Pratite nas

Kultura

Mirisi djetinjstva

Objavljeno

na

Godine čine svoje, ali sjećanja na djetinjstvo ostaju živa. Moram reći, za mene, kao razigrano i bezbrižno dijete, bila su to lijepa vremena, pogotovo oko Božića i Uskrsa kada bi se cijela obitelj okupila. Zimi bi pao snijeg, za nas djecu velika radost. Nije se tada išlo na skijanje. Ma, tko ti je tada imao skije ili sanjke? Rijetki. Ali bi se snalazili s onim što smo imali. Napuni slamom veću najlonsku vreću i na vrhu zaveži špagom i onda sjedni na nju, rukama se drži za zavezani dio i spusti niz strminu. Pravili bi Snješka, grudvali se i još štošta. I tako bi to bilo za vrijeme zimskih školskih praznika, te ponekad za vikend, od marende do ručka i onda opet poslije ručka do navečer kada bi mater zabrinuto krenula zvati nas. A što reći, selo bilo puno djece, igre, vriske i veselja. Polovica djece u selu bili su ti rodice i rođaci. I kao da smo jedva čekali odrasti. Po tri generacije živjele su u istoj kući. Nije uzalud ona narodna: Nije kuća tijesna, ako nisu čeljad bijesna.

Kada se vrati u toplu kuću, smrznutih ruku i nožnih prstiju, a rumenih obraza i nosa, te mokre obuće i odjeće, brže bi se presvukli u toplu i suhu odjeću i priobuli u toplu obuću. Mater bi već skuhala pun lonac čaja od čepurika- domaći ili neki drugi, također domaći i onda bi ga samo razlila u čaše da se malo zgrijemo. Ne bi izostao materin ukor i očita briga kako ćemo se prehladiti. U šporetu bi pucketala vatra, a miris materina kruva, ušćipaka i iz lonca miris domaće varenike, domaće juhe, kisela kupusa, raštike, graha, ili nečeg drugog na šporetu, ispunio bi prostor. Čini mi se da sada ni kruh ni ručak nemaju onako intenzivan miris kao tada. I onda, kad se toliko dugo igraj na snijegu ogladni kao vuk, pa što bi mater stavila na stol za jelo, sve bi nekako bilo ukusno i s apetitom bi se jelo.

Kad padne noć razgovaralo bi se o mnogim temama. Svaku večer se molilo Bogu, Pozdravljalo Gospu, i blagosivljalo minuli dan, a molilo za nadolazeće vrijeme. Obično bi stariji molili naprijed, a ponekad bi se neko od djece ohrabrio i preuzeo tu počasnu ulogu. O politici stariji su pred djecom rijetko i malo govorili. Vjerojatno iz opreza, jer za jednu riječ moglo se završiti u tamnici. Nisam ja to tada razumjela, ali kada sam odrasla sve mi je postalo jasnije. Uz razgovor, cjepanicom stuci koji orašak, naravno domaći, ponekad dikoji lješnjak i uživaj u slatkoći jezgre. Baka bi znala, nas djecu iznenaditi nečim iz svoje škrinje.

– Evo, sinko moj, nomadne mi donila ta i ta… kuma ili rodica kad je dolazila u goste, pa san ostavila vama.

Bile bi to kocke šećera, nekakve bombone ili keksi, ili suhi rogač, a ponekad i koja naranča- plodovi toplijega juga. U svakom slučaju za nas djecu ugodno iznenađenje. Niko nije govorio o gripi kao o nečemu strašnom, a kada bi je bilo, znalo se, trebalo je koji dan odležati u postelji, piti puno tekućine, srkniti koji pijat domaće juhe, a ponekad bi se otišlo liječniku, do kojega je nekoliko kilometara. Nisu ispred svake kuće bila dva automobila kao sada, nego bi autobus prolazio dva puta dnevno, pa se prilagođavaj, ili pješice.

Očevi koji su radili negdje dalje, obično u Njemačkoj, za Božić i Uskrs bi obvezno dolazili kući. Donesi onih njemačkih bombona, dvi-tri vrste i djeci po kemijsku olovku, onda još i komadić odjeće. Kemijsku olovku bi jedva čekali pokazati u školi jer je drugačija od onih kakve je imala većina učenika, kupljene u našoj lokalnoj trgovini.

Tko ti je tada znao za mobitele, računala i druga tehnička dostignuća ovoga vremena. Sjećam se kad mi je otac iz Njemačke donio kalkulator. Imala sam desetak godina. To je bio događaj, ne samo za mene i moju obitelj, nego i za susjedne obitelji. Isto je bilo i kada bi neko iz Njemačke donio novi radio u selo. O tomu se govorilo. Poslije su počeli dovoziti automobile koji su bili sporiji i drugačiji od ovih danas u kojima skoro sve funkcionira na pritisak dugmeta. A i putovi nisu bili asfaltirani kao danas.

Sada bi mnogi rekli, bio je to neki drugi vakat. I je. Je li bio bolji ili gori od ovoga danas, neka svatko prosudi za sebe, ali jedno je sigurno, da mirisi djetinjstva nikada ne blijede, nego, što si stariji sve češće u srcu procvjetaju kao najljepši i najmirisniji cvjetovi. Neke uspomene me još uvijek uspiju nasmijati. U meni još nije isčezla ona djetinja razigranost i znatiželja.

Ali, rodice i rođaci danas su se razasuli po bijelomu svijetu više nego ikada. Grobovi predaka u šutnji vremena o prošlosti zbore. Sigurna sam kako osjećaju tugu napuštenoga rodnoga praga i nadaju se povratku svojih prije nego ga osvoje korov i drača ili tuđa ruka.

MILJENKA KOŠTRO

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kultura

Kninski vjeroučitelj Mario Preden izdao novu zbirku pjesama

Objavljeno

na

Objavio

Tijekom današnjega dana iz tiska je izašla nova zbirka pjesama kninskog vjeroučitelja i pjesnika Marija Predena naslova “U potrazi za djevojkom – Češnja za ljubavi”, a koju je u okviru svoje biblioteke “Radosni leptir” objavila nakladnička kuća “Kerigma-Pia” iz Zagreba.

 Piše: Marko LESKOVAR

Mario Preden je rođen 15. travnja 1976. godine u Kninu gdje je završio osnovnu školu i prvi razred srednje škole. Zbog rata u Hrvatskoj srednju školu završava u Puli. Proglašen je za najboljeg učenika Tehničke škole Pula u svojoj generaciji. U Zagrebu je 2001. godine diplomirao teologiju na Katoličkom bogoslovnom fakultetu na kojem studira Licencijatski i doktorski studij teologije iz specijalizacije u moralnoj teologiji. Radi u Srednjoj školi Lovre Montija i Osnovnoj školi Domovinske zahvalnosti u Kninu kao katolički vjeroučitelj. Učenici SŠ Lovre Montija su 2016. i 2018. godine osvojili 1. mjesto na državnom natjecanju iz katoličkog vjeronauka pod njegovim mentorstvom. Više godina gostuje na Hrvatskom radio Kninu kao povremeni urednik emisije  Duhovne misli i u nekoliko navrata kao gost emisije Susret. Prva zbirka pjesama Srce i razum (onoj koju volim) tiskana mu je 2016. godine. Nagradu Grada Knina dobiva 2018. godine za uspjehe u radu s mladim osobama osnovnoškolskog i srednjoškolskog uzrasta te promicanju znanja i obrazovanja.

U recenziji za ovo djelo glavni i odgovorni urednik nakladničke kuće “Kerigma-Pia”, ugledni književnik i novinar Anto Pranjkić je kazao kako “u Predenovoj životnoj i stvaralačkoj stazi nema ničeg slučajnog i  zalutalog što bi dramatično poništilo začuđujuću predodređenost njegovoga putovanja kroz život i književnost. Dijete je velikoga Knina i “potomak” Kralja Zvonimira, tako da mu je život ovjenčan impresivnom poviješću i stoljetnim duhovnim nasljeđem znamenitih Hrvata-katolika, koji su svoj rad i život mjerili učinkovitošću vremena”, ističe Pranjkić i pojašnjava:

– Teško je odrediti u kojoj je mjeri Mariovo školovanje, koje još uvijek traje, bilo izraz njegovih urođenih žudnji htijenja, ali se vidi i ta prosvjetiteljska baklja koju je podigao jednim dijelom i književnim djelovanjem.

Na svaki način, na toj duhovnoj paraboli trajno se postavlja fundament njegova života i umjetnosti: nepatvoreno i neraskidivo trajno jedinstvo Boga i čovjeka, navezanost čovjeka na čovjeka, konstanta o svemu i svačemu što se može sporiti, osim vječnosti. Ako bi smo pokušali naći glavne riječi Predenove književnosti, one se kreću oko pojmova Unum( jedno), Bonum(dobro), Verum (istinito), Pulchrum(lijepo), a što čini prirodnu žudnju života jedino ostvarivom.  Svi fundamentalni prirodni zakoni svijeta su jednostavni te je za Predena prirodno da ta jednostavnost prijeđe u riječ i misao čovjekovu.

Malo je pisaca takvog altruističkog zanosa i  uvjerenja  da književno stvaranje mora pratiti najdublje zakone života, njegovu vječitu oslonjenost na ono što je bilo jučer i nepokolebljivo uzdanje u ono što mora biti sutra. Tom vrstom prirodne energije, koja ubrizgava krv,  spaja i sjedinjuje rastakajuće segmente čovječnosti, osjećanja i ljepote Mario Preden napaja svoje književne svjetove.  Stoga, nije ni malo slučajno što se u tim svjetovima uzdižu zastave mudrosti življenja, koje će na svaki način ostati jedini sigurni tragovi i svjetionici čitavih civilizacija na dugom putovanju do sreće.

Život je sam po sebi životan. Svaki dobar čovjek i pisac trebali bi biti djelići neke velike i konačne istine. A ona traje vječito, kao i život,  nastavlja rasti i cvjetati kroz vrijeme.

Ne pristajući na klanjanje zlatnom teletu svakovrsnog apsurda i beznađa, Mario Preden mojsijevskom snagom i vizijom donosi istinu Vječne Obnove, zavjetne ploče nade  i vjere da se Čovjek i njegova Riječ vrate Izvoru svojemu… kakvi su bili na dlanu Gospodnjem, pa i onda, posebno onda kad su u potrazi za djevojkom, budućom  suputnicom na moru života, napisao je Pranjkić u recenziji za djelo kninskog vjeroučitelja i  pjesnika Marija Predena.

 

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kultura

Nisam im’o ni osamnaest ljeta, zvala me je Domovina sveta!

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Velimir Velo Raspudić (Specijalna policija na Kupresu)

Mogu nam braniti
al ne mogu zabraniti!
Niti nam mogu izbrisati
prošlost!

IDEM I JA OČE

Sjećam se, bilo je ljeto,
kad rekoh: Idem i ja oče!
Idem i ja Domovina zove,
pod krilo svoje sokolove!

Spustio je glavu, ništa rek’o nije,
a znao sam što u srcu krije.
U kući samo čula se tišina,
nije lako u rat poslat sina!

Nisam im’o ni osamnaest ljeta,
zvala me je Domovina sveta!
Znam, bio sam zelen i mlad,
ni znao nisam što je to rat!

Ali sam brzo naučio
zašto je otac svoju tugu krio,
malo mi je trebalo da shvatim,
zašto majka moli da se vratim!?

Ljubav u meni bila je jača,
od očeve tuge i majčinog plača!
Kratak je put između pakla i raja,
s tim momcim ostadoh do kraja.

Mnogi svoju mladost ostaviše,
a najbolji s nama nisu više!
Samo može ta ratna strahota
stvorit prijatelje za cijelog života!

Velimir Velo Raspudić / Kamenjar.com

Velimir Velo Raspudić

 

Još te čuvam, košuljo sveta!

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari