Hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović ponekad se brzopleto izražava: ponekad zbog neuvida u zbilju, ponekad zbog pomanjkanja znanja iz povijesti, a to jedva čekaju njezini neprijatelji i protivnici kako bi ju politički slistili ili još gore proglasili „površnom lutkicom“. Unatoč rečenome, predsjednica bi ipak trebala dobro odvagati svaku riječ izrečenu u javnosti jer ona nije samo obična političarka i državnica, ona je i simbol hrvatske državnosti, kao što su grb, zastava i himna. Preporučili bismo i njezinim kritičarima da poradi toga budu suzdržani u ocjenjivanju njezinih nastupa, to jest da ju po potrebi kritiziraju, ali pri tome se koriste primjerenim rječnikom. Hrvatska je politika ionako zagađena pretjeranim vokabularom.

Na predsjednicu su se nedavno okomili dežurni jugonostalgičari, a njih nije malo, jer je u intervjuu austrijskome Kleine Zeitungu rekao ovo: „Desetljećima je nama Hrvatima bilo zabranjeno imenovati svoje podrijetlo. Umjesto da kažemo ‘ja sam Hrvat’, morali smo reći ‘Ja sam iz Hrvatske’. Tko bi iskazao svoj nacionalni ponos, tome je prijetio zatvor.“ Odgovarajući na predsjedničine riječi, portal dnevno.hr iznosi kako njezine tvrdnje „da je u Jugoslaviji zabranjeno bilo izjašnjavati se kao Hrvat“ nisu točne pa onda navodi kako je broj Hrvata u Jugoslaviji porastao od 1948. do 1981. sa 3,78 na 4,42 milijuna tako da su „Hrvati sve do raspada bivše države bili drugi narod po zastupljenosti.“ I onda kao najveći dokaz ove tvrdnje objavljen je preslik „Izvoda iz matične knjige venčanih“ Josipa Broza Tita i Jovanke Budisavljević u kojemu je Broz po nacionalnosti označen Hrvatom.

Predsjednica je u intervjuu Kleine Zeitungu bila neprecizna, ali još više to su bili oni koji ju kritiziraju zbog njezinih tvrdnji o izražavanju hrvatstva u komunističkoj Jugoslaviji. Svatko ima s tim dijelom povijesti drukčija iskustva, ali postoji i kolektivno sjećanje naroda. Potpisnik ovoga članka bio je za vrijeme popisa stanovništva SFRJ god. 1953. vojnik u 26. oklopnoj diviziji JNA u Skoplju zadužen za pomaganje pri popisu u svome bataljunu. Naređeno nam je od zapovjedništva divizije da smijemo biti pri ruci vojnicima (neki su bili nepismeni!) kako moraju ispuniti određeni formular, ali nikako ne smijemo bilo kako utjecati na određivanje njihove nacionalnosti. Znači, svatko se mogao deklarirati kako je htio. To je bila teorija, a praksa je bila nešto drukčija. Neki su se izjašnjavali „Jugoslavenima“ premda to nisu bili jer su se nadali da će time lakše steći „zasluge“ u društvenome životu i na radnome mjestu. Posebno je bilo delikatno nacionalno određivanje muslimana. Muslimani sa sela i iz manjih mjesta u našem bataljunu upisivali su u rubriku nacionalnost „Hrvat“, iz većih gradova „Musliman“, a neki čak i „Srbin“. Kad sam jednoga takvoga muslimanskoga „Srbina“, protivno zapovijedi više komande, zapitao zašto se kao musliman upisuje da je Srbin, dobrodušno je odgovorio „Danas je u Bosni probitačnije biti Srbin, ali samo Alah zna što sam ja.“

Naredio pokolj Hrvata na Bleiburgu

Nacionalno izjašnjavanje nije bilo podvrgnuto nekim većim pritiscima no, kako reče moj Mujo, „probitačnije“ je bilo biti Srbinom i/ili Jugoslavenom nego Hrvatom. Ne samo u Bosni i Hercegovini, nego diljem Jugoslavije. Da se Josip Broz Tito formalno izjašnjavao Hrvatom, to nije bila tajna, ali ne treba posebno naglašavati da svi ostali Hrvati nisu bili tako moćni kao on da se tako deklariraju, no to je kod njega bilo političko taktiziranje, a ne nacionalno osvjedočenje. Tito je u prvome razgovoru sa zagrebačkim nadbiskupom Alojzijem Stepincom rekao „Ja kao Hrvat i katolik…“ nastojeći ga pridobiti da Katoličku Crkvu u Hrvata odvoji od Svete Stolice. Nakon što je Stepinac to odbio, bio je na insceniranome procesu osuđen na 16 godina robije. Tito je koristio svoje „hrvatstvo“ kao političko lukavstvo i ni za što drugo. Tako je za vrijeme hrvatskoga proljeća Tito pročitao u „Hrvatskome tjedniku“ da je Stjepan Radić najveći Hrvat 20. stoljeća, ljubomorno zapazivši: „A ja sam mislio da sam to ja.“ U svojim memoarima slavni kipar Ivan Meštrović napisao je kako mu je Tito rekao da on, Josip Broz, nije ništa manji Hrvat od njega, Meštrovića, jer da se on bori protiv srpske hegemonije. Činjenice su govorile drugim jezikom. Zar nije bilo dovoljno za njegovo antihrvatstvo što je dao naređenje da se izvrše pokolji nakon Bleiburga i uguši hrvatsko proljeće?

Nacionalno pitanje, barem Hrvata i Srba, nije bilo riješeno u komunističkoj Jugoslaviji. Komunistička partija uvela je federalizam, čak konfederalizam, ali samo u teritorijalnome, ali ne i etničkome pogledu. Hrvati i Srbi imali su veća nacionalna prava izvan svojih matičnih pokrajina u Austro-Ugarskoj i Kraljevini Jugoslaviji poslije osnivanja Banovine Hrvatske nego u SFRJ. Svako hrvatstvo i srpstvo izvan SR Hrvatske i SR Srbije bilo je uglavnom zabranjeno, od hrvatstva u BiH jedino je bilo zapažena knjižara Matice hrvatske u Mostaru, a od srpstva KUD Prosvjeta u Zagrebu. Jugokomunisti forsirali su pokrajinstvo: u Hrvatskoj dalmatinstvo, istrijanstvo i slavonstvo, u Srbiji su davali neke prednosti autonomnim pokrajinama, te naravno jugoslavenstvo koje su htjeli pretvoriti u nacionalnu posebnost što im ipak nije uspjelo. Muslimani su dobili veliko M u svome narodnom imenu, ali nisu smjeli razvijati svoje kulturne i jezične posebnosti. Sve rečeno izazivalo je bunt Hrvata, Srba i rijetko Muslimana te bilo pogonsko gorivo za raspad Jugoslavije. Zašto to nije poznato nekim sadašnjim hrvatskim političarima, nevjerojatno je. Možda je to neznanje, a možda i prikriveni jugoslavenski nacionalizam.

Znakovito je reagiranje nekih hrvatskih političara na riječi predsjednice Republike. Zlatko Hasanbegović iz Neovisnih za Hrvatsku samorazumljivo je zaključio „da se nominalno moglo reći da si Hrvat, ali da je bila nepisana politička korektnost da se to ne govori.“ O tome su kružili vicevi kao ovaj: neki je Hrvat na beogradskim Terazijama počeo vikati „Ja sam Hrvat“ pa ga je milicija munjevito uhitila i zatvorila. U Zagrebu je neki Srbin vikao „Ja sam Srbin“ na što nitko nije reagirao osim jednog Zagorca koji mu je prišapnuo: „Bogec, sam si kriv.“ Hasanbegović podsjeća da je pridjev „hrvatsko“ svuda prebačen u „genitiv“. To se počelo ispravljati tijekom hrvatskoga proljeća, ali je nakon Karađorđeva uglavnom zaustavljeno. Sjećam se da je splitski HNK do 1971. nosio ime „Narodno kazalište“ da bi dobilo dodatak „hrvatsko“ tek u hrvatskome proljeću. Partizani su neformalnu splitsku himnu „Marjane, Marjane ča barjak ne viješ, naš barjak hrvatski“, preinačili „naš barjak narodni.“ Hasanbegović navodi da je pri spominjanju hrvatskoga naroda uvijek dodavano „i srpski narod“. Tako je jednom navedeno da u austrijskome Gradišću (Burgenlandu) živi hrvatska i srpska nacionalna manjina, a potonjoj ondje ni traga.

Jogurt je samo metafora

Komunisti su bili toliko glupi da su kažnjavali i one koji su pjevali stare narodne pjesme iz Prvog hrvatskoga preporoda kao „Oj ti vilo, vilo Velebita…“ i „Ustani, bane Jelačiću…“ Prema predsjedniku HSS-a Kreši Beljaku, Hrvati u Jugoslaviji su „imali gotovo sve, samo su neke pjesme bile zabranjene.“ A zašto su se onda pobunili čak i mnogobrojni partijci tijekom hrvatskoga proljeća tražeći jugoslavenskim ustavom zajamčenu političku, gospodarsku i kulturnu ravnopravnost hrvatskoga naroda u SFRJ? Zašto je bila objavljena Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika? Zašto je hrvatska politička emigracija, po Vladimiru Bakariću, bila „najgora“ od svih drugih emigracija iz Jugoslavije i Udba je ubila više hrvatskih emigranata nego sve istočnoeuropske tajne službe svojih protivnika u inozemstvu? Zašto je među jugoslavenskim političkim zatvorenicima do albanske pobune na Kosovu, prema nacionalnosti bilo najviše Hrvata, a SFRJ ih je imao više po glavi stanovništva nego Sovjetski Savez?

A ono pak što su o predsjedničinoj izjavi govorili Josip Manolić, Boris Miletić, Anka Mrak-Taritaš, Zlatko Komadina i Ranko Ostojić govori u prilog spoznaji da je njihov politički habitus još uvijek komunistički i jugoslavenski ili pak da boluju od gubitka pamćenja pa bi trebali potražiti liječničku pomoć. U Hrvatskoj nije izvršena lustracija i to je to. Ono o jogurtu koji je spomenula predsjednica treba shvatiti metaforički. Svatko tko ima tračak sjećanja, zna da je u SFRJ bilo razdoblja s brojnim pomanjkanjima osnovnih artikala dnevne potrošnje, išlo se u Trst u kupovinu traperica, kišnih mantila tzv. šuškavaca i južnoga voća, a bez gastarbajterskih novčanih pošiljki jugoslavenska bi ekonomija crkla davno prije pada komunizma itd. Postojali su dugi redovi za osnovne prehrambene namirnice. A što je najgore, komunistička Jugoslavija bila je jednopartijska diktatura u kojoj su proganjani svi koji su drukčije mislili i osjećali, a da o drukčijem djelovanju i ne govorimo, posebice Hrvati i vjernici. Onome koji govori drukčije ne bi trebalo biti mjesta u javnome životu sadašnje Republike Hrvatskoj da je ona stvarno ono što piše u njezinu Ustavu. Ali, na žalost, nije.

Gojko Borić
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Komu i čemu služi Globusovo šminkanje četnika Vuka Draškovića

Kako i u kojem trenutku realizirati pojedino pitanje nasilnoga uvođenja „duše i mozga Beograda“ u Hrvatsku jedno je od taktičkih pitanja kojim se non-stop bavi velikosrpska beogradska inteligencija i njezine hrvatske sluge. Pokazni primjer u praksi izvrsno ilustrira intervju Vuka Draškovića objavljen u Globusu od 21. rujna 2018. Darko Hudelist se prisjetio kako je prvi intervju s njime objavio u Startu „u kasno ljeto 1989.“. Taj je intervju prava riznica velikosrpskih nastojanja u kojoj se Drašković istovario kao stručnjak za granice velike Srbije. U međuvremenu se „transformisao“, tako da srbijanski portal koreni.rs još 2016. pišući o njemu kažu – „Kako je ‘četnik’ zavoleo NATO“.

Povod novom razgovoru navodno je Draškovićev još neizišli roman u kojemu se divi kralju Aleksandru, budući da je navodno od „Jugoslavije htio napraviti balkansku Ameriku“, čime dosadašnja bolesna mašta autora dobiva novu dimenziju laži. Javni interes hrvatskih čitatelja mogli bi biti romani austrijskih, mađarskih, talijanskih i turskih romanopisaca, svi oni dolaze iz zemalja koje su više ili manje prodirale u Hrvatsku. No u suvremeni hrvatski javni prostor prema jugoslavenskome receptu kralja Aleksandra i drugih pripuštaju se uglavnom srbijanski. Draškovićev roman, može se zaključiti iz intervjua, prinos je stotoj obljetnici okupacije na „ovim prostorima“ i zov prema novim.

Optimalan program Vuka Draškovića

Već u uredničkoj opremi izrađenoj prema tehnici proizvodnje zaborava Drašković je u Globusu najavljen kao „političar i pisac koji je najavio hrvatsko – srpski rat“. Povijesno je točno da je Vuk Drašković svojom ratnohuškačkom retorikom potencirao, zazivao i poticao vojnu agresiju Srbije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. On je jedan od ključnih arhitekata srbijanskoga terora „na ovim prostorima“. I to kao pisac u službi velikosrpske ideologije i kao prevrtljivi političar.

Drašković je 1990. kazao kako sva nesreća u Jugoslaviji potječe od Hrvata. A 1991. dokazao kontinuitet velikosrpske politike kao svoj politički program: „Optimalan program je (…) sjedinjenje svih srpskih zemalja u jednu državu. Jedan optimalan program mora računati i, na primjer, Skadar. (…) Ako je naše do Ogulina, ako je tako zapisano u ‘Načertaniju’, naš ideal će biti da u pogodnim historijskim okolnostima stignemo do Ogulina. (…) Sada je suludo i nezamislivo inzistirati na pripajanju Temišvara Srbiji, ali 1945. godine, da je pobijedio Draža Mihailović, mogli smo ga dobiti” (politički magazin „Srbija“, posebno izdanje, Beograd, 1991.).

Kako vidimo iz navoda Drašković se čvrsto drži velikosrpske osovine Garašanin – Mihailović – Memorandum SANU u kojoj je kralj Aleksandar jedna od važnijih poluosovina. Njegov „optimalni program“ izveden je iz proglasa Draže Mihailovića: „Borit ću se za najuzvišenije ideale koje Srbin može imati: za oslobođenje i ujedinjenje zauvijek svih srpskih zemalja. (…) Gdje god ima srpskih grobova, ono je srpska zemlja“. Upravo će Drašković u osvit raspada Jugoslavije prvi proglasiti kraljevoga četnika Mihailovića „prvim gerilcem Evrope“.

Osim „Načertanija“ u Draškovićev „optimalan program“ spadaju i poruke objavljene u kapitalnim velikosrpskim djelima kao što su „Srpska Krajina – Srbi u našim sjevero-zapadnim pokrajinama“ (Zagreb, 1939.), „Homogena Srbija“ (1941.) Stevana Moljevića i „Srbi i srpske zemlje – etnografski problem srpskog naroda“ (1942.) Milutina Nedića. Izvorište „optimalnoga programa“ zapisano je u uvodu „Načertanija“: „Temelj srpske politike jest da teži sebi priljubiti sve srpske zemlje koje ju okružuju, a ne da se ograničava na svoje sadašnje granice“. Izvorište je napisano, gle čuda, upravo u doba dinastije Karađorđevića, Aleksandrovih pređa.

Komunistički uhljeb i velikosrpski huškač

Vuk Drašković je od 1982. kuštravo-bradati četnik s kravatom, dotad je bio sluga režima i uspješan komunistički uhljeb. Rođen je 1946. u Banatu u partizanskoj obitelji porijeklom iz istočne Hercegovine, koja je zauzela kuću protjeranih Nijemaca. Kako je u Banatu trebalo na zemlji raditi, obitelj se vratila odakle je i došla, živeći od „tekovina naše revolucije“. Otac mu je bio kapetan JNA, koji mu je kao nadnevak rođenja upisao „29. novembra“ (Dan pokojne republike, točan nadnevak rođenja maloga Vuka ostao je nepoznatim baš kao i Josipa Broza). Po završetku pravnoga fakulteta 1968. odmah je postao režimskim čovjekom zaposlenim u TANJUG-u u kojemu radi do 1977. Posljednje dvije godine u TANJUG-u radi kao dopisnik iz Lusake. Vraćen je doma u „tvrđavu samoupravnoga socijalizma i nesvrstanosti“ kad je u svijet poslao lažnu informaciju da je Rodezija napala Mozambik.

Od 1977. do 1980. šef je informativne službe Sindikata Jugoslavije. U književne vode velikosrpske propagande, po nalogu ili osobnom izboru odmah po smrti Maršala Jugoslavije ulazi romanom „Nož“ (1982.). Ulazi potom i u praktičnu (velikosrpsku) politiku. Osnivač je SNO-a, pa odmah i SPO-a. Zalaže se za veliku Srbiju ostvarenu mirnodopskim putem tako što je srbijanske dragovoljce slao na ratišta. Fingira opoziciju Miloševiću, svojemu nedostižnom uzoru, da bi 1994. s njime ušao u savez koji iduće godine raskida, stvarajući privid srbijanske demokracije. Godine 1997. na Ravnoj Gori poziva na zauzimanje Knina i nudi sebe na čelu tenkovske kolone. Temeljem retorike takvoga predizborja postaje 1998. potpredsjednikom srbijanske vlade, ali je 1999. smijenjen. Godine 2004. postao je ministrom vanjskih poslova Srbije i Crne Gore.

Njegov politički put režimskoga aparatčika oslikava ga kao klasičnoga konvertita i živoga dokaza kako je mali korak od okorjeloga komunista do zadrtoga četnika. Njegov pak roman „Nož“ odaje autora posve uronjenoga u proizvodnju svekolike srpske ugroženosti u susjednim „zemljama“, koje zbog toga treba „osloboditi“ od muslimana i Hrvata, te potom „prisajediniti“, dakle, okupirati. Drašković je bio i komunist i antikomunist. Bio je borac za mir, a istodobno je postrojavao četničke dragovoljačke horde. Bio je protumiloševićevac, ali je izjavljivao – „Milošević je borac za mir“. Sredinom prošloga desetljeća (2006.) glumio je proeuropskoga političara s glavnom zadaćom sprječavanja ulaska Hrvatske u Europsku uniju.

Ujedinjenje: Od Makedonije do srpske luke Rijeka

Drašković je jedna od ključnih srbijanskih figura odgovornih za psihološku pripravu Srba za agresije na susjedne države i narode. Tijekom pripreme za vojnu agresiju prvi je, prije vjenčanoga kuma Vojislava Šešelja, izdiktirao zapadnu granicu Srbije na crti Virovitica – Karlovac – Karlobag. Gradeći svoj „optimalni program“ počeo je, dakako, od ustaša, koji su sinonim za Hrvate. Potom je Jasenovac proglasio najvećim srpskim podzemnim gradom. Jedini spas od ustaša i Jasenovca vidio je u velikoj Srbiji. Ako nema Jugoslavije (koju je u njegovim interpretacijama jednom razbio „hrvatski secesionizam“, drugi put „Milošević“), govorio je, jedina alternativa je velika Srbija. Zbog toga je najavljivao „sjedinjenje svih srpskih zemalja“, počevši od Makedonije sve „do stare srpske luke Rijeke“. Taj ga plan intimno i praktično povezuje s kraljem Aleksandrom.

Po okupaciji Knina izjavljuje kako „priče o Kninu kao nekakvom povijesnom hrvatskom gradu ne vrijede ništa jer odlaskom Knina Hrvatska ni u kulturnom ni u duhovnom pogledu neće biti oštećena“, što se podudara s najnovijom Vučićevom „istorijskom“ bljuvotinom o tome da se nikad prije Oluje u Kninu nije vijorio hrvatski stijeg.

Kao srbijansko laprdalo dojadio je i Miloševiću. Dva puta ga je uhitio. Jednom ga i temeljito prebio. U unutarnjim srbijanskim previranjima dvaput je preživio atentat. Unatoč tomu, kao velikosrbin „s dna kace“, Miloševića pred međunarodnom zajednicom pokušava oprati od odgovornosti. Agresija („rat“, kako kaže Vuk i Globus) nije sporna, sporan je srbijanski vojni poraz. Cilj je jasan, treba sprati odgovornost sa Srba i Srbije, pa kaže: „Na Srbe neće pasti prokletstvo da smo izazvali sukobe, ali ne smije pasti ni historijska sramota da smo fašizam dočekali na koljenima“. Ova je izjava ugrađena u ciljeve Memoranduma II., prema kojemu se ravna i znatan dio hrvatske političke i medijske glavne struje. Zbog toga se u Hrvatskoj blokiraju istraživanja srbijanskih zločina a potenciraju nastojanja oko „zajedničke krivnje za rat“ za koji je kriv „konglomerat loših politika“ (Ivo Josipović).

Čime je Aleksandar nadahnuo Draškovića

Taj i takav Drašković napisao je, dakle, novi roman o kojemu u Globusu zbori veličajući kralja Aleksandra Karađorđevića kao „najveću ličnost u povijesti Srba“ (a sv. Sava?), koji je od Jugoslavije htio napraviti „balkansku Ameriku“ (ludilo!), koji bi – da nije ubijen 1934., Hrvatima iste godine dao „Banovinu Hrvatsku“ (malo morgen), koji je shvatio da je pogriješio s politikom integralnoga jugoslavenstva (konstrukcija), koji za ratni cilj nije htio prihvatiti proglašenje velike Srbije već ujedinjenje Srba, Hrvata i Slovenaca u zajedničku državu (ujedinjenje je okupacija „ovih prostora“), kojemu je Wilson čestitao na stvaranju Jugoslavije uz želju da mora stvoriti Jugoslovene (bolesna mašta), koji je navodno bio očajan zbog ubojstva Hrvata u beogradskoj skupštini 1928. (kaj god) i tako dalje zavodi Drašković.

U nečemu se slažem se s njime: „Komunistička Jugoslavija bila je samo replika, dok je original bila Aleksandrova Jugoslavija iz 1918.“. Obje su bile totalitarne, nedvojbeno protuhrvatske i obje su propale s neriješenim „nacionalnim pitanjem“, tvrdeći da su ga riješile. Ali se ne slažem da je Aleksandru na okupaciji čestitao Wilson, budući da je srpsko „prisajedinjenje“ Vojvodine, Hrvatske i Bosne i Hercegovine 1918. bilo u potpunoj suprotnosti s Wilsonovih 14 točaka i naputkom o pravu naroda na samoodređenje. A da je Wilson tražio od Aleksandra da stvori nepostojeće „Jugoslovene“ spada u list Vrač Pogađač u koji se pretvorio Globus gradeći put afirmacije Draškovićevim fantazmagorijama.

Karađorđevići od Načertanija do Marseillesa

Za vrijeme dinastije Karađorđevića, dobro je podsjetiti se, izrađen je ekspanzionistički program Srbije, „Načertanije“ Ilija Garašanina. Karađorđevići su na temelju njega godine 1848. poduprli srpsku pobunu u južnoj Ugarskoj. Aleksandar Karađorđević (1888. – 1934.) ishodivši odreknuće starijega brata proglašen je 1909. prijestolonasljednikom, a 1914. regentom. Izlazak Rusije iz rata iskoristio je za pridobivanje crnogorske Narodne skupštine da zbaci njegova djeda, kralja Nikolu I., i donese odluku o pripojenju Srbiji 26. studenoga 1918.

Kad je postao „najveća ličnost u povijesti Srba“? Ne uvaživši zahtjeve hrvatskih gusaka u beogradskoj magli, 1. prosinca 1918. proglasio je Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca nametnuvši dinastiju i sebe prije odluke Ustavotvorne skupštine. Dvije i pol godine vladao je Kraljevstvom bez ustava. Vidovdanskim ustavom (1921.) uzeo je ovlasti raspisivanja izbora, sazivanja i raspuštanja Narodne skupštine, predlagana i odbijanja zakona, bio je i zapovjednikom vojske. Na njegov zahtjev do 1929. odstupila je 21 od 23 vlade. Sve su to bili nadahnjujući elementi romanopiscu Vuku Draškoviću za veličanje Aleksandra i „balkanske Amerike“.

Aleksandar je Kraljevstvo („balkansku Ameriku“) shvaćao kao proširenu srpsku nacionalnu državu, stoga je odbijao uglavnom hrvatske prijedloge o federalizaciji vodeći represivnu i centralističku unutarnju politiku. Nikad nije dokraja razriješena njegova uloga u pripremi atentata na hrvatske zastupnike u beogradskoj Narodnoj skupštini (1928.), atentat je nedvojbeno bio izraz volje i politike kralja. Poslije atentata ponudio je Hrvatima „miran razlaz“ tzv. amputacijskim planom prema kojemu bi Hrvati ostali bez velikoga dijela svojega teritorija, a Srbi u granicama željkovane velike Srbije. Kad mu amputacija prema karti velike Srbije nije prošla, ukinuo je ustav i građanska prava, praktično je 6. siječnja 1929. izveo državni udar uvevši diktaturu, postavši zakonodavnom i izvršnom vlašću, dok se sudbena obavljala prema izvanrednim zakonima.

Aleksandrov diktatorski poredak oslanjao se na srbijanske generale, žandare, vojsku i glomazan korumpirani i srbizirani državni aparat. Zabranjivao je nacionalna imena i simbole. Izmislio je jugoslavensku naciju – koju Drašković pripisuje želji SAD-a. Aleksandar je 3. listopada 1929. državu preimenovao u Kraljevinu Jugoslaviju, razdijelivši je teritorijalno na devet banovina. One su krojene diktatorskim škarama prema velikosrpskim ciljevima. U šest banovina osigurana je srpska većina. U vanjskoj politici iznimno je štetio hrvatskim interesima. Rijeku je, primjerice, Rimskim ugovorima 1924. prepustio Italiji. Hrvatsku, srednjoeuropsku i mediteransku, dodatno je balkanizirao 1934. sklapanjem Balkanskoga pakta (Jugoslavija, Rumunjska, Turska i Grčka).

Ubijen je 9. listopada 1934. u Marseilleu u atentatu hrvatskih i makedonskih nacionalnih snaga za oslobođenje od velikosrpske diktature. Prethodno je početkom godine ustrojio Namjesništvo (knez Pavle, senator Stanković i ban Perović), koje bi trebalo vladati državom u slučaju njegove smrti. Riječ je, dakle, o klasičnom diktatoru velikosrpskoga opsega.

Drašković „ovim prostorima“ nudi povratak na jugoslavenstvo

Jugoslavenska politička opcija, lijeva i desna, kao i velikosrpska, naziva kralja Aleksandra Karađorđevića – „Ujediniteljem“. To ujediniteljstvo s „prisajedinjenjem“ (okupacijom), izgleda da je i ključan motiv kojim se rukovodio Drašković pišući roman o Aleksandru. Procijenio je, naime, da se prema budućim „prisajedinjenjima“ u ovom trenutku ne može ići s pozicija „prvoga gerilca Europe“, četnika Draže Mihailovića, već zaobilazno preko jugoslavenskoga gudala za kojim hrvatske guske odlično gegaju. Stoga je njegov roman o kralju Aleksandru u Hrvatskoj prvenstveno namijenjen kao duhovna hrana jugoslavenskoj ljevici i desnici. Bude li polučio praktičan uspjeh, sljedeći će roman biti replika „Noža“.

Drugoga razloga od nove jugoslavenizacije za hrvatsku afirmaciju autora i djela – jednostavno nema. Drašković se kao pisac, naime, već dokazao kao literarno impotentan i velikosrpski praktičan. Sve ostalo vezano uz lik i djelo, pa i njegove povijesne interpretacije izrečene u intervju predstavljaju čistu laprdienciju okorjeloga četnika željnoga vlasti ili barem javne promocije, kako bi „na ovim prostorima“ nesmetano sijao svoje više puta propale teze, prvenstveno onu ultimativnu – jugoslavenska zajednica ili velika Srbija. Novim romanom hrvatskim guskama nudi povratak na „jugoslavenstvo“.

Unatoč svemu Globus je Draškovića i roman koji još nije izišao niti mu je poznat naslov, prikazao u najboljem svjetlu. Roman je i prije izlaska, piše Globus, „izazvao golem interes beogradske, ali i mnogo šire javnosti“ (slijedi i nominacija za Nobelovu nagradu?), pa se pretpostavlja „da bi iz niza razloga mogao biti vrlo zanimljiv i hrvatskim čitateljima“ (kriva pretpostavka). Ako ni zbog čega onda zato jer je „Drašković na njemu radio desetak godina, uz ostalo kao pravi povijesni istraživač, pročitavši i analiziravši nekoliko stotina dokumenata (i srpskih i inozemnih) od koji su mnogi sve dosad bili posve nepoznati javnosti“. Čisti oglas, reklama, propaganda i nametanje. K tomu prikazan je kao proeuropski orijentiran političar, premda je jedan od ključnih rehabilitatora četništva, desne ruke i ondašnjega „civilnoga društva“ dinastije Karađorđević.

Drugi četnik koji je u Hrvatskoj 2018. dobio titulu „europski“

Drašković je svoju sklonost povijesnim istraživanjima i dokumentaristici odlično predstavio u romanu „Nož“. U njemu je unatoč povijesnim vrelima dosljedno zamijenio krvnike i žrtve. Pokazao se kao krivotvoritelj, falsifikator, lažljivac, osoba s bolesnim fiksacijama. Njegova se „dokumentaristika“ temelji na kombiniranju laži, fikcija i poluistina, te na „činjenicama“ na razini „rekla-kazala“. „Nož“ je tipičan primjer literature autora koji širi mržnju i rasizam prema drugim narodima. I njegova kasnija „literatura“ („Molitva prva“, „Molitva druga“…) služi za buđenje i aktivaciju najnižih strasti koje su svoj vrhunac doživjele u srbijanskim agresijama tijekom devedesetih godina prošloga stoljeća u brojnim masakriranjima, iživljavanjima nad mrtvim i živim ljudima. Svoju sklonost proučavanju dokumenata Drašković je dokazao i kad je pisao o Stepincu na temelju krivotvorenih pisama.

Ponovno afirmiranje Vuka Draškovića u Hrvatsku izraz je snage, bezobraštine i bezobzirnosti ovdašnjega jugoslavenstva. Globus piše kako je „Drašković i danas (je) politički aktivan… vrlo značajan čimbenik na javnoj i političkoj sceni u Srbiji… još od 2012. podržava – na svim izborima – političku opciju aktualnog predsjednika Srbije Aleksandra Vučića“. Kako je ove 2018. godine četnik Vučić u Hrvatskoj proglašen „europskim Vučićem“, izgleda da je Globus dobio zadaću proglasiti četnika Vuka Draškovića – „europskim Draškovićem“. Takvo što je moguće provesti samo u nehrvatskoj Hrvatskoj. Stoga je usred Zagreba realno očekivati i svečano predstavljanje novoga romana „europskoga Draškovića“, partnera „europskoga Vučića“ čiji je „poslanik“ u Hrvatskoj, stanoviti Pupovac, ključan faktor „političke stabilnosti“ vlade Andreja Plenkovića. Roman bi uz Pupovca mogla predstaviti ministrica kulture Nina Obuljen-Koržinek, nitko se takvome scenariju ne bi iznenadio. I Drašković, naime, drži – „cijeli Balkan bit će strateško dvorište Zapada“, znajući pritom da je službena Hrvatska već pristala na zapadnobalkansko pozicioniranje, što je (protuustavan!) preduvjet njezine nove jugoslavenizacije u bilo kom obliku. Otud insistiranje na kralju Aleksandru, ujedinitelju!

Globusovo šminkanje četnika Vuka Draškovića proteza je velikosrpske agresije, provođenje Memoranduma II., novo nametanje „duše i mozga Beograda“ i turbofolk obilježavanje stoljeća srbijanskoga terora u Hrvatskoj (1918. – 2018.). Terora koji se provodio i jugoslavenskom i velikosrbijanskom retorikom, „literaturom“, teorijom i praksom. Obje pozicije potrebno je radikalno poraziti, ako Hrvatska hoće opstati.

Nenad Piskač/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?