor Bernardić sigurno nije ništa znao o milijardskim količinama kuvajtskih dinara sklonjenih u Jugoslaviji na pranje nakon invazije Iraka na Kuvajt u kolovozu 1990. kao ni o tiskanju kuvajtskih dinara na Topčidaru originalnim klišejima iz Kuvajtske emisione banke. To je tada bila YUTA-ina operacija pod vodstvom Anta Markovića, tada predsjednika SIV-a, i njegove desne ruke Budimira Lončara. Davor Bernardić je, istina, na čelu Partije, ali nije bio niti je do sada upućen u bitne stvari i zato je postao i te kako opasan.

Na hrvatsku političku scenu došle su nove kulise kao mogući zakrilnici starih grijehova. Umjesto prije popularnih yugohrvata, npr. HNS-a i „reformiranih“ HDZ-ovaca, sada u glavnoj ulozi na hrvatskoj političkoj sceni nastupaju eurohrvati. To je razlog zašto u Hrvatskoj (i svim bivšim republikama) nije učinjena lustracija, jer bi YUTA i njezini pouzdanici bili maknuti s javnog prostora i ne bi mogli držati Republiku Hrvatsku kao taoca svojih osobnih planova.

Davora Bernardića se pokušava smjeniti kako bi prestala pitanja ne samo gdje je udbaško-partijski novac na inozemnim računima i tko je njegov ključar, nego gdje je partijsko zlato te kako je završila i u čijim je rukama ogromna partijska imovina, ovdje u Hrvatskoj?

Jugoslavija je na neki način napravila sukcesiju s bivšim republikama a danas suverenim državama, ali YUTA kao jugoslavenska krim-tvorevina nije između sebe napravila sukcesiju, isto kao ni Partija. Drugovi se još nisu dokraja dogovorili, čekaju tzv. regijon.

U Sloveniji kompletno gospodarstvo, pogotovo onaj „uspješno“ privatizirani dio, kontrolira YUTA, na njenom je čelu Milan Kučan. YUTA-ni pouzdanici iz svih bivših republika nisu definitivno podijelili plijen, drže se one da „vrana vrani ne kopa oči“ i odgađaju osjećajući uzajamnu privrženost i zajedništvo u kriminalu. Nadaju se da bi koroz tzv. regijon obnovili svoje stare aktivnosti i ojačali negdašnju mrežu.

SDP, HNS i HDZ svojim postupcima često pokažu da su zapravo spojne posude, pogotovo od dolaska na stranačku i državnu vlast Andreja Plenkovića. Pod nadzorom YUTA-e bratstvo i jedinstvo partijskih političkih opcija, koje pod izlikom „Bruxelles tako traži“, želi drmati hrvatskom dogovornom ekonomijom, naravno po uvjetom da su upravo oni ti koji kontroliraju i dogovaraju cijeli sustav dogovorene ekonomije. To je razlog zašto u Hrvatskoj nema pravih privatnih investicija (bez državnih jamstva) – jednostavno se ne uklapaju u dogovornu ekonomiju i zato dolazak inozemnog suverenog privatnog kapitala hrvatska država na svaki način opstruira. Na isti je način lakše pritisnuti hrvatskog reprezentativca Dejana Lovrena, nego pravosuđu dati nalog da se ozbiljno pozabavi srpsko-srbijanskim zločinima za vrijeme Domovinskog rata.

Na koncu, nije Davor Brnardić nikakav političar od formata, čak ni za ovu „čaršijsku“ Hrvatsku i urušeni SDP, ali nije se dao i ne želi se podvrgnuti pritiscima YUTA-e. I to je njegov jedini i najveći “grijeh”. Bero nije pristajao na krstarenje atraktivnom, četrdeset matara dugačkom, jahtom „Follow me 5“ stalno vezanoj u riječkoj luci: YUTA-inom jahtom koja se vodi na ime Herberta Palfingera, ali su se neki SDP-ovi ministri i ugledni „simpatizeri“ godinama izmjenjivali kao njezini gosti.

L. C./HRsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Što je SDSS-ov dožupan Ćurčić radio na Ovčari?

Objavljeno

na

Objavio

Za zločine u Vukovaru nikada nitko nije odgovarao. Samo za Ovčaru. I to nebitne osobe, a ne nalogodavci i arhitekti tog zločina, i to vrh JNA i KOS-a te vlasti u Beogradu. To je zasluga Carle del Ponte, i domaćih izdajnika, koja je svojom politikom optuživanja odvojila zločin u Vukovaru i masakr na Ovčari.

Ni hrvatske vlasti u ovih 27 godina nisu ništa poduzele. Šokantna je spoznaja da ove godine nije postojala policijska radna skupina za zločine na Ovčari koja bi istraživala srpske zločine, ali su zato postojale iste policijske skupine za istraživanje zločina u Varivodama, Gospiću, Medačkom džepu… koje su istraživale zločine koje su počinili Hrvati. Vukovarom se i danas šeću silovatelji, ubojice, a žrtve ih gledaju, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Takvo ignoriranje od strane hrvatskih institucija jednog od najvećih zločina u Europi, uz Srebrenicu, nakon Drugog svjetskog rata je nevjerojatno, neobjašnjivo, pa budi sumnje u zataškavanje od strane struktura “naše države”, koje to nisu učinile ili što nisu željele, ili što nisu smjele.

Bilo je tu i apsurda kada je bivši državni odvjetnik Mladen Bajić procesuiranje za zločine na Ovčari prepustio – Beogradu!? Opet su presuđene nebitne osobe.

Njegov nasljednik Dinko Cvitan govorio je kako za istraživanje tog zločina nema novca!? Ali bilo je za bizarne optužnice poput one protiv Bandića, bilo je novca za procesuiranje hrvatskih branitelja koji su prosvjedovali na Markovu trgu, bilo je…

Neusporediv krimen

Onda se dogodio preokret. Počelo se istraživati. Policijski inspektor Nikola Kajkić dolazi na čelo skupine i kreće s istragom na Ovčari.

Sve je bilo divno i krasno dok nije došao do istaknutog člana Pupovčeva SDSS-a, Plenkovićeva koalicijskog partnera, aktualnog dožupana Vukovarsko-srijemske županije Đorđa Ćurčića, koji je također tamo u koaliciji s HDZ-om. Ćurčić je u vrijeme zločina bio na Ovčari i tamo jamačno nije okopavao papriku, tamo su se radile druge “radnje”.

Kajkić ga je krenuo obrađivati, da bi ubrzo bio smijenjen s obrazloženjem da je sačinio neki dokument “s poduzetim radnjama koje u stvarnosti nije poduzeo”. I policajac istražitelj zločina je procesuiran, no SDSS-ovac Ćurčić nije.

Nastupila je šutnja. U redu, Kajkić je munjevito maknut i optužen, najednom su se sjetili da nešto nije dobro radio, našli su najednom i da mu žena navodno nije plaćala porez.

Ali ako su Kajkića, policajaca koji je istraživao zločin, brzopotezno istražili i šutnuli, zašto ne istraže do kraja što je SDSS-ov dožupan Ćurčić radio na Ovčari kada se tamo ubijalo ranjenike i civile i bacalo u jamu?

Ako su optužbe protiv Kajkića točne (u što sumnjam), zašto se munjevito reagiralo na navodno falsificiranje dokumenta, a nije na počinjenje ratnog zločina, na pucanje u leđa izmasakriranim ranjenicima i civilima, što je u usporedbi s navodnim Kajkićevim falsificiranjem dokumenata neusporediv krimen?

Javnost, a prije svega žrtve i njihove obitelji imaju pravo na odgovor kojeg već 27 godina nema, a čim je netko, poput Kajkića, malo dublje zagrebao, eto najednom falsifikatora. Gradonačelnik Penava s razlogom je najavio prosvjed.

Cijela Vlada ustala je na noge, lupeta se o politizaciji, o nekakvim mračnim silama koje bi u Vukovaru rušile Vladu, digli su braniteljske udruge koje čine HDZ-ovci koji su protiv prosvjeda, kao i velečasni ministar Medved.

Čuvanje koalicije

Hrvatski branitelj koji nije vidio fronte, ministar Božinović, staje pred kamere i maše jednim slučajem, ali nitko ne ulazi u meritum. Prvo, je li Pupovčev, SDSS-ov dožupan Ćurčić počinio zločin ili nije?

Drugo, tko je odgovoran za to da se 27 godina nije učinilo gotovo ništa, da nije bilo radne skupine sve donedavno, kao da su zločini u Vukovaru nešto što nije jedna od najdubljih trauma Hrvata?

Dakle, govoriti o politizaciji prosvjeda, a ne primijetiti da nije bilo Penavine reakcije i slučaja dožupana Ćurčića, šutnja, prikrivanje zločina i nepoduzimanje i dalje bi se nastavili.

HDZ je stranka koja je cijelo to vrijeme najdulje na vlasti. I to najviše u koaliciji s SDSS-om, još od Sanadera. Zašto se onda Vukovar i Ovčara nisu istraživali na način radne skupine, kao u drugim mjestima?

Je li problem politizacija o kojoj govori Plenković, “stabilna većina”, politička trgovina…, preko leđa žrtava? Čim je Kajkić dublje zagrebao, odmah je stradao nakon susreta s jednim ministrom kojem je priopćio rezultate svoje istrage.

Budući da je, u trenutku dok ovo pišem, previše nejasnoća, većina ljudi ovdje na istoku Hrvatske, s pravom ili ne, sumnja da je Vukovar (opet) žrtva politike i dugogodišnje koalicije HDZ-a i SDSS-a, kojem pripada i dožupan Ćurčić.

Da, tu je razlog nečinjenja 27 godina, kao i puno šira priča o starim udbaškim strukturama na ključnim mjestima ove države i društva.

Očito je važnije ekspresno procesuirati istražitelja zločina, policajca Nikolu Kajkića, nego pitati SDSS-ova dožupana što je radio na Ovčari.

Opet će se sve skupa zataškati, kao i u zadnjih 27 godina. Jer, treba čuvati koaliciju kao zjenicu oka.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari