Connect with us

Kolumne

Mirela Pavić : PijaR satarlučenje

Objavljeno

on

Ujutro iman jedno mišljenje, u podne drugo, popodne treće o političkim mogućnostima, opcijama i reakcijama koje su: sjajne, grozne, pa realne, pa užasne, pa nepojmljive pa glupe. I tako unedogled. I tako danima. I umorno otvaram vijesti u nadi kako ne ću vidit Mesića, čut novo mišljenje Šeksa, Jože Manolića, Peđe Grbina, Vrdoljaka (jope), Čačića, Milinovića, ili ne daj Bože mili i dragi, Pupyja. Ne zanima me ni što govori Premijer od Građevina, posebice otkad san naletila na onaj tekstić u kojem uredno piše kako je u nježnoj vezi s kanadskom tvrtkom koja je, eto, baš među svim zemljama odabrala Hrvatsku. I u čemu nema ništa sporno, nego se plješće. Ne čitam ni o njegovin ekonomskin uspjesima, ni visini kamate kojom smo ucijenjeni, ni o prčkanju po 2. mirovinskom stupu, ni rastu ni padu BDP-a jerbo brojke ne razumin, ali razumin i loš i grozan hrvacki. I poruku. I pouku.  Bome ne otvaran više ni tekstove ‘mainstream’ perjanica domoljubnoga novinarstva, dakle nekih ‘desnih’ analitičara koji su vaik ‘vako pa nako’.

[ad id=”93788″]

More bit da je moj propust što se ne znan okrenit vamo ni tamo,  a more bit kako mi stranačka nepripadnost i materijalna neovisnost,  daju slobodu koju nijedan ključ ne more zaključat. Vengo je vaik otvoreno. I slobodno. Nekad je to kavez (a sloboda pisanja jest uglavnom kavez) sam sebi najteži  jerbo si osuđen mislit bez naputaka. Lakše je kad jemaš natuknice – točka a, b, c. Sve klizi. Nije to u kontrastu, naprotiv, životna ironija nas najčešće nauči kako smo u svakoj ‘slobodi’ lakše izloženi metku (ne nužno pravom metku, uzmimo ga metaforički), nego kad smo u zaštiti velikih i moćnih – financijera, političara, duhovno-političkih, potrošenih i ishlapjelih gurua i inih štraca. Sliva ili zdesna, svejedno. No, riskiram.

Riskiram nemogućnost bilo čije ucjene jer ću stat kad oću na čiju god stranu oću. Na čiju mi srce kaže, ženska intuicija ili jednostavno, najobičnije pozorno čitanje i povezivanje činjenica.  Ne čitam novi članak o Frljiću, ‘mišljenje’ Jace Kosoruše ili nekog (bilo kojega) Mr. Beana koji će me jope i ispočetka fascinirat svojom ‘oštrumnošću, pameću i političkom mudrošću’. Ne čitam izjave doktura zalutalih u politiku, kojima bi najbolje bilo vratit se izravnom objektu svojih specijalizacija. Pa ‘moralno’ derat pacijente. Radije nego derat mozak Hrvatima, u svakom slučaju. Ne čitam tekstove koji pozivaju na linč pjesme ‘Lijepa li si’, a koju sam predlagala za hrvatsku himnu. Ne ću napisat da bi dotičnima tribalo ponovit gradivo o razumijevanju teksta. Il im je prerazumljiv pa zato smeta. ‘Haubica’ im je razumljiva pa ju više vole. Prije će bit ovo drugo. Ne slušam Milanovića koji ju isto ne voli. Preskačem političarke koje ni tekst zakletve ne znaju pročitati, a da ne zamucaju. Na hrvatskom jeziku.

Što se događa, svi se pitaju, oprezno tipkaju kako ne bi pogriješili u prosudbi sudbe hude ove nepostojeće Vlade. Jerbo – ako ujutro kažeš: bravo Karamarko,  odličan Dujmović, ili sjajna analiza toga i toga, a popode misliš kako su svi pogriješili, dolaziš u situaciju pravdati se pred sobom ili posumnjati u svoj zdrav razum, političko stajalište ili odanost Domovini. Bar je sa mnom tako. Emotivnom do puknuća. Kažu ljudi, ‘razumski triba sagledat stvari’. Ae. Razumom moš spoznat logičke i povezive stvari, no razumom spoznat nešto što ne diše, što ne postoji, čega zapravo – nema, ne moš. Od te tri stvari, prvo zdravoga razuma (jede li nas vlastiti mozak iznutra danas?) sudeći po tome tko je sve poslan u ludnicu zadnjih godina, kategorija je doslovno suluda, bar kad se politike tiče.

Naime,  vidim neke ljude za koje ni u snu ne bih posumnjala da su se s njime, rekla bih čak drsko, posvađali – zbog osvetoljubivosti, neispunjenih želja koje su bile očekivane pa se izjalovile ili jednostavno zbog  čiste ljudske zloće, i čitajući njihove maliciozne primjedbe na DK, ne mogu se oteti dojmu kako su time – ne uvrijedili osobu koja joj je na čelu, nego pljunuli na sve birače koje su im u nekim njihovim inicijativama davali glasove. Među njima sam i sama. Ne znam o čemu se radi i što je u pozadini – novac ili osveta, ali nikako nije dobro u ovakvim trenutcima, nekome tko se skoro utopio, a kome i tvoji potpisnici vjeruju, u konačnici, izgubiti akreditaciju i bianco vjeru za svoje buduće aktivnosti. Tu vidim veliki propust na dva polja – onom vjerskom i onom ljudskom.  Što se tiče političkoga stajališta i odanosti  Domovini, meni je to isto.

Moje političko stajalište oduvik je bila – Hrvatska. I nije to neko široko stajalište po kvadraturi, nije ni po ljudovitosti mnogobrojno članstvo, no moje je i pripadat ću mu dok me ima. Nemam razloga braniti nikoga, ali ću uvijek napadati onoga za kojega je još  Kranjčević rekao:  On vreba, vreba, vreba… a ja grlim mukom na javi i u snu, i preplašen se trzam i skrbno pipam rukom: O, je li jošte tu?!“ (Moj dom)Spoznam da jest i savjest mi je čista. Nisam ju izgubila, a ne!

Ono što me ovih dana fasciniralo, a namjerno ne ću pisati o tome što je tko reka ili učinija jerbo skupit sve te izjave, rećemo, Petrunjelina dramatično-patetična, gotovo poslaničko diktatorska obraćanja javnosti, i sva ‘traženja i cvilež’, analizirat će jednom struka zadužena za to. Ja ne. Ostalima isto – Oreškovića ionako ne slušam jer mi je postalo, baš kao i prof. Novaku,  iritantno slušati nakon toliko vrimena onaj užasan hrvatski jezik koji mi je u početku bija skroz simpa i mogla san ga smistit u svoj satira-satarluk, ali sad mi je otužan. Respektirati zemlju znači respektirati i njezin književni jezik, a jedan premijer je dosad morao naučiti reći rečenicu s barem dva ispravna padeža. I ispravno izgovarati glasove i rečeničnu intonaciju. Bez kanadskoga naglaska. O ostalome i u ovom ‘slučaju’ nek brinu ozbiljni analitičari. Ima među desnim analitičarima obožavatelje. Nek ga oni satarluče epitetima.

Dakle, ka svako žensko, nikako ja doć na temu – što me to fasciniralo ovih dana. Fasciniralo me to kako se zbilja neke poslovice mogu potpuno prominit, rećemo ona da se ‘od drekeca ne more načinit pita’. Ooo, more, more! Evo, ako se čitatelji sićaju moga teksta „Crvenkapica a la Croatiantugistan“, ja bih se jope malkoc vratila što jedan PR stručnjak ili tv-kuća mogu načinit od nekog, bilo kojeg političara. Od kralja do poslanika pakla. Od posrnulog anđela do heroja. Od miljenika do pljuvačnice u socijalističkom domu zdravlja. Stravično. Da je dat bajke Tri praščića, Trnoružicu, Pepeljugu, Brlićkine bajke, recimo, onu o Potjehu koji traži istinu, vještom PR-ovcu, vidjeli biste kako se sve more izokrenit u svojoj pouci ili poruci.

U Tri praščića, na primjer, na HRT-u, mogli biste dobit zaključak na kraju političke emisije, s obzirom na izbor gostiju, kako je kućerak od slame, zapravo, najbolji. Slamicu moš minjat, moš spalit, moš priselit di oš, moš malo počupat iz nje travkicu, zavalit se na kakvu livadicu, žvaknut ju i gledat zvizde dok se kućerak urušava. Zvizde su bitne, a ne kuća. Uostalon, što će svinji kuća, bio bi vrhunac zaključka vješta plaćenika, zar ne? Tjah! Ovo more i u ku(ku)rikulum uć, da dica bolje svate kako temelji uopće ne čine važnu ulogu u životu. A i kako smo svi ‘individue’. I peder.ine iznutra. Domaće. Karakterne. U Pepeljugi bi se mogle reklamirat cipele, rećemo. Pa Pepeljuga, koja od bundeve čini kočiju, more bit savršeno prikazana ka ulaganje u našu privredu – kako ni iz čega stvorit ništa. Makar trajalo do ponoći. To ništa, el. Poslin će  ionako doć princ. Arapski. Sirijski, svejedno. Ili Kako je Potjeh tražio istinu – starac Vjest i Potjeh na kraju bajke umiru. Sjajno. Ionako su se borili za zajedništvo, a braća su izdala i dida i brata. Potjeh bi ispa nemili negativac da je priživija.  I pouka je – nek se utopi onaj ko želi zajedništvo.  Trnoružica bi umrla od sepse jer bi PR reka, ne more se ubost na niko staro vreteno bez posljedice. Poslin bi ju oživila farmaceutska tvrtka čiji bi logo pisa na dnu ekrana dok traje emisija. Evo, nek tri praščića budu trojac u Vladi. Ostale prispodobite kome oćete. Sve – paše.

Tako da zaključak slidi: nema trećega puta. Tj. treći put služi kako bi se u sustavima učvrstile pozicije dviju najmoćnijih stranaka, a u svakoj zemlji su dvije koje okupljaju najveći broj birača.  A moj dragi, pametni prika kaže: u jednima i drugima su savršeno raspoređeni nevidljivi ili vidljivi udbaši koji namištaju igru. Znači, kad zbrojin njegove riči (a vaik ih slušan pozorno), svoje zaključke i zaključke pametnijih od nas, ispada kako svit funkcionira tako – demo(N)kracija je podiljena svugdi na ‘mi’ i ‘oni’. Između je vakum, a izbori u suludo vrime, kad je svima dosta jednih i drugih, iznjedre treće, ‘iznenađene’ vlastitim rezultatom. Zbunjene, ali samo za javnost. No, itekako osmišljene prije (isfinancirane) da bi se ubacila kost i ove dvi moćne, u sukobu, očistile vlastiti kukolj.  Kad se ta treća spoji s jednom od ove dvije, potribno je nać neutralnoga vođu. I on je izdirigiran i smišten točno tamo di mora bit. Javnost triba imat dojam da je on treći praščić. A zapravo je obučen u praščića koji gradi kuću od – cigle. Onu iz koje poslije more naivcima – prodat ciglu. Jednu po jednu. I tu uskače jope PR administrator – cigla is the best! Pušćaj slamicu! A svi viču – oćemo ciglu, bljak slamica! Pa kad je već tako – navijam za one koji ne čupaju ciglu i ne uvjeravaju me da je slama bolja. Nisam preživač. A s ciglom znam kud bih. Božemiprosti. Ima ih na tajnim računima. Pa jednog po jednog. (Bljakićććć!) Ko slamčice iz šugave kućice bi se otresli. Dok kuća ne padne. A onda ispočetka. Ali uvijek s onima ‘MI’ (ili ni s kim) jer birat – moram.

‘Vatanına ne kadar baglısın!’

 (Ovi put će mala na turskome, tek toliko, da se zna ko je pobijedija!)

Mirela Pavić /Hrvatski tjednik /Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari