Poraz za porazom, promašaj za promašajem, iz lutanja u lutanje, nedodirljive i svemoćne kancelarke iz Istočne Njemačke, političkog mentaliteta tog njemačkog dijela, natjerali su je da ponižena i pobijeđena, poražena i potučena do nogu, počne govoriti zbogom politici. Bio je to dugo, od narod očekivani potez, žene kojoj je vlast slatka i ne daje se iz ruku, političarke koja se nikada, i nikako, nije snašla a niti prihvatila vrijednote zapadne demokracije i slobode.

Živjela je i vladala u Zapadnoj, a mislila i radila u Istočnoj Njemačkoj, za prošlost koju nikako nije mogla niti htjela ostaviti i zaboraviti. Istočnjakinja se nikako zbog toga nije snalazila u demokratskom europskom i slobodnom svijetu. Zapravo nije se ni trudila, napose od trenutka kada se, na Honeckorov način razračunavala sa političkim neposlušnicima, i kada je udarila nož u leđa velikom njemačkom i svjetskom državniku Helmutu Kohlu. I ako je samo mali dio istina onoga što pišu portali, na koji način je gurnula Kohla i njegovu obitelj na margine političkog i društvenog života, onda je to posao za neke sudove bilo u Njemačkoj ili u svijetu. Jer takva politika uvrijeda je za svakog političara, i potvrđuje staru izreku da su politika i prostitucija na istoj ravni.

Tom političkom brutalnošću ogolila je svoj totalitarni ego, ostajući vjerna politici Honeckera, uvijek nastojeći Zapadni dio Njemačke politički asimilirati u Istočni. Zbog toga se može kazati da Berlinski zid pada, i past će, tek trajnim odlaskom aktualne njemačke kancelarke, Mutti Merkel.

Na tom putu istočnoziranja ne samo zapadnog dijela Njemačke već i ostatka Europe, ustrajala je cijelo vrijeme kancelariranja dvijema Njemačkama. Silnu moć koju je osvojila, i kojom je vladala, snažno je pokazivala i demonstrirala nad malobrojnijim članicama Europske Unije.

Apsolutizam vladavine Njemačkom, i njegovo širenje na ostatak Europe bio je Merkelin , planski, početak destabiliziranja, i rušenja Europske Unije u onim njenim vrijednotama kakve su joj u okvir ugradili, i ostavili, njeni prethodnici. Merkelina demontaža Europske Unije glavni je razlog današnjeg političkog lutanja te asocijacije, pokazujući se sve nemoćnijom i nepripremljenijom za svaki problem na koji nailazi na putu ujedinjenja. Što je Frau Merkel bila okruženija sa svojim istomišljenicima i poslušnicima, a što je karakteristika vladavine svih autokrata, njemački je narod bio ušutkaniji, Europska Unija razdrmanija, nesigurnija i za mnoge nove članice upitnija.

Na vrhuncu svoje svemoći, poput njenog lidera Honeckera, s kojim je povezuju njeni i njenih roditelja mnogi skrivani mračni putevi, kancelarka udara gotovo razbijački udarac Europskoj Uniji dovodeći u pitanje njen politički opstanak. Naime u vrlo dobro razrađenom planu mirno izguruje Englesku iz europskog članstva, čime postaje najmoćnija žena svijeta.

Izguravanjem Engleske iz europske obitelji uistinu postaje nedodirljiva, svemoćna, te iznad svega bahata i gruba prema malim članicama Unije, napose onima koje su se odvažile u obrani svoga nacionalnog, kulturnog i vjerskog identiteta. Kako bi ušutkala i zaustavila tu „istočnu revoluciju” unutar svoga političkog carstva, Mutti Merkel osmišlja i vrlo brzo provodi u praksu i otvoreno poziva u Njemačku milijune migrantskih islamskih ratnika. Planski ne šalje po njih zrakoplove u zemlje iz kojih ih je pozvala. Ne taj humani potez ne uklapa se u njen opasni plan rušenja, osiromašenja i destabiliziranja zemalja koje su se pokušale oduprijeti njenoj deunijarizaciji i deeuropeizaciji tisućljetnog europskog projekta Europske Unije, Ujedinjene Europe.

Po njenom u detalje razrađenom projektu bujica islamskih migranata koje je pozvala, ne pitajući svoj narod za mišljenje o toj opasnosti, imala je zadatak da na putu do dolaska na cilj u Njemačku, poruše, osiromaše, razruše križeve i crkve (Lezbos) jer se protive njihovim vjerskim osjećajima, siluju i ubijaju sve oni koji se usprotive njima i njihovoj Mutti Merkel.

Grčka, Makedonija, Srbija, BiH, Slovenija, Hrvatska, Mađarska, Češka, Slovačka, Italija,

kasnije Poljska, dijelom Francuska i Španjolska preplavljene su milijunskim brojem radikalni islamskih ratnika. Ratna pustoš i razrušenost ostajala je iza njih. Svaki vid obrane žrtvama te Merkeline agresije bio je zabranjen. Europa se našla pred kapitulacijom bez prava na otpor. Gotovo koordinirano u zemljama iz koji su dolazili i u koje su dolazili odvijao se progon i ubijanje kršćana. Koptski kršćani u Egiptu svakim danom, pa i ovim u kojem pokapaju svoje žrtve kršćanofobista, to potvrđuju, i na to Frau Merkel nijemo šuti, što još više povećava sumnju u dobronamjernost njene migrantske politike. Što je zemlja kroz koju su prolazili Merkelini ratnici bila opustošenija, razrušenija od migrantskog cunamija Mutti Merkel ih je raširenijih ruku dočekivala na svom feudu, i time prkosila i Njemcima koji je ušutkala.

Opasnost politike istočno njemačke kancelarke, ubrzo po dolasku na vlast shvatio je i američki predsjednik Trump. Za razliku od njene politike „prvo islamski migranti”, Trumpova državnička odgovornost se temelji na domoljubnom osjećaju i dužnosti „prvo Amerika”. A kolika je razlika između tih političko državničkih vladanja bila je vidljiva u slici kada američki predsjednik ne želi ni da se rukuje, da pruži ruku njemačkoj, i europskoj, vladarici. Bio je to početak političkog kraja nedodirljive i svemoćne Mutti Merkel. Kraja koji ulazi u finish poniženog i zaslužno sramotnog odlaska kancelarke. Može se kazati, svemoćnu kancelarku srušio je američki predsjednik Trump.

Njen odlazak podsjeća i na kraj diktatorske vladavine bivšog joj predsjednika Honeckera. Iza nje ostaje pustoš u zemljama kroz koje je prošla njena migrantska vojska, ostaje razjedinjena Njemačka i po svim šavovima popucana Europska Unija. Ostaje Bosna i Hercegovina sa desetinama tisuća migrantskih ratnika koji pljačkaju, kradu, djeci otimaju mobitele, upadaju u kuće, siluju djevojčice i žene, ubijaju i u svim egzistencijalnim dimenzijama razaraju ratom razrušenu zemlju, i osiromašuju do gladi siromašne beha narode. Ostaje ne „građanska“, kakvu je Merkel želila, već islamska Bosna i Hercegovina.

Ostaje na vrhuncu zamršenosti i neriješenosti migrantska kriza kojom je odlazeća kancelarka posijala sijeme vjerskog rata u Europi, dovodeći milijune islamskih ratnika koji nikada ne će, jer to i ne žele, prihvatiti europski mentalitet života. Po slikama koje ostavlja iza sebe „migrant Merkel“ samu je sebe uputila pred neki Međunarodni sud za mirnodopske zločine, ako ni zbog čega drugog a

ono zbog patnji djece koje migranti nose i vode sa sobom kao ključ otvaranja vrata zemalja kroz koje marširaju. Učinjen je zločin prema tisućama i tisućama nedužne djece, kao i prema svim migrantskim žrtvama na putu do dolaska k Mutti Merkel.

Vinko Đotlo

Što vi mislite o ovoj temi?

Hrvatska je državna zastava na jarbol podignuta prvi put 20. lipnja 1990. godine, na Trgu Svetog Marka u Zagrebu, pred zdanjem Sabora i to u nazočnosti prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana, njegovih suradnika, novoizabranih narodnih zastupnika i desetaka tisuća građana koji su burnim pljeskom, ovacijama i klicanjem popratili ovaj simbolični čin koji je označio raskid s pravnim sustavom i naslijeđem jugo-komunističke unitarne zločinačke tvorevine.

Povijesni hrvatski grb s prvim bijelim poljem (kao dio tadašnje državne zastave) nije bio sporan. Nitko ga nije nazivao “ustaškim”, niti njegovo isticanje prijavljivao policiji. I da je tko to htio učiniti smatrali bi ga s pravom luđakom. Crkva Svetog Marka, najznačajniji kulturno-povijesni spomenik hrvatske prvostolnice i znamen hrvatskog identiteta (izgrađen sredinom XIII stoljeća) u blizini koje je održan spomenuti ceremonijal, na krovu ima jasno istaknut isti takav povijesni hrvatski grb – s prvim bijelim poljem.

Nije još poznato da je bilo tko – pa taman bio i komunist – tražio rušenje krova crkve zbog “ustaškog” grba.

Krenemo li dublje u povijest, od XIII stoljeća nadalje nailazimo na brojne hrvatske grbove – nekad s bijelim, nekad s crvenim početnim poljem. Očito da tu od razdoblja do razdoblja nije bilo nekog čvrstog pravila. U Nurnbergu (Njemačka), na jednom crkvenom vitraju, primjerice, stoji hrvatski grb s prvim bijelim poljem iz 1513. godine, uz mnoštvo sličnih primjera kroz povijest diljem hrvatskih zemalja. (Vidi )

Stoga ni 1990. godine takvo što nije smetalo nikomu, niti se spominjalo.

No, danas, 28 godina poslije, situacija je posve drugačija. Baštinici komunističke ideologije, čuvari jasenovačkog mita i mentalni sljedbenici zločinaca odgovornih za masovne egzekucije nakon Drugoga svjetskog rata, obilaze Hrvatsku poput pasa tragača i u svemu (pa i hrvatskom grbu) vide “ustašluk”.

Gdje je bagra koja sad diže galamu bila 1990. godine? Gdje su bili u vrijeme Domovinskog rata? U kojim su se sve mišjim rupama krili dok nisu smogli hrabrosti zinuti i ponovno rigati svoju prljavu crveno-fašističku propagandu?

Smradež i klatež hrvatska ne miruje. S razlogom.

Misle da će svojim lavežom prekriti krvave tragove što su ih ostavili njihovi biološki i ideološki očevi – hude jame, jazovke, križne putove, macelje, pečovnike, mariborske grobnice, gračansko stratište, maksimirsku klaonicu, zločine u komunističkom Jasenovcu, masovna zlodjela počinjena na preko 1.600 mjesta na kojima diljem Slovenije i Hrvatske leže kosti nevinih žrtava njihove ideologije, najnečovječnijeg sustava u ljudskoj povijesti.

Oni su tu na istoj liniji s četnicima iz Beograda, starim saveznicima partizana-boljševika. Toj bagri koja i danas svoje guzice drži u stanovima i kućama Židova i Hrvata što su ih pobili ili protjerali njihovi očevi, djedovi, ujaci i stričevi, smeta Hrvatska, a ne njezin grb. Smeta im svaki spomen neovisnosti naše zemlje, sve što je za nju pozitivno i afirmativno, smeta im Crkva, dijaspora, Hrvati u Bosni i Hercegovini, smeta im povijesna istina o Domovinskom ratu, smetaju im branitelji, svi koji osjećaju, promišljaju i dišu hrvatski.

Neka javnosti objasne kako su 1960. godine srušili sinagogu u Karlovcu a kamene ploče koje su s nje skinuli ugradili u svoje “antifašističke” spomenike i njima popločali staze koje vode do njih. Neka objasne kako i zašto su poslije Drugoga svjetskog rata protjerali na tisuće Židova koji su pod prisilom morali potpisati kako tadašnjoj DFJ/FNRJ “poklanjaju” svoje nekretnine, s tim da se nasljednih prava na istima odriču i u ime svojih potomaka!

Tek u novije vrijeme u Hrvatskoj imamo znanstvene radove koji nam otkrivaju što su sve jugoslavenske komunističke vlasti činile sa Židovima u razdoblju poslije Drugoga svjetskog rata. (Vidi: Iseljavanje Židova iz Hrvatske nakon Drugoga svjetskog rata)

Židovska znanstvenica, povjesničarka dr. Esther Gitman, u svojoj knjizi “Kad hrabrost prevlada” piše o spašavanju Židova u NDH i zaslugama kardinala Alojzija Stepinca u tomu. Kod nas su to još uvijek zabranjene teme, kao da se nalazimo u 1946-oj, a ne 2018. godini!

Najnoviji apsurdni događaj vezano za “ustašluk” odigrao se prije 3-4 dana u splitskoj zračnoj luci. I to je moguće samo kod nas, nigdje dalje na kugli zemaljskoj!

Zamislite, dragi čitatelji, neki nadobudni putnik je u jednom od autobusa ugledao (ni manje ni više!) “ustašku” zastavu, odnosno zastavu na kojoj je bio hrvatski grb s prvim bijelim poljem!?

I to je bio znak za uzbunu! Pola Komunističke partije Dalmacije skočilo je na stražnje noge, mediji se raspisali (od “Slobodne Dalmacije” do “Net.hr”), javili su se i neki gradonačelnici (trogira i Kaštela) koji obećavaju istragu (!?) i to je bez pardona odmah nazvano “USTAŠLUKOM NA RESNIKU”! (Vidi)

Dok nam je Hrvatska premrežena zločinačkim sotonskim znakovljem crvene u krvi okupane petokrake, dok se kokarde u nemanjićki orlovi šepure na spomenicima četničkim krvnicima koji su s komunistima i “JNA” žarili i haračili našom domovinom 90-ih godina prošlog stoljeća, bolesni mozgovi uporno nam guraju pod nos kukavičja jaja.

Nije li vrijeme da se tomu stane na kraj?

I do kada će bagra koja lagodno živi u Hrvatskoj pljuvati po ovoj zemlji i našim žrtvama, dok mi svoju djecu ispraćamo u Irsku, Njemačku, Australiju ili Kanadu jer ovdje za njih nema kruha!?

Youtube, preimenovanje SR Hrvatske u Republiku Hrvatsku i podizanje zastave Republike Hrvatske (s prvim bijelim poljem)

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

 

Što vi mislite o ovoj temi?