Pratite nas

Kultura

Mirisi djetinjstva

Objavljeno

na

Godine čine svoje, ali sjećanja na djetinjstvo ostaju živa. Moram reći, za mene, kao razigrano i bezbrižno dijete, bila su to lijepa vremena, pogotovo oko Božića i Uskrsa kada bi se cijela obitelj okupila. Zimi bi pao snijeg, za nas djecu velika radost. Nije se tada išlo na skijanje. Ma, tko ti je tada imao skije ili sanjke? Rijetki. Ali bi se snalazili s onim što smo imali. Napuni slamom veću najlonsku vreću i na vrhu zaveži špagom i onda sjedni na nju, rukama se drži za zavezani dio i spusti niz strminu. Pravili bi Snješka, grudvali se i još štošta. I tako bi to bilo za vrijeme zimskih školskih praznika, te ponekad za vikend, od marende do ručka i onda opet poslije ručka do navečer kada bi mater zabrinuto krenula zvati nas. A što reći, selo bilo puno djece, igre, vriske i veselja. Polovica djece u selu bili su ti rodice i rođaci. I kao da smo jedva čekali odrasti. Po tri generacije živjele su u istoj kući. Nije uzalud ona narodna: Nije kuća tijesna, ako nisu čeljad bijesna.

Kada se vrati u toplu kuću, smrznutih ruku i nožnih prstiju, a rumenih obraza i nosa, te mokre obuće i odjeće, brže bi se presvukli u toplu i suhu odjeću i priobuli u toplu obuću. Mater bi već skuhala pun lonac čaja od čepurika- domaći ili neki drugi, također domaći i onda bi ga samo razlila u čaše da se malo zgrijemo. Ne bi izostao materin ukor i očita briga kako ćemo se prehladiti. U šporetu bi pucketala vatra, a miris materina kruva, ušćipaka i iz lonca miris domaće varenike, domaće juhe, kisela kupusa, raštike, graha, ili nečeg drugog na šporetu, ispunio bi prostor. Čini mi se da sada ni kruh ni ručak nemaju onako intenzivan miris kao tada. I onda, kad se toliko dugo igraj na snijegu ogladni kao vuk, pa što bi mater stavila na stol za jelo, sve bi nekako bilo ukusno i s apetitom bi se jelo.

Kad padne noć razgovaralo bi se o mnogim temama. Svaku večer se molilo Bogu, Pozdravljalo Gospu, i blagosivljalo minuli dan, a molilo za nadolazeće vrijeme. Obično bi stariji molili naprijed, a ponekad bi se neko od djece ohrabrio i preuzeo tu počasnu ulogu. O politici stariji su pred djecom rijetko i malo govorili. Vjerojatno iz opreza, jer za jednu riječ moglo se završiti u tamnici. Nisam ja to tada razumjela, ali kada sam odrasla sve mi je postalo jasnije. Uz razgovor, cjepanicom stuci koji orašak, naravno domaći, ponekad dikoji lješnjak i uživaj u slatkoći jezgre. Baka bi znala, nas djecu iznenaditi nečim iz svoje škrinje.

– Evo, sinko moj, nomadne mi donila ta i ta… kuma ili rodica kad je dolazila u goste, pa san ostavila vama.

Bile bi to kocke šećera, nekakve bombone ili keksi, ili suhi rogač, a ponekad i koja naranča- plodovi toplijega juga. U svakom slučaju za nas djecu ugodno iznenađenje. Niko nije govorio o gripi kao o nečemu strašnom, a kada bi je bilo, znalo se, trebalo je koji dan odležati u postelji, piti puno tekućine, srkniti koji pijat domaće juhe, a ponekad bi se otišlo liječniku, do kojega je nekoliko kilometara. Nisu ispred svake kuće bila dva automobila kao sada, nego bi autobus prolazio dva puta dnevno, pa se prilagođavaj, ili pješice.

Očevi koji su radili negdje dalje, obično u Njemačkoj, za Božić i Uskrs bi obvezno dolazili kući. Donesi onih njemačkih bombona, dvi-tri vrste i djeci po kemijsku olovku, onda još i komadić odjeće. Kemijsku olovku bi jedva čekali pokazati u školi jer je drugačija od onih kakve je imala većina učenika, kupljene u našoj lokalnoj trgovini.

Tko ti je tada znao za mobitele, računala i druga tehnička dostignuća ovoga vremena. Sjećam se kad mi je otac iz Njemačke donio kalkulator. Imala sam desetak godina. To je bio događaj, ne samo za mene i moju obitelj, nego i za susjedne obitelji. Isto je bilo i kada bi neko iz Njemačke donio novi radio u selo. O tomu se govorilo. Poslije su počeli dovoziti automobile koji su bili sporiji i drugačiji od ovih danas u kojima skoro sve funkcionira na pritisak dugmeta. A i putovi nisu bili asfaltirani kao danas.

Sada bi mnogi rekli, bio je to neki drugi vakat. I je. Je li bio bolji ili gori od ovoga danas, neka svatko prosudi za sebe, ali jedno je sigurno, da mirisi djetinjstva nikada ne blijede, nego, što si stariji sve češće u srcu procvjetaju kao najljepši i najmirisniji cvjetovi. Neke uspomene me još uvijek uspiju nasmijati. U meni još nije isčezla ona djetinja razigranost i znatiželja.

Ali, rodice i rođaci danas su se razasuli po bijelomu svijetu više nego ikada. Grobovi predaka u šutnji vremena o prošlosti zbore. Sigurna sam kako osjećaju tugu napuštenoga rodnoga praga i nadaju se povratku svojih prije nego ga osvoje korov i drača ili tuđa ruka.

MILJENKA KOŠTRO

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kultura

Ratnika rodila je mati, Domovino morala bi znati

Objavljeno

na

Objavio

VITEZ ĆIKOTA

Ratnika rodila je mati,
Domovino morala bi znati.
Ti ga majci bez milosti uze,
ostavi joj samo bol i suze!

Kad bi mogla ova pjesma moja
opjevati tog najvećeg heroja,
što za narod ne žali života,
Maria Hrkaća zvanog Ćikota!

Pisao bi, nikad stao ne bi,
a znao bi duboko u sebi,
da ni jedna pjesma moja,
ne može opjevat tolikog heroja!

Bez imalo straha na licu,
prikriži se, poljubi šahovnicu,
gordo poput jarbola stoji,
prkosi smrti jer je se ne boji!

Ali smrt uzima heroje
baš zato što je se ne boje!
I kao da je čekala njega,
viteza sa Širokog Brijega!

Uzela je tijelo i ništa više,
velikim slovim u povijesti piše
i ostat će pisano nakon svega:
VITEZ ĆIKOTA SA ŠIROKOG BRIJEGA!!!

Velimir Velo Raspudić / Kamenjar.com

 

Na današnji dan 1993. godine poginuo je jedan od ratnih heroja, jedna od legendi iz vremena Herceg Bosne, Mario Hrkać – Ćikota. Život je položio u okolini Sovića kod Jablanice u borbama s Armijom BiH, sastavljenom od mudžahedina, pretače ISIL-a koje je osobno pozvao i podržavao predsjednik Republike BiH Alija Izetbegović.

Ćikota i mnogi njegovi suborci bili su trn u očima zvijeri istreniranih za ubijanje, dovedenih s određenih područja arapskih i islamskih zemalja, gdje je obezglaviti čovjeka bilo sasvim normalno. Nažalost, takvu praksu pripadnici odreda EL-Mudžahid primijenili su i među Hrvatima i među Srbima, te su djelovali pod zastavom: “Naš put je džihad”. Zapovjednik Kažnjeničke bojne od 15. kolovoza 1992. po kojem je 83. domobranska pukovnija iz Širokog Brijega nazvana njemu u čast nikad se nije predavao višestruko nadmoćnijim protivnicima i oni koji ga se sjećaju tvrde da je unatoč mladosti bio zapovjednik kojeg se poštivalo i zahvaljujući kojem su dobivene mnoge teške bitke.(grude.com)

 

Velimir Velo Raspudić: Sve se može zaboraviti ali oni !!!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kultura

Senzacija iz poljudskog samostana: pronađeno 30 knjiga Marka Marulića

Objavljeno

na

Objavio

Prava senzacija objavljena je iz biblioteke franjevačkog samostana uz drevnu crkvu Gospe od Poljuda u Splitu: pronađeno je trideset knjiga, među njima i inkunabule (tiskane do 1500. godine) iz osobne biblioteke Marka Marulića (1450. – 1524.), splitskog humanista i oca hrvatske književnosti, već za života čuvenog u starom svijetu, s njegovim bilješkama na marginama i nekoliko ilustracija!

Ovu vijest je pred uskim krugom zainteresiranih štovatelja i stručnjaka za Marulovo djelo iznio Zvonko Pandžić, viši studijski savjetnik pretežito u njemačkim institucijama, koji se godinama bavi klasičnom filologijom te pronalaskom, proučavanjem i objavljivanjem djela starih hrvatskih autora.

Dr. fra Bernardin Škunca pojasnio je kako je došlo do ovih otkrića, navodeći kako ni fratri u samostanu nisu bili svjesni što se stoljećima čuva u biblioteci, piše SlobodnaDalmacija

– Knjižnica našeg samostana na Poljudu bila je klasificirana po sistemu veličine knjige, stare knjige, kodeksi i nova izdanja. Nedavno smo ozbiljno prionuli sistematizaciji biblioteka i arhiva u suradnji s Gradskom knjižnicom Marka Marulića, a u ime braće bili smo zaduženi fra Šime Škibola i ja, te jedna knjižničarka. Znali smo da je Marulić oporučno samostanu na Poljudu ostavio nekoliko knjiga iz svoje biblioteke, ali sve je promijenio dolazak Zvonka Pandžića, koji je prema Marulićevu rukopisu na marginama otkrio kako ih ima puno više, te je zasad izdvojio trideset takvih volumena. Stoga smo odlučili potaknuti daljnje istraživanje kako bi se utvrdila prava vrijednost inkunabula i knjiga iz knjižnice Marka Marulića, koja je bila jedna od najznačajnijih u tadašnjem Splitu – objasnio je fra Bernardin.

Istraživač Pandžić je naveo kako je riječ o trideset inkunabula i knjiga tiskanih od 1471. do 1522. godine različitog sadržaja: tu je nekoliko izdanja Biblije, klasična rimska djela, izdanja s područja teologije, pravne znanosti, čak i medicine…

– Marulić je franjevcima darovao ne tri, kako stoji u oporuci, nego najmanje trideset knjiga, očito još za života, tako da je oporučno odlučivao samo o preostaloj biblioteci. Kako je pokopan kod franjevaca konventualaca u crkvi sv. Frane na Obali, zacijelo je i njima nešto ostavio, iako ih ne spominje u oporuci. Međutim, ti su franjevci 1607. godine, njegujući oboljele od kuge, zajedno s bolesnicima redom izumrli, a gradske vlasti dvije godine nisu dopuštale pristup samostanu. Potom su svu pokretninu, odjeću, knjige i slično potopili u živo vapno, a dvije ili tri inkunabule, koliko ih danas posjeduju, donesene su kasnije. U svakom slučaju, franjevci opservanti na Poljudu sada čuvaju više inkunabula nego sve druge splitske knjižnice zajedno – kazao je Pandžić, dodavši kako se na Poljudu čuva i Marulićev Evanđelistar iz 1516. godine.

– Znamo da su ti svesci bili Marulovi jer smo u njima pronašli njegove vlastoručne rubne komentare, a ima ih već prema svesku i Marulićevu interesu za određenog pisca, od nekoliko pa do tisuću, primjerice u Rhetorica ad Herennium i Sermones, te propovijedima franjevca Bernardina de Bustisa. Posebno je zanimljivo uočiti kako je Marko Marulić bio i sitnoslikarski nadaren jer nalazimo brojne crtane ukrase, manicule i vitice, inicijale i dva veća crteža: skicu zvonika Sv. Dujma, za koji je oporučno ostavio novac, te minijaturu turskog ratnika s turbanom, bradom, karakterističnim hlačama i isukanom sabljom! Očito je riječ o brzopoteznim skicama, a ne preciznim crtežima jer se tinta prenijela i na sljedeći list, što govori da je knjiga bila brzo zatvorena – otkriva Pandžić, kojeg pitamo kako je baš na Poljudu odlučio tražiti Marulove libre.

– Tražio sam latinske predloške za Marulićeve hrvatske prijevode, parafraze, vitae… o kojima sam pisao u knjizi “Nepoznata proza Marka Marulića”. Među dvadesetak Marulovih hrvatskih proznih rukopisa, u prvoj proznoj zbirci hrvatskoga “volgare illustre” je i prijevod “Dijaloga Grgura Velikoga pape”, a po Badalićevu popisu, ovdje se trebalo nalaziti latinsko izdanje te knjige.

To je, dakle, mogao biti metatekst Marulićeva hrvatskog prijevoda tog djela, to prije što nitko drugi u Splitu nije imao te “Dijaloge”. Njih, međutim, još nisam našao, nekoliko je inkunabula posloženo na pogrešnome mjestu, ali sam pronašao brojna druga tiskana i Marulovom rukom komentirana djela, također metatekstova njegovih prijevoda – pojašnjava “lovac na izgubljena djela” starih hrvatskih pisaca.

Napominje kako će ovo otkriće donijeti puno više podataka o njegovoj lektiri i interesima te u mnogim pojedinostima preciznije i nanovo interpretirati do danas poznata latinska i hrvatska djela Marulova.

– Bilo bi nužno sva ova djela, odnosno “glossae marginales”, također objaviti i znanstveno kontekstualizirati. Budući da sam u marulologiji jedna vrsta filološkog “advocatus diaboli”, vjerojatno me se neće pitati, ali kad bi me se ipak pitalo, sve bih ove knjige već ujutro počeo snimati u semantičku bazu podataka. Marko Marulić, kao najeuropskiji pisac u hrvatskoj književnosti i kulturi, svojim je djelom bio prisutan u gotovo svim europskim zemljama oko dva stoljeća u originalu i brojnim prijevodima. Stoga bi upravo njegova djela u Hrvatskoj i Europi, po uzoru na neke njemačke humaniste, trebala biti pristupačna svim istraživačima u digitalnom obliku u raznim formatima, što je moguće i ostvarivo. Tako bi se mogla lakše i brže priređivati kritička izdanja Marulićevih djela – zaključuje Zvonko Pandžić, predlažući da se formulira zahtjev za europski projekt kulture “Marcus Marulus”.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari