Pratite nas

Kultura

Mirisi djetinjstva

Objavljeno

na

Godine čine svoje, ali sjećanja na djetinjstvo ostaju živa. Moram reći, za mene, kao razigrano i bezbrižno dijete, bila su to lijepa vremena, pogotovo oko Božića i Uskrsa kada bi se cijela obitelj okupila. Zimi bi pao snijeg, za nas djecu velika radost. Nije se tada išlo na skijanje. Ma, tko ti je tada imao skije ili sanjke? Rijetki. Ali bi se snalazili s onim što smo imali. Napuni slamom veću najlonsku vreću i na vrhu zaveži špagom i onda sjedni na nju, rukama se drži za zavezani dio i spusti niz strminu. Pravili bi Snješka, grudvali se i još štošta. I tako bi to bilo za vrijeme zimskih školskih praznika, te ponekad za vikend, od marende do ručka i onda opet poslije ručka do navečer kada bi mater zabrinuto krenula zvati nas. A što reći, selo bilo puno djece, igre, vriske i veselja. Polovica djece u selu bili su ti rodice i rođaci. I kao da smo jedva čekali odrasti. Po tri generacije živjele su u istoj kući. Nije uzalud ona narodna: Nije kuća tijesna, ako nisu čeljad bijesna.

Kada se vrati u toplu kuću, smrznutih ruku i nožnih prstiju, a rumenih obraza i nosa, te mokre obuće i odjeće, brže bi se presvukli u toplu i suhu odjeću i priobuli u toplu obuću. Mater bi već skuhala pun lonac čaja od čepurika- domaći ili neki drugi, također domaći i onda bi ga samo razlila u čaše da se malo zgrijemo. Ne bi izostao materin ukor i očita briga kako ćemo se prehladiti. U šporetu bi pucketala vatra, a miris materina kruva, ušćipaka i iz lonca miris domaće varenike, domaće juhe, kisela kupusa, raštike, graha, ili nečeg drugog na šporetu, ispunio bi prostor. Čini mi se da sada ni kruh ni ručak nemaju onako intenzivan miris kao tada. I onda, kad se toliko dugo igraj na snijegu ogladni kao vuk, pa što bi mater stavila na stol za jelo, sve bi nekako bilo ukusno i s apetitom bi se jelo.

Kad padne noć razgovaralo bi se o mnogim temama. Svaku večer se molilo Bogu, Pozdravljalo Gospu, i blagosivljalo minuli dan, a molilo za nadolazeće vrijeme. Obično bi stariji molili naprijed, a ponekad bi se neko od djece ohrabrio i preuzeo tu počasnu ulogu. O politici stariji su pred djecom rijetko i malo govorili. Vjerojatno iz opreza, jer za jednu riječ moglo se završiti u tamnici. Nisam ja to tada razumjela, ali kada sam odrasla sve mi je postalo jasnije. Uz razgovor, cjepanicom stuci koji orašak, naravno domaći, ponekad dikoji lješnjak i uživaj u slatkoći jezgre. Baka bi znala, nas djecu iznenaditi nečim iz svoje škrinje.

– Evo, sinko moj, nomadne mi donila ta i ta… kuma ili rodica kad je dolazila u goste, pa san ostavila vama.

Bile bi to kocke šećera, nekakve bombone ili keksi, ili suhi rogač, a ponekad i koja naranča- plodovi toplijega juga. U svakom slučaju za nas djecu ugodno iznenađenje. Niko nije govorio o gripi kao o nečemu strašnom, a kada bi je bilo, znalo se, trebalo je koji dan odležati u postelji, piti puno tekućine, srkniti koji pijat domaće juhe, a ponekad bi se otišlo liječniku, do kojega je nekoliko kilometara. Nisu ispred svake kuće bila dva automobila kao sada, nego bi autobus prolazio dva puta dnevno, pa se prilagođavaj, ili pješice.

Očevi koji su radili negdje dalje, obično u Njemačkoj, za Božić i Uskrs bi obvezno dolazili kući. Donesi onih njemačkih bombona, dvi-tri vrste i djeci po kemijsku olovku, onda još i komadić odjeće. Kemijsku olovku bi jedva čekali pokazati u školi jer je drugačija od onih kakve je imala većina učenika, kupljene u našoj lokalnoj trgovini.

Tko ti je tada znao za mobitele, računala i druga tehnička dostignuća ovoga vremena. Sjećam se kad mi je otac iz Njemačke donio kalkulator. Imala sam desetak godina. To je bio događaj, ne samo za mene i moju obitelj, nego i za susjedne obitelji. Isto je bilo i kada bi neko iz Njemačke donio novi radio u selo. O tomu se govorilo. Poslije su počeli dovoziti automobile koji su bili sporiji i drugačiji od ovih danas u kojima skoro sve funkcionira na pritisak dugmeta. A i putovi nisu bili asfaltirani kao danas.

Sada bi mnogi rekli, bio je to neki drugi vakat. I je. Je li bio bolji ili gori od ovoga danas, neka svatko prosudi za sebe, ali jedno je sigurno, da mirisi djetinjstva nikada ne blijede, nego, što si stariji sve češće u srcu procvjetaju kao najljepši i najmirisniji cvjetovi. Neke uspomene me još uvijek uspiju nasmijati. U meni još nije isčezla ona djetinja razigranost i znatiželja.

Ali, rodice i rođaci danas su se razasuli po bijelomu svijetu više nego ikada. Grobovi predaka u šutnji vremena o prošlosti zbore. Sigurna sam kako osjećaju tugu napuštenoga rodnoga praga i nadaju se povratku svojih prije nego ga osvoje korov i drača ili tuđa ruka.

MILJENKA KOŠTRO

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kultura

Milas: Rekli su mi kako je katolički školski centar ‘Sveti Ivan Pavao Drugi’ izniman primjer kvalitete

Objavljeno

na

Objavio

Izvor za tekst i fotografije: facebook stranica Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan RH

Državni tajnik Zvonko Milas boravio u Bihaću
 

– U Bihaću smo u Katoličkom školskom centru gdje smo se našli s predstavnicima te obrazovne ustanove koja ima određene probleme u svom funkcioniranju. Da budem precizniji, problem je u financiranju. Tim povodom imali smo sastanke s predstavnicima Unsko-sanske županije i grada Bihaća. Postigli smo dogovor da će Unsko-sanska županija kao nadležna instanca za financiranje obrazovnih ustanova na ovom području na svom sljedećem skupštinskom zasjedanju učiniti sve kako bi KŠC “Sveti Ivan Pavao Drugi” našao svoje mjesto u njihovom proračunu, kazao je Milas

Državni tajnik Središnjeg ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske Zvonko Milas danas je posjetio Bihać gdje se sastao s predstavnicima  tamošnjeg Katoličkog školskog centra te s predstavnicima lokalne i regionalne vlasti: gradonačelnikom grada Bihaća Šuhretom Fazlićem i premijerom Unsko-sanske županije Mustafom Ružnićem. Posjet Bihaću državni tajnik iskoristio je i  za posjet kući časnih sestara Klanjateljica krvi Kristove, koje ove godine obilježavaju 125 godina od dolaska i djelovanja u ovdašnjoj župi Svetog Antuna Padovanskog.

Državni tajnik Milas se najduže zadržao u prostorijama Katoličkog školskog centra “Sveti Ivan Pavao Drugi” gdje je razgovarao s ravnateljem vlč. Borisom Ljevakom o situaciji u ovoj obrazovnoj ustanovi. Nakon današnjih sastanaka, gospodin Milas dao je i intervju novinarki Ivani Perkovac za “Glas Hrvatske” u kojem je naglasio razloge posjeta ovom području.

– U Bihaću smo u Katoličkom školskom centru gdje smo se našli s predstavnicima te obrazovne ustanove koja ima određene probleme u svom funkcioniranju. Da budem precizniji, problem je u financiranju. Tim povodom imali smo sastanke s predstavnicima Unsko-sanske županije i grada Bihaća. Postigli smo dogovor da će Unsko-sanska županija kao nadležna instanca za financiranje obrazovnih ustanova na ovom području na svom sljedećem skupštinskom zasjedanju učiniti sve kako bi KŠC “Sveti Ivan Pavao Drugi” našao svoje mjesto u njihovom proračunu, kazao je Milas i izrazio svoje mišljenje kako je iznimno zadovoljan čuvši riječi od predstavnika vlasti kako je KŠC kao obrazovna ustanova iznimno kvalitetna te je to i jedan od razloga što je i opstao cijelo ovo vrijeme i obećanja kako će on dobiti puninu u financiranju na zadovoljstvo osoblja i 500 učenika, kako onih iz osnovnih škola tako i srednjoškolaca, kazao je Milas i istakao kako ovu školu većim dijelom pohađaju učenici nehrvatske nacionalnosti.

Od drugih problema koji muče Hrvate koji žive u Bihaću i Unsko-sanskoj županiji najveći su iz područja cestovne infrastrukture (ceste, prilazi,…), kazao je državni tajnik što otežava normalan život.

– U tom smislu dogovorili smo se da se ubrzo ponovno nađemo i mi, ali i kolege iz središnjeg ureda za obnovu, Gradonačelnik i premijer i potražimo rješenja koja će pomoći Hrvatima da im život bude što jednostavniji, što ljepši i što bolji, čime će se oplemeniti i životi drugih ljudi koji žive na ovom području kazao je za “Glas Hrvatske” državni tajnik Zvonko Milas za vrijeme svoga posjeta Bihaću i Unsko-sanskoj županiji.

Piše: Anto PRANJKIĆ

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kultura

‘Vukovar za sva vremena’ – Pogledajte sjajan promotivni spot Grada Vukovara

Objavljeno

na

Objavio

Predstavili smo promotivni spot Grada Vukovara pod nazivom „Vukovar za sva vremena“ koji je izrađen u suradnji s Hrvatskom turističkom zajednicom. Zadovoljstvo je još veće jer je na samom projektu radio Vukovarac Dario Matić, a spot obuhvaća sva godišnja doba, projekte i manifestacije koje se u Vukovaru odvijaju tijekom jedne godine. Namjera je bila približiti Vukovar, njegove posebnosti i ljepote budućim posjetiteljima, a sve na tragu povećanja turističke atraktivnosti i ostvarenja strategije razvoja turizma Grada Vukovara.

Iz prekrasnih kadrova promotivnog spota vidljivo je kako je Vukovar lijep grad pun događanja s velikim turističkim potencijalima koji se iz godine u godinu razvijaju sve više, a snimanju su se odazvali mnogi, poput našeg proslavljenog veslačkog reprezentativca Damira Martina, Mažoretkinje grada Vukovara, Konjogojska udruga Potkova te Aeroklub Borovo, a također su se uključile i sve ustanove i muzeji.

Spot je izrađen u duljoj i kraćoj verziji, a isti će putem kanala Hrvatske turističke zajednici biti distribuiran u svrhu promocije kontinentalnog dijela Hrvatske.

Važno je istaknuti kako je u 2018. godini turizam u Vukovaru zabilježio zapažene rezultate. U 2018. godini ostvareno je 73.506 noćenja, što je u odnosu na 2017. godinu povećanje od 4,09%, a poglavito se radi o povećanju broja stranih turista. Kada govorimo o broju dolazaka riječnih kruzera, 2018. godine je ostvaren rekordni broj od 231 dolazak koji je u Vukovar doveo 31.972 putnika.

Iznimno nas veseli poduzetnička inicijativa pa tako brojimo 5 smještajnih kapaciteta više u odnosu na 2017. godinu te tako Vukovar raspolaže s 968 smještajnih jedinica. Naši poduzetnici prepoznali su potencijal Vukovara kao turističke destinacije te se nadamo kako će se i u budućnosti nastaviti razvijati u ovom smjeru, napisao je gradonačelnik Vukovara Ivan Penava.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari